Page 1


IZGUBLJENE DUŠE: SRCE ŽADA roman je o ljubavi između žene, lady Jade Northwick, i vraga, Luciana Drakea, Grofa od Darkwooda, kojeg je stvorio sam Lucifer. Mlada lady Northwick predstavnica visokog društva, sanja o savršenom muškarcu koji bi zaslužio da mu preda cvijeće iz skrovitog vrta koji godinama njeguje duboko u srcu i čuva za onog pravog. Na balu upoznaje markantnog grofa Darkwooda koji ju osvoji muževnošću i nedostupnošću koja ju sve više kopka kad njezin otac pretrpi bankrot i kad ju odluči udati za starog, ali bogatog lorda, ona će se za pomoć obratiti Darkwoodu od kojeg doznaje kako uslugu traži od samog vraga... Lucianova je glavna svrha postojanja uzimanje ljudskih duša, ali niz događaja koji će uslijediti nakon što sklopi ugovor s Jadeinim ocem, zauvijek će promijeniti njegov život. Po prvi put jedan će se vrag boriti za spas ljudske duše...

„Tako mi svih krvopija, ovaj je roman nešto najbolje što sam pročitao u svojoj stoljetnoj karijeri neumrlih. Od uzbuđenja, danima nisam mogao zaspati...“ Grof Drakula


(eng. = jade) – Ovo je jako poznat i cijenjen poludragi kamen. Pruža zaštitu u ljubavi i sprečava preljub. Doprinosi harmoniji, smirenosti, prijateljskim osjećajima, srdačnosti i duhovnoj ispunjenosti. Kao kamen srca, vjernosti i velikodušnosti, privlači i pojačava ljubav svake vrste. Nosiocu omogućava ostvarenje duhovnih težnji. Energetski se čisti pod vodom. Ne voli sunce. – Od svijetložute i svijetlozelene, do tamnozelene boje mutnog sjaja. – Nježno i blago uspostavlja balans u organizmu i aktivira imunitet. Čisti krv od otrova. – Potiče da budete ono što jeste, da skinete masku i otkrijete pravo lice. – Stabilizira osobnost i razvija samostalnost.


„Za mamu, moju najveću podršku...“


h, ne mogu vjerovati! – uskliknula ja moja najbolja prijateljica Deborah Donelly privlačeći moju pozornost koja je do tada bila usmjerena na maslinastu lepezu koju sam vrtjela među prstima. Iako sam prisustvovala jednom od najotmjenijih balova ove sezone, u raskošnom dvorcu dostojnom kraljevske obitelji, jedinu sam zabavu pronašla u proučavanju slike na lepezi. Ironično, na lepezi je bio motiv s bala: ljudi u plesnim pokretima. Ipak, iz nekog neobjašnjivog razloga više sam uživala promatrajući nečije umjetničko djelo i način na koji je lepeza izrađena nego stvarna plesna događanja ispred sebe. Deb i ja smo sjedile u kutu velike plesne dvorane sa zlatnim svodovima i blještavim kristalnim lusterima koji su veličinom i oblikom podsjećali na krošnje stabala okrenute naopako, samo što su umjesto plodova sadržavali stotine malenih svijeća. Voljela sam se pretvarati kako se ne nalazim u dvorani nego u magičnoj šumi u kojoj su stabla svjetlucala neobičnim sjajem zbog mnoštva krijesnica koje su se gnijezdile na njima i stvarale svoje malene domove. Nažalost, iz predivnog svijeta moje mašte dozvala me Deborah svojim riječima. – Što ne možeš vjerovati, Deb? – upitala sam, pomalo nezainteresirano i pogledala prema njoj. Izraz njezina lica iznenadio me i zainteresirao. – Pobogu, izgledaš kao da si vidjela duha. – Još gore! – šapnula je poput proročice koja najavljuje smak svijeta. – Sam vrag je upravo ušao u plesnu dvoranu! Nasmiješila sam se. Deb je voljela dramatizirati i to je bio jedini način na koji se nosila s dosadnom svakodnevicom. Za razliku od mene nije bila pretjerano maštovita, zbog čega nije znala od svakodnevne monotonije pobjeći u vlastiti um. Zato je razvila ljubav prema tračevima koji su joj bili poput dobre knjige, izlaz iz dosade, razlog za buđenje ujutro. Ozbiljno uzbuđena, užurbano je zamahnula crnom lepezom i nervozno stisnula skute svoje raskošne bijele haljine. Fascinirana njezinom reakcijom, znatiželjno sam slijedila njezin ukočen pogled do balkona pokraj ulaznih vrata, ali nisam znala što trebam tražiti. Činilo se kako je gledala prema muškarcu koji je stajao na balkonu i promatrao gužvu. Proučila sam ga. Nakon nekoliko trenutaka zaključila sam da njegova pojava jest pomalo neobična, ali Debina reakcija činila mi se pretjeranom. Muškarac je odjenuo svečano odijelo kao i većina gospode u dvorani. Bijela košulja isticala se u kontrastu s crnom bojom njegova odijela i crne kose. Licem mu je lebdio izraz nezadovoljstva i dosade. Prepoznala sam znakove, jer sam se i sama tako osjećala. Bila sam


uvjerena kako nije želio biti ovdje, ali vjerojatno je njegov položaj u društvu zahtijevao da postupi protiv vlastite volje. Morala sam priznati kako me to zaintrigiralo. Moja je procjena bila da smo možda jedinih dvoje ljudi u cijeloj dvorani koji ne žele prisustvovati ovom događaju. Večerašnji je bal označavao vrhunac sezone i svi su se u visokom društvu otimali za pozivnice jer zabavu je ipak priredio sam princ zbog čega je cijeli okrug Waterfall ustao na noge. Zapitala sam se je li dijelio moje mišljenje o ovakvim okupljanjima kojima nisam znala ni svrhu ni razlog. Ples je sigurno nekome predstavljao snažan motiv za dolazak na zabavu, ali definitivno nisam pripadala toj skupini. Nisam voljela plesanje ni znojenje koje bi uslijedilo. S druge strane, mnogi su dolazili zbog druženja čega također nisam bila pobornik. Voljela sam biti u društvu samo dragih ljudi, a večeras je u toj skupini bila samo Deb. A ruku na srce, s njom sam mogla ostati i kod kuće i mislim da bismo više uživale u takvoj vrsti druženja, uz dobru knjigu koju bismo nakon čitanja prokomentirale. Muškarac se pomaknuo i počeo silaziti niz stepenice podsjećajući me da i dalje zurim u njega. Ustreptala sam jer me iznenada obuzela neobjašnjiva vrućina. Iako je bio svibanj i noći su već postale toplije, znala sam da ovo nije ta vrsta vrućine. Osjećala sam se kao da se oko mene zatvorio nevidljivi balon, a u njemu je ostao samo ustajali, sparni zrak koji me guši. Duboko sam udahnula, zamahnula lepezom kako bih si osigurala dovoljno zraka te pokušavajući ignorirati vrućinu, upitala: – Tko je on? – Jade, zar ne znaš?! – Deb me zaprepašteno pogledala svojim bademastim očima iz kojih je uvijek zračila dobrota koju nije mogla sakriti. Okrenula sam glavu prema njoj i uzvratila joj pogled, samo što se moje lice smiješilo, a njezino odavalo šok i nevjericu. – Ne, Deb. Zar bih trebala znati? Primaknula mi se, a to je uvijek značilo da će mi ispričati nekakav sočan trač. – Mislila sam da si čula glasine koje se pletu oko grofa Darkwooda. – Darkwood? – nasmiješila sam se. – Kakvo smiješno ime. Zar grof namjerno želi ostaviti zastrašujući dojam značajnim imenom i neobičnim držanjem? – Nije smiješno, Jade – tiho me upozorila. – Ljudi govore da se obogatio ubojstvima – Deb je odveć tiho izgovorila zadnju riječ koja mi je zbog toga ostala nerazumljiva. Nagnula sam se naprijed i upitala: – Čime? – Stišaj se – opet me upozorila, osvrnula se kako bi se uvjerila da nitko ne sluša pa ponovila – Ubojstvima. Opet sam se nasmijala i uspravila držanje. – Kakve su to gluposti? – nemamo sam upitala. – Nisu gluposti – zahtijevala je. Snaga njezine uvrijeđenosti zainteresirala me. – Zar postoje dokazi? – znatiželjno sam upitala. Zagledala se u mene s napetim izrazom lica dok sam iščekivala odgovor.


– Ne baš – priznala je oklijevajući, i to je bilo dovoljno da ugasi moju znatiželju. Zamahnula sam lepezom kao znak da je za mene ova tema završena. – Eto vidiš. Naklapanja. Opet vjeruješ u sve što čuješ. – Jade, gdje ima dima ima i vatre – značajno je istaknula i tvrdoglavo me pogledala dajući mi do znanja da neće odustati od teme. – Trebala bih te naučiti drugu poslovicu pa bi tu možda prestala upotrebljavati – namjerno sam je zadirkivala znajući da će joj zasmetati. Voljela sam izazivati kojekakve reakcije kod nje, to me zabavljalo. I voljela sam je jer je lako nasjedala na provokacije. Moja draga, slatka, naivna Deb. Nasmiješila sam se. – Ne budi smiješna – uvrijeđeno je zamahnula lepezom zabavljajući me. Zatim sam se uozbiljila jer sam znala koliko joj je ovo važno. – Dobro. Reci mi sve što si čula o zloglasnom grofu – svečano sam rekla i prekrižila ruke u krilu. To je bilo dovoljno da se Debino raspoloženje iz uvrijeđenog pretvori u zadovoljstvo. Uživala je u prepričavanju svega što bi čula, a na moju žalost ja sam joj bila najdraža žrtva. Iako me tračevi nisu zanimali, Deb se nije na to obazirala. Smatrala je kako naprosto moram biti obaviještena o svemu što se priča i događa. Bez obzira na to ima li u priči istine ili ne. Mene je zapravo zanimala samo istina. Laži i smiješne priče ostavljala sam za knjige koje sam voljela čitati, a u stvarnosti sam voljela stvarnost. – Dakle – započela je okrenuvši se u potpunosti prema meni. Njezino drago ovalno lice zasjalo je od zadovoljstva – grof se pojavio u visokom društvu početkom sezone. Priča se kako se bogatstvom može usporediti sa samim princem – prošaptala je kao da mi odaje tajnu koju nitko ne smije znati. – Zaista? – glumila sam zainteresiranost, ali zapravo me nije zanimala financijska pozadina drugih ljudi. Ona nije razotkrila moju glumu, nego je zadovoljno nastavila s izlaganjem. – Do bogatstva je došao ubojstvima. Kažu da je nekoliko pripadnika visokog društva, koji su mu misteriozno ostavili svoja imanja i novac u oporukama, nakon toga počinilo samoubojstvo. Nitko ne zna zašto su to učinili – raširila je smeđe oči. – To su bili ljudi koji su imali djecu, svoje nasljednike... – napravila je kratku pauzu kako bi pojačala dramatičan dojam. – Ipak, iz nekog neobjašnjivog razloga sve su ostavili njemu. – Zauzeo bi položaj umjesto pravih nasljednika? – upitala sam zainteresirana protiv volje, ali odmah sam se prekorila zbog toga. – Da. Nitko mu ništa nije mogao. Oporuke su sastavljene dok su vlasnici bili živi i u prisutnosti odvjetnika. A grof Darkwood ne bi ni trepnuo svaki put kad bi izbacio prave nasljednike na ulicu. – To je strašno – rekla sam s odglumljenim zaprepaštenjem kako bih joj udovoljila, a zapravo sam se borila između znatiželje da čujem još o tom zloglasnom Grofu i želje da me Deb ostavi na miru s pričama za koje sam pretpostavljala da ih ljudi preuveličaju kako bi učinili vlastiti život zanimljivijim. – Kažem ti. On je sam vrag koji hoda po zemlji – rekla je proročki i obje smo pogledale u smjeru strašnog Grofa koji je sada stajao na dnu stepenica i promatrao gužvu. Deb ga je


gledala sa strahom, a ja sa znatiželjom. – Gospođice Deborah Donelly! – uskliknula je Debina teta, lady Emm Donelly, zbog čega smo se prestrašeno trgnule i pogledale u njezinu smjeru. – Da više nikad nisi tako razgovarala – prosiktala je i stisnula svoje ionako sitne oči dok nas je prijekorno gledala. – Oh, teta Emm, zar si me čula? – upitala je Deb posramljeno. – Samo zato što sam stara ne znači da ne čujem – istaknula je dignuvši nos visoko u zrak. – Imam bolji sluh od vas mladih djevojaka. Ne zaboravite svoj položaj u društvu – upozorila je oštrim tonom. – Vi ste kćeri utjecajnih lordova. – Ali, teta Emm, sve što sam rekla čula sam od drugih... – Deb se pokušala opravdati, dok sam ja mudro šutjela. Lady Emm bila je naša pratnja zbog čega mi je zabava više nalikovala kazni nego nagradi. Pogledala me malenim crnim očima koje su zračile neprijateljstvom i zloćom. Uvijek sam imala osjećaj da me ne želi u Debinom društvu, iako nisam razumjela zašto. Nikad je nisam uvrijedila ni riječju ni djelom. Bar ne namjerno, pa nisam znala odakle se razvilo to neprijateljstvo koje je gajila prema meni. Glasno je sklopila lepezu svojim koščatim prstima i ugnijezdila je u krilu. Bila je mršava i neobično žilava za ženu. Svaki put kad bih je pogledala osjećala sam njezinu čeličnu snagu volje kojom je pokoravala sve oko sebe. – Ne želim takvo nešto čuti od tebe – opet se usmjerila na Deborah. – Mlada djevojka kao ti ne bi se smjela baviti tračevima – oštro je istaknula. – Bar ne još. S njima ćeš se baviti kasnije, kad budeš u braku. To će ti vjerojatno biti jedina razonoda i razlog za ovakva druženja. Nasmiješila sam se zbog čega me lady Emm opet prijekorno pogledala. – Zar mi to i sada ne može biti zabava? – Deb nije odustajala. – Ne. Sad nije vrijeme za zabavu – odlučno je rekla lady Emm. – Tvoja je jedina dužnost biti umiljata i draga. Moramo ti naći odgovarajućeg supruga. Tvoj je ulazak u društvo bio izvanredan i očekujem rezultate. Uskoro – ponosno je rekla, zatim se okrenula prema meni i hladno me odmjerila od glave do pete. Nabacila je usiljeni osmijeh i s hinjenom me prisnošću uhvatila za zapešće: – Dušo, i tvoje je uvođenje u društvo bilo obećavajuće. Tvoj otac priredio je nevjerojatnu zabavu kojom je pokazao svoje bogatstvo. Sigurna sam da ćeš se uskoro susresti s mnogobrojnim bračnim ponudama. Zarumenjela sam se na njezine riječi, no ne od ugode nego od nelagode. Spominjanje braka kod mene je uvijek izazivalo otpor i mnoštvo negativnih emocija, koje još nisam uspjela u potpunosti definirati. Znala sam samo jedno: nisam se željela udati. Bar ne bez ljubavi. A još nisam upoznala muškarca zbog kojeg bi mi srce zaigralo i zbog kojeg bih ostala bez daha. Imala sam svoje stavove prema braku i ljubavi zahvaljujući ljubavnim romanima koje sam kriomice čitala, Iako, svako malo sam se pitala za koga su ti romani napisani, jer navodno su ženama bili zabranjeni. Nisu se činili kao nešto što bi muškarci rado čitali, bar ne oni koje sam poznavala. Voljela sam misliti kako sam mnogo naučila iz tih knjiga i smatrala sam se svojevrsnim poznavateljem ljubavne teme. Bar kad je teorija u pitanju, jer u praksi nisam doživjela ništa od onoga što je u tim romanima navedeno. Međutim, jedva sam čekala kad će se događaji iz


mašte pretočiti u stvarnost. Tvrdoglavo sam odredila da ću strpljivo čekati svog princa na bijelom konju, a ne uletjeti u brak samo zato što se to od mene očekuje do kraja sezone. Ne, hvala. Prkosno sam se uspravila, više za sebe, jer nitko zapravo nije znao o čemu sam razmišljala. Pogledala sam Deb koja je također imala nezadovoljan izraz na licu, ali nisam bila sigurna je li to zbog spominjanja braka ili zabrane prepričavanja tračeva? Znajući Deb, vjerojatno ovo drugo. Nasmiješila sam se. S obzirom na to da nas je lady Emm upozorila na svoj super sluh, odustale smo od daljnjeg razgovora i nastavile gledati događanja u dvorani. Ponesena iznimnom dosadom, ali i znatiželjom, pogledom sam pretraživala dvoranu u potrazi za Grofom. Uočila sam ga na izlazu prema terasi koja je vodila u poznate kraljevske vrtove. Odjednom, raspoloženje mi je potonulo, kao da sam postala tjeskobna, bez nekog osobitog razloga. To me iznenadilo. Bila sam svjesna vlastite dosade, ali zar sam dopustila lady Emm da moju zlovolju pogorša? Nije mi bilo jasno, ali kako drugačije objasniti naglu promjenu u mom raspoloženju? Uspravila sam se u stolici i zamahnula lepezom kako bih si osigurala dovoljno zraka, jer je prostorija postala previše zagušljiva. Opet sam pogledala prema izlazu na terasu, što od želje da izađem van, što zbog toga što je Grof stajao tamo. Grof je i dalje bio sam, mračan i tajanstven. Ovaj put je u ruci držao čašu u kojoj se vjerojatno nalazio pjenušac koji su posluživali cijelu večer. Lijeno je prelazio pogledom preko okupljenih sve dok se nije susreo s mojim i zaustavio se. Kao hipnotizirana, nisam mogla prestati gledati u njega, a vrućina je postajala nepodnošljiva. Osjećala sam se kao da me vuče nevidljiva sila, toliko snažna da sam je mogla opipati, a iz nekog razloga znala sam da je on cilj prema kojem sam trebala poći. Uznemireno sam počela jače zamahivati lepezom osjećajući vrtoglavicu. – Jade, jesi li dobro? – čula sam Debin zabrinuti glas. – N-ne – jedva sam iscijedila tu malenu riječ. Moj jezik, kapci, usne, sve je težilo tonu. Nisam razumjela što se događa. – Jade? Što ti je? – Debin je glas prenosio paniku, dok je Grofovo lice, koje sam i dalje promatrala, odavalo zadovoljstvo. Razvukao je usne u osmijeh, a oči su mu na trenutak zasjale crvenim sjajem zbog čega me zahvatio val užasa koji nisam mogla objasniti. Mozak mi je odmah tražio logična objašnjenja i došla sam do zaključka da sam vjerojatno halucinirala njegovu reakciju zbog vrućine i Debinih tračeva o tome kako je on strašni ubojica. To je jedino imalo smisla. Misli su mi odjednom postale teške i mutne, a vrtoglavica me sve više obuzimala. – Što se sa mnom događa? – dezorijentirano sam procijedila. – Brzo, Deborah, izvedi je van na terasu prije nego se onesvijesti – čula sam užurbani šapat lady Emm. – To je sigurno zbog ove vrućine. Ne smije se onesvijestiti, gospoda će pomisliti da je boležljiva. Obećala sam njezinu ocu da ću paziti na nju i ako dozna da sam ovo


dopustila, nikad mi neće oprostiti. Požuri! Vid mi se zamaglio. Osjetila sam Debine ruke oko sebe i dopustila sam da mi pomogne ustati. Iako nisam osjećala noge, ipak sam je uspjela slijediti do terase. Gužva nam je pri tome pomogla, jer se nitko nije obazirao na nas dok smo se iskradale van. Svježi zrak djelovao je kao melem. Razbistrio mi je um i čudan osjećaj poremećene gravitacije počeo se povlačiti. Naslonila sam se na kamenu ogradu. – Sad sam bolje – halapljivo sam hvatala zrak držeći se za ogradu. – Hvala ti, Deb – pokušala sam je utješiti, jer sam osjećala njezinu zabrinutost. – Tako si me uplašila – šapnula je. – Što se dogodilo? – Ne znam. Vjerojatno vrtoglavica. Tvoja teta je u pravu, unutra je prevruće – opet sam duboku udahnula i na trenutak zatvorila oči. – Sad je sve u redu. – Želiš li da ti donesem nešto? Hladne vode? – Može. Voda će mi pomoći – odjednom sam postala svjesna suhog grla. – Osjećam nevjerojatnu žeđ – stavila sam ruku na vrat i prstima prešla preko vrele kože. – Ostani tu, molim te, odmah se vraćam – rekla je i užurbano nestala iza palme koja se nalazila kraj vrata i zaklanjala pogled u dvoranu. Okrenula sam se prema vrtovima i nervozno prešla rukom preko vrućeg čela. Ovo mi se nikad nije dogodilo. Kakva sramota! Nisam sklona nesvjesticama i vlastita me reakcija zbunila. Znala sam podnijeti mnogo jače vrućine, a zdravlje me dobro služilo. Osim nemoći koja me na trenutak svladala, osjećala sam se dobro. Kako smiješno. Srećom pa su lady Emm i Deb brzo reagirale. Bilo bi zaista neugodno da sam se onesvijestila. Lady Emm je u pravu, gospoda bi zaključili da sam boležljiva, a to nije istina. Vijest o mojoj čudnoj nemoći toliko bi se brzo proširila među visokim društvom da bi me uskoro počeli znatiželjno proučavati tražeći znakove nekakve bolesti. Možda bi se čak proširile glasine da sam u drugom stanju. Znala sam ponešto o tome, jer su takve priče znale kružiti našim društvom. Iako mrsko, morala sam si priznati da moram zahvaliti brzom umu lady Emm što sam izbjegla daljnje neugodnosti. Opet sam drhtavom rukom dodirnula čelo, a pod dlanom sam osjetila kapljice znoja. Odvratno! Užurbano sam obrisala dlan o haljinu. Što se sa mnom događa? Večeras mi je više nego ikad smetala težina haljine. Kilogrami tkanine, korzet koji se usijecao u meso i kosti ukidajući mi dotok zraka. Sputavali su ženu poput okova. Mnogo puta sam poželjela da su moda i društvo prema ženama drugačiji. Upravo zbog normi našeg društva, znala sam da nisam smjela biti sama na terasi, jer je to nepristojno od jedne dame. Koje licemjerje. Bila sam spremna okladiti se kako u cijeloj dvorani zapravo ne postoji prava dama. Dobro sam znala čime su se te navodne dame i gospoda bavili kako bi skratili svoje vrijeme jer nisam čitala samo romane o izmišljenim ljubavima. Čitala sam ispovijesti ljudi koji su živjeli u društvu kao što je ovo kojem sam pripadala otkrivajući šokantne događaje. Odmahnula sam glavom. Ionako će se Deb uskoro vratiti pa neću biti sama. Okrenula sam se prema dvorani i suočila s najčudnijom nijansom sivih očiju koje su me znatiželjno promatrale. Prestrašeno sam se trgnula. Na trenutak sam ostala bez daha. Grof se pomaknuo korak unatrag zbog čega je potonuo u sjenu palme ispod koje se nalazio.


– Ne bi smjela biti sama – upozorio me dubokim hrapavim glasom koji me ovio kao plašt. Zurila sam u njega, a onda sam se sjetila kako moram odgovoriti na njegovu primjedbu. – Potreban mi je svježi zrak – opravdala sam se osjećajući strah. Odmah sam se naljutila zbog toga, jer sam se protiv volje ponašala kao da je Grof zaista nekakvo čudovište. Zadavit ću Deb zbog njezinih tračeva i glupavih izmišljenih priča. – Vjerujem da se još nismo službeno upoznali – nasmiješio se, ali njegov osmijeh mi nije pružio smirenje. Očekivala sam da će osmijeh rastopiti hladnu masku koju je imao na licu, ali to se nije dogodilo. Čak je s osmijehom izgledao nekako jezivije, kao da mišići njegova lica nisu poznavali tu kretnju. – Ne, nismo, milorde – smeteno sam odgovorila. Postala sam svjesna neugodnosti situacije u kojoj smo se našli. Vidi li me netko kako razgovaram s njim, bez pratnje, mogla bih upasti u nevolje. Postati predmet ogovaranja. Ljudi bi lako mogli pretpostaviti da smo u ljubavnoj vezi samo zato što razgovaramo nasamo. Procijenila sam da je Grof vjerojatno u tridesetim godinama. Visok, snažne, ali vitke građe. Bilo bi nas lako zamisliti kao ljubavnike i svaka lady u dvorani bi o tome rado ispreplela priču kvalitetniju nego velikani naše književnosti. – Lady Jade Northwick, zar ne? – rekao je i zaigrano podigao obrvu. Iznenadila sam se što mi zna ime. – Da. Kako znate, milorde? – pitanje je izletjelo prije no što sam odlučila hoću li ga postaviti. – Znam sve o tebi, osim jednog podatka – samouvjereno je rekao. Sledila sam se na njegove riječi, a moju jezu pojačao je njegov stav. Stajao je previše ukočeno i mirno. Izgledao je nestvarno, kao kip skriven u sjenama. Ali ono što mi je najviše stvaralo nelagodu bilo je njegovo prisno obraćanje s ti. Koliko je zapravo znao o meni? I što? – Imaš neobično ime, Jade. Ima li posebno značenje? Iznenadio me pitanjem koje nisam očekivala. – Da – procijedila sam. – Mama me tako nazvala zbog zelene boje mojih očiju. – Pametna žena – rekao je i primaknuo se naprijed zagledavši se u mene. – Tvoje smaragdne oči zaista izgledaju kao da su uronjene u samo središte vatre. Nagonski sam zagladila crvene uvojke koji su mi padali na lice u modernoj frizuri. Željela sam zanemariti njegovu primjedbu na moj izgled, jer se zbog nje osjećaj transa samo pojačao. – Mama je uvijek znala reći: „Jade je kamen srca, vjernosti i velikodušnosti, privlači i pojačava ljubav svake vrste.” – citirala sam nastojeći zanemariti tjeskobu koja se širila mojim tijelom. Sjetila sam se da je mama to napisala na korice moje omiljene knjige, tako da nikada ne zaboravim njezine riječi. – Ljubav? Zar odrasla djevojka kao ti vjeruje u taj mit? Uvrijeđeno sam podigla glavu. Ljubav je za mene svetinja i bila sam zaštitnički nastrojena prema očuvanju tog mita, kako ga je nazvao Grof. – Nemoj biti uvrijeđena – zvuk njegova glasa bio je poput šapta, što mi je bilo čudno, jer je stajao najmanje desetak koraka od mene.


Trepnula sam, a kad sam otvorila oči nalazio se tik ispred mene. Zurila sam u sivilo njegovih očiju, a cijelim tijelom, bez obzira na veliku količinu odjeće, osjećala sam njegovu nevjerojatnu toplinu. S mojih se usana oteo kratak uzdah zaprepaštenja i ustuknula sam unatrag udarivši u ogradu. Tiho se nasmijao mojoj reakciji. – Kako ste to učinili? – upitala sam raširivši oči. – Što? – Bili ste na drugoj strani terase... – Magija – jednostavno je rekao i prošao pokraj mene ostavljajući za sobom hladnoću. Tvoj život će se promijeniti. Na gore – prošaptao je glas u mojoj glavi. Zadrhtala sam zbog nejasne vizije koja je predstavljala moju propast. Zatvorila sam oči, a kad sam ih otvorila bila sam sama na terasi. Što je sve to značilo? Kako mu je uspjelo kretati se tako čudno? Tko je on zapravo? Zašto mi je prišao i koliko je znao o meni? Zašto? Poskočila sam kad me netko uhvatio za rame. – Još nisi bolje? – upitala je Deb. Preplavilo me olakšanje kad sam je ugledala. – Donijela sam ti vodu – pružila je čašu prema meni, ali sam izgubila volju za pićem. Osjećala sam se depresivno, što je bilo čudno jer sam inače snažna osoba s naglašenim pozitivnim karakterom. – Hvala ti, Deb, ali nisam više žedna.


poznala sam zanimljivog muškarca – obavijestila me Deb dok smo šetale kroz park koji se nalazio između imanja naših očeva. Bila je neobično raspoložena, nekako lepršavo. Odjenula je nježno plavu haljinu i neprestano ju je vrtjela i zabacivala oko sebe, kao da pokušava uvesti plesne korake u jednostavno koračanje. Pogledala sam svoju tamno sivu haljinu i zapitala se zašto sam je jutros odjenula. Tako je tmurna. Možda me neraspoloženje od onog bala još nije napustilo. Zato mi je Debino društvo bilo jako ugodno. Željela sam da me oraspoloži jer me uvijek radovala djetinja sreća koja bi zračila iz nje. Činilo se kako je na dobrom putu da me razveseli, jer je njezina sreća bila zarazna. – To je nešto novo – rekla sam sa zanimanjem. – Tko je on? – Mladi oficir, Anthony Matiss – uzbuđeno je odgovorila sa sjajem u očima. – Oficir? – iznenadila sam se. – Što lady Emm kaže na to? Spominjanje lady Emm izazvalo je kod nje trenutni nalet frustracije. – Nije me briga! – žestoko je odgovorila i zaustavila plesne pokrete. – Ona nema pravo odlučivati o mojoj budućnosti. – I hvala Bogu na tome – blago sam rekla. – Ali svejedno, znaš da ona voli dati svoje mišljenje o svemu, čak i kad nitko to ne želi. Deb se na trenutak zagledala u tlo svjesna istinitosti u mojim riječima. – Ona ne zna za moje zanimanje za Anthonyja – priznala je – ali vjerujem da ću čuti sve o tome onog trenutka kad shvati da mi se sviđa. – Tek si ga upoznala i već si toliko uvjerena u svoje simpatije prema njemu? – znatiželjno sam upitala. Ovo je zapravo prvi put da je jedna od nas pokazala zanimanje za stvarnog muškarca. U našim su razgovorima dosad boravili samo likovi iz romana koje smo halapljivo čitale. Znale smo satima razgovarati o junacima koji su nas oduševljavali, zamišljajući kako bi bilo da su stvarni i da smo nas dvije njihove junakinje. – Da – sramežljivo je odgovorila i zarumenjela se. – Ne znam kako se to dogodilo, ali jako mi se svidio – zatim je energično sklopila dlanove. – Ima tako divne oči, koje zrače dobrotom i kad me pogleda, osjetim vrtoglavicu. Oh, Jade, preplavljuju me tako divni osjećaji i... osjećam se kao da lebdim... – raširila je ruke i zavrtjela se na što sam se osmjehnula. – Zavidim ti – iskreno sam rekla poželjevši da imam razlog za ples kao ona. – I ja bih se voljela tako osjećati – uhvatila sam je za ruku i zaustavila ju. – Sve mi ispričaj, toliko želim čuti o tome. Oh, kako ti zavidim. – Bolje je od svega što smo ikada pročitale – započela je. Uhvatila sam je ispod ruke i


nastavile smo koračati puteljkom oko kojeg je cvalo predivno poljsko cvijeće. – Prvi put sam ga vidjela preksinoć na onom balu na kojem ti je zamalo pozlilo – spominjanje nezgodnog incidenta podsjetilo me na tu čudnu večer o kojoj sam pokušavala ne razmišljati. Zbunila me vlastita slabost na vrućinu, a kratak susret s tajanstvenim i zloglasnim grofom nisam nikome spomenula. Nisam željela. Što reći? Sve je bilo previše čudno. Nisam ni samoj sebi znala objasniti što se zapravo dogodilo. Što je želio postići svojim neobičnim ponašanjem? Zašto je znao moje ime? Zar mu je netko ukazao na mene tu večer? Ako jest, željela sam znati zašto. – Iako je bio intrigantan, kako ponašanjem, tako i izgledom, ipak sam znala da na njega nisam reagirala kao Deb na mladog oficira. Nije u meni potaknuo te plemenite i uzvišene osjećaje, samo čudnu znatiželju i mnoštvo neodgovorenih pitanja. Nastavljajući svoju priču, Deb je prekinula tijek mojih misli. – Tu smo se večer samo nekoliko puta ‘znatiželjno’ pogledali – nasmijala sam se njezinu simpatičnom objašnjenju njihovih prvih razmijenjenih pogleda. Deb je bila pretjerano romantična i naivna. – Ali, propisno smo se upoznali tek jučer na čaju kod lady Ashton... – Lady Ashton? – prekinula sam je iznenađena što je jedan obični oficir poznavao tako utjecajnu osobu. – Kako je došao do nje? – On je njezin daljnji rođak. Trenutno je smješten u obližnjem vojnom kampu pa joj je došao u posjet upravo u trenutku kad sam s mamom bila kod nje. – Lady Emm nije bila s vama? – Ne. – Oh, zato i ne zna za tvoje osjećaje. Sigurna sam da bi shvatila što se događa da je bila prisutna. – Kako to misliš? – zbunjeno me upitala. Nasmiješila sam se njezinoj naivnosti. – Vjerojatno bi uočila poglede koje ste razmjenjivali ili čudne reakcije koje ste imali jedno na drugo. Pretpostavljam da je tako bilo? Zarumenjela se i odvratila pogled. Deb je tako iskrena u svojim reakcijama da sam bila čvrsto uvjerena kako bi lady Emm shvatila njezinu reakciju na mladića istog trenutka kad joj se svidio. – Da, tako je bilo – sramežljivo je priznala, a njezine je obraze prekrilo nježno rumenilo. – Sve mi reci – potaknula sam je nestrpljiva da što više saznam. Smeteno se osmjehnula. – Učinilo mi se kako me prepoznao kad nas je lady Ashton predstavila. Nismo razgovarali, bar ne u početku. Ali kad su moja mama i njegova teta nakon nekog vremena uplovile u duboki razgovor, imali smo priliku i mi započeti naše teme — široko se nasmiješila pokazujući bijele sitne zube zbog kojih je podsjećala na djevojčicu. – Oh, tako je inteligentan i ugodan. Uživala sam u njegovom glasu i svemu što je rekao. – O čemu ste razgovarali? Deb je na trenutak prestala koračati i zamišljeno se zagledala ispred sebe. – Hm, ne mogu se sjetiti – odgovorila je, zatim je nemamo slegnula ramenima. Nasmijala sam se njezinoj nebrizi za ono što je meni bilo najvažnije kod muškarca: zanimljiva konverzacija, a zatim smo nastavile koračati.


– Što misliš, kakvi bi mogli biti Anthonyjevi poljupci? – upitala sam na njezino zaprepaštenje, a onda se i ona nasmijala. To je jedna od naših najdražih tema: ljubljenje. Kad bismo o tome čitale, bile bismo očarane načinom na koji su spisatelji i pjesnici opisivali taj čin i osjećaje koji bi iz toga nastali. Moglo bi se čak reći da smo u zadnje vrijeme postale opsjednute tom temom. – Joj, zaista ne mogu ni zamisliti – rekla je i zarumenjela se do korijena kose dajući mi do znanja da je itekako zamišljala taj scenarij. – Bi li željela saznati? – namjerno sam upitala. – Naravno! – uskliknula je iskreno, zatim sramežljivo dodala. – Ali to ne bi bilo u redu. – Znam, znam – nezadovoljno sam rekla prisjećajući se normi našeg društva. – Glupa pravila. – Nisu glupa. Ta pravila nas štite, Jade. Ako muškarac ima iskrene namjere, on će damu zaprositi i nakon vjenčanja mogu uživati u svim čarima o kojima čitamo. – Da, baš – odbrusila sam. – Zašto tako reagiraš? – upitno me pogledala. – Dobro znaš da su svi brakovi unaprijed dogovoreni od strane naših roditelja i rijetko imaju veze s ljubavlju. Čisto sumnjam da su djevojke zadovoljne izborom mladoženje. – To nije uvijek pravilo. – Najčešće jest – ustrajala sam. – Kod mene neće biti tako. – Nadam se. Ti imaš moderne roditelje koji imaju drugačiji pogled na društvena pravila zbog čega će ti možda dopustiti da sama odabereš supruga, a moj tata je toliko pasivan i nezainteresiran da mu je sasvim svejedno za koga ću se udati – iako sam se nasmijala dok sam to govorila, zaboljela me istina o ocu. Zbog njegovog ponašanja često sam se osjećala nezaštićeno. – I u prilog nam ide činjenica što su nam roditelji dovoljno bogati, pa neće biti potrebe da se udamo zbog novca i imanja – istaknula je Deb naivno. Zaista je bila dijete u tijelu žene. – Da, ali zato možemo postati žrtve lovaca na miraz – podsjetila sam je. To je još jedan u nizu razloga mog nepovjerenja prema raznim udvaračima. Imala sam osjećaj da bi me tata dao prvom proscu koji bi se pojavio na našem pragu, bez posebne provjere. Srećom ili nesrećom, zasad nisam imala ni jednog prosca. Na trenutak sam se zapitala zašto? Što nije u redu sa mnom? Ali odmah sam odbacila takva pitanja, jer sam zapravo bila zahvalna Bogu što nisam na takav način privlačila muške pripadnike našeg društva. Deb se također zamislila zbog mojih riječi. – Misliš da bi Anthony mogao biti jedan od njih? – zabrinuto je upitala i pogledala me s takvim očajem da me srce zaboljelo. Osjetila sam zaštitnički poriv prema njoj. Ako je itko povrijedi, eh, taj će se morati obračunati sa mnom! – Nadam se da nije – utješno sam rekla, nastojeći popraviti štetu koju sam nanijela svojim riječima. Ponekad zaboravim koliko je Deb osjetljiva. – Ne vjerujem da bi me on povrijedio – naivno je ustvrdila. – Ima tako nježan pogled. – Mislim da u njemu nema zlih osjećaja ni sklonosti proračunatim potezima.


– Svi smo mi skloni proračunatim potezima, Deb, ali vratimo se ugodnijim temama. – Ljubljenje! Što misliš kako to izgleda? – Ne znam – brzo je prihvatila promjenu teme i uzbuđeno dodala. – Nedavno sam pročitala kako muškarčev poljubac može imati opojan okus. Pogledale smo se i začuđeno raširile oči. – Što to znači? – upitala sam. – Zar postoje okusi? Kao kad kušaš hranu? – Ne znam. Tako sam pročitala. Misliš li da bi i Anthonyjev poljubac mogao imati nekakav okus? – Ali kakav? – zapanjeno sam upitala. Prekinuo nas je zvuk konjskih kopita na šljunčanom puteljku. Pogledale smo iza sebe prema jahaču koji se približavao. Smetene razgovorom koji smo vodile, nismo odmah shvatile o kome je riječ sve dok nam se jahač nije sasvim približio i stao na nekoliko koraka od nas. Zinula sam u čudu kad sam prepoznala grofa Darkwooda. Izgledao je kao utvara usred bijela dana odjeven u crno jahaće odijelo koje je isticalo njegovu snažnu građu. Izgledao je moćno na leđima masivnog konja iznimno crne, sjajne dlake. I konj i njegov vlasnik mrko su nas gledali sivim očima. Zapanjujuće, ali oba su imali istu nijansu očiju. Na brzinu mi je kroz misli proletjelo pitanje: Jesu li postojali konji sa sivim očima? Hipnotizirano sam zurila u njihovu tamnu i pomalo divlju pojavu, koja je bila u nevjerojatnom kontrastu s predivnim zelenilom i veselim šarenilom cvijeća oko njih. – Oh, Jade – prestrašeno je prošaptala Deb tiskajući se uz moj desni bok podsjećajući me na svoju prisutnost. – Dobar dan, moje dame – hladno nas je pozdravio. – Dobar dan, milorde – uzvratila sam, dok je Deb šutjela i drhtala uz mene. Konj se pokrenuo i polako prošao kraj nas, a Grof je nastavio bezizražajno zuriti dok je prolazio. Pomislila sam da će me Deb srušiti koliko me potezala i stiskala. – Doviđenja – kimnuo je glavom i potjerao konja u kas ostavljajući nas s neobičnim osjećajima. – Oh, kako sam se uplašila – uzdahnula je Deb. – Kako nepristojno! – uskliknula sam. – Jesi li vidjela kako je samo prošao? – Hvala Bogu što je samo prošao! Zar bi voljela da se zadržao? – šokirano se zagledala u moje lice. – Ne, naravno da ne – odgovorila sam pomalo zbunjeno, jer nisam znala zašto sam tako reagirala. – Samo, mislim da bi bilo uljudnije da se zadržao, upitao nas za zdravlje, za vrijeme, bilo što. Sjetila sam se našeg kratkog i veoma čudnog razgovora na terasi na balu. Možda je ipak bolje što je otišao. – Ne dijelim tvoje mišljenje. On je ubojica i silno sam se uplašila kad sam ga vidjela. – Ne pričaj gluposti, Deb. Nije on nikakav ubojica. To su samo glasine... – To je istina! – oštro me prekinula. – Izbjegao je hapšenje samo zato što policija nema


dovoljno dokaza, a visoko društvo zanemaruje sve to jer je on bogati Grof! – Prilično si strastvena po tom pitanju – primijetila sam. – Nadam se da ga više nikada neću vidjeti, pogotovo kad samo same i nezaštićene – rekla je gledajući u smjeru kojim je Grof nestao. Na njezinu se licu jasno ocrtavao užas koji nisam razumjela. Iz nekog razloga, nisam dijelila njezine nade. Osjećala sam da je Grof zanimljiva osoba. Misterij koji ga je obavijao intrigirao me i željela sam doznati što je prava istina. Pa čak i ako bi istina bila toliko strašna kao što je Deb najavljivala. Oduvijek sam bila znatiželjna, pogotovo ako je nešto zabranjeno. Nisam zapravo znala zašto sam takva. Možda sam taj dio svog karaktera naslijedila od mame. Ali nisam bila sigurna jer se mame nisam sjećala, a tata nije volio razgovarati o njoj. S druge strane, možda nisam ozbiljno shvaćala zabranjene teme i opasna područja, jer me tata odgajao poprilično nemarno. Od početka sam bila prepuštena samoj sebi i vlastitom smislu za istraživanje istine. Uskoro smo stigle do kuće lady Ashton, kamo smo bile krenule. Obećale smo Debinoj mami da ćemo lady Ashton odnijeti vrećicu s ljekovitim biljem koje je koristila za spravljanje raznih napitaka. Deb je zapravo objeručke prihvatila taj zadatak u nadi da će vidjeti Anthonyja. Naravno, povela je i mene, kao svoju najbolju prijateljicu i podršku. Moj zadatak je upoznati mladog oficira i reći joj svoje mišljenje za koje sam unaprijed osjećala da je moralo biti pozitivno. To je bilo nepisano pravilo među prijateljicama. U nekim sam knjigama pročitala da čak i ako je postojala poneka primjedba, ako nedostatak ne bi bio strašan, nije se smio spominjati. Bilo je potrebno pustiti zaljubljene neka uživaju u osjećajima i sljepoći prema manama, koja je univerzalna za sve kad je ljubav u pitanju. Bar je tako pisalo u knjigama. I sama sam s uzbuđenjem i nestrpljenjem iščekivala taj susret. Lady Ashton, dražesna žena u šezdesetim godinama, sijede kose i punašnih oblina, primila nas je s otvorenom dobrodošlicom na terasi s pogledom na rijeku koja je vijugala uz njihovu elegantnu rezidenciju. Terasa se nalazila na sjevernoj strani kuće, tako da je bila u ugodnoj hladovini. Iako smo mogle otići nakon što smo joj uručile vrećicu, Deb je odugovlačila s odlaskom u nadi da će se Anthony pojaviti. Vidjevši da nismo odmah pobjegle, lady Ashton nas je ponudila popodnevnim čajem. Dok smo razgovarale o vremenskim prilikama i ispijale čaj, u predvorju pokraj terase pojavila su se dva muškarca. Prisutnost jednog od njih iznenadila me. Mračni grof Darkwood zadubljeno je razgovarao s mužem lady Ashton stvarajući neobičnu sliku: kontrast između mladosti i snage i starosti i krhkosti. Lord Ashton imao je sedamdesetak godina i njegovo tijelo se već polako počelo uvijati pod teretom godina, a meso i koža na njegovim kostima izgledali su veoma krhko dok je Grof izgledao kao stijena: snažan i neslomljiv. Kontrast se također isticao u sijedoj kosi lorda Ashtona i njegovoj svijetloj odjeći za razliku od Grofove crne kose i tamne odjeće. – Što on radi ovdje? – upitala je Deb. Lady Ashton nagnula se naprijed kako bi vidjela o kome je riječ, zatim je jednostavno odgovorila: – Grof je došao ovamo zbog poslovnog dogovora s mojim mužem – izrekla je to s


određenim ponosom. – Planiraju ući u nekakvu investiciju. Nisam baš upućena, pa ne znam o čemu se zapravo radi. – Ali, miledi, zar niste čuli glasine o Grofu? – zabrinuto je upitala Deb. – Joj, prestani više s tim glasinama – rekla sam frustrirano. Morala sam priznati da me počela živcirati njezina upornost da svakoga obavijesti o onome što je čula o njemu. – Nešto smo načuli – odgovorila je lady Ashton suzdržano. – Ali ne vjerujemo svemu što pričaju ljudi u okrugu Waterfall. Znate da im ponekad mašta ‘pobjegne’. Koliko znam, moj muž veoma hvali Grofa i njegove financijske savjete. Iako je suzdržan, Grof je zapravo ugodno društvo. Evo, uvjerite se same – rekla je i ustala. – Pozvat ću ga da nam se nakratko pridruži. – Ne! – uskliknula je Deb, ali lady Ashton nije se obazirala na nju. Vjerojatno je mislila da se Deb ponaša budalasto i djetinjasto. I sama sam u ovom trenutku bila sklona tom mišljenju. Kad se lady Ashton vratila u društvu muža i Grofa, Deb se ukočila kao mačka koja čeka da ju se napadne. Nasmijala me njezina reakcija. Dok se ona utapala u vlastitom užasu, ja sam iskoristila priliku kako bih bolje proučila misterioznog Grofa. I dalje je imao mrk pogled, a njegovo je lice izgledalo kao maska od čelika. Apsolutno nije odražavalo nikakvu emociju. Opet sam se usredotočila na njegove neobične oči. Sivilo je dolazilo do izražaja zbog tamnih trepavica, tamne puti njegove kože i crne kose. Vrlo neobično i zanimljivo i ja jednostavno nisam mogla otrgnuti pogled s njegova lica. Zapitala sam se zašto su uopće započele glasine o njemu? Iako je izgledao opasno, iz nekog razloga nisam vjerovala da je odgovoran za sva ta ubojstva koja su mu se pripisivala. Voljela bih saznati istinu koja se krila iza toga. Vjerojatno je veoma zanimljiva... Opet, možda i nije. Možda je sam potaknuo te glasine, želeći određeni dio društva držati podalje od sebe. Nisu svi ljudi druželjubive naravi, kao što su i mom ocu ljudi predstavljali smetnju pa ih je izbjegavao što je više mogao. Da je dovoljno domišljat i snažan izdržati tračeve, vjerojatno bi i tata potaknuo strašne glasine o sebi samo kako bi dobio na privatnosti i izbjegao razna druženja i balove. – Milorde, dopustite da vas upoznam s dvjema predivnim damama – rekla je lady Ashton i široko se osmjehnula – lady Deborah Donelly, kći lorda Briana Donellyja i lady Jade Northwick, kći lorda Williama Northwicka. Obje žive u našem susjedstvu, što znači da i vaš posjed graniči s njihovim. – Milorde, vi ste naš susjed? – drhtavo je upitala Deb koja nije uspjela sakriti zaprepaštenje tom informacijom. Grof nije odgovorio, samo ju je promatrao bezizražajnim izrazom lica dok je ukočeno stajao na mjestu. – Tako je, Deborah – odgovorila je lady Ashton umjesto njega. – Kako ste danas, moje dame? – veselo je upitao lord Ashton. Činio se zbog nečega jako zadovoljnim. Možda su pregovori koje je vodio s Grofom bili povoljni za njega, pa nije mogao sakriti zadovoljstvo i sreću. – Jako dobro, gospodine – odgovorila sam i uzvratila mu osmjehom. – Sjednite, milorde – ponudio je Grofa i ukazao mu na pleteni stolac nasuprot onoga na kojem sam sjedila.


Imala sam osjećaj kako Grof nije bio zadovoljan iznenadnom promjenom. Možda je planirao otići odmah nakon što je obavio poslovni razgovor, ali ipak je sjeo. Opet se zbog crnog odijela i svog izgleda isticao u proljetnom okružju poput crne mrlje u šarenom pejzažu. Zavlada je tišina koja je uskoro postala neugodna. – Grof je kupio dvorac Sunrise – obavijestio nas je lord, te se nasmiješio prema Deb. – To je bliže tebi, Deborah. Skoro sam se naglas nasmijala, jer sam mogla pretpostaviti što je taj podatak činio njezinu rastućem užasu. Vjerojatno je u sebi vrištala od straha. – To je... lijepo, gospodine – promucala je blijeda lica. Osmijeh mi je ipak preletio preko usana. U tom sam trenutku uhvatila Grofov upitan pogled. Vjerojatno se pitao što je toliko zabavno u Debinom odgovoru ili vijesti da je kupio trošan i zapušten dvorac imena koje nije imalo veze s izgledom zgrade. – Kako je tvoj otac, Jade? – upitao je lord prekidajući moje misli. – Dobro je. Uvijek isto, zdrav i tvrdoglav – odgovorila sam sa smiješkom, jer sam znala da će lord shvatiti što sam željela reći. – Još uvijek uporno izbjegava društvene obveze? – uzvratio mi je osmijehom. – Da. – Dobro je što su te Deb i njezini roditelji uzeli pod svoje kad je u pitanju društvena scena. – Bit ću im vječno zahvalna zbog toga. – Vječno je prevelika riječ – progovorio je Grof i iznenadio nas svojim komentarom. Imao je dubok, vibrirajući glas. Bar je tako djelovao na mene, jer sam opet osjetila strujanje tijelom kao na balu. Srce mi je brže zakucalo i počelo širiti val nervoze. Moje dobro raspoloženje kao da je pobjeglo glavom bez obzira. Što mi je opet bilo neobično? Osjećala sam se sasvim dobro, dok nije progovorio. Svi smo šutjeli, ne znajući što reći na njegov komentar. Osobno nisam željela biti neuljudna i reći nešto što bih mogla požaliti, stoga sam čekala da netko drugi nastavi razgovor. – Hvala vam na gostoprimstvu, lady Ashton – odjednom je rekla Deb i ustala. – Mi moramo ići. Mama će se sigurno zabrinuti, jer joj nismo rekle da ćemo se zadržati, a čeka nas dug put natrag – govorila je neprirodno brzo. Lady Ashton činila se smetenom, ali samo za trenutak, zatim se sabrala. – Hvala što ste mi donijele biljke – odgovorila je i ustala kako bi nas ispratila, a njezin su primjer slijedila i gospoda. – Prenesi mami moje najtoplije pozdrave, Deb – dodala je i pomalo umorno zatvorila oči. – Oh – uzdahnula je i prešla rukom preko čela. – Jeste li dobro? – zabrinuto sam upitala. Lord Ashton odmah se stvorio kraj nje i zaštitnički je uhvatio za ruku. – Dobro sam — rekla je. – Samo mi se na trenutak zavrtjelo. Kako čudno! – Idemo, Jade – Deb me uhvatila za ruku. – Još jednom hvala i doviđenja – rekla je i užurbano se uputila prema vratima povlačeći me za sobom. – Doviđenja svima – doviknula sam na izlazu dopuštajući Deb da me izvuče samo iz jednog razloga, a taj je da ne stvaramo scenu njezinim neprimjerenim ponašanjem. Kad smo izašle van, istrgnula sam ruku iz njezinog čvrstog stiska.


– Što je tebi? Kako možeš biti tako nepristojna? – upitala sam i ukopala se u mjestu, te stavila ruke na bokove kako bih naglasila svoje nezadovoljstvo. – Morala sam otići! – rekla je i bez zaustavljanja produžila dalje. – Uspori! – viknula sam za njom, ali nije me poslušala, naprotiv, činilo se kako je ubrzala. – Ne! – Što ti je? – požurila sam za njom nastojeći je sustići. Htjela sam je isprašiti šibom po stražnjici zbog glupavog ponašanja. Oh, što me ljutila! – Grof me plaši! – doviknula je bježeći ispred mene. – Osjećala sam se užasno u njegovu društvu! Morala sam otići! Sustigavši je, uhvatila sam je za rame i zaustavila, zatim sam je okrenula prema sebi kako bismo se suočile. – Lady Ashton zamalo je pala u nesvijest, a ti se ponašaš kao dijete – prodrmala sam je. – Trebale smo ostati, pitati možemo li joj nekako pomoći... – Ima poslugu u kući! – proturječila mi je s tvrdoglavim izrazom lica. – Nismo je ostavile samu. – Prestani, Deb – opet sam je prodrmala. – Što je s tobom? – ovaj put sam pitanje postavila zbog zabrinutosti. Počela me plašiti svojim ponašanjem. – Bilo je strašno! – uzviknula je raširenih očiju u kojima sam jasno prepoznala strah. Ona je zaista bila iskreno prestrašena. – Ne mogu to objasniti. – Što? – Nešto kao vizija... – uznemireno je odmahnula glavom. – Kad sam pogledala Grofu u oči, imala sam viziju da me netko proganja. Osjećala sam... snažno sam osjećala da me ta osoba želi ubiti. Bilo je tako stvarno, uplašila sam se... – Gluposti – odgovorila sam zlovoljno na njezine riječi. Opet joj je ograničena mašta ‘pobjegla’. – Ne možeš se tako ponašati svaki put kad ga vidiš. – Zašto ne? Tko će me spriječiti? On u meni budi čudne i nelagodne osjećaje... – To je zato što budalasto vjeruješ tračevima koje si čula o njemu. Moraš prestati misliti na to. Pogledala me kao da mi želi još nešto reći, ali se samo okrenula i nastavila koračati dok sam zbunjeno gledala za njom.


ord vas želi vidjeti u radnoj sobi nakon doručka – obavijestila me Sally, naša glavna domaćica, dok sam sjedala za stol. Sally, punašna žena u četrdesetim godinama, bila je zamjena za moju majku koja je umrla kad sam imala samo tri godine. Radila je u našem kućanstvu već dvadeset i dvije godine, od dana kad sam došla na ovaj svijet. Jako sam je voljela i uz nju sam se osjećala manje usamljenom u ovoj samotnoj kući. Bila je osoba kojoj bih se obratila kad bi me nešto mučilo i kad bih trebala savjet. Nikad me nije iznevjerila svojom podrškom i ljubavlju. S obzirom na to da nije imala svoju obitelj, znala sam da me zavoljela kao vlastitu kćer. Tata najčešće nije odobravao naše prijateljstvo, jer je smatrao da nije poželjno stvarati bliske odnose s poslugom. Uvijek je isticao kako se na taj način ugrožava autoritet gospodara, jer su prema njegovim pravilima podređeni morali znati gdje im je mjesto. Srećom, nisam dijelila njegovo mišljenje. Tata je bio samotnjak i takav način života mu je odgovarao. Pokušavao nas je izolirati od ionako rijetkog društva koje smo imali u okrugu Waterfall. Meni je, s druge strane, trebalo društvo. Osjećala sam potrebu za upoznavanjem ljudi, za učenjem iz njihovih iskustava, za proširivanjem vlastitog znanja. Nisam bila u internatu kao ostale djevojke. Tata nije vjerovao u takvu vrst naobrazbe, što je meni bilo žao, jer je Deb često govorila kako joj je to jedno od najljepših životnih iskustava. Vratila se s više znanja i vještina, i ono najvažnije, s više poznanstava i prijateljstava za razliku od mene koja sam učila u izolaciji vlastitog doma. Upravo zbog te izolacije razvila sam naviku prevelikog razmišljanja i pretjeranog analiziranja svega što mi se događa. To mi je bila jedina zabava, moj vlastiti um. Nisam se žalila zbog te zabave, ali sam ipak željela društvo veselih djevojaka mojih godina ili ljudi koji su putovali svijetom i imali pregršt zanimljivih priča. Odmahnula sam glavom vraćajući misli na Sallyne riječi. – Hm. To je pomalo neobično – promrmljala sam. – Jutros je loše volje, miledi. Nikad ga nisam vidjela ovakvog. Bit će bolje ako ga poslušate. – Naravno – odsutno sam rekla, uzela pecivo i počela ga mazati pekmezom. Postala sam zabrinuta zbog vijesti o tatinoj zlovolji. Zar se nešto dogodilo? Bilo je neobično da se oko nečega uzrujava, pa sam pretpostavila da su u pitanju financije. To je jedino područje u kojem je iskazivao strast, zapravo, tu je jedino iskazivao bilo kakve emocije. Ali, što je moglo biti u pitanju da bi se mene ticalo? Nikad nisam bila dio njegovih financijskih planova. Znala sam ponešto o njima, ali samo zato što sam bila znatiželjna i,


kako bi on rekao, ‘zabadala nos gdje mu nije mjesto’. Odustala sam od jela. Bila sam previše zabrinuta da bih uživala u doručku, pa sam ustala od stola i uputila se do njegove radne sobe. Pokucala sam na brzinu tri puta. To mi je oduvijek bila navika. Nešto kao tajna lozinka koja mu je signalizirala da sam to samo ja. Iako nisam bila sigurna da je obraćao pozornost na to. – Naprijed – odgovorio je glas koji bih svugdje prepoznala. Otvorila sam vrata i ušla u sobu. Sjedio je za stolom i kad sam ušla podigao je glavu kako bi me pogledao. Bio je vidljivo uznemiren. – Željeli ste me vidjeti? – upitala sam i zakoračila prema njemu. – Da, dušo. Sjedni, molim te nervozno je prešao rukom preko čela. Podigao se kao da će ustati, međutim, ponovno je sjeo. Zbunjeno sam ga promatrala dok sam sjedala u fotelju. – Je li sve u redu, gospodine? – zabrinuto sam upitala. – Ovaj... – počeo se vrpoljiti u stolcu, zatim je nekako tužno potonuo u naslon. – Što se dogodilo? – nisam razumjela njegovo ponašanje. – Ne postoji način da ti ovo uljepšam, Jade – napravio je pauzu, zatim tiho dodao: – Bankrotirali smo. Moj mozak je registrirao informaciju, ali kao da je ostala lebdjeti izvan mog shvaćanja. Odbijala sam vjerovati njegovim riječima. – Bankrotirali? Zar je to moguće! Imali smo toliko mnogo novca. Zašto se ovako poigravao s mojim živcima? Zar nije znao što je značila ta vijest za nas oboje? Predobro sam poznavala način na koji se današnje društvo odnosilo prema upropaštenim visoko-rangiranim članovima. Odbacivali su ih nemilosrdnije nego prošlogodišnju modu. Ovakve situacije jedne su od najdražih zabava i tema za razgovor među bogatašima. Živjela sam u doba kad su balovi i tračevi bili najvažniji u životu ljudi. Pred očima mi je proletjela slika tate nakon počinjenog samoubojstva (jer su muškarci uvijek posezali za tom vrstom izlaza iz ovakvih situacija) i mene u nekom prljavom bordelu okružene pohotnim muškarcima (jer bivše bogate djevojke koje su spale na prosjački štap nitko nije želio u svom kućanstvu kao poslugu). Na trenutak sam mogla osjetiti kako mi se mozak ukočio odbijajući reproducirati te slike. Odmahnula sam glavom. Ne, ne! To nije istina. Ovo se ne događa. Oh, Bože... – Jeste li sigurni? – upitala sam ustajući. Zaustavio me pokretom ruke, pokazujući dlanom da ostanem sjediti. – Da – otežano je govorio zbog snažnih emocija koje je pokušavao držati pod nadzorom. – Jade, sjedni, moramo još razgovarati. Molim te. – Kako se to dogodilo? – morala sam pitati. Odgovori su mi bili potrebni kako bih razumjela. – Loša investicija – odgovorio je. Loša investicija? Je li se on šalio? – Ali, to ne može biti istina. Tata, vi ste stručnjak u tom području. Pomoću investicija ste


se obogatili. Nikad niste pogriješili! – Do sada – zvučao je toliko tužno da mi se srce slamalo. – Kakva je investicija u pitanju? Tužno je uzdahnuo. – Prije nekoliko mjeseci čuo sam za investicijski plan koji je iznimno obećavao. Znaš da ništa ne radim a da prethodno dobro ne provjerim sve činjenice. Tako sam učinio i ovaj put – opet je duboko udahnuo i bespomoćno raširio ruke – Jade, sve je ukazivalo na veliku dobit, nisam vidio nijednu manu u cijelom pothvatu i svi su se trgali za udio u tom poslu. Međutim, nisu si svi mogli priuštiti ulazak. – Ne razumijem. – Morao sam uložiti sve što posjedujemo – rekao je i pokretom očajnika uhvatio se s obje ruke za glavu. Prvobitna zabrinutost za naše živote pretvorila se u uznemirenost zbog njegova ponašanja. Pobogu, on je iznimno inteligentan muškarac. Kako je mogao učiniti nešto tako budalasto? – Gospodine, zar ste poludjeli? – rekla sam pomalo oštro. – Zašto ste to učinili? Znate kako je to nepromišljen potez! – Jade, ni sam ne znam što mi se dogodilo. Kao da mi se pamet zamutila, očajnički sam želio biti dio toga. Nisam samo ja izgubio – počeo se opravdavati. – Na gubitku je i lord Emmerby pa čak i grof Darkwood. – Ali, koliko znam, oni si to mogu priuštiti i vjerojatno nisu bili toliko ludi da ulože cijelo imanje! – željela sam vrištati na njega. – Žao mi je, Jade. Nemam opravdanje, ne znam zašto sam to učinio. Grčevito sam stisnula ruke u krilu. Moj je mozak grozničavo radio u potrazi za rješenjem, ali nisam ga mogla pronaći. Ovo je strašno! Propast! Izgubili smo cijelo imanje, novac, sve... – I što ćemo sad? – upitala sam, nadajući se da možda ima spreman odgovor. – To nije najgora vijest – naslonio se na stol i mlitavo položio ruke ispred sebe. – Zar ima još!? – napela sam se u iščekivanju. – Nažalost, da. – Što? – Zadužio sam se kod lorda Kingsleyja. – Što to znači? – pomaknula sam se na sam rub fotelje. – To znači da mu ne mogu vratiti novac. A on me počeo pritiskati. – Jeste li mu rekli da smo bankrotirali? – Da, ali on svejedno želi povrat duga. – Ali kako? Ušutio je i pogledao me. Prema izrazu njegovih očiju mogla sam naslutiti da su vijesti gore od bankrota. Iako nisam mogla vjerovati da bi nešto moglo biti gore od toga. – Jade, lord je zatražio tvoju ruku – tiho je rekao. – Molim?! – zaprepašteno sam uzviknula. – Molim vas, recite mi da ste odbili! – preklinjala sam. Nisam mogla vjerovati! Jedan stari čovjek na izdisaju tražio je moju ruku, da


mu budem zaručnica i žena? Ali što je bilo najstrašnije od svega, već sam znala da je tata pristao na to. Bio je takav, bezobziran spram drugih oko sebe. Nije bilo zloban, ne. On je povrjeđivao druge isključivo iz neznanja i nepažnje. – Žao mi je, ali to nam je jedini spas – pokajnički je potvrdio moje strahove. Zurila sam u njega. – Ne. To nije istina – promrmljala sam. – Žao mi je. – Odbijam to prihvatiti – iznenada me obuzela tvrdoglavost. – Mora postojati drugi način. – Jade, lord nije jedini kod kojeg sam se zadužio. – Moj Bože, koliko ih ima? Bespomoćno sam potonula u fotelju. Hoće li ovaj niz loših vijesti prestati? Postojala je granica do koje su moji živci mogli biti razvučeni i osjećala sam da su previše napeti. – Još samo jedan – odgovorio je. – Tko? – Grof Darkwood. Grof Drakwood? Iznenadio me spomen ovog imena i samo sam na trenutak zaboravila na sve ostalo jer me nešto u ovoj informaciji zainteresiralo: – Nisam znala da se poznajete – rekla sam. – Prvi put smo se sreli kad sam čuo za taj investicijski plan. S obzirom na to da smo zajedno u tome od početka, imali smo priliku bolje se upoznati. Grof je bio veoma susretljiv i bez mnogo pitanja posudio mi je pozamašan iznos kad je shvatio da neću imati dovoljno kako bih se upustio u rizik. – Jeste li i njemu obećali moju ruku? – ogorčeno sam pitala. – Ne, kakva je to glupost?! – Što Grof hoće u zamjenu za novac? Učinilo mi se da je njegovo blijedo lice dobilo rumenu boju, ali to se već iduće sekunde promijenilo, pa nisam bila sigurno varaju li me oči. Uostalom, zašto bi se zarumenio na moje pitanje? Oh, nisam sad mogla razmišljati o takvoj gluposti kao što je njegova reakcija, kad me mučila vlastita reakcija na sve što sam čula. Nije ništa rekao. Sigurno očekuje povrat duga, a to mogu jedino tvojom udajom za lorda. – Ali njemu je preko šezdeset godina, možda čak i sedamdeset – povikala sam s gađenjem. – Stariji je od vas! Meni su tek dvadeset i dvije! – U današnje je vrijeme teško naći bogatog prosca, zato budi sretna njegovom ponudom. Uostalom, tvoje uvođenje u društvo dogodilo se kasno, mojom krivnjom, naravno. Nisam obraćao pozornost na to sve dok mi drugi nisu ukazali na moj propust. Zato budi sretna što te bar jedan muškarac želi oženiti. Njegove su me riječi toliko povrijedile da mi se od suza vid zamutio. – Da budem sretna! Kako se usuđujete? Upravo ste prokockali moj život! – nisam se mogla kontrolirati. Iako sam željela zaštititi i njega i sebe, dopustila sam si luksuz bijesa. Još jutros sam imala život, budućnost, a sad... propast. Svaka prilika za normalan oduzeta mi je. Međutim, već idućeg trenutka preplavila me grižnja savjesti. Bila sam mu zahvalna na svemu što mi je dosad pružio i nepravedno je da cijelu krivnju


svalim na njegova leđa. Ta se pogreška mogla dogoditi bilo kome. Sudbina nam je dodijelila takve karte i morali smo se nositi s tim. Možda je sada moj red da se brinem za njega. Ustala sam i ispričala se glavoboljom. Otišla sam u svoju sobu jer sam morala razmisliti u miru. Bila sam uvjerena u postojanje drugog izlaza i trebala mi je samoća kako bih pronašla rješenje. Ljutilo me jer sam se osjećala kao da je cijeli teret ovog problema pao na moja leđa. Tata je izniman kad su financije u pitanju, bar je do sada bio, ali za sve ostalo bio je pretjerano nezainteresiran. Nisam sigurna je li zaista svjestan što je učinio kada je pristao na ponudu lorda Kingsleya? Morala sam se izvući iz toga. Užurbano sam razmišljala. Mogli smo se zadužiti kod bliskih prijatelja, zamoliti ih pozajmicu kako bismo vratili lordu Kingsleyu njegov novac. Ipak je on jedini koji je tatu pritiskao po tom pitanju. Grof još nije tražio povrat duga pa bismo imali vremena za oporavak. Možda bismo se opet mogli upustiti u novu investiciju? Tata se cijeli život time bavio. Ovo je samo jedna pogreška. Kobna, ali ipak jedina pogreška u njegovom poslu. Sigurno se ne bi opet dogodio gubitak. Da, to bi moglo upaliti. Morali smo pokušati. Morao je postojati način. Sve osim udaje za ogavnog lorda. Mogla bih već danas ili najkasnije sutra otići do Deb i zamoliti je neka razgovara s roditeljima. I lady Emm, ona je veoma bogata. Sigurna sam da bi nam pomogli. Plan mi je donio utjehu i snagu. Željela sam vjerovati kako će sve biti u redu. Još uvijek sam hodala po sobi kad je ušla Sally. Odahnula sam kad sam je ugledala. Otvorila sam usta kako bih joj ispričala sve što se dogodilo, kad je ona prva progovorila. – Lord želi da dođete u njegovu radnu sobu, miledi. Imate gosta – obavijestila me. Namrštila sam se. – Kakvog gosta? – nestrpljivo sam upitala. Nisam bila raspoložena za društvo. – Lord Kingsley. – Zastala sam kao ukopana kad sam čula njegovo ime. – Što on hoće? – oštro sam upitala. – Ne bih znala, gospođice – zbunjeno me pogledala. Naravno da Sally nije znala što se dogodilo i zašto je lord došao u posjet. Možda ću joj kasnije sve objasniti i zatražiti nekakav savjet, ali vjerovala sam da ću je samo rasplakati ovim vijestima. Duboko sam udahnula. Nisam očekivala da će Kingsley tako brzo doći. Odlučila sam odugovlačiti njegovu prošnju, jer sam sve više vjerovala da će mi obitelj Donelly pomoći. Skupila sam snagu za neugodan susret, u glavi sam imala jasnu predodžbu o tome kako ću se ponašati i što ću reći. Ohrabrujući samu sebe, spustila sam se do radne sobe i ovaj put ušla bez kucanja. Željela sam biti nepristojna i ostaviti loš dojam. Nisam ništa rekla, samo sam zastala na vratima promatrajući dvojicu muškaraca. Tata kao da je naglo ostario. Na licu je imao umoran izraz, moglo bi se čak reći da je izgledao kao čovjek koji se očajnički bori protiv samog sebe. A položaj njegova tijela,


spuštena ramena i pognuta sijeda glava, odavali su da je bitka izgubljena. Nisam dopustila da me to obeshrabri. Pogledala sam lorda Kingsleya koji je zadovoljno sjedio u udobnoj fotelji i vrtio čašu konjaka u ruci. Odmjerio me svojim sitničavim prozirnim očima i zadovoljno se osmjehnuo. Poželjela sam ga pljusnuti po tom nadmenom licu i snažno viknuti kako me nikad neće imati! Stisnula sam vilicu i šake kako bih se suzdržala. – Jade, već poznaješ lorda Kingsleya... – progovorio je tata umornim glasom. – Molim te, zovi me John – zamolio je lord s osmjehom. – Dobar dan, lorde Kingsley – namjerno sam rekla što sam hladnije mogla. – Sjedni, Jade – rekao je tata i ustao. – Ostavit ću vas nasamo, jer lord želi razgovarati s tobom. Obuzela me panika. Hoću li uspjeti reći što sam planirala? Hoću li se moći kontrolirati i odigrati svoju ulogu kako treba? Voljela bih da je tata ostao, da mi bude podrška, ali on je već nestao iza vrata ostavljajući me samu s ovom zvijeri. Kako tipično za njega. Nezainteresiran za društvena pravila, za tuđe osjećaje, za sve osim novca. Njegova pasivnost me izluđivala. Pogledala sam lorda Kingsleyja kojeg sam poznavala od ranije. Pobogu, imao je šezdeset-sedamdeset godina! Bio je toliko mršav da se činio krhkim i... izgledao je kao sama Smrt. Nimalo muževno, ni privlačno! U glavi su mi odzvanjale glasine o njemu, zahvaljujući Deb koja me redovito informirala. Otkad mu je supruga preminula prije deset godina pričalo se da je postao gori nego za njezina života. Imao je mnogobrojne ljubavnice, čak se pričalo da je zlostavljao nekoliko sluškinja u svojoj kući. Navodno je volio mlade djevice i bio je toliko razvratan da su čak i u visokom društvu odvraćali pogled od njega. Ali zbog nevjerojatnog bogatstva sve mu je bivalo oprošteno, zanemareno. I sad sam ja trebala biti njegova nova supruga, iduća žrtva?! Želudac mi se počeo uznemireno prevrtati. Svojom mršavom rukom, s malenim ogavnim prstima potapšao je naslon fotelje pozivajući me da sjednem kraj njega. Lice mi se trznulo. Morala sam se kontrolirati kako ne bih napravila grimasu. Sjela sam na divan koji se nalazio na drugoj strani prostorije i šutke ga promatrala. – Jade, izrasla si u lijepu djevojku – rekao je zadovoljno. – Jako egzotično izgledaš. – Hvala vam, gospodine – hladno sam odgovorila. – Pretpostavljam da ti je otac sve objasnio? – Da – rekla sam, ali sam poželjela reći ne. – Izvrsno. Preskočit ćemo udvaranje, to je ionako zamorno. Nisam bila sigurna jesam li trebala osjetiti olakšanje zbog toga. Možda je lord ipak čovjek s kojim se može normalno razgovarati, zamoliti ga da razumije, da nam pomogne? Odlučila sam pokušati. – Željela sam vas nešto zamoliti, lorde Kingsley – rekla sam hrabro, uvjerena u uspjeh svog plana. – Sve što želiš, draga moja – rekao je, nezgrapno se odgurnuo rukama s naslona fotelje i ustao. Opet sam osjetila paniku, pa sam užurbano rekla:


– Molila bih vas za još malo vremena kako bismo vam vratili dug – rekla sam dok mi je prilazio. – Oh, draga moja – nasmijao se, zbog čega mu se lice još više namreškalo. – Dao sam tvom ocu dovoljno vremena. – Ali... – ušutjela sam kad je sjeo pored mene na divan. Osjetila sam poriv za bijegom. – Tako si lijepa – rekao je požudno i pomilovao mi lice svojim grubim prstima. Obuzela me mučnina. Odmaknula sam se na sam rub divana. – Obećavam da ćemo vam vratiti dug. Imam plan i trebamo samo još malo vremena – ustrajala sam. – Zapravo mi nije potreban novac – rekao je i više mi se približio zbog čega sam osjetila njegovo mršavo tijelo uz svoje. – Potrebna mi je supruga – zastao je, zatim prošaptao: – Ti si tako mlada – oblizao je tanke usne kao da je ugledao slastan komad kolača. – Siguran sam da ću se uz tebe i ja osjećati mlađim – počeo mi je milovati ruku od lakta do ramena, užurbanim pohlepnim pokretima. Imala sam osjećaj da mi je netko trljao kožu željeznom žicom. Počeo je ubrzano disati i toliko mi se primaknuo da sam osjetila alkohol u njegovu dahu, a mučnina koju sam osjećala postala je snažnija. – Tako lijepa – šapnuo je dok mu je pogled boravio na mojim grudima koje su provirivale iz dekoltea tirkizne haljine. Nisam se ni snašla, a njegove ruke su me zgrabile. Jednu je grubo položio na moja prsa, a drugom je snažno uhvatio moju glavu privlačeći me u zagrljaj. Njegove su se usne nalazile tek nekoliko centimetara od mojih. Snažno sam zavrištala i počela se opirati. – Budi mirna! – viknuo je. – Tata! Tata! – zavrištala sam i počupala ga za kosu želeći odmaknuti njegovu glavu od svoje. Radije ću umrijeti nego dozvoliti da ovo čudovište ukrade moj prvi poljubac i intimno me dodirne! Sama pomisao na to bila je naprosto strašna. Bijes koji me obuzeo postao je toliko snažan da sam poželjela imati natprirodnu snagu kako bih ga mogla rastrgati golim rukama! Kako se usuđuje? Perverzni gad! Ogrebala sam ga po licu. – Prokletstvo, platit ćeš mi za ovo! – prosiktao je u trenutku kad je u sobu uletio otac s prestravljenim izrazom lica. Na trenutak je stajao na vratima, ne znajući što učiniti. Lord se odmaknuo od mene i pogledao ga, a ja sam iskoristila priliku i ustala. – Odgojio si neposlušnu kćer, Williame Northwicku! – dreknuo je lord. – Zar joj nisi objasnio što joj je činiti? Tata je ukočeno stajao na vratima, stišćući šake. – Samo joj treba malo vremena da se navikne – pokušao me opravdati. Zinula sam u šoku. Treba mi vremena da se naviknem?! Bila sam užasnuta. Nikad se ne bih mogla naviknuti na to da me dodiruje muškarac kojeg ne želim, a kamoli netko za koga osjećam isključivo prezir i gađenje. Nisam mogla vjerovati da je moj otac to rekao! – Ona je sad moja zaručnica i imam sva prava na nju! – Ne! – očajno sam zavapila, a oni su me pogledali. – Ti, mlada damo, nemaš pravo glasa u ovome – obavijestio me lord i ustao, zatim se


okrenuo prema tati ignorirajući me. – Sutra ću doći u isto vrijeme i očekujem da je do tada urazumiš. Je li to jasno, Northwicku? – oštro je dreknuo. – Da – poslušno je odgovorio William. Da, nazvala sam ga William u svojim mislima, jer za mene on više nije bio moj otac. On je moj vlasnik, koji me upravo prodao. Izletjela sam iz sobe kao da se sam pakao otvorio iza mene, a jedini spas je bijeg. Nisam znala kamo bježim, samo sam izletjela iz kuće i počela trčati preko polja. Čula sam Williama kako me doziva, ali više mi nije bilo važno. Nisam se osvrnula. Prestala sam trčati tek kad sam ugledala Debinu kuću. Bilo je kasno poslijepodne i nadala sam se da ću Deb i njezine roditelje zateći u kući bez gostiju, jer sam zaista trebala hitno razgovarati s njima, nasamo. Kad sam došla do glavnih vrata, bila sam već poprilično bez daha. Pokucala sam i nestrpljivo čekala. Nakon nekoliko trenutaka pojavio se Sam, sluga zadužen za primanje gostiju. – Dobar dan, lady Northwick. Kako vam mogu pomoći? – ljubazno je upitao. – Je li Deborah kod kuće? Moram s njom razgovarati, molim vas – pokušavala sam kontrolirati glas kako bih zvučala smireno, da ne primijeti moj očaj. – Uđite, gospođice – pomaknuo se. – Molim vas, pričekajte tu – rekao je i ušao u plavi salon. Znala sam da je u tom salonu lady Emm najviše voljela boraviti i nadala sam se da je Deborah s njom. Previše uznemirena da bih mirno čekala, počela sam hodati predvorjem. O razgovoru koji ću sada voditi s Debinim roditeljima ovisi cijela moja budućnost. Nisam voljela davati nekome toliku moć nad sobom, pa čak ni tako dragim ljudima kao što su Donellyjevi, ako se izuzme lady Emm. Osjećala sam se bespomoćno i nije mi se svidio taj novi osjećaj. Zastala sam i zagledala se u vrata. Imala sam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost otkako je Sam ušao u tu sobu. Okrenula sam glavu i nastavila uznemireno koračati. Trgnula sam se kad sam ga ugledala kraj sebe. Bila sam toliko zaokupljena mislima da nisam čula otvaranje teških vrata. – Lady Emm će vas primiti – obavijestio me. – Lady Emm? Je li Deb s njom? – Uđite, očekuje vas – ukočeno je rukom pokazao na poluotvorena vrata. Poslušala sam ga i ušla u salon. Iznenadila sam se kad sam lady Emm vidjela samu. Zurila je u mene škiljavim očima. Sjedila je uspravno, prekriženih ruku u krilu. Nekako previše službeno i ne baš dobrodošlo. Ali uvijek je bila takva prema meni. Siva haljina strogog kroja pojačala je neugodan dojam koji je ostavljala. – Dobar dan, lady Emm. Kako ste? – ljubazno sam upitala i kratko se naklonila. Visoko je uzdigla glavu kao da želi nosom proparati oblake. – Hvala na pitanju, Jade. Dobro sam – hladno je rekla nastojeći me gledati niz nos što je bilo nezgodno s obzirom na to da sam stajala na nogama, a ona sjedila. – Gdje je Deb? Trebala bih razgovarati s njom – užurbano sam upitala jer nisam imala ni vremena ni živaca baviti se s njom u ovim kritičnim trenucima svog života. – Žao mi je, ali Deborah te ne može primiti – hladno je odgovorila ne skidajući pogled s


mene. – Nije valjda bolesna? – zabrinuto sam upitala, a on se nasmijala. Njezina me reakcija smela. – Pobogu, ne. Deborah nije boležljiva. Izvrsnog je zdravlja. – Je li u kući? – Jade, sjedni – rukom je pokazala na stolac u blizini ne obazirući se na moju sve veću uznemirenost. Nisam voljela igrice i osjećala sam se kao da sam protiv volje postala dio nekakve zlobne igre u kojoj je lady Emm uživala. To se vidjelo na njezinu licu, jer nije mogla skriti zadovoljstvo kojemu razlog nisam mogla odgonetnuti. Poslušala sam je bez riječi razmišljajući o tome kako mi je danas mnogo puta bilo naređeno da sjednem. Počela sam to doživljavati kao osobni predznak za nadolazeću nesreću. Sa strepnjom sam čekala što će se dalje dogoditi. – Jade, bilo bi najbolje da zaboraviš moju nećakinju – oštro je rekla iznenadivši me odabirom svojih riječi. – Molim? – zapanjeno sam zurila u nju. Blago se osmjehnula, ali njezina takozvana blagost me nije prevarila. – Čuli smo za propast tvog oca. Nema smisla pretvarati se kao da se to nije dogodilo – zvučala je previše sretno, a to me iz nekog razloga nije iznenadilo. Sram koji sam na trenutak osjetila zamijenio je bijes zbog njezinog neprimjerenog veselja. – Vi ste uništeni, zauvijek – to je zvučalo toliko konačno da su me zapekle suze u očima, ali sam se suzdržala. Ne pred njom, ona nikad neće vidjeti moj slom. Inat i bijes su me poticali da ostanem snažna i mirna. – Ne želim te u blizini svoje Deborah, ni danas, ni sutra... nikada više. – Vi to ne možete tražiti... – rekla sam. – Ja to ne tražim! – oštro me prekinula. – Ja to naređujem, Jade! Zabranjeno ti je druženje s Deborah i to je konačno. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Morala sam se odreći Deb, moje najbolje prijateljice? Ne... Ali znala sam koliko je lady Emm bila sposobna u provođenju vlastite volje. Napokon joj se ukazala prilika da me ukloni iz života ove obitelji i to je objeručke zgrabila. Ona će pronaći način kako uvjeriti Debine roditelje da se okrenu protiv mene. – To nije fer! – zavapila sam. – Život nije fer, draga moja – spustila je pogled skrivajući zadovoljstvo koje se ipak vidjelo na njezinim usnama jer su se trzale prema smiješku. – Moraš razumjeti moj položaj – ponovno me pogledala pokušavajući odglumiti sažaljenje. – Samo želim zaštititi svoju nećakinju. – Ali mi smo najbolje prijateljice – nisam željela odustati. – Upravo zato zabranjujem vaše prijateljstvo. Što će ljudi misliti ako se vas dvije nastavite i dalje družiti? – zastala je i prodorno me pogledala. – Zar ne shvaćaš da će tvoj novi dom biti na ulici, možda u nekom bordelu? – zvučala je zlokobno, kao netko tko je predviđao strašnu budućnost. Očekivala sam da će njezine riječi popratiti zvuk gromova i da će nebom zavladati sivilo i tmina, jer tako sam se osjećala. – Zar ne shvaćaš zašto Deborah više ne smije biti u tvom društvu? – Ali... – mozak mi je bio kaša.


– Žao mi je zbog tvoje nesreće – nije zvučala iskreno. – Sad moraš otići. Zauvijek. – Kako ste tako brzo saznali s obzirom na to da sam ja tu vijest saznala tek jutros? – morala sam pitati jer bi me ta nelogičnost kasnije izludjela. – Nije važno – ovaj put nije uspjela skriti osmijeh. – Imam svoje izvore. Sada možeš ići. Rekla sam svoje. Bila sam bez teksta. Gledala sam viziju velike i snažne utvrde koja je predstavljala moj život, koji mi se donedavno činio neuništivim, a onda je odjednom sve propalo. Zar je moja utvrda sagrađena na močvarnom tlu i samo je pitanje vremena kada će potonuti u živo blato iz kojeg nisam vidjela izlaz? Zar će svi oko mene samo stajati i promatrati kako tonem i nitko mi neće pomoći? Bila sam šokirana reakcijom ljudi koji kao da su uživali u mojoj nevolji. I ne samo uživali, osjećala sam kao da su me pokušavali čim brže potopiti. Iz agonije me prenuo glas lady Emm kad je povikala: – Sam! – vidjevši da sam se trgnula, na usnama joj je opet zatitrao osmijeh. Sluga je otvorio vrata i ušao. – Izvolite, lady Donelly. – Ispratite lady Jade i pobrinite se neka ode s imanja. Odmah! – Naravno – poslušno je odgovorio i prostrijelio me pogledom. – Idemo – naredio je neljubazno. – Želim razgovarati s lordom i lady Donelly, Debinim roditeljima – užurbano sam zahtijevala. – Odlazi Jade, moj sin te nikada neće primiti. Ja mu zabranjujem. Znala sam da više ništa ne mogu učiniti. Vidjela sam to na njenom odlučnom licu. Bilo je nemoguće pokušati ju razuvjeriti, stoga sam ustala i napustila salon što sam mirnije mogla. Ali obećala sam samoj sebi da ću pokušati pronaći način kako bih razgovarala s Deb i njezinim roditeljima, a da lady Emm za to ne sazna. Kad sam izašla pred vilu, Sam me zaustavio. – Žao mi je, lady Jade – tiho je rekao. – Oprostite mi što sam bio onako neljubazan i grub, ali da nisam tako postupio, lady Emm mi nikada ne bi oprostila. Znate kako je nemilosrdna – glas mu je bio prepun kajanja. – Razumijem, Sam. U redu je – rekla sam i pokušala se osmjehnuti. – Oduvijek ste mi dragi, miledi i ne mogu vam opisati koliko mi je teško ovako vas izbaciti. – Nemojte se opterećivati. Samo radite svoj posao – pokušala sam ga utješiti, ali glas mi je počeo popuštati. Nisam imala snage tješiti druge kad je meni to očajnički trebalo. – Hvala vam na ljubaznim riječima – rekla sam i okrenula se. Nalazila sam se na samom rubu, a zadnje što mi je trebalo jest da se rasplačem pred slugom lady Emm koliko god drag i ljubazan bio. Suzdržavala sam se dok nisam otišla dovoljno daleko od znatiželjnih očiju. Kad sam stigla do sigurne zone, stala sam i zaplakala želeći se utopiti u vlastitim suzama. Ali nisam se željela predati, ovo je samo jedna izgubljena bitka. Rat još nije završio i nisam namjeravala odustati od borbe. Samo... sad mi je trebao kratki predah od svega kako bih povratila snagu za dalje. – Jade! Jade! – začula sam Debin glas kako me doziva iz daljine.


Obrisala sam zamagljene oči želeći vidjeti je li me to stvarno zazivala moja najbolja i jedina prijateljica. Moja draga, dobra Deb. Trčala je prema meni sa zabrinutim izrazom lica. Podigla je skute svoje ljubičaste haljine nastojeći održavati ravnotežu dok se probijala kroz plodna polja, a plava se kosa vijorila iza nje. To je bila najljepša slika koju sam u životu vidjela. Moja draga, dobra Deb. Mislila sam da ju neću skoro vidjeti, a tako mi je očajnički trebalo prijateljsko lice. Pošla sam joj u susret. Bez razmišljanja poletjele smo jedna drugoj u zagrljaj. Deb me čvrsto držala dok sam gorko plakala. Napokon zagrljaj u kojem sam osjećala ljubav i podršku, ali nažalost ne i ono što mi je najviše bilo potrebno: osjećaj sigurnosti i zaštićenost. To mi još uvijek nitko nije uspio pružiti. – Oh, Jade! Tako mi je žao – šapnula je. – Drago mi je što si tu – rekla sam kad sam se odmakla od nje i obrisala suzne oči. Uhvatila sam je za ruke i povela da sjednemo na obližnje srušeno deblo. – Kako si? – zabrinuto me upitala kad smo se smjestile. – Očajno – spustila sam glavu i zagledala se u travu. – Sve sam čula. Pogledala sam je. – Jesi li čula da mi je lady Emm zabranila druženje s tobom? – ogorčeno sam upitala. – Da – rekla je i posramljeno svrnula pogled. – Zar će tvoji roditelji to dopustiti? – razočarano sam upitala. – Oni su sad na putovanju, ne znaju ništa. Razgovarat ću s njima kad se vrate. Zagledala sam se u njezino iskreno lice. Znala sam da bi Deb učinila sve što može za mene, jedini je problem bio što nije imala hrabrosti suprotstaviti se lady Emm, ne sama. – Oprosti, nisam se željela iskaliti na tebi. Nisi ti kriva za to – tiho sam rekla. – Znaš da se ne slažem s tetom, ali ona je veoma odlučna po tom pitanju – položila je utješno ruku na moje rame – ali što teta ne zna, ne može joj naškoditi – zavjerenički se nasmiješila. Skupila sam snagu kako bi joj uzvratila osmijeh samo da ju zavaram kako sve nije toliko strašno koliko se čini. Deb je mislila da se ništa neće promijeniti sve dok se budemo kriomice viđale, ali nije bila svjesna da se moj život već promijenio. – Treba mi savjet – pogledala sam je duboko u oči. – Što mi je činiti? Deb se na trenutak smela i protrljala čelo. – Zaista nemam odgovor na to pitanje – iskreno je rekla. – Mogu pokušati razgovarati s roditeljima kad se vrate, ali bojim se da će im teta Emm raditi velike probleme ako ti odluče pomoći. Ne mogu ti ništa obećati u njihovo ime. Možemo se samo nadati dobrom ishodu. Pogledala sam u daljinu preko mnogobrojnih polja do dalekog brežuljka. Razmišljala sam o udarcu koji me zapravo najviše zabolio. – Tata me želi dati lordu Kingsleyu – procijedila sam. – Ogavnom Kingsleyu!? – u čudu je zinula. U našim prijašnjim razgovorima Kingsley je dobio titulu ogavni i smatrala sam da ju je pošteno zaslužio. – Da. – Ali zašto?


– Kako bi se spasili od dugova i propasti. Lord je danas bio kod nas kako bi me službeno zaprosio. – I jesi li pristala? – užasnuto me pogledala. – Naravno da ne! – odlučno sam odgovorila. – Kako strašno – promrmljala je. – Ne mogu vjerovati da je tvoj otac spreman to učiniti! – I mene je šokiralo. Tako brzo je pristao na to kao jedino rješenje. Sigurna sam da se možemo i na neki drugi način spasiti, ali imam osjećaj da me neće željeti saslušati. – Ali zašto? – U financijama je uporan i tvrdoglav, ali za sve ostalo poseže za najlakšim i najdostupnijim rješenjima – tuga s kojom sa to izrekla i mene je iznenadila. – Što ćeš učiniti? Odmahnula sam glavom. – Moram smisliti nekakav plan. Ne mogu se predati tek tako, ne bez borbe – osjećala sam kako odlučnost i tvrdoglavost rastu u meni. Neću se predati! – Ali nemaš puno izbora. Tvoj otac misli kako je jedini izlaz u bogatoj udaji. Nećeš se moći sama nositi s ovim problemom – Deb me pokušala ponovno vratiti na zemlju. – Ne mogu se udati za onog starog razvratnika! – oštro sam rekla, ljuta više zbog njezinog pokušaja da mi oduzme hrabrost. – Možda bi se mogla udati za nekog drugog? – rekla je u želji da mi pomogne, a lice joj je obasjala nada. Na trenutak me zainteresirala. – Ali koga? Kad se pročuje što se dogodilo, nitko me neće htjeti. – Da, nažalost to je istina – obeshrabreno je rekla. Tada mi je sinula ideja. Sjetila sam se da postoji još jedan muškarac kojem je otac bio dužan. Grof Darkwood! Možda bih ga mogla zamoliti uslugu. Ali kako? Što bih mu mogla ponuditi zauzvrat? – Deb? – zamišljeno sam rekla. – Možda postoji rješenje. – Zaista? Kakvo? – Grof Darkwood. Zbunjeno me pogledala. – Ne razumijem. – Tata mi je rekao da i njemu duguje... – Oh, Bože – prestravljeno je kriknula. – Jade, ti znaš da je on ubojica? Ovo je strašno. Tko zna što će Grof učiniti kad sazna da mu tvoj otac neće moći vratiti dug. – Upravo o tome razmišljam – okrenula sam se prema njoj i uhvatila je za ruke kako bih dobila njezinu pozornost, jer sam imala važno pitanje. – Misliš li da bi Grof pristao oženiti me? – Molim?! – istrgnula je svoje ruke iz mojih povedena užasom te zamisli. – Ti se šališ, zar ne? – Ne. Jako sam ozbiljna. I dalje je bila u šoku. – Ti bi se dobrovoljno udala za ubojicu?


– Ako moram birati između njega i Kingsleya, da – uvjeravala sam je, iako nisam bila sigurna što zapravo misliti o svemu ovome. Nekako sam smatrala da je Grof bio manje zlo od dva koja su mi na raspolaganju. – Deb, moraš priznati da Grof izgleda privlačno... – pokušala sam omekšati temu. – Ne – zbunjeno je odgovorila. – Nisam o njemu razmišljala na takav način. Jade, ne možeš to učiniti. Ja ti to neću dopustiti. – A što mi drugo preostaje? – Ne znam – zadubila se u razmišljanje zbog čega joj se mladenačko čelo namreškalo.

**** Razgovor s Deb nije obnovio moju nadu. Bila sam uvjerena da će razgovarati s roditeljima, jer takva je moja Deb, ali oni su ponekad mjesecima boravili na putovanjima. Tko zna što će se sve dogoditi dok se vrate. Ali ono o čemu sam zaista željela razmišljati u miru i tišini jest moja luckasta ideja da zamolim Grofa neka me oženi. Nisam znala odakle mi takva zamisao? Što bih mu uopće mogla ponuditi kako bih ga natjerala da pristane na takvu glupost? Novac mu nisam mogla ponuditi. Čak i da sam mogla, sumnjam da bi mu trebao. Zemlju? S bogatstvom koje je imao mogao je kupiti bilo koje imanje tako da naše nije predstavljalo nekakvu posebnu ponudu. Sebe? Zamislila sam se na trenutak nad tom idejom. Mogao je birati među stotinu prelijepih djevojaka koje su tek uvedene u društvo. Zašto bi izabrao mene? Već su me smatrali prestarom za udaju. Fizički sam izgledala pristojno. Održavala sam formu, ali nisam se smatrala ljepoticom od koje zastaje dah. Moja ljepota je zahtijevala istančan ukus. Nekim ljudima nije se sviđala boja moje kose. Smatrali su kako su žene s crvenom kosom previše vatrenog duha i kao takve ih je teško nadzirati što niti jedan muškarac nije želio u svom kućanstvu. Sve u svemu, sudeći po našem društvu i njihovim pravilima, imala sam više mana nego vrlina. I pobogu, što bih imala od tog braka? Opet bih se našla u klopci sa strancem, bio on Grof Darkwood ili Lord Kingsley. Grof je možda zbog godina i fizičkih karakteristika bio primjereniji meni, ali činjenica je ostala ista: nisam znala ništa konkretno o njemu, osim glupavih tračeva. A u slučaju da se iza tih glasina krije istina, našla bih se u braku s okrutnim ubojicom. Stresla sam se na tu pomisao. Bilo kako bilo, Grof svejedno ne bi odabrao mene. I s tim sam stavila točku na tu temu. Nisam mogla vjerovati u čemu sam tražila izlaz: u braku s ubojicom, ali kad sam se sjetila koliko su mi misli zapravo bile u kaosu, ta ideja se pokazala kao logičan slijed uzburkanih misli. Odbacila sam čudan plan i usredotočila se na konkretniji, onaj koji bi čak mogao biti ostvariv, za razliku od ideje da natjeram grofa neka me oženi. A taj plan jest: pokušati uvjeriti tatu u pronalazak drugog rješenja. Bože, kako me ljutilo što je tako lako digao ruke i prihvatio prvo rješenje koje mu se ponudilo. Nisam imala nikakvog poslovnog znanja, a opet sam nekako osjećala da nešto sigurno možemo učiniti. Kad bi bar bio razuman i saslušao me. Morat ću ga natjerati.


**** Tatu sam pronašla u crvenom salonu, za koji mi je rekao da je bio mamin najdraži. Jedna od rijetkih informacija o njoj koju je podijelio sa mnom. I to sam mu zamjerila, to što ju je čuvao samo za sebe. Željela sam da podjeli uspomene i sjećanja na nju, ali i tu je bio sebičan. Prostoriju je okupala tama. Jedino je slabašno svjetlo dolazilo iz svjetiljke nad kaminom, a tata je sjedio u kutu sobe i zurio u čašu s konjakom koju je držao u ruci. – Tata, kako ste? – upitala sam tiho. Je li zaslužio moju brigu s obzirom na to koliko me brzo dao Kingsleyu? Podigao je glavu i pogledao me umornim očima zbog čega sam osjetila grižnju savjesti što sam se ljutila na njega. – Kingsley je bijesan zbog tvog ponašanja – suho je rekao. Grižnja se naglo povukla zbog njegovih riječi i u meni je opet zavladao gnjev. – Pa, i ja sam bijesna zbog vašeg – oštro sam odgovorila, a on se trgnuo i začuđeno me pogledao. – Što bi ti htjela? Što mi je činiti? – okrenuo se tijelom prema meni dok je postavljao pitanje. – Moramo pronaći neko drugo rješenje. Moramo razgovarati o svim mogućnostima... Nestrpljivo me prekinuo pokretom ruke. – Ne možemo čekati dok nam druge opcije ne donesu novac koji nam je potreban – rekao je. – Ne razumijem vašu žurbu. – Kako ne razumiješ? – frustrirano je upitao, a tužne je umorne oči raširio. Sada je više odražavao sliku čovjeka koji je opsjednut nečim i to mora imati pod svaku cijenu, nego mirnog očinskog lika. – Ako bih posudio novac i ako bih ga uložio negdje, nitko nam ne može jamčiti da bismo uspjeli vratiti uloženo i još zaraditi. Što ako izgubimo? Hoćemo li se opet kod nekoga zadužiti? Do kad tako? Tvoja udaja za Kingsleya siguran nam je i brz način dolaska do svih mogućih sredstava koji su nam potrebni! Zar ne razumiješ? – Možemo pokušati s novim investicijama – nisam odustajala. – Moramo riskirati... – Ne! – oštro me prekinuo, a njegovo lice se izobličilo. – Naređujem ti da me poslušaš! – Ne dolazi u obzir – hrabro sam mu se suprotstavila. Prijeteći je ustao sa stolice. – Nemaš pravo glasa... – Je li vam lord Kingsley rekao da mi to kažete, gospodine? – ljutito sam ga prekinula. Stao je kao ukopan, a od bijesa ga je oblilo rumenilo po cijelom licu. – Kako se usuđuješ? – prosiktao je. Nisam mogla vjerovati da sam se ovako krvnički svađala s njim. Bila sam u šoku zbog toga, a njegove riječi sam osjećala kao oštricu noža kojim me nemilosrdno reže. – Tko ste vi? – očajnički sam upitala i napravila korak unatrag. – Ne razumijem vas! Ne poznajem vas ovakvog. – To je zato što sam bio previše blag prema tebi. Želio sam te poštedjeti jer znam da nije lako odrastati samo uz jednog roditelja, ali sad je dosta. Da sam te ispravno odgojio, sad bi


me bez riječi poslušala kao sve druge djevojke, ali ne, ti si razvila svoj vlastiti um, svoje luckaste ideje! Dopustio sam ti previše i tome je došao kraj. Udat ćeš se za Kingsleya! Suze su me zapekle u očima. Gledala sam u izobličeno lice osobe ispred sebe i pitala se kako smo došli do ovoga? Zar je novac jedini uvjet za nečiju sreću, za sreću obitelji? Do prije nekoliko dana bili smo zadovoljni, a sada smo se vrijeđali riječima. Na rubu siromaštva otac i kći postali su najveći neprijatelji. Svaka sitna razlika u našim razmišljanjima bez novca se činila ogromnom nesavladivom zaprekom, dok smo u financijskom blagostanju odobravali i njegovali vlastite razlike i individualni napredak. Nismo se više mogli posvetiti hobijima, zabavnom štivu i raspravama o istom, sada su se te stvari činile trivijalnima, besmislenima. Nije bilo koristi od njih. Glavne preokupacije u našim mislima jesu kako preživjeti idući dan. Do prije nekoliko dana bili smo jedno dugome ugodno i zanimljivo društvo, a sada smo si samo teret. Teret kojeg smo se željeli riješiti. Lakše je prehranjivati jedna usta kad se nema od čega živjeti. Ako bi život tražio da se ide trbuhom za kruhom u neki novi grad, neko novo mjesto, lakše je ići sam i ne povlačiti drugoga u nešto što ne želi. Nisam mogla vjerovati da je nesreća toliko kompletna! Uz sve što je donosila, tražila je od pojedinca da se osami, izolira, jer je to lakši put. Čak ni prijatelji nisu željeli biti u blizini siromašnih i nesretnih, jer što im se može ponuditi? Ni korica kruha, ni osmijeh sreće. – Tata, molim vas, ne radite neprijatelje od nas – zajecala sam. Na trenutak mu se izraz lica promijenio iz bijesnog u tužno, ali samo nakratko. Odlučno me pogledao i rekao: – Ako ne učiniš što tražim od tebe, nema smisla nastavljati s ovom farsom od života. Znaš da je za mene jedini izlaz samoubojstvo ne udaš li se za imućnog muškarca? Što mi drugo preostaje... – Ne... – zaplakala sam. Srce mi se slamalo. – Zar imam izbora? – pogledao me svojim smeđim očima iz kojih je izvirala optužba po kojoj sam unaprijed bila kriva za zlu sudbinu koja mu je visjela iznad glave. – Ti si nam jedini spas.


oj jedini spas je grof Darkwood. Odbacila sam sva logična razmišljanja i nakon neprospavane noći i još goreg dana odlučila sam kako nemam što izgubiti. Međutim, problem je i u tome što nisam imala što ponuditi. Nisam znala zašto sam se toliko grčevito uhvatila te zamisli, ali od prvog trenutka kad mi je pala na um, sa svakim novim udarcem, moj mozak ju je grčevitije držao. Osjećala sam kao da mi život ovisi o ovom pokušaju. Bilo je jasno da će se tata smiriti samo ako si pronađem bogatog muža zbog čega sam se nalazila u bezizlaznoj situaciji i odlučila sam najprije pokušati s Grofom, a zatim se mučiti s onim što će doći. U glavi sam već skovala ideju o tome kako je on moj jedini spas. Zašto? Da mi je život ovisio o tom odgovoru, već bih bila mrtva jer nisam imala pojma zašto. Sjedila sam skrivena iza debelog stabla na rubu šume, uz dvorac grofa Darkwooda. Čekala sam, skupljajući hrabrost, ali pretvaranje dana u noć nije me ohrabrivalo. Naprotiv, činilo se kao da me snaga napušta i sve više sam sumnjala u vlastiti plan. Ako su glasine o grofu istinite, tko zna što me očekuje. Što ako me ubije samo zato što sam ga uznemirila glupavim prijedlogom? Međutim, bila sam spremna na sve jer se i sama smrt činila boljim izborom od ostalih mogućnosti. Pogotovo jer me vlastiti otac ucjenjivao samoubojstvom. Još nisam mogla vjerovati da se usudio zadati mi toliko nizak udarac. Duboko sam udahnula. Pokušala sam se uvjeriti kako će Grofu možda biti zanimljiva ideja dobiti našu zemlju, sve što posjedujemo. Zapravo, bila sam spremna pristati na sve uvjete koje bi postavio samo kako bi pristao na moj plan. Nisam mogla vjerovati da sam ja očajnički željela da me određeni muškarac oženi. Mene koja sam protiv braka od prvog dana kad sam čula za tu riječ. Zatvorila sam oči i naslonila se na deblo nastojeći isprazniti um. Kad mi nije uspjelo, ponovno sam pogledala naprijed. Dok sam oklijevala, promatrala sam dvorac koji se nalazio na ravnici. Zatim sam ustala i teška srca počela hodati prema njemu. Što sam se više približavala, to mi se činio strašnijim. Ogromna siva utvrda s tornjevima na svakom rubu. Izgledao je pusto, previše tiho i zlokobno. Nisu se čuli nikakvi zvukovi. Čak ni ptice ni šum u krošnjama. A iznad dvorca nebo se pripremalo u preobrazbu iz dnevnog u noćno. Cijela slika se činila neprirodnom, kao da sam gledala u slikarsko djelo umjetnika koji je imao pomalo izvrnut osjećaj za stvarnost i težnju prema bojama u rasponu od krvavo


crvene do duboke crne. Ogledavala sam se na sve strane u nadi da ću vidjeti nekoga od posluge, ali nitko se nije pojavio. Nijedan prozor na dvorcu nije odavao naznake da u njemu netko boravi. Zastala sam ispred masivnih vrata i zamahnula karikom na njima. Zvuk je odzvanjao unutrašnjošću kao crkvena zvona koja su najavljivala oluju. Naježila sam se. Činilo se kako nitko nije imao namjeru otvoriti mi. Čekala sam dok nisam izgubila strpljenje. Ili jednostavno nisam željela predugo čekati u strahu da ću izgubiti hrabrost zbog čega sam sama odgurnula velika teška vrata i ušla u hladno i mračno predvorje. – Dobra večer! – glasno sam pozdravila. Trgnula sam se na zvuk jeke u praznom prostoru. Bilo je neobično što su zidovi goli, bez zidnih tapeta i slika, nije bilo ni stolova s vazama ni ukrasnih klupica. Cijeli je prostor zjapio prazan, a na tlu se nalazilo toliko prašine da sam se zapitala kad je zadnji put pometen. Stajala sam na sredini pitajući se kamo krenuti. U prizemlju su se nalazila dvoja velika vrata, ali najveći dio zauzimale su široke stepenice s kamenom ogradom. Na stubištu se nalazio izlizani crveni tepih, a jedino svjetlo dopiralo je iz dviju svjetiljki koje u se nalazile u podnožju stuba. – Ima li koga? – opet sam glasno viknula i zagledala se u tamu na vrhu stepenica. – Tko pita? – šapnuo je glas tik uz moje uho zbog čega sam vrisnula i poskočila u stranu. Uhvatila sam se za grudi nastojeći smiriti srce. Široko sam otvorila oči i u nevjerici zurila u Grofa koji je mirno stajao pokraj mene. Sklopio je ruke iza leđa i nakrivio glavu promatrajući me. Opet sam osjetila čudnu vrtoglavicu. – Kako ste to učinili? – upitala sam i odmahnula glavom želeći razbistriti misli. – Što? – podigao je obrvu zbog čega sam pozornost obratila na njegove neobične sive oči. Nešto je veoma čudno u vezi s njima. Neprimjetno sam istegnula vrat pomičući glavu prema naprijed i zaškiljila izoštravajući vid, želeći što bolje promotriti što je toliko neobično u vezi s njegovim očima. – Prikrali ste mi se tako tiho – odsutno sam rekla proučavajući oluju u njegovim zjenicama. Taj prizor me hipnotizirao. Jesam li halucinirala? – Što želiš? – oštro me upitao raspršivši moju usredotočenost na njegove oči. Teško sam progutala slinu pokušavajući zadržati ono malo hrabrosti što mi je ostalo. – Želim razgovarati s vama – rekla sam i ponosito uzdigla glavu. – Kako si došla ovamo? – ignorirao je moje riječi. – Pješice. Odmjerio me od glave do pete. Izgledao je opasnije nego zadnji put kad sam ga vidjela. Oblik njegova ravnog nosa i strogih obrva značajno je izoštravao crte njegova lica dajući im nešto demonsko, nešto što nisam mogla objasniti. Kosa mu je imala gotovo neprirodnu crnu boju, previše naglašenu. Opet je odjenuo crninu bez ukrasa i vezova drugih boja. Crni kaputić, crne jahaće hlače i visoke čizme. Čak mi se učinilo da je postao viši od našeg zadnjeg susreta. Ali morala sam priznati, izgledao je kao muškarac u izvrsnoj formi. Široka i snažna ramena, uzak struk, mišićava bedra. Zračio je žilavošću i snagom, ali i nekakvom unutarnjom tišinom koju nisam shvaćala. Međutim, najviše od svega, zbunjivala me vlastita reakcija u njegovoj blizini. Opet me obuzela vrtoglavica i malaksalost kao na balu. Iz nekog razloga


počela sam sumnjati kako je glavni krivac za to upravo on jer mi se to događalo samo u njegovom društvu. – Dobrovoljno si došla u moj dom. Nisam bila sigurna je li to pitanje ili tvrdnja, pa sam šutjela. Prišao je bliže i zagledao se u moje oči. Iznenadilo me kad sam vidjela kako se sivilo u njegovim očima pomicalo kao da gledam u oblačno nebo. Zinula sam od zaprepaštenja. – Nisi ni svjesna što si učinila, zar ne? – prijeteći tiho je upitao. – Ne razumijem – procijedila sam. Naglo se odmaknuo i krenuo prema vratima pojačavajući moju vrtoglavicu. Imala sam dojam kako se tlo miče pod mojim nogama. – Milorde, moram s vama razgovarati! – užurbano sam rekla pokušavajući zadržati koncentraciju na svoj plan. Moje misli kao da nisu bile moje, izmicale su kontroli zbog čega sam se teško usredotočila na svrhu svog dolaska. Zaustavio se, ali me nije pogledao. – Molim vas – zavapila sam. – Sve znam – rekao je, polako se okrenuo, te mirno dodao: – Imam nagodbu s tvojim ocem. Zbunjeno sam ga promatrala. – Što znate? Kakvu nagodbu? Iznenada se stvorio ispred mene. Njegovo lice bilo je udaljeno od mog samo nekoliko centimetara. Zaustavila sam dah, a tlo pod mojim nogama je zadrhtalo ili su moje noge zadrhtale. Svejedno, učinak je bio isti. – Osuđena si na propast – tiho je rekao. – Da... Pa, vidite – teško sam govorila, jer su mi se usta osušila. – Zbog toga sam došla. Uvjeravala sam se da me samo želi zastrašiti svojim čudnim ponašanjem, pa sam odlučila to zanemariti. Morala sam ga pitati. Potreba je bila jače od mene. Njegovo mrko lice me nije ohrabrivalo, hladno poput sante leda, bezizražajno poput zraka kojeg udišem. – Imam molbu, milorde – jedva sam pronašla vlastiti glas. Poželjela sam da nisam čula glasine o njemu. Nisam vjerovala u njih, ali ovaj muškarac ispred mene je opasan. Toliko sam znala. – Jade, ne želiš od mene tražiti ništa – hladno me upozorio. – Zašto ne? – odbacila sam njegovo upozorenje. – Jer će te skupo koštati. Zbunila sam se. – Zar želite novac? Iznenada se osmjehnuo što mi je bilo neobično vidjeti. Osmijeh je izgledao tako čudno na njegovom licu. – Ne – rekao je dok mu se osmijeh iz prirodnog pretvarao u podrugljiv. Na trenutak sam osjetila olakšanje zbog njegova kratkog odgovora, ali njegov čudan smiješak me zabrinjavao. – Rekli ste kako znate sve – hrabro sam nastavila. – Znači, poznato vam je da moj otac ne može vratiti dug?


– Da. – Imam prijedlog – odlučno sam ga pogledala. I dalje je izgledao nezainteresirano. Kad nije upitao o kakvom se prijedlogu radi, nastavila sam objašnjavati. – Predlažem da se vjenčamo – rekla sam i oprezno proučavala njegovo lice koje ovaj put nije ostalo mirno. Preko njega je preletio trzaj popraćen neobičnim sjenama. Cijela je prostorija postala mračnija. – Kakve su to gluposti? – oštro me upitao. – Nisu gluposti – zahtijevala sam. – Zašto bih se, paklenog mi ognja, vjenčao s tobom? – pomaknuo se prema meni zbog čega sam opet imala osjećaj da se tlo pomiče pod mojim nogama. – Jer tako možete dobiti sve što moj otac posjeduje. Ja sam jedina nasljednica imanja Northwick – brzo sam odgovorila – i kao takva u brak vam mogu donijeti vrijedan miraz. Odmaknuo se i zagledao se u mene. – Ti to mene prosiš? – činilo se kako ga ta ideja zabavlja. – Ako ž-želite – zbunjeno sam promucala. – Izgovori to – naredio je dok mu se kut usana izvijao. – Što? – zaprepašteno sam upitala. – Zaprosi me. Oblila me vrućina od nelagode. Oh, oh... Ali, zar sam imala izbora? – Ovaj... Hm... – pročistila sam grlo – Hoćete li ... – Ne! – zaustavio me – Klekni i izreci to kako treba – gledao me s visoka, nepomičan i strog. Skupila sam skute svoje haljine i ne znajući što misliti o svemu ovome, je li ovo bio dobar znak ili nešto drugo, spustila sam se na jedno koljeno. On je bio bez ikakvih emocija, bezizražajan. Čekao je. – Milorde, hoćete li me oženiti? – procijedila sam ne znajući kako se zapravo nekoga prosi. Nisam to nikada čula, nitko me nije zaprosio. – Hoćete li biti moj suprug? – pokušala sam se ispraviti kad nisam dobila nikakvu reakciju i napravila sam grimasu od neugodnosti kao da sam zagrizla u nešto kiselo. – Zašto mene, Jade? Siguran sam da bi mnogi muškarci bili presretni kad bi im ponudila ovo što meni nudiš. Udahnula sam. Već sam znala da nisam imala odgovor na to pitanje jer sam se isto pitala cijelim putem ovamo. Moj je život bio poprilično društveno izoliran i nisam poznavala mnogo muškaraca, a one koje sam znala ne bih odabrala ni u najgoroj noćnoj mori. U mojoj glavi izbor je stalno padao na Grofa. Odjednom sam shvatila da ne znam njegovo ime. Kako ću ga ispravno zaprositi ako mu ne znam ime? – Kako glasi vaše puno ime, milorde? – pitanje je izletjelo preko mojih usana. Iznenađeno me pogledao kao da mu nije jasno kakvu igru igram, ali je ipak odgovorio. – Lucian Drake, grof od Darkwooda – ponosno je rekao. – Hm – procjenjivački sam ga odmjerila. Ime mu je nekako pristajalo. On se pomaknuo prekidajući moje misli, a sjene su ga slijedile. – Skratimo priču, Jade. Odbijam tvoj prijedlog – odmahnuo je rukom i pogledao me. – Da


budem jasniji, odbijam tvoju prosidbu – nasmiješio se. – Ali... – obuzela me panika, brzo sam ustala – Imanje... – Ne zanima me – primaknuo se bliže. – Nije pametno sa mnom se pogađati. – Ali dug... Unio mi se u lice. Iz nepoznatog razloga osjetila sam miris dima pomiješan s nijansom tamjana. Oh Bože, što bih dala da mu se mogu predati — proletjelo mi je kroz misli i to me šokiralo. Nisam razumjela odakle se pojavila takva zamisao, ali sam snažno osjećala potrebu da opustim cijelo tijelo i padnem u njegov zagrljaj. – Ne moram te oženiti kako bih naplatio dug – rekao je zlokobno. – Pogledaj gdje se nalaziš, Jade. Došla si sama. Vjerojatno nitko ne zna gdje si – zarumenjela sam se zbog vlastite nepromišljenosti. – Mogao bih te uzeti i izbaciti van – osjetila sam njegov vreli dah na svojim usnama zbog čega me obuzeo još jači osjećaj vrućine. – Tvoje djevičanstvo za očev dug – sivilo u njegovim očima opet se počelo pomicati i postajati tamnije. Kao da se sprema oluja. – Vi to nikad ne biste učinili – procijedila sam uvjeravajući više sebe nego njega. – Jesi li sigurna? – Da. Sigurna sam – nadala sam se. – Odlazi! — naglo se odmaknuo od mene. – Premlada si da shvatiš u što se upuštaš! – Dovoljno sam stara za udaju! – istaknula sam, što je kod njega izazvalo podsmijeh. – Ne budi smiješna. Gubi se odavde – strogo je naredio. – Ne... – Dosta! – oštro me pogledao. – Odlazi. Odmah – rekao je i izjurio van. Ostavio je otvorena vrata kao znak da učinim isto što i on. Zbog vlastite naivnosti bila sam uvjerena u uspjeh plana i neuspjeh me uhvatio nespremnu. Nisam znala zašto, ali nadala sam se da će se Grof smilovati i pomoći mi. Međutim, i on se pokazao kao jedan od onih koji su radije uživali u tuđoj nevolji. I to me zaboljelo. Ne bih se trebala obazirati na njegovu reakciju, ali jesam i duboko me razočarao. Uporno sam samoj sebi ponavljala da sam mu obična strankinja i kako nije obavezan pomoći mi, ali grčevito sam se uhvatila za nadu da je on moj jedini spas i kad me onako odbacio nisam znala što misliti, kako dalje? Bila sam zgrožena ljudskom naravi. Da je mene netko molio za bilo kakvu pomoć, učinila bih sve što mogu. Zar sam jedina koja tako razmišlja? Jedna pogreška u očevu investiranju i zauvijek uništeni. Zbog svega što se dogodilo postala sam tužnija nego ikad u životu. Zapravo, mislim da se nikad nisam ovako osjećala, depresivno i bespomoćno, ali opet nikad me nisu zadesili slični problemi. Osjećaj očaja koji me pritiskao dok je Grof bio pored mene sad se pojačao. Bilo mi je žao oca. Mogla sam ga spasiti samo udajom za lorda, ali na samu pomisao mi se smučilo. Bila sam rastrgana između želje da pomognem tati i želje da pomognem sebi. Ispostavilo se da su to dva sasvim različita puta. Mahnito sam razmišljala dok sam se udaljavala od dvorca, ali nisam se mogla prisiliti na prihvaćanje Kingsleya kao rješenja. Nisam se mogla toliko žrtvovati. Kako se uopće žrtvovati na takav način? To bi bilo svakodnevno silovanje! Nisam znala mnogo o vođenju ljubavi, osim ono malo što sam pročitala u knjigama, ali


uspjela sam razumjeti pojam silovanja. U našem susjedstvu živjele su dvije djevojke kojima se ta tužna sudbina dogodila, obje su bile služavke u domaćinstvima izvan našeg okruga. Navodno su ih iskoristili njihovi poslodavci, ali nikad se riječ podređenih nije uzimala kao istinita. Jedna je zbog toga ostala u drugom stanju i povukla se u osamu svoje kuće, a druga si je oduzela život. To je očito bilo nešto previše strašno da bi se nakon toga moglo normalno živjeti. Stresla sam se. Hodajući u tamni, stigla sam do jezera uz dvorac. Zastala sam uz rub i zagledala se u mirnu površinu na kojoj se reflektirala mjesečina. Čak i da sam znala plivati, težina odjeće povukla bi me na dno, jer težila je najmanje desetak kilograma. Iznenada sam zajecala. Nisam mogla vjerovati o čemu sam razmišljala, o samoubojstvu? Zar je to moj jedini prihvatljivi izlaz? Smrt ili Kingsley? Osjećaj bespomoćnosti poticao me da prihvatim smrt, ali... kako je došlo do ovoga? Ostala sam sama. Bez oca, jer on me već prodao drugome, bez krova nad glavom, odbačena od društva. Cijeli život sam se snalazila kako sam znala i umjela. Odgajala sam se kako sam najbolje mogla. Dok je sve bilo u redu, vjerovala sam kako sam učinila dobar posao, ali sada... shvatila sam da sam beskorisna. Apsolutno beskorisna. Nisam imala nikakvih vještina koje bi mi pomogle da preživim. Nisam znala slikati, pjevati, govoriti strane jezike, tako da su poslovi učiteljice isključeni. Za družbenicu, ali i za bilo koji drugi posao u nečijem domaćinstvu nitko me neće htjeti uzeti bez preporuke. Kao nikada prije poželjela sam nekoga tko će me zaštititi, nekoga uz koga ću se osjećati sigurnom. Obgrlila sam se rukama u nadi da si nadoknadim ono što nisam imala. Očajnički sam žudjela za zagrljajem u koji bih se zavukla i sklupčala dok bol ne prođe. A samo jedne ruke imale su najveću moć utjehe... Mama... Podigla sam glavu prema tamnom nebu. – Dala bih dušu za tvoj zagrljaj – prošaptala sam dok su se suze slijevale niz moje lice. – Dušu za utočište. Nadala sam se da je mama čula moj vapaj i da će ju uslišiti. U mislima sam zamišljala kako se pojavljuje niotkuda raširenih ruku i doziva me u svoje naručje, da je mi obećanje da će me čuvati i odvodi me daleko odavde... Kratki nalet snažnog vjetra izbio je dah iz mojih pluća raspršivši slike u mojim mislima. Prestrašeno sam se trgnula i osvrnula oko sebe. Krošnje su zašuštale, a nebo je postalo tamnije od mračnog bunara. Odjednom je do mene došao zvuk nečijih koraka, zatim sam vidjela odsjaj crvenih očiju, kao u životinje. Povukla sam se do ruba jezera. Ako me nekakva opasna životinja vrebala, poželjela sam brz kraj. Možda je ovo dar s neba. Sama to nikad ne bih mogla učiniti, jer sam bila borac i vjerojatno bih se dugo borila protiv same sebe i vjerovala sam u vlastitu pobjedu, pobjedu sebe koja sam oduvijek obožavala život. Međutim, pomisao na kraj mi je ipak pružala čudnu utjehu i mir. Obećavalo je da će nestati svi problemi, nestalo bi sve što me mučilo, ostali bi samo blaženi mir i spokoj. Smrt je šaputala: Ponovno ćeš vidjeti mamu. Bit ćeš u njezinom zaštitničkom zagrljaju. Željela


sam to. Zaista sam snažno i očajnički željela skončati sve ovo. Zatreptala sam. Magla? Nisam primijetila kad se stvorila. Bila je gusta i kretala se brzo. Neprirodno brzo. Spašavaj se ako možeš – odjednom mi je brujalo u glavi. Ali nisam znala je li spas u smrti ili životu? Nisam razumjela nejasnu poruku koja se stvarala oko mene kao vrtlog. Iz guste magle izronio je visoki muškarac. Nagonski sam se povukla za još jedan maleni nesigurni korak. A zatim sam odahnula s olakšanjem kad sam prepoznala lice koje me promatralo iz tame. – Oh, vi ste... – rekla sam osjećajući buđenje nade. – Da, ja sam – mirno je odvratio grof Darkwood. Zar me slijedio? Je li se predomislio? Na trenutak sam ga proučavala pokušavajući odgonetnuti je li donosio sretne vijesti. Ali nešto je bilo čudno u vezi s njegovim držanjem i izrazom lica. Zbog tame nisam mogla dobro vidjeti, ali osjećala sam kako nešto nije u redu. Kad se pomaknuo prema meni oko njega su zaplesale sjene isprepletene s maglom. – Došao sam po svoje – rekao je. Zbog njegovih riječi sam osjetila jezu, ali i nadu kako sve više raste. Ipak će me oženiti? Pružit će mi svoju pomoć? – Da, bit ću tvoja – brzo sam odgovorila svjesna kako zapravo nisam imala mnogo izbora. Morala sam pristati na sve uvjete koje mi ponudi. – Znaš – oprezno me proučavao – nije pametno sklapati nagodbu s vragom. Očekivala sam da će se nasmiješiti na vlastite riječi i tako mi dati do znanja da se šali, ali ostao je smrtno ozbiljan. Što sam više razmišljala o značenju njegovih riječi, to me više jeza preplavljivala. A on kao da je znao u kojem smjeru idu moje misli, jer je strpljivo šutio dopuštajući mi da sama shvatim istinu. Pozorno sam proučavala promjene koje su se počele događati na njegovom licu zbog čega sam postala svjesna da mi upravo razotkriva svoj pravi identitet, jer nijedno ljudsko biće nije moglo imati tako vatren pogled, kao da negdje u njemu gori paklena vatra. Dokaz toga su plameni jezici u njegovim očima koje sam sve jasnije vidjela i bijeli dim koji je silazio s njegovih usana kako bi disao. Sve do večeras to nisam primijetila. Odjednom sam postala svjesna ironije cijele ove situacije. Ostvarila mi se želja: imala sam priliku prodati dušu za spas, a moj osobni vrag iz pakla je Lucian Drake, grof od Darkwooda. Razočarano sam pomislila kako ipak neće biti vjenčanja. On nije došao po svoju mladenku, došao je po moju dušu. – Nisam sigurna jesam li vas razumjela? – ipak sam oprezno nijekala svoja zapažanja. Možda sam jednostavno umorna od života i oči me varaju, možda mi se mašta poigrava s razboritim dijelom mozga. – Zar ti treba više dokaza o tome tko sam? – upitao je. Opet sam ga pozorno pogledala. Njegovo je tijelo bilo uronjeno u tamu koja kao da je postala njegov sastavni dio. Unatoč tome zračio je nekakvom crvenkastom maglicom. U očima mu se više nisu vidjele zjenice, nego vatra. Sve su to bili dokazi da je govorio istinu, ali


nisam znala kako se nositi s tom informacijom. Možda sam zaspala i imam noćnu moru. – Ako želiš spas, trebaš mi dati svoju dušu – jednostavno je rekao, kao da ništa nije neobično u cijeloj ovoj situaciji. Moju dušu? Zar mi je trebala, zar će mi ikada trebati? Što će mi duša kad nisam imala život? Zapravo, imala sam ga, ali nisam ga mogla kontrolirati. Drugi su bili vlasnici mog života, mog tijela, moje sudbine. Činilo se kako ništa nije pripadalo meni. Znala sam što je Grof želio da učinim, osjećala sam koji je ispravan način da mu dam svoju dušu. Spustila sam ramena u znak predaje, a on je pozdravio moj stav, veselio mu se. Kao po neizgovorenom naređenju okrenula sam mu leđa i promatrala jezero koje je halapljivo čekalo. Progutalo je mnoge prije mene, a ja sam samo maleni zalogaj. – Čekam – njegov dah me pomilovao po vratu zbog čega me preplavila čudna želja. Ne želja, potreba da mu se predam. – Gorim za tobom – šapnuo je. Odjednom je i moje tijelo gorjelo za njim. Nisam to razumjela. Zbunilo me, ali nikad se u životu nisam osjećala sigurnije nego sada, zavijena u toplinu koja se širila iz tijela ovog muškarca. Na trenutak moje tijelo nije pripadalo meni, osjećala sam se kao da se nalazim izvan sebe i promatram što se događa. Moje tijelo se činilo prozirnim i u njemu sam vidjela drugu sebe, mudriju i stariju, ja kao žena koja se tek probudila i koja je u njemu prepoznala muškarca, a ne demona kakvim se predstavljao. Željela sam ga pogledati njezinim očima, pa sam se okrenula. Osjećala sam vatru koja je gorjela u njemu, grijala me u ovoj hladnoj noći. Prišla sam bliže izvoru topline. Svidjelo mi se. Osjetila sam mir dok sam i dalje promatrala plamen u njegovim dubokim očima. Shvatila sam jedno: odbijala sam odustati! Odbijala sam biti samo promatrač vlastitog života. Odlučila sam sudjelovati i nadzirati što će mi se dogoditi. Odabrala sam život i borbu! – Tvoje oči... – rekao je i sad se na njegovom licu ocrtavala zbunjenost. – Shvatila sam – mirno sam rekla. – Znači, shvaćaš tko sam? – upitao me, a u kutu njegovih usana prepoznala sam usamljenost koju sam jako dobro poznavala. Nisam mu željela odgovoriti, jer sam osjećala kako nije spreman na odgovor. On je vjerovao da je zvijer, ali je žena u meni osjećala drukčije. Govorila je da je on moj zaštitnik. Bila sam svjesna ludila vlastitih misli, ali nisam ih mogla zaustaviti jer u meni je progovaralo ludilo izazvano očajem. Dotaknula sam samo dno onog trenutka kad sam pomislila na oduzimanje života, da se veselim smrti... ali poslije dna mogu se samo uzdići gore. To mi je donijelo utjehu i smirenje. Tako mi Bog pomogao, ali ja sam vjerovala ovom muškarcu pred sobom. Ludilo ili ne, snažno sam osjećala da postoji razlog zašto je Lucian došao, a još snažnije sam vjerovala da nije došao po moju dušu. Nešto drugo... nešto što još nisam znala... Kao u polusnu, ispružila sam ruku i dotaknula njegova prsa tamo gdje se nalazilo srce. – Dom – rekla sam ne mogavši se kontrolirati. Brzo me uhvatio za ruku i grubo je okrenuo što dalje od sebe. Bol me dozvala u stvarnost. Bijesno mi se unio u lice. – Ne – prosiktao je. – Tu nema ničega, nikad nije ni bilo...


– I nikad neće biti – završila sam rečenicu umjesto njega. Zapali smo u neprirodnu tišinu. Njegove oči su se počele mijenjati iz vatrenih u crne, zatim sam zaprepašteno gledala kako mu se šarenice ispunjavaju dimom zbog čega su mu oči izgledale sive. Odmaknuo se od mene i zauzeo miran stav. – Čekam – hladno me obavijestio. – Moraš to učiniti sama. Skoči. – Da, to je jedina istina u ovom životu. Sve moram učiniti sama – odgovorila sam i visoko uzdignute glave hrabro prošla pored njega. Kući.

**** – Tata, kakav dogovor imate s grofom Darkwoodom? – upitala sam oca kad sam uletjela u njegovu sobu. Osjećala sam se kao da mi je u mislima uragan koji je rušio sve o čemu sam ikada mislila da znam i razumijem. Kao što sam i pretpostavila, nije mogao spavati. Sjedio je za stolom u kutu sobe. Moj ga je burni ulazak iznenadio. Nije uspio na vrijeme sakriti sliku u koju je tužno zurio. Znala sam da je to mamina slika. Prepoznala sam okvir malenog portreta kojeg je naručio od poznatog slikara dok je mama bila trudna sa mnom. – Što ti znaš o tome? – umorno me upitao. – Znam samo da nekakav dogovor postoji i voljela bih znati o čemu se radi – sjela sam na rub kreveta kako bih mu bila bliže osjećajući da moram biti strpljiva s njim iako mi je strpljenje bilo nemoguće pronaći u kaosu koji sam osjećala. Morala sam znati odgovore kako bih shvatila ono čemu sam večeras svjedočila. – To je glupost, Jade. Ništa vrijedno spomena – nije me pogledao, nego je i dalje zurio u zid. – Molim vas, recite mi – preklinjala sam, čak sam i ruke sklopila iako me nije gledao. Iz njega je izašao ogorčen smijeh. – Grof Darkwood je čudan, Jade. – Znam – mislim da tata nije bio ni približno na tragu koliko je Grof zaista čudan. – Što vam je ponudio? Što ste vi njemu morali ponuditi? Nekoliko trenutaka vladala je tišina i u sobi se čulo samo pucketanje vatre u kaminu. Nejasno sam se zapitala zašto je vatra gorjela u ovoj toploj noći? – Samo moju dušu – opet se nasmijao, ali ovaj put se okrenuo prema meni – Možeš li to vjerovati? Grof je zatražio dušu u zamjenu za novac. Kad mi je to rekao, pomislio sam da je potpuno lud, ali to se moglo i očekivati od nekoga tko je toliko bogat kao on. Prije ili kasnije, zbog previše novca kojim dobiju sve što požele, ljudi polude jer im ponestane želja – opet se nasmijao. – Kao da će mi duša ikada zatrebati? – izgovorio je istu rečenicu koju sam pomislila kad je grof zatražio moju dušu. Bespomoćno sam uzdahnula shvaćajući. Tata nije bio svjestan da je svojim pristankom na Grofov dogovor sklopio sporazum s vragom koji je gotovo odmah počeo uzimati ono što mu


je pripadalo. Što može čovjeka brže dovesti do smrti ako ne osobna tragedija i propast. Grof očito nije strpljiv čovjek, odnosno vrag, ispravila sam se, i nije želio čekati da tata umre prirodnom smrću u dubokoj starosti. Nesreća koja nas je zadesila počela se događati poslije njihovog sporazuma, a dogodila se upravo zbog istog. Odjednom mi je mislima proletjelo pitanje kojeg sam izgovorila naglas: – Tata, zašto ste za mog budućeg supruga izabrali upravo lorda Kingsleyja? Zašto ne Grofa? – opet sam počinjala o istome. Sama sam sebi zavrnula očima. Čemu takvo glupo pitanje? Upitno je podigao obrvu i prošao prstima kroz kosu. – Odgovor je jednostavan, Jade. Grof nije taj koji je zatražio tvoju ruku, lord jest. – Nisam ga pitao za to, sam je postavio uvjete – tužno me pogledao, čak mi se na trenutak učinilo kao da mi se želi ispričati. – Vjeruj mi, dušo, ne želim to isto kao ni ti. Dugo sam o tome razmišljao i ne vidim drugi izlaz – nagnuo se naprijed i uhvatio me za ruku. – Ne želim te dati nikome ako to tvoje srce ne želi, znaš to. Ali, nažalost, više nismo u mogućnosti birati. Shvatila sam da je on zaista vjerovao u vlastite riječi. On je bespomoćno i svim svojim srcem vjerovao da za nas ne postoji drugo rješenje. Srce mi se slomilo. – Znam – rekla sam pomirljivo. – Ne smijemo ljutiti lorda – odjednom je rekao ne gledajući me. – Sad smo u njegovoj milosti. Ali tata nije znao da lord Kingsley nije taj kojeg smo se trebali bojati i za čiju smo se milost trebali moliti. Grof je bio vrag, đavao, demon! Još nisam mogla vjerovati u to, još uvijek sam se osjećala kao u snu, u noćnoj mori. Međutim, jasno sam se sjećala dokaza, vidjela sam na vlastite oči vatru u njegovim očima, dim u njegovom dahu, zagušujući i omamljujući zrak u njegovoj blizini i neosporivu vrućinu koja je izlazila iz njegova tijela kao da je on sam pakleni oganj. Bilo je teško boriti se protiv ljudi, ali kad su demoni u pitanju znala sam da je to unaprijed izgubljena bitka. Ipak, nisam se željela predati bez borbe. Ne dok ne istražim sve opcije koje su mi na raspolaganju. Možda je postojala nekakva rupa u tom sporazumu, nekakva oslobađajuća klauzula napisana sitnim slovima... – Ako odbijemo lorda Kingsleyja, kakve su posljedice? – upitala sam vraćajući se na temu koju je tata započeo. – Ne znam. Lord nije osobito susretljiv čovjek. – Razmislite malo o tome, tata. Mislim, već smo na samom dnu. Što nam lord Kingsley još može učiniti? – zastala sam i odlučno pogledala u njega. — Ništa, moramo samo otrpjeti njegov gnjev... – Ne bojim se toliko lorda, koliko Grofa – odjednom je priznao i to me iznenadilo. – Zašto njega? – oprezno sam upitala želeći čuti njegovo objašnjenje. – Čudan je. Mlad, ali opasan. Čuo sam glasine o njemu i vjerujem da u njima ima istine. Osjećam da je nešto jako pogrešno kod tog mladića. Lord Kingsley nam je potreban kako bismo Grofu vratili novac. Nisam mu željela reći za svoje najnovije otkriće o tome što Grof zaista želi od nas. To bi ga prestravilo. I sama sam se jedva s tim nosila. Zato sam očajnički željela shvatiti, jer bilo mi


je lakše nositi se s nečim što sam mogla donekle razumjeti. Bilo je bolje ostaviti tatu u uvjerenju kako je Grof samo čudak s mutnom prošlošću. Odjednom sam zaključila kako je Grof prevario tatu kad je sklopio ugovor s njim jer mu nije razotkrio svoj pravi identitet. Zar to nije varka? Zar se tako postupalo? Bila sam uvjerena da su postojala pravila čak i u redovima demona i da je Grof postupio protiv tih pravila. Grčevito sam se hvatala vlastitih misli. Smatrala sam kako mu je trebao reći istinu, ili ju bar natuknuti kao meni večeras i tek onda dopustiti tati da odluči hoće li se upustiti u nagodbu ili ne. Nisam voljela nepravdu i upravo sam odlučila da ću se boriti protiv toga. Odjednom mi je na um sinula zamisao. Otići do Grofa i objasniti mu nepravednost i nedostatke u njegovom dogovoru s mojim ocem. Ako bih ga uvjerila da raskine nagodbu, možda bi se nesreća povukla iz naših života. Nisam ga se bojala, da me želio ubiti učinio bi to kraj jezera. Činjenica što sam još živa dala mi je hrabrost potražiti ga i razgovarati s njim. Ma koliko to naivno bilo s moje strane. Zamislila sam se nad tim. Nejasno sam osjećala da postoje i drugi, meni još uvijek nerazumljivi razlozi zašto sam ga htjela potražiti, ali nisam ih mogla uhvatiti kako bih ih detaljnije analizirala. Odbacila sam potjeru za mislima ili osjećajima koji su mi izmicali i postavila si pitanje: Koliko se zapravo s demonima moglo razumno razgovarati? I zašto me nije ubio? Mislila sam da su oni bili krvoločna vrsta. Stoljećima su na glasu kao najgori od svih čudovišta o kojima su ikada ispričane priče. Oni od kojih se ljudski rod najviše trebao braniti i bojati. Ipak, nisam se bojala...

**** Provela sam cijelo jutro smišljajući plan, ali nijedan mi se nije činio dovoljno dobrim. Mislila sam kako će mi um biti svježiji i odmorniji s jutrom, ali to se nije dogodilo. I dalje je bio kaotičan. Zaista, moj cijeli svijet preokrenuo se naglavačke. Kad se samo sjetim da sam prije nekoliko dana imala sasvim drugačiji život... Moj najveći problem je bio što odjenuti, koju pozivnicu prihvatiti, a koju odbiti, kako dozirati Debine tračeve... A sada sam bila siromašnija od crkvenog miša, brinula sam kako održati tatu i sebe na životu, kako obavijestiti poslugu o svemu što se dogodilo i... kako se nositi sa spoznajom da demoni postoje, da su fraze poput: ‘Nek te vrag nosi’ ili ‘Gorjet ćeš u paklu’ postale nevjerojatan dio stvarnosti. Zar je pakao o kojem sam slušala i mislila da su samo priče kojima su se djeca, a i odrasli, plašili, zaista bio stvaran? Grof Darkwood... Što misliti o njemu? Demon... kojeg se nisam bojala, koji me iz nekog neobjašnjivog razloga zainteresirao, sila koja me vukla k njemu... Odmahnula sam glavom želeći razbistriti misli. Nije vrijeme za skretanje s uma, Jade – upozorila sam se. Tata se zatvorio u svoju radnu sobu i nije želio razgovarati. Bila sam zabrinuta za njega i bojala sam se da će poduzeti očajničke mjere, zbog čega sam svako malo ulazila u njegovu sobu. Tek toliko da izvidim u kakvom je stanju. On bi me samo bespomoćno pogledao i nastavio zuriti u knjigu pred sobom. Na kraju sam sjela u fotelju nasuprot njemu i pokušala čitati roman za koji zapravo nisam


znala ni kako se zove. Nadala sam se da ću se nekim čudom uspjeti koncentrirati na priču kako ne bih razmišljala o svemu što se dogodilo. Iz čudnog stanja u kojem smo se nalazili trgnuo nas je zvuk nečijeg glasa iz predvorja. Upitno smo se pogledali. Prepoznala sam Sally kad je uzrujano progovorila: – Miledi, ne možete ući bez najave... – Ušuti, Sally! Imam pravo ući u ovu kuću i ti to jako dobro znaš – odbrusio je ženski glas. Zbunjeno sam pogledala tatu koji je problijedio gledajući u zatvorena vrata. Činilo se kako zna čiji je to glas. Vrata su se otvorila i kroz njih je ušla starija gospođa sijede kose i smežuranog lica, u sivom putnom odjelu prašnjavom od putovanja koje je očito bilo dugo. Okrenula mi je leđa zbog čega me nije odmah vidjela. – William Samuel Northwick! – rekla je žena prijekorno. – Zar se tako dočekuje jedina majka? – Mama – rekao je i ukočeno ustao dok sam zbunjeno zurila u prizor ispred sebe. – Što vi radite ovdje? – Čula sam da si zapao u nevolje. Je li to istina? – bacila je putne rukavice na radni stol. Odmjerila sam novootkrivenu baku. Stara i malena, ali činila se puna života. Što sam je bolje proučavala to sam sve više vidjela sličnost između nje i mog oca kako u držanju, tako u crtama lica, samo što je tata imao mekše oči od njezinih. Zar je to ispred mene zaista stajala moja baka? Nisam ni znala da je živa, da postoji? Odjednom me preplavila nada. Možda nas ona može spasiti od financijskih problema. – Istina je – odgovorio je tata nevoljko. Njegov ton me iznenadio. Zašto joj se nije veselio? To pitanje je povuklo i drugo pitanje: Zašto mi nikada nije rekao za nju? Zatim i zašto joj se već nije obratio za pomoć kad je saznao za bankrot? Po odjeći koju je imala na sebi nije se činila siromašnom. – Zar si to mislio skrivati od mene? – i dalje ga je prekoravala oštrim majčinskim tonom. – Ne. Znate da bi to bilo nemoguće budući da živite od rente koju vam godišnje isplaćujem. Čuvši to, preplavilo me gorko razočarenje. Baka je ovisila o nama? Nije nam mogla pomoći? Mrko sam je pogledala, zatim sam se prekorila zbog vlastitog ponašanja. Trebala bih se veseliti iznenadnom otkriću bez obzira na sve. Žena se okrenula i ugledavši me začuđeno zatreptala. – Jade? – rekla je blažim tonom. – Ti si Jade, zar ne? – Da – odgovorila sam ne znajući kako se postaviti prema njoj. S dobrodošlicom ili odbijanjem? – Zadnji put sam te vidjela kad si bila beba – rekla je i na trenutak mi se obratila kao da sam još uvijek malena djevojčica u kolijevci. – A zašto je to tako? – upitala sam i po izrazu na njezinu licu znala sam da su je moje pitanje i moj stav iznenadili. Ja sam pak željela da mi netko objasni zašto su od mene skrivali njezino postojanje. Okrenula sam se prema tati. – Tata, zašto mi nikad niste rekli da je vaša mama, moja baka, živa? – zatim sam se opet okrenula prema ženi sijede kose i smeđih očiju


kojoj ni po čemu nisam sličila. – Moje ime je Martha Judith Northwick, dušo. I da, ja sam tvoja baka – rekla je i okrenula se prema tati oštro ga pogledavši – Williamova mama. Tata je zavrnuo očima. – Zašto tek sad doznajem da ste živi? – bila sam uporna. – Oh, dušo, morat ćeš to pitati tatu – rekla je i sjela u stolac i dalje zureći u njega. Tatu? Znači nikada neću saznati odgovor jer izvući iz njega bilo kakvu informaciju koja nema veze s financijama bilo je nemoguća misija. Pogotovo ako je događaj obuhvaćao i nekakve emocije, eh da, tata je bio kao kameni zid. Često sam se nadala da se iza njegove nezainteresirane vanjštine i pasivnog ponašanja krije dobro srce, ali sad sam se pitala jesu li to bila samo moja nadanja. – Tata? – ipak sam ga upitno pogledala nadajući se da će me iznenaditi odgovorom. – Nije važno, Jade – tjeskobno je odgovorio. – Ali, važno je... – Posvađali smo se nakon tvog rođenja – ubrzano je rekao prekidajući me – Godinama nismo razgovarali, ali kasnije smo sklopili dogovor da ću joj isplaćivati godišnju rentu ako se ne bude miješala gdje joj nije mjesto. – Gdje mi nije mjesto? – ogorčeno je ponovila baka. – Nije mi mjesto uz obitelj? – Nećemo opet započinjati tu priču, Martha – ovaj put je tata imao oštar ton, što me iznenadilo. – Zbog čega ste se posvađali? – upitala sam. Tata je odmahnuo rukom pretjerano brzo i rekao: – Nije važno, Jade. To se tebe ionako ne tiče i nema potrebe da te zamaramo time. Njih dvoje su izmijenili čudne poglede nakon čega je baka rekla: – Ne brini, Jade. To je između nas odraslih. Dođi da te bolje pogledam – raširila je ruke prema meni. – Moj Bože, kako si se razvila u pravu djevojku. Iako sam bila nezadovoljna njihovim ponašanjem, poslušno sam ustala i prišla joj. Odlučila sam da je ovaj ponovni susret preveliki šok za sve nas i da ću strpljivo pričekati na svoje odgovore. – Ista si kao Jane, tvoja mama – rekla je iznenadivši me svojim riječima. Krajičkom oka uhvatila sam tatu kako opet prevrće očima, ali zanemarila sam to jer me baka svojim komentarom zainteresirala i odjednom mi je postala malo draža. – Hvala vam. Sjećate li se moje mame? – upitala sam s nadom. – Tata je ne voli spominjati, a tako bih voljela saznati više o njoj. Na bakinom se licu pojavio trzaj, ali brzo se sabrala, nabacila smiješak i rekla: – Žao mi je, ne sjećam se baš najbolje, ali sve što znam rado ću ti ispričati – brzo je pogledala tatu pa sam i ja učinila isto. Uhvatila sam njegov pogled upozorenja koji joj je uputio i to me iznenadilo. Zar su nešto skrivali od mene? O mami?

****


Baka je, naravno, ostala nekoliko dana. Shvatila sam da nam nije bila ni od kakve pomoći. Bila je u istoj kaši kao i mi, još i gore, jer je o nama ovisila. A ono što je za mene bilo najgore je to što mi je probudila nadu da ću napokon saznati više o mami, no baka je bila tvrdoglavija od tate i izbjegavala je taj razgovor toliko uporno da me počela živcirati. Kad joj je tata rekao za ideju da se udam za lorda Kingsleyja kako bih ih spasila, i ona me počela nagovarati na to. Zbog toga mi se ta žena, koju sam tek upoznala i koja mi je bila potpuni stranac, sve manje sviđala. Koliko god sam željela veseliti se otkriću da imam baku, ipak sam je počela izbjegavati zbog njezinog upornog nagovaranja da se udam za lorda. Čak i nakon što sam joj ispričala sve prljave istine o njemu, ona nije odustajala govoreći mi kako nam je to jedini spas. U jednom trenutku sam došla u iskušenje da povičem neka se ona uda za njega kad nam je to jedini spas! Ionako su po godinama bliže jedno drugom, nego on meni. Lord Kingsley je došao u posjet kako je i obećao, nadajući se da me tata urazumio, ali grdno se prevario. Odbijala sam izaći iz sobe uz izgovor da sam se razboljela. Pretpostavljala sam da se lord zbog toga naljutio i vjerojatno je bijes iskalio na tati što mi je ovaj kasnije i potvrdio. Moji osjećaji o tome su bili podvojeni: bilo mi je žao tate što mora trpjeti ponašanje lorda Kingsleyja i njegov bijes, a opet s druge strane, to je i zaslužio. U isto vrijeme sam osjećala veselje, ali i grižnju savjesti. Baka se također naljutila na moje ponašanje. Krivila je tatu i njegov loš odgoj što sam ih odbijala poslušati. Nabijala mu je na nos što ju je isključio iz obitelji govoreći mu da bi se sada sigurno drugačije ponašala da je ona bila tu kako bi utjecala na mene sve ove godine i naučila me pameti. Čuvši to, u meni je proradio bijes prema ovoj strankinji. Zato kad je odlazila odbila sam se s njom pozdraviti zbog čega sam samo potvrdila njezine loše riječi o mom odgoju. Odgoj ili ne, bila sam duboko povrijeđena. Što je ona mislila? Da se može tek tako pojaviti, nakon toliko godina, bez objašnjenja i zapovijedati mi što da učinim sa svojim životom? Ne! Tata je i dalje bio loše raspoložen. Brbljao je o tome kako će mu lord Kingsley zagorčati život zbog mojeg ponašanja. Uspjela sam ga smiriti i zaustaviti strašne svađe tek kad sam mu obećala da ću se udati za njega, ali sam tražila malo vremena da se na to naviknem. Pristao je, i nekoliko dana me ostavio na miru. Naravno da se nisam zaista planirala udati za lorda, to sam rekla samo kako bih vrijeme mira iskoristila kujući drugi plan, nešto što nisam zaboravila unatoč kaosu koji je vladao posljednjih dana u kući: otići do grofa Darkwooda i ukazati mu na nepravilnost i nepravednost nagodbe s mojim ocem u nadi da će isti nakon toga poništiti. Željela sam da se nesreća povuče iz mog života. Kako ću zapravo popraviti nanesenu štetu koja je do sada učinjena, nisam znala, ali s problemima sam se suočavala jedan po jedan. Tako mi je bilo lakše.


pet sam se nalazila pred dvorcem grofa Darkwooda. Iako je prošlo nekoliko dugih i mučnih dana, činilo mi se kao da sam jučer bila ovdje. Ovaj put nisam pretpostavljala, znala sam da je Grof živio sam. Samo nisam znala zašto? Bio je dovoljno bogat da si priušti najbolju poslugu na svijetu. Odjednom sam zadrhtala. Je li bilo opasno biti u njegovoj blizini? Je li ubijao poslugu? On je vrag... Što je činio ljudima oko sebe? Je li svima uzimao duše? Što je to značilo: uzimanje duša? Jesu li ljudi zbog toga umirali? Je li im u vrlo kratkom roku uništio život kao što je činio tati i meni? Opet sam zadrhtala, ali nisam osjećala strah za vlastiti život. Kako čudno... Nisam kucala. Nije bilo razloga. Grof mi sigurno ne bi došao otvoriti vrata, nisam očekivala da će se zamarati nečim tako trivijalnim. Pokušala sam zamisliti kako bi to izgledalo: Ako bih pokucala na vrata pakla, bi li mi vrag osobno otvorio i pitao: Kako Vam mogu pomoći? Zaista, u toj je slici bilo toliko toga pogrešnog. Nasmiješila sam se na bizarnu pomisao. Bio je to crni humor u teškim trenucima. Gurnula sam vrata i otkrila da opet nisu zaključana. Grof se očito nije bojao provalnika ili drugih krvoločnih ubojica jer nije držao do osiguranja i zaštite svog posjeda. Možda nije postojao krvoločniji od njega? Nakon ove pomisli ipak sam osjetila maleni ubod straha. Mogla sam sve jasnije čuti kucanje vlastitog srca. Činilo se da odzvanja u praznom i tihom predvorju. – Milorde! – glasno sam zazvala i osvrnula se na sve strane. Nisam željela da me iznenadi kao prošli put. S kata se jasno čuo zvuk tupog udarca koji je odzvonio mračnim predvorjem. Ukočeno sam zastala i promatrala široke stepenice. Očekivala sam da ću ga svaki tren ugledati na vrhu. U mojoj mašti imao je čak i plašt koji je zlokobno vijorio otkrivajući vatrene plamenove koji su gutali dvorac iza njega. Odmahnula sam glavom. Mašta mi je počela divljati i morala sam to zaustaviti. Trebala sam biti bistre glave i smirena. Nastavila sam zuriti u tamu na vrhu stepenica, ali nitko se nije pojavio. Tišina. – Lucian! – opet sam dozvala, ali nije se čuo nikakav zvuk. Bilo je neobično izgovoriti njegovo ime naglas, nekako oslobađajuće. Nisam u potpunosti razumjela osjećaj koji me preplavio. Samo znam da mi je odjednom postalo vruće, a obrazi su mi gorjeli. Nisam više željela čekati jer sam postajala nemirna, pa sam se počela uspinjati stepenicama. Proučavala sam svaku sjenu, svaki maleni šum. Napela sam sva osjetila, ali ništa nije


ukazivalo na njegovu prisutnost. Kad sam stigla na vrh, pogledala sam lijevo, zatim desno. Na obje strane protezao se dugački hodnik, ali nisam znala odakle je stigao onaj zvuk. Nakon kratkog premišljanja odlučila sam se za desno. Osjećala sam mješavinu uzbuđenja, ali i straha jer sam se pitala što bih mogla otkriti. Što ako ga pronađem kako muči neko ljudsko biće? Razmislila sam o tome na trenutak i odbacila tu mogućnost. Nekako ga nisam mogla zamisliti u ulozi mučitelja. Nisam znala zašto sam bila toliko uvjerena u to, ali jesam. S druge strane, bila sam jako znatiželjna da razotkrijem unutrašnjost dvorca kojemu je vlasnik demon. Željela sam vidjeti što su sve ove tajanstvene prostorije sadržavale. Smatrala sam da bi mi ta otkrića mogla pomoći kako bih bolje razumjela Grofa i shvatila tko je on iza krinke vraga ili bolje reći tko je vrag iza krinke Grofa. Iza prvih vrata koja sam otvorila razotkrila se malena soba s jednim krevetom i visokim ormarom. Kad sam ušla, zapljusnuo me zagušljivi zrak. Soba vjerojatno nije prozračena već dugo, a ni očišćena. Na podu je bilo nekoliko centimetara prašine. Iduća su vrata bila zaključana. Dok sam ih pokušavala otvoriti, opet sam čula tupi udarac. Ukočila sam se na zvuk. Dolazio je iz hodnika s druge strane stepenica. Tek tada sam uočila da su jedna vrata u tom djelu dvorca malko odškrinuta. Teško sam progutala knedlu. Da je bar dvorac osvijetljen. Čak i posred dana bio je previše mračan i zlokoban, baš kao i vlasnik. Pošla sam prema novom cilju koračajući oprezno i nečujno. Osluškivala sam kako bih čula dopiru li još kakvi zvukovi iz sobe. Ako čujem zvukove mučenja ili nešto slično, odlučila sam da ću se samo okrenuti i ipak pobjeći glavom bez obzira. Nije mi potrebno svjedočiti ikakvom ubojstvu ljudskog bića iako je nešto duboko u meni govorilo da Grof nije ubojica. Došla sam do vrata. Bila su odškrinuta, pa sam ih nježno gurnula i u otvor ugurala glavu kako bih vidjela što se nalazi iza njih. Šokirala sam se kad sam ugledala Grofovo tijelo na podu posred sobe. Na trenutak sam pomislila kako gledam mrtvaca, dok nije zastenjao. Odbacila sam strah i uletjela u sobu. Zabrinutost me preplavila kao rijeka koja je pobjegla iz korita. Kleknula sam kraj njega i stavila ruke na njegova vrela leđa. Od dodira i vrućine koju nisam očekivala brzo sam povukla ruke. Na sebi je imao samo tanku bijelu košulju i vrućina koju je njegovo tijelo proizvodilo mogla je zagrijati cijelu prostoriju. Bez obzira na to, opet sam položila dlanove na njega i trpjela vrelinu dodira. – Što se dogodilo? – uzrujano sam upitala pokušavajući ga okrenuti na leđa. Lice mu je bilo prekriveno znojem, a crna kosa se zalijepila uz čelo. Činilo se da ga je zahvatila groznica. Čvrsto je zatvorio oči iskrivljenih usana u agoniji, a ruke je ukočeno stisnuo uz prsa. Dok sam ga proučavala, mahala sam rukama u zraku kako bi ohladila dlanove. – Što vam je? Molim vas, odgovorite – pokušala sam vidjeti ima li kakve rane po tijelu. Možda je netko ipak provalio i napao ga? Međutim, nije bilo znakova borbe ni na njemu ni u sobi. Osim malene ugašene svjetiljke koja je ležala kraj njega na tlu.


Pretpostavila sam da je u pitanju nekakva vrsta groznice. Ako je to uopće bilo moguće. – Pomoći ću vam da ustanete. Morate pokušati uložiti snagu u to. Neću vas moći sama položiti u krevet – objašnjavala sam mu nadajući se da me može razumjeti i da mu groznica nije pomutila razum. Ako mi ne pomogne, neću ga moći pomaknuti, bio je previše visok, previše... jednostavno previše za mene... Polako sam podizala gornji dio njegova tijela, gurajući ga prema gore. Ipak me čuo, jer se pokušavao odgurnuti od poda tako da mi teret bude lakši. Nekako sam ga uspjela osoviti na noge, ali nije bio sposoban ispraviti se. Bio je u zgrčenom položaju, a iz njega je izlazio tihi zvuk kao kod ranjene životinje. Mogla sam to usporediti samo s isprekidanim režanjem. Postavila sam se ispod njegove lijeve ruke kako bih mu bila podrška u održavanju ravnoteže. S mene se počeo cijediti znoj, a odjeća je prijetila da će me ugušiti zbog pretjerane vrućine. Srećom, do kreveta je bilo samo nekoliko koraka koje smo uspjeli svladati. Kad je sjeo, opustio se i pao na krevet jer ga je vjerojatno snaga izdala. I dalje je na licu imao izrazito bolan izraz, ali nije otvarao oči. Odmaknula sam se i u nedostatku izvora vrućine tijelo mi je zapljusnula hladnoća. Znoj se brzo hladio i poželjela sam se ponovno zavući ispod njegove ruke. Stresla sam se i prišla mu. Namjestila sam jastuke pod njegovu glavu, skinula mu čizme i pokrila ga prekrivačem iako sam sumnjala da mu je to potrebno s obzirom na vrućicu koja ga je obuzela. Zatim sam samo zurila u njega ne znajući što mi je dalje činiti. – Pozvat ću doktora – rekla sam. To je bilo jedino što mi je palo na pamet. Okrenula sam se prema vratima kad me snažno zgrabio za ruku. Dodir na mojoj goloj koži bio je izvanredan! Poslao je trnce cijelim mojim tijelom, a vrućina koja me ovaj put zahvatila nije bila samo odraz njegove tjelesne temperature. Poželjela sam da trenutak nikada ne završi, ali došao mu je kraj kad je njegova ruka nemoćno skliznula. – Ne... – tiho je rekao. Nesigurnim nogama približila sam se krevetu. – Molim? – rekla sam naginjući se nad njim i zagledajući se u njegovo izmučeno lice. – N-nemoj pozvati doktora – procijedio je, a s njegovih usana kliznuo je maleni oblačić dima. Osjetila sam miris tamjana koji sam zavoljela otkad sam ga prvi put namirisala još u ranom djetinjstvu. – Ali, zašto? Vi ste u bolovima, on vam može pomoći – rekla sam ignorirajući tjelesne razlike koje su ga činile neljudskim. – Ne za moju bol... – klonuo je. Uspravila sam se i shvatila da je u pravu. Ako je imao groznicu, tko zna kakva je vrsta u pitanju. Vjerojatno nešto što ljudski doktor ne bi mogao razumjeti. Ali koga bih mogla dovesti? Nisam poznavala nikakvog iscjelitelja ili vrača. Bi li oni razumjeli? Bi li mogli pomoći? Bespomoćno sam sjela u stolac u kutu sobe i promatrala ga. Nisam znala što učiniti. Nije se pomaknuo, zbog čega je izgledao kao mrtvac. Odjednom mi je nešto palo na um. Možda bi se nagodba s mojim ocem poništila ako bi Grof preminuo. Možda bi ovo mogla biti sreća u nesreći. Ali zbog te ideje sam osjetila iznenadnu tugu. Nisam željela da Grof


umre. Osjećala sam kao da bi moj život bio prazan ako bi se to dogodilo. Tek sam ga upoznala, toliko toga sam željela znati, toliko toga je bilo što nisam mogla ni znala pretočiti u riječi... Nije mogao tek tako umrijeti i ostaviti me u ovom čudnom stanju koje nisam mogla definirati. Što god on bio, nisam mogla ne učiniti ništa. Soba je odjednom postala neprirodno hladna i mračna iako je vani još uvijek bio dan. Opet sam se stresla i obgrlila se rukama kako bih se bar malo zagrijala. Pola sata kasnije u kaminu je gorjela malena vatra, upalila sam i dvije svjetiljke kraj kreveta, a na Grofovo čelo stavila sam hladan oblog. To je bilo najviše što sam mogla učiniti. Zapravo jedino što sam znala učiniti. – Jade – iznenada je prošaptao. Iznenadio me zvuk njegova glasa u tihoj sobi, ali i način na koji je izgovorio moje ime. Nekako nježno... Oh, počela sam halucinirati, ludjeti! On je vrag! Đavao! Saberi se! Prišla sam krevetu i oprezno pogledala njegovo lijepo lice. – Da? – Zašto mi pomažeš? – upitao je i dalje čvrsto zatvorenih očiju. Hm, i mene je to zanimalo. Jer je nešto duboko u meni zahtijevalo da mu pomognem, da ga ne ostavim? Jer sam luda? – To je dio moje prirode – glasio je moj odgovor. – Ti znaš tko sam ja, zar ne? Shvaćaš to? – Da – nevoljko sam rekla. – Tko? Reci naglas da te čujem – njegovi su se kapci malo podigli i otkrili da je u njegovim očima gorjela vatra. Još uvijek se nisam mogla naviknuti na to. – Nekakav demon – odgovorila sam. – Ali kakav? – zahtijevao je tihim glasom. Oklijevala sam jer nisam to željela izreći naglas. Odbijala sam vjerovati, bar u onaj dio koji ga je karakterizirao kao lošeg... – Ne znam... Vrag? – nesigurno sam upitala nastojeći ublažiti svoje riječi nježnim tonom. – Da... – s njegovih je usana izašao dim kad je dahnuo tu riječ. Preplavilo me suosjećanje. Toliko sam ga željela zagrliti i reći mu da će sve biti u redu da sam se morala ukočiti i ukopati na mjestu kako bih spriječila svoje pomicanje. – Što se dogodilo? – upitala sam nastojeći usmjeriti misli u drugom smjeru. – Umirem – jednostavno je odgovorio ostavljajući me u šoku i bez riječi. Ne! Nije smio umrijeti! Ne... Stisnula sam šake zureći u njegovu ispruženu pojavu na velikom prostranom krevetu. Ne, ne, ne... on je jedina zanimljiva „stvar” koja mi se dogodila u životu. Nije smio umrijeti! To nije fer... – Ali zašto? Kako? – užurbano sam upitala. Na usnama mu je zatitrao smiješak, što me zbunilo. – Nisam jako dobar vrag. – Ne razumijem. Nisam dobila objašnjenje jer je potonuo u nesvjesticu. Namrštila sam se od nezadovoljstva.


Promijenila sam oblog na njegovu čelu samo kako bih spriječila da nepotrebno stojim i zurim u njega. Nisam bila sigurna jesam li mu pomagala time, ali naprosto je gorio zbog čega bi me uhvatila panika. Da je ljudsko biće, bio bi već mrtav od previsoke vrućice. Nisam znala kako mu pomoći, a oblozi su bili jedino što mi je davalo osjećaj da pomažem. Kad sam bila gotova, bespomoćno sam uzdahnula. Umirao je. I sam je to rekao. Ali kako je došlo do toga? U isto vrijeme obuzimala me zabrinutost, ali i znatiželja. Što je značio njegov odgovor da nije dobar vrag? Kako se može ne biti dobar vrag? Zar je pomagao sirotinji? Kakva glupost! O njemu su kružile strašne glasine po kojima bih mogla zaključiti samo jedno: ako su istinite, onda je veoma dobar vrag. Što je, dakle, želio reći onom primjedbom? Imala sam toliko pitanja. Željela sam da preživi i nahrani moju glad za odgovorima koja me snažno prožimala. Mislima mi je opet prostrujalo pitanje što bi se dogodilo s nagodbom ako bi Grof zaista preminuo. Nisam bila sigurna odakle mi ideja da bi se nesreća povukla ako bi se to dogodilo? Možda njegova smrt ne bi imala nikakve veze s nagodbom. Nisam bila sigurna, ali logika mi je nalagala da mislim ovako: ako je Grofu potrebna duša mog oca, ako bi on preminuo prije tate, onda sam logički zaključila kako ne bi imao tko uzeti tatinu dušu. To je imalo smisla. Valjda... Sjedila sam izvjesno vrijeme u kutu sobe i razmišljala o raznim scenarijima. Nije se pomicao niti pokazivao znakove da će se probuditi, pa sam odlučila protegnuti noge i razbistriti misli koje su me počele umarati. Ustala sam i započela razgledavati sobu. Nadala sam se da ću na taj način dobiti nekakve informacije o njegovu karakteru. Možda pronaći ugovor kojeg je sklopio s tatom? Rastrgati ga... Po sredini sobe nalazio se veliki krevet od masivnog drveta s pomalo oštrim rubovima na kojem je ležao Grof. Na suprotnoj strani bio je prozor ispod kojeg se nalazio radni stol. Došla sam do njega i bacila pogled na debelu knjigu koja je bila otvorena. Činilo se kako je Grof vodio nekakav dnevnik ili nešto slično. Ali riječi su bile ispisane jezikom kojeg nisam razumjela. Okretala sam stranice, ali i dalje mi nije bilo jasno o čemu se radi. Na nekoliko su mjesta bili iscrtani čudni znakovi, zatim nekakve mape. Ali ništa što bih mogla prepoznati. Odustala sam. Otišla sam do ormara i otvorila ga. Zapljusnuo me neobično privlačan parfem. Nešto u tom mirisu podsjetilo me na tamjan koji sam sad već počela povezivati isključivo s Grofom. Zaključila sam kako je Grof uredan muškarac kad su u pitanju odjeća i obuća. Sve je bilo besprijekorno složeno, a materijali od kojih je odjeća načinjena bili su vrhunske kvalitete. To je ukazivalo na njegovo bogatstvo. Zapravo, cijela je soba bila jako uredna, shvatila sam. Za razliku od ostatka dvorca koji je djelovao zapušteno. Otvorila sam vrata koja su se spajala s drugom prostorijom u kojoj se nalazila kupaonica. I tu se osjećao onaj neobičan parfem. Ovdje je također sve bilo krajnje uredno i blistavo. Po sredini kupaonice stajala je neobična kada, kakvu još nikad nisam vidjela. Nisam prepoznala materijal od kojeg je načinjena. Bila je prostrana i duboka. Ovalnog oblika. Jako primamljiva.


Zrcalo iznad umivaonika imalo je nevjerojatno raskošan okvir. Čak mi se učinilo da je možda pozlaćen. Prešla sam prstima preko hladne površine. Na dodir je materijal bio grub jer su rezbarije bile oštrih rubova. Činilo se kako je Grof volio takve detalje. Zar su ga podsjećale na njega samoga? Prisjetila sam se sinoćnje scene na rijeci kad sam u njemu prepoznala nešto više od zvijeri, od demona. Još uvijek nisam mogla shvatiti što se dogodilo i zašto sam se tako osjećala. Ali bila sam čudnog uvjerenja da je Grof potreban meni koliko i ja njemu. Možda me sudbina dovela ovdje kako bih mu pomogla da ozdravi. Ali kako? Što sam ja znala o demonima i njihovim boljkama? Nisam znala pripraviti ni pravi čaj kad bismo otac ili ja imali najblažu prehladu. Hvala Bogu, to se nije često događalo. Oboje smo bili izvrsnog zdravlja. Vratila sam se u sobu i uvjerila se da je Grof još uvijek u dubokom snu. Dodirnula sam mu čelo. I dalje je bilo nevjerojatno vruće. Iznenada sam se sjetila da je hladila kupka dobra za spuštanje temperature. Bi li to upalilo na demonu? Je li pametno spustiti mu temperaturu? Želim li uopće pokušati? Zurila sam u njega pokušavajući donijeti odluku po tom pitanju. Oh, morala sam pokušati. Bila sam ogorčena na sve koji meni nisu željeli pomoći i jednostavno nisam željela biti jedna od njih. Bio on vrag ili ne, nisam bila od onih koji okreću leđa kad je nekome potrebna pomoć. Teško sam progutala i drhtavim rukama počela otkopčavati gumbe na njegovoj košulji. Kad sam došla do trećeg, rastvorila sam košulju i ugledala maleni medaljon na njegovim prsima. Zvuk njegova disanja na trenutak me ukočio, jer me više podsjećalo na tiho predenje životinje. Gledala sam ga proučavajući i najmanji pokret. Prsa su se neznatno podizala što je značilo da diše, a kad bi i najmanje rastvorio usne, s njih bi silazio tanki prozirni sloj dima. Fascinantno sam zurila u njega. Bila sam toliko zaokupljena natprirodnim da nisam ni shvatila kako je ovo prvi put u mojih dvadeset i dvije godine da vidim gola muškarčeva prsa. Zarumenjela sam se, ali nisam odvratila pogled. Bila su čvrsta i lijepo oblikovana... Poželjela sam ih dotaknuti, osjetiti krivine i mišiće ispod svog dlana. Ispružila sam ruku, ali sam se u predomislila pa sam samo oprezno podigla medaljon kako bih ga bolje pogledala. Bio je u obliku srca neobične zelene boje. Podsjećalo me na srce od žada. Izgledao je kao da bi se mogao otvoriti, ali kad sam pokušala, nisam uspjela. Grof se pomaknuo i glasnije jauknuo, pa sam prestrašeno ispustila medaljon i odmaknula se nekoliko koraka. Kad sam se uvjerila da se nije probudio, opet sam mu prišla. Lice mu je izgledalo kao mramor, blijedo i sjajno od znoja. Ali morala sam primijetiti kako je imao iznenađujuće lijep ten. Pune usne prkosile su oštroj liniji nosa što je njegovo lice činilo zanimljivim i bila sam uvjerena kako ne bi bilo dosadno promatrati to lice svaki dan. Opet sam se zarumenjela zbog vlastitih misli. – Jade... – iznenada je prošaptao. – Tu sam – užurbano sam rekla. – Molim te, pomozi mi – glas mu je bio tihi šapat. – Naravno – kleknula sam uz krevet. – Recite što mi je činiti?


Teško je uzdahnuo. – Umirem jer se nisam hranio... već dugo – otvorio je oči koje su gorjele. Plameni jezici bili su jezivi, ali i hipnotizirajući. Oči su mu bile tako duboke... Odmahnula sam glavom. – Nije ni čudo kad nemate poslugu u ovom pustom dvorcu... – Ne... – prekinuo me. – Ne treba mi hrana kao tebi... Zbunjeno sam ga pogledala. Ali rekao je da nije jeo ništa već duže vrijeme. Onda mi je sinulo: Što su demoni jeli? Zadrhtala sam. Ljude? Brzo sam se odmaknula promatrajući ga oprezno, spremna na bijeg. – N-ne razumijem... – Molim te, pomozi mi ustati. – Ali... – Neću te ozlijediti. Obećavam ti. Iz nekog sam mu razloga vjerovala. Možda je jednostavno trebao nešto iz prizemlja. Ako je to u pitanju, bila sam spremna na pružanje pomoći, a nakon toga sam odlučila nestati iz ovog dvorca. Za svaki slučaj. Iako sam gajila nekakve čudne osjećaje povjerenja prema njemu i u meni je budio znatiželju, shvatila sam da osjećaj možda nije uzajaman. Nisam imala pojma što je mislio o meni i možda mi je život ipak bio ugrožen dok sam izigravala medicinsku sestru koja nema pojma kako njegovati bolesnika. – Dobro — oprezno sam rekla. – Kako se osjećate? Hoćete li imati snage ustati iz kreveta? – Ne baš, ali moram to učiniti. Nemam drugog izbora – umorno je sklopio oči. – Bar ne izbora koji sam spreman prihvatiti. I dalje nisam razumjela što je želio reći. Ipak, prišla sam mu sasvim blizu i uhvatila ga ispod ruke dok sam mu u isto vrijeme drugom rukom pružala potporu gurajući mu leđa. Uspravio je gornji dio tijela s bolnim izrazom na licu. I dalje je bio vruć na dodir. – Što vas boli? – upitala sam znatiželjno. – Sve – uzdahnuo je dok je spuštao noge na tlo. – Kakva je to groznica koja vas je obuzela? – nastojala sam opet ignorirati vrućinu. – Nije groznica, Jade. – Nego što? – pitala sam dok sam mu pomagala obuti čizme. Demoni ne podliježu groznicama. Ruke su mi se ukočile i podigla sam pogled prema njegovu licu. Prvi put do sada njegove plamteće oči su bile uperene ravno u mene. Zadrhtala sam obuzeta čudnim osjećajima. U očima su mu prevladavale narančasto-crveno-crne nijanse koje su se izmjenjivale i miješale velikom brzinom. Osjećala sam toplinu te malene vatre, ali nisam mogla odvratiti pogled. Bila sam hipnotizirana i iz nekog neobjašnjivog razloga opet sam ga poželjela dotaknuti. Osjetiti njegovo mramorno lice pod mojim prstima, vidjeti kako bi reagirao ako bih to učinila... Bi li s njegova lica nestao izraz koji je sada ondje boravio, izraz koji kao da očekuje da ću zavrištati svaki tren, zatim iznenađenje kad je shvatio da ga i dalje hrabro gledam, mirna i znatiželjna. – Pretpostavljam da nikad niste bolesni, zar ne? – iznenada sam upitala. – Tako je – namrštio se pokušavajući razumjeti nešto. Vjerojatno se pitao koliko sam luda.


Mene je oduševio podatak da nikad nije bolestan. Znači da je i ovo sad samo nešto bezopasno, zar ne? On ipak neće umrijeti? Odjednom sam se sjetila mamine bolesti. Podlegla je strašnoj upali pluća zbog koje je umrla kratko nakon mog prvog rođendana. Tata mi je rekao da je cijeli život bila slabog zdravlja. Grof je sigurno bio žilavo i zdravo dijete... Moj Bože, o čemu sam to razmišljala? Zamisliti Grofa kao demonsko dijete iz nekog je razloga u meni izazvalo najgoru moguću jezu od svih saznanja dotad. Napokon sam se stresla od straha. Oprezno sam pogledala u vatru u njegovim očima. – Koliko vi zapravo imate godina? – upitala sam. Na trenutak je zašutio oslanjajući se na moju ruku kako bi ustao, nastojeći uhvatiti ravnotežu na nogama. Počeo je izbjegavati moj pogled. – Živim na zemlji od njezina nastanka – prošaptao je. Od zaprepaštenja umalo sam ga ispustila i srušila se skupa s njim na tlo. Jauknuo je zbog iznenadnog gubitka oslonca, jer sam zateturala pod njegovom težinom. – Oprostite – rekla sam. – U redu je. Izgledam mlađe, zar ne? – nasmiješio se i opet me pogledao. Ovaj put njegovo je lice bilo jako blizu mog. Sad sam u njegovim očima mogla jasno vidjeti svaki detalj, svaki i najmanji plamen vatre. Mogla sam vidjeti neizmjernu dubinu koja me privlačila. A u nosnicama sam osjećala dim koji je u sivkastom sloju silazio s njegovih usana. Nesvjesno sam pomakla glavu unatrag, dalje od njegove. – Ne brini se – gorko se osmjehnuo. – Kad se nahranim, vatru u mojim očima lakše je kontrolirati, a dim s mojih usana tada ne silazi. – Zašto? – raširila sam oči iznenađena novim informacijama. – Sve je u snazi. Što sam snažniji, bolje se kontroliram i manje osjećam fizičku bol. – Kakvu bol? Opet se bolno nasmiješio. – Jade, ja trenutno proživljavam najgoru moguću agoniju koju možeš zamisliti – odvratio je pogled. – Ne razumijem – snažnije sam ga zagrlila oko struka kako bi mu bilo udobnije, zbog čega mi je postalo previše vruće, kao da sam stala uz kamin u kojem je gorjela snažna vatra. – Kad sam slab, ja zaista gorim iznutra. Moji organi upravo izgaraju, polako, ali veoma bolno. Zato mi je koža toliko vruća... – Oh, Bože! – zaprepastila sam se i umalo ga ponovno ispustila kao vruć krumpir. U zadnji tren sam se suzdržala od te kretnje. – To je užasno! – Pa, sa sigurnošću mogu reći da si u pravu. Mislio sam da ću izdržati. Zaista sam se nadao – u njegovu glasu sam prepoznala tugu koja me iznenadila. – Izdržati što? – pitala sam dok sam pridržavala vrata kako bi izašli iz sobe, a znoj se opet počeo slijevati niz moje čelo. – Do kraja, ali bol je neizdrživa i ne mogu više. Moraš me odmah odvesti do rijeke Messer, izvan naselja. Rijeka? Zar se mislio okupati u rijeci? U ovo doba... Noć je već pala, a ja sam izgubila pojam o vremenu tako da nisam znala koliko je sati.


– Ako vam je potrebna kupka, ne moramo ići do rijeke, mogu vam pripremiti... Glasno se nasmijao, a zvuk se činio starijim od vremena. – U staji imam konja – rekao je. – Pomoći ćeš mi da stignem do rijeke, molim te. Važno je. – Samo jednog konja? – srećom sam ovaj put došla s vlastitim konjem kojeg sam ostavila zavezanog na rubu šume i sada će mi biti od velike koristi. Kad se samo sjetim da sam se premišljala hoću li opet doći pješice. Hvala Bogu što nisam. – Više mi ne treba. Moraš me odvesti do rijeke – bio je uporan. – U redu, ali kako će vam to pomoći? – ni moja upornost nije popuštala. – Tamo će biti nešto što će me ozdraviti. – Što? – Vidjet ćeš. Sve ću ti objasniti kad stignemo. Nemamo vremena za gubljenje, molim te. Zar mene jedan demon, vrag, moli? – odjednom me ta pomisao zabavila. – Kako je to moguće? Mislila sam da vi nikada ne molite, nikoga. Nasmiješio se mom razmišljanju. Međutim, njegov smiješak je više nalikovao grimasi nego istinskom osmijehu. – Jade, moraš odmah naučiti jednu stvar. – Što? – Sve što si ikada čula o demonima i vragovima, zaboravi. To su samo mitovi i priče za malu djecu. Vjeruj mi. Čuo sam mnoge verzije i samo rijetke su se približile istini, a istina je daleko mračnija i kompliciranija nego što vi ljudi to možete sanjati u najluđim snovima. Prvi put sam ga čula kako govori o nama ljudima. Zar je zaista svijet kakav sam poznavala samo iluzija? Imala sam osjećaj da sam zagrebla tek po površini. – Onamo – rekao je i pokazao prema staji kad smo izašli van. – Moj je konj unutra. – U redu, ja sam svog ostavila na rubu šume – rekla sam. Kad smo se dogegali do staje, Lucian se bolno naslonio na zid dok sam otvarala velika vrata. – Jade, kako se osjećaš? – iznenada me pitao. Zastala sam s potezanjem vrata i pogledala ga začuđeno. Bio je i dalje zgrčen od boli. Njegovo je lice bilo neprirodno blijedo, a u polutami njegove su oči gorjele crvenim sjajem kao u krvoločne životinje. Nisam mogla vjerovati da je zaista izgarao iznutra... – Jade? – Oh, ispričavam se. Što ste me pitali? – smeteno sam upitala. – Kako se osjećaš? – Dobro. Samo mi je vruće. Zašto? – bila sam zbunjena njegovim pitanjem. Zašto se odjednom brinuo za moje osjećaje? Spustio je pogled. – To je znak da je moja moć veoma slaba – rekao je više za sebe. – Ne razumijem. Opet me pogledao iskrivljen od boli. – Znaš kako si se osjećala čudno onu večer na balu i uz rijeku? – Da – zarumenjela sam se kad sam se sjetila vlastitog razmišljanja o samoubojstvu. Bila sam snažnija od toga. Hvala Bogu što sam se dozvala pameti.


– Ti osjećaji nisu uistinu... tvoji. – Još uvijek ne razumijem. – Tako djelujem na ljude, Jade. U mojoj blizini ljudsko biće zapada u depresivna stanja, obuzimaju ga mračna razmišljanja i negativni osjećaji koje mu nameće moja prisutnost. Postaju paranoični i u svima vide neprijatelje, smatraju da im svatko želi zlo. Neki čak imaju strašne vizije o svojoj propasti u budućnosti koje se kasnije obistine. Što sam snažniji, to je jači moj utjecaj. Isto tako, što je ljudsko biće duže u mojoj blizini to ga nesreća više obuzima... – Je li to razlog zašto se mom ocu i meni događaju loše stvari u zadnje vrijeme? – Da. A tu je i nagodba s tvojim ocem. Raširila sam oči. – Zaista ste potpisali taj ugovor? Gorko se nasmijao. – Nije bilo nikakvog potpisivanja. Dovoljna je samo riječ obećanja. – Oh... Samo riječ obećanja? Ali ljudi su se njima razbacivali na sve strane. Bez razmišljanja o tome jesu li u mogućnosti održati ih. Na taj način se moglo skupiti nevjerojatno mnogo duša. Uhvatila me jeza. Jesu li ljudi bili svjesni koliko su se izlagali nesreći samo zato što su olako shvaćali i davali vlastita obećanja? Znala sam da moj otac nije vjerovao u pravu vrijednost onoga što je obećao Grofu i zbog toga je počeo patiti. Izgubio je dušu zauvijek. Iznenada mi je sinula ideja o tome kako bih iz ove situacije mogla izvući korist. Ako bih pomogla Grofu doći do rijeke da se izliječi, mogla bih ga natjerati na povlačenje nagodbe. Odjednom sam se uspravila i prekrižila ruke na prsima. Grof me mrko pogledao. – Što je sada? – nestrpljivo je upitao. – Imam prijedlog za vas. – Hm... – stisnuo je vatrene oči. – Kakav prijedlog? – Pomoći ću vam uz jedan uvjet – čvrsto sam rekla. Podigao je obrvu u nevjerici. – Ti se želiš nagoditi sa mnom? – Da. Namrštio se. – Ne preporučam ti. – Zašto? – Zato što svaka nagodba koju napravim zahtijeva uzimanje nečije duše. U ovom slučaju tvoje – zatim me mračnije pogledao kao da me želi zastrašiti. – Ti još uvijek imaš svoju dušu, Jade. Nagodio sam se s tvojim ocem i on će uskoro umrijeti, ali ti ne moraš. Razumiješ li što ti pokušavam reći? – Ovaj put nećete uzeti ničiju dušu – hrabro sam ga obavijestila nastojeći zanemariti drhtaje vlastitog izdajničkog tijela... Na trenutak mu je licem zatitrao osmjeh. – Misliš?


– Znam – rekla sam, ali nisam bila sigurna. – Da čujem – frustrirano je uzdahnuo. – Pomoći ću vam samo ako poništite ugovor s mojim ocem. U tišini me proučavao i na koncu se osmjehnuo. – Ti zaista vjeruješ da se to može izvesti? – Da. Ako mi obećate. Ovaj put je situacija obrnuta, vi meni morate dati obećanje... To sigurno nešto vrijedi? U tišini me proučavao. Premjestio je težinu tijela na drugu nogu kako bi se mogao bolje nasloniti uz zid. To je vjerojatno bilo jako bolno, jer je napravio grimasu. – U redu, Jade – nestrpljivo je rekao. – Imaš moje obećanje: otići ću što dalje od tebe i tvog oca u nadi da će se na taj način nesreća u vašim životima umanjiti. Osjetila sam ubod boli. – Ne, to nije dovoljno dobro. Želim vaše obećanje da ćete raskinuti ugovor – zahtijevala sam. – Žao mi je, ali ovo je najbolje što mogu obećati. – To nije istina – obuzela me ljutnja. – Ne razumiješ – mrko me pogledao. – Nitko nikada nije raskinuo nagodbu. Ni ne znam je li to moguće. Ako jest, nemam pojma kakve su posljedice nakon toga. Možda su gore za vas. Bolje je ne riskirati. – Ali... – Vjeruj mi, jedino što mogu učiniti jest zauvijek se maknuti iz vaše blizine. To je sve. On nije razumio, nisam ni ja, ali iz nekog neobjašnjivog razloga nije mi se svidjela mogućnost da ga više nikada ne vidim. Nisam to željela. Obuzeli su me čudni osjećaji. Tuga se širila mojim tijelom... Nisam željela razmišljati o tome pa sam brzo rekla: – Nije bitno. Dogovorit ćemo se kasnije o detaljima. Zbunjeno me pogledao, ali nije mi proturječio. Ušla sam u staju, pronašla svjetiljku i upalila je. Konj je okrenuo glavu prema izvoru svjetlosti. Izašla sam van i opet Grofu poslužila kao oslonac dok smo koračali prema konju. Ovaj put sam postala svjesna dodirivanja naših tijela koje sam do tada zanemarivala. Bio je čvrst pod mojim rukama, osjećala sam njegovu težinu, iako sam znala da pokušava ne opteretiti me u potpunosti. Prvi put u životu nalazila sam se toliko blizu muškarcu. Je li ovako izgledalo ‘biti u muškom zagrljaju’? Dobro, nismo se grlili, ali skoro. Moje ruke su počivale oko njegovog struka, a njegova desna ruka bila je prebačena preko mojih ramena. Nisam mogla zanemariti vrućinu koju je širio, ali i predivan osjećaj pripadnosti, sigurnosti... Nisam željela da me napusti... Sedlo je prebačeno preko one ograde – rekao je i pokazao prema ogradi kojom su bile odijeljene konjske odaje. – Konj se zove Steal. – Steal ? Zašto ste izabrali baš to ime?


– Slučajan izbor. – Je li on normalan konj ili nekakv demonski? Nasmiješio se. Moja pitanja očito su ga zabavljala unatoč boli koju je osjećao. – Zar je to važno? – Jesu li postojali demonski konji? – Naravno. – Oh... – zadrhtala sam od znatiželje. – Što još postoji? – Nećemo sad gubiti vrijeme na brbljanje, Jade – činilo se da je bio na rubu strpljenja što me posramilo. On se nalazio u bolnoj agoniji, a ja sam ga zamarala glupavim pitanjima. – Molim te, osedlaj konja. Bit ću ti jako zahvalan. Kad sam završila, pomogla sam mu uzjahati Steala. To je bio težak zadatak za oboje, ali uspjeli smo ga svladati. Kad sam bila sigurna da se udobno smjestio, uzjahala sam svog konja, Maggie, kojeg sam u međuvremenu dovela s ruba šume. Jahali smo polako, zbog Luciana. Divila sam se njegovoj izdržljivosti, iako je bilo očito da se bori s nevjerojatnom boli. Nekoliko se puta klonulo nagnuo naprijed zbog čega sam se uplašila da će pasti, ali on bi se ipak uspio održati na sedlu. Mjesec je bio pun, što je bilo dobro jer nam je osvjetljavao put kroz šumu. Hvala Bogu, Steal je poznavao put s Lucianovog imanja tako da konje nije bilo potrebno navoditi. Odjednom sam užasnuto primijetila da sam se često zahvaljivala Bogu. Zahvaljivala sam mu se zbog uspješnog pomaganja vragu? Umalo sam zaplakala od muke. Moja duša će zbog toga sigurno završiti u paklu. Moja vjera u kršćanstvo nije bila poljuljana. Čak naprotiv, doznavši za postojanje demona među nama, više sam vjerovala u Boga, u Dobro i Zlo. Očajnički sam željela da Dobro pobijedi, ali Lucian nije pripadao toj skupini. Ipak, zašto sam imala nekakav neodređen osjećaj da se vrijedilo moliti za njegovu dušu i njegov spas? Nadala sam se da nisam pogriješila i da neću zauvijek biti osuđena zato što sam mu pokušavala pomoći. Bila sam rastrgana zbog toga. Izašli smo iz šume i uputili se prema rijeci. Srećom, Lucianov je posjed bio blizu mjesta do kojeg je želio doći. Nismo išli prema naselju, nego uz njegovu južnu stranu. Lucian je cijelo vrijeme šutio, vjerojatno ulažući snagu na održavanje u sedlu. Kad smo se približili mostu, osjetila sam da je Steal usporio pa sam upitala: – Je li to pravo mjesto? Teško je podigao glavu i osvrnuo se. – Da. Pomozi mi sjahati. Kliznula sam s konja i pomogla mu prilikom silaženja nakon čega je tromo oteturao i sjeo na travu. – Odvedi konje iza onih stabala i priveži ih – pokazao je prema udaljenom redu visokih stabala. Poslušno sam učinila što je rekao i vratila se do njega. – Što sada? – upitala sam. – Sjedni. Sad ćemo čekati. Opet sam ga bespogovorno poslušala i sjela kraj njega. Bila sam zahvalna na toplini koju je proizvodio jer je noć uz rijeku bila jako hladna. Sjela sam mu bliže no što je bilo pristojno


od jedne dame, ali nije se obazirao na to. – Što čekamo? – upitala sam. Osjećala sam toplinu samo s jedne strane svog tijela i nije mi bilo dovoljno. Poželjela sam da me zagrli kako bih se cijela utoplila. – Zašto mi jednostavno ne kažete? – osjetila sam tjeskobu, jer nisam mogla ni zamisliti što smo čekali. Što ako je to bilo nešto previše strašno? Što ako bi me to moglo koštati života? Što ako se dogodi pokolj? Ne... Nisam željela gledati Luciana u ulozi ubojice... On to nije... – Smiri se, Jade. Osjećam kako drhtiš – rekao je gledajući u most. – Još samo nekoliko minuta. Stigli smo na vrijeme. – Strah me – priznala sam, zbog čega me pogledao. Izgledao je umorno i iscrpljeno. – Ništa ti se neće dogoditi – tiho je rekao i opet pogledao prema mostu. Vjerovala sam mu. U tom sam trenutku začula šuštanje s druge strane ceste. Ukočila sam se. Lucian me uhvatio za ruku zbog čega sam se trgnula i tiho jauknula. Njegova me vrela ruka ovoga puta opekla. Protrljala sam bolno mjesto na zapešću. – Oprosti, zaboravio sam – prošaptao je. – Izgaranje je postalo jače i sve više se odražava na moju kožu. Mogu te jako opeći i ozlijediti ne budem li pazio. Mislila sam nešto reći, ali sam zastala kad sam uočila djevojku koja je polako koračala prema mostu. Jasno sam je vidjela na mjesečini. – Oh, jesmo li nju čekali? – šapnula sam i više mu se primaknuta. Sad sam mu gledala preko ramena osjećajući blizinu njegova tijela. – Da. – Tko je ona? Je li i ona kao ti? Je li možda čarobnica koja nam može pomoći? – pitanja su izlazila jedno za drugim dok me njegov kratki odgovor nije ušutkao. – Ona je žrtva – tiho je rekao. Odmaknula sam se i zagledala se u njegova leđa. Žrtva? Kako žrtva? Pa neće ju valjda ubiti? Ne preda mnom. Namrštila sam se od muke i nezadovoljstva. Tjeskobno sam promatrala djevojku koja je došla do mosta u ovaj kasni sat. U tom sam trenutku donijela odluku kako neću dozvoliti Lucianu da je ozlijedi. Branit ću je pod cijenu vlastitog života. Djevojka je zastala na mostu i glasno zajecala. Taj je zvuk proparao tiho noćno nebo, a meni se sledila krv u žilama. Lucian je i dalje mirno sjedio, kao da nije imao namjeru pomaknuti se. Promatrala sam kako se djevojčina ramena trzaju. Nisam više mogla izdržati tužni prizor ispred sebe i agoniju čekanja, pa sam ustala. Morala sam joj pomoći. – Jade, što to radiš? – šapnuo je Lucian upozoravajuće. Vjerojatno je želio da ostanem pokraj njega, ali nisam ga poslušala. Uputila sam se prema djevojci. Morala sam je spasiti iako nisam zapravo znala od čega. Od Luciana? Ali nije se činio sposobnim za napad? Ni željnim. Sjedio je previše mirno... kao da nešto čeka. Ali što? Dok sam koračala prema djevojci, s mukom sam se zapitala: U što si se to upustila, Jade? Što ako je u tami ove šume bilo nešto puno strašnije od Luciana? Prošla me jeza kad sam se na brzinu osvrnula na sve strane. – Dobra večer – oprezno sam je pozdravila kad sam joj prišla dovoljno blizu da me vidi.


Djevojka se prestrašeno trznula. Nisam joj mogla vidjeti lice zbog tame, samo obrise figure. – Tko si ti? Što radiš ovdje? – histerično me upitala. – Ne boj se. Neću te ozlijediti – pokušavala sam je umiriti dok sam poduzimala malene korake prema njoj. – Sjedila sam ovdje u travi kad si došla – namjerno nisam pokazala prema Lucianu, koji je bio skriven iza grma. – Razmišljala sam i promatrala zvjezdano nebo kad si naišla. Vidim da nisam jedina koja voli noćne šetnje – pokušala sam se osmjehnuti. Nisam bila sigurna hoće li to vidjeti u mraku. – Ne volim šetnje! – odbrusila je. Bilo mi je jasno kako ne želi društvo, ali morala sam razgovarati s njom. Pomoći joj. Zaustavila sam se na početku drvenog mosta, dok je ona stajala na sredini. Nervozno je stiskala haljinu i činilo mi se da joj je tijelo napeto i spremno za bijeg. Nisam se željela previše približiti i nepotrebno je uplašiti. – Smijem li pitati zašto si ovdje? Pomaknula se korak unatrag. – Što se to tebe tiče? – oštro je rekla. – Možda ti mogu pomoći. Ramena su joj potonula na moje riječi. – Sumnjam – umorno je odgovorila i pogledala prema rijeci. Odjednom sam shvatila. Djevojka je očito bila u nevolji i imala sam nelagodan osjećaj da znam zašto je ovdje. Ali kako pomoći osobi koja se nalazila na samom rubu? Pitala sam se je li uopće željela nečiju pomoć, ako jest, to bi uvelike pomoglo. Ako je ovdje došla s čvrstom odlukom da skonča svoj život, bojala sam se da ju neće razuvjeriti ništa što bih joj rekla. Ipak, morala sam pokušati. – To nije rješenje – oprezno sam rekla. Okrenula je glavu prema meni. I dalje joj nisam mogla vidjeti lice zbog sjena tame. – Za mene je to jedino rješenje – tužno je rekla. – Kako si znala? – Pretpostavila sam. Tužna djevojka kao ti, na mostu, na rijeci. Postoji samo jedan razlog zašto si tu. – Jesi li i ti ovdje iz istog razloga? – učinilo mi se kao da sam u njezinom glasu osjetila nadu. Zar je željela da sam i ja ovdje kako bih okončala vlastiti život? Bi li joj zbog toga zaista bilo lakše? Preplavila me nelagoda. Ne, ovdje sam jer sam dovela demona koji je iz nekog razloga znao da ćeš biti tu. Nisam to mogla reći naglas. – Nisam – odgovorila sam iskreno – ali da si me to pitala sinoć, moj bi odgovor bio drugačiji. – Pokušala si? Razmišljala sam o svom odgovoru. Nisam znala što reći kako bih je navela da odustane od namjere. Opet sam se odlučila za istinu. – Ne. Ta ideja mi je nakratko prošla kroz glavu, ali sam je odbacila. To nije pravi način. Za svaki problem postoji rješenje. Moraš to znati – pokušavala sam je ohrabriti. – Kakav je tvoj problem? – oprezno je upitala.


Na trenutak sam zastala i duboko udahnula. – Moj je otac bankrotirao i želi me dati jednom razvratnom lordu koji ima preko šezdeset godina. Želi da se udam za njega – odgovorila sam. – Je li taj lord bogat? Pitanje me iznenadilo pa sam se namrštila. Nisam shvaćala kakve veze ima njegovo bogatstvo s ovim o čemu smo razgovarale. – Da. Jako – oprezno sam odgovorila. – U čemu je problem? Zašto se ne želiš udati za njega? – oštro me upitala. Bila sam zaprepaštena njezinom reakcijom i pitanjem, pa sam šutjela. Zar nije razumjela gdje je problem? Zar nije shvaćala kako je ta situacija nevjerojatno teška za ženu? Za mene? – Kad bi mene netko želio oženiti, odmah bi pristala. Pogotovo nekakav bogati gospodin. – Ne misliš to zaista? – zaprepašteno sam upitala. Približila se kako bi me bolje pogledala. Ugledala sam vrlo mlado lice. Vjerojatno je bila mlađa od mene, ali imala je ozbiljan izraz i još nešto zbog čega se zapravo činila starijom. Imala je ovalno, ali mršavo lice, a smeđu kosu je skupila u debelu pletenicu. Boju očiju nisam mogla vidjeti, ali sam pretpostavila da bi mogle biti smeđe. Na sebi je imala otrcanu haljinu neprepoznatljive boje. Bilo je jasno da je djevojka s ulice. Snalazila se kako je znala. Kad je i ona mene dobro odmjerila, rekla je: – Što ti znaš o teškom životu? – pitanje je bilo grublje nego što bih očekivala za tako mladu osobu. – Ti si naivna glupača – procijedila je. – Pametna bi žena prihvatila tog bogatog gospodina koji je može spasiti od teške sudbine – stisnula je oči. – I dopusti da ti objasnim kakva je to sudbina – povisila je ton. – Ostala sam bez roditelja kad sam bila djevojčica. Ljudi su mi pričali da su bili bogati, ali su propali zbog lošeg raspolaganja s imanjem i novcem. Ne sjećam se tog navodno sretnog razdoblja mog života. Završila sam u nekakvom nemoralnom sirotištu gdje su nas tretirali kao robove. Rano sam naučila da se za komadić kruha mora raditi do krvi. Kad sam napunila dvanaest godina, dali su me u bordel. U bordel! – zavrištala je obuzeta bolom. – Ti se vjerojatno nikada nisi ni poljubila, a ja imam već šest godina iskustva s tim koliko gospoda uistinu mogu biti razvratna! – prosiktala je plačući. – I vidi me sada! Trudna sam već nekoliko mjeseci – vidjevši da su se moje oči spustile prema njezinu trbuhu, viknula je: – Ne vidi se! Kako će se vidjeti kad gladujem! Nisam pojela normalan obrok već mjesecima. Počela sam halucinirati. Tko će me htjeti? Ja sam oštećena roba. Što ću, pobogu, s djetetom? Ne mogu ga donijeti na ovaj prokleti svijet! – Što je s ocem tvog djeteta? – užurbano sam upitala pokušavajući pronaći nekakvu nadu za spas u njezinoj tragediji. – Sigurna sam da bi želio pomoći kad bi znao... – Misliš da znam tko je otac? Kad bih i znala, zar zaista misliš da bi me jedan od te bogate gospode oženio? Zar si toliko naivna!? Ti nemaš pojma što je život – rekla je, okrenula se i iznenada preskočila ogradu. – Ne! – vrisnula sam i pojurila prema rubu mosta. Zaustavila me vrela ruka na ramenu, zbog koje sam se u šoku okrenula. Ugledala sam Luciana. Potpuno sam zaboravila na njega.


Pogled mi se zamaglio i shvatila sam da mi se niz lice slijevaju suze. Lucian se nagnuo prema meni i pogledao me u oči podsjećajući me da se nalazim u noćnoj mori. U tami su mu oči još više gorjele. – Nisi joj mogla pomoći, Jade. Ona je jedna od izgubljenih duša osuđenih unaprijed. To čak nema veze sa mnom. – Ne... – plakala sam. Nisam razumjela ništa od svega što je rekao. Nisam imala snage shvatiti. – Žao mi je. Jednom prilikom možda ću ti objasniti što znači biti izgubljena duša, ali sada moram nešto obaviti. Budi dobra i pomakni se na rub mosta – nježno me odgurnuo. Obrisala sam suze i poslušala ga, još uvijek ošamućena zbog prizora i riječi kojima sam svjedočila. Toliko sam joj željela pomoći, iako sam znala da joj nisam mogla ništa ponuditi. Nikakvo utočište, nikakvu novčanu pomoć, ništa. Život nije pravedan. Toliko sam znala. Kad sam došla do ruba mosta osvrnula sam se i ugledala najneobičniji prizor u svom životu. Od zaprepaštenja sam otvorila usta i zaboravila pravilno disati. Lucian je stajao nasred mosta raširenih ruku. Crna silueta okružena sjenama tame, a ispred njega svjetleća kugla. Nisam znala kako to drugačije opisati. Loptica je bila malena sa sjajnim nitima koje su izvirale iz središta i živo se vrpoljile. Niti su bile prošarane svijetloplavim i bijelim bojama. Kao da je u prozirnu kuglu uhvaćena munja koja se pokušava osloboditi. Mogla sam osjetiti snažnu energiju koja je potjecala iz tog malenog svjetlećeg kruga. Kugla se podigla iznad rijeke, zatim se počela približavati Lucianu. Vidjela sam samo njegova leđa, pa nisam znala kakav mu je izraz lica. Iako sam osjetila poriv da mu priđem bliže, noge me nisu slušale. Stajala sam kao ukopana. Svjetleća se lopta zatim spustila u razinu s njegovim prsima i vidjela sam da je Lucian položio ruke oko svjetla. Tisuće svjetlećih niti počele su ga dodirivati kao da mu uzvraćaju zagrljaj dok nisu postali jedno. Lucian je na trenutak snažno zasvijetlio. Toliko jako da su me oči zaboljele i morala sam staviti ruku da se zaklonim. Već u idućem trenutku potonuli smo u tamu. Zatreptala sam pokušavajući se prilagoditi na iznenadne izmjene svijetla i mraka. Kad sam ponovno raspoznala njegov lik, vidjela sam ga kako stoji naslonjen na ogradu pogrbljenih ramena. – Š-što se dogodilo? – upitala sam. Nije odgovorio, samo se malo pomaknuo. Okrenuo je glavu posve polako dok se njegove oči nisu našle uperene u mene. Bio je to pogled predatora, crvene oči grabežljivca, namrgođene i hladne, vatra je bila ugašena... Stresla sam se. Nisam ni shvatila kako se naglo odmaknuo, već je bio iza mene. Uhvatio me za vrat, ne snažno, ali me ipak obuzeo strah. Prislonio je moja leđa uz svoja prsa i prošaptao na moje uho: – Moraš otići, Jade. Više nije sigurno u mojoj blizini. – Ali... Ovaj put vrućina njegova tijela nije bila kao prije. I on je sam bio nekako drugačiji. Hladniji...


– Zar si već zaboravila što sam rekao kakav utjecaj imam na ljude kad sam u naponu snage? – prosiktao je. – Ne, nisam zaboravila – odgovorila sam povlačeći njegovu snažnu ruku sa svojeg vrata, ali bezuspješno. – Što je ono bilo? – morala sam pitati. – To je njezina duša. Sad sam nahranjen. – Duša? Hrana? – Da, Jade. Hranim se dušama – prosiktao je. – Ne želim to, mrzim to, ali to je jedini način da preživljavim. Moraš otići! – odgurnuo me od sebe, a kad sam se okrenula, nestao je. Lucian je djevojku nazvao izgubljenom dušom, unaprijed osuđenom, ali ako joj je bila suđena prerana smrt, zašto sam se osjećala ovoliko loše? Osjećala sam krivnju jer nisam učinila više kako bih je spriječila... Ali što nakon toga? Što bi bilo da ju jesam spriječila? Nisam joj mogla pružiti utočište jer je i moja budućnost bila neizvjesna, nisam imala novca, a krov nad glavom sam imala samo još kratko vrijeme... osim ako se ne udam za lorda Kingsleyja... Napravila sam grimasu. Sjetila sam se kako me nazvala naivnom glupačom jer sam se odbijala udati za njega. Jesam li zaista bila naivno dijete jer nisam shvaćala ozbiljnost situacije u kojoj se nalazila moja obitelj? Jesam li bila nezrela jer nisam željela preuzeti odgovornost koja mi je nametnuta? Razmislila sam o tome. Odmahnula sam glavom. Ne! Jako sam dobro razumjela težinu situacije, ali isto tako sam bila dovoljno odrasla kako bih shvatila što bi za mene značio brak s lordom Kingsleyjem i moj je odgovor i dalje bio čvrsto ne. Opet sam se sjetila djevojke na mostu. Iako me njezina priča do srži šokirala, ipak sam vjerovala da je možda postojalo rješenje koje nam nije bilo vidljivo odmah. Mogli smo malo sjesti, razmisliti o svemu, razgovarati, vjerojatno bismo pronašli spas. Lucian je dovoljno bogat da joj pomogne, ali... Zastala sam. Jesu li demoni pomagali ljudima ili ih samo uništavali? Meni nije želio pomoći. Bar ne kad sam ga zaprosila, zarumenjela sam se na tu pomisao, ali zato je obećao da će pokušati umanjiti nesreću koja je snašla tatu i mene. Pa, to je bio nekakav oblik pomoći, zar ne? Možda je u njemu ipak bilo malo dobra. Sjetila sam se kako je sjedio po strani i čekao njezin kraj. Nije ju ni pokušao spriječiti. Znala sam da je razlog tome u činjenici da je mogao ozdraviti samo ako ona umre i uzme joj dušu. Zadrhtala sam. Nije mi se sviđala ideja uzimanja duše. Lucian je nije uzeo. Nije natjerao onu djevojku na skok, iako ju nije pokušao ni spriječiti. Bila sam rastrgana između želje da on nije zao i priča koje su se gomilale od postanka svijeta, a koje su svjedočile kako su demoni zli do srži. Ali, zašto sam, za ime svijeta, toliko željela vjerovati u njegovu dobrotu? Zašto mi je to bilo toliko važno? On je vrag! A oni u samoj definiciji nisu, ne mogu biti dobri... Tužno sam se zagledala u dno kreveta na kojem sam sjedila i pokušavala organizirati misli, ali bezuspješno. Sjetila sam se njegovog obećanja da će mi možda jednog dana objasniti što su izgubljene duše, ali njegovo drugo obećanje poništavalo je prvo. Nestat će iz mog života. Nisam to željela. Iznenadila me žestina kojom sam to pomislila. Zaista nisam željela da nestane i ostavi me


samu. Osjetila sam nerazumljivu usamljenost i žudnju za njegovom blizinom. Obgrlila sam se rukama. Željela sam njegovu toplinu pored sebe, toplinu koja me štitila i uz koju sam osjećala pripadnost. Bila sam zbunjena i ljuta na sebe zbog te reakcije. Lucian je demon! Ali... nešto me k njemu privlačilo. To sam morala priznati... Umorno sam ugasila svjetiljku i legla u krevet. Zaspala sam pokušavajući odgovoriti na pitanja koja su se množila, ali odgovore nisam imala ja, nego Lucian. Lucian...

**** – Jade – obratio mi se otac za doručkom. – Morat ćemo prodati kuću. – Da, gospodine – pomirljivo sam rekla. Znala sam da nam je to jedina opcija u ovakvoj situaciji. – Neko vrijeme se možemo uzdržavati od tog novca, bar dok se ne urazumiš i napokon pristaneš na udaju – mrko me pogledao. – Obećala si da ćeš Kingsleyju dati svoj pristanak – oštro me podsjetio. – I hoću, molim vas, još samo dan-dva – zamolila sam svjesna nepotrebnosti dodatnog vremena s obzirom na to da nisam imala nikakav plan kako se izvući iz toga. – Tražim li previše? Ipak će se moj život promijeniti iz temelja – umorno sam rekla. Odmahnuo je glavom, ali je ipak promijenio temu na čemu sam mu bila zahvalna. – Morat ćemo se preseliti kod bake. Njezina je kuća manja i zahtijeva manje novca za održavanje. – Možemo li zadržati Sally? – upitala sam. – U nju imam iznimno povjerenje – željela sam uz sebe imati bar jednu osobu u kojoj ću imati saveznika, nekoga za koga znam da me voli i želi mi pomoći. – To će ovisiti isključivo o njoj. Ponudit ću joj da pođe s nama, ali ona će sama donijeti odluku o tome. To će za nju biti korak unatrag, to moraš razumjeti. – Znam... Čulo se kratko kucanje i u blagovaonicu je ušla Sally. – Miledi, stigao je paket za vas – rekla je i tada sam opazila smotuljak u obliku knjige u njezinim rukama. Namrštila sam se. Nisam očekivala nikakvu dostavu i obuzela me slutnja kako vjerojatno nisu dobre vijesti u pitanju s obzirom na to da me nesreća proganjala zadnjih nekoliko dana. – Paket? Ali nisam ništa naručila. Od koga je? – Ne piše. Momak koji ga je donio nije znao reći od koga je ili nije želio reći – pružila je smotuljak prema meni. – Zanimljivo – uzela sam paket i počela ga otvarati. Kad sam uklonila smeđi papir, u rukama sam držala papirnatu kutiju. Otvorila sam je i izvukla snop dokumenata. Zbunjeno sam ih prelistavala, a onda me preplavila spoznaja. Na dokumentima je bilo jasno ispisano ime grofa Darkwooda. Lucian!


– Gospodine, pogledajte ovo – uzbuđeno sam rekla i pružila tati papire. Zurila sam u njega čekajući njegovu reakciju. Nakon što ih je detaljno proučio, raširio je oči od šoka i nevjerice. – Ne razumijem – rekao je i zbunjeno me pogledao. – Jade, znaš li što ovo znači? – Da! Ovo je naš spas! – veselo sam rekla. – Ali zašto je Grof to učinio? Ne razumijem – otac je bio izvan sebe od čuda, a mene je preplavila sreća iz više razloga. Prvo, jer smo spašeni i neću se morati udati za lorda Kingsleyja, a drugo, Lucian je upravo učinio dobro djelo što je potvrdilo moju tezu o tome da čak i demoni mogu imati dobru stranu. On je dobar! Moje je srce pjevalo od zadovoljstva. – Zašto je ovo učinio? – pitao se tata. – Što znaš o tim dionicama i brodu? – upitala sam mijenjajući temu, jer nisam željela da tata pretjerano nagađa o Lucianovim motivima. Lucian je obećao da će nam pomoći i održao je obećanje. Nisam željela da tata poveže mene s ovim jer zaista nisam znala kako bih mu objasnila zašto sam upletena i kako samo uspjela navesti Grofa da nam pomogne. A pomogao nam je! – Ne mogu vjerovati – otac je i dalje proučavao dokumente u rukama. – Grof je na mene prepisao svoje dionice za brod koji se vratio prije nekoliko dana i čuo sam da su svi u tom pothvatu zaradili na njemu pravo malo bogatstvo. Jade, znaš li što ovo znači? – opet je usmjerio pogled prema meni. Bio je obuzet adrenalinom kao i uvijek kad bi se financijski rizici isplatili. – Pretpostavljam da je nešto dobro? – nasmiješila sam se. Znala sam što to znači, ali isto tako sam znala da mi tata želi potanko objasniti bez obzira na moje znanje ili neznanje. Stoga sam mu pružila ono što je želio. – Da! S ovim možemo opet stati na noge. Nećemo morati prodati kuću i ti ćeš se moći vratiti u visoko društvo. Drugi put ću pametnije uložiti svoj novac – brzo sam ga pogledala i shvatio je moj pogled. – Ne brini, ovaj put neću sve uložiti, samo maleni dio kao i prije one kobne pogreške. I najvažnije od svega, pomislila sam, neću se morati udati za Kingsleyja! Odjednom sam se sjetila nečega. Opet sam se namrštila i pogledala oca. Paket je bio naslovljen na moje ime. Tata još nije obratio pozornost na to. Bio je previše sretan i nadala sam se da će tako i ostati, jer ako shvati što mu je promaknulo zaista neću znati kako objasniti zašto je Grof meni poslao paket s ovako važnim dokumentima, a ne njemu. Spustila sam pogled i pronašla razlog zašto je pošiljka bila adresirana na mene. Na dnu kutije nalazilo se maleno pismo s mojim imenom. Od Grofa? Srce mi je ubrzalo. Ruke su mi zadrhtale dok sam ga otvarala. Čula sam tatu kako nešto govori, ali nisam ga više slušala. Otvorila sam pismo i počela ga čitati držeći ga ispod stola kako tata ne bi vidio. Poštovana lady Northwick, Ispričavam se što se nisam zahvalio na Vašoj pomoći sinoć, već sam samo nestao, ali morate razumjeti da je to bilo za Vaše dobro. Previše je duga priča objašnjavati Vam svoje razloge zašto ste me u prvu ruku našli u


stanju u kakvom sam bio. Iako sam imao određene planove, Vaša pojava u mom dvorcu sve je to promijenila. Zamolio sam Vas da mi pomognete i Vi ste to učinili znajući tko sam i što sam. Upravo zbog toga sam odlučio učiniti nešto što nitko od moje vrste nikada nije učinio. Odlučio sam održati obećanje koje sam Vam dao. Dok čitate ovo pismo, ja sam već napustio okrug Waterfall i neću se vraćati dok ste Vi i Vaš otac živi u nadi da će to donekle umanjiti nesreću koja Vas je snašla. Što će se dogoditi po pitanju nagodbe između Vašeg oca i mene, zaista ne znam, jer je ovo izniman slučaj. Ali nadajmo se najboljem. Također sam na Vašeg oca prepisao svoje dionice, jer Vam taj novac može pomoći da se oporavite. Nisam ih želio prepisati na vaše ime kako ne bih pobudio nečije sumnje i time ukaljao vaše ime i ugled. Želim Vam ugodan život i da se više nikad ne susretnemo, naravno za Vaše dobro. Zauvijek zbogom, Lucian D. Pročitavši riječi koje mi je napisao, preplavila me tuga. Zaista je otišao? Zauvijek? Osjećaj usamljenosti bio je snažniji nego ikad prije. Moj je život iznenada postao prazan. Kako ću se sada zadovoljiti običnim ljudima kad sam znala da negdje postoji netko kao Lucian? Imala sam toliko mnogo pitanja. Željela sam znati zašto mi je pomogao? Iz dobrote, zahvalnosti ili nešto drugo, nešto što nisam mogla predvidjeti? Nešto čemu se nisam smjela nadati, a željela sam. Razum mi je govorio da je njegov odlazak ispravno rješenje, ali moje je srce to odbijalo. Osjećala sam se nerazumnom, a čitala sam toliko mnogo puta da je ljubav upravo takva. Nerazumna. Zar sam se zaljubila u njega? Demona? Prestrašeno sam stisnula ruke na prsima. Ali kako se to moglo dogoditi? Ne, odbijala sam vjerovati da mi je Lucian nešto više od neobične osobe koja je učinila moj život zanimljivijim i pustolovnijim, manje usamljenim. Oh, zaboljela me glava. Bila sam izmučena slijedom vlastitih misli i nisam imala snage kopati po njima. Možda kasnije... Preklopila sam pismo i spremila ga u skriveni džep na zelenoj haljini, znajući da će mi to biti draga uspomena na Grofa. Iako me zapravo s njim nisu vezale lijepe i zabavne uspomene, nego pravi užas, ipak sam željela imati nešto njegovo. A što je moglo biti osobnije od pisma kojeg je vlastoručno napisao? Izdvojio je vremena da to učini i mislio je na mene dok ga je pisao. Sve mi je to vrijedilo više od bilo kakvog bogatstva. Unio je u moj život kaos i nemir, ali po prvi put osjećala sam se zaista živom. Kako se sada vratiti svakodnevnoj dosadi kad sam imala toliko pitanja? Toliko sam toga željela znati, toliko toga osjećati.


rošlo je više od mjesec dana otkako je Lucian nestao iz mog života, ali još je uvijek snažno prisutan u mojim mislima. Pismo koje mi je ostavio sada je već postalo pohabano jer samo ga previše često držala u rukama, čitala i presavijala. Svaka riječ koju je napisao urezala mi se u sjećanje, svaka krivulja njegova slova stvarala je sliku u mojoj glavi: Lucian nagnut nad radnim stolom, ispred njega komad papira koji osvjetljava nježna lampa dok sastavlja riječi koje nosim blizu srca... Nije trebao otići, a opet... trebao je. Tata i ja smo se vratili normalnim obvezama i životu zahvaljujući njegovoj novčanoj pomoći. Zaista se činilo da se nesreća polako povlači iz naših života Lucianovim nestankom. Bar nesreća koja je zahvatila naš društveni i financijski život, jer sve ostalo nije se moglo vratiti u normalno stanje. Baka je također bila zadovoljna našim oporavkom. Napisala je pismo u kojem je izrazila svoju sreću i najavila skori posjet te svoje nadanje kako ćemo se bolje upoznati sad kad nas nije stiskao problem propasti. Kako licemjerno od nje. Smatrala sam da mi je pokazala svoje pravo lice. Zar se u nevolji nisu prepoznavali pravi prijatelji? Nije ni trepnula kad je od mene bezobzirno zahtijevala da se udam za Kingsleyja i sad je očekivala da sve to zanemarim? Nisam još pronašla način kako ću ocu oprostiti to što me bio spreman tako lako dati najgorem primjerku ljudske vrste. Spram Kingsleyja, Lucian je bio vitez. Koja ironija! Uz sve te ljude koji su mi odbijali pomoći, na kraju mi je pomogao jedan vrag. Kakva proturječnost života! Zapravo sam se osjećala sve usamljenijom što je vrijeme više odmicalo. Upoznavanje Luciana donijelo je novu dimenziju mom životu i mom razmišljanju. Nekoliko puta, dok sam bila okružena raznim uzvanicima na nekakvim zbivanjima, uhvatila bih se kako razmišljam o tome koliko mi njihova prisutnost zapravo smeta. Mnoštvo ljudi oko mene, a ja sam se osjećala samom. To je bilo čudno, ali onda bih se zapitala tko su zapravo osobe u mom životu? Nitko od njih nije mi zaista blizak. Ni s kim od njih nisam se osjećala povezanom niti sam osjećala njihovu istinsku ljubav ili razumijevanje. Sve se svodilo na površne odnose. Smatrala sam normalnim da na njihove licemjerne osmjehe i isprazne riječi odgovorim ravnodušnošću i dosadom. Deb mi je bila prijateljica otkad smo se prvi put ugledale kad smo bile djevojčice. Ali ako bih malo bolje razmislila o svemu, zapravo smo postale bliske jer i nismo imale nekog izbora. Imanja naših očeva nalaze se jedno uz drugo i kao prve susjede bilo je sasvim logično da se počnemo družiti. Pogotovo jer u susjedstvu nije bilo drugih djevojaka naših godina. Bez obzira na velike karakterne razlike između nas dviju, iskreno sam je zavoljela i nisam mogla zamisliti život bez nje, ali otkad je u moj život ušla nevolja zvana Lucian i otkako sam


shvatila da se zapravo u najvećoj potrebi ni na koga nisam mogla osloniti, počela sam sve gledati na drugačiji način. Lucian mi je jedini pružio ono što nitko do sada nije: svojevrstan osjećaj zaštite. Uz njega sam se osjećala sigurnom, ne znam zašto... Možda jer mi je na kraju ipak pomogao, spasio me od strašne sudbine? Još jedan razlog zašto sam se osjećala usamljenom, osim što je Lucian nestao, bio je taj što je u Debin život ušao Anthony koji je zaplijenio svu njezinu pažnju i počela me sve više zanemarivati. Zapravo sam dobila još jednu potvrdu o tome koliko su ljudske veze čudne i krhke. I dalje sam istinski voljela Deb, ali počela sam uz nju osjećati nekakvu čudnu prazninu. Nedostajala mi je iako je bila pokraj mene. Fizički je bila tu, ali nešto je nedostajalo, nešto veliko se promijenilo. Tu prazninu nije mogao ispuniti ni moj otac, koji je nastavio biti nezainteresiran za sve osim za posao. Tu se ništa nije promijenilo. Imali smo površan odnos od samog početka i tako je sada. Netko bi očekivao da bismo trebali postati bliskiji i čvršći nakon što smo dotaknuli samo dno, ali ne. On se ponašao kao da se ništa nije dogodilo i kao da sam i dalje samo sastavni dio namještaja u njegovom kućanstvu. Sally je draga žena, ali nisam se zavaravala po tom pitanju. Možda sam joj pripisala nekakve karakteristike zamjenske majke, ali nitko uistinu nije mogao zamijeniti moju pravu mamu, onu koja me rodila. Ona koja je po prirodi programirana da se žrtvuje za svoje dijete, da joj bude na prvom mjestu i da to dijete bezuvjetno voli. Ponekad mi je njezin zaštitnički zagrljaj toliko nedostajao, da je bol bila nesnosna. I da, bilo je ljudi oko mene, ali osjećala sam se usamljenom zbog čega sam sve više i više mislila na Luciana, jedinog koji mi je pomogao kad je bilo najpotrebnije. Nije čak ni tražio da mu zahvalim, da mu vratim uslugu, nego je samo nestao iz mog života. Oh, kako bezobrazno! Odmahnula sam glavom. Društvo je čulo za naš nevjerojatan oporavak, koji je za njih bio misterij, jer nismo nikome rekli za dar koji smo dobili. Većina pripadnika visokog društva prihvatila nas je kao da se ništa nije dogodilo, ali je ipak bilo onih koji su voljeli u našoj prisutnosti dodirnuti tu temu, kako bi nas podsjetili na činjenicu da smo skoro završili na ulici. Jedna od tih osoba bila je lady Emm. Prije je nisam voljela, ali sad mi je zaista išla za živce. Tako je bilo i cijelim putem do grada Landburryja. Deb me pozvala da im se pridružim na ovom putovanju. U Landburryju je lady Emm imala kuću u samom centru grada i kao prestižan član visokog društva pozvana je na krunidbu princa, koja se trebala održati na kraju mjeseca, za dvadeset dana. Ovaj put na putovanju su nam se pridružili i Debini roditelji. Oni su bili ti koji su zapravo inzistirali na mom društvu, što lady Emm nije dočekala s oduševljenjem, ali zbog njih se nije protivila. Ipak sam još uvijek članica visokog društva. Nisam bila osobito raspoložena u zadnje vrijeme, tako da mi je Debin poziv dobro došao. Prihvatila sam ga želeći promjenu. U okrugu Waterfall sve me podsjećalo na Luciana. Skoro svaki dan sam se nadala da će se ipak pojaviti, ali to je bila samo moja neostvariva želja zbog koje bih svaku noć otišla tužna na spavanje. Nisam nikome rekla što se dogodilo, jer sam bila svjesna da mi zapravo nitko ne bi povjerovao. Ponekad sam željela o tome razgovarati s Deb,


ali bih svaki put odustala. Ona ne bi razumjela, jer je još uvijek gajila snažan strah prema Lucianu. Nazvala bi me ludom kad bih joj rekla istinu, pa sam mudro šutjela. – Oh, Jade! – uskliknula je Deb dok smo obilazile vrt iza kuće lady Emm. – Anthony je također danas stigao! – još uvijek je bila jako uzbuđena zbog mladog oficira. Anthony je postao dio našeg društva zahvaljujući lady i lordu Ashton, tako da se Deb vrlo brzo i bezglavo zaljubila u njega. Bila sam sretna zbog nje, pogotovo jer se Anthony činio kao predivan mladić besprijekornog ponašanja. Moje mišljenje, naravno, nije dijelila lady Emm koja je vjerovala da njezina nećakinja zaslužuje bolje, ali nije izrekla svoje mišljenje naglas. Čudila me njezina šutnja. Možda se nadala da će se Deb dozvati pameti bez njezinog uplitanja. – Drago mi je što te to veseli, Deb – nasmijala sam se zbog njezinog ozarenog lica. Snažno me uhvatila pod ruku ponesena emocijama. – Već mi nedostaje – rekla je. – Ali niste se vidjeli tek nekoliko dana, koliko je trajalo naše putovanje. Raširila je oči kao da se čudi mom nerazumijevanju. Ali Deb nije znala da sam ju razumjela više nego što su moje riječi dale naslutiti. – To je za mene previše – odlučno je rekla, zatim je pogledala negdje je u daljinu. – Jedva čekam kad će večerašnji bal samo da ga opet vidim. – Ne sumnjam u to – nasmiješila sam se sjetno. Da bar Lucian dođe, pa da se i ja imam čemu veseliti. Odjednom je stala i okrenula me prema sebi. – Misliš li da mu se sviđam? – nesigurno me upitala. Zar bih imala srca negativno joj odgovoriti gledajući u njezine velike i nevine smeđe oči? Srećom, odgovor bio potvrdan. – Mislim da mu se jako sviđaš, Deb – iskreno sam odgovorila. – Kad je kraj tebe, Anthony ne primjećuje nijednu drugu djevojku. Čak i mene gurne u stranu, ionako vam služim kao pratnja – zadirkivala sam je. – Oh, Jade. Nemoj to tako shvaćati. Ti si njemu jako draga i on voli biti u našem društvu – tješila me, a onda su joj odjednom misli odlutale. – Ah, kad bih bar jednom mogla biti nasamo s njim. – Deb! Ako te lady Emm čuje... – upozorila sam je, međutim, slika lica lady Emm kad bi čula o čemu razgovaramo obje nas je nasmijala. – Jedva čekam kad ću te upoznati s prijateljicama – Deb je promijenila temu. – To su zapravo kćeri prijateljica lady Emm, ali su jako ugodne djevojke. Svaki put kad dođem ovdje, vrijeme provodim u njihovom društvu. – Divno, imam se čemu veseliti – iskreno sam rekla, zatim sam se uozbiljila. – Moraš znati, Deb, vrlo je nezgodno biti s tobom na balu. Zabrinuto me pogledala. – Zašto? – Jer si toliko zaokupljena Anthonyjem da se osjećam pomalo zapostavljenom – nasmiješila sam se. – Prestani me zadirkivati, Jade.


– Ali istina je. Bit će mi drago što će večeras u našem društvu biti još mladih djevojaka.

**** – Jade, upoznaj Mary Snow – rekla je Deb i pokazala prema umiljatoj djevojci guste plave kose i nebeskoplavih očiju s dugim tamnim trepavicama. Modra raskošna haljina izvrsno je isticala njezine neobične oči, a nevinost na njezinu licu bila je nevjerojatno prirodna. Djevojka mi se odmah svidjela. – I Carly Simms – dodala je Deb ukazujući na drugu djevojku koja je bila čista suprotnost Mary. Imala je vragolast izraz lica, tamno smeđu kosu i inteligentne crne oči. Odjenula je ljubičastu haljinu koja je isticala njezinu svijetlu put i tamnu kosu. Imala sam osjećaj kako nam u društvu Carly Simms neće biti dosadno. – Drago mi je što vas imam čast upoznati – odgovorila sam. – Deb mi je puno pričala o vama. – I nama je pričala o tebi – sramežljivo je odgovorila Mary. – Imaš tako neobičnu boju kose, Jade – rekla je Carly i zagledala se u moje lice. – A tek tvoje oči. – Hvala ti – smeteno sam odvratila u nadi da je njezina reakcija kompliment. – Sviđa mi se i tvoja maslinasta haljina s crvenim pojasom. Zeleno i crveno izvrsno ti pristaju – dodala je veselo te se okrenula prema Deb. – Ni ti nisi loša, draga – rekla je uz široki osmijeh. – Oh, hvala što si primijetila moju bijelu haljinu s crnim vrpcama – prihvatila je Deb i počela se okretati pružajući nam bolji pogled na svoju figuru. – Zaista lijep kroj, ali kako si uspjela nagovoriti lady Emm da ti dopusti toliko duboki izrez na grudima? – upitala je Carly s vragolastim izrazom lica. – Nije još vidjela – prošaptala je Deb zbog čega smo se nasmijale. – Prekrila sam ga šalom, a kad uoči kroj, bit će prekasno da me pošalje kući – ponosno je rekla. – Lukavo – odobravala je Carly, dok se Mary sramežljivo smješkala. Bilo mi je drago biti u društvu veselih djevojaka. To mi je pružilo nadu da će mi boravak u ovom gradu proći u ugodnoj zabavi. Sam odlazak na balove nisam voljela. Nisam bila osobito željna plesanja s nepoznatim muškarcima čiju prisnost tijekom plesa najčešće nisam željela, to je za mene bilo pomalo nelagodno iskustvo. Pogotovo jer sam se osjećala kao da sam dovedena na izložbu gdje su muškarci svih godina i svakakvog izgleda i ugleda birali svoje ljubavnice i buduće supruge, ovisno o vlastitim potrebama. – Carly – uzbuđeno je šapnula Mary i sramežljivo spustila pogled. – On je stigao. – Tko? – upitala je Deb znatiželjno. Carly se nasmijala i odmahnula rukom. – Oh, Mary je ludo zaljubljena u jednog naočitog i bogatog lorda – odgovorila je Carly. – Jedina mana mu je što ima preko trideset godina. – Nemoj tako govoriti! – rekla je Mary i zarumenjela se. – Zaljubila si se u starijeg muškarca? – iznenadila se Deb. – Kako neobično. Meni je osobno bila neobična Debina reakcija, a ne Maryni osjećaji.


– Što je tu neobično? – rekla sam. – Od nas se ionako očekuje udaja za nekoga od starije i bogatije gospode – sjetila sam se Lucianovih godina i nasmiješila se. Kako bi tek Deb reagirala da zna za njega? Opet sam se nasmiješila. – Ne ja! – rekla je Deb i zauzela obrambeni stav. – Ni ja! – pridružila joj se Carly. Nasmijala sam se. – Nisam rekla da mi to želimo, samo da se to od nas očekuje. – Svejedno. Ja volim Anthonyja, a njemu je tek dvadeset i pet godina. – To je pohvalno – ohrabrivala ju je Carly. – Moraš mi ga pokazati kad se pojavi. – Naravno. Jedva čekam – kad je to rekla, počela je pogledom pretraživati dvoranu u potrazi za svojim princem iz bajke. – A ti, Carly obratila sam joj se. – Kome tvoje srce pripada? Pogledala me i procjenjivački nakrivila glavu. – Zasad još nikome i nadam se da će tako ostati – odgovorila je odlučna u svojoj namjeri da se čuva tih osjećaja što je duže moguće. Poštivala sam njezin stav jer sam i sama tako razmišljala prije no što sam upoznala Luciana. – Slažem se s tobom – brzo sam odvratila, jer nisam željela da mi se postavi isto pitanje zbog čega sam pogledala prema središtu dvorane kao da se tamo nalazi nešto jako zanimljivo. Varka je bila uspješna jer su i ostale djevojke instinktivno slijedile moj pogled zaboravljajući na temu našeg razgovora. Kad su shvatile da se na plesnom podiju ne događa ništa neobično, svaka je reagirala na svoj način. Carly se kratko namrštila, zatim se osmjehnula Mary koja je zadržala anđeoski izraz lica ne odajući ništa osim neiskvarene dobrote. A Deb me kratko pogledala kao da joj nije jasno zašto sam onako reagirala kad sam pogledala prema središtu dvorane, zatim slegnula ramenima i nastavila razgovor s djevojkama. Ni sama nisam znala zašto, ali pomisao da će me netko upitati jesam li poklonila svoje srce, kod mene je izazvalo neobičnu reakciju: otkucaji srca su se ubrzali, a tijelom mi je prostrujao val koji je za sobom širio vrućinu. I dalje sam odbijala vjerovati da sam se zaljubila u njega, ali jedna je činjenica bila jasna kao dan: svaka moja misao kao paukova mreža plela se oko njegova imena. Bila sam uhvaćena u kaos tih malenih, jedva vidljivih niti koje su se sve više obavijale oko mene i stiskale me. Željela sam ih rastrgati kako bih se oslobodila, ali to bi značilo da bih se trebala vratiti dosadnom životu kakav je bio prije no što sam ga upoznala... Nisam to uistinu željela. Željela sam da se on vrati... Večer je bila ugodna i, na moje iznenađenje, brzo je odmicala unatoč tome što su mi misli često lutale zabranjenim stazama. Anthony je, na Debino oduševljenje koje nije znala skriti, proveo većinu večeri u našem društvu. Lady Emm ga je zbog toga neprimjereno pogledavala, ali on se nije dao uplašiti i to sam iznimno cijenila. Usto, bio je zabavan i zanimljiv, morala sam priznati. I naočit. Visok i vitak. Oficirsko odijelo isticalo je njegovu muževnost unatoč mladosti: Crnu je kosu zalizao unatrag, a njegove smeđe oči zračile su poštenjem s malenom iskrom nestašluka što mi se također jako svidjelo. Za svoju Deb sam željela najbolje i činilo se da je Anthony pripadao toj skupini.


– Jeste li čule za neobičan slučaj Willkinsovih? – upitao nas je ozbiljnim tonom dok smo se odmarali između plesova. Sjedili samo na klupi koja se nalazila uz izlaz u vrtove. – Ne – složno smo odgovorile okupljene oko njega. – Ispričaj nam – poticala ga je Deb. Mogla sam „vidjeti” kako joj u očima lepršaju malena srca dok ga gleda. Zbog tog prizora osjetila sam mali ubod ljubomore, ali nisam željela o tome razmišljati. Odmahnula sam glavom. Anthony se ispravio i ukočio dajući nam do znanja da ono što slijedi nije ugodno, lice mu se uozbiljilo, a oči je stisnuo pripremajući se da nam oda strašnu tajnu. Duboko je udahnuo i progovorio. – Vikont Willkins imao je dvije mlade kćeri... – Imao? Zar ih više nema? – prekinula ga je Mary naivno i izazvala naš smijeh uklanjajući napetost u koju smo uplovili pripremajući se za priču. – Budi tiho, Mary – upozorila ju je Carly nestrpljivo. – Nastavi, Anthony. Anthony je opet duboko udahnuo. – Njegove dvije kćeri bile su poznate kao nježne i dobre djevojke. Međutim, iznenada su se počele ponašati kao da je sam vrag ušao u njih – mračno je rekao, zbog čega sam zadrhtala. Odjednom je dobio svu moju pozornost. Lucian! – Postale su histerične i skandalozne... – Na koji način skandalozne? – Deb je naglas izgovorila pitanje koje je proletjelo mojim mislima. – Jedna je pobjegla od kuće pričajući svima kako ju je vikont, njezin otac, zlostavljao – zastao je na trenutak i značajno nas pogledao. – Seksualno zlostavljao. – Oh... – sve smo zaprepašteno uzdahnule, iako nismo u potpunosti znale što to znači. Prema njegovom tonu pretpostavile smo da je to moglo biti nešto strašno, nešto kao možda silovanje? – Uskoro su je pronašli na ulici i zatvorili u umobolnicu. – Umobolnicu? Što je to? – upitala je Mary. Sve smo željno čekale odgovor na to pitanje. – Navodno, tamo odlaze oni koji postanu kao ona, koji iznenada polude, otmu se kontroli, u koje uđe đavao... – Nisam nikada čula za tako nešto – rekla je Mary i zabrinuto nas pogledala – nadam se da nikada neću dospjeti na takvo mjesto – opet smo se nasmijali njenom komentaru. – Nadajmo se – zadirkivala ju je Carly. – Ali ako ipak završiš tamo, neka te tješi činjenica da ću te posjećivati svaki dan. – Ne budi smiješna – ustvrdila je Mary uplašena tom idejom. – Nastavi, Anthony – poticala ga je Deb. – Nakon nekoliko dana provedenih u umobolnici, djevojka je počinila samoubojstvo. Preplavila nas je jeza. – Ostavila je pismo u kojem, navodno, objašnjava kako ju je vrag natjerao na takvo ponašanje. Prema njezinim riječima vrag je bio u njihovoj kući i sklopio nekakvu nagodbu s njezinim ocem koji je želio bolji i bogatiji život – zbog priče sam se napela od glave do pete. Zar je to mogao biti Lucian? Nisam željela vjerovati u to. Ne moj Lucian kojeg sam polako, ali sigurno počela kovati u zvijezde, pretvarati u osobnog junaka, princa na bijelom konju...


Anthony je nastavio. – Pisala je i o tome kako su im se iznenada počele događati čudne stvari, nesretne okolnosti. Naravno, nitko joj nije vjerovao. Ipak je bila luda. – Što je bilo s drugom djevojkom? – upitala sam zabrinuta tijekom njegove priče. – Je li i ona završila na isti način? – Umalo. Ona je počela govoriti da joj se priviđa duh njezine pokojne sestre – problijedila sam. – Vikont ju nije želio poslati u umobolnicu užasavajući se sudbine koja je zadesila njegovu prvu kćer. – Što je učinio? – Zatvorio ju je u kuću. – Je li ozdravila? – upitala je Deb. – Nakon nekoliko dana pronašli su vikonta izbodenog u vrtu iza kuće, a njegova je kći pronađena mrtva u svom krevetu. Sumnja se da ga je ona ubila, a zatim počinila samoubojstvo. – Strašno! – uzviknula je Mary glasnije no što je bilo potrebno zbog čega smo se svi trgnuli. – Mary! Stišaj se – upozorila ju je Carly šaptom. – To si sad izmislio – rekla je Deb gledajući ga sumnjičavo. Povedene njezinim primjerom, sve smo ga tako pogledale. Anthony se nasmijao našoj reakciji. Možda je to ipak izmislio? Ponadala sam se. – Ne, kunem se. Nisam izmislio. Tako sam čuo. Deb ga je na trenutak proučavala. – Oh, kako zanimljivo – napokon je prihvatila, a ja sam shvatila kako su njih dvoje zapravo idealan par. Ako ništa drugo, dijelili su strastvenu ljubav prema prepričavanju tračeva. – Vas dvoje – obratila sam im se – upropaštavate nam predivno raspoloženje svojim užasnim pričama. Ostavite to za neki drugi put – nasmiješila sam se kako bi se činilo da im to govorim u šali, ali zapravo sam se borila s mnoštvom emocija, od nadanja da to nije Lucian do tuge koja me preplavila kad mi je razum šapnuo da je priča najvjerojatnije povezana s njim. S kim drugim? – Ali, Jade. Moraš priznati kako je to zaista neobičan i nesvakidašnji slučaj – rekla je Deb. Priča me previše užasnula i odbijala sam to povezati s Lucianom. Nisam željela o tome više razgovarati, nisam željela na to misliti. Vjerojatno je neki drugi demon u pitanju. Morao je biti. Sigurno su postojali i drugi demoni koji nisu bili kao on. Koji su možda pravi demoni. Jedan dio mene želio se veseliti nadi da je Lucian u blizini ovoga grada, možda čak i u samom gradu, a drugi dio želio je vjerovati da je on u tko zna kojem dijelu zemlje, što dalje od ovakvih groznih i strašnih događaja. Na kraju mi je Anthonyjeva priča upropastila ostatak večeri. Nisam mogla prestati misliti na Luciana i strašnu istinu o njemu i demonima koji su živjeli među nama. Bilo je potrebno samo jedno obećanje, samo jedna riječ omogućavala je demonu da unese nesreću u ljudski život. Užasavalo me to saznanje. Nismo bili ni svjesni koliko smo lak plijen. Na kraju krajeva, mogli su preživjeti samo iznimno pošteni i časni ljudi, a pošten čovjek nije onaj koji se razbacuje obećanjima, nego onaj koji s njima pažljivo rukuje i ne da je ih olako. Vjerovala sam


kako je takvih jako malo.

**** Popodne idućeg dana našle smo se na šljunčanoj stazi gradskog parka radi unaprijed dogovorenog druženja. To je bio svojevrstan običaj pripadnika visokog društva. Jedni su se vozili u otvorenim kočijama, drugi su kaskali na konjima, a mi smo odabrale laganu šetnju. Danas nam je pratilja bila služavka lady Emm, gospođa Dora Rorry. Starija žena nježne naravi, draga i pomalo naivna. Bili smo iznenađeni što nas je lady Emm pustila bez svog nadzora, a izbor sluškinje Dore kao pratilje nije bio ništa manje šokantan. Očekivali smo da će nas lady Emm pustiti samo uz nadzor nekoga tko je strog kao i ona, ali prihvatili smo neočekivani dar raširenih ruku. Dora je majčinski tip žene i u njezinu smo se društvu osjećale ugodno i opušteno. Carly i Mary stigle su u pratnji svojih majki koje su uskoro sjele na klupu i dopustile nam da se udaljimo šetnjom. Bile smo zadubljene u šaljiva šaputanja kad smo začule muževan glas. – Dobro jutro, Dora. Kako se osjećate danas? Sve smo se znatiželjno okrenule prema glasu i ugledale muškarca u tridesetim godinama. Njegova smeđa kosa bila je prošarana sijedim vlasima, imao je smeđe oči u kojima se nazirao inteligentan um. Odjenuo je ležerno tamno odijelo, u jednoj je ruci držao šešir, a u drugoj štap za hodanje što me iznenadilo s obzirom na njegove godine. Trideset nije toliko staro. Pogotovo u usporedbi s Lucianovih nekoliko stoljeća ili tisućljeća – proletjelo mi je kroz glavu. Muškarac se elegantno naklonio pred Dorom koja se ponosno smješkala. – Oh, hvala vam na pitanju, milorde. Dobro sam. Lijepo mi vrijeme godi, a u društvu mladih djevojaka i sama se osjećam mlađe. Tajanstveni gospodin kao da je tek tada postao svjestan čopora djevojaka koje su ga znatiželjno promatrale. – Moj naklon, dame – rekao je i opet se naklonio. Osjetila sam kako se Mary, koja je stajala kraj mene, počela vrpoljiti. To mi je bilo čudno. Zar je to gospodin na kojeg je naša draga i nevina Mary bacila oko i kojem je, očito, poklonila srce? Pogledala sam je. Bila je rumena kao jabuka. Jasan znak da sam u pravu. – Mogu li vam se kratko pridružiti? – upitao je. – Ako vam moja prisutnost neće smetati, naravno. – Nećete smetati, lorde – odgovorila je Carly i dobacila Mary vragolast pogled, zbog čega se ona još više zarumenjela. – Slobodno koračajte uz nas. Tu je naša draga gospođa Rorry koja će paziti da budete savršen gospodin – široko se nasmijala. – Lorde West, dopustite da vam predstavim lady Northwick – rekla je Dora. – Ona je prijateljica lady Deborah. Već poznajete ostatak društva pa je moja dužnost da vas službeno upoznam s njom. – Drago mi je, lady Northwick – rekao je i pružio mi ruku. – Milorde – uzvratila sam ljubazno i kratko se naklonila.


– Molim vas, slobodno me zovite Alan. – Oh, znate da ona to ne smije. Nije pristojno – umiješala se Dora, a mi smo se nasmijale njezinoj reakciji. – Ipak, neka djevojke znaju kako mi je puno ime – rekao je i namignuo nam. Lord West neko je vrijeme proveo razgovarajući s Dorom o vremenu i ostalim nevažnim temama, dok smo mi koračale ispred njih. Mary je postala manja od makova zrna i tiša no inače. Kao da se pokušavala sakriti između nas. Njezina je reakcija bila smiješna. Bilo je više nego očito kako lord West nije ravnodušan prema njoj, ako je suditi prema žarkim pogledima koje joj je dobacivao. – Hoćete li malo sjesti, moje dame? – ponudio nas je lord West pokazujući na klupu uz puteljak. – Dora vjerojatno ne može pratiti vaš mladenački tempo, a moram priznati ni ja – pokazao je na štap za hodanje na koji sam potpuno zaboravila. – Naravno da ćemo sjesti – prošaptala je Mary, iznenadivši nas. Lord West joj je zbog toga dobacio blistav pogled i nježan osmijeh. Na klupu su sjeli gospođa Dora i gospodin West, a mi smo se okupile oko njih. – Lady Jade, vaše je ime zanimljivo – obratio mi se i pogledao me toplim smeđim očima. – Da, to mi često govore. Mama je odgovorna za to. Dala mi je ime zbog boje mojih očiju. – Jeste li ikada čuli za legendu o suzama žada? Možda ju je vaša majka poznavala. Podigla sam obrve. – Ne. O čemu se radi? – znatiželjno sam upitala. – Prema legendi, nekoć davno kad je na zemlji vladao pakao, Lucifer je bacio kamenje žada u samo središte paklene vatre i izgovorio ritualne riječi koje nitko nikada nije saznao. Iz vatre je izašla djevojka duge vatrene kose i zelenih očiju. Vjerojatno je izgledala kao ti – rekao je, a djevojke su me znatiželjno odmjerile od glave do pete. – Djevojka se uplašila kad je vidjela gdje se nalazi i počela plakati. Lucifer je znao zašto ju je stvorio i počeo je skupljati njezine suze straha koje su se pretvarale u zeleno kamenje žada – na spomen poludragog kamena sjetila sam se Lucianovog medaljona koji je nosio oko vrata i koji je izgledao kao srce žada. Što je značio taj medaljon? – Njegov je plan bio iskoristiti te suze kao tajno oružje protiv svojih podanika, demona koje je stvarao. Kada bi se koji od njih odmetnuo njegovoj vladavini, on bi rastopio suze u paklenoj vatri pretvarajući ih u otrovnu tekućinu, smrtonosnu za demone. Prema legendi djevojka je godinama plakala suze mržnje kad je shvatila zašto je stvorena. Mrzila je Lucifera i navodno su te suze mržnje bile opasnije od suza straha. – Što se dogodilo s djevojkom? – upitala sam neizmjerno zainteresirana za priču. – Nestala je. Nitko nije saznao kako i gdje. Ali to je kod Lucifera izazvalo toliki gnjev da je skoro nastao smak svijeta. Poveo je demone u najveći rat koji poznaje ljuska povijest i prevrnuo cijelu zemlju u potrazi za njom, ali ju nije pronašao. – Znači, Lucifer više nema svoje tajno oružje? – upitala sam. Djevojke su se nasmijale vraćajući me u stvarnost. Na trenutak sam ih zbunjeno pogledala zaboravljajući da one ne znaju ono što sam ja znala. – Jade – nasmijao se lord West. – To je samo zanimljiva legenda. Ne postoji djevojka koja plače zeleno kamenje. Isto tako sam siguran da ne postoji Lucifer ni pakao na zemlji bez


obzira što nas legende i mitovi žele u to uvjeriti. Zarumenjela sam se. – Da, naravno. Znam to – smeteno sam rekla. – Kako si naivna – zadirkivala me Carly. – Samo sam se uživjela u priču – branila sam se. Međutim, pitala sam se je li legenda mogla imati dio istine u sebi. Demoni su postojali. Ljudi oko mene toga nisu bili svjesni. Da je bar Lucian ovdje, mogla bih ga pitati što je znao o toj legendi. Je li Lucifer zaista stvaran? Skriva li se negdje pakao? Imala sam toliko pitanja, ali on je nestao. Jeste li vi izmislili tu priču gospodine? – upitala sam ne želeći promijeniti temu. – Nisam. Volio bih imati dara za smišljanje priča, ali nemam. Zato ih obožavam čitati i slušati. Bavim se istraživanjem mitova i legendi. Napisao sam zbirku koja je objavljena prije manje od godinu dana. – Kako fascinantno – u jednom je dahu rekla Mary. – Gdje se može kupiti vaša knjiga? – pitala sam. Željela sam je pročitati jer sam iznenada poželjela potražiti istinu u legendama. – Ako volite takvu vrstu literature, rado ću vam pokloniti jednu, s posvetom naravno – ponudio je. – Oh, hvala vam, voljela bih to. – Je li još netko zainteresiran za moju knjigu? – upitao je i s osmjehom pogledao djevojke. – Osjećam se vrlo darežljivo. – Ja bih je voljela imati – rekla je Mary plaho, zbog čega je njegovo lice zasjalo od zadovoljstva. – Izvrsno – ponosno se nasmiješio. – Vaša je želja moja zapovijed.

**** – Koliko sam te puta upozorila! Moraš raskinuti prijateljstvo s Jade! Iako je u pitanju bio polušapat, jasno sam prepoznala oštar ton lady Emm. Zastala sam iza debele zavjese koja je dijelila malenu privatnu prostoriju za odmor od plesne dvorane. Znala sam da su se u sobi odmarale lady Emm i Deb, po koju sam došla. Kad sam čula što je lady Emm rekla, zaustavila sam se, jer sam željela čuti što će iduće reći. Možda ću napokon saznati zašto me ne voli i to jasno pokazuje već godinama. – Ali teta Emm – zastenjala je Deb. Zvučala je kao da je više puta čula isto predavanje. Vjerojatno se isti scenarij ponavljao češće no što je Deb to voljela. Nisam znala da joj je naše prijateljstvo stvaralo takve neugodnosti... – Dok si u njezinu društvu nikad nećeš doći do izražaja. Sva gospoda koja nešto znače najprije će pogledati nju, a tek onda tebe. Moraš biti svjesna kako njezina prisutnost utječe na tebe. Jade je neobičnog izgleda i čula sam mnogu gospodu kako tu činjenicu komentiraju. Njezina vatreno crvena kosa, bijela put, neobične zelene oči i vitka figura rijetko koga ostavljaju ravnodušnim... – Pretjeruješ – proturječila joj je Deb. – Jade jest lijepa, ali dosad nije imala niti jednog


prosca, osim lorda Kingsleyja, zato mi je teško vjerovati u tvoje riječi prema kojima su svi muškarci njome opčarani. – To je samo zato što je kasno uvedena u društvo i svi je smatraju prestarom za udaju, ali vjeruj mi, čujem kako o njoj pričaju. Uostalom, činjenica da ju smatraju prestarom nije povoljna za tebe. Muškarci će pomisliti da ste vršnjakinje i zaključiti da si i ti stara za brak. – Gluposti – pobunila se Deb. – Jade ti šteti kako svojim izgledom, tako i svojim ugledom. Nisam mogla vjerovati. To su glavni razlozi njezine mržnje? Ljubomora i zloba? Nisam znala što misliti o ovom prvom. Za dio s ugledom sam pretpostavljala da mi zamjeri, ali nikada ne bih pomislila da je lady Emm ljubomorna na moj izgled uime svoje nećakinje. Nikad nisam o tome razmišljala. U mojim očima Deb je bila ljepotica dobrog srca, a sebe sam doživljavala kao običnu djevojku. Navikla sam u ogledalu gledati uvojke svoje crvene kose i zelene oči tako da mi to nije bilo ništa neobično. A nikada nisam razmišljala o tome kako me drugi ljudi vide i kakav dojam na njih ostavlja moja vanjština. Svejedno, poimanje lady Emm ostavilo me bez teksta i teško sam vjerovala u vlastitu moć očaravanja s obzirom na to da nisam imala nikakav dokaz toj tvrdnji. Prvo, da sam tolika ljepotica bez premca kako me lady Emm opisuje, Lucian ne bi otišao. Sigurna sam da bi reagirao na neobičnu ljepotu o kojoj lady Emm govori, zato sam duboko sumnjala u njezine riječi... Zastala sam s razmišljanjima. Ali Lucian nije ljudsko biće... On je demon i možda jednostavno ne reagira na ljudske djevojke? Možda više voli žene svoje vrste? Možda uopće ne voli žene? Možda je kao anđeli, bespolan? Bar sam tako čula o anđelima, što ne znači da je istina. Opet sam uspjela pronaći samo pitanja, a odgovori su bili zauvijek izgubljeni s Lucianom. – Deborah, ona baca veliku sjenu na tebe. Uz nju izgledaš beznačajno, skoro neprimjetno – oštro i hladno rekla je lady Emm. – Anthony se ne bi složio s tobom! – Deb je sada povisila ton. – Anthony je budala! – žestoko je uzvratila lady Emm. – Ti si kao magnet za ljude koji ti mogu samo naštetiti. Treba ti bogati prosac, a ne nekakav mladi i luckasti oficir. – Ja njega volim! – čvrsto je rekla Deb, ali u njezinu sam glasu mogla osjetiti povrijeđenost. – Gluposti! Što ti znaš o ljubavi? Čula sam pomicanje stolca i užurbano šuštanje haljine. – Vraćaj se ovamo, Deborah! – Ne! – uskliknula je Deb i umalo se sudarila sa mnom kad je izjurila iz sobe. – Deb! – prošaptala sam i pokušala je uhvatiti za ruku. Zastala je na zvuk mog glasa i pogledala me suznim očima. Na brzinu je obrisala suze i nespretno se nasmiješila. – Pođi sa mnom – rekla sam joj i povela je prema klupici u kutu dvorane. Osjetila sam poriv da s njom razgovaram nasamo, da nas lady Emm ne čuje. Kad smo sjele, pogledala sam je. Izgledala je pribrano, ali po njezinim drhtavim rukama znala sam koliko je uznemirena. – Čula sam što ti je rekla – započela sam. Pogledala me krajičkom oka kao da joj je neugodno pogledati me izravno u oči. Duboko je


uzdahnula. – Oprosti, Jade, ali ona zna biti tako naporna. – Misliš li da ti zaista mogu naštetiti? – upitala sam nesigurno, jer sam shvatila kako zapravo nisam znala što je ona o svemu ovome mislila. Podigla je glavu i pogledala me raširenih očiju. – Ne! – čvrsto je odgovorila. Ni slučajno. Slušaj me, Jade – rekla je i uhvatila me za ruke. – Ti si moja najbolja prijateljica, a teta Emm se opterećuje glupostima. Pobogu, da je po njezinom, udala bi me za nekog starog bogataša! To je sasvim nepotrebno, jer moja obitelj je bogata i imam sreću birati srcem, a ne iz potrebe. Ona je protiv Anthonyja, a upoznala si ga. On je predivan muškarac, moraš to priznati. – Da, zbilja si u pravu. – Eto vidiš koliko je tetino mišljenje pogrešno. Ona si jednostavno nikad nije dopustila da te upozna. Da jest, uvidjela bi kako si predivna osoba – rekla je, zatim uzdahnula. – Ma, pusti je. Ona je čudna, čak bih rekla i luda – nasmijala se što je bio dobar znak. Potištenost ju je napuštala. – Hvala ti što ne dijeliš njezino mišljenje, Deb. I ti si moja najbolja prijateljica i ne mogu zamisliti što bih bez tebe – nježno sam rekla i čvrsto je zagrlila. Kad sam pogledala preko njezinog ramena, ostala sam bez daha. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Cijela soba kao da se zamrznula u pokretu jer za mene više ništa nije postojalo. Moj san se ostvario. Naglo sam odgurnula Deb od sebe. – Lucian... – prošaptala sam. Licem mi je preletio osmijeh koji nisam mogla kontrolirati. Zurila sam u njegovu pojavu dok je oko mene brujao Debin glas. – Jade, što ti je? Jesi li poludjela? Umalo si me srušila s klupe! Tko je Lucian? – ispaljivala je pitanja jedno za drugim, ali sam ju ignorirala. Bojala sam se da će mi Lucian pobjeći ako bih trepnula ili još gore svrnula pogled. Zato sam ustala i zureći ravno uputila se prema njemu. Okupljeni su bili kao mutni obrisi dok se moj pogled fokusirao na njega. Izgledao je veličanstveno! Bio je daleko ljepši uživo nego u mom sjećanju, jer u sjećanju nisam mogla vidjeti sjaj u njegovim očima, boru zabrinutosti među njegovim obrvama, čvrsto stisnuta usta kao da pokušava spriječiti dim da ne klizne niz njegove pune usne, stiskanje muževne vilice dok je proučavao okupljene razmišljajući tko zna o čemu... Da, u sjećanju mi je toliko detalja izmicalo. A u stvarnosti je bio izvor vrućine koje me preplavljivala, magnetske sile koja me vukla, kojoj se nisam mogla ni željela oduprijeti. Obuzela me radost kakvu nikada nisam iskusila, jer nije zauvijek nestao. To je bilo nešto što nisam željela, jer je moj život postao nevjerojatno pust i tmuran otkako me ostavio na onom drvenom mostu na rijeci Messer. Činjenica što sam ga opet ugledala u meni je potaknula lavinu uzburkanih osjećaja. Od svega sam izdvojila samo sreću što je napokon u istoj prostoriji sa mnom. Široko sam se osmjehnula. Nalazio se na rubu dvorane, opet blizu izlaza u vrt. To mi se učinilo smiješnim. Jedan demon, koji bi mogao uništiti cijeli ovaj dvorac, izgledao je kao da je spreman pobjeći na najmanji šum.


Oko njega nije bilo mnogo ljudi, a oni koji su stajali u blizini izgledali su nervozno. Vjerojatno su osjećali njegov demonski utjecaj, ali zapravo nisu mogli razumjeti negativnost u vlastitim osjećajima. Nisam razmišljala o tome što ću reći ili učiniti kad dođem do njega, samo sam koračala puštajući da me srce vodi. A usta neka se snađu kako znaju. Lucian nije gledao u smjeru iz kojeg sam dolazila pa kad sam mu dotakla ruku u znak pozdrava, iznenađeno se okrenuo. Raširio je oči u šoku, što je samo naglasilo oluju u njegovim zjenicama. Sjene u njima su se pomakle prebrzo i previše očito, vjerojatno zbog iznenađenja koje je prostrujalo njegovim tijelom. – Jade! Što ti radiš ovdje? – upitao je, a zvuk njegova glasa preplavio me kao topli, gusti med kad klizne niz bolno grlo ozdravljajući ga. Imao je neprirodno dubok glas, kakav nisam čula kod drugih muškarca. To je bila dubina koja je vibrirala oko mene pretvarajući moja koljena u beskorisnu masu. Dubina koja se provlačila kroz moje tijelo kao zmija obavijajući me u okove iz kojih nisam mogla pobjeći. – To ste zaista vi – prošaptala sam pitajući se jesam li u snu ili na javi, proučavajući poznate crte lica i uznemirujuće privlačne sive oči. Nisam mogla prestati zuriti u njega niti sam mogla suzbiti osmijeh na vlastitim usnama. Nervozno je pogledao preko moje glave na dupkom punu dvoranu. Bio je viši od mene što mi se učinilo iznimno privlačnim. Njegova snaga, veličina i dubina kod mene su budili ženstvene osjećaje koje nisam u potpunosti razumjela. To je bilo nešto s čim sam se suočavala po prvi put u životu. – Ponašaš se nepristojno – upozorio me stisnuvši oči. – Ne smiješ prilaziti muškarcu bez pratnje starije osobe – rekao je i učinio korak unatrag ispravljajući se kako bi se što više udaljio od mene. – Nije me briga za te gluposti. Tako mi je drago što vas opet vidim – nastavila sam se osmjehivati. – Drago ti je? – bio je zgrožen mojim riječima. – Jade, prestani se čudno ponašati. Odmakni se od mene – prosiktao je upozoravajući me. – Odlazi. U protivnom će te vrlo brzo zahvatiti negativne emocije. Možda čak i nesreća koju smo nastojali odagnati iz tvog života. Odmahnula sam rukom. Osjećala sam se previše dobro da bih zapala u loše raspoloženje. A sad kad smo tata i ja bili financijski sigurni, bila sam uvjerena da me nikakva nesreća ne može zahvatiti, ne dok stojim pored njega. – Oh, ne vjerujem – zapjevušila sam. – Ne možete ni zamisliti koliko sam se nadala ponovnom susretu. Ništa mi ne može pomutiti zadovoljstvo ovog trenutka. – Zar zaboravljaš koliko sam opasan? – prijeteći me pogledao sivim očima koje sam toliko puta vidjela u svojim snovima. – Samo zato što sam ti jednom pomogao, ne znači da smo sada prijatelji – podrugljivo se osmjehnuo. – Ne budi naivno dijete. Iznenada sam se namrštila jer su me njegove posljednje riječi povrijedile. Nisam se slagala s njim. Smatrala sam da smo postali... nešto. Također, nisam željela da me naziva djetetom. Željela sam da u meni vidi ženu. – Nema potrebe za uvredama, milorde – ogorčeno sam rekla. – Zar je toliko strašno što vam se veselim?


Pogledao me kao da sam ja čudovište, a ne on. Zatim je iznenada nestao kroz vrata prema vrtu. Iznenađeno sam zatreptala. Bio je previše brz i nisam uspjela vidjeti u kojem je smjeru otišao u tamnoj noći. Ljutito sam udarila nogom o pod. Bila sam razočarana njegovom reakcijom. Zar je toliko pogrešno što mu se veselim? Bez obzira tko je, čvrsto sam vjerovala da možemo biti prijatelji. Željela sam to. Ne znam zašto, ali tako mi Bog pomogao, željela sam da bude dio mog života. – Jade, jesi li ti normalna? – iza mene je prošaptala Deb. – Zašto? – okrenula sam se prema njoj još uvijek ljuta na Lucianov nestanak. Deb me promatrala raširenih očiju s izbezumljenim izrazom na licu. – Ti si prišla grofu Darkwoodu? Razgovarala si s njim? – Da. Što s tim? – nestrpljivo sam upitala. – Što će ljudi misliti o tome? On je ubojica! – prošaptala je. – Lucian nije ubojica! – oštro sam je prekinula. Previše oštro, zaključila sam, zbog čega sam se ugrizla za usnu, a Deb se zaprepašteno odmaknula od mene. – Lucian? Otkad ga oslovljavaš imenom? Zar se vas dvoje poznajete? Što se događa? Jade? Nisi mi ništa rekla o tome! Debin je glas utihnuo u mojoj glavi jer sam se sjetila prečaca iz vrta do ulice. Okrenula sam glavu prema visokom zidu. Danas nam je Mary pokazivala taj put tijekom jutarnje šetnje. Pomoću njega bih mogla sustići Luciana pod uvjetom da je izašao na ulicu, a ne u šumu na drugom kraju posjeda. Vrijedilo je pokušati. – Vidimo se kasnije, Deb – rekla sam i pojurila u vrt ignorirajući njezino zaprepašteno lice. S njom ću se morati suočiti kasnije. Sada je najvažnije da uhvatim Luciana. Nisam mogla dopustiti da opet nestane, ne sad kad mi je bio toliko blizu. Nisam mogla vjerovati da sam ga opet susrela. Mislila sam da će to ostati samo moj neostvareni san. Srce mi je luđački tuklo od uzbuđenja i želje da ga pronađem, da ga preklinjem neka ostane pored mene. Odmahnula sam glavom. Čak sam i samoj sebi zvučala ludo razmišljajući ovako, ali nisam si mogla pomoći. To je bilo jače od mene. Utonula sam u tamu vrta pa sam pustila da me intuicija vodi. Znala sam u kojem je zidu bio prečac prema ulici. Zaobišla sam veliku fontanu i progurala se pored grma ruža iza kojeg nam je Mary rekla da se nalazio uski prolaz u kamenom zidu. Hvala Bogu što sam je slušala kad nam je o tome govorila. Iako se nisam mogla sjetiti što je bio razlog toj temi. Nije važno. Pažljivo sam se ugurala u prolaz. Kad sam izronila na ulicu, zastala sam. Bila je pusta, a blago je svjetlo dopiralo s obližnje ulične svjetiljke. Ulica je bila uska, što je značilo da kočije ovuda nisu mogle prolaziti. To me rastužilo. Čini se kako sam završila na krivom mjestu, jer sam sumnjala da bi Lucian došao u ovaj dio gdje kočije nisu mogle doprijeti. Ako je želio napustiti bal, to sigurno ne bi učinio pješice... A opet, možda i bi. Tko zna. Kad sam već došla, odlučila sam razgledati, za svaki slučaj. Vidjela sam ulaz u nekakvu birtiju, a iza zatvorenih je vrata dopirao zvuk glazbe i žamora. Protiv volje licem mi je preletjela grimasa. Sjetila sam se djevojke koja se bacila s mosta. Je li ona radila u ovakvim birtijama? Jesu li je tu nalazili muškarci koje je toliko mrzila i koji su joj


učinili toliko zla? Stresla sam se od suosjećanja. Odjednom sam i sama mrzila muški rod iako nisam znala zašto. Odmahnula sam glavom kako bih uklonila te misli i osjećaje koji su ih pratili. Lucian, Lucian, usredotoči se na njega. Nisam znala gdje je bio glavni izlaz iz vrta, pa sam pogledavala na obje strane. Je li izlaz koji je Lucian upotrijebio uopće vodio u ovu ulicu? Nisam vidjela nikakve kretnje. Možda je Lucian već bio daleko? Bio je neprirodno brz. Nadala sam se da nije jer željela sam mu objasniti kako nema potrebe za bježanjem. Nesreća se povukla iz mog života zahvaljujući njegovoj financijskoj pomoći. Vjerojatno smo na taj način mogli odmah umanjiti njegov negativan utjecaj i mogao je ostati. Trebao je znati za to. S tim ciljem sam odlučila pretražiti svaki mračni kutak ove zloslutne ulice. Uputila sam se duž zida koračajući polako i oprezno. Što sam se više udaljavala, to su žamor i glazba postajali tiši, a sve sam jasnije mogla čuti vlastite korake koji su odzvanjali pločnikom. Na trenutak mi se učinilo kao da čujem još nečije korake, pa sam zastala osluškujući. Koraci su odzvonili još nekoliko puta, zatim tišina. Prestrašeno sam se osvrnula i zagledala u tamu. Nisam bila sigurna je li u pitanju jeka ili je netko bio iza mene. Uporno sam zurila u ulicu prepunu sjena, ali nisam vidjela nikoga. Oprezno sam nastavila dalje, osluškujući. Ovaj put sam jasnije čula dvostruko odzvanjanje koraka. Moje i još nečije. Sada sam bila sigurna da nisam sama. Opet sam zastala, ne osvrćući se, čekajući. Tišina. Zar me netko slijedio? Polako sam se okrenula, ali i dalje nije bilo nikoga. Raširila sam oči nastojeći proširiti vidno polje. – Milorde, jeste li to vi? – nesigurno sam upitala. Glas mi je odzvanjao između zidova. Nije bilo odgovora. – Milorde, molim vas, odgovorite mi! Plašite me. Opet tišina. Uznemireno sam se okrenula i nastavila naprijed. Ovaj put sam ubrzala. Skoro sam trčala. Što su koraci iza mene postajali glasniji, to sam više ubrzavala. Srce mi je luđački lupalo dok me panika preplavljivala. Kako sam mogla biti toliko nepromišljena? Uputiti se u opasnu i mračnu ulicu sama! Bez zaštite! Ali bila sam uvjerena da ću naletjeti na Luciana, a uz njega bih se osjećala sigurnom. Tko bi mi mogao biti prijetnja uz zaštitu demona? Na zidu pored mene je proletjela tamna sjena. Od šoka sam zastala i pogledala iza sebe. Čula sam nekakvo šuštanje, kao plašt koji vijori na vjetru. Osvrtala sam se na sve strane, ali nikoga nisam vidjela. Potrčala sam na drugi kraj ulice, prema svjetlu s prozora želeći pobjeći u utočište nečije kuće, kad sam izgubila tlo pod nogama. Udarac je bio toliko snažan da mi je izbio zrak iz pluća. Zavrtjela sam se, izgubila ravnotežu i potrbuške pala na pod. Nisam stigla ni udahnuti kad su me nečije ruke zgrabile s leđa i bez poteškoće podignule. Našla sam se u zraku. Zinula sam od šoka.


Ruke koje su me držale toliko su me spretno i brzo okrenule, kao da sam lakša od pera, zbog čega mi se zavrtjelo. Bila sam potpuno dezorijentirana. Međutim, nisam se stigla oporaviti od šoka jer me novi preplavio. Osoba me okrenula prema sebi i našla sam se kako zurim u sive oči, strašnije od Lucianovih. Još jedan demon! Kako je to moguće? Pretpostavila sam da je u pitanju demon što zbog njegove nadnaravne snage, što zbog sivih oblaka koji su se pomicali u njegovim očima. Držao me visoko u zraku iskezivši zube. Ovaj put mi je intuicija govorila da se trebam bojati za vlastiti život. Muškarac je imao bijelu kosu do ramena, iznad usne imao je tamni, debeli ožiljak, a izraz u njegovim sivim očima bio je užasavajući. Iz njih je izvirala duboka strava koja je prelazila na moje tijelo. Hipnotizirano sam zurila u prizor oluje u očnim šupljinama koje su me vukle kao jama bez dna, bacajući plamenove vatre prema meni, prijeteći da će me živu spaliti. Sigurno je njegov negativan utjecaj bio snažniji i brži od Lucianovog, jer mi se ovaj put činilo kao da se ne mogu u potpunosti oduprijeti. – Gdje je Lucian? – prosiktao je, a riječi je popratio gusti dim iz njegovih usta. Pitanje, koje nisam očekivala, navelo me da se koncentriram, razbistrim um i da se suprotstavim njegovom hipnotizirajućem utjecaju. – N-ne znam – procijedila sam u pokušaju da potražim oslonac stavljajući ruke na njegova ramena. Držao me za struk podignutu od tla, a njegov je stisak postajao bolan. Bojala sam se da će mi polomiti rebra golim rukama. – Spustite me, molim vas! To me boli! – preklinjala sam, snažno stišćući njegova ramena. – Nisi iznenađena – rekao je stisnuvši oči. – Ti znaš što sam ja? Nisam bila sigurna je li pametno odgovoriti pa sam šutjela. – Odgovori! – dreknuo je. – Koliko ti je Lucian rekao? – Ne znam o čemu govorite? – lagala sam. – Pustite me! – Lažeš! – primaknuo mi je lice svojem. – Postoje glasine o tvom svjedočanstvu uzimanja duše. Je li to istina? – protresao me kao krpenu lutku. Bolno sam dahnula. Kako je znao za to? Zar nas je netko vidio? Tko je ovaj demon i kako je povezan s Lucianom? Opet me probola bol zbog njegovog presnažnog stiska. – Nemam pojma o čemu pričate – zavapila sam. – Molim vas, pustite me! – Želim znati što Lucian namjerava učiniti? Lucifer želi znati je li se odmetnuo? – Zašto pitaš nju? – progovorio je glas iza nas. Lucian! Preplavilo me olakšanje. – Pitaj mene sve što te zanima, a nju ostavi na miru. Odmah! – zarežao je. Demon me spustio i zgrabio za vrat, namjestivši me kao štit. Bila sam leđima priljubljena uz vrela prsa i zurila u Luciana koji je izgledao strašno, prošaran sjenama ulice. Na licu mu je počivao monstruozni izraz pokazujući mi čudovište koje se u njemu nalazilo. Ali, nisam ga se bojala, bila sam presretna što ga vidim. Osjećala sam se zaštićenom, iako sam još uvijek bila u raljama demona. Lucian je stajao na drugom kraju uske ulice i mrko nas promatrao. Ruke je položio iza leđa odajući dojam autoriteta i dajući demonu jasnu poruku da ga se ne boji. Njegovo crno


odijelo stopilo se s tamnom okolinom, samo mu je lice bilo nekako čudno obasjano. Nisam bila sigurna je li taj neobičan sjaj dolazio iz njega, iz goruće unutrašnjosti njegova tijela ili od slabe obližnje svjetiljke. – Zašto bih je pustio? Što ti ona znači? – oštro je pitao muškarac iza mene. – Ništa mi ne znači – hladnokrvno je odgovorio Lucian izbjegavajući moj pogled – ali svejedno ćeš je morati pustiti – usne su mu se izvile u sarkastičan osmijeh. – Ne uzimamo duše na silu. – Možda duše ne, ali nitko me ne može spriječiti da joj oduzmem život. – Tada njezina duša neće biti tvoja – Lucian je zarežao, prebacio ruke naprijed i napeo se bacajući masku hladnokrvnosti. – Poklonit ću ti je. Meni njezin život, tebi duša. Poštena podjela – čula sam kako se muškarac iza mene smije. Lucian to nikad ne bi dopustio. Bila sam sigurna u to. – Da se nisi usudio – Lucian je zauzeo napadački stav. Nagnuo se prema naprijed i stisnuo šake. – Spriječi me – izazivao ga je demon. U idućem sam se trenutku našla na podu, odbačena, ni sama nisam znala od koga ni kako. Zakotrljala sam se nekoliko puta dok nisam udarila u zid. Osjetila sam bol u lijevoj ruci, ali nisam dopustila da me obuzme. Prislonila sam se uza zid i pokušavala pratiti što se događa. U tami je zasjala vatra iza koje sam prepoznala Luciana. Sve se događalo prebrzo za moje oči. Izmjenjivali su se u položajima, vatra je iskrila na sve strane, a dim je uskoro ispunio usku ulicu kojom je odjekivao zvuk kao da će svaki trenutak zagrmiti. Očekivala sam da će ljudi proviriti iz kuća i stanova znatiželjni da vide što se događa, ali nigdje nije bilo ni jednog ljudskog bića. Osim mene. Lucian se našao na demonu i davio ga. I jednom i drugom dim je silazio s usana, a vatru u njihovim očima mogla sam vidjeti čak i s ove udaljenosti. Lucian je podigao ruku visoko iznad glave. Na dlanu mu je bljesnula vatra i brzom je kretnjom gorući plamen pritisnuo demonu u lice. Ovaj je zavrištao, ali kad je Lucian maknuo ruku, na licu demona nije bilo tragova opekline. Lucian je zatim skočio s njega i dohvatio oštar komad drveta s obližnje hrpe drvenih kutija. Opet su nasrnuli jedan na drugoga. Od brzine nisam mogla pratiti kretnje, ali za nekoliko trenutaka demon je pao na tlo. Iz njegovih prsa virio je drveni kolac. Prestravljeno sam pritisnula dlan na usne. – Odlazi! – prosiktao je Lucian odmičući se od demona. – Ako odem – procijedio je muškarac dok je bio na podu – Lucifer će dobiti vijest da si se odmetnuo! – Odlazi, rekao sam! Demon je teškom mukom ustao i pogledao Luciana iskosa. – Reći ću mu za nju! – pokazao je rukom prema meni. U sekundi se Lucian stvorio ispred mene i zaklonio mi vid svojim leđima. – Ubit ću te! – prosiktao je Lucian.


Demon se nasmijao hrapavim glasom. – Znaš da je to nemoguće – samodopadno je rekao. – Pronaći ću način, kunem ti se! Ako je itko od vas dotakne, pronaći ću način kako vas sve ubiti! – Zar ti je toliko važna? Tko je ona? – oštro je zahtijevao demon, zatim je pogledao u ranu na svojim prsima i izvukao kolac pri čemu je napravio bolnu grimasu. – Nitko – odgovorio je Lucian. – Ona je duša čiju naplatu trebam kako bih se nahranio. – Povezana je s jednom izgubljenom dušom koja mi treba. – Lažeš! – Jesi li siguran? Demon nas je sumnjičavo pogledao. Činio se zbunjenim. Nisam znala zašto, jer mi njihova priča nije bila ni najmanje razumljiva. Lucian mi još uvijek nije objasnio što su izgubljene duše i sad sam se pitala zašto je taj podatak zbunio ovog demona. Čula sam kako je nešto palo na tlo, ali zbog Lucianovog tijela nisam mogla vidjeti što je u pitanju. Zatim je zavladala tišina. Provirila sam iza Luciana i ugledala praznu ulicu. Demona više nije bilo, a na tlu, gdje je do maloprije stajao, nalazio se drveni kolac. Ulicu je opet okupala tišina. – Tko je to bio? – tiho sam upitala. Osjećala sam se sigurnom iza njegovih širokih leđa, pa mi je zasmetalo kad se odmaknuo od mene. – Mislim da se zove Marcus. Čuo sam za njega, čak sam ga i vidio prije nekoliko stoljeća. Znam samo da je Luciferov blizak podanik – odgovorio je dok je zurio u tamu ulice. Bilo mi je nevjerojatno čudno slušati o svemu tome i pokušavati to shvatiti kao istinu. – Zar Lucifer zaista postoji? – upitala sam u čudu. Lucian se okrenuo prema meni i nasmiješio se preobrazivši lice iz predatora u nestašnu ljepotu. Zaboravila sam koliko je bio muževan i markantan. Uživala sam promatrati ga i znati da nije običan čovjek. Vjerojatno nisam bila normalna zbog toga, ali nisam mogla odoljeti osjećaju zadovoljstva zbog te spoznaje. – Zar si mislila da ne postoji? Zarumenjela sam se zbog njegovog pitanja. – Ovaj... pa mislila sam da je Lucifer izmišljen – iskreno sam priznala. – Netko koga su izmislili stariji kako bi plašili djecu. Stisnuo je oči, a osmijeh je nestao. – Nije izmišljen. Stvaran je kao i ja. Zapravo, on me stvorio – rekao je ozbiljno i mračno. – On vas je stvorio? Ali, kako? – Ovo nije mjesto za ovakav razgovor, Jade – rekao je i uhvatio me za ruku. Zbog tog prisnog dodira nježno sam zadrhtala. Pogledao me: – Zar ti je hladno? – Ne. Vaša je ruka jako topla – nespretno sam odgovorila. Primaknuo mi se i pogledao me u oči. – Ti si u opasnosti, Jade – iznenada je rekao.


Šutjela sam ne shvaćajući. – Oni znaju za tebe – odsutno je pogledao u tamu. – Ne znam kako su doznali da si svjedočila uzimanju duše, ali znaju za to. Nešto slično nikada se nije dogodilo i ovo je vjerojatno izazvalo veliku pomutnju u redovima demona. Nisi više sigurna. Nisam znala kako reagirati na njegove riječi. Pa što ako su znali? Možda sam bila prva koja je prisustvovala uzimanju duše, ali sigurno nisam bila prva osoba u povijesti čovječanstva koja je otkrila njihovo postojanje. – Što nam je činiti? – upitala sam. Zamišljeno je pogledao u pod. – Ne znam. Nisam siguran – podigao je glavu i pogledao me. – Moram te nekako zaštititi. Ali ne znam kako. Preplavio me osjećaj zadovoljstva. Lucian će biti moj osobni zaštitnik? Kako predivno. Nisam se više zabrinjavala zbog loših vijesti koje je nabrajao. Preokrenula sam cijeli ovaj negativan slučaj u nešto dobro i pozitivno, jer kao moj osobni zaštitnik nije mogao tek tako nestati i napustiti me. I bila sam sretna zbog te spoznaje. – Zašto se osmjehuješ? – zbunjeno me promatrao. – Oh, ništa – rekla sam, ali se nisam mogla suzdržati, pa sam se nasmijala. – Vi ćete biti moj zaštitnik. Nakrivio je glavu i zaprepašteno me pogledao. – To te veseli? – začuđeno je upitao. – Da – iskreno sam odgovorila. – Zašto? – Volim biti u vašem društvu – rekla sam. Odmjerio me od glave do pete kao da sam nekakav čudan primjerak ljudskog bića. – Ti si dobre volje? Zadovoljna? – pitao je dok mi se unosio u lice i pozorno me promatrao. Njegova me blizina omamljivala dok mi se miris tamjana uvlačio u nosnice. – Da – šapnula sam. Bila sam na rubu predaje, rubu do kojeg me nijedan muškarac nije tako lako dovodio. – Ne razumijem – raširio je ruke i ovaj put odmjerio sebe. – Osjećam se snažnim. Moja moć i utjecaj na tebe također bi trebali biti snažni, ali negativni, Jade. – Nisam kriva što to više ne djeluje na mene – opravdala sam se dolazeći k sebi. – Ali zašto? Ne razumijem – bio je zbunjen. – Stvarno se osjećaš dobro? – Da. Ne lažem vam. Zaškiljio je dok me promatrao, zatim rekao: – U redu. Drugi put ću razmišljati o tome, sad nemamo vremena. Opet se osvrnuo i uhvatio me za ruku. – Dođi, moramo se maknuti odavde. Nije sigurno. – Kamo idemo? – upitala sam dok sam ga slijedila niz ulicu. – Ne znam – odgovorio je i snažnije me povukao.


to ste mislili kad ste rekli da vas je Lucifer stvorio? Je li on vaš otac? – upitala sam Luciana dok smo se vozili u kočiji koju je zaustavio. Platio je vozaču da nas vozi po gradu, bez posebnog cilja, dok ne odlučimo što dalje. Sjedili smo jedno nasuprot drugog. On je bio miran i neprirodno ukočen, dok su u meni gorjeli nemir i uzbuđenje. Pitanja su se množila tolikom brzinom da ih nisam mogla slijediti. – Ne, nije mi on otac – oštro je odgovorio dok je mrko zurio kroz prozor u grad pod noćnim velom. – Bar ga nikad nisam tako doživljavao. Smjestio se duboko u tamu kabine. To mi nije odgovaralo. Željela sam ga proučavati na svjetlu, vidjeti svaki i najmanji trzaj na njegovom licu, svaki pokret, svaku liniju koja ga je činila drukčijim od ljudi. – Ne razumijem kako vas je stvorio? Je li vas rodila žena? – i dalje sam bila uporna. Nasmijao se, ali opet me nije pogledao. Zasmetalo mi je što izbjegava moj pogled. Poželjela sam viknuti da se okrene, ali sam ipak stisnula zube i šutjela. – Ne, Jade. Ne ide to tako kod nas. – Oh... – raširila sam oči. – Kako onda? – Lucifer ima tajni ritual – rekao je tihim mračnim glasom – pomoću kojeg stvara svoje podanike, a ja sam jedan od njih – osjetila sam tugu u njegovom glasu kad je to rekao. – Svi smo stvoreni iz pepela i vatre. Pepeo mora biti iz središta paklenog ognja, a vatra toliko snažna da joj se samo Lucifer može približiti. – Iz pepela i vatre – prošaptala sam zaprepašteno. – Jeste li bili mala beba kad ste stvoreni? Opet se nasmijao. Nije mi bilo jasno što je toliko smiješno u mojim pitanjima. – Ne. U trenutku kad sam prvi put udahnuo zrak izgledao sam ovako kako me sada vidiš ispred sebe. U nevjerici sam ga odmjerila. Lucifer ga je stvorio savršenog, bar što se mene tiče. Što je to moglo značiti? Očekivala bih da će jedan od najzloglasnijih od svih demona stvarati samo čudovišta... – Cijelo vrijeme izgledate isto? – Da – i dalje je zurio van, nepomičan. – Niste ostarili ni dana? – Fizički ne. – Jesu li svi demoni lijepi kao vi? – odmah sam požalila što sam to pitala, jer sam se sjetila onog demona iz ulice za kojeg se ni u ludilu ne bi moglo reći da je lijep. Osjetila sam nalet


rumenila. Napokon je okrenuo glavu prema meni i pogledao me. Preko lica su mu padale sjene što me opet zasmetalo. Željela sam ga jasno vidjeti kako bih mogla predvidjeti reakciju. – Ti misliš da sam ja lijep? – začuđeno me upitao. – Pa... da – iskreno sam odgovorila. – Ti si luđa nego što sam mislio – nasmiješio se. Zinula sam. Nevjerojatno me uvrijedila njegova primjedba. Davala sam mu kompliment, a on me nazvao ludom! Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Možda je jednostavno glup. – Što je s inteligencijom? – upitala sam povedena vlastitim razmišljanjem, a i željom da mu uzvratim uvredu. – Što s njom? – rekao je, a zatim se opet nasmijao. – Misliš da samo stvoreni glupi? – počeo se toliko smijati da mi je postalo neugodno, a zvuk njegova smijeha bio je... čudan. – Ne. Naravno da ne – uvrijeđeno sam odbrusila. Umjesto da sam ponizila njega, samu sebe sam opet potkopala. – Stvoreni smo s određenim znanjem i određenim stupnjem inteligencije, ali sve što se poslije toga događa stvar je pojedinca. Neki od nas postaju zločestiji, krvoločniji, neki malo blaži. Ovisi od demona do demona. To što je rekao moglo se upotrijebiti kao objašnjenje i za ljudski rod. I mi smo rođeni s određenim znanjima koja kasnije izoštravamo i usavršavamo, a ljudske osobine varirale su od osobe do osobe, neki su bili bolji, neki lošiji. Po tome nisam vidjela razliku između nas i njih. – Postoje li dobri demoni? – upitala sam jer me to pitanje najviše zanimalo. A u glavi mi je odzvanjalo pitanje: jesu li postojali dobri ljudi ili samo oni koji su glumili dobrotu iz sebičnih razloga? Ljudi su bili dobri jedni prema drugima samo dok postoji faktor uzajamnog iskorištavanja. Kad to nestane, nestane i prijateljstvo ili veza koja ih je održavala zajedno. – Ne – jednostavno je rekao. – Svi imamo isti cilj, a to je hranjenje dušama. Kako ćemo doći do njih, to je stvar izbora. Zamislila sam se nad tim odgovorom. Oni su bili u potrazi za dušama, a ljudski rod u potrazi za zadovoljavanjem nekih drugih potreba. Bilo da se radi o gladi za hranom, za novcem, za perverzijama, svi su birali različita sredstva kako doći do toga što im je bilo potrebno. Opet nisam vidjela razliku između ljudi i demona. Jesmo li svi pali anđeli nastanjeni na zemlji koja je zapravo pakao? Bića koja su zaboravila kako su tu došla, čije su moći zarđale? Pali anđeli koju su se zbog neznanja nazivali ljudima? Odmahnula sam glavom odbacujući čudne misli vrativši se na razgovor koji smo vodili. – Ali vi ste dobri – čvrsto sam rekla, zbog čega me ukočeno pogledao. – Ja nisam dobar, Jade. Izbaci to iz glave – oštro je zapovijedio. – Ali jeste – ustrajala sam. – Dobri ste prema meni. Pomogli ste mi već dva puta. Kad ste poslali one dionice, a i večeras, spasili ste mi život. To je više nego što je ikad ijedno ljudsko biće učinilo za mene. – Zaboravljaš da si se zbog mene i našla u toj situaciji – istaknuo je, što me navelo na razmišljanje, ali ipak nisam željela odustati od svoje teze. – Znam da ste dobri. Uvjerena sam u to. Nije ništa rekao pa smo utonuli u tišinu. On se opet usredotočio na pogled kroz prozor, a


ja sam pokušavala vidjeti što više njegova lica, ali tama mi je otežavala dajući mi do znanja da je njegov prijatelj, a ne moj. – Zašto ste poslali one dionice? – napokon sam upitala. – Nemoj me krivo shvatiti, Jade – progovorio je ne okrenuvši se. – Pomogao sam ti iz isključivo sebičnih razloga. Nisam očekivala takav odgovor. – Ne razumijem. Što je tu bilo sebično? Sad se okrenuo prema meni i pogledao me. – Bit ću iskren s tobom. Pomogao sam ti jer sam se nadao da će do demona doći vijest o tome da sam zanemario nagodbu s jednim ljudskim bićem. Zaprepašteno sam zurila u njega. – Ali zašto? Što to znači? – Jer sam želio da krenu za mnom – mirno je odgovorio. – Zašto? – opet sam pitala osjećajući se kao dijete koje na svaki odgovor ima novo ’zašto’. – Želio sam da Lucifer pošalje svoje podanike po mene kako bi me odveli k njemu... da me ubije. Njegov odgovor šokirao me više od svega što mi je večeras rekao. Nisam to mogla razumjeti. Zašto bi on želio smrt? Njegovo lice i dalje ništa nije odavalo pa su mi njegove riječi djelovale nestvarno. – Ali oni su umjesto toga krenuli za tobom – nastavio je objašnjavati. – A to ne mogu dopustiti. Nisi ti kriva što si se našla usred svega – zastao je, zatim dodao: – Usred pakla. U trenutku kad sam ga željela pitati zašto je želio umrijeti, Lucian je viknuo: – Stanite! Kočija se naglo zaustavila, a ja sam zbunjeno pogledala van. Nalazili smo se ispred kuće lady Emm. – Kako ste znali? – upitala sam u nevjerici gledajući poznato dvorište. – Možda ti objasnim jednog dana – tajanstveno se osmjehnuo. – Jeste li znali da ću biti na balu večeras? – brzo sam upitala nadajući se potvrdnom odgovoru. – Ne, to ipak nisam znao. – Ali... – osjećala sam nestrpljenje i ljutnju jer je ovo bio kraj puta. – Imam toliko pitanja za vas. – Drugi put, Jade. Sad moraš ići. Bit će zabrinuti za tebe. Ionako ćeš im morati objasniti gdje si nestala. – Ali, zar neću biti u opasnosti? – pokušala sam odugovlačiti. – Riješit ćemo to – jednom je rukom otvorio vrata dajući mi znak da je vrijeme. – Ali... – Počet ću vjerovati da ne želiš izaći iz kočije, Jade, a to ne pristoji jednoj dami. Šutjela sam dok me preplavljivalo rumenilo. I nisam željela izaći. – Laku noć – pozdravio me i utonuo dublje u sjedalo, zbog čega mu je lice opet potonulo u tamu. – Laku noć, milorde – odvratila sam i razočarano izašla van.


**** Kočija je otišla tek nakon što sam došla do sobe, upalila svjetlo i pogledala kroz prozor. Vjerojatno se želio uvjeriti da sam sigurno ušla u sobu. U trenutku kad je kočija nestala iza ugla, u sobu je uletjela Deb u spavaćici. – Gdje si nestala? – proderala se u piskavom šaptu. Izbezumljeno je zurila u mene. – Zar ne shvaćaš u kakvu si me nevolju uvalila? – Oh, Deb, oprosti. Sve ću ti objasniti. Jesu Ii tvoji roditelji poludjeli od brige? – Nisu oni poludjeli, nego ja! Morala sam izmisliti nekakvu glupavu priču o tome kako si otišla s Carly koja ti je žarko željela nešto pokazati u svojoj kući. I morala sam ih uvjeriti da će te ona dovesti natrag. Molila sam Boga da se pojaviš prije zore! Nisu bili osobito zadovoljni tvojim ponašanjem, ali prihvatili su priču. Možeš zamisliti kako je teta Emm odmah pokušala iskoristiti priliku govoreći mami i tati kako si neodgovorna i da možeš samo loše utjecati na mene! – Tako mi je žao – rekla sam iskreno. – Molim te, oprosti mi. – Imaš sreću što je Carly zaista otišla kući sa svojim roditeljima. Zamisli da su se samo negdje povukli na odmor i vratili se bez tebe? Kako bih tada objasnila tvoj čudan nestanak? Pobogu, gdje si otišla? Za grofom Darkwoodom? Jade, što se događa? Bože, pa ti krvariš! Između bujice riječi koje je izgovarala jedva sam uhvatila značenje njezine zadnje rečenice. Vidjevši da je prestrašeno zurila u moju lijevu ruku, sjetila sam se boli. Spustila sam pogled. Ruka je bila krvava od sredine nadlaktice do zapešća. Nisam mogla procijeniti kolika se rana skrivala ispod krvi koja se na mjestima već osušila. Zar sam uz Luciana zaboravila na pulsirajuću bol u ruci koju sada nisam mogla ignorirati? Deb je potrčala u kupaonicu i užurbano se vratila s mokrim ručnikom. – Sjedni – naredila mi je. – Moram ti hitno očistiti ranu. Poslušala sam je i sjela na krevet, a ona se smjestila do mene. Za svaki slučaj stisni zube, ovo nije voda. Ručnik sam natopila alkoholom koji držimo u ormariću u kupaonici u slučaju sličnih ozljeda. – Nije strašno – rekla sam promatrajući kako mi nježno uklanja krvave mrlje. – Kako si se ozlijedila? – zabrinuto me pogledala. – Auh! – dotakla je otvorenu ranu koja me zbog alkohola odmah zapekla. Je li ovakvu bol osjećao Lucian kad je rekao da su mu izgarali organi? Da je izgarao iznutra, koža, kosti? Zadrhtala sam. Ovo je sigurno bila sitnica prema boli koju je on osjećao. Divila sam se njegovoj snazi i izdržljivosti. Tek sada, kad me zahvatila malena bol, shvatila sam kolika je agonija bila za njega, onako umirati. I sve zato što se nije na vrijeme nahranio nečijom dušom. – Jade! – iz misli me trgnula Deb. – U zadnje si vrijeme često odsutna kad razgovaraš sa mnom. – Oprosti, nije namjerno. – Hoćeš li mi, molim te, objasniti što se dogodilo? Je li te netko napao? Jesi li dobro? – Dobro sam. Uistinu. Pala sam i ozlijedila ruku. Udarila sam u zid – pokušala sam se nasmiješiti. – Baš sam šeprtlja, zar ne?


– Pala si? – sumnjičavo me pogledala. – Da. To je istina, Deb – uvjeravala sam je. – Dobro. Morat ću polako izvlačiti informacije iz tebe. Je li te netko gurnuo? Nasmijala sam se njezinom detektivskom izrazu lica. – Ne. Nitko me nije gurnuo – lagala sam. – Jesi li sigurna? – Da. Bila sam... – zastala sam pitajući se hoću li joj reći istinu ili ne. Zaključila sam kako mi ne bi vjerovala, pa sam odlučila priču preokrenuti tako da sadrži ljudske elemente. – Bila sam glupava – nasmijala sam se kao da mi je neugodno. – Pošla sam u potragu za Grofom. – Znala sam! – uzviknula je. – Što je tebi? Zašto si odjednom opsjednuta s njim? I od kada se vas dvoje poznajete? – Sjećaš se kad sam ti rekla da ću ga pitati hoće li me oženiti? Po osupnutom izrazu njezina lica shvatila sam da je zaboravila. – Kad me tata želio udati za lorda Kingsleyja – pokušala sam joj osvježiti sjećanje. – Zar si već zaboravila tu nesretnu epizodu u mom životu? – Ne, nisam zaboravila, ali nisam te shvatila ozbiljno kad si rekla da ćeš to predložiti Grofu. Nisi kasnije ništa spominjala i mislila sam, zapravo sam se nadala da si se dozvala pameti. Jade, što si učinila? – Pa – nespretno sam se osmjehnula. – Otišla sam do Grofa i iznijela mu svoj prijedlog. Deb se pomaknula unatrag s izrazom krajnjeg zaprepaštenja na licu. – Moj Bože! Ti zaista jesi poludjela! I što je rekao? – Odbio me. – Odbio te? – ponovila je u nevjerici. – Da. Na trenutak je samo zurila u mene. – Kakav je on kavalir kad odbija dame u nevolji? Nasmijala sam se promjeni u njezinu raspoloženju. Vjerojatno je osjetila olakšanje kad je saznala da me odbio. – Deb, upravo si rekla da je to bila glupa ideja – morala sam je zadirkivati. – To još uvijek mislim. Hvala Bogu što ti nije želio pomoći. Rekla sam ti kakav je on čovjek... Ali pomogao je – odlutala sam u mislima ne slušajući je. Međutim, nisam to željela reći naglas jer bih morala objasniti zašto je to učinio, a to je zalazilo u nadnaravni dio priče. Kad sam shvatila da je prestala govoriti, odsutno sam rekla: – Nije važno. Uglavnom, odbio me. – I ti si ipak otišla do njega večeras? Zašto? – primaknula mi se bliže, kao da ću zbog njezinog intenzivnog pogleda biti iskrenija. – Hm... To je teško objasniti. – Pokušaj. Razmišljala sam i došla do jedinog mogućeg zaključka. – Deb, mislim da sam zaljubljena u njega – priznala sam. Kad sam prvi put izgovorila te riječi naglas, obuzela me sreća. Napokon! Prvi put u životu bila sam zaljubljena. Osjećala sam


leptiriće u trbuhu i pozitivan nalet energije. Odjednom je sve negativno iz mog života nestalo. Čak ni bol u ruci nije imala nikakvo značenje. Za mene je postojao samo osjećaj sreće i ljubavi. Bio je to blaženo uzvišen osjećaj i željela sam ga podijeliti sa svojom najboljom prijateljicom. – Zaljubljena si u njega? – ponovila je Deb kiselo. – Da – ozareno sam se osmjehnula zanemarujući izraz na njezinu licu. – Po njegovoj večerašnjoj reakciji, rekla bih da nije osobito oduševljen time – odbrusila mi je, i to me prizemljilo. Šutjela sam. – Jade, vidjela sam da je pobjegao glavom bez obzira kad te ugledao. Činio se užasnutim. Zarumenjela sam se od nelagode. Da, to je vjerojatno tako izgledalo onima koji nisu znali cijelu priču. – On... Ovaj, još ne zna da sam zaljubljena u njega – pokušala sam ga opravdati. – U redu, a kako si zadobila ovu ozljedu? – Ah, ova sitnica – smeteno sam se osmjehnula. – Nije baš sitnica – rekla je i obje smo pogledali očišćenu ranu. Nije bila duboka, ali se protezala cijelom dužinom ruke. – Bit će potrebni zavoji. Ne znam kako ćemo to objasniti mojim roditeljima. I mislim da ti zavoji neće odgovarati ni jednoj haljini koju posjeduješ – nasmijale smo se. – Reći ćemo im da sam pala. – Ali kako? – Kad sam se provlačila kroz otvor u zidu. – Kakav otvor u zidu? – Kad sam slijedila Grofa, pošla sam prečicom koju nam je ranije pokazala Mary. Nije bila dovoljno prohodna pa sam pala i porezala se o kamen koji je virio iz zida. Deb me i dalje sumnjičavo gledala. – Kako si došla kući? Kratko sam razmišljala što ću reći. – Pa... pala sam ravno Grofu pod noge. Pomogao mi je ustati i pozvao je kočiju koja me dovezla kući. – Jade, prošlo ja više od sat vremena otkako si nestala. Zar? Izgubila sam osjećaj za vrijeme. Iznenadila me ovom primjedbom. Možda bi Deb ipak mogla biti dobar detektiv. – Što ste radili tih sat vremena? – opet je upitala. – Razgovarali smo – pokušala sam se izvući. – O čemu? – bila je uporna. Previše uporna. – Sitnicama, ništa važno – brzo sam odgovorila. – Tek toliko da razgovaramo. Mogla sam vidjeti u njezinim očima kako razmišlja o tome hoće li odustati ili me nastaviti pritiskati pitanjima. – I što sada? – naposljetku je upitala, a ja sam odahnula jer je to značilo da me odlučila ostaviti na miru. – Ništa.


Opet me sumnjičavo pogledala i zadržala taj pogled nekoliko trenutaka, zatim se opustila. – Znači, zaljubljena si? – rekla je i osmjehnula se. – I to, ni manje ni više nego u ubojicu. Zanemarila sam njezine riječi i poslala ju van iz sobe. Osjećala sam potrebu da se prepustim novootkrivenim osjećajima bez njezinog pritiska i pronicljivog pogleda. Dvadeset i četiri godine živjela sam proživljavajući jednostavne osjećaje. Beznačajne osjećaje, kad ih usporedim s ovim što sam sad osjećala. Bila sam svjesna iskrenosti i čistoće moje ljubavi, jer nije okaljana lošim iskustvima ni traumama iz prošlosti. Voljela sam prvi put u životu. Hvala Bogu, do sada sam bila pošteđena od nasrtaja muškaraca koji nisu cijenili ljubav, ako izuzmemo lorda Kingsleyja koji me pokušao upropastiti, ali nije uspio. Znala sam da su pogrešni muškarci vrlo lako mogli pretvoriti nevinu i čistu ljubav žene u nešto izopačeno i pogrešno. Često sam znala čuti kako starije gospođe o tome razgovaraju. Kako mnoge od njih umiru od usamljenosti dok njihova ljubav vene uz muškarca koji nije sposoban uzvratiti istom mjerom i na pravi način ili je bio toliko hladan da bi uz njega uvenula i najotpornija i najsnažnija ljubav. Stariji su često govorili o tome kako je prva ljubav najljepša i najsnažnija upravo zbog činjenice što je poklonjena prvi put bez straha je li završila u pogrešnim rukama koje bi ju gušile i na kraju slomile. Nisam mogla ni zamisliti što bi to moglo značiti. Zašto bi netko poželio ugušiti ove predivne osjećaje u meni? Slomiti ih? Uništiti ih do te mjere da više nikada ne poželim voljeti? Nisam to mogla razumjeti. Sad kad sam znala da neizmjerno volim, u glavi su mi odzvanjale sve moguće riječi koje sam ikada čula povezane s ljubavlju. Nije mi bilo jasno zašto se svi nisu mogli osjećati kao ja? Uzvišeno, božanstveno, jer ljubav je poticala sve te nebeske osjećaje, a ne primitivne, iz pakla... Pakao... Lucian je poslanik iz pakla, poslan da u ljudima budi mržnju, da ubija svaki oblik ljubavi, nježnosti... Zaštitnički sam se uhvatila za prsa. Iako sam ga voljela, bila sam spremna ovu ljubav zaštititi od njega samoga. Nisam željela dopustiti da ju zgazi, uništi... Nisam htjela zamišljati kakav bi mi bio život ako bi moja ljubav prema njemu bila uništena... Ostala bi samo prazna bol... Ne, nisam mogla ni zamisliti što bi u meni ostalo ako bi mi on sam slomio srce u tisuće komadića... Sjedila sam s Deb u salonu. Obje smo se zadubile u knjige koje smo čitale. Lady Emm nije odobravala čitanje, ali, hvala Bogu, Debini su roditelji imali drugačije mišljenje, pa nas je ostavila na miru. Srećom, povjerovali su u priču o mojoj ozljedi. Rekle smo da sam pala na ulasku u kuću, kad me Carly dovezla. Prema našoj verziji, bilo je previše mračno i nisam vidjela gdje sam koračala, zbog čega sam se spotaknula o ukras kraj stepenica i pala. Bili su zabrinuti, ali su se uskoro smirili kad smo ih Deb i ja uvjerile da ozljeda nije strašna, tek površna ogrebotina. Ipak, zavoj na mojoj ruci nije mi dopuštao da zaboravim što se sinoć dogodilo. Kao da bih mogla zaboraviti na to. Kad je Deb sinoć otišla u svoju sobu, nisam mogla zaspati od silnih osjećaja koji su me obuzimali. Ljubav? Ovaj put Lucian nije smio tek tako nestati. Obećao je da će me zaštititi. Čak mi se učinilo da sam vidjela nečiju siluetu u tami ispod prozora kad sam pogledala van, malo prije zore. Nadala sam se da je to Lucian, koji stražari i čuva me. Silueta je nestala dolaskom zore.


– Djevojke, imate goste – obavijestila nas je lady Natalie, Debina mama. Nju sam jako voljela. Toliko puta sam maštala o tome da smo Deb i ja sestre i da je lady Natalie naša mama. Bila je nježna žena, prepuna dobrote. Srednje visine, plave kose kao kod Deb i srdačnih smeđih očiju. Ona i Deb nevjerojatno su nalikovale jedna drugoj. – Tko je stigao, mama? – upitala je Deb. – Carly i Mary u društvu još jedne djevojke i njezine družbenice. Deb je veselo poskočila. – Uvedi ih, molim te. Lady Natalie kimnula je glavom i rukom pozvala djevojke koje su čekale u predvorju. – Bok, djevojke – veselo nas je pozdravila Carly i lepršavo ušla u prostoriju. Iza nje su ušle i ostale. Carly je odmah sjela na fotelju pokraj prozora, dok je Mary pomalo izgubljeno zastala uz vrata kao da nije znala što će sa sobom. A preostale dvije djevojke zastale su kraj nje. – Ovo je Lucinda Judde i njezina družbenica Tara Honore – napokon je rekla Mary. – Upoznale smo se sinoć na balu nakon što ste vi nestale. Nadam se da vam ne smeta što sam ih pozvala – upitala je pomalo smeteno. – Naravno da nam ne smeta, Mary – osmjehnula se Deb. – Sjednite. Ja sam Deborah, a ovo je Jade. – Znamo. Mary nam je pričala o vama – rekla je Lucinda i ljubazno se osmjehnula. Sjela je na divan, a Tara ju je slijedila u stopu. Lucinda me opčinila svojim egzotičnim i neobičnim izgledom. Imala je crnu kosu svilenkastog sjaja kakav nikad prije nisam vidjela. Kao i moje, njezine su oči bile neobične zelene boje, oblikom su podsjećale na mačje, ukošene prema van. Promatrala nas je znatiželjno i otvoreno. Zaista je bila zanimljiva, najviše zbog neobičnih očiju. Imala je maleni nos i pune, lijepo oblikovane usne. Bila je naših godina, dok je Tara imala negdje oko trideset, ali i ona je bila oku ugodna. Visoka i vitka, guste smeđe kose i sivih očiju koje je skrivala iza debelih zlatnih naočala. Tara se činila ozbiljnom, dok je Lucinda ostavljala dojam djevojke koja se voli smijati i zabavljati. – Mi smo nove u gradu pa vam se želimo iskreno zahvaliti što ste nas primile u vaše društvo – rekla je Lucinda. – Ovo je prva sezona kojoj prisustvujem. – Zaista? – oduševila se Carly. – Očekuju te mnoge pustolovine. – Carly, nemoj ju odmah prestraviti. Pusti je na miru – upozorila ju je Deb s osmijehom. Carly ju je uvrijeđeno pogledala. – Zar sam nešto krivo rekla? – upitala je s lažnom nevinošću. – Zasad ne, ali s tobom se nikad ne zna. Carly se na trenutak pokunjila, ali se zatim široko osmjehnula. – Iz kojeg dijela zemlje stižete? – upitala je Deb ignorirajući Carly. – Sa sjevera. Iz okruga Sunhill. – Oh, čula sam za taj okrug. Kažu da je lijep, posebno zimi. – Dobro si čula – osmjehnula se Lucinda. – Umjesto da opisujem kako izgleda, pozivam vas da dođete ove zime u posjet i same se uvjerite koliko moj dom može biti lijep. Djevojke su se uzbuđeno osmjehnule.


– Izvrsna zamisao! – najviše oduševljenja pokazala je Carly pustolovnog duha. Nasmiješila sam se njezinoj reakciji. – Ovdje sam odsjela kod tete, koja je nažalost nepokretna. Zbog toga mi društvo pravi Tara, koja ujedno igra ulogu moje pratilje – pogledala je prema Tari i nježno joj se osmjehnula. – Zapravo ne poznajemo nikoga što je veoma nezgodno jer nas nitko ne može predstaviti ostatku društva. – Oh, ne brini se zbog toga. Sad je to riješeno. Potrudit ćemo se da upoznate sve koji nešto znače – rekla je Deb velikodušno. – Kako ste sinoć uspjele ući na zabavu Emettovih? – upitala sam. – Zahvaljujući susjedi koja je bila toliko ljubazna da nas povede sa sobom i svojim kćerima – odgovorila je. – Ali, nažalost, ne možemo se više oslanjati na nju, jer su danas otputovali u drugi grad. – Ipak, bilo je dovoljno da upoznate nas – rekla je Mary. – Da – osmjehnula se Lucinda. – Meni je dosadno – javila se Carly koja je bila zavaljena u fotelji. Njezin sjedeći položaj bio je krajnje neprimjeren. Prebacila je obje noge preko lijevog rukohvata, a leđa je naslonila na desni naslon za ruke, zabacivši glavu unatrag. – Želim avanturu – rastegnula je. – Tko bi tebi udovoljio? – rekla je Deb. – Suprotno tvom mišljenju, ipak nisam toliko zahtjevna – uspravila se Carly i pogledala nas – Samo bih željela da se nešto zanimljivo dogodi, nešto... pustolovno... Nasmijala sam se. Carly i Mary sve više su mi se sviđale, svaka na svoj način. Carly zbog svoje energije i entuzijazma, a Mary zbog svoje dobrote i nevinosti. Bile su čista suprotnost, a ipak najbolje prijateljice. – Mary – obratila joj se Carly. – Što kaže gospodin West? Mary se isti tren zarumenjela na spomen njegova imena. – Kako to misliš? – tiho je upitala. Carly ju je voljela nemilosrdno zadirkivati u vezi s njim. – Čula sam da je kupio novog konja izvrsne sorte, a i zaposlio je još posluge u svom domaćinstvu – vragolasto ju je pogledala. – Možda se gospodin West namjerava oženiti... – Jezik pregrizla... – odjednom je rekla Mary zbog čega smo se nasmijale. Mary je bila djevojka čeličnih živaca ili je jednostavno bila previše dobra i draga da bi na nekoga povikala, ali kad je Carly bila u pitanju činilo se da se nije mogla kontrolirati. Carly je znala gdje treba ubosti da bi od nje dobila reakciju. – Hajde, hajde – nasmijala se Carly. – Možda upravo ti budeš buduća gospođa West. Mary je opet dobila tamno ružičastu boju u obrazima i smeteno se nasmiješila. Činilo se kako joj ta ideja godi.

**** Društvo nas je napustilo malo prije večere. Pred kraj smo se sve opustile uz mnogo


smijeha i zabavnih priča. Čak se i Tara priključila našim razgovorima, iako se u početku držala ukočeno i povučeno. Ukratko, bile smo oduševljene pridošlicama. Stvorile smo veselo i ugodno društvo. Bila sam zadovoljna time, ali ipak bi moja pozornost odlutala kad bih pomislila na Luciana. Željela sam ga opet vidjeti, ali nisam znala kad će to biti. Obećao je da će me štititi, što je značilo da će nastojati biti u mojoj blizini. Nadala sam se da ću ga vidjeti na balu na koji smo sutra trebale ići. Imala sam razlog više veseliti se skorašnjem izlasku. Počela sam cijeniti te balove, koje sam prije prezirala. Otkrila sam sasvim novo značenje tih društvenih događanja.

**** Na zabavi smo bile u punom sastavu: Deb, Mary, Carly, Lucinda, Tara i ja. Nedugo nakon dolaska pridružio nam se Anthony koji nije sasvim mogao sakriti svoje oduševljenje Lucindom, što Deb baš i nije najbolje primila. A i mene je njegovo ponašanje neugodno iznenadilo. Činio se tako fin i dobar. Zar je sve to bila gluma? Zar mu je Deb bila samo zabava dok nije naišla ljepša, zanimljivija i bogatija? Zašto su muškarci toliko nepouzdani kad je ljubav u pitanju? Iskreno sam mislila da će on biti drugačiji od svih koje sam do sada upoznala. Prema svom iskustvu mogla sam ih usporediti samo s leptirima koji su slijetali s cvijeta na cvijet. Najviše bi me razočarali upravo oni muškarci koji su izgledali pošteno i zračili dobrotom. Od takvih nikad nisam očekivala podlo ponašanje. Oni kao da su iskorištavali svoje lice puno povjerenja, tjerajući ženu da pomisli kako je ona jedina koja ga je uspjela pridobiti, da misli da je osvojila ljubav poštenog muškarca u kojeg može imati povjerenja, jer povjerenje je bilo najvažnije. Iako sam tijekom godina promatranja i slušanja što se događa oko mene znala da čak ni takvi pošteni muškarci nisu bili od povjerenja, ipak bih svaki put nanovo naivno pala na njihov pošten izraz i grozno bih se razočarala kad bi se ispostavilo drugačije. Svako kućanstvo u koje sam ikada provirila imalo je problema. Nijedan brak koji sam dotad vidjela nije funkcionirao kako treba. Je li problem bio u ženama koje su željele nemoguće ili u muškarcima koji nisu bili pretjerano zainteresirani za ono što su žene željele i trebale? Ljudski muškarci su me živcirali zbog svog primitivizma. Možda se u tome krio odgovor na pitanje: zašto sam se zaljubila u demona, u neljudsko biće? Čak su i Carly i Mary bile neraspoložene. Moje prvotno oduševljenje našim veselim društvom promijenilo se. Mary nas je nakon nekog vremena napustila, a Lucinda je dovela novo društvo. – Ovo je Jason Smith – rekla je Lucinda. – On je moj bratić koji nas je iznenadio svojim dolaskom danas popodne. Jason je bio istih godina kao i Anthony. Imao je plavu kosu i plavosive oči. Građom je bio viši i snažniji od Anthonyja, a crte njegova lica bile su neprirodno savršene. Već na samom početku njih dvojica su se mrko odmjerili. Deb, koja je bila nezadovoljna Anthonyjevim ponašanjem, prihvatila je dolazak pridošlice


kao priliku za osvetu. Počela je otvoreno očijukati s Jasonom kojem to nije smetalo. A ja sam se opet našla iznenađenom, jer takvo ponašanje nisam očekivala od nje. Zabrinuto sam promatrala što se događa. Carly je potišteno sjedila sa strane, što je bilo čudno za nju koja je inače bila najveselija u našem društvu. – Jesu li oni uvijek ovakvi? – upitala me Lucinda. – Jučer su svi bili tako dobre volje. – Što se dogodilo? – Zaista ne znam. Inače su djevojke vesele i drage, ali večeras su neizdržive – odgovorila sam i osvrnula se po prostoriji. Pomislila sam da je možda Lucian negdje u blizini, zbog čega je društvo nabijeno negativnim raspoloženjem. To bi objasnilo toliko toga. Ali nisam ga vidjela. Možda se skrivao negdje i promatrao što se događa. – Čudno – zaključila je Lucinda i pogledala Anthonyja dobacivši mu ljubazan osmijeh. Deb je zatim otišla plesati s Jasonom, a Anthony se ljutito povukao u vrt. Zavrtjela sam glavom na njihovo nelogično ponašanje. Do nas je dolepršala Mary ozarena lica. Hvala Bogu, bar je netko bio dobre volje. – Carly – uzbuđeno ju je dozvala Mary. – Pogledaj! Carly ju je nezainteresirano pogledala s mrkim izrazom lica. Kad je stala ispred nas, podigla je ruku i prema nama okrenula pozamašan prsten koji je zasjao na svjetlu svjetiljki. – Što je to? – upitala sam. – Prsten – uzbuđeno je odgovorila. Nasmijala sam se njezinom objašnjenju. – Oh, pa vidim da je prsten, ali ima li nekakvo značenje? – upitala sam uz osmjeh. – Zaručena sam! – uskliknula je. Krajičkom oka uspjela sam primijetiti da se Carly trgnula i uspravila. – Čestitam ti, draga – rekla je Lucinda, ustala i kratko zagrlila Mary. Učinila sam isto što i ona i s osmjehom sjela natrag u stolac. Bila sam iskreno sretna zbog nje, iako sam bila iznenađena zbog brzine kako se sve to dogodilo. Ali tko sam ja da sudim. Te djevojke sam tek kratko poznavala. Tko zna od kad su se Mary i gospodin West simpatizirali. West je zanimljiv muškarac i bila sam uvjerena kako je Mary dobro izabrala. Bar sam se nadala da moj osjećaj nije pogrešan. S nestrpljenjem sam očekivala njegovu knjigu, a to me sjetilo kako sam zaboravila pitati Luciana je li mu poznala legenda o suzama žada. Nisam to smjela zaboraviti kad ga idući put vidim. Prestala sam o tome razmišljati kad je moju pozornost privukla Carly koja je još uvijek stajala poput kipa i zurila u Mary. – Za koga si se zaručila? – upitala je Carly oštro. – Za gospodina Westa, naravno – smeteno je odgovorila. – Kakvo je to pitanje? – Upravo isto sam se i ja zapitala. – Za njega? – frknula je Carly. – U čemu je problem? – Maryno se lice pokunjilo.


– U njemu, u tebi! Zašto si se morala zaručiti? – prosiktala je. – Ne razumijem... – Mrzim te! – viknula je Carly na zaprepaštenje svih i žustro nas napustila izgubivši se u gužvi u dvorani. Svi smo gledali za njom, a Maryne su se oči napunile suzama. – Nije baš reakcija koju sam očekivala od najbolje prijateljice – rekla je plačljivim glasom i otišla na drugi kraj dvorane. – Oh, kako nezgodna situacija – rekla je Lucinda. – Što misliš zašto je Carly onako reagirala? – Zaista ne znam – odsutno sam rekla. Jedini razlog koji mi je pao na pamet je Lucian. – Ali, pobogu, gdje se skrivao? Počela me iritirati njegova tajnovitost. Zašto se jednostavno nije pokazao? Ionako je već nanosio štetu svojom prisutnošću. Ustala sam želeći prošetati. Morala sam ga pronaći i upozoriti da je njegova prisutnost štetila mojim prijateljima i unosila razdor. Hodala sam uz rub dvorane gdje su ljudi sjedili ili stajali na nogama okupljeni u grupice dok je na sredini dvorane ostatak društva veselo plesao. Prešla sam cijelu dvoranu, ali nisam ga vidjela. Bila sam uvjerena da se negdje skriva. Kako drugačije objasniti čudno ponašanje ljudi koji su inače veseli i bezbrižni? Kad bi ga bar pronašla, zamolila bih ga da napusti dvoranu jer je situacija postajala nepodnošljiva. Izašla sam na terasu i prošetala cijelom njezinom dužinom, gledajući u tamne fontane i stabla. Možda je negdje vani. Odjednom je do mene došao poznati glas. – Oh, Anthony – promrmljala je Deb na moje iznenađenje. Zastala sam kao ukopana. Deb i Anthony? Jasno sam čula poljupce i nježno mrmljanje koje je dopiralo iza visoke živice. Bila sam u šoku. Deb se nikad nije ponašala tako neoprezno i nepristojno. U društvu je vladalo pravilo da samo zaručnici mogu izmjenjivati nježnosti i ona je to jako dobro znala. Deb nije bila zaručena s Anthonyjem, stoga mi nije bilo jasno zašto je toliko riskirala. Što da ih je netko drugi, umjesto mene, pronašao u tom kompromitirajućem položaju? Zar je poludjela? Glasno sam se zakašljala dajući im do znanja da nisu sami. Čula sam komešanje i tiho hihotanje. – Deb? – dozvala sam je. – Jade? Oh, to si samo ti, hvala Bogu – rekla je s druge strane i zakoračila na svjetlo. Frizura joj se raskuštrala od očito strastvenih poljubaca, a haljina je na mjestima bila zgužvana. – Pobogu, kako to izgledaš? – rekla sam i užurbano se spustila do nje. Anthony je stao iza nje i smeteno se osmjehivao, isto kao i ona. Nisam željela dalje komentirati, nego sam na brzinu popravila Debinu frizuru i dobacila joj prijekoran pogled. – Idemo – rekla sam i povukla je za sobom. – Imaš sreću što te netko drugi nije zatekao ovdje. – Baš bih voljela da jesu – odbrusila mi je.


Zastala sam i oštro je pogledala. Uzvratila mi je istom mjerom. – Razgovarat ćemo kad dođemo kući. Zauzela je obrambeni stav. – A tko će mi održati predavanje? Gospođica pala sam pod Grofove noge – zlobno se nasmijala. Osjetila sam rumenilo na obrazima, jer sam znala što je time željela reći. – Nisam ti planirala održati predavanje. Ali ćemo ipak razgovarati kod kuće, a ne ovdje – rekla sam i nastavila je vući za sobom u dvoranu. Kad smo došli do društva, situacija se vrtoglavo izmijenila. Anthony je opet svu svoju pozornost posvetio Lucindi dajući joj vruće komplimente, a Deb se objesila Joshu o ruku. Zbunjeno sam ih promatrala. Ponašali su se kao da se u vrtu ništa nije dogodilo i da nisu postojali jedno za drugo. Za ime svijeta, što se događa?! Zašto su se ponašali kao luđaci? Gdje je, dovraga, Lucian?! Bila sam izbezumljena zbog svega oko sebe.

**** Kad smo došle kući, Deb je odbijala razgovarati o onome što se dogodilo. Otišla je ravno u svoju sobu i nepristojno zaključala vrata meni pred nosom. Bijesno sam frknula. Možda će ujutro biti razumnija. Nema smisla navaljivati na nju kad je bila u čudnom raspoloženju za koje zapravo nije ona kriva, nego Lucian. Pogledala sam kroz prozor i opet ugledala siluetu. Je li to mogao biti on? Iako sam bila ljuta na njega, moje srce je zatreperilo od sreće jer me štitio. Dok sam, skrivena iza debele zavjese promatrala van, morala sam priznati da je moja ljutnja bila nepravedna. Nije on kriv što je tako djelovao na ljude. To je dio njegove prirode, tako je programiran od strane Lucifera. Ali... Zašto ta njegova moć više nije djelovala na mene? Činilo se kako jedino ja večeras nisam potpala pod njegov utjecaj. Je li razlog tome bila moja ljubav prema njemu? Silueta je mirno stajala ispod stabla u vrtu. Mogla sam jasno vidjeti obris njegovog tijela skrivenog ispod plašta. Morala sam razgovarati s njim. Objasniti mu što se dogodilo i pokušati doći do nekakvog rješenja njegove zaštite koja neće utjecati na druge ljude u mojoj blizini. Jer ako se ovako nastavi, više neće biti ljudi koji će željeti biti blizu mene. Svi će biti u svađi. A plan je bio otjerati demone, a ne ljude. Uzela sam plašt kako bih se zaštitila od znatiželjnih pogleda, za svaki slučaj. Protiv hladnoće mi nije trebao jer je srpanjska noć bila sparna. Namjerno sam ostavila upaljeno svjetlo u sobi jer sam se bojala da bi otišao ako bih ga ugasila, misleći da sam pošla na spavanje. Nisam željela da mi pobjegne. Iskrala sam se iz sobe i spustila se u prizemlje što sam tiše mogla. Morala sam rukom pratiti liniju zida jer u hodnik nije dopiralo nikakvo svjetlo s obzirom na to da tu nije bilo prozora, nije bilo ni mjesečevog sjaja koji bi mi olakšao snalaženje u mraku. Kuća se činila praznom. Svi ukućani, uključujući i poslugu, otišli su na spavanje, pa sam


imala slobodan put. Spustila sam se niz široke stepenice i odlučila se za stražnja vrata koja su vodila u vrt. Nježno sam otvorila vrata, bojeći se da ne zaškripe. Ispred mene se protezao voćnjak obasjan mjesečinom. Stabla su izgledala kao vojnici svrstani u pravilne redove, čekajući svoju naredbu. Krošnje su bile prelivene srebrenim sjajem, a podnožja stabala uronjena u gustu tamu. Izašla sam van i tiho zagazila preko meke trave na kojoj su moji koraci postali nečujni. Što sam se više približavala stablu ispod kojeg se nalazio Lucian, to mi je srce ubrzanije kucalo. Ovaj put ću ga vidjeti na sasvim drugi način, sad kad sam bila sigurna u svoju ljubav. Ali nisam mu smjela dati do znanja što osjećam. Morala sam to skrivati kao najveću tajnu. Nisam imala pojma kako bi mogao reagirati. Jesu li demoni bili sposobni za ljubav? Ili samo za njezino uništavanje? Nisam željela da mi se nasmije u lice i pogazi moje srce, bez kajanja. Zastala sam osjetivši gorčinu zbog vlastitih misli. Jesam li luda što sam vjerovala u svoju ljubav prema njemu? I još luđa što sam se nadala da bi mi mogao uzvratiti? Zašto sam uopće mislila da bi ta mogućnost mogla postojati? Jasno je rekao da mi je pomogao s dionicama isključivo iz sebičnih razloga, a sinoć me spasio jer se osjećao odgovornim što me upleo u cijelu ovu zbrku. Zar sam brkala njegovu krivnju što je u pakao uvukao nevinu žrtvu, s privrženošću i nježnošću? Zaboljela su me vlastita razmišljanja, pa sam ih odbacila i nastavila koračati. Prikrala sam se kutu kuće i virnula prema stablu kako bih vidjela je li još uvijek tamo. Bio je, ali... Nešto nije u redu. Naprezala sam se kako bih izoštrila vid. Učinilo mi se da je silueta prevelika za Luciana. Kad sam gledala s prozora nisam to mogla uočiti. Ako to nije bio on, onda tko... Silueta se pomaknula i izronila na mjesečinu. Ostala sam bez daha od strave i užasa, zatim sam se ukočeno zalijepila uz rub kuće. To nije Lucian, to nije ljudsko biće... to je bilo čudovište! Samo njegova glava bila je veća od polovice mog tijela. Bio je groteskan! Crte njegova lica bile su izobličene, kao da ga je netko neumorno udarao maljem zbog čega je na mjestima izgledalo zgnječeno. Imao je mutne velike oči, ali nos mu je bio potpuno udubljen. Samo dvije rupice koje su trebale predstavljati nosnice, a usne iskrivljene u neprirodnom kutu. Na trenutak mu je ispod plašta izronila ogromna kvrgava ruka u kojoj je zabljesnuo veliki nož. Već u idućem trenutku ponovno se povukao s mjesečine i zapao u sjenu stabla. Od straha i užasa koji sam osjećala, bila sam paralizirana. Nisam se usuđivala pomaknuti. Nisam željela da me čuje, vidi, nanjuši! Oh, Bože, što ću učiniti? Nisam se usuđivala pomaknuti, a tako sam željela pobjeći! Suza mi se skotrljala niz ukočeno lice. Toliko sam se snažno zalijepila uz zid kuće, da su me leđa počela boljeti. Ono čudovište moglo bi me skršiti u jednom potezu. Zašto je bio tamo? Što je čekao? Ako me želio napasti, mogao je bez problema uletjeti u moju sobu i ubiti me. Samo da me natjera da zurim u njega, umrla bih od straha. Nisam se mogla vratiti u sobu jer ni gore nisam bila sigurna. Gdje bih se mogla sakriti? Je li to još jedan od Luciferovih podanika poslanih po mene? Morala sam pobjeći.


Skupila sam hrabrost i natjerala se na minimalno, tiho pomicanje duž zida. Kad sam stigla do ružinog grma, opet sam ukočeno zastala. Morala sam se odlijepiti od zida ako sam mislila nastaviti dalje. Čudovište više nisam mogla vidjeti, ali mi je slika njegovog lica i cijele pojave još gorjela pred očima. Nikad u životu nisam vidjela nešto toliko strašno i grozno. Osjećala sam hladne kapljice znoja koje su izbijale na površinu, što od naprezanja da se pomaknem s mjesta, što od strave koja me prožimala. Spoznaja da su demoni postojali sad je dobila dimenziju užasa. Nisam znala kako se nositi s ovim. Što ako situacija bude sve gora i gora? Što ako čudovišta koja će dolaziti za mnom budu sve strašnija? Kako se nositi s tim? Nešto je zašuškalo u mojoj blizini. Naglo sam okrenula glavu prema smjeru iz kojeg je dopirao zvuk. Nešto je brzo proletjelo i već u idućem trenutku netko je bio tik ispred mene. Od panike i straha zavrtjelo mi se u glavi i počela sam padati kad su me nečije ruke uhvatile. Samo neka bude brzo, procijedila sam u sebi i čvrsto stisnula oči. – Jade? – prošaptao je poznati glas. Oprezno sam otvorila jedno oko i zagledala se u lice ispred sebe. – Lucian! – s olakšanjem sam prošaptala. – Što radiš tu? – oštro me upitao. – Oh, tiho, tiho – upozorila sam ga. Čudovište je zarežalo i čula sam njegove korake, zbog čega sam zacviljela i čvrsto se stisnula uz Luciana. – Gotovi smo, umrijet ćemo – zavapila sam. – Prestani – hladno me upozorio. – Što je tebi? Zbunjeno sam zurila u njega dok me pokušavao odgurnuti od sebe. – Tamo je čudovište – prošaptala sam. – Kakvo čudovište? O čemu pričaš? – pitao me i napokon me dovoljno snažno odgurnuo zbog čega sam blago udarila leđima o zid. Nisam se obazirala na to, nego sam prestravljeno pogledala prema kutu kuće gdje se čudovište pojavilo i zaustavilo. – Eto to čudovište! – zavrištala sam i potrčala što su me noge brže nosile. Imala sam osjećaj da mi se srce spustilo u pete. Nisam mogla ni o čem razmišljati, samo o potrebi za bijegom sve dok nisam snažno udarila u prepreku koja se odjednom stvorila ispred mene. Zbog udarca sam zateturala i pala na stražnjicu. Ošamućeno sam odmahnula glavom i pogledala gore. – Milorde! On je mirno stajao i hladno me promatrao. – Misliš da bi te bježanje spasilo? – mirno je upitao gledajući me s visoka. Teško sam progutala i pogledala preko ramena. – Ali čudovište... – Ako ga još jednom tako zovneš, tako mi svega, prebacit ću te preko koljena i dobro istući – zarežao je. – Što? – zinula sam u čudu. – On nije čudovište – nagnuo se iznad mene i mrko me pogledao, zatim me nimalo


nježno zgrabio ispod ruke i povukao na noge. – Dođi da te upoznam s Pahuljicom – rekao je. – Pahuljica?! Vi mora da me zezate?! – zavrištala sam jer nisam mogla vjerovati svojim ušima. Upravo sam proživljavala najgoru noćnu moru u svom životu, a on me hoće upoznati s Pahuljicom!? – Ušuti! – opet je zarežao na mene. – Želiš li da probudimo sve u kući? Kako im misliš objasniti što se ovdje događa? – To objašnjenje bi i mene zanimalo – procijedila sam. Oprezno sam ga slijedila prema Pahuljici. Nisam mogla vjerovati da mu je to ime! Kakva ironija! Nije nimalo podsjećao na nježnu, podatnu pahuljicu. Čudovište je i dalje stajalo na rubu kuće i čekalo. Što smo se više približavali, to sam sve više oklijevala. U jednom trenutku Lucian se okrenuo i kad je shvatio da zaostajem, vratio se do mene, zgrabio me za ruku i povukao. Opirala sam se, ali bezuspješno. Njegov je stisak bio kao od čelika, čvrst i odlučan. Doveo me ravno pred čudovište, gurnuo ispred sebe i stao iza mojih leđa, ruku položenih na moja ramena. Gledala sam u pod ne usuđujući se podignuti pogled. Zurila sam u ogromna stopala čudovišta ispred sebe. – Jade – rekao je Lucian – upoznaj Pahuljicu. – Ne, hvala – prošaptala sam. Osjetila sam da se Lucian nagnuo naprijed, a zatim oštro naredio: – Pogledaj ga. Ne budi nepristojna, povrijedit ćeš mu osjećaje. Nemam vremena za ove gluposti. Na spomen da bih ja mogla povrijediti osjećaje čudovišta ispred sebe naglo sam podigla pogled i u nevjerici zurila u prizor ispred sebe. Bio je još ružniji i strašniji izbliza. Instinktivno sam se stresla i povukla unatrag, ali me Lucianovo tijelo spriječilo da se pomaknem. Čudovište me gledalo svojim velikim mutnim očima izobličenog izgleda. Umalo sam zajecala. Zatim je ispustio nevjerojatan zvuk, kao ranjena životinja koja je tražila pomoć i blago je pognuo glavu gledajući u pod. Zbunjeno sam ga gledala. – Oh, divno! – rekao je Lucian. – Sad si ga uvrijedila, e pa sad ga ti tješi. Tako mi svega, ja neću – rekao je i ljutito se odmaknuo od mene. I dalje sam se zbunjeno osvrtala gledajući čas u ljutitog Luciana koji se zastavio podalje do nas, zatim u čudovište koje je i dalje ispuštalo tužne zvukove i gledalo u pod. Nešto me steglo u srcu. Ako je Lucian smatrao da je sigurno upoznati me s ovom spodobom, morala sam mu vjerovati. Osjećala sam da mu mogu vjerovati. Ali što mi je činiti? Da ga dotaknem? Ne, hvala. Da progovorim? A što bih rekla? Tupo sam zurila ispred sebe. Nisam se usuđivala pomaknuti, iako je Lucian smatrao da sam sasvim sigurna u blizini ovog čudovišta. – Dotakni ga – odjednom je rekao Lucian. – Daj mu do znanja , da ga se ne bojiš. Svjestan je svog izgleda i veoma ga povrijedi kad ljudi tako reagiraju. – Da ga dotaknem? Ukočila sam se. Ali bojala sam ga se. Zašto je to bilo toliko pogrešno i


uvredljivo? Je li se u zadnje vrijeme pogledao u ogledalo? Naravno da užasava ljude svojim izgledom. I dalje je cvilio. Nisam više mogla podnijeti ovu situaciju, a imala sam osjećaj da će nas Lucian nemilosrdno natjerati da zurimo jedno u drugo sve dok se ne sprijateljimo, pa sam plaho ispružila ruku. Zvijer je ušutjela, što me još više uplašilo. Pogledala sam u Luciana koji je kimnuo glavom u znak odobravanja. Nastavila sam primicati ruku prema Pahuljici. Jedva sam mu sezala do prsa. Pobogu, gdje da ga dotaknem? Na trenutak sam zastala, misleći se, a onda sam mu dodirnula prsa. Ispod tankog sloja odjeće tijelo mu je bilo kao kamen, čvrsto i hladno. Odjednom se čudovište bacilo na pod zbog čega je zemlja zadrhtala, a ja sam se okrenula spremna na bijeg. Nisam razumjela što se događa. Lucian me zaustavio. – Samo se želi maziti – blago je rekao kad je stao pored mene. – Pogledaj ga. I zaista. Pahuljica je bio na leđima na podu s podignutim grotesknim rukama i nogama. Na licu je imao izraz koji bi se mogao opisati sretnim. Usne je iskrivio u nešto što je moglo podsjećati na osmijeh, ali nisam bila sigurna jer mi je više sličilo grimasi. – Slobodno ga pomiluj, kao da je tvoj kućni ljubimac – prošaptao mi je Lucian na uho. – Ali ne smije čuti da ga tako nazivaš. Naljutit će se. To je bio nimalo utješan podatak. Duboko sam udahnula i opet se približila Pahuljici, te ga ukočenom rukom pomilovala po trbuhu. Iako je ležao na podu, njegov trbuh je bio u razini s mojim iako sam stajala na nogama. Strašno! Nakon par milovanja, Pahuljica je počeo proizvoditi zvuk kao da se smješka. Kakav čudan zvuk. – U redu, dosta – odlučno je rekao Lucian, a ja sam na njegovo naređenje rado odmaknula ruku. Već u idućem trenutku, Pahuljica je bio na nogama i nespretno se gegao prema stablu ispod kojeg sam ga i pronašla. U čudu sam gledala za njim. Zaista neobično stvorenje. – Tko je on? – upitala sam kad sam se okrenula prema Lucianu koji me sa zanimanjem promatrao. – Sjedni – rekao je i sjeo na klupu ispod obližnjeg stabla. Još uvijek sam osjećala odbojnost kad bi me netko ponudio da sjednem, zbog svega što se dogodilo kad me tata obavijestio o bankrotu, ali poslušno sam učinila što je tražio od mene. – Pahuljica je demon – počeo je objašnjavati kad sam sjela kraj njega. Nije gledao u mene nego ispred sebe. – On je jedan od prvih neuspjelih pokušaja. Lucifer je pokušavao sve dok nije napravio demone koji su nalikovali ljudima, ali dok se to nije dogodilo imao je mnogo ovakvih slučajeva – pokazao je prema Pahuljici. – Kako ste ga upoznali? Kako ste se sprijateljili? – što mi je više informacija davao, to je moja znatiželja bila jača, a pitanja su se sve više množila. – Nekoliko godina nakon što sam stvoren, naišao sam na njega. Nekoliko demona kojima


je vjerojatno bilo dosadno ili su se jednostavno željeli osvetiti Luciferovim kreacijama, mučili su ga i zlostavljali. Nisam bio raspoložen gledati to pa sam ga spasio dok su spavali. Još uvijek nemam pojma zašto sam to učinio. Možda jer sam smatrao kako Pahuljica nije tražio da bude takav kakav je stvoren. Nije on kriv – mračno je rekao – Ali od tada me ne ostavlja na miru. Nasmijala sam se. – Što je smiješno? – oštro me upitao i prostrijelio pogledom. – Vi ste ipak slabi na patnje nemoćnih – sretno sam ukazala na tu činjenicu. – Jade – hladno je rekao. – Zar zbilja misliš da je Pahuljica nemoćan naspram drugih demona? – upitao je. Pogledala sam prema gromadi od čudovišta. – Ne... – morala sam priznati i to je moju teoriju bacilo u vodu. – Eto vidiš. U krivu si, to nije bio moj motiv. Ne znam zašto se Pahuljica nije branio dok su ga mučili, jer znam da se mogao osloboditi. Možda jer je znao da ih ne može ubiti i da bi vjerojatno krenuli u potragu za njim ako bi im pokušao nauditi. Ne znam za njegove motive, ali bez obzira na moje motive, tijekom stoljeća on se pokazao korisnim, osobito u bitkama. – U bitkama? – zabrinuto sam ponovila. – Da. Iako je nježan i prokleto obožava maženje, u borbi je krvoločan. – Stresla sam se. Zatim sam se sjetila još nečega. – A gdje je on bio kad sam vas pronašla u dvorcu u onom stanju? – upitala sam. Lucian je na trenutak šutio, zatim objasnio: – Poslao sam ga na lažnu misiju što dalje od sebe. – Zašto? – Jer sam mislio da ću moći izdržati do kraja. – Ovo je već drugi put da mi to spominjete i ovaj put zahtijevam objašnjenje: do kraja čega? Ne razumijem. Opet je zašutio, spustio glavu, zatim tiho odgovorio: – Mi ne možemo umrijeti, Jade. – Nikad? – začudila sam se. Zar su bili besmrtni na sve moguće načine? Nasmiješio se. – Postoje samo dva načina da nas se ubije. Jedan je uz pomoć otrova koji Lucifer spravlja od suza žada – kad je to rekao sjetila sam se legende koju mi je ispričao gospodin West. Znači, bila je istinita? Mislila sam ga pitati o tome, ali sam ipak šutjela jer je nastavio objašnjavati, a željela sam čuti svaku informaciju koju mi je davao. – Drugi način je: smrt u nedostatku hranjenja dušama. Ali ta smrt je nemilosrdna. – Sjećam se, unutarnji su vam organi izgarali... – Ne samo to – njegovo je lice bilo obojano sjenama, glas mračan i dubok dok je govorio o temama koje su za njega vjerojatno bile neugodne. – Ta smrt predugo traje. Potrebno je ne hraniti se mjesecima da bi na kraju demon zaista preminuo. – Mjesecima? Ali... – Da, to je još jedan od Luciferovih prokletih darova – ogorčeno me prekinuo. – Nismo mogli umrijeti samo tako, o svemu je želio on odlučivati. Stoga nam je dao sposobnost da možemo dovoljno dugo živjeti bez hrane, ali opet predugo u boli i agoniji da bismo mogli


izdržati do kraja. Svaki od nas, koji je ikad poželio smrt i pokušao apstinirati, prije ili kasnije odustao bi i posegnuo za dušom – tiho je rekao i spustio ramena. – Bol je prestrašna... – Zašto ste željeli umrijeti? – nježno sam upitala. Pogledao me tako čudno da sam zatreperila. – Na zemlji sam tisućama godina, predugo... Umoran sam od svega... Zamislila sam se nad njegovim riječima. – Da, to je zaista predugo... – Otkad sam stvoren, živim na isti način. Vrebam ljude u nadi da mi obećaju svoju dušu, zatim čekam da se to obećanje ostvari. Svaki dan isto, svako stoljeće isto, svako tisućljeće isto. Dosta mi je... – Što Lucifer želi od vas... demona? – Želi da stvaramo pakao na zemlji. Da na ljude utječemo negativno i u njima budimo najprimitivnije osjećaje, potrebe... Zbog nas se započinju ratovi, ubojstva... Sve što je loše u svijetu, mi smo odgovorni za to. – Ali zašto mu je to potrebno? – Želi da ljudi shvate kako je on jedini pravi vladar na zemlji i da će uvijek biti onako kako on želi: krvoproliće i smrt. Iza ugla kuće provirilo je Čudovište, odnosno Pahuljica, prekidajući naš razgovor i tiho zarežavši. Upitno sam pogledala Luciana. – Samo provjerava jesmo li još tu. Moram te upozoriti da on nema sposobnost govora, ali razumije sve što mu se kaže. – U redu... – I ako dođe do tebe, ne boj se. Samo ga malo potapšaj gdje stigneš i on će zadovoljno otići. Stvarno me izluđuje s tim, ali kad odbijem to učiniti danima se duri. Glupo osjetljivo stvorenje – prosiktao je, a ja sam sretno primijetila da je Lucian zapravo volio svoje glupo osjetljivo stvorenje. To mi je dalo nadu. Možda je ipak bio sposoban osjećati ljubav a da toga ni sam nije bio svjestan. – Tko mu je dao to čudno ime? – upitala sam uz smiješak. – Ja. – Vi? – iznenađeno sam ga pogledala. – Ali zašto baš Pahuljica? Mračno me pogledao. – Bilo mi je prokleto dosadno – hladno je odgovorio. Shvatila sam poantu: da se ne miješam gdje mi nije mjesto, pa sam promijenila temu. – Što je uopće radio ispod mog prozora? – upitala sam. – Rekao sam mu da stražari i čuva te. Za svaki slučaj – zatim se okrenuo više prema meni i mrko me pogledao. – A što si ti radila usred noći u vrtu i šuljala se okolo? – oštro je upitao. – Mislila sam da ste vi ispod stabla i sišla sam jer sam morala razgovarati s vama. – O čemu? Tek tada sam se sjetila što sam željela. – O vašem utjecaju na moje prijatelje na večerašnjoj zabavi. Upitno me pogledao.


– Nemam pojma o čemu govoriš? – Bio si na balu, zar ne? – Ne. Bio sam napadnut na putu za bal, ali uspio sam to riješiti. Na kraju sam došao ovamo. Ova me informacija zbunila. Nisam znala kako onda objasniti čudno ponašanje mojih prijatelja. – Ali ako ti nisi bio na zabavi, kako onda objasniti ponašanje... – zamišljeno sam rekla. – Što se točno dogodilo? – zabrinuto je upitao. – Moje su prijateljice inače vesele i dobre djevojke, ali večeras su se ponašale nemoguće. Stalno su se svađale. Najviše me šokirala Deb koja se inače strogo drži svih pravila u društvu. Sviđa joj se mladi oficir Anthony, ali večeras su bili nevjerojatno čudni... – Kako čudni? U kojem smislu? Nisam bila sigurna kako objasniti. Jednostavno su bili čudni, kao da nisu bili oni. Kao da je netko drugi ušao u njih, đavao... – Ovako... – počela sam objašnjavati. – Anthony, kojem se inače sviđa Deb, nije mogao skinuti pogled s nove djevojke Lucinde, što je kod Deb izazvalo ljubomoru i neprimjereno ponašanje. Počela se vješati po Lucindinom bratiću Jasonu. Na kraju sam zatekla Deb i Anthonyja u vrtu u strastvenom zagrljaju. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Ona se nikad, ali baš nikad ne ponaša toliko neoprezno i ludo. Mislila sam da ste vi negdje u blizini i da svojim utjecajem unosite kaos i nered među njih... – Nisam bio blizu... – rekao je zamišljeno. – Ali to ne znači da neki drugi demon nije bio tamo. – Što? – začuđeno sam upitala, zatim sam shvatila. To je imalo smisla. Netko drugi je bio odgovoran za njihovo nelogično ponašanje. – Ali tko? – S obzirom na sve što si mi rekla, demon je morao biti jako blizu da bi imao tako snažan utjecaj. Veoma blizu... – Negdje u plesnoj dvorani? – Da je samo bio negdje sa strane i promatrao vas, osjećali biste se bezvoljni, ali ne biste zapadali u svađe ili neprimjereno ponašanje. Ako je imao sklopljenu nagodbu s jednim od vas, to također ne bi utjecalo na ponašanje cijelog društva, samo na osobu s kojom ima nagodbu... Mislim da je demon bio u vašem društvu, morao je biti... cijelu noć... U šoku sam zurila u njega. Je li to mogao biti Anthony? – Ali tko? – tiho sam upitala, strepeći od odgovora. – Rekla si da se to prvi put dogodilo večeras? – Da. – Koga ste zadnjeg upoznali, a postao je dio vašeg društva? Nisam se morala dugo misliti, ime mi je odmah izletjelo. – Lucinda! – rekla sam. – Ali ona je djevojka? – Zar misliš da su demoni samo muškarci – nasmijao se, zbog čega sam se nelagodno zarumenjela. – Ne, naravno da ne, ali... Prvi put kad je bila s nama u društvu, na čaju u Debinoj kući sve je bilo u redu. Bile smo vesele i nasmijane...


– Utjecaj ne mora započeti odmah. Što je duže s vama i što je demon moćniji, to postaje gore. – A njezin bratić i družbenica? Jesu li oni ljudi? – Sumnjam. Demoni nikad nisu bliski s ljudima. Za nas, vi ste samo plijen, igračke... – zastao je kad je vidio izraz mog lica za koje sam pretpostavljala da je odražavalo moje unutrašnje razočarenje njegovim riječima. – Je li to uvijek pravilo? – ogorčeno sam upitala. – Da. – Što je s nama? Jesam li i ja vama plijen, igračka? Ne razumijem... Gledao me ne znajući što odgovoriti. – U vašem je društvu najvjerojatnije troje demona, Jade – promijenio je temu što me još više povrijedilo. – To je veoma opasno. Uzdahnula sam. – Što ćemo učiniti? Moram upozoriti ostale. – Ne znam koliko ćeš uspjeti u tome s obzirom na to da im ne smiješ reći što se zapravo događa. Pokušaj održati društvo podalje od demona, a ja ću pokušati pronaći nekakav način da ih se riješimo – zatim je zamišljeno dodao: – Ne mogu vjerovati da su toliko opsjednuti s tobom. – Sa mnom? – šokirano sam ponovila. – Očito. Moram saznati zašto od početka nisu krenuli isključivo na mene kad su saznali za moj propust, nego su se usmjerili na tebe. To nema nikakvog smisla.


spričavam se na svom ponašanju sinoć – obratila mi se Deb kad smo nakon ručka ostale same. Izašle smo u vrt i uputile se prema vrtnim klupama u sjenici koja je bila isprepletena raznobojnim cvijećem i okružena slapom zelenila. Za mene je to mjesto predstavljalo oazu mira na ovom imanju. Slika sjenice utopljene u cvijeće i zelenilo uvijek me iznova oduševljavala. Kad bih sjela, najprije bih duboko udahnula sladunjavi miris koji je bio u zraku. Imao je terapeutski učinak na moja osjetila. A to mi je više nego potrebno. Bilo mi je drago što je Deb prva spomenula sinoćnji događaj, jer sam željela razgovarati s njom o tome i činilo se da se dozvala pameti, jer se od neugodnosti zarumenjela do korijena kose. – Tako mi je žao. Ne mogu vjerovati... – opet je rekla. Osjećala sam dubinu njezina kajanja, ali sam bila svjesna da ju nisam mogla pravilno utješiti. Nisam joj mogla reći kako zapravo nije ona bila kriva zbog toga, nego demoni. Nisam znala kako bi reagirala na takvu informaciju. Možda bi me ismijala, ali možda bi mi i povjerovala. Nijedna od tih opcija nije mi se sviđala. Ako bi me ismijala, ne znam kako bi me nakon toga doživljavala. Kao osobu koja je vjerovala u budalaštine? Nisam željela da moja najbolja prijateljica ima loše mišljenje o meni. A ako bi povjerovala i prestravila se spoznajom da svijet ipak nije onakav kakvim ga je doživljavala? Tko zna kolikih bi razmjera bio njezin strah? Već se užasavala Luciana samo zbog tračeva koji su kružili o njemu. Što bi tek pomislila kad bi saznala da nije ubojica, nego još gore, vrag? Deb je voljela dramatizirati i preuveličavati, stoga se nisam usuđivala riskirati. Kako bilo, morala sam sakriti istinu od nje. – Nadam se da to više nećeš ponoviti – rekla sam naposljetku kad smo sjele na klupu. Duboko sam udahnula upijajući umirujuće mirise cvijeća i svježe pokošene trave oko nas. Trenutno sam osjetila kako me napetost napušta. To mi je bilo potrebno za nastavak razgovora. – Tako mi je neugodno – sakrila je lice u dlanove. – Što će Anthony misliti o meni? – zajecala je. Umirujući osjećaj koji me prije nekoliko sekundi obuzeo sad se povukao jer je njezin osjećaj srama pojačao moju tjeskobu. Opet sam duboko udahnula. Zapravo sam ja kriva za sve što se dogodilo. Da se demoni nisu okomili na mene, moje bi društvo bilo netaknuto. Zamalo sam dovela u pitanje Debinu čast, jer se ona nikada ne bi


onako ponašala da nije bilo demonskog utjecaja. Obuzeo me osjećaj krivnje. Željela sam joj se ispričati, ali to bi opet povuklo previše pitanja na koja joj nisam smjela odgovoriti. – Deb – nježno sam rekla i pokušala odmaknuti njezine ruke kako bih ju pogledala u oči. – Nije nanesena velika šteta. Anthony je razuman – pokušala sam je utješiti. – Uostalom, i on je sudjelovao u tome... – Oh – još se više zakopala u dlanove. Shvatila sam da nisam trebala izreći zadnji komentar. Odjednom sam se sjetila kako sam mogla situaciju okrenuti u našu korist, da ne optužim ni nju ni sebe, a opet da maknem demone iz našeg društva. – Ako ćemo ikoga kriviti, neka to budu Lucinda i njezin bratić – rekla sam odlučno, a ona je iznenada podigla glavu i pogledala me. – Zašto njih? – upitala je crvenih očiju i nosa ružičastog od plača. – Pa zbog njih ste se ti i Anthony ponašali poput dvoje nezrele djece – ustrajala sam u svom naumu, a nju je opet preplavilo rumenilo. – Kako to misliš? – upitala je pomalo obrambenog stava. – Dok oni nisu došli u naše društvo, svi smo se lijepo slagali, zar ne? – Da... – Sinoć si bila ljubomorna na Anthonyja zbog Lucinde, a on na tebe zbog Jasona, zar ne? – U pravu si... – vidno je opustila ukočena ramena shvaćajući. – Zar ne vidiš kako je sve bilo normalno dok oni nisu došli i poremetili naš mir. Lijepo ćemo im reći da ne želimo njihovo društvo i problem riješen – nadala sam se da će to biti tako jednostavno, ali bojala sam se. Ipak su oni demoni i sigurno ih čovjek nije mogao tako lako otresti od sebe. – I mi ćemo opet biti vesela družina – dodala sam namjerno optimistično. Deb je neko vrijeme u tišini razmišljala o mojim riječima, a ja sam strpljivo promatrala raznobojno cvijeće. – Mislim da si u pravu – konačno je rekla. Dobivši od nje željenu reakciju, odlučila sam promijeniti temu. Bilo je bolje ne zalaziti dublje u razloge zašto samo morali odbiti Lucindu i njenu skupinu. Što je Deb manje pitala, to je bilo bolje. Dok je ona šutjela, ja sam razmišljala o izboru nove teme. I bilo je nešto što me jako zanimalo i za što sam znala da će Deb sigurno odvratiti od Lucinde i daljnjih pitanja. – Deb – tiho sam rekla. – Kakav je prvi poljubac? Pogledala me sa zaprepaštenjem. Morala sam se nasmijati njezinoj reakciji. – Hej! – rekla sam. – Nemoj me sad tako gledati, ti si se ljubila, a ne ja... Iznenada se nasmijala i oraspoložila, a licem joj se razlio sanjivi izraz. – Čudno, savršeno, odvratno, božanstveno... sve... – počela je nabrajati sa sjajem u očima i šašavim osmijehom. Morala sam priznati kako nisam razumjela njezin izbor riječi. – Kako nešto može biti u isto vrijeme odvratno i božanstveno? – znatiželjno sam upitala. – Oh, Jade, ne znam kako da ti to objasnim... – pokušavala je izabrati prave riječi, a zatim


je rekla: – Morat ćeš to sama probati i tek ćeš onda razumjeti o čemu govorim. Namrštila sam se. Nisam bila zadovoljna njezinim objašnjenjem, ali je ona nastavila pričati o tome kako od sinoć Anthonyja voli još više i kako je on jedini muškarac za nju... Prestala sam slušati.

**** – Hej, Jade – progovorio je nježan glas iza mene. Prije nego sam se okrenula prepoznala sam Mary. – Bok, Mary. Što ti radiš ovdje? – upitala sam. Još uvijek sam sjedila u sjenici pokušavajući se opustiti nakon što se Deb povukla na popodnevni odmor. – Potrebno mi je društvo – rekla je pomalo tužno i ušla u sjenicu. – Deb je u svojoj sobi. Želiš li da ju pozovem? – Ne, nema potrebe. Hoće li ti smetati ako ti se pridružim? – Naravno da ne. Sjedni – rekla sam i pomaknula se kako bi ona mogla sjesti do mene na klupu. Osjećala sam da je tužna, to se vidjelo u njezinu držanju, izrazu lica i tonu njezina glasa. Bila je tek zaručena pa se njezina tuga nije uklapala u cijelu tu sliku. – Nešto nije u redu? – upitala sam. – Muči me cijela situacija s Carly – odgovorila je. Skoro sam zaboravila na Carlynu reakciju na njezine zaruke. – Oh... da – s razumijevanjem sam kimnula glavom. – Bila sam kod nje danas, ali me nije htjela vidjeti. Ne razumijem zašto se tako ponaša – uzrujano je rekla. Iznenadilo me što je Carly i danas ustrajala na istoj reakciji, jer sam mislila da su za ono sinoć krivi demoni. Zamislila sam se nad tim, pokušavajući razumjeti. Možda je demonski utjecaj izbacio na površinu ono što je Carly inače osjećala prema odnosu lorda Westa i Mary? To bi objasnilo zašto danas nije promijenila svoje ponašanje. – Mislila sam da će biti sretna zbog mene – rekla je opet Mary. Shvatila sam da će ovo biti naporan dan za mene. Najprije sam morala tješiti Deb, a sad je na redu bila Mary. Uzdahnula sam. Oh, ionako sam bila kriva za cijelu ovu zbrku, bilo bi fer da je pokušam ispraviti. – Možda te ne želi izgubiti – rekla sam. Pogledala me ne shvaćajući. – Naravno da me neće izgubiti. Kako može pomisliti nešto tako. – Moraš je razumjeti, Mary. Zaručila si se, započet ćeš novi život, preselit ćeš se... Zbog svega toga nećete se više toliko često sastajati i družiti. Htjela ti to ili ne, vaš odnos će se promijeniti. Carly je očito to povrijedilo. – Mislim da si u pravu – osmjehnula se dajući mi do znanja da su je moje riječi utješile. –


Hvala što si mi to rekla, Jade. Na trenutak sam pomislila da me Carly više ne voli. – Ne vjerujem. Vas dvije ste cijeli život najbolje prijateljice i mislim da to ništa ne može promijeniti. – Postoji još jedan razlog zašto sam došla ovdje i zbog kojeg mi je drago što sam te našla samu – odjednom je rekla. – Koji razlog? – Kruže neke čudne glasine, Jade – zastala je. – Nisam sigurna je li na meni da te obavijestim, ali smatram da moraš znati što se priča. – O čemu je riječ? – uznemireno sam upitala. – O tvojoj majci. Da me netko iznenada udario posred lica ne bih se više šokirala. – O mojoj majci? Ne razumijem. – Jutros je kod nas bio lord Kingsley koji je blizak prijatelj moje obitelji, ali moraš odmah znati da ove glasine nismo prvi put čuli od njega. Sinoć se na zabavi mnogo o tome govorilo... – Što? Reci mi! Kakve glasine? – Priča se da je tvoja majka bila vještica... – Molim?! – uzviknula sam u šoku. – Oprosti, Jade. Ja u to ne vjerujem, ali bolje je da znaš što se priča. – Vještica! Kakve li gluposti?! Kako netko može pomisliti nešto takvo... Zastala sam jer sam se sjetila Luciana. Ako su postojali demoni, zašto ne bi postojale vještice? Ali kakve veze moja mama ima s tim? – Nastavi – rekla sam. – Kažu da je oboljela jer je krivo upotrijebila nekakve čini. Navodno je htjela nekoga ukleti, ali je nešto pošlo po zlu zbog čega se razboljela i umrla. – To su čiste gluposti! Kako netko može vjerovati u takvu idiotsku priču! – Znaš kakvi su ljudi. Uvijek će biti onih koji će rado povjerovati u sve što može nekoga uništiti. I što je najžalosnije, rado će širiti te iste laži. – Ali... tko još vjeruje u vještice? – Gospodin Kingsley dodatno je začinio te glasine kad je jutros bio kod mojih roditelja. – Pobogu! – uzdahnula sam. – Što je rekao? – Rekao je da si ti ista kao majka. Dao je naslutiti kako postoji velika vjerojatnost da si vještica. – Nevjerojatno! – Rekao je da si bacila čini na njega, zbog kojih je privremeno izgubio glavu zbog tebe – nagnula se naprijed i snizila glas. – Tvrdi da ste kratko bili zaručeni kad je tvom ocu zaprijetio bankrot. – Glupost! – čvrsto sam protestirala. – Rekao je da ste željeli njegov novac i da se jedva izvukao. Da mu je pomogao svećenik molitvama kojima je uklonio tvoje čini i da je nakon nekoliko dana razvrgnuo vaše zaruke. Također kaže da si bila bijesna zbog toga, čak je pokazivao nekakav ožiljak gdje si ga navodno ogrebala kad si bjesnjela na njega. – Isuse! Koje gluposti! – uhvatila sam se za glavu.


– Moraš znati da ne vjerujem ni jednoj riječi koju je izgovorio. – On je nasrnuo na mene, samo sam se branila kad sam ga ogrebala. – I na mene je jednom nasrnuo, ali na sreću naišao je Tommy, naš sluga, što sam iskoristila za bijeg. Ali on širi laži o tebi, Jade. Kaže da ste se onako misteriozno oporavili od bankrota zahvaljujući vještičjim čarolijama. – Mogla bih ga zadaviti golim rukama zbog tih laži – bijesno sam prosiktala. – Moram priznati da je cijelo visoko društvo jako znatiželjno kad je u pitanju vaš brzi oporavak. Svi se pitaju kako vam je to uspjelo. – Pomoću novih investicija – lagala sam. – Ali odakle vam novac? – Od daleke rodbine! Uostalom, zar je to važno? – Meni nije, ali njima očito jest. – Ne mogu vjerovati! Moja majka i ja da smo vještice! – ogorčeno sam se nasmijala. – Smiješno. – Molim te oprosti ako sam te povrijedila ovim vijestima... – U redu je. Nisi ti kriva što ljudi pričaju gluposti. Oh! Ispričaj me, Mary. Mislim da me obuzela glavobolja.

**** – Gdje je Deb? – Anthony je bijesno uletio u knjižnicu lady Emm koju sam koristila dok su dame bila na popodnevnom odmoru u svojim sobama. Njegov me burni ulazak prestrašio zbog čega mi je knjiga koju sam držala u rukama pala na pod. Izgledao je kao da ga je oluja izbacila. Crna mu je kosa bila raskuštrana, vjerojatno zbog brzog jahanja, a u smeđim se očima nagomilao uznemirujući bijes. Izgledom i položajem tijela mogao je poslužiti kao model za boga Bijesa koji je sijevao munje oko sebe, ako je takav postojao. Opet se bijesno proderao: – Gdje je ona? – Ne znam – smeteno sam mu odgovorila. – Nisam je vidjela više od sat vremena, otkako se povukla na popodnevni odmor u svoju sobu. Počeo se nemirno osvrtati. – Pozovi je! Odmah! – naredio mi je. Napokon sam se oporavila od početnog šoka njegovim ulaskom pa sam počela jasnije razmišljati. – Ne! – oštro sam rekla frustrirana njegovom reakcijom – Objasni mi svoje ponašanje – zahtijevala sam. Odakle mu pravo ovako uletjeti u kuću i uznemiravati me svojim glupostima. Kao da nisam imala vlastitih problema, još sam se morala nositi s njegovim djetinjastim ponašanjem. Mislila sam da su demoni odgovorni za njegovu nerazumnost, ali možda sam


ipak u krivu. – Dobio sam anonimnu poruku – uznemireno je protisnuo. – Optužbe koje su mi proletjele glavom ishlapjele su iz moje glave kad sam to čula. – Kakvu poruku? – znatiželjno sam upitala. – Ovu – frustrirano je bacio komadić zgužvanog papira prema meni. Zbog tog čina sam ga prostrijelila pogledom, zatim sam razmotala papir i počela čitati kratki sadržaj. Ako želite znati gdje je Vaša cijenjena lady Deborah Donelly, posjetite obližnji bordel... Kakva čudna poruka... – Ne razumijem o čemu je točno riječ – rekla sam. – Deb je vjerojatno u svojoj sobi, ako i nije, čisto sumnjam da je odlučila vidjeti unutrašnjost prljavog bordela. Ovo je šala, Anthony – pogledala sam njegovo uznemireno lice. – Iako vrlo neukusna šala. Mogla bih se zakleti da je čak sama Deb iza ovoga. Možda ti se pokušava osvetiti za sinoć? – upitno sam ga pogledala na što je posramljeno svrnuo pogled. – Molim te, pozovi je. Moram je vidjeti – njegovo se lice iz bijesnog pretvorilo u nježnu bespomoćnost. Dok sam išla prema predvorju s namjerom da pošaljem slugu po Deb, razmišljala sam o Anthonyjevoj reakciji i mogućnosti da je Deb iza svega. Bez obzira, bilo mi je čudno što je Anthony povjerovao u istinitost tih riječi. Znala sam da voli Deb, ali kako je mogao imati tako loše mišljenje o njoj i zaista pomisliti da bi ona ikada zašla na takvo mjesto. Bila sam zgrožena. Samo zato što je jednom popustila pod njihovim strastima i dopustila mu da je poljubi, to nije značilo da je djevojka upitnog morala. Deb je bila iznad toga. Držala je do moralnih vrijednosti više no što je potrebno. Uvrijedilo me što je imao tako loše i povodljivo mišljenje.

**** Nestrpljivo smo čekali njezin dolazak. Ja sam bila više nestrpljiva da se riješim ove situacije, a Anthony je imao svoje motive po kojima nisam imala volju kopati. – Lady Deborah nije u svojoj sobi – obavijestio nas je Jim, sluga kojeg sam poslala po nju. Deb je dodatno odlučila otežati ovu situaciju što me naljutilo. Nisam voljela igre, pogotovo ne ovakve koje nisu mirisale na dobro. – Znate li gdje je otišla? – upitala sam. Njezina sobarica kaže da je dobila poruku od lady Lucinde Judde i da je otišla do nje. Ukočila sam se na to ime. Sada mi se Anthonyjeva reakcija činila opravdanom. Ipak nije šala u pitanju... Nisam mogla vjerovati da je Deb otišla sama kod Lucinde. Zar je poludjela? Nakon svega što sam joj rekla o tome kako se trebamo maknuti od nje.


Zašto je Lucinda uopće poslala poruku baš Deb, a ne meni? Što je htjela od nje? Ako sam ja razlog njihovog dolaska u naše društvo, zašto je pozvala Deb? Oh, da je bar Lucian ovdje. U cijeloj ovoj zbrci nisam ga nikako pitala za adresu na kojoj boravi. Da sam imala taj podatak, mogla sam mu hitno poslati poruku o ovome što se dogodilo. I pozvati ga da nam pomogne, da smislimo plan... Što sad? Grozničavo sam razmišljala. Je li Deb bila sigurna kod Lucinde? Možda su samo razgovarale? ispijale čaj u ugodnom društvu? Međutim, instinkt mi je govorio da nismo smjeli riskirati. Morali smo otići tamo i izbaviti je. Anthony i ja ćemo morati sami otići tamo. Zadrhtala sam. Svejedno, nadala sam se da samo ispijaju čaj i ugodno razgovaraju... Zaista sam se iskreno nadala tom scenariju, ali u glavi mi je odzvanjao sadržaj poruke koju mu je Anthony pokazao... – Vjerojatno je otišla vidjeti onog odvratnog Jasona! – ljubomorno je viknuo. Nisam imala vremena ni volje objašnjavati mu pa sam pustila da ga obuzme ljubomora. To će biti dovoljno snažna motivacija da što prije dođemo do Deb. Možda nam i zatreba njegov bijes i agresivnost ako nas Jason ili Lucinda pokušaju spriječiti. Kako ćemo se zapravo suprotstaviti moćnim demonima? Nisam znala, ali morali smo pokušati. Nisam mogla Deb tek tako ostaviti tamo. Mogla bih pokušati s pregovorima, ponuditi im sebe u zamjenu za nju. Zar im to ionako nije bio cilj? Uzeti mene? Bila sam spremna žrtvovati se za njezinu sigurnost. – Moramo se požuriti – odjednom sam uzrujano rekla i povukla ga za sobom. Nije me ništa pitao, samo me slijedio. Vjerojatno je i on osjećao da je situacija krajnje ozbiljna i opasna. Moj Bože, bordel? Nisam razumjela zašto je bordel bio u pitanju? Ako su zaista Deb odveli tamo, kako su je natjerali na to? Zar su je oteli? Ozlijedili? Situacija se iz sekunde u sekundu činila sve gorom... Odbacila sam sve norme lijepog ponašanja koje su nalagale da se dama u gradu može voziti isključivo u kočiji. Umjesto toga naredila sam da mi osedlaju najbržeg konja. Sluga me čudno pogledao, ali kad sam ga prostrijelila pogledom i zavikala da požuri, prestao je s oklijevanjem. Nije bilo vremena za lijepo ponašanje.

**** Uletjela sam u Lucindinu kuću iza Anthonyja koji je bez kucanja otvorio ulazna vrata i zaputio se u prvi salon koji smo ugledali. Koliko sam uspjela vidjeti, ovako na brzinu, kuća se zapravo činila zapuštenom. Sigurno nije ni postojala nepokretna teta kod koje su navodno stanovali. To je bila još jedna laž kako bi nas zavarali. U salonu smo naletjeli na Taru koja je mirno sjedila i polako podigla glavu kad smo naglo i bez kucanja ušli. Pogledala nas je preko zlatnih naočala i tek sad sam uočila sličnost njenih očiju s Lucianovim. Imali su iste sive oblake koji su najavljivali goruću oluju u njima.


– Očekivala sam vas – rekla je zlobno se osmjehnuvši. Nije mi se sviđao njezin miran stav. Napela sam se. Sve je upućivalo na katastrofu. – Gdje je Deb? – zahtijevao je Anthony. Ovaj put sam pozdravila njegov oštar ton. – Lucinda i Jason su je odveli kod Madame Savoy – odgovorila je, a njezin je pogled bio oholo ponosan. – Gdje je to? – zahtijevao je. Spremno nam je pružila papir s adresom, koji je Anthony istrgnuo iz njezine ruke. Kad je pročitao sadržaj, prostrijelio ju je pogledom, zastao na trenutak kao da će ju udariti, ali onda se naglo okrenuo. Ona nije ni trepnula. Morala sam priznati da mi je pomalo bilo žao što je nije udario, jer sam osjećala bijes i željela sam je pljusnuti preko tog samodopadnog lica! U pitanju je sigurnost moje Deb! Moje najbolje prijateljice! Od bijesa sam čvrsto stisnula šake i slijedila Anthonyjevo ponašanje. Vjerojatno nije želio tratili vrijeme na Taru, jer se uputio prema izlazu pa smo izletjeli van. U trku je naglas izgovorio adresu, tek toliko da me obavijesti kamo idemo. Nisam bila sigurna, jer grad nisam potpuno poznavala, ali učinilo mi se da je adresa ukazivala na ulicu na samom rubu grada. Zar su zaista Deb odveli u bordel? Opet sam poželjela da je Lucian u blizini. On nas je jedini mogao zaštiti. Tko zna što će nas dočekati u toj nečasnoj kući. Obuzeo me strah, ali sam hrabro stisnula zube i potjerala konja najbrže što sam mogla, pokušavajući slijediti Anthonyja.

**** – Jesmo li na pravoj adresi? – upitala sam kad se Anthony zaustavio ispred velike trošne kuće. Počela je padati noć pa je ulica izgledala zloslutnije no što je zapravo bila. Svjetlo iz ulične lampe bilo je previše žuto dajući kućama nekakav sablasno boležljiv izgled. Svjesna vlastite prestravljenosti, pokušavala sam kontrolirati mišiće lica, opustiti ih, ali bila sam previše ukočena da bih to u potpunosti uspjela. Oh, Deb u što si se uvalila? Nisam razumjela zašto je otišla kod Lucinde? Pogotovo nakon što sam joj objasnila sve. Rekla je da razumije, da sam u pravu, a opet je otišla na Lucindin poziv. Zašto? Zašto, Deb? Tko zna što su joj napravili. Tiho sam zajecala. – Da, to je ta adresa – odgovorio je Anthony i uzeo uzde iz mojih ruku. – Zavezat ćemo ih ovdje. Bit će najbolje da odemo što prije. Deb će jahati s tobom na povratku – užurbano je vezao konja dok sam popravljala skute svoje haljine nakon jahanja na muški način. Nisam imala strpljenja za žensko sedlo, jer sam ovako bila mnogo brža. Anthony me zabrinuto pogledao. – Jesi li spremna? – upitao me. Teško sam progutala. Ne, ali zar sam imala izbora?


– Da – odgovorila sam. Koračala sam iza njega, oprezno, pazeći na svaki šum i svaku sjenu. Anthony je odgurnuo masivna vrata iza kojih nas je zabljesnulo crveno svjetlo. Iznenadila sam se. Nikad u životu nisam vidjela crveno svjetlo. Ušli smo u uski hodnik koji se protezao u stepenice koje su vodile na kat. Zidovi su bili obloženi tamno crvenim baršunastim tapetama. Ograda stepenica bila je od tamnog drveta. Oprezno smo se uspeli do vrha. Tada sam ugledala malenu lampu na stolu. Staklo na lampi je bilo obojano crvenom bojom zbog čega je i svijetlila crvenim sjajem. Znatiželjno sam zurila u tu čudnu spravicu. Kraj stola su bila samo jedna vrata iza kojih se čula tiha glazba i mrmljanje. Anthony me tjeskobno pogledao, duboko uzdahnuo i naglo otvorio vrata. Prizor koji smo vidjeli bio je užasavajući! Nesvjesno sam otvorila usta od zapanjenosti. Nakon našeg naglog ulaska sve glave u prostoriji okrenule su se prema nama. Deb je ležala na divanu, u strastvenom zagrljaju starijeg muškarca, koji joj je pohotno ljubio vrat. Haljina joj je na mjestima izgledala pokidano. Njezine blijede grudi slobodno su izvirale ispod dekoltea koji joj se spustio na struk. Kad nas je pogledala, jasno sam u njezinim očima vidjela suze, a same oči su joj bile krvavo crvene od plakanja. Što su joj učinili? Oh, Deb. Moja slatka, nevina Deb... Ponesena željom da ju utješim, zakoračila sam korak naprijed, ali je ispred mene stajao Anthony neznatno raširenih ruku i nogu, kao da je spreman na dvoboj. Muškarac koji se naginjao nad Deb mrko nas je pogledao. Ogavnom je rukom obrisao usta i dreknuo: – Što hoćete, dovraga? Na drugoj strani prostorije mirno su sjedili Lucinda i Jason i ispijali svoje piće. Činilo se da nisu iznenađeni našim ulaskom. Iza divana na kojem je bila Deb nalazio se prostrani krevet s dvoje ljubavnika u strastvenom zanosu. Njihova gola tijela provirivala su ispod tankog prekrivača i nisu se obazirali na nas. Uznemireno sam se zalijepila za Anthonyjeva napeta leđa. – Deb! – dreknuo je. – Što to radiš? Deb je obrisala suze i ustala. Odmaknula sam se od Anthonyja očekujući da će Deb doletjeti u moj utješni zagrljaj, ali je ona zauzela obrambeni stav i mrko nas pogledala. Nisam razumjela njezinu reakciju. Bilo je jasno da je plakala, i to ne od sreće! – Odlazi – prosiktala je. – Deb... – pokušala sam je dozvati, ali je i mene prostrijelila pogledom. – Rekla si da mene voliš! – bijesno je procijedio Anthony. – Obećala si se meni! Deb je tek sad povukla haljinu i prekrila grudi. S gađenjem je pogledala Anthonyja. – Misliš da bih te željela nakon što sam probala pravog muškarca – nacerila se, a njezine su me riječi toliko prenerazile da nisam mogla jasno misliti. To nije moja Deb. Njezino je tijelo tu, ali u njemu boravi netko drugi... Vrag. – Ti... kučko ... – procijedio je Anthony i zaletio se prema njoj. Od naglog pokreta osjetila sam nalet hladnog zraka.


Nisam se ni snašla, a on ju je već oborio na tlo i njezin je vrat bio među njegovim rukama. – Ne! – zavrištala sam kad sam shvatila što radi i skočila mu na leđa. – Ostavi je! – Ne, ne, ne... – ponavljao je Anthony kao u transu. – Nitko, Deb! Nitko... – nesuvislo je govorio i snažno joj stiskao vrat. Povlačila sam mu košulju, kosu, čak sam ga i uhvatila za vrat, sve u želji da ga povučem s nje, da ju ostavi na miru. Ali on nije bio svjestan moje težine na leđima niti mojih ruku koje su neumoljivo čupale i povlačile. – Anthony! – vikala sam i kroz suze gledala u Debino lice iskrivljeno od boli. Dok sam ga pokušavala odvući s nje, Deb je pokušavala maknuti njegove ruke. Borila se nastojeći uhvatiti zraka, a lice joj je nevjerojatnom brzinom izmjenjivalo boje. Sve se događalo previše brzo. Deb se u jednom trenutku borila kao uhvaćena životinja, a u idućem se činilo kako plače. Suze su joj kliznule niz lice. Mislila sam da će odustati od borbe, ali to je bio samo djelić sekunde. Nastavila se očajnički koprcati ispod njega sve dok joj ruke nisu mlitavo pale na pod, a oči tupo zurile u plafon. – Anthony! – prestravljeno sam zavrištala. – Ubio si je! Ubio si je! Tek tada je njegov stisak popustio. Snažno me odgurnuo sa sebe zbog čega sam pala na pod, a on se odvukao do zida zgrčen od bola. Lice je zaklonio u dlanove i gorko zaplakao. – Deb... – jecao je. Unezvjereno sam zurila u njezino mrtvo tijelo. – Deb – prošaptala sam i posegnula prema njoj. Sobu je glasno proparao Anthonyjev vrisak. Trznula sam se na zvuk, povukla do obližnje komode i u strahu gledala u njega. Odjednom je počeo divljati po sobi, razbijati sve što mu se našlo pod rukom. U kaosu koji je nastao, krajičkom oka sam vidjela da je Jason nešto gurnuo na rub stola za kojim su još uvijek mirno sjedili. Okrenula sam glavu kako bih vidjela što je to, ali Anthony je bio brži od mene. Sigurno je vidio što je Jason napravio, jer je naglo skočio i podigao taj predmet sa stola. Tek kad ga je prislonio uz glavu shvatila sam da je u pitanju pištolj. Pucanj mi je proparao bubnjiće, a Antonyjevo se tijelo srušilo na pod. Skoro trenutno oko njega se stvorila lokva krvi. Snažno sam pritisnula ruke na usta sprječavajući vrisak koji mi je parao prsa. S užasom sam gledala čas u mrtva tijela na podu, čas u dvoje demona koji su sjedili i smješkali se. Negdje u drugom kutu sobe čula sam komešanje ostalih koje smo ovdje zatekli. Nisam mogla vjerovati... Sve je bilo tako nestvarno, tako se brzo dogodilo da moj mozak nije mogao na vrijeme sve procesuirati. Zar su Deb i Anthony zaista mrtvi? Moja Deb? Opet sam je pogledala, blijedu i beživotnu. Jason se pomaknuo zbog čega sam se napela kao životinja u klopci. Zar ću i ja sad umrijeti? Ali... Ne, nisam bila spremna! Nisam željela umrijeti! Ne, ne... Toliko toga... – Zašto ste to učinili? – usudila sam se upitati dok sam se stiskala uz komodu. Na brzinu su preletjeli pogledom prema ljudima u kutu sobe, nasmiješili se i Jason je odgovorio:


– Nismo mi ništa učinili. Vidjela si na vlastite oči što se dogodilo. – Da, ali ja znam istinu! – prosiktala sam. – Nismo mi krivi što su njih dvoje labilni i povodljivi – Lucinda se osmjehnula i pogledala Jasona s odobravanjem. – Kako ste je uspjeli navesti da dođe ovamo? – Obećali smo joj Anthonyja – rekla je Lucinda. – I zar nismo održali to obećanje? – A što je s onim muškarcem u čijem smo je zagrljaju zatekli? – pitala sam jer sam željela znati, ali i zato što sam pokušavala odugovlačiti situaciju u kojoj sam se našla dok ne smislim plan bijega. Znala sam da su previše moćni da bih samo tako istrčala iz sobe. Deborah je postala čudna kao da je sam vrag ušao u nju – odgovorila mi je i značajno podigla obrvu dajući mi do znanja da su demoni koji su ušli u Debine misli i ponašanje ona i Jason. – Odjednom je počela plakati i vikati. Počela je sama trgati odjeću sa sebe vičući da se želi riješiti okova koji je sputavaju. Gospodin koji se ovdje našao lijepo je iskoristio njezino zanimljivo stanje. Moram priznati kako se nije previše bunila. – Prokleti bili – bijesno sam prosiktala. – Ah, dušo, reci nam nešto što ne znamo – njezine su oči zasjale zloslutnim sjajem. Vrata su odletjela u zid uz glasan tresak prekidajući naš razgovor. Okrenula sam glavu i ugledala Luciana. Mog spasitelja! Mog demona! Preplavila me sreća i olakšanje. Nikad se nikome nisam toliko veselila kao njemu u ovom trenutku. Shvatila sam koliko je predivno, ali i jako važno, imati nekoga na koga mogu računati. U koga mogu imati povjerenja, tko će me uvijek spašavati bez obzira od čega me treba spasiti, bilo od demona ili običnog malog psa... Stajao je mirno na dovratku i mračno promatrao Lucindu i Jasona. Opet je dvoje demona izgledalo izrazito zadovoljno, nisu bili ni malo prestrašeni, a još manje iznenađeni njegovim dolaskom. Ljudi koji su bili u sobi, povukli su se u jedan kut i drhtavo promatrali. – Jade! Dođi ovamo! – dozvao me Lucian, a da nije ni pogledao u mom smjeru. Bila sam više nego voljna poslušati ga. Sama njegova prisutnost ulijevala mi je sigurnost pa sam nespretno ustala, podigla skute svoje haljine i požurila do njega. Demoni se nisu pomaknuli. Samo su nas promatrali očima boje dima. Stala sam iza Lucianovog desnog ramena gdje sam se osjećala najsigurnije i još jednom pogledala Debino mrtvo tijelo, zbog čega me snažno steglo u grlu. Lucian me gurnuo više iza sebe, okrenuo se za mnom i usmjerio me prema stepenicama. Odjednom se kraj nas pojavio Jason. Osjetila sam kako se Lucianovo tijelo napelo u iščekivanju kad je stao između nas. Jason je stajao na vratima i hladno nas promatrao. – Možda možeš zaštiti nju – pogledao me hladnim sivim očima. – Ali ne možeš zaštiti sve do kojih je njoj stalo – rekao je i mirno se vratio u sobu. Zar su svi u opasnosti? Tata? Baka? Sally? Debini roditelji? Carly i cure koje su mi postale veoma drage... Osjetila sam ubod u srcu. Iako sam bila razočarana pojedincima iz svoje blizine, to ipak nije značilo da ih nisam


voljela. Bez obzira na sve voljela sam oca, pa čak je i bakin povratak u moj život izazivao dvojake osjećaje. S jedne strane bila sam razočarana njezinim ponašanjem i ignoriranjem sve ove godine, a s druge strane, ona je bila moja baka. Sama je ta činjenica iziskivala moju ljubav. Zapravo sam imala toliko mnogo ljubavi koju sam željela podijeliti s drugima da sam ponekad očajnički voljela i one koji to nisu zaslužili. Nisam imala mnogo ljudi s kojima sam bila bliska, zbog toga sam voljela one koje sam imala iako su me neprestano razočaravali. Kao tata. Lucian me opet pogurao prema stepenicama u znak da se gubimo odavde.

**** Kad smo stigli u vrt lady Emmine kuće, postala sam svjesna prave težine stvarnosti. Deb je mrtva! Nisam još željela vjerovati u to. Još uvijek sam očekivala da će mi uletjeti u sobu i vikati na mene ili mi održati predavanje o tome kako je grof Darkwood opasan ubojica... Ali nije ju on ubio, ubio ju je Anthony. Anthony?! Koji je zatim ubio sebe... Kako ću to objasniti lady Emm i Debinim roditeljima? Što ću im, pobogu, reći zašto su bili u bordelu? Moja Deb... Još mi je pred očima lebdjela slika njezina zgrčenog lica dok ju je Anthony davio... Zajecala sam. – Nešto nije u redu? – upitao je Lucian poprilično hladno. Njegova hladnoća me zasmetala u ovom trenutku neizrecive tuge. Izgubila sam osobu koja je uvijek bila uz mene, koju sam mogla uistinu nazvati prijateljicom, uz koju sam se osjećala voljenom, uz koju mi je život bio zanimljiv i zabavan... To će se sad promijeniti. Više me neće obavještavati o najnovijim tračevima... Nije mi ni stigla objasniti sve o svom prvom poljupcu, toliko toga je trebalo biti pred nama... Toliko toga smo još trebale podijeliti... Zar je ovo kraj? Kako ću to prihvatiti? – Zašto ih niste ubili? – ogorčeno sam upitala. – Ne mogu ih ubiti – jednostavno je odgovorio pogladivši glavu konja. – Mogli ste učiniti nešto! – nisam odustajala. – Istući ih! Licem mu je preletio osmijeh. – Jade, ne budi dijete – izbor me njegovih riječi povrijedio. – Da sam bilo što učinio, ne bi imalo smisla. Uostalom, u onoj su sobi bili ljudi i nismo smjeli riskirati da oni shvate tko smo. Da su shvatili, morali bismo ih ubiti. Znači zato su onako čudno odgovarali na moja pitanja. Njihovi odgovori nisu bili izravni, već dvosmisleni. Oh, što se mene to ticalo! Nakon svega što se dogodilo bilo mi je sasvim svejedno tko će saznati za njih! Da sam bar Deb rekla sve i upozorila ju kako treba... – Moja najbolja prijateljica... – rekla sam kroz suze. Željela sam da me zagrli, trebala sam utjehu. – Ne postoje najbolji prijatelji, postoje samo ljudi koje toleriramo više nego druge – rekao je. Pogledala sam ga u nevjerici. Imala sam osjećaj da mi je čak i suza zastala na pola obraza kad je čula njegove hladne riječi.


– Zar bi mi to trebala biti utjeha? – zavikala sam. – Je li to vaš način tješenja? Omalovažavanje prijateljstva koje sam imala s njom? Kako se usuđujete! Ponesena osjećajem povrijeđenosti i očaja svom snagom sam ga udarila otvorenim dlanom po licu. Njegove riječi sam doživjela kao udarac i željela sam mu uzvratiti. Udarac mi je donio trenutno olakšanje i trebala sam još tog olakšanja pa sam ga nastavila tući objema rukama, zatvorenih šaka. Nisam gledala gdje su moji udarci završavali, jer sam zatvorila oči u nadi da ću tako ostati snažnija, da neću plakati. Ali osjećala sam suze kako mi se slijevaju niz lice. To me još više razljutilo, pa sam jače udarala. Željela sam utjehu, a ne uvrede! Željela sam Deb, a ne prazninu u srcu! Željela sam nekoga tko će me zaštititi, zagrliti i reći mi da će sve biti u redu, da je sasvim normalno da se ponekad osjećam slabom, a ne kritiku i odbijanje! Udarala sam svom snagom, dok je nisam potrošila. Kad sam stala, shvatila sam da se Lucian nije pomaknuo. Stajao je tik uz moje tijelo, hrabro je i bez riječi primao moje udarce čekajući da prestanem. U tom trenutku, zbog tog čina, osjetila sam puninu svoje ljubavi prema njemu. Osjetila sam snažnu potrebu i impuls da udovoljim toj ljubavi. Hitro sam prebacila ruke oko njegovog vrata, priljubila tijelo uz njegovo, popela se na prste i snažno pritisnula usne na njegove koje su bile vrele. Osjetila sam kako se ukočio, ruke su mu i dalje bile spuštene uz tijelo, dok sam se ja čvrsto stiskala uz njega. Zastala sam s usnama blago rastvorenim na njegovima, čekajući reakciju. Kad je nisam dobila, počela sam nježno pomicati usne pokušavajući rastvoriti njegove. Nisam znala zašto je to bilo važno, ali morala sam dobiti reakciju. Kad sam slučajno njegove usne dotaknula vrhom jezika, Lucian me naglo odgurnuo od sebe. – Što to radiš? – zgroženo me upitao. Zbunjeno i posramljeno zurila sam u njegove mrke oči. – Ljubim vas – tiho sam promucala. – Odvratno – naglim pokretom ruke obrisao je usta i okrenuo se od mene. Tupo sam zurila u njega. To je bio konačni udarac.

**** Pobjegla sam u svoju sobu gdje sam se u miru i bez svjedoka mogla prepustiti svojoj slabosti koju drugi očito nisu mogli podnijeti ili se jednostavno nisu željeli zamarati njome. To su mi dokazali tata, lady Emm, Lucian i ostali. Uostalom, zašto bih im dala moć da me vide na koljenima, shrvanu i slomljenu. Bilo je bolje ovako, bez onih koji će se naslađivati mojom boli. Jedini zagrljaj koji sam imala bio je zagrljaj tame u mračnoj sobi. Moja Deb... Moja jedina prijateljica. Sad više nemam nikoga, a prijatelji su potrebni u životu jer smo mi kao i životinje skloni okupljanjima, stvaranju čopora. Neki su željeli voditi čopor, a drugi su željeli biti vođeni. Mi smo bile ravnopravne u našem prijateljstvu. Nismo vodile jedna drugu, nego smo zajedno kročile stazom života, rukom pod ruku, jedna uz


drugu. Zbog naše mladosti život nam je izgledao kao igra. Danas je otrgnuta od mene naglo, bez upozorenja, a s njom je otišao dio mene. Dio kojeg nisam mogla ni znala vratiti, dio koji je bio namijenjen prijateljima, dio koji više neću moći darivati nekome drugome, jer će biti sahranjen s njom. Zagledala sam se u mračnu sobu. Deb bi se naljutila da me vidi ovakvu. Naš je moto bio: život je igra. Život je niz tračeva i iskrivljenih priča koje je toliko voljela. Jednog ću dana možda pronaći novu prijateljicu u kojoj ću tražiti nju, nadati se da će biti dostojna zamjena jer prijatelji su potrebni. Iako sam mlada, već sam saznala koliko je tužno ići kroz život sam, bez nekoga s kim mogu podijeliti sreću i bol. Bez nekoga pred kim mogu biti najpametnija i najnaivnija, nekoga tko će me voljeti i kad kažem nešto glupo i kad ne znam sve što se od mene očekuje. S kim ću sada podijeliti lijepe trenutke? Kome ću ispričati kako su na mene djelovali Lucianovi pogledi, njegovi slučajni dodiri? Kome ću ispričati kako na mene djeluje ljubav koju za njega osjećam? Kome ću ispričati koliko snažno želim osjetiti njegove usne na svojima i koliko se zbog te želje osjećam posramljeno jer znam da se ne bih smjela tako osjećati? Tko će mi održati predavanje o pogrešnosti moje ljubavi prema demonu? Kome ću ispričati koliko me povrijedilo Lucianovo odgurivane i odbijanje mog poljupca u koji sam unijela svu svoju ljubav, svoje srce? Tko će me gledati svojim otvorenim bademastim očima koje su voljele život, tračeve i Anthonyja? Zašto, zašto?! Vrištalo je moje srce. Zašto je otišla sama kod Lucinde? Zašto...

**** Jutro me izbacilo kao predator kosti svog plijena. Oglodanu bolom i tugom. Nisam mogla spavati, nego sam čekala jutro da svane jer je preda mnom bio težak zadatak. Obavijestiti Debine roditelje što se dogodilo. Nakon dugog razmišljanja odlučila sam kako bi bilo najbolje obavijestiti ih u sobi za doručak jer sam znala da će tamo biti svi na okupu, a opet ćemo imati dovoljno privatnosti. Nervozno sam prošla rukom kroz kosu. Nisam znala kako ovo izvesti na ispravan način. Kako nekome reći loše vijesti? Kako ublažiti, olakšati vijest da im je preminula najvažnija osoba u životu? Hoću li pričekati do iza doručka? Pustiti ih da u miru pojedu obrok ili bi to zapravo bilo bezosjećajno s moje strane? Bi li me napali zašto im nisam rekla ranije? Hoće li me i ovako napasti jer sam čekala jutro? Toliko pitanja... A samo sam tražila način kako da ih zaštitim i olakšam im. S tugom sam shvatila da je to bila nemoguće. Vijest će ih ubiti. Duboko sam udahnula. Ušla sam u salon za doručak i bila sam u pravu, svi su bili na okupu. Debini roditelji prisno su se osmjehnuli kad su me vidjeli, a lady Emm me oholo pogledala. – Jade, moraš se odviknuti od te navike – rekla je lady Emm oštro. – Prestani se mrštiti


kad si u nečijem društvu. Ljudi će misliti da razmišljaš o nečem ozbiljnom, a to nikad nije dobro. Muškarci ne vole žene koje previše razmišljaju. Isuse, čak je i sad imala volju i želju da me kritizira. Sad dok sam se mučila kako da im priopćim užasnu vijest. Opet sam duboko udahnula i još više se namrštila. – Hm... – pročistila sam grlo skupljajući snagu. – Imam jako loše vijesti – rekla sam i pogledala Debinu majku za koju sam znala da će joj ovo biti najgori udarac. Osjetila sam suze u očima. Što sam više odugovlačila to su mi se suze više slijevale niz obraze, a oni su me sve zabrinutije pogledavali. – Dušo, što se dogodilo? – nježno je upitala lady Natalie. Nisam znala kako reći. Bila sam na mukama. – Deb... – prošaptala sam. – Deb je... – Što? – nestrpljivo je upitala lady Emm. – Deb je mrtva – napokon sam procijedila i ukočeno gledala njihove reakcije dok mi je vid postajao sve mutniji. Svi troje su problijedili i gledali me kao da sam čudovište. – Žao mi je što vam to ovako govorim – počela sam plakati. – Ali ne znam kako drugačije... Deb... – Ti! – viknula je lady Emm. – Ti si kriva za sve! – Što se dogodilo? – upitala je lady Natalie, ustala i potrčala prema meni, a njezin muž ju je slijedio. Opkolili su me izbezumljenih izraza lica, a u očima tisuću pitanja. – Ne znam kako da objasnim... – Pokušaj – nestrpljivo je rekao lord Brian. – Anthony je u-ubio Deb, zatim i sebe. – Isuse – rekli su u isti glas. Lady Natalie položila je ruku na čelo i bez riječi se onesvijestila od šoka. Oko nje su se odmah okupili lord i lady Emm, gurajući me u stranu i pokušavajući je dozvati k svijesti. – Gubi se da te moje oči ne vide! – vikala je lady Emm. Bespomoćno sam se povukla prema izlazu, ali me zaustavio lord Brian. – Ne! Zahtijevam objašnjenje – rekao je. – Ne možeš samo tako doći i reći nam tako nešto, a zatim otići. Što se dogodilo? Zar ju je zaista ubio? Zašto? Kada? Gdje? – Ovaj... – Govori! – Dobili smo poruku da se Deb nalazi u bordelu – užurbano sam počela objašnjavati, svjesna da im je strpljenje na granici. – Bordel? – prosiktala je lady Emm. – Što je zaboga radila tamo? – Ne znam. Zaista ne znam. Otišli smo tamo i našli je. Anthony je poludio. Nikad ga nisam vidjela takvog. Skočio je na nju i počeo je daviti – opet sam zaplakala. – Pokušala sam... Zaista sam ga pokušala odmaknuti od nje, ali nisam bila dovoljno snažna... Ubio ju je! – u sebi sam dodala: i samo sam ja bila kriva za to! Nitko drugi! Ali nisam to mogla reći. Jednostavno nisam mogla objašnjavati sve o Lucianu i ostalim demonima. Bilo je bolje da znaju što


manje... – Kad je vidio što je učinio, uzeo je pištolj i ubio se. – I bolje mu je – procijedio je lord u suzama. – Da nije, ja bi ga ubio! – Gubi se – opet je zarežala lady Emm. – Ne mogu te gledati! Ti si kriva za to! Nitko drugi! Istrčala sam iz sobe. Suosjećala sam s njihovom tugom, ali znala sam da je njihova bol bila daleko veća od moje. Oni su izgubili sve, kćer jedinicu. Isto tako sam znala da im je trebao krivac s obzirom da je Anthony bio mrtav i željela sam im pružiti bar to olakšanje. Bila sam više nego spremna biti objekt njihove krivnje, mržnje i gnjeva. Nisam mogla ni zamisliti kroz što su upravo prolazili... Bi li moj tata osjećao toliku bol i gubitak da mene više nema? Ogorčeno sam zaključila da se u njegovom životu bez mene ne bi mnogo promijenilo. Nastavio bi kao do sada s glavom zadubljenom u financije. I ovako me jedva primjećivao. Dok su Debini roditelji bili najbrižniji koje sam ikada upoznala. Nisu ovo zaslužili, a ja sam kriva za njihovu propast! U suzama sam izletjela na glavna vrata prema ulici i sudarila se s nekim na stepenicama. – Jade? – rekao je muškarac u čijem sam se zagrljaju našla. Kroz suze sam prepoznala lice gospodina Westa. Utonula sam dublje u njegovo naručje i gorko zaplakala, a on me utješno zagrlio. – Što se dogodilo? Zašto plačeš? – Deb je mrtva i ja sam kriva – zajecala sam. – Nemojte ulaziti u kuću! Lord West me nije ostavio samu, nego me uveo u svoju kočiju i naredio vozaču da vozi po gradu dok mu ne javi drukčije. Bila sam mu zahvalna zbog toga jer nisam željela biti sama, a nisam znala gdje bih otišla s obzirom na to da su me istjerali iz kuće lady Emm. Još uvijek sam se pokušavala smiriti kad me opet upitao: – Što se dogodilo, Jade? Pogledala sam u njegovo ljubazno i povjerljivo lice, koje se namrštilo od zabrinutosti. Očajnički sam željela s nekim razgovarati i da mi netko uputi nekakav savjet, netko tko ima iskustva, ali i znanje o nadnaravnom... – Deb su ubili demoni – izlanula sam, a njegove smeđe oči su na trenutak znatiželjno zasjale. Prepoznala sam to, jer je znatiželja bila snažan pokretač u mom životu. – Demoni? – ponovio je oprezno. Zavalila sam se dublje u sjedalo kočije zatvorenog tipa i obrisala lice od suza. Srećom nije stigao u otvorenoj, jer ne bismo imali priliku razgovarati. West je znao mnogo o demonima a da toga nije bio ni svjestan. Trebalo mi je njegovo znanje. On je mislio da su sve to samo mitovi i legende, ali ispostavilo se da je legenda o suzama žada istinita. U kolikoj mjeri, nisam znala, ali i Lician je spomenuo otrov od suza žada. – Vi ste inteligentan čovjek i zapravo znate više nego što mislite – rekla sam. – Demoni uistinu postoje i ja imam dokaz za to – a moj dokaz su bili Lucian i demoni kojima sam postala zanimljiva igračka. – Ti zaista vjeruješ u to? – oprezno me upitao. – Da. I molim vas da me saslušate do kraja, a kasnije ću vam predočiti dokaz o svojim riječima.


– U redu. Kad sam mu ispričala sve što sam znala, bez susprezanja, skrivajući samo informaciju o mojim osjećajima prema Lucianu, lord West je duboko udahnuo i protrljao bradu. – Zapravo sam oduvijek sumnjao da bi nešto od svih onih silnih priča moglo biti istinito – rekao je. – Mislio sam da samo želim vjerovati u nešto što nije svakodnevno, ali... Jade, sve to što si mi rekla iznimno je zanimljivo. Njihov utjecaj na ljude, način na koji su nastali, ne može ih se ubiti... – njegov glas je postao sve uzbuđeniji. – To je sve nevjerojatno. Mogao bih i sam napisati nekoliko legendi na osnovi toga i objaviti to u mojoj novoj knjizi... – Ali... – Ne boj se – prekinuo me. – Nitko neće znati da pišem istinu, svi će misliti da su u pitanju legende stare tisuće godina. – Ne, ne razumijete. Ne možete pisati o tome – ispravila sam ga. – Zašto? – Zar zaboravljate da demoni znaju čitati? Tko zna što bi bilo ako biste objavili istinu o njima. Mogli bi krenuti na vas i ubiti vas. – Oh, o tome nisam razmišljao... Što ćemo učiniti? – Treba mi pomoć, netko tko će me savjetovati, netko s kim mogu razgovarati a da nije Lucian. – U redu, to nije problem. Tu sam za tebe. – Danas se vraćam u okrug Waterfall pa ne znam kako ćemo zapravo surađivati... – Vraćaš se kući? Zašto? – Lady Emm me izbacila iz kuće. Pretpostavljam da se moje stvari pakiraju dok mi ovdje razgovaramo. Sigurna sam da će me čekati kočija kad se vratim kod nje. Potjerala me jer krivi mene za Debinu smrt i ne mogu joj to zamjeriti jer je u pravu. – Da... – spustio je pogled i zamislio se. Nakon nekoliko trenutaka rekao je: – Možeš me ugostiti kod sebe. – Ali to je nemoguće! Što će ljudi misliti? – Ti i Mary ste postale prijateljice, zar ne? – Da. – Pozovi da te posjeti zbog Debinog sprovoda, da ostane kod tebe neko vrijeme i ja ću joj se pridružiti. – Da, to bi moglo upaliti – zamišljeno sam odgovorila, te dodala. – Trebat će mi knjiga koju ste objavili. – Ovo je tvoj sretan dan jer sam upravo zbog toga i došao do vas. Želio sam ti je donijeti kao što sam i obećao – izvadio je knjigu iz paketa koji sam tek sad primijetila.


ijekom sprovoda, na kojem nisam smjela prisustvovati jer mi je bilo zabranjeno od strane lady Emm i Debinih roditelja, sjedila sam sama u svojoj sobi. Bila sam rastrgana osjećajem krivnje i gorčine jer su nakon ovoga kružile još gore glasine o meni. Sad je bio potvrđen moj status vještice. Cijelo je društvo mene krivilo za smrt Deb i Anthonyja, dok je meni Deb bolno nedostajala. U tišini sobe zamišljala sam da razgovaram s njom. U mislima sam joj se ispričavala za sve što sam učinila, pričala sam joj o svemu što mi je bilo na srcu i gorko sam plakala. Začula sam tiho kucanje na vratima pa sam brzo obrisala suze. Nisam odgovorila i nisam podigla pogled kad sam čula da je netko ušao. – Jade? – čula sam bakin glas pun brige. Došla je biti uz nas tijekom ovih tužnih dana i odati svoje poštovanje mojoj prijateljici svojim prisustvom na sprovodu. Cijenila sam to, ali nisam bila raspoložena za društvo. Sjela je kraj mene na krevet i pogladila mi kosu. – Ista si kao majka – nježno je rekla. Njezin komentar ipak je privukao moju pozornost. Osjetila sam iznenadni poriv da čujem više o svojoj majci. – Pričaj mi o njoj, molim te – rekla sam i usmjerila pogled kroz prozor. – Bila je divna žena – rekla je. – S neobičnom kosom i još neobičnijim očima, kao ti, bila je posebna. – Zašto si nestala, zašto te nema svih ovih godina? Što je bio uzrok svađi? – pogledala sam je. Odmahnula je glavom kao da želi odbaciti neku misao. – Nisam sigurna je li vrijeme da ti kažem – opet me pogladila po kosi. – Molim te, reci mi... Spustila je pogled na knjigu u mom krilu koju zapravo nisam čitala jer mi se pogled stalno mutio od suza. – Legenda o suzama žada? – naglas je pročitala naslov i pogledala me raširenih očiju. – Ti znaš za tu legendu? – upitala je začuđeno. – Čitala sam nešto o tome. Skupila je ruke u krilu i snažno ih stisnula. – Jade... tvoja majka... – zastala je. – Da? – s nadom sam je poticala da nastavi. Odmahnula je glavom, ali je ipak progovorila. – Saznala sam nešto o njoj što sam rekla Williamu i on se naljutio na mene zbog čega me


potjerao i zabranio mi sudjelovanje u vašem životu – tužno je rekla. – Što si saznala? – Ne znam hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem... – Nakon svega što sam prošla, bila sam spremna vjerovati u sve. – Pokušaj – rekla sam. – Tvoja je majka zaista bila posebna žena. Voljela je tvog oca i tebe više nego vlastiti život... – Je li se mama ubila? – uznemireno sam upitala ne znajući zašto mi je to palo na pamet. Baka me nježno pogledala i opet me pomilovala po kosi. – Ne, naravno da nije. Umrla je od upale pluća. – Je li bila vještica? – bila sam nestrpljiva. – Vještica? – začuđeno me pogledala. – Koliko ja znam, nije. Kad je umirala, pozvala me k sebi i ispričala mi neobičnu priču. Dala mi je i dokaz zbog kojeg sam joj povjerovala. Obećala sam joj da ću ti sve ispričati kad budeš spremna, ali tvoj otac me potjerao kad sam mu ispričala tako da nisam znala hoću li ti ikada moći reći što znam. Međutim, tijekom vremena počela sam sumnjati u njezine riječi. Uvjeravala sam se da je iz nje govorila groznica i da zapravo nije znala o čemu govori, ali obećala sam joj da ću ti sve reći i to ću učiniti. Kako ćeš reagirati na to, ne znam. Kako ćeš nastaviti sa životom s tom informacijom, također ne znam, ali bit ću uz tebe... – Kakva priča? Reci mi, molim te – požurivala sam je. – Tvoja majka je... ovaj, te suze žada – zastala je, zbog čega sam nestrpljivo uzdahnula, a onda sam shvatila da se baka ukočila. Tupo je zurila u mene. Začuđeno sam se uspravila i bolje je pogledala. – Bako... Njezino je lice bilo ukočeno, a pogled uperen u mene kao da je gledala kroz mene. Pogled je bio prazan. Odjednom je u licu dobila nijansu sive boje, koja se sve više širila postajući tamnija. Potom je njezina koža počela pucati kao suha zemlja poslije preduge suše. Šokirano sam se povukla. – Što... – procijedila sam prestrašeno. U pukotinama na njenom licu pojavio se crveni odsjaj, zatim je iz njih počeo izlaziti dim, a onda kao da je u njoj buknula vatra koja je eksplodirala pretvarajući i nju i odjeću na njoj u pepeo pred mojim očima. Kao nekakav sablasni trik, sad je bila tu, a već u idućoj sekundi soba je bila ispunjena njezinim pepelom. Nisam razumjela što se dogodilo i moja reakcija se činila usporenom. Kad se pepeo slegnuo, ugledala sam tamnu pojavu pokraj kamina u sobi. – Marcus! Prepoznala sam lice i sijedu kosu do ramena. Promatrao me s osmjehom na licu. – Što... Što hoćeš? – procijedila sam povlačeći se što dalje od njega. – Tebe – rekao je i pomaknuo se. Sobom je odjeknuo zvuk loma i staklo je poletjelo. Zatvorila sam oči i okrenula glavu kako bih se zaštitila od krhotina. Začula sam snažan udarac, zatim komešanje.


Otvorila sam oči i ugledala Pahuljicu kako pokušava rastrgati Marcusa golim rukama. Iako je pokušavao, nije ga mogao ubiti. Marcus je izgledao kao da je bio u boli, ali i dalje je pokušavao iskliznuti iz ruku stvora koji ga je držao. Pahuljica je režao i bjesnio, pokušavajući uništiti neprijatelja. Shvatila sam da je uletio kroz prozor, zbog čega se staklo razletjelo na sve strane po sobi. Pogledala sam u rupu u zidu gdje je prije nekoliko trenutaka bio prozor, kad se na tom otvoru pojavio Lucian. – Dolazi ovamo! – naredio je i pozvao me pokretom ruke. Pohitala sam prema njemu i uhvatila njegovu ispruženu ruku. Povukao me k sebi u zagrljaj. Držeći me u naručju skočio je na tlo kao da u pitanju nije bio drugi kat. Zadržala sam dah od šoka jer sam mislila da ćemo se slomiti, međutim elegantno se dočekao na noge sa mnom u svojim rukama. Spustio me i bez riječi je ponovno skočio prema mojoj sobi. Smeteno sam se osvrnula kad se pored mene stvorio Pahuljica. I on me bez riječi uzeo u svoje naručje i potrčao prema konjima. Nije mi preostalo ništa drugo nego slijediti ga na konju jer sam znala da je izvršavao Lucianove naredbe. Jahala sam s Pahuljicom cijeli dan i veći dio noći dok nismo došli do velikog trošnog dvorca. Žudjela sam za odgovorima, ali ga nisam ništa pitala. Nije imalo smisla postavljati pitanja kad je bio nijem. Shvatila sam da nismo stigli u dvorac Sunrise. Zapravo, nisam to ni očekivala s obzirom na to da smo projahali cijelu Deadwood šumu da bismo stigli do ovog napuštenog dvorca. Šuma Deadwood bila je na glasu kao ukleta. Pričalo se da nije bila u ničijem posjedu. Ljudi su smišljali najstrašnije priče o njoj tijekom godina, pa se pretpostavljalo da već desetljećima nitko nije zalazio u ove krajeve. Ljudi su se bojali nepoznatog, pogotovo ako je oko toga isprepleten misterij. Kad smo sjahali, Pahuljica me uhvatio za ruku i poveo prema ulazu u dvorac. Bez riječi sam ga slijedila. Dvorac je bio skriven debelom šumom, toliko gustom da se zapravo nije mogao vidjeti sve dok nismo izronili ispred njega. Zbog tamne noći bez mjesečevog odsjaja i guste šume, nisam mogla dobro vidjeti kako zapravo izgleda. U zraku se osjećala njegova starost i trošnost. Do nosnica mi je dopirao nejasan miris truleži pomiješan s vlagom u zraku. Odmahnula sam glavom. Bila sam zabrinuta za Luciana, ali tješila me činjenica da nije mogao biti ubijen. Nadala sam se da će nam se uskoro pridružiti. Nisam željela biti dugo sama s Pahuljicom u ovom praznom i jezivom dvorcu. Još uvijek se nisam u potpunosti navikla na njegov čudovišni izgled. Kad smo ušli smo u hladni dvorac, Pahuljica me odmah usmjerio prema spavaćoj sobi. Kad me ugurao unutra, kimnuo je glavom i nešto promrmljao. Vjerojatno je želio reći da se odmorim budući da je bila sredina noći. Osvrnula sam se po malenoj uskoj sobici. Iako sam se iznenadila što mi je dodijelio ovu


neuglednu sobu, ipak sam zaključila da je tako bolje. U manjoj prostoriji hladnoća je bila podnošljivija. Bili smo visoko u planinama i razlika u temperaturi jako se osjećala. Na krevetu se nalazio debeli prekrivač što mi je bilo drago, ali bila sam uvjerena da je na njemu bio debeli sloj prašine. Odlučila sam to zanemariti. Nisam bila sigurna hoću li moći zaspati, ali svladao me umor zbog dugog jahanja i svega što se dogodilo. A činjenica da me čuvalo biće kao što je Pahuljica davala mi je potrebnu opuštenost da uplovim u zemlju snova. Probudile su me zrake sunca koje su se probijale kroz prozor. Zatreptala sam i protrljala oči. Dok sam se rastezala, pokušavala sam se sjetiti gdje se nalazim. Bilo je potrebno nekoliko sekundi da mi se sjećanje vrtoglavo vrati. Baka, Marcus, Lucian... Uspravila sam se u krevetu. Još uvijek sam bila u haljini koju sam dan prije nosila. U njoj sam zaspala. Bila sam toliko umorna da mi nije smetala njezina težina, podsuknja i korzet. Spavala sam u cijeloj opremi zbog čega sam se ustala umorna. Osjećala sam se kao da me pregazila kočija. Pokraj zrcala sam ugledala vrč s vodom. Sigurno se Pahuljica ušuljao dok sam spavala i ostavio mi vodu da se mogu umiti i osvježiti. Slika Pahuljice kako se šulja izmamila je osmijeh na mojim umornim usnama. Imao je ogromno tijelo i nevjerojatno velika stopala. Nisam mogla vjerovati da bi mogao biti toliko tih, vjerojatno sam bila previše umorna da ga čujem. Nakon što sam se donekle dovela u red, izašla sam iz sobe vidjeti kako dvorac zapravo izgleda. A i željela sam pronaći Pahuljicu jer se nisam osjećala ugodno u ovim praznim prostorijama. Spustila sam se niz stube i ušla u sobu za koju sam zaključila da bi mogla biti radna soba. Tu su se nalazili masivni ormari s policama na kojima je bilo nekoliko prašnjavih knjiga, radni stol i dvije velike fotelje izblijedjele od trošnosti. Osjetila sam kretnju iza sebe, pa sam se prestrašeno okrenula. Na vratima sam ugledala lice zbog kojeg mi je preko usana preletio osmijeh. – Lucian! – uskliknula sam. Poželjela sam mu potrčati u zagrljaj, ali me izraz njegova licu spriječio. – Ipak si došao – dodala sam. Bila sam presretna što ga vidim iako sam osjećala njegovo mračno raspoloženje. Ukočeno je stajao na vratima i hladno me promatrao. Mrzila sam kad me tako gledao. Shvatila sam da mi je puno draže vidjeti vatru u njegovim očima, tada mi se činio živim, toplim, strastvenijim. Ovako, s hladnim izrazom i maglom u očima činio mi se pretjerano kontroliranim i zlobnim. – Da – neraspoloženje je prštalo iz njega. – I doveo sam nekoga – rekao i pomaknuo se, a iza njega se pojavio lord West. Zbunjeno sam zurila u Westa koji me toplo gledao i smješkao se. – Što vi radite ovdje? – upitala sam. Iako sam bila iznenađena što su njih dvojica dojahali zajedno, bilo mi je drago što je West došao bez obzira na razloge. – Upao je u tvoju sobu dok sam se borio s Marcusom – rekao je Lucian mrzovoljno, a lord


West se opet nespretno osmjehnuo. – Zahtijevao je da pođe sa mnom i rekao da zna sve — njegov je ton je bio osuđivački kao i pogled. – Zašto si mu rekla? – oštro me upitao. Koraknula sam unatrag ni sama ne znam zašto, vjerojatno zbog oštrine u njegovom glasu. – Ovaj... – osjetila sam krivnju. – Morala sam s nekim razgovarati... – Razočarala si me, Jade – prekinuo me. – Mislio sam da nisi jedna od tih. – Od kojih? – zbunjeno sam upitala. – Onih koji odaju tuđe tajne. Uvrijedile su me njegove riječi i osjetila sam potrebu da se obranim. – Nije u redu od mene zahtijevati da budem sama u svemu ovome! Nisam tražila da budem dio ovoga! Stisnuo je oči, okrenuo se i izašao iz prostorije bez riječi. – U redu je, Jade – rekao je West umirujućim tonom. – Smirit će se – pokušavao me utješiti. – Bar se nadam. – Hm... – odsutno sam promrmljala. Nije mi se sviđalo Lucianovo raspoloženje. – Bio sam potpuno šokiran kad sam ih pronašao u tvojoj sobi – započeo je West. – Borili su se nadnaravno brzo, a vatra je bila na sve strane. Pomislio sam kako će zapaliti cijelu kuću – u njegovom se glasu osjetilo uzbuđenje. On je zapravo bio sretan zbog svog otkrića. – Što se dogodilo s Marcusom? – zabrinuto sam upitala. – Pobjegao je. Lucian mi je donekle objasnio neke stvari dok smo jahali... – Je li rekao što se zapravo dogodilo mojoj baki? – prekinula sam ga. – Ne mogu razumjeti ono što sam vidjela... – Rekao mi je da demoni imaju moć ljudsko biće pretvoriti u kamen koji nestane u plamenu i pepelu. – Oh... – zastala sam prisjećajući se cijele scene – Bilo je strašno. – Ne boj se. Sad si sigurna – prišao je i zagrlio me. – Zašto ste tražili da vas povede? – prošaptala sam. – Nisam te mogao ostaviti samu i nezaštićenu s njim i... Cijeli život čitam i pišem o ovome, sad mi se ukazala prilika da budem dio jedne legende... – Jeste li svjesni da možete platiti životom? – odmaknula sam se od njega i upitno ga pogledala. – Da, ali spreman sam riskirati – mirno je odgovorio. – Što je s Mary? Što će ona reći na sve ovo? Nakon tog pitanja njegova je mirnoća popustila i pomalo nervozno prošao je prstima kroz kosu. – Ona će biti u redu. Ostala je u tvojoj kući. Nažalost, bit će zabrinuta kad vidi da se nešto dogodilo u tvojoj sobi, ipak je jedan zid u potpunosti srušen, i kad sazna da smo nestali, ali kad sve prođe smislit ćemo nekakvu priču i sve će biti u redu – činilo se kao da pokušava uvjeriti više sebe nego mene. – Nije sve tako jednostavno – tiho sam dodala. – I sama si rekla da znam više nego sam svjestan. Znam recepte za napitke koje možemo napraviti od određenog bilja kako bi se zaštitili od demona, ali i uništili ih – zastao je, zatim uzbuđeno dodao: – Jade, ako je pola onoga što znam istina, moramo pokušati saznati je li


ovaj dio s receptima istinit. Mogu vam biti od velike koristi... S ovim me vijestima zaintrigirao. Vjerojatno je istu priču rekao Lucianu kad ga je molio da ga povede. – U redu. Onda ćete morati hitno napraviti napitak koji će vas pokušati zaštiti od Lucianovog utjecaja, jer što duže budete u njegovoj blizini to ćete se lošije osjećati. – Znam. Već sam iskusio njegov utjecaj dok smo jahali ovamo. Bilo je nevjerojatno. – Osjećao sam se... Ni sam to ne mogu opisati. Loše. Lucian nas je izbjegavao cijeli dan. U međuvremenu sam Westu pomagala napisati recepte za napitke. Pokušavao se detaljno prisjetiti što je napisao o tome u svojoj knjizi. Morali smo saznati funkcioniraju li. Bili smo uvjereni u pozitivan ishod budući da su se mnogi dijelovi priča i legendi o kojima je pisao ispostavile istinitima. Jedan od napitaka bio je za zaštitu protiv utjecaja demona. Taj je recept bio jednostavan i zahtijevao je samo nekoliko biljaka. Drugi je recept zahtijevao trinaest različitih biljaka koje su se trebale gnječiti dok ne postanu prah. Taj je prah trebao služiti kao sredstvo kojim bi se demonu moglo fizički nauditi. Ubacivanje tog praha demonu u oči trenutno bi ga oslijepilo. Nadali smo se da će funkcionirati, ali smo i pomalo strahovali hoćemo li uspjeti pronaći sve potrebne biljke s obzirom na to da nismo poznavali šumu Deadwood. West je bio sretan zbog ovog zadatka koji ga je činio dijelom pustolovine o kojoj je sanjao otkako je kao dijete prvi put čuo za legende. Nisam osobito dijelila njegovo uzbuđenje jer nisam uživala u pozornosti koju su mi demoni ukazivali. Iako sam se u ovom dvorcu osjećala sigurnom, strahovala sam za život svog oca, Sally, Mary i Carly. Jason je jasno naglasio: ako ne budu mogli nauditi meni, obrušit će se na moje najdraže. Mogla sam se samo nadati da će ih bar neko vrijeme ostaviti na miru i da će se posvetiti istraživanju u kojem sam smjeru nestala. Sve ovo samo zato što sam se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Lucian nam se pridružio tek za večerom. Sjeli smo u salon za veliki stol koji je bio namijenjen za dvanaest osoba. Lucian je sjedio na čelu stola kao pravi domaćin i gazda dvorca. West je bio s njegove desne strane, a ja s lijeve. Ispostavilo se da Pahuljica nije bio koristan samo u borbi, nego i u kuhinji. Bio je izvrstan kuhar i brinuo se za nas kao prava domaćica. Pregača je na njemu izgledala minijaturno i smiješno. Dok smo večerali, tišinu u sobi prekidalo je nježno pucketanje vatre u kaminu. Lucian nas je i dalje ignorirao, dok smo se West i ja svako malo pogledavali ne znajući kako razbiti neugodnu tišinu. Ovo je bilo prvi put da sam u normalnim okolnostima vidjela Luciana otkako sam ga pokušala poljubiti. Koja sramota! Osjetila sam rumenilo na licu. Kriomice sam ga proučavala. Imao je besprijekorne manire za stolom. Sjedio je uspravno ističući atletsku građu. Promatrala sam liniju njegove snažne vilice i obuzela me želja da ju gricnem. Shvativši u kojem smjeru idu moje misli, još sam se više zarumenjela. – Jade, je li ti vruće? – upitao je West zabrinuto. – Previše si rumena u licu.


Smeteno sam zatreptala i susrela Lucianov znatiželjan pogled. – Ne, sve je u redu – brzo sam odgovorila. – Sigurno? – Naravno. Temperatura u sobi je sasvim ugodna – rekla sam. – Lucian – obratio mu se West, a Lucian ga je bezizražajno pogledao. – Jade mi je rekla za djevojku na mostu – bilo mi je nelagodno kad me Lucian prostrijelio pogledom. – Kako si znao da će biti ondje? – Pretpostavljam da smo tako programirani – odgovorio je Lucian. Ipak je bio spreman udovoljiti našoj znatiželji. – Ne mogu to objasniti, ali jednostavno znamo gdje trebamo biti kad su izgubljene duše u pitanju. – Što su to izgubljene duše? – nastavio je West s pitanjima, a Lucian je nastavio intenzivno gledati u mene dok je odgovarao. Nelagodno sam se promeškoljila. Sigurno je bijesan na mene. Bez obzira na to bilo mi je drago što ga West ispituje jer sam i sama željela znati odgovore. – Ljudi imaju svijetlu i sjajnu dušu, kao ona svjetleća kugla što ju je Jade vidjela, ali izgubljene su duše crne dok su sjedinjene s tijelom domaćina uz koje zapravo ne pripadaju. – Kako misliš da ne pripadaju? – To su duše koje su zalutale u krivo tijelo djeteta prilikom prvog otkucaja srca dok je još u majčinoj utrobi. Te duše nisu u balansu s ljudskim tijelom i zbog toga su unaprijed i duša i tijelo osuđeni na kratak život prepun nevolja i tragedija. – Oh... Ali zašto? – upitala sam. – Duša se pokušava riješiti svog domaćina. – Ali to znači da su duše žive i biraju tijelo s kojim će se ujediniti? – upitao je West zaintrigiran pričom. – Ne. Ne znam kako da vam to objasnim... Ovako: vidjeli ste biljke oko sebe, zar ne? – Da – uglas smo odgovorili. – I one se čine živima, rastu, hrane se zemljom i suncem, zar ne? – Tako je. – Kad ih stavimo u neplodno tlo, one će uvenuti. – U pravu si – rekao je West. – Tako je i s dušama. One nemaju sposobnost razmišljanja ni vlastitu volju i slično. – Ponašaju se kao biljke. Pogrešno je tijelo za njih neplodna zemlja. – Ali ako su te duše crne – rekla sam – zašto je duša one djevojke bila bijela kad si je uzimao? – Izgubljena duša postaje bijela onaj tren kad izađe iz domaćina. Crna je samo dok je u tijelu. – Oh... Tako dakle. Kakva je moja duša? – tiho sam upitala, nelagodno svjesna da su i mene slijedile nevolje više nego je to bilo normalno. Nasmiješio se, što mi je bilo drago vidjeti. – Ne brini se. Tvoja je bijela. I tvoja, West – dodao je pretpostavljajući da će ga pitati. Ustao je od stola i krenuo u susjednu sobu koja je bila namijenjena primanju gostiju. Bez


odgađanja smo ga onamo slijedili. Uzeo je čašu i bocu konjaka. West je zastao kraj njega kako bi pogledao nešto na stolu. Tada sam uočila da je Lucian bio viši od Westa i širih ramena. Ali nisam mogla Westu zamjeriti fizičke nedostatke, ipak se pomagao štulom prilikom hodanja. Za razliku od njega Lucian je stvoren kao oličenje savršenstva, a tisućljetna fizička aktivnost to je još poboljšala i od njega napravila Apolona, boga ljepote. Kad smo sjeli, ponudio je Westa pićem koje je ovaj rado prihvatio. – Mogu li i ja dobiti malo? – upitala sam. Iznenađeno su me pogledali, ali je ipak nalio u čašu i pružio je prema meni. Nisam odmah popila, nego sam odsutno vrtjela čašu u ruci. – Ako postoje demoni, sigurno postoje i anđeli, zar ne? – opet je upitao West. – U pravu si. – Imaju li krila kao što se priča? – Da. Bijela pernata krila. – Pernata? – ponovila sam ni sama ne znam zašto. – A što si mislila kakva će imati? – upitao je Lucian s osmijehom koji mi se nije svidio. – Pa, zapravo sam mislila na nešto drugo – rekla sam, te dodala: – Priča se da su demoni pali anđeli, a ti si demon, vrag. Jesi li također i pali anđeo? – Ne. Taj njegov jednostavan odgovor me iznenadio. – Ne? – Mene je Lucifer stvorio, ja sam jednostavno njegova igračka. – Kakav je Lucifer? – ubacio se West. Lucian je na trenutak stisnuo vilicu i zaškiljio. Bilo je očito da je Luciferu zamjerio mnogo toga. – Za vas ljude on bi bio prekrasan muškarac, ali i prekrasna žena ako je potrebno. Toliko je moćan da može mijenjati svoj izgled. Nešto što mi podanici nismo u stanju učiniti. Može se pretvoriti u što god poželi. U njemu se krije toliko zlo da ne možete ni zamisliti. Kad je u svom originalnom izdanju izgleda kao čudovište iz vaših najgorih noćnih mora, ali moram napomenuti, u njegovu obranu – dodao je podrugljivo – ima prekrasna crna krila. – Krila? – iznenađeno sa ponovila. – Zar nema rogove i rep? Nasmijao se. – Ne. On je pali anđeo. Ali kao što sam rekao, ako poželi može si umjesto krila stvoriti rep i rogove. Što god hoće. – Kako je postao pali anđeo? – upitao je West, odložio piće na stolić i prekrižio ruke na prsima s izrazom krajnje pozornosti na licu. – Jer nije bio kao ostali anđeli – Lucian je opet mirno odgovorio i otpio gutljaj iz čaše. – A to bi bilo? Lucian je pričekao trenutak. Palo mi je na pamet da smo mu vjerojatno uništavali večer, a možda i cijelo desetljeće, nepresušnim nizom pitanja, ali znatiželja je bila snažnija od lijepog ponašanja kod Westa i mene. – Poslušan podanik, biće koje ne razmišlja nego slijedi naredbe – naposljetku je


odgovorio. – Od koga? – Od onih na vrhu – tajanstveno je rekao. – Anđeli su kao vojska. Djeluju kao jedan, nisu skloni razmišljati svojom glavom, nego raditi što im je naređeno. Oni nastoje održavati balans na zemlji, između dobra i zla. Lucifer je drugačiji. Mogli bismo ga usporediti s pobunjenikom koji je odlučio stvoriti svoju vojsku. – Gdje živi? – upitala sam u nastojanju da preduhitrim Westa. Lucian me pogledao. – To nitko ne zna. Prošla je ponoć kad samo se napokon pozdravili i pošli na spavanje. Pitala sam se je li Lucian požalio što je preuzeo skrb o nama jer smo ga naprosto zatrpali pitanjima, a i bez toga samo mu zadavali samo probleme. Svaki je Lucianov odgovor u meni izazivao mnoštvo novih pitanja. Imala sam osjećaj kao da se nalazim u snu, u nestvarnoj priči koju nisam mogla predvidjeti i koja je sve više podsjećala na horor. Dugo sam ostala budna razmišljajući o svemu što sam čula i vidjela. Ujutro sam se spustila do stražnjeg dvorišta u kojem sam pronašla Luciana kako pozorno promatra šumu. – Što radiš? – upitala sam dok sam mu prilazila s leđa. Nije se okrenuo na zvuk mog glasa. – Pokušavam slušati – odgovorio je i dalje promatrajući šumu. – Ptice? – upitala sam i zagledala se u krošnje stabala. Kratko me pogledao. – Ne. Topot konja. Moramo biti oprezni. Ne očekujem da će nas pronaći, bar ne toliko brzo, ali ipak trebamo biti na oprezu. Okrenuo se prema meni i odmjerio me pogledom koji do sada nisam vidjela kod njega. U očima sam mu prepoznala znatiželju, zanimanje i još nešto... nešto intimnije, ali nisam mogla odrediti kako bi to nazvala. Možda mi se samo učinilo. – Do kad ćemo biti ovdje? – upitala sam želeći usmjeriti misli na nešto drugo. – Dok se prašina ne slegne. – Kako to misliš? – Dok su u potrazi za tobom, nisi sigurna... – Samo malo – prekinula sam ga. – Zar me misliš ovdje zadržati sve dok me ne prestanu tražiti? – Tako nekako – mirno je odgovorio. – To ne može biti! – uzrujano sam uzviknula. – Ali što je s tatom? Sigurna sam da umire od zabrinutosti... – zastala sam. Možda nije ni primijetio da sam nestala ili negoduje zbog uništenog zida u mojoj sobi jer će popravak zahtijevati novčani trošak. – Svejedno, ne možeš me ovdje držati toliko dugo. Čisto sumnjam da će obustaviti potragu tako skoro...


– A što bi ti htjela, Jade? – čvrsto se zagledao u moje oči. – Sve dok te traže nisi sigurna. Povratak je opasan i trebaš se pomiriti s tim. – Ali... – Nema ali. Ili želiš moju zaštitu ili ne. Željela sam, ali nisam znala da će biti ovako. Izolirana od ostatka svijeta. Do kada? Bespomoćno sam sjela na zidić razmišljajući o svemu. Primijetila sam da se Lucian naslonio na obližnje stablo i promatrao me. Zapravo, intenzivno je zurio u mene zbog čega mi je sve više postajalo nelagodno, ali on nije odustajao. – Zašto me tako gledaš? – naposljetku sam upitala s nadom da ću razbiti nelagodu koja se osjećala u zraku. – Jer razmišljam o tvom poljupcu – jednostavno je odgovorio. Preplavilo me rumenilo. Požalila sam zbog pitanja, ali nije bilo povratka. – Oh – posramljeno sam rekla. – Z-zašto razmišljaš o tome? Mislila sam da ti je to iskustvo bilo odvratno? – Pa, da... U početku, ali iz nekog razloga ne mogu prestati misliti na to. Poželjela sam propasti u zemlju od srama jer je još uvijek mislio na to. Ja sam nastojala svim silama izbrisati sjećanje na njegovo odbijanje i vlastitu sramotu. – Tvoja reakcija nije bila povoljna budući da je meni to bio prvi poljubac... – I meni – mirno je rekao prekidajući me. – Molim? – šokirano sam zinula. – Čula si me. I meni. – Ali... Ti si na zemlji tisućama godina! – uskliknula sam. – Kako je to moguće? – Mi nismo stvoreni da bismo osjećali takve potrebe. Ne zbližavamo se ni s kim, ni s ljudima, ni s demonima. Stvoreni smo za samački život, da budimo negativne emocije, a ne... Pa te, znaš na što mislim – lice mu je bilo i dalje bezizražajno što me živciralo kad je ovakav razgovor bio u pitanju. Pobogu, nismo pregovarali o namirnicama na tržnici, razgovarali smo o jednoj od najvažnijih tema u mom životu. – Ali vi potičete ljude na pohotu, strast i slično... – rekla sam. – Da, ali samo zato što potičemo nekoga na to, ne mora značiti da i sami živimo takvim životom. – Ne mogu vjerovati... zurila sam u njega bez riječi. – S demonima se udružujemo samo ako nam Lucifer naredi da moramo, tada je u pitanju najčešće nekakav zadatak kao izazivanje rata i slično. Inače živimo sami. Ako se i udružimo s nekim, kao ja s Pahuljicom, to je isključivo zbog opstanka. S ljudima se nikada ne udružujemo, oni su naš plijen. – Ali ja sam ljudsko biće... Slegnuo je ramenima. – Da. Također si iznimka tom tisućljetnom pravilu. Ne znam zašto. Možda si upravo zbog te tajanstvene činjenice zanimljiva demonima, jer da su te željeli ubiti to bi već učinili, ali iz nekog razloga ti si još živa što znači da žele nešto saznati. Odnosno, Lucifer želi nešto saznati. Govorio je mirnim tonom, ali njegove riječi su zvučale zloslutno. Zadrhtala sam od jeze.


Od svih ljudi na zemlji baš sam ja imala tu sreću da privučem pozornost samog Lucifera. Strašno... – Što misliš da Lucifer želi od mene? – Ne znam – tiho je rekao. Odjednom se stvorio preda mnom i iznenada sam se našla u njegovom vrelom zagrljaju. Od šoka sam zadržala dah i ukočila se. Jednu ruku mi je položio na leđa, a drugom je nježno obuhvatio moj vrat povlačeći me bliže. Pomislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi od uzbuđenja i strepnje, ali toplina koje se širila iz njegovih ruku i tijela opuštala je moju napetost. Nisam mogla vjerovati što se događa. Očarano sam zurila u njegovo lice. Njegove su oči imale novi izraz, sivilo više nije predstavljalo oluju, nego nježne oblake koji su polako plovili na svijetloplavom nebu. Oduvijek sam voljela taj prizor. Nježno je dotaknuo moj vrat i polako, kao da je vrijeme stalo, njegove usne su se zaputile u potragu za mojima koje su željno čekale da budu pronađene, ostavljajući vreli trag na mojoj koži. Naše usne su se nježno dodirnule, podrhtavajući od želje, od strpljenja, od užitka zbog najmanjeg dodira i pokreta. Dok su nam se usne plaho dodirivale, gledali smo se u oči znatiželjni da vidimo reakciju u kojoj smo uživali. Otkrila sam da je njegovo reagiranje na mene postalo nešto najljepše na svijetu. Izazvati kod voljenog muškarca toliki vatromet osjećaja i drhtaja davalo mi je samopouzdanja u moju ljubav, snagu i moć koju samo kao žena mogu razumjeti. Usnama sam ga izazivala da bude moj, svaki njegov drhtaj bio je obećanje da će biti. – Nisam mogao ni zamisliti... – prošaptao je tik uz moje usne. Zadrhtala sam kad me preplavio njegov vreli dah. Zatvorila sam oči dopuštajući da me njegov zvuk i riječi preplave – ...ovaj osjećaj dok te držim u rukama... nisam znao, nisam mogao ni zamisliti... Oh, Jade... Snažnije je pritisnuo svoje usne na moje. Nismo znali što trebamo učiniti, nismo znali pravila ljubljenja, pravila ljubavi, zato smo pustili da nas vode osjećaji. Prvi poljubac... uzvraćeni poljubac... Uzvratila sam istom snagom kojom me zarobio. Naše usne su započele svoj isprepleteni ples. Njegove ruke su nježno, ali opet strastveno plovile uz moje tijelo, dok sam ja svoje slobodno položila na njegova ramena, povlačeći ga bliže k sebi, ne želeći ga nikad izgubiti, nikad pustiti... Bio je moj, osjećala sam to, željela sam to, jer ja sam bila njegova. Zauvijek. Kad su nam se jezici slučajno dotakli, zastali smo i otvorili oči. U pogledu je bilo pitanje: je li to dio ovog plesa? Osjećali smo da jest, jer dodir je bio tako ispravan, tako potreban. Nježno smo se nasmiješili jedno drugome shvaćajući i požurili nastaviti gdje smo stali. Željeli smo produbiti poljubac, produbiti i rasplamsati strast koja nas je prožimala. Njegove usne i jezik bili su vreli, ali nije mi smetalo. Uživala sam u spoznaji da je bio više od običnog ljudskog bića. Nisam ga doživljavala kao demona, za mene je bio moj svijet, moja srodna duša, moja cjelina. Vitez i junak koji je bio uz mene kad mi je pomoć bila najpotrebnija. Bez obzira što rekao, on je za mene anđeo koji je s neba pao ravno u moje


naručje. Osjećala sam nevjerojatnu potrebu da se moja ljubav prelije u njegovo srce i pomiješa s njegovom, zbog čega sam se čvršće privila uz njega. On je uzvraćao, povlačeći me, upotrebljavajući svoju snagu tamo gdje je moja završavala. Kad se odmaknuo, pogledao me voljenim sivim očima i dahnuo: – Da, isto kao i prvi put. Zanimljivo... – naslonio je svoje vruće čelo na moje. – Što je zanimljivo? – zadihano sam upitala gledajući u voljeno lice na kojem su se napokon ocrtavale emocije. Nije odgovorio, nego me opet pohlepno poljubio. Prepustila sam se predivnim osjećajima zaboravljajući svoje pitanje. Kad smo se opet, na moju žalost, odvojili smeteno sam upitala: – Gdje je West? – ni sama ne znam zašto sam to rekla, ali odmah sam požalila. Lucian se odmaknuo nekoliko koraka i nastavio me promatrati vrelim pogledom. – Skuplja bilje za nekakve napitke. Rekao je da ne zna hoće li stići na vrijeme za ručak. Pokušat će pronaći sve što mu je potrebno. – Znači, sami smo? – plaho sam pitala. – Da. Preplavila me vrućina. – Zar ti smeta što ćemo biti sami? – upitao je i nestašno se osmjehnuo. Na trenutak me zbunio njegov nestašluk. To je bila nova uloga u kojoj ga do sada nisam vidjela. – Ne. U redu je. – Sjedni do mene, Jade – pozvao me i sjeo na zidić. Bilo mi je drago što je preuzeo inicijativu u našem ponašanju jer nisam bila sigurna što mi je činiti. Ostati ili otići? Da nije ništa rekao, vjerojatno bih samo ukočeno stajala kao kakva izgubljena ovca čekajući pastira da dođe po nju. Nasmijala sam se samoj sebi i uputila se k njemu. Kad sam sjela, uzeo je moju ruku i isprepleo svoje prste s mojima. Bio je to ugodan osjećaj koji mi je pružao osjećaj sigurnosti, a on je znatiželjno promatrao naše ruke kao da pokušava nešto odgonetnuti. – Ti si tako neobična, Jade – rekao je, uzeo jedan uvojak moje kose i počeo ga nježno vrtjeti u ruci. – Je li to kompliment? – usnama mi je preletio osmjeh. – Da. Definitivno je kompliment. Nisam u svojih tisuću godina upoznao biće kao što si ti, pogotovo ženu. – Drago mi je – odvratila sam. – Vjeruj mi kad ti kažem da sam tijekom svog postojanja vidio mnoge snažne žene koje su se borile za sebe i svoje voljene, ali tvoja snaga me iznenađuje. Iz nekog razloga uspijevaš se oduprijeti mom utjecaju. I ne samo to. Događa se nešto što nikad ne bih očekivao. – Što? – Ti utječeš na mene, a to je nevjerojatno. Mislio sam da je tako nešto nemoguće. Što se mene tiče, ti si najsnažnija žena koju sam upoznao – zastao je, zatim dodao: – Jedno sam naučio kroz povijest.


– Što? – Ženama je od postanka, od prvog dana, život na zemlji pakao. – Kako to misliš? – Već tisućama godina vrebam duše i poznajem ljudsku patnju. Žene pate jer su kroz povijest, a i danas, omalovažavane, prodavane, tretirane kao sredstvo, kao posluga, a ne ljudsko biće što jesu. U najvećoj patnji muškarci posežu za agresivnošću, započinju ratove, male i velike. Nije važno je li to rat u domaćinstvu ili na nekoliko zemalja, a žene se povlače u sebe. One su prozivane vješticama, ženama upitnog morala i što sve ne. A ipak, već stoljećima tragaju za muškarcem koji će ih zaštititi i reći im da je u redu biti žena u ovom okrutnom svijetu, ali takvih muškaraca kao da nema... dovoljno. Ta njihova vjera i nada da će ga pronaći je neiscrpiva, nevjerojatna, ta njihova upornost je vrijedna divljenja. – Oh... Odjednom me privukao u zagrljaj. Obavio je svoje vrele ruke oko mog tijela i naslonio glavu na moju. – Jade, tražiš li i ti muškarca koji će te zaštititi, svojim životom ako treba, koji će ti reći da je u redu biti žena sa snagom koju posjeduješ, ali i krhkosti koju zaslužuješ? Zadrhtala sam zbog njegovih riječi jer su bile upravo ono što sam željela čuti. Bilo je lijepo što je hvalio moju snagu, ali u zadnje vrijeme sam osjećala potrebu pokazati da sam i slaba, osjetljiva, razočarana... Nije u redu da svi misle kako sam dovoljno snažna da me mogu zatrpavati svim mogućim problemima. Svaka snaga ima svoju granicu, a ljudi kao da su to zaboravljali. Bilo im je samo važno prebaciti teret na nekoga drugoga. – Da – iskreno sam odgovorila. Pomilovao me po kosi i na trenutak smo uplovili u tišinu. – Zapravo ste vi žene općenito nevjerojatno snažne – naposljetku je rekao – i divim vam se zbog toga – nastavio je govoriti dok mi je njegov dah milovao lice. – Vi ste jedine koje zaista poznajete istinsku ljubav, jer kao majke vi znate što znači bezuvjetno voljeti, što znači istinska žrtva i borba... Muškarci nikad ne mogu dosegnuti taj stupanj ljubavi, jer će se uvijek u podsvijesti ili svijesti pitati je li dijete njegovo. Muškarac nosi sjeme života, ali i sjeme sumnje. Žena nosi dar života i dar istinske ljubavi i povjerenja. Ona je sposobna dati sebe, zauvijek. I što dobiva zauzvrat, patnju, silovanja, spaljivanja, nevjerojatnu bol rađanja, pa čak žrtvuje i vlastiti život dok donosi novi na svijet, jer tolike su umrle tijekom tog čina. One koje su preživjele, sve to podnose hrabro i uzdignute glave, dok muškarac zapravo ne poznaje koliko patnja može biti duboka. I jedino što tražite jest utjeha muškarca. Vama zapravo ne trebamo mi, demoni, da vam donosimo pakao na zemlju. To vrlo uspješno rade vaši muškarci... – osjetila sam kako se osmjehnuo. Odmaknula sam se od njega kako bih ga pogledala. – Zato sam zahvalna što ti nisi ljudsko biće... – rekla sam. Predvečer, dok je West pripremao svoje napitke i prah, sretan što je pronašao sve sastojke koji su mu potrebni, Lucian i ja smo sjeli vani uz rub šume tik uz dvorac. Zrak je bio ugodan i svjež. Možda bi mi bilo hladno da Lucianovo vrelo tijelo nije bilo uz moje da me grije. Noć je tek počela obavijati zemlju i prevladavale su uglavnom crno-crvene boje. Ugođaj


koji je stvarala ta slika bio je nekako odgovarajući s obzirom na Luciana i njegovo mračno porijeklo. Sve što sam željela bila je njegova blizina i prisan zagrljaj u koji me privukao. Malo dalje od nas mirno je stajao njegov konj koji se savršeno uklapao u okolinu. Iznenada je nebom proletjela munja zbog čega sam se trgnula, ali još više me uplašila reakcija Lucianovog konja kad je udario prednjim nogama po tlu i iz nosnica izbacio vatru. – Rekao si da je on normalan konj?! – uzviknula sam u nevjerici. – Pa... lagao sam – nasmiješio se. – Ne mogu vjerovati da si mi lagao! – zurila sam u njega. – Zašto? – Onu večer kad si me to pitala morao sam lagati. Da sam ti rekao da nije običan konj, postavila bi mi tisuću pitanja, a sjećaš se da sam umirao. Nisam imao vremena za tvoju nepresušnu znatiželju – opet se osmjehnuo. Njegov osmjeh i smislen razlog umirili su me, pa sam opet sretno utonula u njegov zagrljaj. – Postoje li pakao i raj? – šapnula sam. – Hm... ne baš onako kako vi ljudi mislite – odgovorio je i čvršće me stisnuo. – Život je zapravo pakao, kazna. Bez obzira je li čovjek bogat, siromašan, zdrav ili bolestan, apsolutno svako ljudsko biće proživljava nekakvu vrstu nesreće kroz život. Obujam nesreće ovisi o tome koliko je zgriješio u prošlom životu i kolika bi mu kazna trebala biti. Raj nastupa kada se duša napokon oslobađa ponovnog rođenja i dobije višu svijest. Pomaknula sam se kako bih ga pogledala. – Ali rekao si da su duše kao biljke? – Da, sve dok ne budu oslobođene i dođu u raj, tek tada započinje nevjerojatno putovanje mira, sreće i potpunog zadovoljstva, takozvana viša svijest. To je stanje u kojem ne postoje problemi ni fizički ni psihički, stanje u kojem ne ovisimo ni o kome, ni o čijoj ljubavi, nema bolesti i strahova. Zapravo je pomalo teško objasniti riječima... – Kako znaš za to? Tajanstveno se osmjehnuo. – Imam svojevrstan uvid u to. Upravo je raj razlog zašto je Lucifer toliko zao i gnjevan. Naime, zauvijek mu je zabranjen odlazak u to stanje. Proklet je na vječnost na zemlji. Donekle i mogu razumjeti zašto ga je to prokletstvo toliko pokvarilo.


ade! Ustani! Kroz san sam čula Lucianov glas kako me doziva. Okrenula sam se na drugu stranu i povukla prekrivač preko glave. – Ustani – glas je došao bliže, iznad moje glave nakon čega je uslijedilo nježno drmanje. – Što se događa? – promrmljala provirujući ispod pokrivača. – Dolaze! Moramo se pripremiti za obranu. – Što? – naglo sam se uspravila u sjedeći položaj. – Brzo, obuci se. Imamo posla – naredio je i nježno mi poljubio usne nakon čega je na njima ostao vreli trag. – Ali, još nije svanulo. Jesu li oni poludjeli? – bunila sam se. – Napad je najbolji u zoru – mirno je rekao i bacio pogled kroz prozor gdje je zora tek svitala pretvarajući nebo u sivilo. – Zašto? – upitala sam i ustala iz kreveta. Iz nekog razloga nisam osjećala nelagodu što sam ispred njega bila samo u podsuknji. Ionako je prikovao pogled van kroz prozor kao da ima super vid koji doseže dalje nego bih mogla zamisliti. – Zato što je neprijatelj tada ranjiviji, pogotovo ako je uhvaćen na spavanju kao ti – nasmiješio se i pogledao me. – Skoro svi napadi u ratovima izvode se u zoru. To je prastara taktika. – Oh, glupa taktika – mrmljala sam dok sam užurbano odijevala haljinu. Lucian mi je priskočio u pomoć kad mu je podsuknja zapela za gumb gornje haljine. – Kako su nas pronašli? – upitala sam. – Čuo sam da je Marcus dobar tragač. To je jedna od njegovih moći. Može kao pas nanjušiti svoj plijen. – Tko je još s njim? – Pahuljica mi je objasnio da su s njim Lucinda, Jason i Tara. – Zar su se udružili? – Ako im je Lucifer to naredio, morali su. – Čudi me da ih nije poslao više – rekla sam zamišljeno. Kad sam uhvatila njegov začuđen pogled, dodala sam: – Nije da bih to željela. Samo se pitam. – I ovako smo nadbrojeni. Četiri moćna demona protiv Pahuljice i mene. Ti i West mi i niste baš od neke pomoći. Samo ćete mi stvarati brige. – Žao mi je zbog toga – rekla sam i prišla posudi za umivanje. – Ako ništa drugo, West nam je bar pomogao svojim čudesnim prahom – pokušala sam zvučati ohrabrujuće.


– Ako bude funkcioniralo – ispravio me. – Nadam se da hoće. – Koliko još? – Lucian je upitao Pahuljicu kad smo ušli u dnevni boravak. Pahuljica je nešto promrmljao i pokazivao rukama, ali meni nije bilo razumljivo. – Pola sata dok ne stignu do nas – preveo je Lucian. West je stajao uz izlazna vrata, a Pahuljica pored prozora. Činilo se da su već imali nekakav borbeni plan s obzirom na njihove položaje i držanje. Morala sam priznati da sam se osjećala beskorisno. Samo sam stajala ne znajući što mi je činiti. U borbi im neću moći pomoći, bit ću smetnja. To me pomalo frustriralo, ali nisam osjećala strah. Bar ne još. – Uzmi ovo – rekao je West kad je stao pored mene i pružio mi vrećicu od grube tkanine. – To je prah. Ako ti se itko od njih previše približi, baci punu šaku u njihovo lice. To bi ih trebalo nakratko zaslijepiti i dati ti dovoljno vremena za bijeg. – Nadajmo se da do toga neće doći – mračno je rekao Lucian. – Moramo uzeti u obzir sve opcije – istaknuo je West. – Znam. Uzela sam vrećicu i ugurala je u tajni džep koji je bio ušiven na moju haljinu. Plan je bio da se skrivam u tajnoj prostoriji pokraj dnevne sobe koja se otvarala guranjem metalne poluge iznad kamina. Poluga je izgledala kao držač za svijeće, pa nije toliko upadala u oči. Ipak, nije bila ni nešto posebno neprimjetna, pa sam zaključila da bi ju bilo tko mogao razotkriti. Bilo bi dovoljno da znaju što traže. Neće mi biti baš savršeno sklonište. Lucian me ugurao u malenu praznu, ali prašnjavu sobicu i zatvorio prolaz iza mene zbog čega sam utonula u tamu. Znala sam da su Westa zadužili da bude u predvorju i izviđa kako će se borba odvijati. U slučaju da naši budu gubili dobio je zadatak da mi se pridruži u skrovištu i brani me životom. Nisam im ništa željela reći, ali plan mi nije zvučao obećavajući. Pitala sam Luciana je li postojao nekakav tajni prolaz kojim se moglo neprimjetno izaći iz dvorca i pobjeći u šumu. Odgovorio je da ako je postojao on nije znao za njega jer nije detaljno istražio sve kutke dvorca. Zatim je nadodao kako nam ne bi pomoglo bježanje kroz šumu. Da bi nas Marcus vjerojatno brzo pronašao, a demoni su bili nadnaravno brzi, izoštrenih osjetila i snažni. Sve u svemu nije slutilo na dobro. Opet me tješila činjenica da se zapravo nisu mogli međusobno poubijati, ali upravo zbog te činjenice nije mi bilo jasno zašto su se željeli upustiti u borbu. Nisam razumjela kakav su rezultat očekivali. Dobro, mogli su zarobiti Luciana i Pahuljicu budući da su bili brojniji, ali Pahuljica je bio snažan kao najmanje trojica demona. Također smo imali element iznenađenja: Westov prah za koji smo se nadali da će funkcionirati, pa nam je to išlo u prilog. Ako bi zbog svega toga obje strane bile izjednačene, borba bi mogla trajati od izmaka snaga. A koliko dugo bi to trebalo biti nisam znala. I što nakon toga? Moje misli je prekinuo trag svjetla koji se probijao u moje skrovište. Okrenula sam se i vidjela da je u zidu bila pukotina veličine malene šake. Kako je vani sve više svitalo, tako je trag svjetla koji je ulazio bio snažniji. Rupa je bila nisko pa sam morala kleknuti da bih mogla normalno viriti kroz nju. Ugledala sam put koji je iz šume vodio u dvorac što je značilo da bih mogla pratiti borbu ako budu napadali na tom mjestu. Bilo mi je drago zbog toga, jer bi me


neizvjesnost izludjela. Nakon nekog vremena vidjela sam brze kretnje prema šumi. Učinilo mi se da sam prepoznala Luciana. Pretpostavljala sam da su on i Pahuljica zauzimali svoje položaje, ali kretali su se previše brzo da bi ih moje oči normalno vidjele. Počela sam nervozno stiskati vrećicu s prahom u tajnom džepu dok sam naprezala pogled u potrazi za daljnjim pokretima. U malom prostoru i neprirodnoj tišini činilo mi se da čujem vlastito srce kako kuca. Odjednom je zvuk tutnjanja postajao sve jači i glasniji. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da zvuk nije dolazio od mog srca, nego iz šume. Bio je ritmičan kao otkucaji i toliko snažan da je zemlja vibrirala od njega. Ukočenim sam pogledom zurila prema izlazu iz šume. Što je moglo proizvoditi taj čudan zvuk? Idući je prizor bio kratak, ali mi se svaki detalj usjekao kao da sam gledala usporene scene. Užasnulo me. Iz šume su najprije izronile životinje koje su se u narodnim pričama opisivale kao psi iz pakla. Crni, krvoločni, s dvije glave na mišićavim tijelima. Ritam njihovog trka i snažnog udaranja po tlu proizvodio je onaj harmoničan zvuk koji je sve snažnije i glasnije tutnjao i prelijevao se po praznom prostoru mog skrovišta, kao jeka. Izgledali su strašno. Oči su im bile crne jame iz kojih su izvirali vatreni jezici. Njuška im je bila iskešena u bijesnu grimasu pokazujući oštre zube oko kojih je bila bijela pjena zbog čega su izgledali strašniji i bjesniji. Glave su bacali na sve strane što je izgledalo neprirodno i zastrašujuće. Trk im je bio pravilan prema naprijed, ali glave kao da nisu mogli kontrolirati, nego su se izvijale u čudnim kutovima. Prestrašeno sam se zalijepila uza zid pokušavajući bolje vidjeti. Nismo računali na to da će oni sa sobom povesti ovako strašne i krvoločne životinje koje su mogle rastrgati Luciana u trenu. Zabrinuto sam se ugrizla za donju usnu. Psi su se razdvojili prije samog ulaza, svaki na svoju stranu u namjeri da opkole dvorac. Izbrojala sam ih šest. Jedan od njih je protutnjao nedaleko od zida kroz koji sam virila. Kad je protrčao zapljusnuo me miris truleži koji mi je zaparao nosnice i toliko me iznenadio da sam se naglo odmaknula od zida zbog čega sam pala na stražnjicu i rukom prekrila nos i usta. Ostala sam u tom položaju nekoliko sekundi, zatim sam se opet brzo vratila do otvora. Ugledala sam iskešene zube i trulu unutrašnjost pseće njuške. Od šoka i nesnosnog smrada opet sam pala natrag. Nekontrolirano sam zavrištala i na sve četiri sam se povukla na drugi kraj malene prostorije. Očito me nanjušio kad je protrčao i sad je držanjem svog tijela i bijesnim režanjem odavao moje skrovište. Iz kuta u kojem sam se nalazila nisam vidjela kroz rupu, ali smrad se širio kao nevidljiva magla oko mene. Nisam znala što učiniti. Nisam smjela izaći, ovdje sam bila koliko toliko sigurna od ovih životinja koje nisu imale ruke da bi pomakle polugu, ali bila sam užasnuta. Netko od vlasnika/demona će uskoro shvatiti što im ovo čudovište želi poručiti.


Čudovište je odjednom zacviljelo, kratko i ne pretjerano glasno. Ukočeno sam osluškivala zvukove. Ali vladala je mrtvačka tišina. Čekala sam i dalje osluškujući, ali ništa. Nisam se usuđivala približiti zidu sve dok nisam zaključila da psa tamo više nema. Čak se i smrad počeo povlačiti. Sad sam ga jedva osjećala. Tiho sam puzala prema rupi na zidu i provirila. Ništa. Nije bilo nikoga, ničega. Zar bi tek tako otišao? Osluškivala sam, ali nije bilo nikakvih zvukova. Tišina je bila previše neprirodna. Bila sa sigurna da zvijer nije nigdje u blizini. Je li otišao po svog vlasnika u želji da mu pokaže svoj plijen, mene? Možda je odustao zbog zida koji je bio zapreka između nas? Palo mi je na pamet da zapravo nisam znala jesu li te životinje bile inteligentne ili primitivne, jesu li slijedile samo svoj nos i nagon za ubijanjem. Voljela bih da me Lucian bolje informirao, bila bih spremnija. Ovako sam se samo mogla pitati. Kroz rupu je provirilo nečije oko. Opet sam prigušeno zavrištala i odmakla se. – Jade? – prepoznala sam Lucianov prigušen glas. – Jesi li tu? Pohitala sam opet do zida i primaknula se rupi što sam mogla više. Vidjela sam njegovo oko, ovaj put tamno sivo, skoro crno. Znači da je u njemu bjesnjela oluja i borba. – Tu sam – odgovorila sam šaptom i brzo dodala: – Zvijer je negdje u blizini, čuvaj se! – Ako misliš na psa iz pakla – njegov glas je odavao prizvuk osmijeha – sredio sam ga. – Ali... – bila sam zbunjena – nisam čula zvukove borbe... Čula sam njegov samodopadni smijeh. – Ah, ne poznajete skromnost, gospodine – odvratila sam mu uz osmijeh. Uz njega sam za tren zaboravila da se nalazim u smrtnoj opasnosti. Svaki strah, svaka nelagoda je nestajala. On je bio moj lijek, moj osobni izvor sreće i ljubavi, stabilnosti i mira... – Moram ići – prekinuo je moje misli. – Jade, čuvaj se i ostani skrivena – rekao je i nestao isto toliko naglo i tiho kako se i pojavio. Moju pozornost su tada privukle kretnje na rubu šume. Mozak mi je registrirao malenu kretnju, ali kad sam pogledala prema tamo ugledala sam snažne mišićave konje koji su se propinjali na stražnje noge, a iz nosnica su izbacivali tamnu vatru obrubljenu crnim dimom. Konje sam inače doživljavala kao plemenita bića, savršenih linija, blagih i inteligentnih očiju, ali ove spodobe nisu spadale u te opise. Sam me pogled na njih užasavao. Oči su im bile tanki krvavi prorezi, a zubi su čak i s ove udaljenost izgledali oštri. Na konjima su sjedili demoni. Prepoznala sam Marcusa na čelu kolone. Ostali su se poredali uz njega i promatrali dvorac, bez riječi. Zatim su oslobodili prolaz po sredini puta i između njih je prošao vitak muškarac polaganim i odmjerenim koracima. On mi je bio nepoznat. Iza njega je išla crna mačka. Zaustavio se nekoliko koraka ispred povorke, a mačka je mazno kružila oko njegovih nogu. Imao je smeđu raskuštranu kosu i blijedo lice s tamnim očima. Njegovi pokreti su bili previše usporeni, lijeni. Nisam znala kako ih točno opisati. – Što ti radiš ovdje? – prepoznala sam Lucianov glas što me iznenadilo. Zašto se razotkrio? Je li poludio?


Priljubila sam se uz zid kako bih bolje vidjela, ali rupa mi je ograničavala vidno polje u kojem nije bilo Luciana. To me frustriralo jer nisam mogla vidjeti položaj njegovog tijela, pokušati pročitati idući potez iz njegovih kretnji, a glas mu je ionako većinu vremena bio bezizražajan, pogotovo kad je to želio. Tako je bilo i sada. Nisam mogla ništa procijeniti iz tona njegova glasa, ni strah, ni paniku, ni nelagodno prepoznavanje, ništa osim običnog pitanja koje, bila sam uvjerena, zapravo nije bilo obično. – Čuo sam za tvoj mali eksperiment – rekao je visoki muškarac. – Došao sam vidjeti na svoje oči – osmjehnuo se zbog čega je njegovo lice postalo jezivije. Zapravo je bio prekrasan, ali nešto u toj cijeloj slici nije bilo u redu, postojalo je nešto u vezi s njim zbog čega mi se ježila kosa na zatiljku. Je li to mogao biti Lucifer? – Lucifer te poslao, zar ne? – upitao je Lucian i time odgovorio na moje pitanje. Demon je pogledao u tlo i široko se osmjehnuo, zatim je podigao pogled prema Lucianu. – Naravno, ali i da nije, svejedno bih došao. Previše je zanimljivo da bih to zanemario. – Što Lucifer želi od mene? – Nju – jednostavno je odgovorio demon. – Zašto nju? – Zato što je tako... posebna... tebi – rastezao je demon smješkajući se. – To su gluposti... Demon je podigao dlan i na taj način ušutkao Luciana. – Ona je ljudsko biće i približila se jednom demonu kao nitko u cijeloj našoj povijesti. – Ti si je čak i poljubio... – rekao je i koraknuo naprijed. Kako su znali za sve to? – i to više puta – nastavio je. – Moraš priznati kako je to veoma zanimljivo. I zabranjeno! – oštro je dodao. – Tko će mi to zabraniti? – hladno je pitao Lucian. – Ti, Simone? – Lucifer, naravno. Zar zaista misliš da možeš odabrati nju? Zar ne znaš da ćeš time okrenuti demone, anđele i ljude protiv sebe i nje? Ako to učiniš, nećeš imati mira dok god budeš postojao. Lucifer će se pobrinuti da te uvijek netko progoni. Iscrpljivat će te borbama sve dok te ne odluči smaknuti. A ne moram ti ni reći što će sve učiniti njoj... – iskesio je zube. – Ona je ipak smrtnik... – Borit ću se – žestoko je uzvratio Lucian. Osjetila sam njegov gnjev. Bio je spreman dati svoj život za mene? Od naleta emocija stisnulo me u grlu. Nisam to mogla tražiti od njega. Morala sam sve ovo nekako spriječiti... Možda ako bih se predala? Lucian to ne bi dozvolio, ali ni ja nisam mogao dozvoliti da se stalno bori protiv njih kako bi mene zaštitio... – I izgubit ćeš – rekao je Simon i prekinuo moje mučne misli. Steglo me u grudima. U idućoj sekundi začula sam brzi pokret i vidjela da je Simona okupao oblak nekakvog čudnog dima. Kad je zavrištao i uhvatio se za oči, shvatila sam da je Lucian na njega bacio Westov prah. Sretno sam se osmjehnula. Zbog komešanja koje je nastalo konji su se počeli uznemireno propinjati, pa su jahači bili obuzeti njihovim kontroliranjem dajući Lucianu vremena za bijeg. Kad se prah razišao, čula sam Simona kako psuje. Marcus je skočio s konja i uhvatio ga preko ramena usmjeravajući ga. Znala sam da ga je prah privremeno oslijepio, ali nisam znala


koliko će to dugo trajati. Čula sam Marcusa kako izdaje naredbe Lucindi i Jasonu koji su toliko brzo nestali da nisam vidjela u kojem su smjeru otišli. Dvorište je uskoro utonulo u mir i tišinu. – Jade! Jade! – čula sam Westov paničan glas s druge strane zida. – Ovdje sam! – odgovorila sam. Čulo se povlačenje poluge i škripa mehanizma, zatim su se tajna vrata otvorila. – Brzo! – užurbano je naredio, provirio u sobicu i pružio ruku prema meni. – Idemo odavde! Požurila sam do njega, povukao me van i gurnuo prema izlaznim vratima. Dok je zatvarao skrovište, stajala sam kao ukopana posred sobe ne usuđujući se pomaknuti bez njega. – Što se dogodilo? – prestrašeno sam upitala. Uhvatio me za ruku i bez riječi povukao u predvorje gdje smo naletjeli na Simona. Od straha sam ostala bez daha, a West me zaštitnički gurnuo iza sebe. Simon nije odugovlačio. Uhvatio je Westa za vrat i snažno ga bacio u suprotni zid. West je završio na podu, ošamućen, ali pokušavao je ustati. – Jade, bježi – procijedio je. Prestrašeno sam pogledala u Simona koji me promatrao crnim očima oko kojih je koža bila crvena kao da je spaljena. To je sigurno učinak Westovog praha ostavio trag. West se zaletio i bacio se na njega, a na vratima se pojavio Pahuljica zbog čega sam odahnula. – Za ime svijeta, Jade, bježi! – opet se proderao West. Ovaj put sam ga poslušala ponesena panikom u njegovom glasu i slikom njega i Pahuljice kako nasrću na Simona koji nije izgledao zabrinuto. Pobjegla sam u svoju sobu i zaključala vrata iako sam znala da to Simona neće spriječiti. Pokušavala sam povratiti nadzor nad svojim disanjem kad sam začula tiho mjaukanje. Prestrašeno sam se osvrnula. Nisam mogla procijeniti odakle zvuk dolazi, iz hodnika ili sobe. Mjauču. Zvuk je postao glasniji. Mjauuuu. Zvuk je bio veoma blizu, oštar i prijeteći. Zurila sam u vrata kad mi je nešto dotaklo gležanj. Poskočila sam i ugledala crnu mačku kako sjedi na podu kraj mojih nogu. Nisam znala kako reagirati. Sumnjala sam da je bila normalna mačka, tko zna što sam mogla očekivati. A van nisam smjela, tamo je bio Simon. Gdje je Lucian? Očajnički sam ga željela u svojoj blizini. Ispod kreveta je izronila još jedna mačka, ista kao i ova uz moje noge. Iznenadila sam se jer nisam primijetila da je uz Simona bilo više od jedne. Iza zavjese su izronile još dvije mačke. Nije mi bilo jasno što se događa. Soba je odjednom


bila preplavljena crnim mačkama koje su se okupljale ispred mene. Zalijepila sam leđa uz vrata i zurila u čudan prizor. Mačke su se odjednom stopile jedna u drugu i počele se pretvarati u crnu sjenu koja se previjala i oblikovala u čudne oblike. Uskoro je čudna smjesa ili sjena, što god to bilo, ispunila cijelu sobu, od poda do stropa, sve dok nije počelo zauzimati ljudski oblik. Mogla sam jasno vidjeti ruke, noge, torzo i glavu. Sve jasnije i jasnije dok nisam prepoznala lice ispred sebe. Simon. – Napokon sami – zlobno se osmjehnuo. – Što želiš? – panično sam upitala zabijajući leđa u vrata. Nije mi smetalo što mi se kvaka ukopavala u meso. – Želim saznati tajnu... – tajanstveno je rekao. – Kakvu tajnu? Prišao je bliže. – Kako ti je uspjelo zavesti Luciana? Jednog vraga? To se nikada nije dogodilo – intenzivno se zagledao u moje oči. – Suze žada... – Molim vas – zavapila sam. – Zaista ne mogu odgovoriti na to pitanje jer ne znam kako se sve to dogodilo... – Ti si ona – prekinuo me i stao mi sasvim blizu. – Tko? – procijedila sam. Vrelim je prstima počeo milovati moje lice i moju kosu, proučavajući me kao da sam najvrjednije blago koje je pronašao. – Ne razumijem... – zavapila sam okrećući glavu u drugom smjeru i želeći izbjeći njegove dodire. – Ne sjećaš se? Kako zanimljivo – osmjehnuo se. – Ovo će biti moja pobjeda. – Ne! – kriknula sam, odgurnula njegovu ruku i potrčala na drugi kraj sobe. U tom trenutku vrata su eksplodirala kad je kroz njih uletio Lucian i nevjerojatnom se brzinom bacio na Simona. Počeli su se boriti, prevrtati i bacati vatrene plamenove po cijeloj sobi koja je počela gorjeti i ispunjavati se dimom. Bilo je nemoguće pratiti što se događa. Užurbano sam izvukla Westov prah iz džepa na haljini u nadi da će mi se ukazati prilika da ga upotrijebim. Morala sam se jako naprezati kako bih vidjela tko je nadvladavao koga. U jednom trenutku Simon je bio na Lucianu stežući ga za vrat jednom rukom, a u drugoj je držao nekakav čudan zlatni bodež s velikim zelenim dragim kamenom na dršci. Lucian se očajnički pokušavao zaštititi od tog bodeža. Iskoristila sam njihovu nepažnju i cijelu sam vrećicu zabila Simonu u lice odgurnuvši ga s Luciana. Pala sam po Simonu, što mi je bilo drago jer nisam željela da dio praha završi u Lucianovim očima. Simon je vrištao od bolova i mlatarao rukama pokušavajući me udariti. Odjednom sam poletjela kroz zrak i bila odbačena na krevet. Tak kad sam pala shvatila sam da me to Lucian odgurnuo, nagnuo se iznad Simona i zario mu bodež u srce zbog čega je ovaj planuo u žestokoj, ali kratkoj vatri. Trenutak kasnije Simona više nije bilo, a Lucian je u ruci držao bodež i znatiželjno ga proučavao. – Kako ti je to uspjelo? – upitala sam ustajući s kreveta i žureći k njemu. – Što je taj


bodež? – Ovo je sigurno kamen od žada, od suza djevojke iz legende... – zamišljeno je rekao. – Lucifer mu je dao ovo smrtonosno oružje kako bi me ubio. Dok sam ga slušala počela sam osjećati slabost. Čudnu obamrlost. Mislila sam da sam jednostavno bila umorna od svega i da mi je potreban svježi zrak. Pomaknula sam se u namjeri da izađem van, ali me snaga naglo napustila i obuzela me snažna vrtoglavica. Pala bih na pod da me Lucianove ruke nisu uhvatile. – Jade, što ti je? Nisi ozlijeđena? – Ne – procijedila sam. – Osjećam se jako loše. Uzeo me u naručje i odnio do susjedne sobe koja nije bila oštećena. Nježno me položio na krevet, a iza njega se pojavio West. Bio je živ! Željela sam ga pozdraviti, veseliti mu se, ali nisam imala snage govoriti, samo sam sklopila oči i umorno osluškivala njihove užurbane korake. – Ne razumijem što joj je? – čula sam Lucianov zabrinuti glas. – Moramo pozvati doktora – rekao je West. – Može proći nekoliko dana dok on dođe ovdje, a i kako ćemo mu objasniti što se dogodilo? – rekao je Lucian. – Pa ne možemo ništa ne činiti – pobunio se West. – U pravu si. Hoćeš li, molim te, ti biti taj koji će odjahati po doktora? – u Lucianovom glasu sam osim molbe osjetila strah. – Naravno – odgovorio je West i užurbano napustio sobu. Počela sam se vraćati k svijesti i do mene su polako doprli glasovi. – Ništa ne možemo učiniti – rekao je nepoznati glas. – Ne znam od čaga boluje, ovako nešto još nisam vidio, ali... Žao mi je, ona umire. Kraj je vrlo blizu. – To ne može biti istina, doktore! – ljutito je rekao Lucian. Osjetila sam uznemirenost, ali nisam mogla otvoriti oči. Tijelo me nije slušalo. – Žao mi je – opet sam čula glas koji je, čini se, pripadao doktoru, zatim nečije korake kako napuštaju sobu. Nekoliko je trenutaka vladala tišina, zatim sam opet čula otvaranje vrata. – Lucian? – dozvao ga je West. – Ja sam kriv za ovo. Mislili smo da je Jade dovoljno snažna da bi bila u mom društvu. – Ona je snažna duhom i psihički, ali njezino je tijelo popustilo pod mojim demonskim utjecajem. Vjerujem da je razlog tome... — glas mu se slomio – ...fizički kontakt. Trebao sam znati da neće biti dovoljno snažna za takvo nešto. West, ja sam je ubio! Zbog mene umire! – Ne znamo to sa sigurnošću – utješno je rekao West. – Smiri se. Pokušat ćemo joj pomoći. Dat ću joj opet napitak koji koristim. – Mislim da je prekasno za to. Lucian je bio u pravu. Umirala sam, osjećala sam to. Nije mi nitko to morao potvrditi. Kako je bio čudan osjećaj. Tijelo kao da mi se obraćalo, govorilo mi da je kraj blizu. Opraštalo se od mene. Obuzela me


tuga, nisam se željela oprostiti. Zavoljela sam svoje tijelo i nisam željela da me napusti. Željela sam još živjeti u njemu. Željela sam još osjećati sve što mi život pruža: nadu, ljubav, bol, gorčinu... sve. Nisam željela kraj, ali sam ga osjećala. Moj duh i moje misli još su bili snažni, pozitivni, ali tijelo više nije moglo pratiti taj ritam. Bilo je umorno, preklinjalo me da mu dopustim da se odmori, da legne, da se ispruži. Borila sam protiv toga. Moj duh još nije bio slomljen. Odbijala sam vjerovati da je ovo sve što je bilo od mog života, tako kratko... tek sam započela zaista živjeti... Mogla sam točno osjetiti gdje se smrt ugnijezdila u mom tijelu i širila svoje krakove. Poželjela sam istrgnuti taj dio i odbaciti ga što dalje od sebe i zavikati: Ne! Ne možeš me imati, ne možeš me tek tako pokoriti bez pravedne borbe, bez upozorenja, bez mogućnosti da se branim! Zahtijevala sam borbu! Zahtijevala sam život, željela sam ga... Napokon sam uspjela otvoriti oči i pogledala sam prema Lucianu koji je shrvano sjedio uz moj krevet. Lice je zakopao duboko u svoje ruke i jecao. Suza je kliznula niz moj obraz i potonula u jastuk ostavljajući vlažni trag da me podsjeti gdje se pokopala. – Lucian – prošaptala sam. – Ljubavi moja... Hitro je podigao glavu i pogledao me crvenim očima, što od suza, što od vatre koja je gorjela u njemu. Uhvatio me za ruku. Moja već hladna, njegova vrela od života. – Jade – zajecao je moje ime. Njegova bol pojačavala je moju želju za životom jer sam znala da bih ju jedino tako mogla odagnati. Nisam željela da pati, nisam ga željela ostaviti. Nisam željela nestati i dopustiti da zauvijek zaboravim na ovu ljubav. Željela sam uživati u njoj, hraniti se njome, pomicati njene granice i dubine. Da moj život nije imao smisla, možda se ne bih toliko borila, da u njemu nije postojala osoba za koju je vrijedilo živjeti možda bih se pomirila s krajem koji je neizbježno dolazio. Ali moj je život imao sve to i kako ga se odreći? A opet, kako se boriti kad me tijelo nije slušalo, kad se predalo? Čula sam otvaranje vrata, ali nisam ih mogla vidjeti. Gledala sam u Luciana. Njegovo se lice ukočilo, usne rastvorile u neizrečenom pitanju. Unezvjereno je zurio u osobu čije sam korake čula. Približavali su se krevetu na kojem sam ležala. Nada mnom se nagnulo novo lice, moje lice... Gledala sam sebe! Promatrale su me zelene oči kao moje, istog oblika i izraza, obrve su se stisnule u zabrinuti izraz, a oko ovalnog lica padale su crvene kovrče. Žena je bila ja, samo nekako mudrija, zrelija... – Ona je sad moja – rekla je tiho Lucianu, zatim je pogledala u moje oči. – Vrijeme je.


io sam izgubljena duša koja je lunjala ovom kuglom zemaljskom koju su ljudi nazivali domom, a ja sam znao da je to zapravo pakao. Nisam smatrao da mi je život poklonjen, bio mi je nametnut. Živio sam život koji nisam želio. Želio sam normalan život u kojem bih radio ono što bih želio, u kojem bih volio osobu koja bi bila sposobna razumjeti me, poštivati i voljeti. Zar je to previše tražiti? Zar je to toliko nemoguće pronaći? Donedavna nisam ni znao da sam to tražio. Shvatio sam da sam bio biće bez cilja, bez želje. Nije ni čudo što nisam mogao pronaći to nešto, kad nisam znao što tražim. Ravnodušnost koja me slijedila od postanka pretvorila se u kaos osjećaja. Bijes, agresivnost, frustracija zbog nepravde, ljubav, žudnja, želje... Nikad nisam imao želje, a sad sam ih imao tisuće. Živio sam bezlično... Nisam zapravo zaista živio, samo sam promatrao kako godine prolaze nadajući se promjeni koja nije stigla sve dok nisam upoznao nju. Kad se sad osvrnem na prošlost, ne mogu ni zamisliti ponovni povratak tom stanju. Nisam više želio biti promatrač života, žudio sam za sudjelovanjem. Shvatio sam da je život ipak moj da ga uzmem pod vlastiti nadzor, da od njega učinim što želim. A želio sam nju... Zato sam neumorno tragao. Napokon sam je pronašao. Promatrao sam kako bezbrižno bere poljsko cvijeće na zelenoj livadi. Obožavao sam način na koji je sunce obasjavalo vatru u njezinoj crvenoj kosi, kako je njezina blijeda koža pozivala na dodir... moj dodir. Zadrhtao sam od želje. Elegantno se saginjala, zračila je srećom i čak se činilo da pjevuši nekakvu pjesmicu, ali nisam mogao jasno čuti, bio sam predaleko. Dopustio sam si vrijeme kako bih uživao u njezinoj pojavi. Napokon sam je pronašao. Preplavilo me olakšanje. Otkako je nestala, proživljavao sam goru agoniju, nego kad mi je cijelo tijelo izgaralo i umiralo. I sada sam osjećao izgaranje, koje se širilo iz pluća i zaustavljalo u ustima pretvarajući moj jezik u plameni ugljen. Toliko često sam ga želio ispljunuti ili bar rigati vatru kao zmaj, nadajući se da bi mi to donijelo olakšanje i umanjilo osjećaj izgaranja. Kad bi bilo najgore onda bi dim izlazio iz mene sa svakim mojim dahom. Smetao mi je vlastiti jezik jer me najviše podsjećao na bol, na vatru koju je mogla ublažiti samo ona. Njezine usne i njezin jezik su hladili moju bol, bili su kao melem za moje tijelo u plamenu. Kad bi se maknula od mene, bol je postajala jača i veća. Počeo sam neprestano žudjeti za njezinom blizinom, što zbog neizrecive ljubavi koju sam počeo osjećati prema njoj, što zbog


toga što je postala jedini lijek za moje stanje. Nisam više mogao zamisliti život bez nje. Ta agonija bi bila gora od smrti. Opet me obuzela snažna vrućina koju sam mrzio. Umarala me, izluđivala me. Toliko puta sam se pitao zašto sam baš ja morao biti stvoren od Lucifera u ovoj nevjerojatnoj patnji? Sve teže sam podnosio osjećaj dima i osjećaj gušenja koji se usidrio kao gorući kamen u mom grlu. Želio sam ga izvući van! Otvorio sam usta u nadi da će se tako bar malo rashladiti moja usna šupljina, ali nije pomoglo. Samo je njezin poljubac donosio olakšanje. To me šokiralo kad me prvi put poljubila. Ugodno olakšanje koje me tada preplavilo... nisam mogao prestati misliti na to, nisam mogao prestati željeti još. Jade, moja Jade! Bila mi je potrebna više od samog života, samo je ona znala smiriti vulkan u meni, dati mi smisao i nadu. Je li bila svjesna što mi je značila? Koju je moć imala nada mnom? Prišao sam bliže sve dok napokon nije osjetila moju prisutnost. Naglo je podigla glavu i pogledala me voljenim očima. U njima je bilo iznenađenje i još nešto što me iznenadilo, strah. Odbacio sam sve misli i usredotočio se na sreću što je opet u mojoj blizini. – Napokon sam te pronašao – rekao sam, osmjehnuo se vjerojatno prvi put u svom postojanju i prišao bliže. – Gdje si bila cijelo ovo vrijeme? Povukla se korak unatrag i dalje me gledajući sa strahom. Zastao sam. Zar nešto nije u redu? Izgledala je kao plaha životinja koja se našla oči u oči s predatorom. – Jade... što ti je? – oklijevao sam s pitanjem. – Tko ste vi? – prestrašeno je upitala zureći u mene. To me zbunilo. Kako je mogla postaviti takvo pitanje? – To sam ja, Lucian – rekao sam. Ovaj put sam i sam osjetio strah. – Gospodine, ja vas ne poznajem. – Što?


potječe iz obitelji u kojoj su se njegovali pjesništvo i slikarstvo. U svijet pisane riječi uvela ju je majka, a od oca je naslijedila slikarski talent. Dosad je objavila dva romana, a trenutno živi i radi u Velikoj Britaniji, u Bathu, gradu za koji kaže da je raj za umjetnost.

Dayana evans izgubljene duše srce žada  
Dayana evans izgubljene duše srce žada  
Advertisement