KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Intervju: Feđa Šehović
Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik suživota u suvisloj zajednici Razgovarao: Sead Begović
Feđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći. Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj, zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK u Splitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od 1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvim voditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem je aktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvao Zla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Četiri vozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju – humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja. Godine 1980. Šehović svojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslovom Vidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i Ivana Aralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povijesnik Krešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudonimom Raul Mitrovich, osmislio posve nov “zamaskiran” identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematskomotivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkog rada ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkih komedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komediografiji talijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovački škerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.
Begović: Gospodine Šehović, u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak piše da ste s dubrovačkom sredinom, u koju ste stigli odmah nakon studija, a osobito s tamošnjim političarima, rijetko bili u harmoničnim odnosima, iako ste autor “Dubrovačke tralalogije” (koju čini čak šest romana), a također ste, između ostalog, autor romansirane biografije Marina Držića pod naslovom “Vidra” (koji je poslužio i kao predložak za istoimeni film). Činili ste to s nesputanom komediografskom humorističnošću. No, stječe se dojam da Vas Prosperov Novak uzima u zaštitu. Ima li danas takvih zagovarača Vašeg života i djela i, uostalom, treba li Vas uopće od nekoga braniti? Šehović: Lijepo je to kad vas kao pisca ima tko braniti od onih čije su prosudbe ne zasnivaju na načelima estetike i etike, nego na onima koje su utemeljene na političkim, religioznim, rodovskim i inim osjećajima pojedinaca ili grupa. U njihovu svjetonazoru, ako se tako može reći,
14
dominira isključivost, često pritajena, ali snažna odioza prema svemu drukčijem, a što se umjetnosti i kulture tiče, stigmatizacija nepoćudnih je njihovo najjače i najubojitije oružje. Nažalost, jednom stigmatiziran nikad pomilovan. U zabludi su oni koji misle da je stigmatizacija počela kod nas zaslugom politike prve vlade naše neovisne države; događalo se to meni i u onom vremenu prije kad je bratstvo i jedinstvo naroda raspale države izgledalo kao nadomjestak društvu koje se odricalo religije. Moj prijatelj (zaista prijatelj) Bobo, kako Slobodana oduvijek zovem, od onoga dana kada je bio maturant dubrovačke gimnazije i kada mi je došao do ruku njegov zapis o Vetranoviću. Osobno sam ga odnio u splitski časopis “Mogućnosti”. Nisam sumnjao da će se i urednik Jeličić (zakleti Držićevac) oduševiti zrelošću jednog dubrovačkog maturanta. Od tada smo Bobo i ja počeli razgovore o Vidri (M. Držiću) da bi godinama poslije zajedno snovali “Dom Marina Držića”. U međuvremenu, Bobo me, uz
BEHAR 85