POLEMIKA viti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čiji sam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jer je riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami i zato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačić placu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me ljubazno da sve to organiziram. Elem, dobio sam elitni termin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati... Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK, uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “proširenje” dvorane zbog velikog zanimanja, te domjenak... Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžem mi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis ne dopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedva uspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvineje... (Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol i to u tamo nekakvoj Burkini Faso.) • U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet... Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im i nesvrstanu Burkinu Faso... • U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s Arsenom Dedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Marasom i Julijanom Matanović predstavljam rodnu Burkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka... O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Ko da nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikog eglena.) • U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodrom i voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedan kolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pa kaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštuluk. I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši sav honorar za još neviđenu knjigu, unaprijed! • U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnog povelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza od poslodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu, to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te se mi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo i razgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kako sam u svom nadmenom životu najmanje 25 godina bio što urednik što glavni urednik a što direktor velikih, pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što je to kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače već davno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništa manje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navrati i mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji mi obeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepo upoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on po kahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, ni Edin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudi profesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I da nisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novim kukom. Đuturum. • U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mlađahni Edin i donese mi knjige i privatno divan poklon... Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa navratiše usput i jarani, sve Papuanci odreda, koji su studirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... Irfan Horozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edin
BEHAR 85
mi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripada po ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dade i cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni on kao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adet poć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni kamen čeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz daleke i strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubit ruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kako je on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, il barem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da ja njega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega pozdravim... Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!) • U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne, na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili mi iz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) i nadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Filandre da mi predloži na Sajmu promociju godinu dana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića, Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papui samo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima je preporod pisanje i čije je pisanje preporod! • Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso. • Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije: krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci, rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru, pa traži li, nevoljko traži autora.... • U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog, strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu, čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam za unučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit one dvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane u Burkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuansku skromnost, na moj amaterizam i legendarni papuanski profesionalizam, na moje pomanjkanje odgoja, manira i šlifa i na papuanske tople običaje o “domaćinu i gostu”! Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako, kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte, nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš i maksuz lično! Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija je bar zadnja... P.S. 1. I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige, kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam “občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budući problemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), da ste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu! P.S. 2. Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u Burkini Faso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto se osjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, al drugom prigodom.
61