MILKA PODRUG KOKOTOVI]
1
MATICA HRVATSKA DUBROVNIK DUBROVA^KE LJETNE IGRE
Biblioteka POSEBNA IZDANJA knj. 25. Za nakladnike Vlaho Benkovi} Ivica Prlender Urednik Miljenko Foreti} Likovna oprema Mladen Pejakovi} Grafi~ki urednik Miroslav Salopek
ISBN 953–6316–38–2
MILKA PODRUG KOKOTOVI] PRIREDIO
MILJENKO FORETI]
MATICA HRVATSKA DUBROVNIK DUBROVA^KE LJETNE IGRE Dubrovnik 2002.
Luko Paljetak
DASKE, OPET
Mo‘da }e svijet se ovaj, zvijezda davna, Istro{iti do kraja, kao slatka Lizalica, od svega scena slavna Kazali{na }e ostat, ona glatka I preopasna, da se na njoj opet, Komad po komad, poput stare skaske, Obnovi cio ‘ivot; na njoj propet Krista }e kao hobotnicu, daske Opet }e {kripat pod nogama ljudi, Te{kih na drugi na~in, opet tu‘na Ofelija }e le‘ati na humci Vodenoj kao tuberoza: budi Istrajna dakle, uvijek bit }e nu‘na ]udljiva scena i na sceni glumci.
5
Portret, 1981.
6
Dalibor Foreti}
SVE MILKINE @ENE
Gledaju}i Milku Podrug Kokotovi} od 1971. iz godine u godinu u raznim predstavama, onako kako joj ih je donosio repertoar, ne biraju}i ih mnogo, a stalno uzdi{u}i da ih joj je previ{e, mogao sam samo zadivljeno uskliknuti: koliko li je ‘ena u jednoj! I koliko je jedna ‘ena u svima njima. Slagala ih je u ~udesnom nizu prepoznatljive neprepoznatljivosti. Malo njih ne bi se moglo podvesti pod jedinstven scenski do‘ivljaj. Uvijek ista, a ipak svaki put na drugi na~in razli~ita. Dramsko lice diktiralo joj je performance; a ona ih je prihva}ala ne kao izazov ispunjenja nego razli~itosti. I upravo stoga ne samo da se njoj ne mo‘e odrediti fah, jer je jednako velika kao tragetkinja i neodoljiva kao komi~arka, nego se mo‘e re}i da s jednakom uvjerljivo{}u ulazi u sve tipove ‘ena: gruba seljanka ‘iva je podjednako kao i svjetska dama, vrhunska intelektualka uvjerljiva joj je isto tako kao i gradska toroku{a. Milkina tipologija ‘ene sadr‘i {iroki krug varijeteta, s beskrajnim nizom podvarijanti. Na po~etak stavljam njezinu Jelu (Ivo Vojnovi}: Ekvinocijo, Kazali{te Marina Dr‘i}a, 1971., re‘ija Ivice Kun~evi}a), jer ona dira najdublje korijene njezina bi}a. Ne znam je li itko tako otkrio ‘enu s dalmatinskog kamenjara: stamenu i razbokorenu poput masline koju mo‘e uni{titi samo grom, s pogledom zatvorenim poput {kura na prozorima starih ku}a koje u svom mraku pred svjetlom ‘ivota strogo ~uvaju neke svoje stare jade i nesre}e, pronose}i ih tako da se ne zna, ali se osje}a da su one u njima. U sje}anju mi je ostao i Jelin hod. Ona je i{la blago gegaju}i se, kao da snagom koraka vu~e tijelo za sobom, a ipak kao da je stravi~ni srsi bi}a koje pro‘ivljava duboku dramu tjeraju da hoda oprezno, kao po jajima. Pritom je bila malo nakrivljena, poput ‘ene koja je naviknula nositi svoj naramak drva o boku, kao da ga je upravo trenutak prije toga zbacila sa sebe. @ene iz puka Milki savr{eno pristaju. Ona je u njima iznalazila i razotkrivala najdublje tragove iskona svoga podrijetla i bi}a, ali s fascinantnom razli~ito{}u kao da je o‘ivljavala utvare iz sela svoga djetinjstva. Spominjemo se njezine dvije Stojne (Gunduli}–Kun~evi}: Prikazanje Dubravke ljeta Gospodnjeg MDMCXXIII, KMD 1973., re‘ija Ivice Kun~evi}a) kako se ‘estoko bori za svoje janje, i druge, u virtuozno dosegnutom iskonskom zovu ognji{ta sred preklane pastorale (Dr‘i}: Ti-
7
rena, KMD, 1993., re‘ija Ivice Kun~evi}a). Dvije realisti~ki oslikane starice iz puka upotpunjavaju taj dio njezina opusa. Kao Mare (Vodopi}: Tu‘na Jele, KMD, 1994., re‘ija Ivice Kun~evi}a) izrazila je svakom svojom gestom i grimasom, u bogatoj skali osje}ajnosti spojnu liniju pri~e i sudbine, ujedno i vremena sada{njeg s vremenom pri~e, u optimizmu sje}anja. I Babi Perinoj je (Dr‘i}: Dundo Maroje, Festivalski dramski ansambl, 2000., re‘ija Ivice Kun~evi}a) uspjela me|u mnogim osobitim tuma~enjima utisnuti svoj biljeg karakterne ‘ivosti. U Milkinoj Lauri (Marin Dr‘i}: Dundo Maroje, Festivalski dramski ansambl, od 1967., re‘ija Koste Spai}a) ispod stisnuta, bri‘ljivo namazana oka naslutio sam crvoto~nost iste one bolesti koja je razgrizla Margueritu Gauthier; bolest od tuge ‘ivota kurtizane koja od njega ima sve i neima ni{ta. Gospodstvenost poze koja pokazuje da je navikla i na velika{ke i kardinalske dvorove renesansnog Rima, i razjedenost bi}a koje naslu}uje rasulo ‘ivota, strah od starosti koja donosi bijedu. U tom najsavr{enijem realisti~kom Dundu Maroju ona je do tan~ina precizno odmjerila njezin socijalni dijapazon. U pogledu Milkine Kraljice Ane (Bertolt Brecht: @ivot i smrt Eduarda II., kralja Engleske, Festivalski dramski ansambl, 1971., re‘ija Georgija Para), koji je svojom prazninom odmjeravao prazninu svijeta, osjetio sam prvi put (i mo‘da nikada vi{e) emocionalnu ispra‘njenost ‘ene na vlasti, ‘ene koja je postala politi~ka ‘ivotinja. Njezin smijeh nad prazninom svijeta, jedna od najtajanstvenijih Brechtovih za~udnih didaskalija, bio je istovremeno savr{en primjer brehtijanske distance od lica i njezine uronjenosti u njega. Bilo je u tom smijehu u‘asa ‘ene koja je to prestala biti, jeze nad svijetom koji je izgubio svaku ljudsku mjeru, neke stvarne jeke bunarske praznine nad kojom se ogleda bi}e u svojoj izgubljenosti. Ne{to od te ponornosti praznine ostvarila je godinu dana kasnije u dva dramatur{ki povezana, ali potpuno opre~na lika — Liviji Ancili i Klari Aniti (Miroslav Krle‘a: Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici, Festivalski dramski ansambl, 1972., re‘ija Georgija Para). Razuzdanu rimsku patricijku obilje‘io je lascivno ‘ivi pogled, divlja igra puna temperamenta. A ve} sliku kasnije taj pogled je negdje prazno stra‘io oko sebe. Posebno u petoj slici Klara Anita bila je upe~atljiva. Krle‘a joj nije dao mnogo replika, Milka je govorila iz sebe. Zabrinuta praznina njezina pogleda spajala se s bezna|em morske pu~ine u opu{tenosti kastelkaprinsko–bokarske terase. U fascinantnom luku i ta dva lica u njezinoj interpretaciji spojila su povijest jedne civilizacije od nabubrele nade do beznadnog rasapa. Nekoliko sam puta s pobo‘no{}u prisustvovao obredu molitve njezine Heloise (Heloise Abélardu, Kazali{te Marina Dr‘i}a, 1973., re‘ija Tomislava Radi}a). Naj~e{}e u crkvi Rozarij u dnu Prijekog, ali i u monumentalno minijaturnoj crkvi Sv. Kri‘a u Ninu. ^itav slap iskaza, nedomi{ljenih u svojim proturje~nostima protjecao je kroz pogled u‘aren od molitve, fiksiran negdje u daljini u ima8
ginarni kri‘, na kojem je Isusa zamijenio lik voljenog mu{karca. Drhtaj povrije|ene ‘ene, radost ljubavi, slast dodira, slijepo pokoravanje dogmi, srs razo~aranja i vjera u odanosti, sve se to kovitlalo u nijemom govoru pogleda, otkrivaju}i ispod isposni~ke odore pravu dramu bi}a. Molila se, gledaju}i u vje~nost, u meni, u svima nama, prosipaju}i nje‘ni {apat rije~i kao biserje niz svilu. Ljubav ima mnogo lica. Mnogo vi{e nego {to je ljudi i ‘enâ. Svako spajanje mu{karca i ‘ene gradi im novo lice. Milka je svojim zaljubljenim ‘enama dala tolika mnoga razli~ita lica. U traganju za nemirima, jad, ponore strasti, pakao neuta‘enog u‘itka otkrio sam zajedno s njom u drami Edith Piaf (Jean Cocteau: Ravnodu{ni ljepotan, Kazali{te Marina Dr‘i}a, 1975., re‘ija Vlade Habuneka). Smanjuju}i se u »pari{kog vrap~i}a«, mrazu ravnodu{nog svijeta kao nadomjestak za njegovu toplinu prodavala je toplinu svoje du{e. Mo‘da je maska bila previ{e ukalupljena, previ{e mimeti~na za ono {to je htjela iskazati, ali u sje}anju ostaju poza i korak, u njezinoj gluma~koj interpretaciji ne opona{anje, nego ozna~avanje jedne sudbine. Ili druga velika, neuta‘ena ljubav: Charlotte von Stein (Peter Hacks: Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu Von Goetheu, Teatar ITD, Zagreb, 1978., re‘ija Ivice Kun~evi}a). Pro‘ivljavali smo zajedno s njom u tom jedinom njezinom istupu pred zagreba~kom publikom osje}aj da je ljubav ili ono {to je mislila da je ljubav, mo‘da jo{ jedina i posljednja veza sa ‘ivotom, kao da joj se tlo izmi~e pod nogama. Ali Charlotte von Stein nije velika ljubavna heroina. Ima u njoj neke bidermajerske uskosti, sitno}e, ne~ega {to tek ulazi u gluma~ki dijapazon Milke Podrug Kokotovi}: sagledavanje usko}e du{e kao ograni~enosti svijeta. Komedijski se obzor sve vi{e otvara pred njom. I ona ga prihva}a u svim njegovim titrajima. Ipak, njezina Charlotte dosi‘e tragi~nu ravan — ali ne ~injenjem, nego vremenom: dok ~ita posljednje Goetheovo pismo, njezino se lice iz zrele, rascvale ljepote pretvara u sme‘urano i zbr~kano lice starice. Pod teretom velikih tragi~kih uloga, koje je nosila sa zadivljuju}om energijom i smislom za rezolutno nijansiranje, ta se fina komi~na pre|a osloba|ala postupno, s iskustvom. U njezinim komi~nim ulogama bilo je snage i ekspulzivnosti u to~nom profiliranju lica. Iskustvo spaja tragedijsku snagu i komedijske finese u ~itavu galeriju njezinih savr{eno izvajanih tragikomi~nih lica. Tek taj spoj mogao je razabrati u mutnom pogledu Kate Kapuralice (Vlaho Stulli: Kate Kapuralica, KMD, 1974., re‘ija Tomislava Radi}a) zra~ak ~e‘nje za boljim, ljudskijim ‘ivotom, {to se gasio prije nego {to je sinuo, zavaravaju}i vlastitu bijedu, zatomljuju}i u grotesknoj gospodstvenosti vapaj duboko oja|enog stvorenja za pravim, nedosegnutim ljudskim dostojanstvom. To izmu~eno, od napora i alkohola izblijedjelo, lice se u prosjaju pijane tuposti sje}a neke svoje tobo‘e skladne mladosti. U~initi da bestimja ne izaziva komi~an u~inak kao psovka; ne igrati na prvu loptu povr{noga smijeha, nego da psovka bude izraz ‘ivotnog tjesnaca iz kojega nema izlaza tako|er je odlika visoke razine Milkine glume. 9
I obrnuto: prepoznati u sitnim boricama koje su stisnule u lukavost pogled Gospo|e de Montreuil (Yukio Mishima: Madame de Sade, KMD, 1979., re‘ija Vlade Habuneka) ograni~enost ‘ene koja ure|uje svijet rutinom doma}ice, u stalnoj ‘urbi i pa‘nji da joj se netko ne umije{a u njezino malo gazdinstvo. Upravo je to taj lik ~inilo plasti~nim na fonu one solemnitetne, metafizi~ke ti{ine kojom je bila okovana ta predstava. Naganjalo je na razmi{ljanje o ljudskoj nesavr{enosti i bijedi ljudskosti pred beskrajem vremena i svijeta, u onim njegovim posljednjim, nedoku~ivim razlozima. Sasvim opre~no od te gospodarice svoga doma, djelovala je Milka u ulozi jedne prave vladarice (Miro Gavran: Najdu‘i dan Marije Terezije, dvije jedno~inke, KMD, 1992., re‘ija Ivice Kun~evi}a). Ona je razigrala njezinu sna‘nu pojavu u {irokom rasponu od majestoznosti i politi~ke lukavosti vladarice u prvoj, do ‘ene ogoljele u razdiranosti intimnim sumnjama, u drugoj jedno~inci. U slijedu linije dominantnih, samosvjesnih ‘ena, gotovo do karikature, ali s puno}om ‘ivotnih tjeskoba, djeluje Milkina Thelma (Marsha Norman: Laku no}, majko!, KMD 1986., re‘ija Dimitrija Jovanovi}a), u ironi~no nagla{enoj tipi~noj amerikanijadi, ali s univerzalnom prepoznatljivo{}u zna~aja i sudbine. Ta ‘ena, ku}ni diktator koji kroji sudbinu i pokojnog mu‘a i k}eri koja odlazi u smrt, jer joj je to jedini slobodni izbor u ‘ivotu, svoju samo‘ivost pokriva prijete}im pozivom na samilost. Skrutnutost bi}a nesposobnog da komunicira sa svijetom uvid je u kancerogenu stanicu sveop}e zara‘enosti samo‘ivo{}u i ravnodu{no{}u. Savr{eno ula‘enje u psihologiju bi}a posve druk~ijeg mentaliteta i na~ina ‘ivota. Najradikalniji izvod ‘enske psihopatologije ipak je jedna od njezinih novijih uloga, Markize de... (Rodolfo Sirerra: Otrov kazali{ta, KMD, 2000., re‘ija Nenni Delmestre). Ona se u tom bulevarskom komadu mogla odigrati rutinskom preciozno{}u. Milka je u dekadentnosti 18. stolje}a, u njegovu racionalizmu i senzualizmu, tra‘ila ne{to vi{e. Tra‘ila je desadeovske repere ‘ene koja se u privatnoj predstavi igra s mladim glumcem–libertinom do samih granica ‘ivota, i preko njih, zahtjevaju}i od njega da odigra svoju smrt, ne glume}i, nego onako kako bi mu se zaista mogla dogoditi. Kada shvati da ne}e uspjeti nagovorom u onome {to je nemogu}e, Markiza pose‘e za otrovom: glum~eva stvarna smrt poni{tila je iluziju. Mislio sam da znam sva Milkina lica. Ipak, osrednje napisanom ulogom do savr{enstva je ostvarila novo. Njezina pretvorba i{la je od pu‘eve ku}ice lakeja u koga se preru{ila Markiza da bi do~ekala gosta. Potom je bljesnula u galantnosti dame svoje epohe, suvereno duhovita. Rez koji je izvela dogodio se na kraju. Njezino lice ostalo je ‘ivo, radoznalo u ishod smrtonosnoga pokusa, ali ~itavom njegovom du‘inom, poput vertikale, skamenila se crta okrutnosti, sadisti~kog u‘itka u patnji i smrti drugoga, otvaraju}i njezin lik do najskrivenijih dubina, do trova~ice, ubojice iz strasti. Trajao je taj izraz ne vi{e od nekoliko minuta, dovoljno da se do kraja postvari drama lika na posve suprotan na~in od onoga koji je ona tra‘ila od svoje ‘rtve. 10
Na posve druk~iji na~in groteskna je Milkina Erminija (Slobodan Novak: Mirisi, zlato, tamjan, KMD, 1987., re‘ija Marina Cari}a). Priroda joj nije dala ni, ljepotu, ni govor, ni inteligenciju. To mucavo, ru‘no, surovo bi}e spada u onu vrstu na{ih dalmatinskih gradskih klaunova koje nazivamo redikulima. Savr{eno intuitivno Milka je u{la u njega, vratolomno klize}i njegovim govornim brzacima. Ispod nakaznosti otkrila je ne nakaradu redikula, nego svijeta koji je okru‘uje i u~inila je komi~nom. Sve te raznolike promjene psihi~kog obli~ja ‘ene suvremenog svijeta Milka zavr{ava psiholo{ki izvrsno izvedenim rascjepom koji je u liku Marije (Mate Mati{i}: Bo‘i}na bajka, KMD, 1989., re‘ija Marina Cari}a), vra}a onamo odakle je ponikla — ‘eni s dalmatinskog kamenjara. Ta njezina Marija nije u traganju za sobom. Kao {takor suvremene civilizacije, ona je sebe ve} davno izgubila. Milka otvara dva sloja bi}a: onaj bezli~ni, utopljen u mehanizam suvremene civilizacije, i ono »ja«, izgubljeno uzaludnim katapultiranjem u svijet, {to joj, otvoreno slu~ajnim susretom, omogu}ava da prozre la‘ svijeta. Kr{e}i i posljednju iluziju, nadu u povratak u nekakav ‘ivot koji bi joj vratio izgubljeno bi}e, ona dokraj~uje tu proma{enu egzistenciju. Niz tako raznolikih prikaza modernoga urbaniteta stanovitom metafizi~no{}u rekapitulira kao put svega ‘ivoga dvojnost Milkine A Osobe (Edward Albee: Tri visoke ‘ene, KMD, 1995., re‘ija Nenni Delmestre). Iz u‘asa senilije u prvome dijelu drame izvla~ila je minijaturna remek–djela karakterne komike, briljantno se prispodobljuju}i bar{unastoj drhtavosti ‘ivota koji se gasi, dok je u drugom dijelu postigla smirenim rezonerstvom te‘i{nu to~ku dramskih zbivanja. Pogre{no bi, nakon niza ovako ostvarenih uloga, bilo pomisliti da Milka u posljednjoj fazi svog gluma~kog rasta bje‘i u melodramu. Ona nije toliko u traganju za dramom... koliko za ‘ivopisnim ‘enskim likom, u ostvarivanju kojeg ‘eli isku{ati svoje sposobnosti. Takva je ekshibicija i njezina slijepa Mare (Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija — Na taraci), ve} i zbog same ~injenice {to ju je poslije mladala~ki smjelog ula‘enja u tu osobu ponovno odigrala u za nju prikladnijim godinama (Festivalski dramski ansambl, 1979.). U drugom poku{aju ponijela ju je u njezinoj ti{ini, punoj smirene slutnje u propast i sebe i svog izopa~enog roda, mire}i se sa sudbinom. Koliko li profinjene, graciozne skupljenosti starice nad navikama fiksiranim njezinim malim svijetom, ustreptale strepnje nad svakim uljezom u njega i uobli~avanja vidovitosti, onog samog ~ula u osje}anju ljudi, prirode i stvari koje je okru‘uju. Ali prije svega njezino zra~enje ti{ine. Osjetismo ga u njezinoj glumi jo{ samo jednom: u njezinoj Gospo|i Frola (Luigi Pirandello: Tako je (ako vam se ~ini), KMD, 1978., re‘ija Bo‘idara Violi}a). Vojnovi}evim ‘enama vra}a se Milka i osobno{}u Mare Bene{e (Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija, Festivalski dramski ansambl, 1999., re‘ija Jo{ka Juvan~i}a). Ironi~ni pomak u Sutonu odre|en je upravo profilacijom te osobe, premda ona u njemu ne sudjeluje. Ona je vi{e majka, o~vrsla u bijedi, skamenjena nad 11
propa{}u roda, ‘ivotno stroga prema sebi i drugima, vu~ica u borbi za zalogaj koji }e njezine k}eri i nju spasiti od gladi, nego vladika koja pronosi paroksizam dogme. Izrazito tragedijska linija u Milkinu repertoaru osna‘ena je osamdesetih godina s jo{ dvije va‘ne kreacije. Va‘no je napomenuti da se kao zna~ajka igre javlja jo{ jedna osobitost. Lice je i dalje seizmografskom precizno{}u ozna~avalo stanja du{e. Ali u pokretu kao da vi{e nema mimetskih nastojanja. On dosi‘e gotovo arhetipsku ~isto}u. Milka kao da se odaziva terpsihorskom zovu neke menade. Prvi put sam to osjetio u njezinoj Ranjevskoj (A. P. ^ehov: Vi{njik, KMD, 1983., re‘ija Ivice Kun~evi}a). Za nju je bilo odvi{e jednostavno da na sceni odglumi glumicu. Stoga je njezina Ljubov Andrejevna sazdana od prevrelih, djetinje naivnih emocija, da bi je negdje na kraju survala u u‘asavaju}i ponor omlitavljele marionete. Sje}anja i uspomene, na kojima je dosljedno u svojoj zagu{ljivoj zatvorenosti gra|ena ova predstava, uru{avaju se u osobama s udarcima nevidljive sjekire. I ostaje u sje}anju zavr{ni pokret Ranjevske, kada ona vodi ~itav svoj ljudski ~opor u ogledalo, u smrt, u jedinu stvarnu ~injenicu njihova nepostoje}eg ‘ivota. Unutarnju razmrvljenost iskazanu izvanjskim znakovima giba iskazuje i Milkina Jokasta (Euripid: Feni~anke, KMD, 1987., re‘ija Paola Magellija). Pamti se po~etni prizor predstave, njezin prvi ulazak, {epesav, samo s jednom cipelom na nozi. Drugu cipelu baca nasred scene. S druge strane izlazi mlada djevojka, tako|er s jednom cipelom na nozi, dok drugu dobacuje do one Jokastine. Zatim spuzne, sjedne uza zid i razgoli grudi. Toj Jokasti, u svoj rascvaloj ljepoti njezine mladosti, pri~a stara Jokasta svoj jad i patnju svoga roda. Ve} u prvim akordima te bogato orkestrirane uloge Milka je nazna~ila rascjep Jokastine du{e, vatru grijeha koji je sa‘i‘e i bolni ocjel surovog maj~instva, saliven u toj vatri, koji naro~ito dolazi do izra‘aja u njezinim poku{ajima da pomiri sinove. Pritom ona sjajno nagla{ava incest kao grijeh koji se ponavlja. Sinovi ne ljube Jokastu kao majku, nego kao ‘enu. Na kraju ona o~ajno presu|uje davni grijeh, ubijaju}i se nad njihovim le{evima. Sklad anti~ke poze okuplja u svim proturje~nostima savr{eno izvedenu osobu. U pro~i{}avanju igre ona dolazi do savr{enstva. Kuda dalje? Mo‘da mu{karac? Milka nije i{la stopama bo‘anske Sarah, kao neke ovovjeke glumice, i odabrala Hamleta. Nju je izabrao Sadi (Marin Dr‘i}: Dundo Maroje, Festivalski dramski ansambl, 1989., re‘ija Paola Magellija). Atraktivna, epizodna osoba, jednosmjernog tipa i zna~aja, pretvorilo se, zahvaljuju}i i njezinoj dominantnoj kreaciji, u objedinjuju}u metaforu predstave. Taj je Sadi crna u{ {to tumara svijetom marginalaca koji ~itav svijet ~ine marginalnim. On je bespolac, mravlja kraljica toga mravinjaka {to mili ru{evinama jedne civilizacije. Kada se Laura rasprostre pred njim nude}i se, on }e petom cipele simboli~ki zgaziti njezin spol. Njegova je jedina funkcija da u financijskoj progresiji uredno sla‘e jaja{ca svojih novaca. Iz njih se ni{ta ne}e oploditi. Oplodit }e se tek jedno, u svoj 12
metafizici svoga realiteta ~udesna osoba, sitna, potr~kava, s nekom kasidskom potuljeno{}u i ~ankoli{tvom, a ipak toliko sna‘na da se u nizu zanimljivih kreacija doima poetskom kvintesencijom predstave. Prvi put mo‘da u njezinoj karijeri Milkino lice gotovo posve zastrla je maska. Dojmljivi fizis apsorbirao je izra‘ajnost mimike. Pi{u}i jednom o fenomenu glume Milke Podrug Kokotovi}, parafrazirao sam onu: »U po~etku bija{e rije~«, rekav{i da je u po~elu njezine glume pogled. Veli~ina je njezine glume u tome {to drama osobe koju kreira ne te~e kroz govor rije~i, nego se razlistava u pogledu, sukladno rije~i ili usuprot njoj, posti‘u}i kroz najintimniji govor bi}a ~udesna suzvu~ja {to ~ine da se zaboravi rije~, izra‘avaju}i se najuniverzalnijim jezikom, svakom pristupa~nim i svima podjednako jasnim. Ali mo‘da i najtajanstvenijim. Jer u govoru pogleda svatko ot~itava isto toliko sebe koliko i onoga koji govori. Time je onaj koji govori u prednosti: korespondiraju}i sa svijetom najintimnijim iskazom du{e, uvijek je pomalo i izvan njega. Nikada nitko nije bio u stanju doku~iti ponore i labirinte ne~ije du{e, a najmanje ‘enske. Ozra~en nepatvorenom i izravnom emocionalno{}u, osna‘en bogatom skalom izraza i grimasa, sna‘nom transformabilno{}u lica, koja mu daje privid maske, taj najsublimniji gluma~ki govor Milke Podrug–Kokotovi} uvijek se nadaje u upitnost misterije u kojoj ona krije i sebe i svoje ‘ene, brane}i se (ih) od svijeta. Strast intuicije i kontrola razuma temeljno su dvojstvo na kojima po~iva svaka razumska gluma. U Milke je lice ozra~eno intuicijom, a tijelo podlo‘no razumu. Svaka njezina gesta i pokret strogo su kontrolirani, izbalansirani, i mo‘da je jedan od vidova one za~udnosti koje do‘ivljavamo kada je gledamo na sceni. Ta kontrola tijela u kojoj ona uvijek u sebi, kroza se, gleda sebe, ~ini Milku Podrug Kokotovi} mo‘da i najbrehtijanskijom od svih na{ih glumica, iako je u Brechtovim dramama igrala samo jednom. No, bitnija odrednica njezina gluma~kog fenomena u tome je {to, za razliku od ve}ine glumaca koji kroz svijest govore razumom, a kroz tijelo intuicijom, njezino intuitivno progovara iz svijesti, a tijelo povla|uje razumu. Taj obrat rastvara onu proturje~nost na kojoj ona razapinje strunu s koje uga|a »uzdahe svetice i krikove vile«. Dovr{eno u kolovozu 2001.
13
2. Jele — I. Vojnovi}: Ekvinocijo, 1971.
14
Anatolij Kudrjavcev
O GLUMICI MILKI PODRUG KOKOTOVI]
Pisati o glumici kudikamo je zahtjevnije i te‘e nego o svim ostalim pretpostavkama slu‘bene umjetnosti. Jer sve ostale grane umjetnosti nude se i kao zaustavljene konkretnosti ~ije mjere manje–vi{e vazda stoje na raspolaganju promatra~ima i ocjenjiva~ima. A gluma zahtijeva reminiscenciju kao osnovno upori{te. Ona je prolazna, i njezini se tragovi prividno zaustavljaju tek u raznim nepouzdanim sje}anjima i predod‘bama. Sve {to se reklo i napisalo postaje odjek pro{loga i nepovratnoga, a novo vrijeme name}e svoje sumnje {to se sva|aju s nostalgijom koja upravlja tom ma{tovitom trojkom dok ona juri niz vremenske stepe. Jer kad se razmi{lja, eventualno meditira o gluma~koj stazi Milke Podrug Kokotovi}, nije dovoljno raspolagati zabilje‘enim podacima te mlazovima vlastitih i tu|ih rije~i. Potrebno je ostvariti ~vrst sustav koji osigurava speleolo{ke mogu}nosti istra‘ivanja, dakle bitno suprotstavljanje napastima trenuta~nih emocija i predrasuda. Zapravo, onih nekoliko desetlje}a gluma~kog u~inka Milke Podrug Kokotovi} tra‘e pravu, smirenu analizu, a ne tek pasatisti~ku romantiku svjedoka i zagovornika. Me|u stotinama, ~ak i tisu}ama gluma~kih prolaznika {to su svoje otiske posijali po na{im pozornicama, od kojih su mnogi i zauvijek oti{li, Milka je jedna od rijetkih ~ija ostvarenja zaslu‘uju naro~itu ekspertizu, ne samo u smislu prepoznavanja nego i kao nekakvo znanstveno obra}anje. Kad se temeljito razmi{lja o svemu {to je tijekom tih desetlje}a Milka Podrug Kokotovi} ostvarila na sceni i u na{em op}emu glumi{nom ugo|aju, ne preostaje drugo nego barem predosjetiti, ako ne i utvrditi kako je rije~ o antologijskoj izuzetnosti. Naime, svakom svojom ulogom, bez obzira na doti~ni stupanj uspje{nosti, odnosno duhovnoga dosega, ona je uporno gradila ne{to nalik jedinstvenoj sustavnosti istra‘iva~ke glume. Koliko god svojom naro~itom fizi~kom zadano{}u ovisila o mo}nim pretpostavkama zornoga i slu{noga, ona je naprosto ustremljena prema unutra{njemu, onomu {to se ne vidi, ~ak neposredno ni ne izgovara. A to je ve} podru~je slutnja, kojemu treba pristupiti uz nu‘nu dozu primisli, onako kako se pristupa pravoj umjetnosti. I koliko god bi Milka imala pravo na sceni zastupati sebe kao otkriva~icu i istra‘iva~icu te isticati izuzetnosti svojeg osobnoga habitusa, ona kao da vazda iz sebe izlazi i nekamo smjera, vode}i promatra~a prema neobi~nim, povla{tenim vidikovcima. Ona, naprosto, rije~i ne do-
15
zvoljava jeftin prolazak niz prazninu i prisiljava je na izazovnosti {to daleko nadma{uju doslovnost ‘ivotnoga smisla. Njezina intonacija nikada se ne zaustavlja na trenuta~noj odre|enosti ve} hrli nekamo prema neumoljivim izazovima. Nju je nemogu}e osuditi na scensko siroma{tvo i vulgarnu bezizra‘ajnost, jer ona se vazda otima shemati~nosti i ograni~enjima fizi~kih banalnosti. Njezin let je slobodan i kao da sam odabire svoja uzvisivanja i svoja spu{tanja. Time se ona u~inkovito suprotstavlja nepovoljnim prilikama koje joj prijete svo|enjem na karikaturalne sheme i na bezli~nosti teatra koji ‘eli biti modernim. U gluma~koj sudbini Milke Podrug Kokotovi} odlu~uju}u ulogu ipak je odigrao gosparski Dubrovnik. Kao da su presudnosti toga jedinstvenoga grada ve} od samoga po~etka sudjelovale u njezinomu gluma~kom identitetu svojim ~udesnim bogatstvom ‘ivotnih motiva i povijesnih modela. Vjerni~ka zaustavljenost u gradu kojim suvereno vladaju dusi pro{losti i iz ~ije svake ulice i svake ku}e dopire {aputanje biv{ega obogatila je njezinu izra‘ajnost posebnim prizvucima i slutnjama nalik op}enju s tajnama, tako da njezina rije~, njezina gesta i govor njezinoga profinjenoga lica nisu tek znaci individualnosti. Ima u njima ne~ega od svih onih tajanstvenih sudbina ~iji se glasi slute i nazrijevaju na toj vje~itoj izlo‘bi uspomena. U Milkinoj bar{unastoj izgovorenosti kao da trepere {umovi nekih napu{tenih salona iz ~ijih starinskih ormara proviruju toalete nestalih bi}a. Konte Vojnovi} i njegovi duhovni srodnici ostavili su svoje duboke tragove u toj gluma~koj svjetonazornosti koja vjerno slu‘i pasionskoj ba{tini. Ona je, dakle, ~uvarica i tjelohraniteljica neke iznimne ambijentalne ‘ivotnosti, i stoga iz svake njezine uloge zra~e pretpostavke ~vrstoga spoja biv{ega i sada{njega, kao istra‘ivanja i kao dijagnoze. Nije, na primjer, slu~ajno Milkino egzaltirano nepristajanje uz dramske razloge Livije u Krle‘inom ideolo{kom Areteju, jer tu nije bilo mogu}e otkriti ni najmanji trag spomenute presudne ‘ivotnosti. Ali doti~ne je razlo‘nosti Milka Podrug Kokotovi} gotovo vazda nalazila i otkrivala u mnogim svojim ulogama {to su ve} u{le u teatarske legende. Preostalim svjedocima nikada ne}e pobje}i iz sje}anja Gospo|a Ane iz Vojnovi}evih Ma{karata ispod kuplja, kad je, tada jo{ mla|ahna Milka, nekakvim za~u|uju}im i dotad ne~uvenim intonativnim gradiranjem, gestom i mimikom {to su govorile vi{e negoli rije~i, a ipak ostale veli~anstveno dirljive u svojoj suzdr‘anosti, ostvarila tragi~no oli~enje sru{ene egzistencije koja tek vegetira, pothranjena privi|enjima pro{losti i varkama svojega hiperosjetljiva duha. Uostalom, i njezina Jele iz Vojnovi}eva Ekvinocija u~inkovito je dokazala kako Milka ne podnosi velike geste ni prebu~ne intonacije, nego se oslanja tek na zrelost i na intelektualnu mo} te uz njihovu potporu hrli prema slutnjama svevremenske beskona~nosti. Bili su to impresivni znaci dubokoga prodora u dubrova~ku mitologiju, u one mra~ne, sjetne podrume ispunjene ~udnim avetima ~istih i nesretnih du{a. I to se divno potvrdilo nekoliko desetlje}a poslije, posredstvom njezine Marije u Tu‘noj Jeli Mata Vodopi}a, u Pilama. Bile su to scenske okolnosti koje su velikoj 16
glumici omogu}ile da se, zaustavljena u nemilosrdnosti doga|anja, kao izvr{ilac ‘rtve stvarnoga, pro{eta kroz sve mogu}e podzemne pe}ine misli i osje}aja te da ostvari govor koji je na tragu neke nemo}ne vjere {to je osu|ena na ~ednu ljudsku elementarnost, a ipak te‘i mitskoj dobroti ravnoj prarazlogu. Zadivljuju}e je kako se Milka snalazi u tim mijenama intelektualne mo}i {to ih diktiraju pojedine uloge. Podjednako je prodorna kao uva‘ena dama visoka obrazovanja i kao primitivna marginalka. Ona, naime, jednako vje{to upravlja zadanim mogu}nostima, bile one maksimalne ili minimalne, te ih koristi za postizanje punoga cilja, ne izla‘u}i se opasnosti karikaturalnog odmaka ili potcjenjivanja. Redovito joj polazi za rukom izbje}i klopke {to ih name}u razne estradne dosko~ice, jer je u stanju ponuditi ‘ivotnost ~ak i onda kad za nju vi{e ni ne postoje bitni uvjeti. U kontroverznim Kurvama Fe|e [ehovi}a, na primjer, ona je jedina, kao [efica baletne grupe, te‘ila prividu integralnosti, sukcesivnoj gradnji i dinamizmu lika koji djeluje na temelju stanovite psiholo{ke argumentacije {to, premda nije ni logi~na ni stvarna, ipak funkcionira kao sustav. Iznena|uju}e lako i podatljivo, gotovo kao s u‘itkom, ona se strmoglavila u bezdan vulgarnosti, barem naoko sretna u vlastitoj le‘ernosti kojom se razbacivala uz svakida{nju folklornu terminologiju sada{njice. Drugim rije~ima, ~ak i u tim prenametljivo estradnim i banalnim okolnostima ona je znala otkriti priliku za profinjenu izuzetnost. Uostalom i kao Perla u Bre{anovoj Aneri prona{la je izvanrednu mogu}nost bijega od {ablone, spopadaju}i frazu za grlo kad god se ona spremala na lakoatletski skok u patetiku, a u Mati{i}evoj Bo‘i}noj bajci poslu‘ila se psiholo{kim detaljima iz svojega bogatog inventara i time kona~no osporila svaki logi~an kontakt s elementarnim, gotovo debilnim prototipom koji se tu nametnuo. Gotovo povijesnim slu~ajem dojmio se i Milkin susret s ulogom Sadija u ma|elijevskoj verziji Dr‘i}eva Dunda Maroja, kad je glumica redateljevu dosko~icu pretvorila u ne{to gotovo metafizi~ko kako bi izbjegla neposrednu estradnu nametljivost {ale te dokazala da velika umjetnica mo‘e sve. Neobi~an je bio i njezin u~inak kao Dadilje u izvedbi Shakespeareove drame Romeo i Giulietta, kad je primijenila nekakav gotovo »speluju}i« iskaz koji opipava rije~i, kao da ih ne ‘eli izravno koristiti. Dodu{e, ponekad se ipak znalo dogoditi da joj prilike nisu nimalo i{le na ruku. De{avalo se da joj redateljski propisi zatvore sva vrata i da je izlo‘e slijepoj ulici. Kao Erminija u dramatizaciji djela Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan replike sastavljene gotovo od samih ponavljanja i neduhovitih fraza odvele su je u povr{nost i u praznine, a zatim i u njoj neprimjerenu karikaturu, {to zna~i da je bila zloupotrebljena. Doga|alo joj se, dakle, i to. A sli~no joj se zbilo i u Goldonijevim Ribarskim sva|ama, kad je njezina silna energija neposredno iskori{tena u ulozi Pauline za gotovo beskrvnu i bezna~ajnu svrhu. Ili kad je morala odigrati ulogu Tonke u Ne pla}amo, ne pla}amo Darija Foa, jer se od nje tra‘ilo da se pretvori u jeftinu komi~arku bez ikakvih psiholo{kih razloga, {to je neka vrsta beskrupulozne scenske nasrtljivosti. Ona je, dodu{e, i u takvoj prigodi do17
kazala kako je u stanju scenski izvesti sve, ali ipak se dalo naslutiti kako sve to izvodi nekako preko volje i kako bi najra|e oti{la ku}i, ~ak i u trenucima kad je sve ovisilo o njoj. Pokazalo se da ona mo‘e ~ak i kad ne}e. Ali to su tek neke rijetke digresije u njezinom dugoro~nom osvaja~kom pohodu. Pravi gledatelji godinama su ‘ivjeli od njezinih scenskih ~uda poput, na primjer, Thelme u Laku no}, majko, Marshe Norman, kad je odsvirala etidu najvi{ih dometa svoje mo}ne izra‘ajnosti. Tom prigodom doga|ala su se najve}a iznena|enja obrata, valovi te{kih unutra{njih razloga koji se uspinju do vrha, a zatim izvode krhke scenske arabeske. U tim gustim vratolomijama temperamenta, primisli i porivi su se vazda zbivali kao slike neiscrpivo raznolike zornosti i kao neo~ekivane izmjene ritma, ritma shva}ena u njegovu izvori{tu. Bila je to gluma koja je ostvarila vizualizaciju misli, pri ~emu je slutnja postala tvar s to~nim horizontalnim i vertikalnim mjerama fizi~koga. Desilo se ne{to srodno mistici prokletstva, sa silnom, gotovo grabe‘ljivom potrebom za tra‘enjem uzroka. Kako se to tek trebalo osjetiti u njezinom ostvarenju naslovne uloge u djelu Najdu‘i dan Marije Terezije Mira Gavrana, kad je ona jo{ jednom zablistala u punom sjaju svoje gluma~ke mo}i! Bila je to ona scenska prigoda u kojoj je svaka re~enica Milke Podrug Kokotovi} u‘ivala autonomiju neke suptilne intonacijske varijacije, pa se, dakle, zbila rasko{na raznolikost psiholo{kih najava. Od carske autoritativnosti do neusli{ane ‘enstvenosti ta se vladarica ostvarila u {irok spektar osjetljivosti, nemilosrdno i uzaludno oklopljene {ablonama vladarskoga polo‘aja. I tko od svjedoka mo‘e zaboraviti Milkinu Ljubov Andrejevnu iz ^ehovljeva Vi{njika, s onim njezinim nastupima patolo{ke hirovitosti i raznje‘enosti, te brzim afektivnim kontrastima uz povremene, beskrajno iznena|uju}e, lucidne o{trine, samo prividno neprimjerene sudbonosnoj mekoputnosti zadanoga! Ili Lindu u Maminom srcu Janka Poli}a Kamova, koja je gestama i pauzama do te mjere obilovala primislima da su one djelovale mo}nije od izgovorenih rije~i. Ta Milkina Linda bila je istodobno tiha mater dolorosa i hirovita ‘ena–despot, nesebi~no stvorenje i posesivna osoba, koja jednako strastveno daje i uzima, u dnu du{e rezignirano spremna na kona~ni gubitak. Jo{ mnogo prije ona je s impozantnom lako}om vladala svim zahtjevima najvi{ih dramskih hirova, tako da je, recimo, kao Gospo|a Desmermortes u Pozivu u dvorac Jeana Anouilha ostvarivala ravnote‘u izme|u unutra{njih ciljeva izri~aja i njihovih vanjskih, slu{nih vrijednosti, {to zna~i da se ni na trenutak nije gubila u suhom psihologiziranju niti je dozvoljavala da se iscrpi u glazbi rije~i. Ona je tu, naprosto, izmislila i ostvarila najpodesniju formu za ponudu cini~nog anujevskoga paradoksa, pokazav{i se naro~ito osjetljivom za njegovu jetku i akrobatsku duhovitost. A ne tako davno, neoptere}ena prolazno{}u i dugovima vremenu, smogla je snagu da u drami Tri visoke ‘ene Edwarda Albeeja djeluje kao nesumnjivo najsugestivnija sudionica u brzacima izra‘ajnosti, koji su zahtijevali hitre mijene i neprestana iznena|enja, {to je mogla izvesti samo prava, vitalna i velika glumica, rasko{na scenskog iskustva i izuzetno bogate osobne dosjetljivosti. 18
Sve su to nedvojbeni dokazi da su se putovanja Milke Podrug Kokotovi}, putovanja niz razne predjele na{e kazali{ne stvarnosti i nestvarnosti zbivala kao umjetni~ka istra‘ivanja {to ‘ele prodrijeti u sfere nepoznatoga i ~ije se slutnje nastoje izraziti kao pjesni~ke ‘udnje i kao dodiri s vje~nim. Rije~ je, eto, o glumici koja slijedi neki tajni unutra{nji zov i ~ija se sudbina odvija onkraj kulisa svakida{njih parada materijalnosti. Ona plovi od asteroida do asteroida, posu|uju}i svoju lete}u stvarala~ku osobnost kao posrednika za prepoznavanje razli~itosti na planetama sveop}ega besmisla svijeta koji kao da sve vi{e zaboravlja za{to uop}e postoji. 3. Jele — I. Vojnovi}: Ekvinocijo, 1971.
19
4. Jele — I. Vojnovi}: Ekvinocijo, 1971.
20
Mi{e Martinovi}
ETO, TO JE MILKA
Kako govoriti o ne~emu {to traje jedan ~as, jedan hip pa nestane i to zauvijek? Kako bi bilo divno da se dogodi nemogu}e, pa da se zaledi i ovjekovje~i negdje u zraku rije~ izgovorena u dijalogu tog ~asa ba{ tako kako je re~ena sa svim podtekstima koji je odredi{e upravo takvom i neponovljivom! Ili, recimo, pokret ruke, korak i ono veoma va‘no — oko. Pa ipak su to samo vanjski pokazatelji onoga {to se toga ~asa doga|a u du{i histriona na pozornici. Zbir svih tih ~initelja odre|uje potencijal glumca da se izrazi kao lice koje igra u kontinuitetu predstave od prve do zadnje rije~i, pogleda ili pokreta. Ali, kome sve to i od koga? Pa, od onoga ili one na pozornici i onome i onoj koji sjede dolje negdje u mraku gledali{ta. Odnos tih dvaju elemenata su‘ivota u teatru odre|uje i histrionski smisao ‘ivota na pozornici, jer na‘alost ima histriona koji protutnje pozornicama, a ne ostave nikakva traga osim blagonaklonog podsmijeha, a zapravo prijekora da nisu visine za svakoga. Ima i onih koji su sveprisutni u predstavama, a tu su zapravo da poka‘u svoju standardnost tj. sigurnost da ne}e na{koditi predstavi. No, malo je onih koji na istoj toj dasci svojim umije}em tvore umjetnost; ono radi ~ega je kazali{te posebna umjetnost, ona ~udna magija pozornice koja uspijeva svoj ‘ivot u~initi ‘ivotnijim od stvarnog ‘ivota i tu novu stvarnost zornije unijeti u du{e onih u mraku gledali{ta. Dodajmo tome jo{ jednu tajnu histrionsku: mogu}nost glumca da posjeduje uvjerljivu snagu transformacije — biti netko drugi: pa onda do koje granice, na koji na~in, kojim sredstvima (koliko vanjskim, koliko unutarnjim)... Razmi{ljaju}i tako o tim pitanjima odredimo i mjesto one o kojoj i sjedoh napisati ove retke, ja koji nisam ni gledatelj ni kriti~ar, nego onaj koji je s tobom, Milka, u dijalogu na istoj dasci imao sre}u osjetiti sve tvoje gluma~ke vibracije, po{teni podsticaj da se ostvari ‘ivotni dijalog koji prodire duboko kroz suze ili smijeh u mozgove i du{e slu{atelja u parteru. Za{to Milku treba uzdi}i iznad svih kategorija glumstvenosti i postaviti na pijedestal prave prvakinje u hrvatskom kazali{tarstvu, ako ne i zbog toga {to je vrhunska i u tragediji i u komediji. Te mogu}nosti ima samo gluma~ka elita. Dakle, u formi svjedoka iznijet }u nekoliko dokaza gore kazanoj tvrdnji. Ivica Kun~evi} se hrabro odlu~io postaviti Vojnovi}ev Ekvinocijo nakon kultne predstave u naslovnoj ulozi Katice Laba{ i ostalih velikih uloga onda{njeg 21
Dubrova~kog kazali{nog dru{tva. Milka je dobila ulogu Jele, a ja Nika, dakle dva lika koja su suprotstavljena svojim sudbinama te koja i tvore bit predstave. Ova drama ljubavnika u mladosti, rastavljenih oceanom dugi niz godina, a u me|uvremenu okrunjena plodom te ljubavne veze — Ivom, pa zatim u neznanju, otimanjem Ivove drage po vlastitom ocu, dovodi do ubojstva o~evog izvr{enog od njegove mladena~ke ljubavi. Ta krimi— pri~a ima i svoju vi{u dimenziju koju smo postupno otkrivali, a ta je da u sebi nosi sukob dvaju svjetova, dvaju civilizacija: one europske na izdisaju i one bjelosvjetske ameri~ke u nastajanju, ~iji su arhetipovi upravo Jele i Niko. No, to je jo{ uvijek zadani okvir ispod kojeg ‘ive dva ‘ivotna lica, dvoje ljudi sa svojim kulturnim dosezima, sa svojom okolinom, sa svojim karakteristikama, svjetonazorima, htijenjima, dakle ljudskostima. Do{li smo do toga da zapravo nisu ni an|eli ni vragovi, nisu ni pozitivci ni negativci, nego ljudi koje je ‘ivot nemilice {ibao. Zato je scena ponovnog susreta Jele i Nika postala klju~na u razotkrivanju svih elemenata tragedije. U toj sceni pamtim cijelu skalu osje}aja koje je Milka imala prema Niku. Bilo je elemenata nesnala‘enja, ljubavi koja je negdje podsvjesno izvirala u primjerice popravljanju kose, elemenata mr‘nje, heroine koja brani svoje dijete, elemenata skromnosti, tra‘enja pravde — braka. Sve je to klju~alo u Milki u pedeset replika koje je imala. Ta scena je jedna od onih koje ostaju upisane u sje}anje kao najvi{i dometi gluma~kih mogu}nosti. Uostalom, dobili smo zato i Sterijine nagrade. S druge strane Stuli}eva Kate Kapuralica, komedija, ali okrutna komedija koja opisuje dno dna ljudskoga dru{tva, u kojoj jedna obitelj ‘ivi na granici orangutanskih poriva, a opet komedija sa‘aljenja {to je tomu tako. Igrati ozbiljno tu komediju rije{ili smo da ne bi i{lo, jer je sama po sebi preozbiljna. Dakle, igrali smo je na na~in da je olak{amo komi~nim elementima, a koje je ponegdje u sebi sadr‘avala. Naime, odabrali smo onda tipi~ni mediteranski na~in igranja, gdje se uvijek kroz {alu i neozbiljnost ka‘u velike i ozbiljne istine. Milkina Kate je zato pravi biser takovog promi{ljanja teatra, realno lice koje bujicom svoje unutra{njosti ide kroz ‘ivot kao vodopad koji se ru{i u dubinu, ri{u}i oko sebe milijune slika i krokija koje izaziva svojom nazo~no{}u i postojanjem. Koliko nijansi u rije~i, pokretu, pogledu, {utnji: koliko napora i znoja da bi sve to izi{lo na vidjelo. To su vrhunci mogu}nosti koje pru‘a gluma~ka kreativnost. Prisje}am se jo{ i Goldmanova Lava u zimi. Gledao sam ekraniziranu istu pri~u. Nije mi se svidio film, jer je bio realisti~an, bez onog pomaka gdje skoro svaka replika izaziva i u sebi prisutan komentar, kao da gledatelj odnekle promatra svoje rije~i i u isto vrijeme ima svoj odnos prema njima. Prof. Habunek upravo u tom pogledu bio je veoma zahtjevan, a Milka i ja otkrili smo u sebi mogu}nost i takvog na~ina interpretacije. To je ne{to veoma ~udno: kao da namjerno ne{to ka‘ete da biste izazvali odgovor upravo onakav kakav niste o~ekivali. To je bila Milki jedna od najdra‘ih uloga. 22
Kad bismo krenuli kroz mno‘inu Milkinih kraljica ne bismo imali dovoljno papira da opi{emo svaku od njih, ali svaku druk~iju. Do|imo i do Tri visoke ‘ene Albeeja, u kojoj ulozi upravo pokazuje jo{ jedan dobro promi{ljen lik nikad dotad nepokazan. Ne smijem presko~iti Strindbergova Oca kao podsticaj za tvorbu lika koji je toliko opre~an njenoj nutrini. Lik ‘ene koja kao hladna stijena ubija oko sebe. I opet ~udo transformacije. Pi{em ove rije~i, a pred sobom promatram slike koje su me uvele u ova sje}anja. Na svakoj od njih izdvojio bih ono {to odmah izazove znati‘elju, uvijek sredi{nja to~ka te ‘ene, a to je njeno oko. Pa zapravo to je i bila to~ka koju sam gledao igraju}i s njom na pozornici, e da bih mogao dati pravu repliku. U oku je bila kvintesenca do‘ivljaja, promi{ljaja, poruke, pitanja, patnje, radosti... Eto Milkino oko!
5. Jele — I. Vojnovi} – I. Kun~evi}: Ekvinocijo (monodrama), 1993.
23
6. Kraljica Anne — B. Brecht: @ivot Eduarda.II.., 1971.
24
Bo‘idar Violi}
ZA^UDNI POGLED GLUMICE MILKE
Ovaj naslov, draga Milka, ne pristaje pismu koje prijatelj iz mladosti pod stare dane pi{e prijateljici iz mladosti. Umjesto pisma ozbiljan bi redatelj trebao napisati studiozniji tekst u povodu (ne znam, evo, koje) obljetnice umjetni~kog rada jedne velike i vrijedne glumice. A ja, osim {to sam smislio naslov, takav tekst o tebi ne znam napisati onako kako znam da bi ga trebalo napisati. Ne znam i ne mogu poslije svega {to se od kraja prve polovice pro{loga stolje}a me|u nama nije doga|alo u istom ‘ivotnom pozivu koji smo odabrali i u njemu odvojeno odrastali do zrelih godina. A sad smo tu, odjednom, zajedno zakora~ili preko praga starosti i novoga tisu}lje}a. Pred nama je tisu}u nedosti‘nih godina, a za nama, do na{e sedamnaeste, svega malih pedesetak. Pred beskona~nom budu}no{}u ~ini se da mladost iza nas nije daleko, treba samo ra~unati naveliko i osvrnuti se zatvorenih o~iju. Kad se tako osvrnem i pomislim na tebe, ne znam za{to mi se vra}a uvijek ista slika: vidim te usred uvale na Ba~vicama, u pli}aku, zagazila si u more do iznad koljena i stoji{ sama, nepomi~na, opu{tenih ruku, vr{cima prstiju dodiruje{ povr{inu. U dvodjelnom si kupa}em kostimu, ko‘a ti se osuta kapljicama sjaji na suncu, napeta na tijelu salivenom od komada. Ja sjedim na pijesku i gledam te s le|a, ali o~i ti, kao na Picassovim portretima, vidim na zatiljku; zagledana si prema Bra~u, koji treperi u u‘arenoj sumaglici. Pogled ti je ozbiljan, zabrinut, zasjenjen tugom. Bo‘e! Tako sama za se, sakupljena u se, nedodirljiva, gleda{ tim krupnim o~ima i ne da{ se. Otkuda ta tamna mrena u dnu tvoga pogleda? A kad se, ra~unaju}i namalo, poslije ovih dugih pedeset godina poku{avam prisjetiti na{ih mladena~kih dana, sve mi je tako udaljeno, ne razabirem ni{ta jasno, ne vra}a mi se ni jedna odre|ena slika. Ali ~ujem smijeh, samo smijeh, ~ini mi se da dru‘e}i se nismo ni{ta drugo ni radili nego se smijali. [to bismo drugo onako mladi, jadni, u onom turobnom poratnom vremenu. I tada mi se, prizvano smijehom, poput duha o‘ivljene mladosti ukazuje tvoje ozareno lice. Prvo {to na njemu prepoznajem to su velike, ozbiljne o~i {to se nasmijane sjaje i prekrivaju onu mrenu tuge. A onda zube, bijelu, blistavu klavijaturu koja odzvanja smijehom. I kasnije smo se pri na{im rijetkim susretima uvijek smijali, a najobilnije
25
na tvojim ve~erama, ne samo zato {to se kod tebe dobro jede, jer izvanredno kuha{; ne, nije to razlog. Mi smo se nau~ili smijati kad smo bili gladni, zato }emo dok smo ‘ivi biti gladni smijeha. A ti humora, hvala Bogu, ima{, voli{ nasmijavati i u‘ivati u smijehu, u tvom dru{tvu ~ovjek povjeruje da je duhovit. Ne ~udi me {to je na popisu tvojih uloga vi{e od tre}ine u komedijama. Iako ne mislim da si po prirodi komi~arka, s lako}om igra{ razli~ite komi~ne likove i umije{ ih prikazati s mnogo dovitljivosti i {arma. U nekim komi~nim ulogama, me|utim, izbije na vidjelo tvoj humor koji nam je, kao intimni »vi{ak vrijednosti«, u smije{nom psovanju Kate Kapuralice pokazao tu‘ni manjak ‘enske sre}e. Popis tvojih uloga mi je na moju zamolbu poslao gospar Miljenko Foreti}, koji se istim marom i uporno{}u brine oko sakupljanja tekstova o tebi kao {to je to ~inio za Mi{u Martinovi}a. Popis od pribli‘no 150 uloga me dotukao! Ja sam ih vidio oko dvadeset (pi{em slovima da ispadne vi{e), a re‘irao sam samo tri predstave u kojima si ti igrala: Franu{u (Dorinu) u Tartu (Tartuffeu), Tudi{evi}evoj fran~ezariji po Molièreu, g|u Frola u Pirandellovu Tako je (ako vam se ~ini) i g|u Quickley u Shakespeareovim Veselim ‘enama Windsorskim. Uloge su, istina, velike i odigrala si ih izvrsno, a prve dvije predstave bile su ~ak dobre, tre}a nije (nerijetko bude obratno). Sve je to lijepo, ali {to je malo, malo je, premalo da bih se usudio meritorno pisati o tebi. A ‘elim pisati, moram, sram bi me bilo pred tobom da jedini ni{ta ne napi{em. Odlu~io sam stoga pisati u formi pisma, mislio sam bit }e mi lak{e, s profesionalne je strane manje obvezatno, a tebe privatni ton ne}e smetati. Prera~unao sam se, ni{ta od privatnog tona, a natrag vi{e ne mogu. I sad umjesto po moru burdi‘am po kompjuteru, tri sam ve} naslova promijenio i jo{ ne znam kamo }e me tvoj pogled i humor odvesti, zavodnice. Uz popis tvojih uloga ljubazni mi je i strpljivi gospar Foreti} prilo‘io i nekoliko ve} napisanih tekstova o tebi, ne bi li mi tako pomogao da se lak{e sna|em u nedostatnom poznavanju tvojega gluma~kog opusa. Najvi{e mi se svidio tekst njegova prezimenjaka Dalibora, iz kojega sam mno{tvo pojedinosti saznao o ulogama koje nisam gledao, a jo{ vi{e iz suptilnih analiza onih koje sam vidio, posebice onih kojih se slabije sje}am. To mi, na‘alost, mo‘e pomo}i tek djelomice, jer nikad nisam uspio misliti na taj na~in, ne mogu suditi o glumcu ako sam ga samo gledao, a nisam s njim radio. Bez upoznavanja kroz zajedni~ki rad te{ko mogu prepoznati {to je bitno njegovo u njegovim ulogama. A {to je glumac bolji te‘e mu je otkriti osobnost, koja se uporno potvr|uje skrivanjem u razli~itosti odigranih uloga. One tri tvoje uloge iz na{eg zajedni~kog rada le‘e preda mnom kao tri karte iz Pikove dame, izdvojene iz sve‘nja od ukupno dvadeset. Pro{lo je otada ~etvrt stolje}a i ja ih u sje}anju preme}em i sla‘em, uspore|ujem. G|a Frola je u sredini, a Franu{a i g|a Quickley lijevo i desno od nje. Sve tri su »dame«, ali g|a Frola jedina nalikuje onoj Pikovoj, u crnini je, tenirano blijeda i naprahano sijeda, »gola maska« nesre}e. Izraz joj je lica ozbiljan, inteligentan, o~i suhe, bez vlage suza, u dnu pogleda nazire se stisnuta tuga. Franu{a, Molièreova Dorina u ko26
navoskoj no{nji, bistra slu‘avka, seljanka, zdrava i zrela, krajevi o~iju i punih usnica podrugljivo su zavrnuti uvis, britka i brza na jeziku, u vedru pogledu ni obla~ka sjete. G|a Quickley, otresita vlasnica kr~me, gdje se sastaju probisvijeti, lupe‘i i razbojnici, brbljava ‘enska krepkoga humora, bu~na i vesela, smije se razuzdanim smijehom i gleda nas {irom otvorenih o~iju iz kojih viri lukav, prefrigan pogled. Ne snalazim se, ne nalazim te, premda te nije te{ko prepoznati na svakoj od tih tako razli~itih karata, kao {to te svaki gledatelj na prvi pogled prepozna u svakoj od tvojih uloga, ma koliko se razlikovale. Ali u ovoj skriva~ici s kartama ja sam Hermann a ti Grofica. A skriva~ica je u tome {to se rad na sve tri uloge odvijao bez problema. Na probe si dolazila prije po~etka, i tekst si, kad su po~ele aran‘irke, znala unaprijed. Sve {to sam tra‘io napravila si, ako ne odmah, onda za nekoliko dana, gotovo neprimjetno. Svaki put bi, naime, obe}ala da }e{ napraviti, i napravila si. Ako se s ne~im nisi slagala, rekla bi i pokazala kako misli{ da bi to trebalo uraditi; i tako je bilo bolje. Otvorena, komunikativna, a pritom potpuno sabrana. Usput smo se smijali i zafrkavali, kao u mladosti. Sve je teklo glatko, nigdje pukotine ni rupice kroz koju bih zavirio i vidio te kako se presvla~i{ u ulogu. Tako iskreno ljubazna i nasmijana, mislio sam da je to popust koji mi kao redatelju daje{ na ra~un na{ega prijateljstva. Krivo! Zaklju~ana, klju~ izva|en i sakriven, a zaklopac na bravi spu{ten s unutarnje strane, gdje se uloga radi kao {to se pi{e intimisti~ka poezija. Sama sa svojom samo}om, partnericom koja te jedina poznaje u du{u. Tako da na probi ima{ {to razmijeniti sa svojim stvarnim partnerima, a na predstavi s gledateljima koji te primaju otvorena srca. Iz samostana, kao Héloise Abélardu tako i ti teatru, prvoj i posljednjoj ljubavi tvojega ‘ivota. Pogrije{io sam {to sam u kratkovidnom sje}anju one tri »dame« prevrtao iz udaljenosti od ~etvrt stolje}a. Da sam raspolagao i cijelim sve‘njem karata uzaludno bih slagao pasijans, ni u jednoj mi ne bi po{lo za rukom prepoznati Groficu koja ~uva tajnu svojih odigranih uloga. Zaboravio sam da se u stara~koj dalekovidnosti moram odmaknuti pola stolje}a unatrag i zatvoriti o~i, vidjeti te u onom dvodjelnom kupa}em kostimu. Shvatio bih da si pod kostimima svih uloga koje pamtim ostala ista, jednako obna‘ena i salivena od komada, netaknuta, kao u vrijeme na{e kazali{ne nevinosti. Sama za se, sakupljena u se, nisi se podredila ni jednoj ulozi, u svakoj si ostala svoja, u pogledu svake od njih prepoznajem tvoj pogled, kod svake i na zatiljku vidim tvoje krupne o~i. Dalibor Foreti}, u pasusu naslovljenom Bi}e glume tvog ogledno napisanog portreta, po~elo i veli~inu tvoje glume ne vidi u rije~i ve} u pogledu, u njemu se razlistava drama lica koje kreira{; onaj koji »govori pogledom« po njemu je u prednosti jer »korespondiraju}i sa svijetom najintimnijim iskazom du{e, uvijek je pomalo i izvan njega«. Zaklju~uje da si »mo‘da i najbrechtijanskija od svih na{ih glumica«, iako si igrala samo u jednoj Brechtovoj drami. Fasciniran kreacijom kraljice Anne u Eduardu II, za njega je »njezin smijeh nad prazninom svi27
jeta... bio istovremeno primjer brechtijanske distance od lica i njezine uronjenosti u njega«. Sa‘eo sam ta pronicljiva zapa‘anja znaju}i da }e njegov tekst u cijelosti biti uvr{ten u tvoju monografiju. Izdvojio sam ona u kojima nalazim potporu intimnom shva}anju tvog gluma~kog bi}a i podcrtao sam rije~i koje bi mi mogle pomo}i da se preciznije odredim. Ostao sam nasukan i nedore~en na pijesku splitskoga kupali{ta i ‘elim se nadovezati na citirane izvatke; oni me poti~u da fenomen tvoga pogleda poku{am objasniti sa stajali{ta koje nije samo privatno. U potpunosti mi je prihvatljiva formulacija o »govoru pogleda koji je najintimniji iskaz du{e«, uzimam je za polazi{te vlastitog obja{njenja, u kojemu je za mene bitna, upori{na to~ka shva}anje kako je »u korespondenciji sa svijetom, taj iskaz uvijek pomalo i izvan njega«. To me je shva}anje dovelo do spoznaje o posebnoj vrsti gluma~kog odmaka koji se u osnovi razlikuje od brechtijanske distance. U tom odmaku nema otu|enja, u tvom pogledu nisam ga nikad do‘ivio. Ti svaki lik uzima{ »pod svoje«. Usudio bih se re}i da se tu radi o svojevrsnom efektu posvajanja, koji se bitno razlikuje i od u‘ivljavanja po Stanislavskom. »Posvajanje« je tek jedna od mogu}nosti u rasponu gluma~kog izraza izme|u brechtijanske distance i hudo‘estvenog u‘ivljavanja. Mo‘da bi tu specifi~nu vrstu odmaka bilo to~nije nazvati subjektivnom distancom. Iz o~i{ta subjektivne distance smijeh kraljice Anne nije »njezin«, nego tvoj/njezin, i on poni{tava kontradiktornu »istovremenost« brechtijanske »distance« lica i »uronjenosti« u njega. Taj tvoj/njezin smijeh, koji je Foreti} tako dojmljivo opisao i analizirao, potvr|uje to~nost shva}anja da iskaz »pogledom« najintimnije korespondira sa svijetom »izvan njega« u subjektivnoj distanci prema liku. [to je subjektivna distanca ve}a lik je gluma~ki izra‘ajniji, jer su energija i odre|enost tvojega pogleda u njegovu prikazivanju poja~ani i izo{treniji. U tvojim krupnim o~ima svi ga vidimo jasno kao u krupnom planu i njegovu blizinu do‘ivljavamo kao tvoju »uronjenost« u njega. Lik je najvi{e ti kad svi povjerujemo da si se maksimalno poistovjetila s njime. A tvoja je maksimalna prijevara {to se subjektivnim distanciranjem u svakom liku iznova potvr|uje{ u svom sebstvu. Gledatelji se umjesto tebe poistovje}uju s likovima koje vide u najintimnijem pogledu tvojih o~iju, pa (kao i ja) u svakoj tvojoj ulozi prepoznavaju tebe. Kazali{te je najljep{a prijevara na svijetu, jedina u kojoj — ako je dobro izvedena — jednako u‘ivaju varalice i prevareni, glumci i publika. Sad mi se pru‘a prilika, koju ne smijem propustiti, da ka‘em kako si ti jedna sjajna i velika varalica. Ve} sam se pobojao nisam li pi{u}i ti pismo o tebi malo pretjerao s obja{njavanjem subjektivne distance, koja nema pravog zna~enja bez tvoje jake osobnosti i talenta, jer sam upravo zbog njih nado{ao na tu sintagmu. Htio sam propitati u ~emu je osobitost tvoga gluma~kog izraza. Distanca, naime, sugerira objektivnost, hladno}u, a mene zanima otkuda u tvojoj izra‘ajnosti toliko topline. 28
Velike o~i su hendikep za glumca koji u pogledu nema unutarnjeg pokri}a, one su tada ogledalo praznine du{e ~iji odraz nikakva u‘ivljavanja ni distance ne mogu sakriti. U tvom pogledu, me|utim, to pokri}e dopunjuje sadr‘aj uloge, nadilazi{ ga tvojim intimnim odnosom prema liku. A on je kod tebe emocionalno anga‘iran, dinami~an, razli~itog je intenziteta ne samo u odnosu spram svakog lika, ve} varira i unutar njega, nerijetko je strastan, ne krije simpatiju ni antipatiju, pa ni mr‘nju. Ti se, istina, ne poistovje}uje{ s likom, ali nisi ravnodu{na prema njemu. Ti nisi Jele kad nam je prikazuje{ kao osobu, ali ne propu{ta{ ni jednu situaciju ni repliku koja ti daje mogu}nost da je kao odvjetnik–dvojnik zastupa{ i brani{ s osobnim ‘arom i uvjerenjem. Tvoj intimni odnos prema Kati Kapuralici zamjetan je od samoga po~etka. Tako ti je draga i toliko je voli{ kao da je ‘ivo stvorenje, a ne lik iz komedije. Distanca je tu apriorno zadana ve} samom podjelom uloge, koja ti je omogu}ila da Katinu nakaradno komi~nu pojavu pokrije{ pojavno{}u svoje gospodstvene ljepote. Maske se u toj ulozi ne sje}am, sigurno nije uspjela sakriti lice Dr‘i}eve Laure, koju si odigrala nekoliko godina ranije. — Ne}e{ ti meni, Kate moja, biti gruba {porkulja kakva, hvalabogu, jesi. Pa {to ako jesi? Neka svi koji tako misle idu u pe–em! Ne da tebe, tvoja Milka. — I tako si, distancirana od vlastite ljepote, prikazala Katu kakva jest, ru‘nu, prljavu i prostu; i psuju}i pokazala su}ut i osobnu povrije|enost {to je kao ‘ensko bi}e dijeli{ s tom bijednom i smije{nom nesretnicom. Za{ti}en od surovog naturalizma Katin je lik tvojom pojavom i sa‘alnim humorom dobio tragi~nu poetsku dimenziju. U Lauri, postupak je obrnut. Svojom si se ljepotom poslu‘ila da prika‘e{ njezinu i od nje se distancirala pokazuju}i da je smatra{ poni‘enjem kad se prodaje kao »prate‘«. U dnu se tvoga intimnog pogleda jasno naziralo kako to prodavanje ne pru‘a sre}e ni u‘itka. Igraju}i u relativno kratkom razmaku likove dviju razli~itih ‘ena u svakome si se na suprotan na~in distancirala od vlastite ljepote. U oba si, me|utim, u svom pogledu na njih otkrila istu sjenu tuge. Kod ru‘ne i smije{ne Kate ta je sjena bila gustija i dublja. Ne znam {to bih rekao o tvom odnosu prema kraljici Anne, prema njezinoj, kako ka‘e Foreti} »emocionalnoj ispra‘njenosti ‘ene na vlasti, ‘ene koja je postala politi~ka ‘ivotinja«. Tvoja distanca tu je potpuna, a intimni pogled na tvoj/njezin smijeh »nad prazninom svijeta« prazan i zale|en do okrutnosti. U toj hladnoj distanciranosti ti si, me|utim, sve kralji~ine vehementne ispade i degradaciju njezina ‘enstva prikazala s nepatvorenom energijom strasti koja je (Foreti} bi rekao) »istovremeno« imala pokri}e u tvojem intimnom odnosu. Pristupaju}i toj situaciji sa stajali{ta koje je razli~ito od njegovoga, na{ao sam se u analognoj kontradikciji. Kako ne vjerujem da je »istovremenost« mogu}a u suprotnosti intimnog pogleda (bila bi to razrokost du{e) moram se odlu~iti izme|u »hladne distance« i »energije strasti«. U odluci koja se ti~e intimnog odnosa ne pouzdajem se u logiku, prepustit }u se radije subjektivnom do‘ivljaju i prisjetiti se neizbrisivih o‘iljaka {to nam ih je rat utisnuo u pam}enje. Mislim da si tu ulogu igrala 29
s energijom mr‘nje, prigu{ene u ispra‘njenom intimom pogledu. Nije ta mr‘nja bila usmjerena na kraljicu Anne, glumac ne mo‘e igrati lik koji mrzi. Igraju}i Anne ti si neizravno iskazala neuta‘ivu mr‘nju prema okrutnosti i mo}i svake politike i sva~ije vlasti. U tvom sam odnosu prepoznao mr‘nju koja je na{a zajedni~ka, generacijska. Rat nam je razorio djetinjstvo, podsjekao mladost. A rat je politika, krvava i bezdu{na. Bila si nedorasla djevojka kad su ti partizani ubili oca kad ti je brat nestao u Bleiburgu. Pametna si i zna{ da su ubijali i drugi. Svi. A za{to? Odlju|eni smijeh po‘ivin~ene kraljice Anne u tvojem traumati~nom, distanciranom prosvjedu protiv nepravedne o~eve i bratove smrti odzvanja kao nadosobna jeka »nad prazninom svijeta«. Distanca izme|u zatomljenog pla~a sirotice Milke i bjesomu~nog smijeha izbezumljene Anne tako je velika da se pla~ u njoj gu{i progutan bezdanom vremena; zato je tvoj/njezin smijeh tako duboko potresan i tako beznadno prazan. Svjestan sam da je moje tuma~enje tvog intimnog odnosa prema liku Anne odvi{e osobno, cijelo je pismo takvo (daj Bo‘e da jedino to u njemu bude neto~no). Ne mogu se, me|utim, oteti dojmu da bi nam taj odnos prikazala s takvom silovitom ‘estinom da u tebi nije tako duboko potisnut. Jer kao {to ne vjerujem da si ijednu ulogu odigrala bez intimnog odnosa, jednako sam uvjeren da ti je u pokazivanju ikada izmaknuo kontroli. Ovih nekoliko uloga odabrao sam iz oskudnog fundusa onih koje sam vidio, a jo{ mi ‘ive u pam}enju i poma‘u mi da proniknem u fenomen tvoje glume. U slo‘enoj (tajnoj!) organizaciji tvog gluma~kog izraza re~ena kontrola obavlja klju~nu »tehni~ku« funkciju, analognu onoj {to je u scenografski kompliciranoj predstavi ima scenska tehnika. Nije mi jasno za{to se tu kontrolu smatra dijelom gluma~kog zanata i ne znam po ~emu se razlikuje od onoga {to je u glumi umjetnost. Pojma nemam gdje si ni kod koga u~ila zanat, o tome nismo nikad razgovarali, nije bilo potrebno. Moj prijatelj kompozitor Bergamo (zna{ Peru) ka‘e da svatko u umjetnosti nau~i onoliko zanata koliko ima talenta. Gavella je pak zanat negirao kao objektivnu kategoriju, dr‘ao je da svaki glumac mora nau~iti svoj zanat. Po tome bi i naj{kolovaniji glumac u biti bio samouk, a njegov zanat neodvojiv od njegove umjetnosti. Iz tvojih uloga koje sam izdvojio i analizirao ih iz razli~itih aspekata razvidno je da ti ima{ svoj zanat, da si ga ispekla. On je kreator tvoga gluma~kog izraza, koji je strukturiran piramidalno. U temelju je tekst, a na vrhu piramide, kao izo{treni {iljak, subjektivni pogled. Povezuje ih ‘iv, dinami~an govor, jednako artikuliran na smislovnoj, emocionalnoj i tehni~koj razini. Nervozna brzanja i treptaj oka tek mjestimice odaju tenziju koncentracije, ~e{}e na probi, rje|e na predstavi. Glas je alt, grudne impostacije koja grije ili, kad je podre|ena racionalnom pogledu, hladi. U tom hijerarhijskom rasponu sva su mimeti~ka izra‘ajna sredstva, kretnje i pokreti, smi{ljeno reducirana i pomnjivo odabrana da, kad je i gdje je to potrebno, poja~aju izra‘ajnost integralnog izraza zasnovanog na unutarnjem odnosu govora i dominantnogaj subjektivnog pogleda. Dinamika se tog 30
odnosa o~ituje u izmjeni planova prikazivanja i pokazivanja, koji su bitne zna~ajke »subjektivne distance«. U situaciji kad Jelinim tekstom zastupa{ osobno stajali{te i s intimnim uvjerenjem brani{ povrije|eno dostojanstvo ‘ene, elementi prikazivanja njezina lika povla~e se u drugi plan, tvoja se Jele vi{e ne »gega blago u hodu«, ne »dr‘i se nakrivljeno« (Foreti}); tad u prvi plan izbija tvoj fokusirani subjektivni pogled u kojemu pokazuje{ intimno suosje}anje. Te su izmjene planova i fokusiranje izvedeni zamjernom zanatskom vje{tinom, pretapanja i rezovi su nezamjetni, {avovi se ne vide. Operacija monta‘e do sitnica je, lege artis, pripremljena u samostanskom laboratoriju, a realizira se spontanom igrom pod racionalnom kontrolom {to je skrivena u sredi{tu piramide tvoga gluma~kog izraza. Takav postupak monta‘e proveden unutar subjektivne distance ~ini taj izraz originalnim primjerom moderne glume. Nisam jedini koji te po najizra‘enijim crtama tvoje gluma~ke fizionomije do‘ivljava kao tragetkinju, a u nekima od uloga na{e dramske literature prepoznaje arhetipska obilje‘ja. Zanimljivo je, me|utim, da se u gotovo dvotre}inskoj ve}ini tvojih ozbiljnih, dramskih uloga s popisa, na prste mogu nabrojati one koje pripadaju tragedijama. Ja te, primjerice, nisam vidio ni u jednoj takvoj ulozi. Znamo da je problem u repertoaru, koji u suvremenom teatru oskudijeva tragedijama; nije razlog samo u tome {to je tragedija odumrla, njezinom smr}u kao da izumire i plemeniti soj glumaca tragi~ara, kojih nije bilo mnogo ni u vrijeme procvata tog ‘anra. Uz tu op}enitu povijesnoumjetni~ku opasku jo{ se uvjerljivije potvr|uje dojam o tragi~arskoj biti tvoga gluma~koga bi}a. Smr}u tragedije nije umrlo »tragi~no osje}anje ‘ivota«. Ono je ‘ivo, i u na{em je proteklom, prokletom stolje}u poprimilo razmjere koji nadilaze pojedinca. Suvremeni teatar uporno traga za formom kojom bi ga izrazilo. Uzalud. Na pozornici ono ostaje glum~evim intimnim osje}ajem, pa ako ga posjeduje izrazit }e ga ovisno o umije}u i snazi talenta. Nevolja je u tome {to je ostao gol i bos, bez maske i koturna, u prirodnoj veli~ini i otkrivenih o~iju u kojima se vidi njegov osobni pogled. Tvoje dvije kraljice, Jele i Kate, zacijelo nisu likovi iz tragedije, a ja sam upravo u tim ulogama prepoznao tvoju tragi~arsku narav. Rekao sam ti ve}, govore}i o Kati, kako ne mislim da si po prirodi komi~arka, i to sam najjasnije razabrao u toj tvojoj (vjerojatno) najuspjelijoj komi~noj ulozi. Komi~ari su smije{ni u svojim ulogama, a ti u komi~nim ulogama nisi smije{na, vi{e ili manje smije{ne su ti uloge. To, dakako, ne zna~i da su komi~ari privatno smije{ne osobe. Chaplin i Keaton bili su lijepi, ozbiljni ljudi. Ima darovitih glumaca koji su bolji u komi~nim nego u dramskim ulogama, ali nisu komi~ari. Nasuprot tragi~nome postoji, naime, i »komi~no osje}anje ‘ivota«, koje posjeduju samo ro|eni komi~ari (zato ni njih, kao ni tragi~ara, nema mnogo). A ti si smije{nu Katu odigrala s intimnim osje}ajem tragi~arke. Jelu sam ti vidio prije Kate, ali Kate mi je pomogla da naknadno shvatim za{to sam u tom Vojnovi}evu dramskom liku tako intenzivno do‘ivio tvoju/ nje31
govu tragi~nu dimenziju. Intimni, sa‘alni humor koji ti je pomogao da se u Kati distancira{ od prizemnog prosta{tva, u Jeli ti je poslu‘io kao distanca za depatetizirano podizanje njezine patnje na tragi~ne koturne s kojih si, kao s intimne govornice, progovorila u svoje ime. Humor je onaj kontrolni »osigura~« u sklopu tvog gluma~kog izraza koji provo|enje tragi~arske dimenzije u dramskim ulogama {titi od patetike. U komi~nim ulogama »koturne« ostavlja{ pred vratima komedije (u komi~ara koturne su klaunske cipele). Postupila si tako i u Kati Kapuralici, ali u objema sam ulogama kao tamnu podlogu prepoznao isti »sentimiento tragico de la vida«. Nije li to ona tamna mrena u dnu tvoga pogleda, za koju sam se na Ba~vicama pitao otkuda ti? U moru si tada stajala na pijesku, a Jele i Kate ti stoje na kamenitom tlu tvoje kr{evite Zagore. Me{trovi}eve Otavice nisu daleko od Dicma. To je isti kamen na kojemu su, kao isklesane, osovljene tvoje arhetipske uloge na{ih ‘ena. U njima si »salivena od komada«, kakvu sam te upamtio u dvodjelnom kupa}em kostimu. Sve su one, bez obzira na nebitne razlike u kostimima, odjevene u crno, s crnim trokutnim rupcem kao kacigom na glavi. Ta ih stoljetna crnina od ro|enja ~eka na dnu {krinje, prekrivena bijelom rubeninom i svadbenom opremom. Crnina je boja njihove sudbine, s njom su ro|ene, ra|aju i umiru. U tvojim ulogama one su pod njom gole i nevine, brani{ njihovu nevinost od patrijarhalnog nasilja, u njima si ti ona »sakupljena u se, nedodirljiva«, prepoznajem te u njima kad zatvorim o~i: »ne da{ se«. Ne da{ Jelu, ne da{ Katu. S tvojim/njihovim nedavanjem od sebe si dala {to je na{e, kazali{tu najvrijednije. Ne znam kad si se s vrleti spustila na more; kad smo se upoznali mislim da si ve} znala, da ne ‘eli{ ‘ivjeti u Splitu. I ja, koji sam ro|en u tom vedrom gradu slikovite ljepote, jedva sam do~ekao maturu da pobjegnem od uli~arske buke njegove javne intimnosti. Ti si oti{la u Dubrovnik, a ja u Zagreb. Nisam se lako odijelio od mora bez kojega te{ko di{em i gubim orijentaciju. Ti si ostala na moru, odabrala si neveliki grad s velikim »G«, s vedrim nebom nad glavom i vje~nim kamenom pod nogama. A Split si zadr‘ala kao prolaznu stanicu uspomena kad iz Dubrovnika putuje{ majci. Jo{ ti je ‘iva. Volim te slu{ati kad o njoj pri~a{ razdragana kao da te za ruku, preska~u}i smrt, vra}a u djetinjstvo. Dubrovnik je tvoj grad, do‘ivotno, odabrala si ga i prihvatila kao svoju sudbinu, a on je prihvatio tebe kao svoju »gospo|u Milku«. Poslije prvoga rata u na{em ‘ivotu Grad je jo{ uspio sa~uvati gosparsku distanciranost i zatvorenost, njegove stoljetne zidine i tvr|ave za{titile su intimitet tvoje privatnosti i osigurale ti samo}u u kojoj priprema{ uloge. Sude}i po popisu, po~etak u dubrova~kom teatru nije bio lagan, ne ~udi me {to se (kako mi re~e gospar Miljenko) odri~e{ svojih uloga iz tog razdoblja. To me u~vr{}uje u uvjerenju o strogosti kriterija prema vlastitom poslu. Od po~etka si znala {to ho}e{ i strpljivim, upornim radom izgradila samu sebe u gluma~ku osobnost po svojim unutarnjim mjerilima. Ne}u se potkraj ovog pisma upu{tati u to da ti, kao nedovoljno upu}en, prepri~avam tvoju umjetni~ku biografiju. Ima ih koji su za to pozvaniji. 32
Presudno je va‘no, i dr‘im to tvojom zaslu‘enom sre}om, {to si na svom profesionalnom putu imala potporu u dvojici pouzdanih mu‘eva — doma}em i kazali{nom. Zabavlja me pri tom znakovita slu~ajnost {to obojica tvojih velikih gospara nose isto ime od mali{e: Mi{e! — Kokotovi} i Martinovi}. ^udesna okolnost koja poma‘e da ih u biti potpuno razlikuje{. Kazali{ni Mi{e, tvoj do‘ivotni partner na pozornici, najvjerodostojniji je svjedok za~udnosti tvoga gluma~kog pogleda. A doma}i Mi{e poznaje tajnu {to se u dnu tvoga oka krije iza one tamne mrene. I jedini je pod tvojim zvonkim smijehom dopro do {apata. Nezaslu‘ena je nesre}a {to si u Gradu svojega ‘ivota pro‘ivjela strahote drugoga rata. Po onom mojem ra~unanju naveliko i namalo to je previ{e za jedan ljudski vijek. Poslije ovoga rata ponestaje nam mladena~kog daha da smijehom prekrijemo gor~inu nepravde koja nam je nanesena. Ostala si u Gradu, hrabra i vjerna, da pod cijenu ‘ivota podijeli{ njegovu sudbinu i potvrdi{ da je tvoja. Krivo mi je {to me|u papirima ne mogu prona}i tvoj monolog o jajetu, koji je objavljen u Ve~ernjaku. Potraga za jednim jajetom u izgladnjelom, opsjednutom Gradu izlo‘enom bombardiranju. To se ne da prepri~ati. Prilo‘io bih ga pismu. Oprosti. Na kraju, da pismo ne zaklju~im tu‘no, povjerit }u ti jednu preklanjsku ideju. Kad sam pisao tekst o Mi{i Martinovi}u palo mi je napamet kako bi bilo zgodno da ti i on u jednom komadu za dvoje proslavite svoj zlatni gluma~ki pir. Sad je prilika da ti to ka‘em. ^estitam ti (?) obljetnicu! Iz udaljenosti od 27 kilometara svjetlosti, Tvoj Bo{ko Trstenjanin Trsteno, lipnja 2001.
P.S. — Zna{ sigurno pri~u o ~ovjeku koji pi{u}i pismo nije znao gdje bi stavio zarez, gdje to~ku, gdje upitnik, gdje uskli~nik, pa je u post scriptumu nanizao sve interpunkcije i prepustio adresatu da ih rasporedi po vlastitom naho|enju. Tako sam i ja odlu~io da ti navedem sedam naslova ovoga pisma redom kojim sam ih mijenjao dok sam smi{ljao {to }u ti napisati. Ja sam se odlu~io za tre}i, a ti odaberi koji ti se najvi{e svi|a. 1. Milki pristaje crnina (Mourning belongs to Electra) 2. Dvije Milkine kraljice: Jele i Kate 3. Za~udni pogled glumice Milke 4. Efekt »posvajanja« (»Verinnerlichungs« — efekt) 5. Subjektivna distanca 6. Samostanski laboratorij glumice Milke Podrug Kokotovi} 7. Milka: The Queen of Dicmo (izgovara se Majlka: Dze Kviin of Dajkmou). Napomena: Ovaj posljednji u stilu je splitskog humora. 33
Kraljica Anne — B. Brecht: @ivot Eduarda II., 1971.
Georgij Paro
KRALJICA ANNA SMIJE SE NAD PRAZNINOM SVIJETA
S Milkom Podrug Kokotovi} napravio sam velik broj predstava, od kojih su mi neke posebno drage i va‘ne. S Milkom sam se dru‘io i mimo kazali{ta. Na‘alost, dugo nismo zajedno radili niti se podru‘ili. Tako to biva. Gospodin Miljenko Foreti} zamolio me da za monografiju o Milki Podrug Kokotovi}, kojoj je on urednik, napi{em »ne{to« o Milki. Razmi{ljam o tom »ne~emu« i prvo {to mi pada na pamet jest da, ako itko, onda Milka zaslu‘uje monografiju, osobito ako se zna da je njezin sudbinski partner, Mi{e Martinovi}, ve} ima. Dubrovnik cijeni i voli svoje glumce! Za tu sam Mi{inu monografiju napisao nekoliko re~enica. Svrstao sam ga u gluma~ku aristokraciju, kvrcnuo ga ma~em po glavi i ramenima podariv{i mu plemi}ku titulu, nazvao ga Gosparom glume, podrazumijevaju}i da ta stara, lijepa dubrova~ka rije~ — Gospar — ima isto, lordovsko zna~enje, kao i ono englesko Sir — Gospar Mi{e iliti Sir Mishe Martinovich! Pa ako je Mi{e Sir, onda je Milka zasigurno Lady — Lady Milka Podrug Kokotovich, kad ve} ne mo‘e biti nacionalna prvakinja: ta titula nije u nas formalno ustanovljena, mo‘da i zbog brojnih samozvanih aspiranata koji je nikako ne zaslu‘uju, ali tko im to mo‘e re}i pa da povjeruju? A stvari se ipak znaju, zna se tko je tko u kazali{tu. Zna se tko su Milka i Mi{e, Neva i Tonko, Pero i Vanja, tko je bio [ovo. Toliko se dobro zna da im nije potrebno napisati prezime, dovoljno je ime ili ~ak nadimak. Zna se, zna se... {to se to zapravo zna o glumcu? Je li to njegova biografija: rodio se, u~io {kole, ‘ivio ovako ili onako, umro? Ili je to popis uloga: igrao je to i to, u kazali{tu, na filmu, televiziji? Ili izvaci iz kritika: genijalno, neponovljivo, maestralno, blijedo, slabo, nikakvo? Ili glum~evi memoari? Ili sje}anja jo{ ‘ivu}e publike? Ili sve to zajedno? Nedostaje li {togod? Rekao bih da nedostaju trenuci. Jer ‘ivot se glumca na sceni sastoji od niza trenutaka. Gotovo bi se moglo re}i da se ve}ina glumaca mjeri nezaboravnim trenucima njihove igre. Postoji dobra gluma, ali postoje i ti nezaboravni trenuci 35
koji nadilaze pojam dobre glume uvode}i nas u duhovne sfere, gdje se suo~avamo s kona~nim pitanjima smisla vlastitog postojanja. Poku{at }u se prisjetiti takva trenutka glume Milke Podrug Kokotovi} slu‘e}i se jo{ neizblijedjelim pam}enjem, premda je odonda pro{lo punih trideset godina. *** Godine 1971. re‘irao sam za Dubrova~ke ljetne igre @ivot Eduarda II., kralja Engleske, storiju Bertolta Brechta prema Marloweu u kongenijalnom prijevodu Trude i Ante Stama}a, na tvr|avi Lovrjenac. O toj predstavi, za koju vjerujem da je najbolja koju sam ikada napravio, i danas govore ljudi. Bo‘idar Boban, Milka Podrug Kokotovi}, Izet Hajdarhod‘i}, pokojni Ratko Buljan, ali i svi ostali brojni sudionici te predstave bili su iznimno nadahnuti kako samim tekstom tako i posebnim ozra~jem u kojem se krvava mladena~ka Brechtova politi~ka drama zrcalila toga ljeta na dimu i vatri zapaljenih {uma oko Dubrovnika, kao znakovitih nagovje{taja skoroga sloma hrvatskog prolje}a u kasnu jesen iste godine. Kazali{te se igralo ‘ivota, ali se i ‘ivot poigravao kazali{tem. Sve je bilo jedna velika kazali{na i ‘ivotna predstava. Miko Tripalo gledao je u Hajdarhod‘i}eva Mortimera te dubrova~ke no}i, 21. kolovoza 1971., kao u vlastito zrcalo: intelektualac u politici, ~ovjek koji u dobroj namjeri preuzima vlast jer vidi da je stara vlast slaba i prijeti rasulom, ali ona — vlast — ve} mu izmi~e iz ruku, a da je nije pravo ni zagrabio. Milka Podrug Kokotovi} igrala je kraljicu Annu slu‘e}i se glasovnim registrom koji je upadljivo podsje}ao na eufori~ne politi~ke govore Savke Dab~evi}–Ku~ar: Anna:
Mortimer:
Bog kraljeva uspje{an dariva rat Onima koji se bore u sjeni pravde. Jer nas je Potvrdio uspjeh, dakle pravda, neka je hvala Onom tko je za nas upravljao planetima. (...) Gospo, ‘elite li biti vojnik, tad ne smijete U govoru pokazivat strast.
Iskusiv{i poraz, kraljica }e re}i, Ah, Mortimer, mi sad silazimo, da bi pred izvr{enjem osude izrekla kako je u svijetu ono najokrutnije pravednost i hladan sud. A ja bih tomu dodao: pogotovu kad znamo da ta pravednost ne dolazi od Boga ve} od politike, a hladan sud od pobjednika. Gotovo da nije bilo prizora, nije bilo re~enice koja te premijerne no}i nije imala odjeka u publici. Predstava Brechtova Eduarda II. na Lovrjencu posutu ki{om pepela, me|utim, nije bila zrcalo trenutka, bila je na pola koraka ispred vremena, odnosno politi~kih doga|aja koji su se poput tmastih crnih oblaka zlokobno nadvijali nad opo‘arenim Dubrovnikom i nad Hrvatskom. Kazali{te, po36
gotovu takozvano politi~ko kazali{te, uistinu je suvremeno samo ako je i{~a{eno, samo ako se politi~ki i kazali{no podudarne slike u Shakespeareovoj zrcalnoj igri izo{travaju i razbistruju pred na{im o~ima najavljuju}i neizbje‘ni sudbinski udar. Jer sudbina se tek ima dogoditi. Kad se dogodi, kraj je igre, kazali{ta vi{e nema. Tako }e Eduard II. tek prije smrti, kad mu se dogodila sudbina, mo}i re}i: Da, priore, stvari ovoga svijeta nisu trajne. Savka i Miko to }e mo}i kazati tek nekoliko mjeseci kasnije. Te dubrova~ke ljetne no}i jo{ su bili u igri. Na njihovoj politi~koj uri bilo je pet do dvanaest, a na uri predstave Eduarda II. bilo je ve} pet minuta poslije dvanaest. Kazali{te je ispred politike. Kazali{te je dalekovidnije od politike. Politika je pragmati~na, kazali{te je sudbinsko. Kraljica Anna smije se nad prazninom svijeta. Tako je Brecht naslovio scenu koja se u jeku gra|anskoga rata zbiva u Westminsteru. Mortimer kuje politi~ke planove: likvidacija kralja Eduarda II., postavljanje na prijestolje Annina sina, mladog Eduarda, kojemu }e on biti tutor i tako zavladati Engleskom. Kraljica Anna, pak, nepo~e{ljana, zapu{tena, razdrljena (Zakop~ajte, Anna, haljinu da sin Vam/ Ne ugleda navla‘eno meso.), jedva obra}aju}i pozornost na ono o ~emu se govori, le‘e}i na podu od golih dasaka, koje bi mogle biti i daske na njezinu lijesu, pijana od piva, nasmije se odjednom — nad prazninom svijeta. Brechtova je misao tako lucidna, toliko to~na, da nije potrebno nikakvo dodatno obja{njenje. Pa ipak, ostaje otvoreno pitanje kako gluma~ki izraziti taj smijeh pa da se iska‘e sav smisao ove Brechtove dramatur{ke domislice, na tragu njegova budu}eg razvikanog efekta alijenacije. Kako se smijati nad prazninom svijeta? Smijeh na pozornici i ina~e je problem. Najbolje je rije{en u operi — notnim zapisom! U drami jedva da ga ima i ~e{}e je rije~ o osmijehu negoli o smijehu. Osmijeh je duhovni, smijeh je fizi~ki. Rije~i obojene osmijehom dobivaju na vi{eslojnom zna~enju. U tragediji smijehu nije mjesto, a u komediji ga nema. U komediji se smije publika, a glumci naj~e{}e pate. I onda se pojavi Brecht i tra‘i znakoviti, za~u|uju}i smijeh! Znam da smo Milka i ja o tome smijehu ~esto govorili tijekom pokusa. Osje}ali smo da je rije~ o klju~nom mjestu ne samo za ulogu kraljice Anne nego mo‘da i za samu predstavu. Pre{utno smo ga odga|ali, preskakali smo ga na ~ita}im pokusima, nismo se bavili njime prilikom aran‘irki, a onda se jedne no}i na Lovrjencu taj smijeh iznenada dogodio. Tekao je kontinuirani pokus, kad se Milka iznebuha nasmijala tim smijehom nad prazninom svijeta. Bio je to kratak, rezak, glasan, ~ak preglasan smijeh, smijeh iz prsa, iznjedreni smijeh, ili mo‘da jo{ ni‘e, iz trbuha: poro|eni smijeh, smijeh iz sredi{ta ‘enskog bi}a (mu{ki se smijeh stvara u glavi), smijeh koji je i vapaj i smijeh, smijeh kojemu je razlog skriven tako duboko u ~ovjeku te se ~ini kao da i nema razloga, premnogim ra37
zlozima bremenit smijeh, gotovo lu|a~ki smijeh, smijeh jeziv, na kraju puta, na rubu groba, smijeh zapravo zagrobni. Spoznajni smijeh. Kako je nastao, tako je i nestao taj Milkin smijeh. Pokus je tekao kao da se ni{ta nije dogodilo, a dogodio se taj kralji~in smijeh koji je prelomio predstavu u kriznoj to~ci gdje se sastaju njezin uspon i pad. Taj Milkin smijeh ozna~io je uzaludnim sve one politi~ke intrige, sve ono krvoproli}e i sve one nadljudske napore da se postigne ne{to {to ~ovjek posti}i ne mo‘e, jer stvari ovoga svijeta nisu trajne. Tik prije ostvarenja ideala, kad se ~ovjeku ~ini da jo{ treba samo tako malo uraditi pa da zavlada svijetom (treba samo ubiti ve} polumrtvoga kralja Eduarda II.), pri samome vrhu strmine gdje Sizif posljednjim atomima snage poku{ava prevaliti kamen preko ruba brda, nasmije se kraljica Anna tim svojim smijehom nad prazninom svijeta i sve se skotrlja u nepovrat, (Mortimer: Bivol se valjao i pao je na me), u smrt, u prah, u ni{tavilo. O tom Milkinu smijehu, koji nije bio re‘iran, govorilo se te godine po Dubrovniku, a vjerujem da ga se glumci u toj predstavi, kao i publika koja ju je gledala, sje}aju i danas. Ja ga ~ujem. Ve} dugo se i sam smijem tim smijehom, ali bezglasno. Glas je Milkin. Za premijeru Brechtova Eduarda II. dobio sam na dar od glumca i pjesnika Rajka Bundala pjesmu. Koliko mi je poznato, nije objavljena. Nije red da se darovano daruje, ali ja }u je ipak podariti Milki za zajedni~ko sje}anje na tu na{u zajedni~ku predstavu. San Edwarda II, kralja Engleske Bo‘anska zora zlatno nebo pali Ledene kosti tromo tijelo nose Moj pojam svijeta svi kolja~i prate i zaklan krvi mi sasipa u kose Zvijezde su pale u dubine tmine Sje}anje samo ostalo o svemu Svi smo jo{ jednom stigli na vrh smisla i opet le|a okrenuli njemu Jo{ jedna la|a o~e krstari u luci tko to re~e ocu Oca nije bilo I opet slu{am sebe i ti{inu I opet mi se ne{to mu~no snilo. Svibnja, 2001. 38
8. Heloise — P. Abélard: Heloisa Abélardu, 1973.
39
9. Klara Anita — M. Krle‘a: Aretej, 1972.
10. Kate Kapuralica — V. Stulli (Stuli}): Kate Kapuralica, 1974.
40
11. Gospo|a Mare — I. Vojnovi}: Na taraci, 1965.
12. Gospo|a Mare — I. Vojnovi}: Na taraci, 1979.
42
13. Godspo|a Mare — I. Vojnovi}: Na taraci, 1979.
15, Sadi — M. Dr‘i}: Dundo Maroje, 1989.
14. Laura — M. Dr‘i}: Dundo Maroje, 1967.
44
16. Gertruda, kraljica —W. Shakespeare: Hamlet, 1967.
46
Volumnija — W. Shakespeare: Koriolan, 1984.
47
18. Dadilja — W. Shakespeare: Romeo i Giulietta, 1986.
48
19. Dejanira — M. Matkovi}: Heraklo, 1977.
20. Jokasta — Euripid: Feni~anke, 1987.
21. Kraljica Eleanor — J. Goldman: Lav u zimu, 1970.
22. Milka prije predstave, 1968.
Ivo Frange{
POHVALA GLUMI
Nastojim prizvati u sje}anje brojne dane prijateljevanja s Milkom i njezinim »umjeteonstvom«, kako bi rekao daleki Dr‘i}, nenadma{ni klasik nenadma{na Grada. Razmi{ljam, pa mi se u pamet proustovski vra}aju slike, obnavljaju zvuci, mirisi, boje. U prisnoj blizini teatra, pokraj Dvora i Svetoga Vlaha, pijem kavu u kultnoj Gradskoj kavani, oko mene blista kameni sjaj plo~a, pjevaju igli~aste ~iope. Stradun je pun doma}eg i vanjskog svijeta, a Milka, u‘urbana, hita nervoznim korakom. Domahuje mi: — Do}i }u kad razmrsim Vojnovi}a. Ne}e dugo trajati. — A prava je istina da bi ~ekati valjalo do kasna popodneva. Gledam unutra, ponirem u sebe (i vidim jasno!), ide za njom ~itav »razred« neke ~udne ~eljadi, ‘ene mlade i stare: Franu{a, Kate, Livija i Heloiza; Jele i Marija; Dejanira, i Marija Terezija. I... (Stru~njaci ka‘u: preko stotinu i pedeset!). Milkine su to uloge koje je toliko puta izvodila. Pitamo se: koliko su te ‘ene do{le do nas prije ili poslije gluma~kog susreta s Milkom? Odgovor je: postale su i danas ostale najvjernija pratnja velikoj glumici. Mo‘emo sada, odista pirandellovski razmi{ljati: jesu li one sve: smije{ne, razuzdane i tragi~ne; proste, profinjene i dostojanstvene; gospo|e, poslu{nice i ku}epaziteljice; nevine i krive, zabavljene tra‘enjem autora, zapravo glumice? Ili su se — sretne {to su bile odabrane — vezale uz Milku, sigurne da }e se njihov »slu~aj«, usje~en u tu jedinstvenu gluma~ku memoriju, biti odigran bolje od »originala«? Jedno je jasno: lica se od izvoditeljice vi{e ne rastaju: sjedinjena su. Onda, ovdje, jo{ jedna, teoretsko pitanje, dilema: Tko je , i koliko, ‘ivotniji: literarni predlo‘ak ili njegova gluma~ka izvedba? Otvorimo sje}anje na srednjovjekovnoga kanonika u Parizu, Pierrea Abélarda i »povijest njegove nesre}e« — Historia calamitatum Abaelardi — ~iju je tragi~nu Heloizu, kao monodramu, Milka toliko sugestivno izvela. Sve registre ljubavi i bola ljudske du{e iskazao je njezin glas, njezino lice, i o~i na njemu, {to su znale sve zakriti i raskriti. A Vojnovi}eva (zapravo Milkina) Jele iz Ekvinocija, drame koja najpotpunije otvara teatarski modernizam: sjedinjuju}i u sebi elemente naturalisti~ke zbiljnosti i simbolisti~kog postupka. Zahtjevnu slo‘enost lika, protuslovnost osje}aja: patni~ke ljubavi i mr‘nje, ‘rtve i osvete, izgra|ivala je Milka u brojnim interpretacijama. Pa se danas kad govorimo o Ekvinociju, ~esto pred nama izdi‘e mu-
53
numentalna pojava »‘ene u crnini«, »uzvi{ena kao kip«, koji u zavr{nom prizoru ispunja prostor kao simbol i opomena. Slijepa Mare iz Vojnovi}eve Trilogije prava je majstorija Milkine igre: stopljena s pi{~evim didaskalijama: »visoka (...) s crnom {kufijicom na glavi (...) uvela, ali puna tragova davne ljepote« (...). Milka je nalazila snagu da odigra ono {to bih nazvao sinestezijskom vidovito{}u sljepo}e; snagu unesre}ene osobe da se suvereno kre}e kroz neskloni prostor i sposobnost da gledatelj (koji odista — gleda), spoznaje kako to slijepa osoba vidi i na koji na~in razgr}e mrak {to je okru‘uje. Odista, svaki je Milkin lik mala »rasprava« o tome kako se dominantno svojstvo osobnosti, istuma~eno u tekstu, uvjerljivo provjerava na sceni. Mogli bi se sada nizati veliki literarni predlo{ci: opet Vojnovi}eve, gospo|a Ane i gospo|a Mare; izvrsna Vodopi}eva Marija, pa Novakova Erminija, Stullijeva Kate Kapuralica i [ehovi}eva Kate, Dr‘i}eve Perina i Laura, ali i neo~ekivani, to~no pogo|eni Sadi ‘udjel; Krle‘ine Livija Ancilla — Klara Anita. Pa dostojanstven niz grofica i kraljica (Anouilh, Brecht, Goldman, Gavran...) koje Milka dolepr{ala s kamenjara, »realisti~ki« sugestivno izgra|uje. Njezine ‘ene, od Euripidovih do Lorkinih, od Dr‘i}evih do [ehovi}evih i Paljetkovih, sposobne su ponijeti svaku dru{tvenu odre|enost. [to sve veliko, ali uvijek o~ekivano, s obzirom na njezin obuhvatni gluma~ki dijapazon i rasko{ni talenat, nije odigrala i otvorila gledateljima? Brojna su to djela hrvatske i svjetske knji‘evnosti! I Goldonija, i ^ehova, i Pirandella, i Cocteaua, i Tennessea Williamsa, i Havela, i... ^ini mi se kako se Milkino igranje, i u proteklim desetlje}ima, i sada, mora zapamtiti po njezinu zaziranju od previ{e poznatih, uobi~ajenih gluma~kih postupaka. Zatvorena — prije svake premijere — u visinu sobe svoga »potkuplja«, tra‘ila je, i redovito nalazila pravi, svoj odnos s likovima. Talent ni u jednoj djelatnosti nije dostatan. Mnoge on zna odvratiti od rada. A kod Milke, to je obratno. Ona je istrajna i vidovita, predana poslanju glumice, do kraja. Razmi{ljao sam uvijek koliko je uznemirena prije nastupa, a toliko sabrana i koncentrirana na sceni. Gluma kod Milke provocira, radilo se o maloj ili zama{noj ulozi, pravu ravnote‘u geste i rije~i, bez ~ega je uspjeh dvojben. Zato i pamtim njezine kreacije, koliko god, u nizu godina, pojedinosti blijede; ali intenzitet cjelovitosti do‘ivljaja ostaje. Velika scena Milkine umjetnosti, Dubrovnik, traje. Ne bismo bili pravedni kad bismo jednu iznimnu gluma~ku pojavu vezali isklju~ivo uz prostore u kojima se ona naj~e{}e izra‘avala. Makar to bile prelijepe zidine, tvr|ave i neodoljiva Placa — Stradun. (Mi znamo da u Gradu gluma~kog zbivanja, Milka ima velikih sugovornika, da nije sama.) Njezina scena, prostori njezine glume, mnogo su, mnogo su {iri! Neka dalje hita odabranim putom. Neka nam domahuje: — Ne mogu sad stati, moram u teatar, vra}am se brzo. — Po|i, Milka, sretno. Da, po|i, mi Te ~ekamo! 17. o‘ujka 2002. 54
Nedjeljko Fabrio
PISMO SVITLOJ I DOBROTOM SVAKE KRIPOSTI URE[ENOJ GOSPOJI I BA[]INICI MILKI PODRUG KOKOTOVI]
Ma draga gospoje, Moj teatarski Dubrovnik, i Dubrovnik svih meni sli~nih (danas ve} ljudi sa zaokru‘enim opusom i pomalo na odlasku) — za koje si Ti zauvijek najuo~ljivija zvijezda staja}ica jo{ tamo od Tvoga debija 1954. godine u ulozi osamnaestogodi{nje Begovi}eve Phoebe, »moderne, elegantne amerikanske djevojke« — svodio se iz godine u godinu, iz desetlje}a u desetlje}e, a sad smijemo kazati i iz stolje}a u stolje}e, jedino na gledanje izravnoga televizijskoga prijenosa takozvanoga »sve~anoga otvaranja« Dubrova~kih ljetnih igara. Da bih, sa suzom u oku, do~ekao i jo{ jednom, jednom na godinu!, ~uo veli~anstvenu Lonzinu tiradu o na{ijem la|ama u portu i kako Dubrovnik opet i{te pustu hrid da skrije Slobodu, od koje tirade ‘ivi na{e kazali{te i na{e glumi{te i dan–danas, a toj tiradi jo{ samo nordijski kvartet Krle‘in staje o bok, kad se u onaj momenat, u dvorani, izme|u Laure i Kri‘ovca dogodilo sve {to je uop}e moglo da se dogodi izme|u njega i nje. Ah to otvaranje Dubrova~kih ljetnih igara, kada je, iz jedne godine u drugu, me|u po~asnim gostima sve~anosti na sve~anoj tribini (koliko li samo sve~arstva!) bila zapravo bulumenta nikogovi}a kazali{nih u egzoti~nu rasponu od »{panskih boraca« s vejvodskim prezimenom do jednopartijskih pisaca i inih opslu‘itelja pri kulturi, {to su se od te ve~eri pa jo{ mjesecima nakon nje ladi{kali po Tvome i mome i na{em (ali samo via artis) Gradu ni krivi ni du‘ni, ali probita~no anonimni i pokorni. A nas teatrologa, dramati~ara, uop}e kazali{taraca u onom najplemenitijem i najponi‘enijem pirandelovskom smislu (ta dva sam puta preveo i objavio te njegove Gorske divove!), Milko, du{o, ni od korova! Ba{ kako ono ispjeva veliki pjesnik nas vje~nih autsajdera: Ovako, nakon trideset godina, ne imaju}i ni{ta, ako i jest za me kakav brod, ukleto mu kormilo, ako i jest gdje kakvo polje, ono je Grobni~ko. (Antun [oljan: [ezdeset i tre}e, iznad Grobni~kog polja)
55
Pa ni onda kada sam se izravno mogao diviti Tvome umjeteonstvu, kada sam bio napisao alegoriju Poklonstvo Dubrovniku za sve~anost otvaranja Dubrova~kog ljetnog festivala godine 1991, bilo se dogodilo da je tada{nja dubrova~ka vlast odustala od toga ~ina, ~etiri sata prije po~etka otvaranja Igara, hote}i tako, jao i naopako!, da doista inter arma silent Musae! Do~ekali smo i tu na{u Dr‘avu, hrvatsku i Hrvatsku, »a sve ostalo raja, pusta raja!«, ali se ni u ote dvije vlasti tijekom ovih posljednjih deset godina (prva ognji{tarska, druga ovoj zauzvrat opro{tenja~ka) i opet ni{ta na bolje promijenilo nije: vi i dalje sami u svom Gradu i samo za svoje, a mi izdaleka, preko ekrana. Grad ni do danas nije postao mjestom pro‘imanja, nego jest mjesto izuze}a. Izuzev kad smo vam, usred urbanocida nad Dubrovnikom, mi samoorganizirani gra|ani stigli konvojem Libertas u pomo}. Sje}a{ li se? Svojedobno, neka je strana televizijska postaja emitirala prigodnu emisiju u povodu Wagnerova festivala u Bayreuthu. Imao sam Ti ludu sre}u da naletim na tu emisiju. I da vidim kako dio mlade publike, u i{~ekivanju predstave, le‘i na travi uokolo Wagnerova hrama (ah, ni tamo, ni k Mozartu u Salzburg nikada ne}u do}i, tamo jedino putuju ~inovnici iz na{ega, ajmo re}’, Mudroslovstvuju{~eg sovjeta). Pa je tako kamera do{la i do jedne djevojke, a ona je kazala da je Amerikanka, i da tamo dolazi svake godine, i da uop}e ne zna njema~ki, ali da u Wagneru u‘iva! Smijem li, ma draga gospoje, svoj slu~aj prispodobiti s ovom Amerikankom, s obzirom da se dijelu Tvojih kongenijalnih junakinja — od Matkovi}eve Dejanire, Brechtove Anne i ^ehovljeve Ma{e do Gige Begovi}eve, Hasanaginice Ogrizovi}eve i Mare Vojnovi}eve — divim iako u gledali{tu, gdje se to ~udo Tvoje kongenijalnosti odvijalo, nisam i fizi~ki bio, ali zato vazda svjestan (kao {to se Bach izdaleka divio svirci Buxtehudea i u~io od njega) Tvoga kazali{nog slavlja {to je pod tvrdom korom posla ~uvalo so~nost kru{nosti poslanja. A tamo gdje sam Te gledao u‘ivo, kao Katu Kapuralicu, kao Jelu Vojnovi}evu, na primjer, po‘elio sam biti Tvojim piscem, piscem za Tvoju umjetnost glume. Dok to nisam, a pitanje je ho}u li to ikada biti, pristajem s Tvojom pomo}i barem biti onaj drugi ili barem druga~ije ~itati tu|e kazali{ne komade: ne bismo li, mo‘da, mogli po~eti slaviti Niku Marinovi}a kao prototip na{ega ~ovjeka koji je napokon uspio u bijelu svijetu, koji je postao, kona~no, biznismenom jer je shvatio da uspjeha i boljitka nema »samo sa lotrojstvom (lijenost, op. N. F.), siroma{tvom i lizanjem oltara« (Ekvinocijo, I, 10)! Oprosti mi {to tako okre}em na glavu Tvoju (od 1971. godine) karizmatsku interpretaciju Jele. Ali, hvala budi Tvome daru i instinktu, Ti bi i unutar jednoga ovakva ~itanja Ekvinocija zacijelo na{la novo gluma~ko rje{enje! Bilo kako bilo, a jest tako, Ti si za sve nas samo fizi~ki daleko, tamo na geteovski ‘uto cvatu}em jugu, u ~amotnom zimskom Gradu–muzeju, jer nam je bio dostatan i jedan izravan dodir s Tvojom umjetno{}u, ma gdje da se on bio dogodio, pa da prepoznamo neponovljivu Tvoju gluma~ku celulu, koja upravlja izra56
zima Tvoga lica (Tvojih lica, bojama Tvoga glasa), Tvojih glasova, Tvojim amblematskim povla~enjem prstiju kroza kosu sa ~ime sam toliko zna~enjski srastao da sam uvjeren da tako rade i neki likovi iz mojih romana. I neka si ostala vjerna ljubav svoga Grada, neka Te tamo i dalje. Renesansni velikani znanja i du{e imali su uz svoje ime naj~e{}e jo{ i naznaku mjesta iz koga su rodom: Leonardo je bio da Vinci, dakle iz Vincija, Bla‘ Trogiranin, Erazmo Roterdamski... Danas je obrnuto, danas su prebivali{ta znanja i du{e znana po–nekome. Ima tu sad jedna fina i osjetilno bitno razli~itija interpretacija takozvane aktivne i pasivne konstrukcije re~enice nas stvaralaca u jeziku od one jezikoslovaca. Oni }e, naime, re~enicu: Grad Pariz je proslavljen po Sarah Bernhard proglasiti za sintakti~ki pogre{nu, pa }e je ispraviti u: Grad Dubrovnik je proslavljen od Milke Podrug Kokotovi}. Ali za nas koji se klanjamo Dubrovniku i njegovim prvacima, i koji su ve} dio pali na oltaru njegove slave, neprihvatljivo je pravilo da je grad Dubrovnik proslavljen od Milke ili od Mi{e ili ma koga od onih koji }e ovo dvoje pozorni~kih Dioskura naslijediti, nego je za nas jedino prihvatljiva ona osjetilno bitno razli~itija, pa makar i gramati~ki neispravna re~enica, koja te‘inom pasiva uzdi‘e gotovo krunidbeno osobnost vlastite imenice: Grad Dubrovnik je proslavljen po Milki Podrug Kokotovi}, gdje je Dubrovnik metafora sveukupne du{evnosti Hrvata. Sada, svitla krvi, ~asti grada Dubrovnika, sr~ana prijateljice, koje je svitla vridnost me|u nami kako sun~ani zrak na nebi i na zemlji, primi ovo moje pismo »pla{ljive zvjerke« jer Tvoja kripost i male stvari velike ~ini. Ja, koji sam vazda s velicijem priklonstvom Tvojima se kriposti klanjao sad, Milka, humiljeno celivaju}i Ti ruke, s srcem i s du{om na Tvoju se slu‘bu uvjetujem. Iz Zagreba na XVII Junija 2001.
57
23. Edith Piaf J. Cocteau: Ravnodu{ni ljepotan, 1974.
Nikola Batu{i}
VE^ERA KOD MILKE
Druga je polovica osamdesetih. Nakon zavr{etka Igara doputovao sam u Grad na skup o hrvatskoj suvremenoj drami koji je sazvao Fe|a [ehovi}. Rani sumrak kolovo{ke ve~eri. Dubrovnik je jo{ uvijek pun ljudi, ali to vi{e nisu poznata festivalska lica, ve} }ete na Stradunu susresti i fizionomije posve opre~ne onima na koje ste navikli vi|ati usred ljeta. Sve neka postarija, ozbiljnija ~eljad, turisti koji, o~ito, ne znaju da su ovim prostorima do prije nekoliko dana vladali glumci. Nema vi{e predstava pak je ve}ina kazali{nih ljudi napustila Dubrovnik. Time je nestalo i meni onoga dragog i rijetko gdje ponovljivoga ozra~ja prisne uzajamnosti koja se u {etnjama kaletama znala zamijetiti ili tek samo naslutiti ako nikako druga~ije, a ono makar izmjenom pokojega pogleda oka ili uzgredice nazvanom dobrom ve~eri. Tako je, dakle, izgledao Dubrovnik tih dana. Nakon otu‘ne, posve konfekcijske i sindikalne kuharske manufakure u Imperijalu (zrna konzerviranih bi‘ija skakutala su po tanjuru smiruju}i se tek kada bi upala u hrpicu krumpirove ka{ice spravljene dakako iz dehidriranoga praha, ~uveni inventivni prilog uz omanju prepe~enu pljeskavicu ukra{enu ajvarom, {to je, sve zajedno, tvorilo na daleko poznati hrvatski sredozemni specijalitet!) {e}em Stradunom u potrazi za kakvim poznanikom s kojim bih mogao provesti ostatak sparne ve~eri uz ~a{u vina. Ne sje}am se to~no tko se iz jedne dubrova~ke skupine koja se od Sponze kretala prema Onofrijevoj ~esmi, a ja od nje prema zvoniku sa Zelencima, tko se, dakle, iz nje izdvojio i krenuo prema meni (mo‘da netko od glumaca iz Kazali{ta Marina Dr‘i}a, ili pak netko od kolega iz struke), srda~no me pozdravio i izvukao malo u stranu. Osjetio sam kako je to blago napu{tanje skupine znak za neko povjerljivije priop}enje koje ba{ ostali i nisu morali ~uti. Tako je i bilo. Dobiv{i potvrdni odgovor kako ostajem u Gradu jo{ dva dana (upravo sam stigao), prenio mi je poruku (ve} je bio zvao u hotel), zapravo ljubazanu dobrodo{licu gospo|e Milke Podrug Kokotovi} koja me sutra poziva k sebi na ve~eru. Bit }e tu jo{ profesor Frano ^ale i mo‘da netko od zaostalih zagreba~kih kazali{nih kriti~ara, dubrova~kih knji‘evnika, odnosno glumaca. Posve malo, gotovo intimno i posve neformalno dru{tvo. Pristao sam, dakako, zamoliv{i ve} unaprijed ko59
legu–glasnika neka prenese moju zahvalnost doma}ici. Potom sam doznao glumi~nu adresu i vrijeme po~etka ve~ere te nastavio {etnju sâm. Dubrova~ka skupina (a to su poznato zatvorene koterije) nije me pozvala da |iravam u njezinu dru{tvu, a ja joj se pak nisam htio nametati. Oti{ao sam u gradsku luku i, kao u dje~a~kim danima, napeto pratio no}ni lov na ciple povrazom i razmo~enim grudicama kruha s mula. ^inilo mi se da ulov i nije bio tako obilat kao po~etkom pedesetih kada sam se prvi put na{ao u Dubrovniku, premda se te obla~ne no}i nekoliko ove}ih primjeraka zakoprcalo na kamenoj obali. Sutradan smo po nesnosnoj sparini nastavili raspravljati o tendencijama u novijoj na{oj drami, a predve~er se trebalo spremiti u goste. Redoviti sam kazali{ni suputnik od rane mladosti, profesionalno sam vezan uz glumce i redatelje od 1963., a sada je preda mnom jedna od rijetkih prigoda u kojoj }u ubrzo posjetiti neki gluma~ki sancta sanctorum, rekao bi conte Ivo. I kada danas, pri zavr{etku svoga teatrolo{kog puta bolje razmislim, ostala je ve~era kod Milke (neka mi dopusti da je ovom zgodom tako nazovem), jedini moj dolazak nekome od glumaca u njegov dom izvan profesionalnih okolnosti i obveza, dolazak na izri~it umjetnikov poziv, a time i ulazak u njegovu intimnu atmosferu. Kad pomislim kako sam slijedom najprvo obiteljskih, a kasnije i okolnosti vezanih uz moje svakodnevno zanimanje imao prigode upoznati stotinjak glumaca, a ipak nikoga od njih u pravom izvanteatarskom ozra~ju, ~ini mi se danas ova ~injenica pomalo ~udnom. A mo‘da je i bolje {to je bilo tako. U sudu o njima ostao sam na taj na~in posve neodvisan. A kratkotrajni posjeti Ervini Dragman u Bo{kovi}evoj ulici ili Bo‘eni Kraljevoj u zagreba~kom Ratkajevu prolazu bili su vezani jedino uz snimanje televizijskih emisija; boravio sam kod njih sat–dva me|u profesionalno najavljenim dru{tvom, a ne izrijekom osobno pozvani gost, pa su se u takvim situacijama tek na trenutke mogla otkriti pokoja mrvica njihove privatnosti. Biti, dakle, u glum~evu domu, u atmosferi posve druga~ijoj no {to je ina~e njegova svakodnevica i u kojoj sam ih jedino i vi|ao, sutra{nja ve~era ~inila mi se ve} unaprijed posebnim doga|ajem. Priznajem da sam s malim nestrpljenjem do~ekao trenutke kada }u se uputiti u goste. Najprvo sam oti{ao do Straduna i kupio cvije}e te se na Pilama (prema prethodnu dogovoru) u to~no utana~eno vrijeme susreo s gosparom Franom ^ale i kolegom Daliborom Foreti}em (on je, uspostavilo se tek tada, bio tre}i me|u pozvanima), pak smo taksijem krenuli put Lapada. Putem je Dalibor, uz, dakako, zajedni~koga prijatelja Mila istoga prezimena, nenadma{ni arbitar in rebus culinariis, meni koji prvi put posje}ujem Milkin salon, tinel (a time posredno i kuhinju), u tih dva do tri kilometra vo‘nje najavio neponovljivi privatni {arm na{e doma}ice ({to sam mogao pretpostaviti), ali i niz gustuoznih detalja koji su nedvosmisleno najavljivali i delicije {to izazivaju ugodu druge, gastronomske vrste, o ~emu, ~ak niti iz usmene predaje, nisam ni{ta znao. Budu}u doma}icu poznavao sam ponajvi{e s pozornice, a onda i slijedom neizbje‘ivih izvanteatarskih zbivanja. Me|utim, privatno, do ove ve~eri, nismo 60
izmjenenili vi{e od nekoliko re~enica. O Milki sam pisao tek u dvije prigode kao dugogodi{nji kriti~ar zagreba~koga ~asopisa Republika. I to nakon njezinih velikih uloga u Vojnovi}evu Ekvinociju (re‘ija Ivica Kun~evi}) i Stullijevoj Kati Kapuralici (re‘ija Tomislav Radi}) koje sam vidio na gostovanju u Zagrebu godine 1972., odnosno 1974. Evo {to je ostalo zabilje‘eno u mojoj knjizi Drama i pozornica–Deset godina hrvatske drame na zagreba~kim pozornicama (Novi Sad, 1975). O Vojnovi}evoj sam Jeli sudio, tada, ovako: Milka Podrug Kokotovi} obavija svoju Jele svim prelijevima ‘enskih strasti, od maj~inske nje‘nosti do krvave mr‘nje prezrene i napu{tene ljubavnice. Ako kadikada ponijeta re~enicom i vlastitim ula‘enjem u zbivanje zaje~i odve} vibrantnim suglasjima, onda je to priprava za smiraj u dubokoj patnji potaknutoj iskrenim nadahnu}em. A o Kati na tim stranicama stoji: Milka Podrug Kokotovi} igra svoju Kapuralicu mjestimice pomalo prigu{enim registrima kao da joj je neugodno slijediti Stuli}evu naturalisti~ku vehemenciju, pa tek u pojedinim prizorima bukne iz nje silina njezina gluma~koga temperamenta. O~ito da pri svladavnju ove ne lake i posve atipi~ne ‘enske uloge hrvatske starije dramatike Milka Podrug mora ponajprije u sebi sru{iti neke ograde {to je prije~e da punim udjelom u|e u prijepore s tom oporom re~enicom. Pa tek kada izme|u Milke Podrug — privatne li~nosti i Milke Podrug — glumice kojoj je zada}a igrati Katu Kapuralicu padnu i posljednje zavjese o~ite unutarnje odbojnosti, njezina je Kate i majka i ‘ena i bijednica, onda tek jednakim intenzitetom izgovara i kletvu i blagoslov k}eri koja se uspijeva udaljiti iz mraka roditeljske ku}e. Prisje}aju}i se tih re~enica stigosmo ubrzo pred glumi~in dom. Do~ekala nas je u {irokoj, lepr{avoj ljetnoj svilenoj opravi tamnomodre boje, bujne kose povezane tankom crnom bar{unastom vrpcom u hiroviti, pomalo izazovno mladena~ki konjski rep {to je naro~ito isticalo markantne, gotovo helenske crte njezine fizionomije. Gospar Frano i prijatelj Dalibor bili su ovdje o~ito habitués i u Milkinu su se domu ubrzo udobno smjestili. Ja sam pak, oprezno, tra‘io svoje mjesto me|u njima. Manirama superiorne dame, kod aperitiva — iznimno miri{ljive zlatno‘ute travarice uz koju je ponudila suhe smokve i olju{tene mjendule na tanjuri}u ure{enu svje‘e ubranim lovorovim li{}em, posvetila mi je kao novaku u ovom ambijentu, punu pozornost. Razgovor se zapodjeo, a {to bi drugo i o~ekivali, oko kazali{ta i brojnih teatarskih problema. Odmah sam zamijetio kako je Milka intonirala teme ozbiljno i meritorno, daleko od svakoga povr{nog pristupa brojnim, uvodno tek naba~enim pitanjima. Niti pomisli o kakvu govorkanju, horribile dictu — ogovaranju (~emu su, poznato je, predstavnici gluma~ke struke kadikada i vi{e nego skloni). Razgovaralo se mirno, trijezno, mo‘da ~ak i suvi{e suzdr‘ano. Autoritativni gospar ^ale djelovao je kao prva violina ovoga kvarteta. Odjednom se viola (da posudim, ovom zgodom, malo i od Begovi}a) — a bilo je u Milkinu glasu ne{to od violina pastoznoga tona, ispri~ala i udaljila iz salona. Shvatio sam da je zove kuhinja. Ubrzo se vratila s pjatom paste oblo‘ene plodovima mora. Dagnje, pedo~i i prstaci (tada jo{ nisu bili inkriminirani kao danas!) okru‘ivali su al dente kuhano tijesto. A povrh ove delicijozne polulopte servirane na svijetlomodrom porcela61
nu, kao dodatni ukras, ali i kao nenadma{ni amuse gueule, ko~ili su se svijetloru‘i~asti repi}i {kampa. Bijelo kor~ulansko i crno konavosko to~ila je iz kristalnih karafa. Naravski da je razgovor o kazali{tu zastao. Posvetili smo se Milkinu kulinarskom umije}u. Doma}ica je decentno pojela zalogaj–dva predjela, znaju}i da se, nakon kratke stanke, ponovno mora vratiti na ve~era{nju pozornicu. A vratila se u punome sjaju. Primadona kao i uvijek. Ombolo (beefsteak) bio je zgotovljen upravo savr{eno, s onim te{ko dosti‘nim blago–krvavim unutarnjim slojem koji je ~vrsto stegnut naglo zape~enim stranicama odreska. Me|utim, shvatio sam ubrzo, Milkin plat de résistance nije bilo isklju~ivo meso (kao {to tvrdi i najve}i gastronom na{e civilizacije Brillat–Savarin). Bili su to prilozi od povr}a. Salsa od pomidora koja nas je opajala svim mirisima Sredozemlja, a onda ne{to {to, do toga trenutka nisam jo{ degustirao. Hladne pe~ene fete balancana prelivene maslinovim uljem s pokojom mrvicom ~e{njaka povrh tamnoljubi~astoga njihova svoda posutoga zelenilom petrusimula. Ne znam da li je u tom trenutku zadovoljnije bilo oko ili nepce. Danas se podjednako sje}am koloristi~koga i organolepti~koga u‘itka. U slikama prevladava ipak gauginovska, fovisti~ka paleta boja: sme|e, zagasito crveno, ljubi~asto. Doma}ica se, kona~no, mogla opustiti i upustiti u daljnji razgovor s gostima. Htjela bi jo{ mnogo toga odigrati, nema u Gradu za te njezine ‘elje mogu}nosti, a izvan Grada je kao Antej bez dodira s blagorodnim tlom, mladi je ne razumiju (a neki i ne po{tuju), djeluje pomalo rezignirano, ali ubrzo se optimisti~ki vra}a s vizijama budu}ih uloga (koje }e i ostvariti!) i ponovno nas napu{ta. Pretpostavljao sam {to }e slijediti i pogodio. Neizbje‘na rozata. Prva moja neslasti~arska i, prema tome, nekonfekcijska. @uti, zvjezdasti odljevi na pari tu~ene kreme od vanilije podrhtavali su u tamnosme|oj rastopini karamelizirana {e}era, jednako kao {to je Milkin glas povremeno tremolirao kada se tu‘ila na svoju umjetni~ku sudbu vezanu uz ovaj, rekla je, sje}am se, u nacionalnom kontekstu rubni grad koji joj, po njezinu mnijenju, ne vra}a dostatno za sve {to je ulo‘ila u njegovu umjetni~ku fizionomiju. Gospar Frano smirivao je doma}icu znanstveno–teatrolo{kom razlo‘ito{}u, a Dalibor Foreti} gotovo je taksativno naveo sve nagrade i priznanja koje je Milka do sada dobila, premda ~lanica »provincijskoga« kazali{ta. Kolegama sam se i ja pridru‘io, prisje}aju}i na{u ve~era{nju kulinarsku majstoricu kako joj je publika posvuda i vi{e no sklona i da u Zagrebu, kad god se pojavi na sceni, do‘ivljava ne samo odobravanja, ve} i iskrene ovacije. Umirili smo Milku prognozirav{i joj jo{ brojne uspjehe (i nismo se prevarili!), popili kavu i oprostili se pred pono}. Taksi nismo zvali. Krenuli smo put Grada pje{ice. Uz razgovore o kazali{tu i knji‘evnosti nismo mogli zaobi}i niti na{u ve~era{nju doma}icu. Bijasmo jednodu{ni kako je upravo kao zastupnica knji‘evnosti u kazali{tu (da se prisjetim Gavelle) ostvarila vrhunske domete suvremene hrvatske glume. 62
Tonko Maroevi}
MNOGODU[JE I BLAGOGLASJE MILKE PODRUG KOKOTOVI]
S gluma~kim ostvarenjima Milke Podrug Kokotovi} susretao sam se dovoljno ~esto da mi njezin lik bude jedna od ~vrstih to~aka u razmi{ljanju o umjetnosti kazali{ta. Kako sam je gledao slobodan od potrebe ocjenjivanja i nezavisno o gra|enju nekog idealnog portreta, sada mogu mirno posvjedo~iti snagu, ljepotu i izra‘ajnost njezine scenske prisutnosti i brojnih joj transformacija. Pritom sam svjestan da najve}i broj njezinih uloga vezujem uz dubrova~ke prostore i dubrova~ke tekstove, te da samim time njezino stvarala{tvo sudjeluje u dopunjavanju mojih mo‘da najintenzivnijih sinestezijskih, Gesammtkunstwerk, integralnih umjetni~kih do‘ivljaja. Ali ponajmanje bih ‘elio svesti ovu veliku glumicu na lokalne i ambijentalne situacije, u~initi je tek sudionicom ina~e velikih sve~anosti i pravih duhovnih gozbi. S druge strane, dive}i se njezinoj koncentraciji u monodramskim uvjetima, isto tako ne bih je ‘elio otrgnuti od pripadna joj konteksta, nagla{avati njezinu solisti~ku virtuoznost na ra~un organskog sudjelovanja u kolektivnim kreacijama. Rije~ju, mogu}e je povu}i vrlo ‘ivu i napetu amplitudu od regionalnoga prema univerzalnome, od Dubrovnika prema svijetu, ne zaboravljaju}i pak kako je Dubrovnik izniman primjer svijeta u malome, ~itav univerzum, a ne samo Grad par excellence. Prate}i djelatnost Milke Podrug Kokotovi} vi{e od tri desetlje}a, a opet ne u vi{e od dvadesetak izdvojenih prigoda, nemam pretenzija na objektiviranje i zaokru‘ivanje slike. Nedostaju mi mnoga, po op}em sudu, magistralna ostvarenja, a i ~itava razdoblja njezina djelovanja pro{la su a da ih ja nisam pratio. Pa opet, sekvence i prizori u pam}nju dovoljni su za zaklju~ak o golemu ulogu u brojnim ulogama, o jednoj od najiskonskijih inkarnacija gluma~ke snage i uvjerljivosti. Ako se poslu‘im manihejski shematiziranom polarizcijom gluma~ke vrste, prema kojoj postoje oni {to u svim uvjetima name}u svoju osobnost i oni {to se mimikrijski prilago|uju i ekspresivnim preobrazbama razdaju do neprepoznatljivosti, zaklju~it }u kako je Milka svakako bli‘a prvoj vrsti, prepoznatljiva likom i karakterom, istaknuta dr‘anjem i stavom, ali uvijek u dovoljnoj mjeri odmaknuta od svake privatnosti i za pravi stupanj inficirana atmosferom i duhom 63
tra‘ene zgode i uobli~enja. Zapitam li se je li gospo|a Podrug Kokotovi} od onih koji svoju ulogu grade iznutra, iz temeljne jezgre oko koje omataju slojeve interpretacije, ili pak od onih koji ekstrovertirano zapo~inju od gesta i grimasa, nastoje}i im s vremenom zagladiti rubove do organskih pretapanja i ‘u|ene cjelovitosti, odgovorit }u da je isto tako vidim bli‘om prvom postupku, {to ne zna~i da nema u rezervi i »‘etonskih« rje{enja kojima se mo‘e ispomagati u nevolji. Kona~no, nema dvojbe da je ro|ena protagonistica, osobnost koja prirodno zauzima sredi{te scene i svojim tijelom, glasom, pogledom emanira ravnopravno na sve strane, no kad treba gotovo s jednakom snagom umije djelovati s pobo~ja, iz marginalne, komparserijske ili koralne pozicije, dodaju}i svojom energijom dragocjeni preti~ak. Bojim se da sve dosad re~eno zvu~i kao nespretno teoretiziranje, a nema takvih pretenzija (ni znanja), nego samo ‘eli poop}iti neke posebne do‘ivljaje, odnosno izvu}i individualni ekstrakt iz niza predstava u kojima sam Milku Podrug Kokotovi} gledao. Konkretiziraju}i i datiraju}i, kazat }u da je moje ~u|enje nad kreativnim potencijalom te glumice zapo~elo 1970. godine, kada sam, na generalnoj probi, vidio njezinu kreaciju kraljice Eleonor u bulevarskoj ameri~koj drami Lav u zimi Jamesa Goldmana. Uzvi{ena stilizacija s laganim autoironi~nim refleksom i nadahnuto zaigrano partnerstvo s Mi{om Martinovi}em kao kraljem u~inili su da osjetim kako predstava uzlije}e iznad predvi|ene razine teksta. Ulogom Franu{e iste godine, u fran~ezariji Tarto, koju pamtim sa zagreba~kog gostovanja u Gavelli (i nikad ne}u zaboraviti kao primjer suptilna re‘ijskoga, Violi}eva, ~itanja klasike koja je kozmopolitski na{ijena~ka), Milka je pokazala svoje plebejsko lice i djevoja~ko nali~je, pravu suprotnost Eleonorinoj auli~nosti, te dokazala neobi~nu mo} preobrazbe. Smijeh i skakutanje Franu{ino, njezino proziranje tu|ih intencija i intuitivno prodiranje iz pozadine u sredi{te ostaju mi kao zalog vrhunskoga gluma~kog umije}a. Uslijedili su i ina~e najhvaljenije uloge i ostvarenja. Godine 1971. radi s Kun~evi}em Jelu iz Vojnovi}eva Ekvinocija, apogej melodramatskih potencijala i maksimalnu amplitudu nje‘nosti i krika. Glasovnim registrom i gestualnom ekspresijom Milka je kao stvorena za taj tip patnice i ‘ene iz puka, a domi{ljena (antagonisti~ka) suradnja s Mi{om ukazala je na gotovo nepotro{ivo bogatstvo kreativnih relacija (antipodno u odnosu na Lava u zimi). Tomislav Radi} definitivno je prepoznao raspone njezine autenti~ne ‘enstvenosti, od ljubavne sublimacije do agresivne deziluzioniranosti, te joj je ponudio — opet krajnosti, ali opet stvarala~ki najuspje{nije premo{tene — ulogu Heloize (adaptiraju}i slavna pisma u pro}u}enu monodramu) i ulogu Kate Kapuralice (u istoimenoj Stuli}evoj protonaturalisti~koj tragikomediji). Mjeru koju je postavila tim realizacijama nije vi{e nikad iznevjerila, a do tih se dometa doista nije lako dovinuti. Fascinacija Heloizom i Katom, Jelom i Franu{om sili me da priznam kako sam Milku Podrug Kokotovi} i prije bio ve} nekoliko puta vidio na dubrova~kim 64
otvorenim scenama, samo {to mi se tada nije nametnula s tolikom izrazito{}u. U tipi~nim ansambl predstavama, u velikim razra|enim panoramskim perspektivama s druk~ije raspore|enim junacima i poentama, visoka solidnost Laure, Dobre i gospo|e Mare nije mi (odnosno, nije barem meni) omogu}avala da sna‘nije ekstrapoliram udio ove glumice u Dundu Maroju, u Skupu i u Dubrova~koj trilogiji. Prili~an broj godina nije me bilo na Dubrova~kim ljetnim igrama, tako da sam izgubio kontakt s glumi~inim izazovima iz druge polovice sedamdesetih. U jednoj od zadnjih sezona igranja Areteja dospio sam vidjeti njezine kreacije Livije Ancile i Klare Anite, dostojne varijacije na temu heroina, vi{e no ~asna snala‘enja u ko‘i primadone. Imao sam, me|utim, povlasticu vidjeti Milku u anomalnim i kratkotrajnim odbljescima dviju predstava koje nisu ba{ uhvatile korijena. U Szajninoj adaptaciji Dantea istaknula se apartno{}u, distingvirano{}u Beatrice (1981.), a u Magellijevoj pustijernskoj lokalizaciji Dunda Maroja travestirala se u mu{ki lik Sadija @udjela. Ina~e glumica nesklona maskiranju i {ar‘iranju, kao da se okoristila distancom drugoga roda da svojem tuma~enju prida nove sokove. Ina~e nebliska paradoksalnosti Diderotove teze o glumcu, iz kontrasta i groteske izbila je neo~ekivane adute. U devedesetima dospio sam je upoznati kao kongenijalnu Mariju Tereziju i kao diskretnu Ku}epaziteljicu u Paljetkovu Posljednjem ljetnom cvijetu, vidio sam njezin vrijedan udio u Dum Marinovim snovima i posebno pozdravio dragocjenu epizodu babe Perine u Dundu. Sjetno je i melankoli~no razmi{ljati o krugu od Laure do babe Perine, no zahvalno je i na{u zahvalnost izaziva ~injenica ispunjavanja kruga, odu‘ivanja duga. Na drugima je da definitivnije ocijene prinos Milke Podrug Kokotovi} dubrova~kom tradicionalnom repertoaru, a posebno uobli~avanju njegova najbitnijega ‘enskog dijela. Iz moje ljubavi prema Gradu, iz specifi~ne vezanosti uz kulturnu magistralu srednje Dalmacije i Dubrovnika, mogu jo{ samo izraziti posebno zadovoljstvo {to je kompetentno i suvereno u{la u Dr‘i}a i Gunduli}a, u Vojnovi}a i Vodopi}a, u [ehovi}a i Paljetka osoba koja potje~e iz moje regije. Milka Podrug Kokotovi} je ne samo svladala sve prepreke lokalizama i raguzinizama, usvojila i upila genius loci, nego upravo najdoli~nije i najdi~nije predstavlja skladnost i umjeteonstvo, mnogodu{je i blagoglasje Dubrovnika.
65
24. Gospo|a Stein — P. Hacks: Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu, 1978.
66
Petar Selem
DIPTIH ZA MILKU
Tisu}u devet stotina sedamdeset i tre}a Na ve~er, u nedjelju dvadeset drugog srpnja, igrala je Liviju Ancilu i Klaru Anitu u Areteju, sutradan Jelu Vojnovi}eva Ekvinocija, a sljede}e ve~eri, dvadeset ~etvrtog srpnja, kraljicu Anu Brechtova Eduarda II. Tri ve~eri, tri uloge i barem ~etiri lica jedne glumice. Izvadak iz repertoara dostatan da u gledatelja pobudi divljenje spram raspona gluma~kog umije}a Milke Podrug Kokotovi}. Gledanje tih uloga, tako poslaganih jedna uz drugu, zapanjilo me najvi{e poradi njihove sli~nosti. Zapanjilo stoga {to je rije~ o ulogama razli~ita knji‘evnog idioma, razli~itih psiholo{kih zna~ajki, pripadnih posve razli~itim stvarnostima. Milka se sasvim nalazi u svakoj od njih, a da se ne poslu‘i ni jednim od rekvizita standardnoga procesa gluma~ke preobrazbe. Jele iz Ekvinocija na primjer. Uloga doslovce doziva stanovite modele preobrazbe, nudi na pladnju niz tipskih predlo‘aka stare, napu{tene, pred prazninom mora ostavljene majke. U toj je ulozi sa‘eta ~itava i mitologija i psihologija ‘ene u crnom s na{ega hrvatskog juga. Milka ne poku{ava preobraziti se u Jelu nekim vanjskim gluma~kim pomagalom, ne poku{ava premostiti razliku u dobi {to je dijeli od lika: sli~no je bilo i s Marom iz Vojnovi}eva dramoleta Na taraci. ^ak je i {minka tu posve sporedan rekvizit. Milkina Jele na stanovit je na~in bi}e bez dobi. Bi}e svedeno na drhtaj bolnoga ljudskog iskustva. Sa‘etak ljudske trpnje. ^isto}a na~ina kojim je to nazna~eno, a ne zorno pokazano, pro{iruje granice lika znatno preko zadanih mu realiteta. Sposobnost da bez priziva na kli{eizirane preobrazbe, naznakama crpljenim iz vlastita bi}a i onog iskustva u kojem se osobno i gluma~ko poistovje}uju, odredi i potvrdi tako razli~ite uloge, iskazuje se i usporedbom Livije Klare i kraljice Ane. U rimskom prizoru Areteja superiorno ironizira vlastiti polo‘aj i vlastito mjesto u drami, ironizira do ruba le‘erne dopadljivosti, ali taj rub ne}e prije}i, ne}e zanijekati bolno osje}anje istine, bolno osje}anje tragi~nosti te istine, ma kako frivolnom mogla izgledati. U Klarinim prizorima dopire Milka do ogoljela stanja gdje glume gotovo da i nema, gdje ostaje tek tragi~na nazo~nost jednog bi}a na tugaljivoj pozornici svijeta.
67
Igraju}i kraljicu Anu iz Eduarda II za}i }e do stanja prividne nemo}i, priznanja nedostatnosti naspram lika {to ga glumi, da bi se ta nedostatnost preobrazila na kraju u zalog prave, velike drame. U {irokom rasponu gluma~kih izri~aja Milka ostaje uvijek ista. Uvijek ona. Posebno mi se modernom u njezinoj umjetnosti ukazuje ~injenica da u svim vrlo raznolikim likovima, ostaju}i uvijek ona, ostavlja i stanovit prostor neiskazanog, nedore~enog, nepokazanog. Ne grade se na tipskim preobrazbama, pa njezine uloge nisu zorne: zadr‘avaju dragocjenu marginu tajne. A tajna odr‘ava ‘ivim obe}anje. Nakon svega, nakon svih likova i dramskih mjesta, ostaju velike Milkine o~i. O~i {to tako upla{eno i tako pobjedni~ki gledaju prizori{ta kazali{ta i prizori{ta ‘ivota. O~i izre~enog i o~i neiskazanog. Prisje}am se Baudelaireove pjesme: Les promesses d’un visage. Obe}anja jednog lica.
Dvije tisu}e i prva Beatrice i Majka Marija. Dijele ih i dijele nas dvadeset i sedam godina. Mijenjali smo se i mi i svijet oko nas. Meni su samo Milkine o~i ostale iste. Velike otvorene o~i Pirandellove Beatrice, koje ne ‘ele vidjeti apsurd {to ga vidi njezin mu‘ Romeo Daddi, koje zra~e vedrinom, mirom, pouzdanjem, i onim pomalo frivolnim {armom bez kojeg bi sve te vrline bile bez okusa i mirisa. I zatim, nakon rascjepa u vremenu, bolno zabrinute, tugom potopljene i tjeskobom zatamnjene o~i Majke Marije iz Muke na Prijekom 1996. O~i jutra i o~i sumraka. Pa ipak uvijek iste, uvijek treperave pitanjima {to ih ni vedrina ni tuga ne mogu zatajiti: vrijeme mo‘e pribavljati svoje odgovore, ali pitanja ne mogu zamrijeti. Velike treperave o~i zaista uvijek ne{to i pitaju i tra‘e i nekog dozivlju. Po prostoru pozornice na kojem se na|u razasiplju te{ko doku~ivo blago, biserje {to ga redatelj poku{ava dohvatiti, usmjeriti, upotrijebiti. Pa i kada u tome pone{to i uspije, treptaj tih o~iju ostaje iznad, iznad njegove nakane, iznad svega, a umjesto odgovora {to smo ga marno pripremili nailazimo opet na otvoreni prostor upita. Milkine o~i. Milkin glas. I sada mi, pet godina poslije, odjekuje Milkin glas koji izgovara Marijinu tu‘balicu Junija Palmoti}a. Glas dopire s hrpe otpada uru{enog Grada u gradskoj luci, gdje se na generalci zbivala Golgota na{e Muke na Prijekom. ^ujem Milkin glas, pomalo je i napukao, kao da mu strune razdire neki pritajeni vapaj. A opet, u tom je glasu i snaga, velika, gotovo nepojmnjiva snaga koja bol pretvara u pouzdanje, u zalog i razlog, u vjeru i istinu. U infleksijama toga glasa, u njegovim je modulacijama, u bojama vokala prebivala duboka nazo~nost mjesta, prostora, korijena, intonacije {to su ih stolje}ima oblikovale napu{tene majke, neutje{ne ‘ene, postojanice na{ega hrvatskog tla. Smjernost koja se odri~e zaupitanosti: o smislu i razlogu patnje. Taj glas iz dubine prostora i vremena 68
oblikovao je re~enicu, stih, ritam re~enice i ritam stiha, posve modernim na~inom, ~vrstim, klesanim izri~ajem bez suvi{nih tuma~enja i bez suvi{nih emocionalnih komentara. Udaljenost nadnevka ne prije~i me da uz Marijin ‘alospjev ne osluhnem glas Beatrice, provodnice kroz pakao i raj, ali i dame iz visokog dru{tva, dame stila, dame iza koje stoji svijet gospodskoga ‘ivljenja. Ve} re~ena i za me fascinantna diskretna napuklost i pritajena hrapavost Milkina glasa pretvarala se u tuma~enju junakinje Pirandellove drame Ne zna se kako u blistavu ~injenicu gluma~kog stila. Milkina fizi~ka nazo~nost na pozornici djeluje u naj{irem rasponu: oscilira izme|u ponosnog izazova i nekog stida {to se na pozornici valja pokazivati. Izme|u ta dva pola, u toj suprotivi, razvija se bogata skala bivanja i bogata paleta gluma~kih mogu}nosti. Njezin je hod u ulozi Beatrice bio lahorast, uzgibana neka melodija pokreta, hod pun stilskih obrata, dra‘esnih sinkopa, hod koji zanosi, gesta koja pjevu{i, otklon glave {to izaziva i smiruje. A u stanci, u zastoju pred otkri}em nesre}e, u zale|enosti, fizi~ka nazo~nost Milkina progovarala je puninom dramskog iskaza. U prvom prizoru Majke Marije iz Muke, onom s Pastirom, Milka je prete‘ito sjedila. U takvu pasivnom polo‘aju njezino je tijelo, njezino je bi}e govorilo nemirom, nelagodom. Pro‘eto bolnom ljubavi {to nadilazi razmjere ljudskog, to tijelo nije moglo na}i to~ku smirenja, stabilni polo‘aj, te‘i{te se stalno mijenjalo i izmicalo, tra‘ila se nemogu}a stalnost i pristajalo na tegobnu privremenost. Na kraju, u zavr{nom prizoru, kad Milka, u pratnji Ivana, Magdalene i Marije, majke sinova Zebedejevih, hoda po nestabilnoj masi {ute prema vrhu na{e provizorne Golgote, hod je njezin bio sam po sebi drama. Polagan, te‘ak, usporen, hod tijela {to ga zemlja ve} privla~i, a istodobno hod bi}a {to ne mo‘e pre~uti poziv uspona, {to se tom pozivu neporecivo mora prikloniti... O~i. Glas. Tjelesna nazo~nost. Ili, sve u jednom, glazbalo gluma~kog nagona. Zahvalan sam sudbini {to mi je, makar samo dvaput, dala prigode da uga|am svirku tog glazbala.
69
25. Ranjevska — A. P. ^ehov: Vi{njik, 1983.
Pero Kvrgi}
SEBETKANA MILKA NA POKUSIMA TU@NE JELE
O Milki Podrug Kokotovi} pisali su kriti~ari iz razli~itih aspekata, gledaju}i je u mnogim gluma~kim kreacijama — u brojnim ulogama, uspore|ivali su je s Anom Magnani, s Edith Piaf, smatrali je »trenuta~no najve}om hrvatskom tragetkinjom«, pisali o do‘ivljaju »istinske ‘enske prirode«, o utjelovljenju ‘enstvenosti, o gluma~koj transformaciji bez izvanjske transformacije, pogledu koji prethodi rije~i, ljepoti njezina lica koje zra~i i nekom tajnom, ne~im neizrecivim... Ne upu{taju}i se u portretiranje ove zna~ajne glumice iz njezinih gluma~kih ostvarenja — brojnih ‘enskih likova koje je ostvarila na sceni, poku{at }u re}i ne{to o onome {to je prethodilo njezinim kona~nim kreacijama, o procesu njezina stvaranja u nizu gluma~kih pokusa na predstavi. Pritom pretpostavljam da su pokusi na predstavi Tu‘ne Jele Mata Vodopi}a u re‘iji Ivice Kun~evi}a, u kojoj je Milka igrala gru{ku pu~anku Mariju staru paradigma i za ostale pokuse, za njezine pokuse uop}e. Igraju}i Paroka u Tu‘noj Jeli, promatrao sam je kako proba, kako se snalazi na tim pokusima, kako istra‘uje, kako komunicira s partnerom, kako ga slu{a, kako govori napisani tekst »otimaju}i« ga autoru kao da ga Vodopi} nije napisao, nego ga je sama Marija stara izmislila, odnosno Milka izgovorila iz svoje du{e, ustrajavaju}i na to~nosti svake autorove rije~i. Ima glumaca koji se zavaravaju svojom tobo‘njom genijalno{}u, te pokuse shva}aju nu‘nim zlom, hirom redatelja kojega moraju trpjeti i otrpjeti, bezvoljno odra|uju pokuse da bi tek u predstavi pred publikom pokazali {to mogu i umiju, u duhu one gluma~ke izreke: Probe su redateljeve, predstava je moja. Milka je pak ne{to drugo. Ona radi i tra‘i na pokusima i pona{a se kao da ka‘e: Proba je moja i predstava je moja, kao da je pobornica izreke: Poka‘i mi pokus, re}u }u ti kakvo je kazali{te, parafraziraju}i je u gluma~ku varijantu: Poka‘i mi glumca na probi, re}i }u ti kakav je glumac. Milka je na pokusima inspirativna, aktivna, zahtjevna, sebetkana, da upotrijebim tu Dr‘i}evu rije~ — svojeglava, tvrdoglava, ali sebetkana i u smislu osobnosti. Sama priznaje da nema predod‘be o liku kada pro~ita dramsko djelo, da je pomalo zbunjena, tek kada se glumci na|u zajedno, po~inje njezino stvaranje. To je njezina paradoksalna prednost pred onima koji imaju ve} definiranu sliku o liku koji igraju. Milka po~inje tako re}i od nule, od sna-
71
la‘enja u prostoru, od propitkivanja redateljevih uputa, odnosa s partnerima, od svojih gluma~kih digresija, oslu{kivanja autorove re~enice, svoga do‘ivljaja re~enice, koju ponekad izgovara jedva ~ujno, za sebe, kao dio svoje intime ne poja~avaju}i ton, od racionalnih i iracionalnih intonacija, sva|a se sa {apta~icom, rasipaju}i pa‘nju na nekoga tko je trenuta~no prisutan kao gledatelj, prekidaju}i scenu, tra‘e}i da se scena ponovi, pa jo{ jednom, komentiraju}i je, nezadovoljna pojedinim scenskim rje{enjem, prilago|ava ga svome osje}anju. Prepu{ta se spontanosti pa opet podvrgava svjesnoj kontroli, zatim u~ini nepredvidljivi izraz, nepredvidljivu gestu, radnju suprotnu re~enici, u~ini ~udnu digresiju {to nije u fokusu scenske radnje ili osnovne gluma~ke intencije, kao da joj je gluma~ka ma{ta ili spontanost igre skrenula u nepoznatom smjeru, rasipaju}i gluma~ku pozornost: prema partneru, radnji, tekstu, redatelju, mizansceni, {apta~ici, imaginarnom gledatelju, prema sebi samoj, iznenada parodiraju}i svoju gestu, kretnju ili intonaciju, izazivaju}i smijeh, da bi se opet uozbiljila. Kao da se na taj na~in osloba|a gluma~ki, kao da namjerno i spontano stvara sama sebi {to vi{e prepreka da bi ih gluma~ki mogla svladati, kao da intuitivno stvara u procesu svoga rada na ulozi napetu dramaturgiju gluma~koga kaosa iz kojega }e se roditi neobi~na i {to zanimljivija kreacija. Ona nema gotovu, unaprijed smi{ljenu ulogu koju po sje}anju na pokusima mehani~ki ponavlja, ona je stvara, ra|a na licu mjesta, u konkretnoj dramskoj situaciji iz vlastitih domi{ljaja provarenih redateljskih uputa, improvizacije, svjesno i intuitivno, ~esto mukotrpno, preobra‘avaju}i bez izvanjskoga preobra‘avanja ulogu u ‘ivo lice, u lik koji je nalik na Milku. Rekao bih, za nju je i pokus svojevrsna predstava — predstava kazali{noga pokusa u kojemu vlastitom zahtjevno{}u sebetkano postavlja sebe u sredi{te pozornosti. Igraju}i s Milkom kao njezin partner, i sam sebe ~esto ulovim kako nehotice postajem zadivljeni gledatelj u Milkinoj predstavi prije predstave.
72
26. Marija — M. Vodopi}: Tu‘na Jele, 1994.
73
27. Thelma Cates — M. Norman: Laku no}, majko, 1986.
Marija Grgi~evi}
KRALJICA SMIJEHA I SUZA
Ima stvari koje se ~ine same po sebi razumljivima, tako re}i op}im vlasni{tvom, koje onda naoko odjednom postanu ne{to iznimno. Mislim na kazali{nu recepciju velikih uloga velikih glumaca kao {to je to Milka Podrug Kokotovi}. Dovoljno je po~eti nizati neka od njezinih najve}ih ostvarenja pa da se ve} u|e u svojevrsnu antologiju hrvatskih kazali{nih predstava, posebice onih povezanih s Dubrovnikom (kao gradom, kazali{nom iluzijom, fantazijom, pjesni~kim snom). ^ini se nedvojbenim kako su mnogi, naro~ito oni koji se na neki na~in bave kazali{tem, vidjeli te predstave ili barem slu{ali i ~itali o njima, gledali mo‘da snimljene fragmente, ukoliko ih ima, te da mogu o njima govoriti ili pisati kada god ustreba. Na‘alost, istina je da nas je sve manje. Najvjernija publika s vremenom se prorijedila. [to dalje, svako pisano ili snimljeno svjedo~anstvo dobiva na cijeni. Zato bi ih valjalo ~uvati u {to ve}em broju, bez obzira koliko pojedina~no bila od nekoga smatrana va‘nima ili ne i sl., jer tek {to vi{e njih zajedno pomo}i }e otvoriti djelomi~an uvid u ostvarenja koja unato~ ~uvanju kazali{nih cedulja i fotografija u velikoj mjeri i{~ezavaju do nevidljivosti. Nema generacije gledatelja koja nije govorila kako je kazali{te njezine mladosti bilo bolje od dana{njega. »Zlatni dani« neumorno se pomi~u u pro{lost. A kada se domognemo nekog snimka, makar samo zvu~nog, otkrije se kako je ono {to je neko} smatrano vrhunskim s vremenom postalo nepodno{ljivo, jer se recepijent i kontekst sasvim promijenio. Sveto ~udovi{te Sarah Bernhardt i njoj suvremene kazali{ne veli~ine pokraj svih legendi {to ih okru‘uju, u snovima i vizijama kazali{taraca dana{njega senzibiliteta, pretvorile bi se u fantazmagori~na stra{ila. Pa ipak, koliko god mo‘da bila opravdana rezerva onih, koji nas ne mogu provjeriti, prema pisanju o ostvarenjima od kojih nas dijele ve} desetlje}a, ima me|u tim predstavama takvih kojima sjaj ne blijedi, nego kao da iz daljine postaje sve fascinantniji. Upravo je o takvim ostvarenjima ~esto rije~ kada se spomenu mnoge od uloga Milke Podrug Kokotovi}. Moj osobni vremeplov kroz susrete s ovom umjetnicom po~inje sredinom {ezdesetih. Jedne divne ljetne ve~eri (ne zvu~i li to pomalo kao da govori Winnie
75
iz Beckettove drame O, divni dani?) u gotovo pobo‘noj ti{ini izlazi ona pred publiku na Dubrova~kim ljetnim igrama na terasi Gunduli}eva ljetnikovca u Gru‘u u predstavi Vojnovi}eve drame Na taraci. Dostojanstveno uspravna u crnoj haljini, pobijeljene kose ako se ne varam, kre}e se oprezno suzdr‘anim korakom ostarjele sljepice, a glas joj je mlad i ne trudi se pri~initi starijim. U re‘iji Koste Spai}a koja se nastavlja na prethodnu predstavu Branka Gavelle, dobila je ulogu tako re}i mitske osobe (poput Vlaha slijepog u Ekvinociju) Mare slijepe, a kako sama spominje u vi{e svojih intervjua, dogodilo se to na prijedlog Ranka Marinkovi}a. Kao da je mogao slutiti da }e ona jednog dana igrati i Jelu u Vojnovi}evoj drami Ekvinocijo, Marinkovi} je prije redatelja, koji je u to vrijeme za ulogu Mare Milku Podrug Kokotovi} isprva smatrao premladom, u njoj ve} mo‘da naslutio i prepoznao uloge koje }e do}i znatno kasnije. U predstavu ve} tada sasvim otvorene dramske forme, koja je bli‘a ^ehovu nego Ibsenu, a kojom povijesno monumentalna i poetski simboli~na Dubrova~ka trilogija u slijedu poslije drama Allons enfants i Suton zavr{ava na rubu operete i melankoli~ne komedije sa slikom pada, ali i slutnjom uskrsnu}a, svaki dramski lik unosi svoju osobnu, vrlo kompleksnu i tajanstvenu dramu, koja kao da se postupno u sve ‘ivljem suglasju stapa u zajedni~ku dramu obitelji, Grada, nacije. Vidovita sljepica, koju uz Vuka Mi{e Martinovi}a me|u glavnim ulogama zastupa jedna od najmla|ih ~lanica ansambla, cijelim je bi}em usmjerena prema kapelici u pobo‘nu i{~ekivanju smrti, a istodobno iz ozra~ja koje je okru‘uje ona jasno ~uje i stapa glasove {to ih pamti iz pro{losti s onima koji navje{taju budu}nost, suvereno zauzimaju}i jedno od najva‘nijih mjesta u predstavi kojom dominiraju iskusni, u gledali{tu omiljeni kazali{ni prvaci. Moglo bi se i zanijemiti od tolike ljepote kada se iz davnine u sje}anju pojavi legendarna predstava Dr‘i}eva Skupa na Dubrova~kim ljetnim igrama, u Parku muzi~ke {kole, pred prekrasnom panoramom grada, a Milka Podrug Kokotovi} nekako neobi~no visoka u svoj dostojanstvenosti izlazi (ako me sje}anje ne vara iz nosiljke nalik onoj pohranjenoj u Kne‘evu dvoru) u ulozi Dobre. U prizorima s bratom Zlatikumom, kojega igra [piro Guberina, tada prvi put u nje prepoznajem osebujnu notu humora kao sasvim diskretan, a vrlo u~inkovit odmak od autoritativnosti koju joj nala‘e Dobrina ‘ivotna dob i dru{tveni polo‘aj. U predivnim, evokacijama bogatim kostimima (Inge Kostin~er), stapaju}i gosparsku plemenitost obojenu patinom pro{losti s vrlo prisnom komikom {to izvire iz uvijek prepoznatljivih i suvremenih dvosmislenosti uzajamnih odmjeravanja dvaju licemjerja, to dvoje glumaca pokretima i glasovima reklo bi se upravo muzikalnim nastupom dovode do vrhunca te‘nju redatelja Koste Spai}a da blistava protagonista Izeta Hajdarhod‘i}a okru‘i licima i zbivanjima u kojima sna‘no pulsira vje~no ‘ivo bilo Grada, u zadivljuju}oj puno}i zrcali se mentalitet koji mo}no prekora~uje stolje}a. 76
Ni velika predstava Dr‘i}eva Dunda Maroja u re‘iji Koste Spai}a s dinami~nom panoramom na{ijenaca u ritmu ‘ivota na Gunduli}evoj poljani, u kojoj se pred o~ima dalekih potomaka smjenjuju biv{a pokoljenja u bogatu isprepletanju najraznovrsnijih osje}aja ‘ivota od strahovanja i poti{tenosti, srd‘be, juna~enja i pohlepe do prkosa i veselja neugasive izazovnosti ne bi dosegnula rasko{nu puno}u bez upravo onakve Laure kakvu je na procvjetali balkon svojom pojavom i glumom izvela Milka Podrug Kokotovi}. I tu je do{ao do izra‘aja njezin ironijski odmak, kojim je oboga}ivala duh istan~ane otvorenosti, vi{ezna~nosti i lako}e koji je obasjavao tu jedinstvenu predstavu. Poku{avaju}i s vremenskog odstojanja skicirati tako kompleksan gluma~ki portret, ~ini mi se da se gluma~ki rast Milke Podrug Kokotovi} najvi{e o~itovao u razvijanju njezinih iznimno velikih sposobnosti ne samo za komiku i tragiku najvi{eg intenziteta nego i za njihovo neraskidivo uzajamno isprepletanje i povezivanje. Pojavljivalo se ono u licima i situacijama iz najrazli~itijih izvora od {ekspirske pozornice — svijeta, preko sofisticirana romantici naklonjena salona do {arolike pu~ke pozornice, izazivaju}i na neponovljiv na~in smijeh i suze istodobno. Kada je primjerice redatelj Vlado Habunek 1970. u Dubrovnik donio dramu Lav u zimi L. Goldmana, koja se odnedavno ponovno, ali bez nekada{njeg {arma, izvodi u Vara‘dinu i Zagrebu, u~inio je to bez dvojbe zato {to je pretpostavljao da u Milki Podrug Kokotovi}, Mi{i Martinovi}u te novim mladim sudionicima ansambla Kazali{ta Marina Dr‘i}a ima idealne glumce za elegantnu salonsku konverzaciju u kojoj se na rubu zanosne emotivnosti i otrovne ironije odvija virtuozna igra ljubavi i vlasti. Predstava je do‘ivjela pravi trijumf i na gostovanju u Zagrebu. Pravu sve~anost Dubrovniku i gostovanjima donijele su i Habunekove re‘ije Anouilhovih komedija s neizbje‘nom Milkom Podrug Kokotovi} u sredi{tu poeti~no nasmijana svijeta ljupke iluzije, do~arana s najve}om suptilno{}u i diskretnom ironijom. U neki }e re}i »zenitnim« trenucima Kazali{ta Marina Dr‘i}a u Dubrovniku, za vrijeme djelovanja redatelja Ivice Kun~evi}a, koji je nekolikim sezonama dao nezaboravan pe~at iznimne stvarala~ke radoznalosti i svje‘ine odigrana je i predstava Vojnovi}eve drame Ekvinocijo. Meni se posre}ilo s tom predstavom, za koju je neumorni, za ovo kazali{te posebno va‘an scenograf Zvonko [uler kreirao vi{e scenskih ina~ica stiliziranog ambijenta stare gru{ke luke razli~itih dimenzija za razli~ite pozornice, otputovati s ansamblom Kazali{ta Marina Dr‘i}a na gostovanje u Kopenhagen. Predstavu je zapala neugodna dvorana izvan najstro‘ega sredi{ta, no ona je tamo zablistala jednakim sjajem kao da je igrana na prvoj pozornici Danske, a publika gastarbajterskih i inih na{ijenaca plakala je s njom od ganu}a i dugo pljeskala od radosti, tako da bez obzira na {krte tiskane odjeke (»Tko to pla}a«? — ~itali smo na povratku u zrakoplovu u jednom dnevnom listu) trud nije bio uzaludan. Ulogu Jele koja u sebi nosi veoma sna‘an 77
dramski naboj, te zahtijeva i povi{ene tonove koji bi manje mo}nu glumicu lako poveli u pateti~nu retoriku previsoka tona i prevelike geste ili pak u podjednako neprihvatljivu boja‘ljivo mlaku bezizra‘ajnost — Milka Podrug Kokotovi} uspjela je donijeti s punim gluma~kim pokri}em. Kao iskonska ‘ena i majka u glumi nije zapostavila ni jednu od Jelinih crta, koje znaju biti me|usobno i u proturje~nosti, nego ih je povezala u koherentan lik {to vi{ezna~no zra~i ‘ivotno{}u. Verizam u oblikovanju svima prepoznatljive, bliske osobnosti primorske ‘ene patnice koja kao da provodi ‘ivot u vje~noj koroti i i{~ekivanju u svojoj je glumi povezala s arhetipskim odjecima poeti~nih su|enica i ~arobnica {to sti‘u iz poganskih legendi, kao i s mu~enicima iz kr{}anske predaje o ‘ivotima svetica. Iz te je uloge progovorila olujna snaga emocija i ni{ta manja sposobnost volje i promi{ljanja koje ih nadzire i kroti, i to kada se vinu do same granice izdr‘ljivosti, sretno ostvariv{i u Vojnovi}evoj drami ulogu najve}ega mogu}eg gluma~kog rizika. Ni najstro‘i antologi~ar iz pregleda najboljih gluma~kih ostvarenja Milke Podrug Kokotovi} nikada ne bi mogao izostaviti Stuli}evu Katu Kapuralicu, u kojoj za mnoge ona dose‘e svoj dosada{nji ‘ivotni vrhunac. Njezina spremnost za pro‘imanje komi~nog i tragi~nog, lijepog i ru‘nog, uz istodobno igranje na razli~itim strunama osje}ajnosti i humora, na{la se u sredi{tu velike predstave redatelja Tomislava Radi}a i scenografa Zvonka [ulera, koja je rekordno dugo, uz neopisivo veliku naklonost publike, ‘ivjela u Dubrovniku zimi i ljeti, u kazali{noj dvorani i na otvorenom kao i na mnogim gostovanjima. »Ono {to tu ‘anr– sliku — imala sam prigodu tada zapisati — ~ini izuzetno teatralnom stanovito je udaljenje, neka jedva primjetna patina pro{losti {to obujmljuje cijelu igru. Do{av{i do kraja, igra iznenada izra‘ava neo~ekivanu toplinu i ljepotu tih grubih malih ljudi koji na rastanku postaju meki i srda~ni, pokazuju}i da ih tvrdim i gnusnim ~ini ‘ivot, a ne njihova prava priroda... Najva‘nija je u toj predstavi, dakako, gluma. Milka Podrug Kokotovi} trijumfira na posve nov na~in. Svojim eruptivnim temperamentom izaziva na usporedbu s Anom Magnani, no snazi po kojoj je ravna toj velikoj Talijanki dodaje ‘enstvenu suptilnost i meko}u. Nakon {to je za Vojnovi}evu Jelu u Ekvinociju dobila nagradu kao »najve}a na{a ‘ivu}a tragetkinja Milka Podrug Kokotovi} nas uvjerava da je isto tako velika komi~arka, ako ne i ve}a.« (Ve~ernji list). Mi{e Martinovi}, @u‘a Egreny, Kostandinka Velkovska, Branka Lon~ar, Niko Kova~, Pero Juri~i}, Miladin Kri{kovi} i Vinko Prizmi} dijelili su s nositeljicom naslovne uloge jedinstvenu sre}u te nenadma{ive predstave. Prije kobne smjene iz 1971., od koje kao da se dramski program Dubrova~kih ljetnih igara nikada nije oporavio, Milka Podrug Kokotovi} jednu od svojih najzapa‘enijih uloga kraljica (poslije Gertrude u Hamletu irskog redatelja Denisa Carreya, tako|er jedne od vrhunskih predstava Igara, te drugih) dala je na Lovrjencu u najizrazitije inovatorskoj predstavi svih sezona ovoga festivala, Edu78
ard II. B. Brechta i Ch. Marlowea u re‘iji Georgija Para, kada je sva u »srebru« dostojanstvenog kostima Marije @arak kao Kraljica Ana mo}no zastupala ‘enski princip u okrutno mu{koj predstavi okrutnoga hoda povijesti i bezdanog pakla njezinih ‘rtava. Bila je to predstava ostvarena na najprodornije suvremen na~in, spajaju}i {ekspirsku tradiciju Lovrjenca s jedinstveno povezanim vizijama Brechtova i Artaudova teatra. Stjecajem okolnosti pisanje o novijim predstavama Milke Podrug Kokotovi} prepustit }u mla|ima koji ih bolje poznaju. Ne}u se odve} zadr‘ati ni na glasovitim Pismima Heloise Abélardu u prijevodu Vojmira Vinje u dubrova~koj crkvici Rozario u re‘iji Tomislava Radi}a zato {to su o tom vrhunskom primjeru monodrame vrlo mnogo i dobro pisali i sa~uvali svoje tekstove ili ih ponovno objavili drugi. Izbor tekstova potaknutih tom velikom komornom predstavom mogao bi ispuniti ~itav svezak. Za slu~aj da to mo‘da ne}e biti obuhva}eno u prvoj monografiji o ovoj glumici rado bih citirala Vladu Ma|arevi}a iz ~asopisa »Pozori{te« (Tuzla 1975.), odnosno knjige »Otvorene igre« (Zagreb 1978.): »Milka — zapamtite to ime velike dubrova~ke glumice Milke Podrug — Kokotovi}, kakva se rijetko ra|a i vi|a, kakva bi bila na ponos svakog velikog svjetskog teatra.« Onima koji su vidjeli Heloisu, o kojoj je rije~ u Ma|arevi}evu tekstu, smiona patetika ovog uvoda ne}e se ~initi neumjesnom. Radije }u se zadr‘ati na jednoj po mom mi{ljenju premalo poznatoj predstavi. Kao uvod u nju mogla bih navesti rije~i Milke Podrug Kokotovi} Maji Benovi} u neko} vrlo popularnoj seriji Razgovora pred ogledalom (revija »Studio«, Zagreb). »Kada sve pro|e, osjeti se nagla i stra{na praznina. Kao da ne{to umre. Vrlo je tu‘no vidjeti kraj Igara, spu{tenu zastavu Libertas. Da se slikovito izrazim, to me podsje}a na ‘enu koja je krenula licem na{minkana u skupoj haljini na veliki no}ni izlazak, a kad je pro{la pono}, ki{a ju je zalila...« A mene su pak te nedavno mo‘da ponovo pro~itane glumi~ine rije~i podsjetile na ugo|aj dubrova~ke predstave Tri sestre A. P. ^ehova iz 1975. u re‘iji Vladimira Geri}a, u kojoj je Milka Podrug Kokotovi} imala ulogu Ma{e. Podsjetile su me i na jedan razgovor s velikim ruskim redateljem Georgijem A. Tovstonogovim iz osamdesetih kada mi je u povodu teatra ^ehova, a o temi kako tragedija vi{e nije mogu}a, rekao da danas nema tragi~nih zavr{etaka nego sve zavr{ava stidno. Mo‘da bi nama tu vi{e odgovarala rije~ »sramno«, no upravo tu rije~ upamtila sam iz njegovih usta. »Ki{a ju je zalila« — ka‘e glumica. Kroz pozornicu Kazali{ta Marina Dr‘i}a u zavr{noj su sceni predstave Tri sestre kao u podrugljivom trijumfu projurila Nata{ina dje~ja kolica. Odlazak garnizona i rastanci povezani s njim, Ma{in ljubavni poraz na toj je pozornici neizravno odzvanjao ugo|ajem odlaska glumaca iz Grada, spu{tanja zastave Libertas. Komi~no i tragi~no definitivno se stopilo u zajedni~ki, zbog to79
ga ni{ta manje bolan akord, zahvaljuju}i, dakako, gluma~kom ansamblu u kojem se kao nekim ~udom stvorila idealna podjela za ovu dramu, pri ~emu su i skromniji glumci uz one najve}e dosezali punu autenti~nost iznimne gluma~ke kreativnosti. ^e‘njom ponesena, ljeporje~ivo{}u zaslijepljena, dugotrajnim bezna|em za poraz pripremljena Ma{a Milke Podrug Kokotovi} izme|u ne odve} pametnog, dosadnog, ali beskrajno strpljivog i dobrog Kuligina i povr{nog, brbljavog, u vlastite jadikovke i pateti~ne snove o utopijskoj budu}nosti zaljubljenog tragikomi~nog {armera Ver{inina Mi{e Martinovi}a, nekom je otmjenom dosadom i skrivenim zdvajanjem davala osnovni ton tiho razigranom skupnom portretu sa sestrama Olgom (Branka Lon~ar), Irinom (Dubravka Kun~evi}), bratom Andrejem (Vinko Prizmi}), snahom Nata{om (Desa Begovi} Mrku{i}), mu‘em Kuliginom (Miladin Kri{kovi}), doktorom ^ebutkinom (Martin Bahmec), Tuzenbachom (Kruno [ari}), Saljonijem (Niko Kova~), Anfisom (Lina Siminiatti). Ovo {to sam ostavila za konac nije bila predstava. Tog dana u Zagrebu je umrla Bosa Begovi}. Bilo nas je mnogo koji smo je voljeli i strepili nad njezinom bole{}u. Tu‘na vijest zatekla je nas nekolicinu na Stradunu. Milka je odjednom ni od koga o~ekivano po~ela govoriti Bosinim glasom, i}i njezinim korakom, pokazivati njezine geste, i nitko nije u tome vidio ni{ta nedoli~no. O‘ivila je dragu osobu na trenutak me|u nama. Vratila ju je na Stradun koji je voljela i ‘eljela mo‘da vi{e nego ijedno drugo mjesto. Smijeh i suze su se izmije{ali. Kada god na kraju ponovno vidim kako se biti glum~eve umjetnosti vrlo te{ko, gotovo nemogu}e rije~ima pribli‘iti, sjetim se francuskoga glumca Roberta Hircha koji je rekao: »Mi glumci smo kao ptice. ^isti i slobodni. Nikakvih tragova.« Je li u tom trenu bio sasvim oslobo|en ‘elje za slavom? Ili se samo {alio? Ili je mo‘da htio re}i kako je umjetnost glume zapravo uvijek pisanje po pijesku, pod naletima vjetra koji donosi vrijeme, a svaki poku{aj njegova zaustavljanja, fiksiranja, ~uvanja za druge na ‘alost uvijek mo‘e biti samo Sizifov posao? To vi{e ako ‘ivimo u vrijeme sve ve}ih mogu}nosti manipuliranja i memorijom.
80
28. Milka — M. Matkovi}, 1971.
81
29. Milka — O. Krej~a ..., 1971.
82
30. Milka — M. Crnobori, 1974.
83
31. U dru{tvu s kazali{tarcima, 1970.
84
32. Milka — T. Radi}, 1973.
85
33. W. Shakespeare: @ivot i smrt kralja Richarda II., probe, 1978.
34. Milka, — M. Korun, 1970.
87
35. Milka — P. Magelli, 1989.
88
36. U dru{tvu s kazali{tarcima, 1978.
89
37. Milka — D. Foreti}
90
Lada ^ale Feldman
@ENSKA LICA, »GOLE MASKE«: TEATAR MILKE PODRUG KOKOTOVI]
Ako je, paradoksalno re~eno, »esencija glume« sposobnost protejskog smicanja i namicanja raznolikih — nametnutih ili voljno izabranih — tekstualnih, predstavlja~kih ili pak redateljskih formi, okretnog preskakivanja vremenâ i prostorâ, stilskih epoha i ambijenata, onda }e se ne samo gluma~ko probijanje do vlastite poetike nego i njezino naknadno interpretativno osvjetljivanje nerijetko pokazati tegobnim poslom, prisilnim okupljanjem efemernih mimi~kih i gesti~kih memorabilija pod okrilje nekog fantomskog poeti~kog jastva na razme|i privatnih glum~evih tjelesnih crta {to se s vremenom sve to vi{e utiskuju i nepresu{no izmjenjivih, posu|enih obrisa lika, kostima, maske. Ne i kad je u pitanju gluma~ki trag Milke Podrug Kokotovi}: {to zbog vi{ekratno ponosno obznanjivana njezina zazora od nano{enja naslaga gluma~ke {minke, {to zbog neizbrisiva podlijeganja njezine dikcije milozvu~ju dubrova~kih temelja hrvatske slu‘bene {tokav{tine, {to zbog radosna srastanja ne samo s pozornicom svojega Dubrovnika nego i s dramskom rije~ju koja ga je proslavila, gospo|a Milka svaki je kamen~i} {to ga je gluma~ki dotaknula pretvorila u biser vojnovi}evski osobnog umjetni~kog »|erdana«, u logi~no poglavlje svoje gluma~ko–‘ivotne antologije. I nije, dakako, Vojnovi} ovdje odmah dozvan slu~ajno — dvije markantne figure koje obrubljuju moju, posve subjektivnu i selektivnu, kronologiju glumi~ina teatra, kojima je objema gospo|a Milka nadi{la privremenost izvornih predstavlja~kih postojbina, preseliv{i ih ne toliko na Olimp izvedbenih postignu}a rijetkih gluma~kih bo‘anstava koliko u galeriju amblematskih pokretnih slika ustalih iz autorovih papira, upravo su dvije Vojnovi}eve majke: gospo|a Jele iz Ekvinocija i gospo|a Mara iz Trilogijina Sutona. Prva mi tvori dio djetinjih sje}anja, iz onoga je doba kad se razjapljenih usta primaju prvi dojmovi i zauvijek formiraju varljivo tvarne predod‘be o dramatur{kim umi{ljajnim stvorovima — Jele }e za mene zauvijek ostati gospo|a Milka u prototipskoj crnini dalmatinskih ‘ena s njihovim nei‘ivljenim ili traumatskim mladostima, s usnicama {to se grizu u gr~u, na~etih pa suspregnutih krikova i nikad prije vi|ene vehemencije, ekvinocijske oluje tijela u o~aju koje glavinja izme|u kobilice Ivova broda i neumo91
ljiva Nikova pisarni~kog stola, pred kojim se odvijalo kobno prisje}anje, poni‘enje i bu|enje zlo~ina~kih primisli. Ako je rana Jele bila iznenadni, ekspresivni udar u moj tada slabo napu~eni inventar kazali{nih dojmova, nedavna gospo|a Mara {to je s burnog krepuskolarnog kraja domahivala sjetnu Vojnovi}evu po~etku dvadesetog stolje}a zatekla me, naizgled spremnu na sve mogu}e gluma~ke adute, upravo potpunom zatomljeno{}u geste, glasa, lica i kretnje. Nasuprot okrutnoj, odsje~noj, upravo ne– maj~inskoj, paternalisti~koj tvrdo}i Nade Suboti} ~iju sam Maru jo{ ‘ivo pamtila, gospo|a Milka svoju je Maru svu satkala od sudbinskih niti dostojanstva, plemstva i melankolije smrti–u–‘ivotu kojima je izu~ila plesti svoje nesretne k}eri. Kao da joj je tijelo progutalo mrtvi Grad kako bi mu sobom zajam~ilo povijesno opovrgnuti opstanak, obznanjen istro{enom, zakrpanom, a ipak profinjenom ~ipkastom crnom kapicom iz negda{njih vremena. Pa i kad je kruto, a ipak nekako usputno i postrance, opominjala Pavlu da ne prekora~i norme sablasnog dr‘anstva, pripremiv{i nadolazak skora{nje jeze nad prerezanom pletenicom, ipak je u njoj prevladala su}ut nad ugu{enim ‘ivotom »svojega filozofa« vi{e no revna ustobo~enost dubrova~kih stupova. Zurila je pred sebe o~ima koje su previ{e vidjele i koje se, poput o~iju Vojnovi}eva Auktora, radije gase no da sudjeluju u »‘ivinstvu i podlosti« ‘ivotnih kompromisa. Takva je, ugaslih o~iju, tumarala taracom i svega desetlje}e prije, kao gospo|a Máre iz zavr{nog, tre}eg dijela Trilogije, kada je posebice bolno odzvanjao njezin poznati napukli jecaj uz Nikov ispra}aj i kada su se njezine ~udesne obrve po izlasku iz kapelice uzvijale u ~udu tra‘e}i pravac i izvori{te pomu}enih glasova gospara Luk{e i sina mu Vuka. Taj }e niz poispadalih bisera melankoli~ne dubrova~ke modernisti~ke ogrlice biti neizbje‘ni passe–partout svih mojih prisje}ajnih veza uz Gospo|u Milku, tragetkinju Grada koja se ljeta 1991. nije libila biti ravnopravnim statistom na protestnoj komemoraciji umjesto inauguraciji festivalskog veselja, posustalog pod ravnodu{jem Europe prema razaranju Hrvatske, a doskora i svojeg malenog mediteranskog kamenog Globea. Ka‘u da glumce pohode njihove uloge i »u ‘ivotu«. Gospo|u Milku pohodila je obrazina skr{enosti i nevjerice, ali i prkosne ustrajnosti da joj gole maske opstanu ako treba i na napu{tenoj, goloj pozornici, makar i samo uza svije}e. Ali ono {to posebice plijeni i tek daje puno pravo da se postulira neki gluma~ki »teatar«, neka nova kakvo}a, trodimenzionalnost egzistencijalnog pro{irenja ljudskog svijeta {to }e pridodati svoj otisak u kartografiji gluma~kih virtualija, nisu samo dragocjene nijanse maj~inske, sestrinske i uop}e ‘enske patnje {to ih je s tolikom pomnjom gospo|a Milka ucrtala u magi~no pokretljive konfiguracije svojega pri~ljivog lica, nego upravo iznenadni otkloni od naizgled ~vrsto postavljena gluma~kog kôda — od onog etosa za koji nam se postura ne~ije pojave doima unaprijed predodre|ena, kao {to se gospo|a Milka unaprijed kvalificirala ne samo za Vojnovi}eve nego i za Pirandellove maj~inske patnice, po92
put gospo|e Frola, ili pak za junakinje anti~ke mitske inspiracije kakva je Matkovi}eva odlu~na, mitu i kultu, dr‘avnosti i ritualu odana, a ljubavno iznevjerena Dejanira. Otklon od tog uglavnom deseksualiziranog dramatur{ko–gluma~kog ‘enstva u gospo|e Milke ponajprije se iskazao u jednoj od najokrutnijih interpretacija Dr‘i}eve Laure: ni frivolna ni majesteti~na ikona, njezina je Laura za volju Sadijevih ogrlica silazila u legendarnoj Spai}evoj postavi sa svojega kanonskog petrarkisti~kog pijedestala–balkona u senzualnoj haljini–spava}ici, oki}ena i razbaru{ena, gnjevna i nestrpljiva, privla~na ne toliko zbog naslu}ivanih naslada puti koliko zbog svoje demonske, raspu{tene pro‘drljivosti prema mu{karcima i novcu kojom je ulijevala zazor i strah. S jednakom je bespo{tednom, ali i duhovitom, ovaj put pu~kom grubo{}u ne{to kasnije o‘ivila svoju Katu Kapuralicu, jo{ jedan voljni usjek u laskavu kontinuumu brojnih prilika za veliku gestu, znamenite monologe, impozantne portrete mitskih ili tragi~nih figura: sada su se usta iskrivljavala u rezignaciji i preziru, o~i su, ~as iskola~ene od trenuta~noga gnjeva, ~as umorno sklopljene od posustalosti i nehaja, nemilosrdno potkresivale svaku mogu}u svijetlu notu u Stullijevu mraku, hod je bio sirovo pogrbljen, ruke su se pru‘ale u jetku i resku kretnju, otiru}i znoj, kal i jad, ali ponajprije obzirno vrebaju}i na prigodu za intonacijsku ili gesti~ku komi~ku poantu. Kada se traged prona|e u komi~koj ulozi, kao da se prazni~no opu{ta od strogih zahtjeva za dojmljivim, skulpturalno ovjekovje~ivim utjelovljenjem u‘asa i udesa: u nama, gledateljima, iznenada se preklapaju upam}ene slike osobne glum~eve mimi~ke i glasovne sintakse metafizi~ke groze i pred nama prisutni, trenutni ushiti njezina nepredvidljiva omek{avanja, koje neumoljivu tvrdo}u lica uposlenog u vlastitu klesanju iznenada rastapa kako bi ga pretvorilo u popri{te igre brzinskoga smjenjivanja nepredvidljivih kombinacija polo‘aja obrva, izraza o~iju, razmicanja i stezanja usnica. Po toj je razu|enosti mimi~ke kombinatorike i znala~koga presijecanja tragike i komike umjetnost gospo|e Milke usporediva jedino s majstorijama Pere Kvrgi}a: oboma je dana{nje lice sli~no kakvu zanimljivu krajoliku pretrpanu povodima za suprotne a ipak dodirne emocije, ugo|aje i rje~ite traktate. Ponajdra‘a mi uloga dubrova~ke glumice upravo je stoga jedan epizodni, komi~ni lik — Dadilja u Shakespeareovu Romeu i Giulietti, jedna od onih gluma~kih ponuda koje minorne glumice ostavljaju u nezavidnu polo‘aju sive zone nezapamtljivih me|uprizora, dok iznimnima otvaraju nepretenciozne prostore da iska‘u svu, glavnim ulogama ~esto zapretanu, mo} sudioni{tva, suigre, dosluha s partner(ic)om koje im tragi~ko izop}eni{tvo nikada nije moglo priu{titi: tako je i gospo|a Milka posjela svoju kikotavu Dadilju na sudbinske Kun~evi}eve stepenice ljubavi i smrti, dopu{taju}i da joj Julija grabi ruke, tje{e}i je njima, zadovoljno se tap{u}i po krilu zbog netom ispri~ane anegdote i neukro}eno se nji{u}i naprijed–natrag u ritmu u kojem je kanda Juliju zibala u kolijevci. Osobito se ta nje‘na, naizgled prostodu{no neposredna i nenametljiva komi~na nota 93
— gotovo usprkos glumici, koja je poput sretno obdarene djevojke iz bajke i nehotice prosipala dragulje iz usta, o~iju, ruku, nogu i velikodu{noga krila u kojem je Julija nalazila svoju utjehu — isticala ne samo na podlozi glumi~ina tragi~kog talenta i njezine osobne tragi~ke glumografije, nego i na podlozi tragedije u kojoj je imala hrabrosti oslu{kivati i do krajnjih izvedbenih konzekvenci dovesti Shakespeareov smisao za mje{avine tona. U ovakvim se izdvojenim kazali{nim momentima glumci poput gospo|e Milke potvr|uju ne toliko kao dovitljivi reinkarnatori dramskih duhova — autora ili likova — koliko kao inovativni tuma~i ~itavih slo‘enih dramatur{kih prostranstava: usuprot istaknutom simbolizmu predstave, kao i ~itavu, neizbje‘no pateti~nu kompleksu posje~enih ljubavnih i ljudskih mladica, Dadilja gospo|e Milke vukla je konce vapaja za razrje{enjem u transcendenciji neumoljivo dolje, u ovostrano prizemlje, gdje starice, gle karnevalske inverzije, jo{ jedine imaju vitalnosti i smisla za humor. No svu je svoju neporecivu nekonvencionalnost i odva‘nost gospo|a Milka pokazala kada je, suprotno svakom osje}aju dubrova~ke skladnosti, pristala zaigrati kao Sadi @udio u Magellijevu Dundu Maroju. Koliko znadem, to je glumi~ina jedina transvestitska uloga, kojih je i ina~e u povijesti hrvatskoga novijega glumi{ta za~udno malo: umnogome, bila je to jo{ jedna pljuska navodnoj dubrova~koj povijesnoj i suvremenoj, pa i kazali{nofestivalskoj lokalpatriotskoj uskogrudnosti, koju je Magelli toliko otvoreno htio udijeliti, odabrav{i za prostor odvijanja Dunda ru{evine Pustijerne nasuprot nu|enu mu izobilju umivene dekorativne starine dubrova~kih pro~elja. Jesu li ‘ene doista u Dubrovniku bile i ostale jednako karakterolo{ki obilje‘eni, marginalizirani Stranci koliko i @idovi? Milka Podrug Kokotovi} bila je spremna isku{ati i taj, svojoj poetici »golih maski« potpuno tu|i eksperiment u karikaturi i provokaciji, pokazav{i ne samo da njezin gluma~ki genij nadilazi potrebu za statusom mjesne dive, nego i da je dioni{tvo u pedesetljetnom festivalskom procijepu izme|u potreba i vrijednosnih okvira »doma}e« publike i »kozmopolitski« nastrojenih, nerijetko fantazmatskih, ali ~esto i produktivnih umjetni~kih kriterija na njoj ostavio duboke refleksivne i kriti~ke utore. I tako je, opet paradoksalno, jedna poslovi~na Strankinja, ‘ena–glumica, stvarateljica izokrenutih odraza, bila i ostala jedan od najponosnijih suvremenih znamena vje~noga Grada.
94
Boris Senker
GOSPO\A MILKA
Slu~aj, ako taj uop}e postoji, htio je da se prvom svojom kazali{nom »kritikom« osvrnem na gostovanje ansambla dubrova~koga Kazali{ta Marina Dr‘i}a u Zagrebu prije malo vi{e od tri desetlje}a. Kratak po~etni~ki tekst od dvije, dvije i pol stranice tipkane na staroj (djedovoj) remingtonici, u koji sam nekako uspio ugurati i ono {to mi se ~inilo najva‘nijim informacijama o autorima, tekstovima i predstavama, i poneki osobni dojam, i poneki poku{aj analize, i strog vrijednosni sud — da ~itateljstvo odmah shvati kako }e odsad imati posla sa stru~nom i kompetentnom osobom — tiskan je u Studentskom listu u o‘ujku 1971. Dubrov~ani su za toga izvrsnoga gostovanja na pozornici u Frankopanskoj prikazali tri predstave: Brechtova Baala, u re‘iji Mire Me|imorca, s mladim Krunom [ari}em u naslovnoj ulozi, Goldmanova Lava u zimi, u re‘iji Vlade Habuneka, i Tarta, Tudi{evi}evu preradbu Molièreova Tartuffea, u re‘iji Bo‘idara Violi}a. Milka Podrug Kokotovi} bila je kraljica Eleanor u Lavu, a dvorkinja Franu{a u Tartu. (U »macho« Baalu za nju nije bilo mjesta.) Jedva da sam joj i ime spomenuo u svom kratkom tekstu — kao i ime njezina gotovo nerazdvojna partnera Mi{e Martinovi}a — ali zapamtio sam je, napose kao energi~nu i ~vrstu, ranjivu i prestra{enu, sad hladnu i prora~unatu, sad toplu i neopreznu Eleanor, i prisje}ao je se, sa sjetom, na nedavnoj premijeri iste drame na istoj pozornici. Drugo »dru‘enje«, koje dakako samo ja pamtim, pada u godinu 1972., kad sam, ponovno igrom nepostoje}eg slu~aja i u dru{tvu o kojem ovdje ne bih, radio kao asistent re‘ije s grupom ameri~kih studenata i polaznika ljetne gluma~ke {kole u Dubrovniku pak smo s vremena na vrijeme poha|ali i poneki pokus na Igrama. Prosjedili smo tako jednu ve~er u parku Muzi~ke {kole, gdje je Bo‘idar Violi} re‘irao Shakespearove Vesele ‘ene windsorske. (Moram priznati da su me njegova lascivna i o{troumna »prepucavanja« s gospo|om Milkom u ulozi gospo|e Quickley i drugim glumicama, prije svega oko vrste i intenziteta erotskog naboja koji valja unijeti u lik i »organa« iz kojeg govoriti, bila zanimljivija od ishoda njihova skupnog rada, koji smo tako|er odgledali.) Na{li smo se i na Lovrjencu, gdje su Georgij Paro i njegov nadahnuti ansambl, predvo|en Bo‘idarom Bobanom, obnavljali Brechtov @ivot Eduarda Drugog, kralja Engleske (prema Christopheru Marloweu) i dodirnuli zvijezde, kao i na Bokaru, gdje je isti 95
redatelj prvi put dokazao da Krle‘in pretenciozni, »enciklopedisti~ki« Aretej, istina drasti~no skra}en, rasjeckan i istresen iz pozorni~ke kutije, nije kazali{no mrtvoro|en~e. Gospo|a Milka bila je u tim predstavama ponovno engleska kraljica, sada imenom Anne, i dvojno bi}e dvaju dvojnih ({to je u Krle‘e postala manira) imena: Livija Ancila — Klara Anita. Imali smo gospo|a Milka i ja i jedan »slu‘beni susret«. Na samom po~etku osamdesetih, u posljednjem desetlje}u sveop}eg i svesaveznog rasipni{tva, bio sam republi~ki selektor za Festival malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu te o republi~kom tro{ku doletio u Dubrovnik na predstavu pod naslovom Dante. Bio je to, kako bi se danas reklo, »autorski projekt« poljskoga scenografa i redatelja Jozefa Szajne, a gospo|a Milka u njemu je utjelovila Beatrice. (A koju bi drugu? A koja bi druga?) Ako se ne varam, tad me je netko i predstavio svim sudionicima predstave — mo‘da mi je gospo|a Milka stisnula ruku pri upoznavanju, mo‘da mi je kimnula ili uzvratila osmijeh, ne sje}am se, bio sam u tremi — posjedili smo neko vrijeme za istim stolom, popri~ali koliko se moglo i smjelo u toj situaciji... Zanimali su ih, razumije se, izgledi za »ulazak u u‘i izbor« — posljednu rije~ imao je, dakako, savezni selektor — ali, pamtim dobro taj dojam, ansambl dubrova~koga teatra nije bio osobito zagrijan za Szajninu predstavu. Nisu zdu{no sudjelovali u njoj. Korektno i profesionalno obavili su posao u smisao i svrhu kojeg nisu vjerovali, a rije~ »eksperiment«, koja je zapravo trebala biti klju~na u cijeloj toj pri~i oko »malih i eksperimentalnih scena«, izgovarala se za stolom (trpezom, a ne okruglim) sa slabo prigu{enom ironijom. Sve ostalo — ~ega i nije bilo tako malo kad se uzme u obzir to da je gospo|a Milka bila i ostala vjerna svojemu Teatru i svojemu Gradu, na koji nije bila osu|ena ro|enjem, nego ga je izabrala, a ja nisam pokazivao znakove otpornosti na virus pasivnosti i inercije {to se desetlje}ima {irio i {iri ovim krajevima te poput kuge, ali ne sartorovske, kosi kulturu — ostalo je u granicama konvencionalnoga odnosa dramske prvakinje i gledatelja (sa zadatkom, kako re~e Anatolij Kudrjavcev, ili bez zadatka), koje je razdvajalo, za Hrvatsku ju~er i danas podjednako nepremostivih, nekoliko stotina kilometara. [to na svojim dubrova~kim ljetima — uglavnom na Zagreba~koj slavisti~koj {koli, koju je vodio pokojni Mladen Kuzmanovi} — {to na gostovanjima dubrova~koga kazali{ta u Zagrebu, {to na televizijskim zapisima predstava, gledao sam gospo|u Milku i kao — oprostite na izrazu, ali uloga je takva — lajonu Katu Kapuralicu, i kao Jelu, u Ekvinociju, Vojnovi}evu pateti~nu majku koja mi je — i ne stidim se to priznati — natjerala suze na o~i onom nezaboravnom, ujedno bolnom do krika i tvrdom poput hridi, molbom Niku »Amerikancu« da joj oprosti {to je svojemu sinu »}ela« dati njegovo ime, i kao ^ehovljevu glumicu nad glumicama Ljubov Andrejevnu Ranjevsku, sa svim lo{im te stoga tako privla~nim i zavodljivim stranama tog umije}a, u Kun~evi}evoj re‘iji Vi{njika, sjetnoj predstavi koja je mo‘da i bez svjesne nakane, ali neprijeporno zahvaljuju}i i gospo|i Milki (i Mi{i Martino96
vi}u, razumije se, i drugim glumicama i glumcima), ukazala na ~udnu bliskost dramskih svjetova tako razli~itih pisaca kao {to su ^ehov i Vojnovi}, i kao dominantnu Lindu Bo{kovi} u Mesari}evoj re‘iji Kamovljeva Mamina srca ili propasti ku}e Bo{kovi}a, od koje arbitri u svim kazali{nim stvarima na »saveznoj razini«, okupljeni na Sterijadi, nisu uspjeli razumjeti ni slova, i kao fanati~nu bogomoljku Perlu u praizvedbi Bre{anove podcijenjene Anere, i kao Thelmu Cates, zastra{uju}e brbljavu, egocentri~nu, neosjetljivu, a vitalnu majku koja nikako ne mo‘e sprije~iti — ali tim lak{e mo‘e pre‘ivjeti — samoubojstvo k}eri (glumila ju je Koraljka Hrs, ovdje idealna partnerica gospo|e Milke) u Pulitzerom nagra|enoj drami Laku no}, majko Marshe Norman, i kao Jokastu u Magellijevoj re‘iji Ka{telankine preradbe Euripidovih Feni~anki na Hamletovu Lovrjencu. Gotovo na kraju moje nevelike liste gledateljskih susreta s gospo|om Milkom nalazi se svojevrstan zbroj njezinih uloga, od »naivki« do »matrona«, ostvaren u neobi~noj Osobi A iz Tri visoke ‘ene Edwarda Albeeja u re‘iji Nenni Delmestre, a posljednja je zasad Amanda Wingfield iz Staklene mena‘erije Tennesseeja Williamsa, jo{ jedna amerikanska majka nastala u suradnji s redateljicom Nenni Delmestre. Tu su, naravno, i filmske uloge, s Dragom u Babajinoj ekranizaciji Novakova romana Mirisi, zlato, tamjan na po~etku, mo‘da i na vrhu. Neke sam likove kojima je gospo|a Milka podarila scenski ‘ivot, a koje sam imao sre}u vidjeti, vjerojatno presko~io u ovom nabrajanju, unato~ opetovanom okretanju i premetanju {esnaest listova teatrografije koju mi je gospar Miljenko Foreti} ljubazno poslao kao pripomo}; dobar dio njezinih kreacija nisam mogao vidjeti iz ovih ili onih posve opravdanih razloga; manji dio — primjerice Heloise iz monologa Heloise Abélardu (u dramatizaciji i re‘iji Tomislava Radi}a), Stojnu iz »skandaloznoga« Kun~evi}eva Prikazivanja (Gunduli}eve) Dubravke ljeta Gospodnjeg MDMLXXIII, pa ~ak i jedinu njezinu ulogu u nekom zagreba~kom kazali{tu, naime Gospo|u Stein u monodrami Razgovori u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu Petera Hacksa na pozornici Teatra &TD, tako|er s Ivicom Kun~evi}em kao redateljem — propustio sam pogledati iz puka nemara. Nije to mnogo, ali, rekoh ve}, nije ni malo uzmemo li u obzir to da smo manje–vi{e svi — osim profesionalnih kriti~ara koji »pokrivaju« sva kazali{ta u promjeru od tisu}u kilometara i redatelja ili glumaca »trgova~kih putnika«, kako svojedobno re~e Bo‘idar Violi} — pristali na ‘ivot u ~ahurama iz kojih se nikad ne}e osloboditi preobra‘eni, slobodni leptiri. Nego, smijemo li zaista uzimati u obzir tu svoju za~ahurenost kao prirodno stanje stvari? Smijemo li se zaista miriti s tim da smo toliko toga propustili, da nas je toliko toga mimoi{lo samo zbog toga {to smo Newtonov prvi aksiom — onaj o »svojstvu tijela da ostane u stanju mirovanja, ili jednolikog gibanja u pravcu, ukoliko na njega ne djeluje neka sila koja ga prisili da to stanje promijeni« — prigrlili kao izvrsnu ispriku za sva svoja odustajanja od borbe, za sve osobne i skupne poraze. Znam da nije primjereno ovdje govoriti o propu{tenim ili ne97
povratno izgubljenim stvarima — obljetnice su, napokon, tu da trideset, ~etrdeset ili pedeset »sjajnih zeznutih godina«, odnosno »godina koje su pojeli skakavci«, prema‘emo svijetlim mastima, da se prisjetimo svega dobrog {to se zbilo, a nakratko potisnemo iz osobnoga i skupnog sje}anja sva lo{a ili bolna iskustva, da zahvalimo komu ve} znamo ili vjerujemo da treba zahvaljivati na svim neda}ama {to su nas mimoi{le, a pre{utimo sva dobra koja su nas tako|er mimoi{la ili koja smo propustili u~initi — ali jednostavno ne mogu i ne ‘elim pisati druk~ije. Predugo smo sve »uzimali u obzir«, {to }e re}i da smo predugo imali obzira i prema sebi i prema drugima. Zato i jesmo na gubitku, zato ni vas ni sebe ovdje vi{e ne}u zavaravati frazama o tom kako tih mojih kriti~arskih, selektorskih i gledateljskih susreta s gospo|om Milkom »nije zapravo ni malo« i kako je, eto, nekolicina njezinih gluma~kih ostvarenja koje sam u proteklih trideset godina uspio vidjeti sre}om toliko raznovrsna i na svoj na~in reprezentativna da se bez imalo stida i srama ovdje mogu raspisati o gospo|i Milki, velikoj glumici i iznimnoj osobi koja na otvorenim i zatvorenim pozornicama nije »sve| ista«, razumije se, ali je ipak »sve| ona« jer njezino ‘ivo, neukrotivo lice ipak rasto~i svaku masku. Malo je tih susreta. Sramotno malo. Ako mi ne vjerujete, ako mislite da zbog ne~ega pretjerujem, prispodobite, molim vas, moju listu s teatrografijom gospara Miljenka Foreti}a — po~ev{i od sredine {ezdesetih godina, kad sam po~eo studirati komparativnu knji‘evnost i ‘ivlje se zanimati za kazali{te — pa }ete vidjeti pravi omjer izme|u ostvarenog i propu{tenog. U jednakoj bih, ako ne i jo{ te‘oj situaciji bio da pi{em u povodu obljetnice bilo koje osje~ke, rije~ke, splitske ili vara‘dinske glumice. I glumca iz tamo{njih kazali{ta, naravno. Gdje je gre{ka? Gdje izlaz? [to se, kad i gdje nije u~inilo, a moglo se ili moralo? [to se, kad i gdje u~inilo, a nije se moralo ili smjelo? Je li gospo|a Milka trebala ostaviti Dubrovnik i preseliti se u Zagreb? Mogla je to u~initi. Bilo kad, i u {ezdesetim, i u devedesetim godinama netom pro{log stolje}a. Svi mi u Zagrebu bili bismo na dobitku, i na pozornici, i oko nje, i u gledali{tu. A Dubrovnik? A svi drugi gradovi? A njihove pozornice i njihova gledali{ta? Je li njihova uskra}enost manje va‘na od na{e? Moraju li svi potonuti u crni mrak samo zbog toga {to je nas »ovdje gore«, »ovdje u centru« mnogo vi{e, {to si umi{ljamo da smo ve}i i mo}niji te stoga automatski va‘niji i u svemu kompetentniji? A gospo|a Milka? Na zagreba~kim pozornicama jama~no bi je vidjelo mnogo vi{e ljudi, ali bi zato odigrala mnogo manje uloga, bilo bi joj uskra}eno mnogo ‘ivota. Njezin bi dobitak, da je trajno oti{la iz Grada, bio mnogo manji od gubitka. Zato je dobro da je ostala u Dubrovniku, u Kazali{tu Marina Dr‘i}a i na Igrama odnosno Festivalu. Nije, me|utim, ni za koga dobro to {to smo pristali na ‘ivot — ne samo u kazali{tu — kao izbor izme|u ostanka na jednom te istom mjestu ili odlaska, ali odlaska samo da bi se prona{lo neko drugo mjesto na kojem }e se ~ovjek napokon smiriti i trajno ostati, s kojeg se vi{e ne}e pomaknuti. Nije, me|utim, ni za koga i nimalo dobro to {to suradnja, razmjene, gostovanja, privre98
meni boravci, putovanja, promjene, gibanje, susret s novim, nemir, neizvjesnost, {to sve to u nas izaziva nevjericu, sumnji~avost i otpor, {to nas sve to odbija i pla{i, a ne privla~i, kao da ba{ to nije ‘ivost, kao da ba{ to nije ‘ivot. Ispri~avam se i na{oj slavljenici gospo|i Milki, i autorima drugih, sjajnih, prisno i znala~ki pisanih priloga, i ~itateljima na neprimjerenoj — nedoli~noj, {tovi{e — gor~ini svojih rije~i, ali svaki drugi na~in, svaki drugi ton bio bi konvencionalan, nau~en, neiskren. Ono {to sam u proteklih tridesetak godina uspio saznati o gospo|i Milki kao glumici dostaje taman za to da izmjerim koli~inu svega onoga {to nisam uspio i {to nikad ne}u uspjeti saznati, {to je za mene i za mnoge druge gledatelje izvan Dubrovnika ostalo zauvijek izgubljeno. A nismo smjeli dopustiti da nam se to dogodi. Nismo se trebali tako lako uvjeriti u nu‘nost mirovanja, {utnje, odricanja i odga|anja, nismo se trebali tako dobro prilagoditi bla‘enom spokoju nepostojanja.
38. Phoebe — M. Begovi}: Amerikanska jahta u splitskoj luci, 1954.
99
39. Lucrezia Borgia — V. Hugo: Lucrezia Borgia, 1957.
Dubravka Vrgo~
MILKA PODRUG KOKOTOVI] — GLUMICA KOJA POMI^E GRANICE SVIJETA I TEATRA
Cilj kazali{ta bit }e da nas izmakne iz vremena, za koje se ka‘e da je povijesno, ali je zapravo teolo{ko. Od samog po~etka kazali{nog doga|aja, vrijeme {to }e prote}i ne pripada nijednom utvr|enom kalendaru. Izmi~e se kako kr{}anskoj, tako i revolucionarnoj eri. ^ak, iako vrijeme, {to ga se naziva povijesnim — ho}u re}i ono koje protje~e po~ev{i od nekog mitskog i prijepornog doga|aja zvanog tako|er i postankom — ne nestaje potpuno iz svijesti gledatelja, jedno drugo vrijeme, koje svaki gledatelj potpuno pro‘ivljava. Tada te~e, bez po~etka i kraja, ru{i povijesne konvencije nastale iz dru{tvenog ‘ivota, pa time tako|er ru{i dru{tvene konvencije i ne u korist bilo kojeg nereda, nego zbog oslobo|enja — budu}i da dramatski doga|aj ovisi, izvan povijesno ra~unanog vremena, o svom vlastitom dramatskom doga|aju — u korist vrtoglavog osloba|anja. I kao {to nastavlja Jean Genet u svom eseju, svijet je uvijek u opasnosti, upravo onda kada je uhva}en ili zahva}en tim imenovanim, izra~unatim vremenom. Svako je izmicanje pomak u posve}enost kazali{ta, u prostore oslobo|ene didakti~kih promi{ljanja ili potro{enih zna~enja, u teatarske procjepe {to uspijevaju promijeniti i izglede svijeta. U takvim se izmicanjima i pomacima, u uvijek zanimljivim prijestupima {to prizivaju novo i druk~ije, u onim prijelomima koji se smje{taju na rubove nemogu}eg, prepoznaju gluma~ka nadahnu}a Milke Podrug Kokotovi}. Genetova ‘elja za poni{tavanjem konvencija prevodi se u ‘elju za oslobo|enjem u neza{ti}enim teatarskim prostorima koje je Milka Podrug Kokotovi} desetlje}ima s lako}om osvajala. Za nju nema prepreka, ni zadanih pravila. Ne postoje redoslijedi, prvi, drugi ili tre}i kazali{ni planovi, glavne ili epizodne uloge, mu{ki ili ‘enski karakteri, sredi{nja ili periferna geografska, povijesna ili kulturolo{ka mjesta. Svaki je kazali{ni zadatak ve} unaprijed izazov, potreba da se prekora~i granicu, da se potisne pritisak stvarnosti i pri svakom izlasku na pozornicu bude druk~iji. Svaka je uloga prilika da se iznova nastane i nestane, da se osigura uto~i{te i da ga se poni{ti, da se progovori o svijetu i da ga se potro{i, da se postavi maska i da se pomo}u nje ili iza nje izgubi. Iako je svaki lik koji je tuma~ila Milka Podrug Kokotovi} imao neke svoje ‘ivotne strategije, neke svoje presudne nesre}e i usputne dobitke, svoje ti{ine, istekle rokove i svoja posljednja
101
pitanja, u obrisima tih likova, u njihovim udisajima, skrivenim kretnjama, u njihovoj prisutnosti na ome|enim mjestima pozornica prepoznaju se zajedni~ka ishodi{ta. Ma koliko oni bili razli~iti, iz neke druge perspektive promatranja oni su uvijek isti. Jer i iz Jele u Vojnovi}evu Ekvinociju, Stullijeve Kate Kapuralice, Gospo|e Ane iz Vojnovi}eve Ma{karate ispod kuplja, Mare Bene{a iz Dubrova~ke trilogije, Pauline iz Goldonijevih Ribarskih sva|a, Kraljice Ane iz Brechtova @ivota Eduarda II, Livije Ancile — Klare Anite iz Krle‘ina Areteja, Laure iz Dr‘i}eva Dunda Maroja, Dadilje iz Shakespeareova Romea i Giuliette ili Grebene iz Mjere za mjeru, Jokaste iz Euripidovih Feni~anki, Gospo|e Stein iz Hacksovih Razgovora u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu ili Mare iz Vodopi}eve Tu‘ne Jele izbija ona pritajena energija koja ih ~ini sli~nima na njihovim razli~itim ‘ivotnim putovima, u njihovim druk~ijim pritiscima ili odustajanjima, kroz njihove autenti~ne iluzije i dramske pustolovine. Kroza sve te karaktere koje je godinama o‘ivljavala u teatrima i prepu{tala ih tu|im pogledima Milka Podrug Kokotovi} ocrtavala je osobne prijelome i upite, potiskivala je i opet otkrivala sebe, promi{ljala kazali{te koje ne poznaje zazore, strahove i uzmicanja, kazali{te koje nastaje uvijek u ovom trenutku i koje priznaje samo raznolikost oblika. Stoga su joj strane bile ~ak i podjele na mu{ke ili ‘enske uloge — s istim nadahnu}em i pristankom glumila je Sadija u Magellijevu uprizorenju Dr‘i}eva Dunda Maroja {to se pred rat izvodio na ru{evinama dubrova~ke Pustijerne, kao i nekoliko godina prije kurtizanu Lauru u Spai}evu, mnogo rasko{nijem vi|enju iste komedije. Nije prihva}ala granice {to sredi{nje razdvajaju od rubnoga. Ono rubno joj je, ~ini se, uvijek bilo zanimljivije od sredi{ta, odnosno sredi{te bi u teatru postajalo upravo ono mjesto gdje bi ona glumila. Tako bi njezinom prisutno{}u centar i periferija zamijenili mjesta, izgubila bi se opreka koja uspostavlja nerazrje{ive suprotnosti i pokre}e teatru ipak daleke antagonizme. Jer kazali{te ne zna za povla{tenost, svagdje vlada podjednaka nesigurnost, isti je rizik i isti nemir u kazali{nim metropolama i provincijama. Nikada nije napustila Dubrovnik i dubrova~ko kazali{te, svaki put kada bi nekamo i oti{la, ubrzo bi im se vratila. Grad i Teatar imali su, po njoj, isto lice, ‘ivot i kazali{te preklapali su se u istim slikama. Grad je nudio prilike za teatarska suo~enja i kazali{ne bjegove, pa ~ak i onda kada se ~inilo da je sve zamrlo, izgubilo svoje izglede i poprimilo tjeskobne periferne iskaze. U takvim je razdobljima ili trenucima Milka znala na pozornici otvoriti pukotine za neke druk~ije perspektive, kazali{nom igrom vratiti sigurnost i vjeru u neke nove teatarske ishode. Zato je postala za{titnim znakom dubrova~kog kazali{ta i Dubrova~kih ljetnih igara, glumica koja se na sceni ne preporu~uje sje}anju, ali su sve njezine uloge pohranjene u kazali{nom pam}enju — kao antologijski gluma~ki primjeri jednog po mnogo ~emu zanimljiva teatarskog vremena. Od Dobre u Dr‘i}evu Skupu, u re‘iji Koste Spai}a, do Babe Perine u Dr‘i}evu Dundu Maroju {to se ljeta 2000. premijerno, u re‘iji Ivice Kun~evi}a, izveo na prostoru dubrova~ke ribarnice, ona je ostavila trag u svakom prostoru {to su ga desetlje}ima otkrivale 102
Dubrova~ke ljetne igre i pretvarale u kazali{ne stanice na kojima su se i{~ekivali izazovi susreta s nekom zaboravljenom ili tek otkrivenom literaturom, osobnim i povijesnim dvojbama. Svaki je ishod toga susreta bio druk~iji, uznemiruju}i u ideji koju je zastupao, u ograni~enju neponovljivosti i tro{enju upravo toga trenutka kazali{ne postojanosti. Stoga bi i Dubrova~ke ljetne igre bile nezamislive bez Milkine pojave, bez njezine znakovite prisutnosti u najrazli~itijim prostorima, na ulicama, trgovima, tvr|avama, uvalama, u kutovima Grada koji se nudio kazali{tu, ili obrnuto u kutovima kazali{ta koje se moglo ogledati samo u tom Gradu. Veza Grada — Teatra — Milke Podrug Kokotovi} neraskidiva je, u tom specifi~nom suodnosu svatko potvr|uje onoga drugog i pomo}u njega se ostvaruje, osigurava mjesto za sebe i drugoga, ispisuje rubove cjeline koja se vi{e ne mo‘e rasuti ili razdvojiti, budu}i da se nedostatkom jednog poni{tava koherentnost jedine u scenskim prostorima postojane ideje, one o zajedni{tvu. Jer, kada se spomene Grad misli se na Teatar i na Milku, kada se govori o Teatru, pomi{lja se na nju i na Grad, kao {to }e njezino ime nu‘no prizvati sliku Dubrovnika i njegova kazali{ta. Igra je trajna i nema uzmicanja, krug se uvijek iznova zatvara ili otvara i osvaja nove generacije gledatelja, koje Grad i Teatar upoznavaju upravo preko Milkina lica. Preko svih onih ‘ena koje su ogoljavale svoje sudbine na pozornicama, u melankoli~nim ili uznemiruju}im sje}anjima na pro{lost iz Vojnovi}evih dramskih stranica, u energiji ‘ivotnih pritisaka iz Dr‘i}evih komi~nih prizora, u prekomjernosti izmicanja iz Krle‘inih scenskih zapisa, u spoticanju o dvostrukosti iz Shakespeareovih komedija i tragedija, napokon u zavi~ajnom opra{tanju iz Vodopi}eve usputne pri~e koja je u redateljsko–dramatur{kom vi|enju Ivice Kun~evi}a i Petra Bre~i}a, u nekom dotad marginalnom kazali{nom prostoru, na festivalskoj periferiji, u Pilama, postala kultnim znakom Ljetnih igara. Zagonetka koju Milka Podrug Kokotovi} iznova postavlja i koja se ne uspijeva rije{iti je gluma, i to ona {to je izgovorene ili napisane rije~i ne uspijevaju opisati niti ju je mogu}e artikulirati govorom, uvijek nemo}nim da izrazi unutarnja stanja {to ih nazivamo strahovima, ljubavima, nemirima ili ‘udnjama. Jer svaka bi deskriptivna fraza usmjerena na to~nost ne{to ispustila ili proma{ila, upozoravaju}i na vi{ak govorila bi o manjku, zapa‘ala bi bitno i mo‘da zaboravljala upravo na ono skriveno, najbitnije, bavila se fragmentima pomi{ljaju}i na cjelinu i tako bi svjedo~ila o nedostatku da se iska‘e ono {to Milka s lako}om ostvaruje na pozornici. Ostaje uvijek ne{to {to se o~ituje u ti{inama, gluma koja se unaprijed opire naknadnim interpretacijama, tragovi kazali{ta koji nas mijenjaju, a da to sami rije~ima nismo najavili. Ostaju geste, udisaji, neka kretnja, re~enica koja je zazvu~ala druk~ije i koja }e ubrzo izmijeniti smjer predstave, onom snagom koja mijenja i smjerove teatra. Tu }e gestu, kretnju ili re~enicu potom poku{ati zadr‘ati u rije~ima, dati joj naknadno smisao i sa‘eti je u jeziku, prevesti je u neke odsutne znakove i pohraniti u sje}anje. Gluma koja na to ne 103
pristaje, koja se ne uspijeva tuma~iti, niti pojasniti govorom, koja je poput svakog subjekta izgubljena u jeziku i autenti~na u svojoj nedosljednosti uvijek odgovara na pitanje — tko govori? — najrazli~itijim odgovorima ili pak postavlja pitanje na mjesto koje je rezervirano za odgovore. Takva je gluma Milke Podrug Kokotovi}, beskompromisna, neuhvatljiva, impulsivna u pomacima {to razaraju i opet reorganiziraju nove slike scenskog iskaza, vi{ezna~na u druk~ijim vizurama ponu|enih likova, provokativna u ~itanju novoga i prela‘enju granica, tradicionalna u iznala‘enju trajnih vrijednosti, suvremena u onom otklonu gdje se kazali{ne sada{njosti i budu}nosti preklapaju, ranjiva jer potiskuje na pozornici razlike {to zbilju dijele od fikcije, presudna jer se na ovim prostorima i u ovom teatru bilje‘i kao primjer smionog umjetni~kog istupa, jednog od onih {to je uspijevao promijeniti ~ak i izglede svijeta. Osloba|aju}i ga — rekao bi Genet.
40. Betty Paris — A. Miller: Vje{tice iz Salema, 1955.
104
Igor Mrdulja{
VAZDA SVOJA
Dramski prizori s revolverima Mjesto doga|anja: 1. ~in — Zra~na luka Zagreb, 2. ~in: Zra~na luka Beograd, 3. ~in: Zra~na luka Dubrovnik. Vrijeme doga|anja: godina 1979., od ranoga jutra do poslijepodneva. Osobe: Milka Podrug Kokotovi}, dramska umjetnica & aerodromski milicajci & putnici (razli~iti, brojni) & autor ovih redaka. Dramska radnja: 1. ~in U neke ranojutarnje ure u zgradu zagreba~ke zra~ne luke pristigla je g|a. Milka. Na licima i kretnjama putnika ogledalo se prerano ustajanje: poluspu{teni kapci, zijevanje, opu{teni obrazi kao izraz nerazbu|enosti, usporenost i nevoljkost. Prostor je odisao pospano{}u ~ekaonica sve dok u nj nije u{la Ona. Uspravna, ~vrsta koraka, ‘ivih o~iju, vedra ~ela, nasmije{ena, savr{ene {minke, prvorazredno dotjerena. Ve} na ulazu privukla je sve poglede i pobudila radoznalost, jer ju je dobar dio namjernika ubrzo i prepoznao. Ako ne iz glumi{ta, barem sa zaslona svojih televizora. I da niste ni{ta znali o njoj, bilo bi vam bjelodano da je u{ao Netko. U nas se uobi~ajilo za Albionima opetovati ono »zvijezda«. Uz ‘ensku torbicu, nosila je isprva nikome zamjetljivu vre}icu. Pratitelj je pak za njom vukao golem putni kov~eg koji je nalikovao na stare dobre »baule«. Gospo|a Milka otputila se sigurnim hodom do {altera za prijavak putnika. Uto se javio jedva razgovijetan ‘enski glas iz razglasa koji nas je izvijestio da se zbog magle odga|a let za Dubrovnik za jednu, pa jo{ jednu uru. Vrijeme ~ekanja g|a. Milka provela je mirno sjede}i u aerodromskom restoranu. Kada se napokon za~uo poziv »putnicima na letu broj taj i taj za Dubrovnik«, bio je pra}en obavije{}u JAT–a kako se leti najprije do Beograda. Da je bio do~ekan o~ajnim ili gnjevnim reakcijama umornih putnika, ne treba ni napominjati. Tada se Ona zaputila do izlaza nose}i re~enu vre}icu. Polo‘ila ju je na pokretnu gumenu stazu kako bi je roentgenski pregledao slu‘buju}i milicajac. I tada je po~ela predstava.
105
[ta je ovo? zaprepa{teno pita ovla{tena osoba g|u. Milku. Koje? A, mislite pi{tolji? mirno i s osmijehom punim razumijevanja za milicaj~evo ~u|enje upitom odgovara g|a. Milka. Za{to niste prijavili?, po~inje ljutnja plavca, Oru‘je se ne smije unositi u avion! Otkud Vam to? G|a. Milka nastavlja smireno i {armantnim dubrova~kim naglaskom: Ma nije to ni{ta, to su vam kazali{ni rekviziti. Znate, za predstavu. Eto, sino} sam je igrala u Itedeu. Zapanjeni milicajac razgledava dva starinska Colta i utvr|uje iskusnim okom da su im cijevi zavarene. Sada mu je lak{e, ali sveudilj je pun prijekora. Morali ste prijaviti oru‘je prilikom predaje prtljage. To se zapisni~ki preuzima, pa onda predaje kapetanu aviona, pa Vam se vra}a na izlazu. G|a. Milka s mnogo razumijevanja saslu{a naputak, ali nije ba{ suglasna: Ali to vam nije pravo oru‘je, samo za predstavu, nije opasno! O~i i u{i putnika iza nje pozorno prate »razvoj doga|aja«. Dramska umjetnica uporno opetuje kako su to rekviziti i da za{to treba cijela procedura, da samo nepotrebno kompliciraju stvari. ^ak se i glas malo povisuje odaju}i ljutnju zbog tvrdoglavosti osobe u odori. Dajte mi {efa, ovo nema smisla, pa ne}u valjda oteti avion? Nastup je teatralan, geste i glas uskla|eni i dojmljivi. No, pregledatelj ru~ne prtljage ne popu{ta. Napokon, glumica i narodna vlast ipak posti‘u sporazum, ispunjava se obrazac (polako), potpisuju ga obje strane i zrakoplov JAT– a s golemim zaka{njenjem zbog magle i kazali{nih rekvizita leti put prijestolnice. 2. ~in Na Sur~inu cijela se pri~a opetuje. Najprije g|a. Milka mora oti}i do odaja aerodromske milicije da bi preuzela vre}icu s revolverima koje }e tamo donijeti kapetan zrakoplova iz Zagreba. Autor, tj. I. M., ponudio je d‘entlmenski svoju tjelesnu pomo} i duhovnu potporu. Gura za brzokora~aju}om i jo{ ljutom g|om. Milkom, na kolicima za prtljagu njezin golemi kov~eg s kostimom, a valjda i cijelim dekorom predstave o g|i. Stein! Ona naglas, u hodu, komentira odnos spram glumi{ta i uskogrudnost sigurnosne slu‘be, ta ne}u valjda oteti avion, za Boga miloga! Tra‘i se najprije lokacija aerodromske milicije, pa se tamo g|a. Milka ogor~eno tu‘i na nepotrebne komplikacije koje su joj prire|ene. Zatim se cijela pri~a opetuje na ulasku u zrakoplov za Dubrovnik, pri ~emu umjetnica u svome izri~aju rabi za~udnu smjesu ogor~enosti, prkosa i ironije. Ali vlast je vlast... 3. ~in Slijetanjem na ^ilipe opet valja pri~ekati da kapetan zrakoplova preda vre}icu u milicijskoj postaji, da se pripremi zapisnik, provjere osobne isprave, potpi{e papir, preuzmu revolveri. Umor gotovo cjelodnevnog lomatanja po jugo–aerodromima ipak je dotakao lice i temperament prvakinje hrvatskoga glumi{ta poput nje‘ne koprene. Me|utim, zadovoljstvo {to je napokon na svome tlu i {to se aerodromsko osoblje spram nje odnosi s doli~nom obzirno{}u i po{tovanjem ubla‘ava ote‘alost tijela i duha g|e. Milke, pa se ona ‘ustro i s osmijehom koji 106
{armantno i ne{tedimice namjenjuje smrtnicima oko sebe zapu}uje u modro konavosko predve~erje. I tako zavr{ava dramolet s g|om. Milkom alias g|om. Stein, njezina dva revolvera i narodnom milicijom.
Tajna glumstvenosti Za{to toliki prostor naoko bezazlenoj zgodi? Zato {to mi je sudioni{tvo u njoj pribli‘ilo i na za~udan na~in omogu}ilo uvid u osobu glumice kojoj sam se godinama divio na pozornici. I reklo mi vi{e o njoj od hrpe novinskih kritika i ~asopisnih ogleda posve}enih g|i. Milki. Upoznao sam damu koja jednakom dojmljivo{}u i energijom vlada kazali{nom i ‘ivotnom scenom. @enu koja ulazi na aerodromska vrata jednako samouvjereno i suvereno kao da odlu~na koraka stupa iz mraka bo~ne bine pod jarka svjetla pozornice. Glumicu koja svoju nadarenost, svoj neponovljiv glas, uvje‘bane kretnje i povrh svega osobit osmijeh i pogled blag — rabi tuma~e}i Jelu, Katu Kapuralicu, Kraljicu Anne, ali jednako tako i da bi obasipala prijekorima odve} revne, a tupave dr‘avne ~uvare reda i poretka. Toga je dana g|a. Milka privla~ila svekoliku pozornost putnika na trima zra~nim pristani{tima (inclusive tada metropolsko!) ne samo zato {to su je prepoznavali iz televizijskih nizanki Na{e malo misto i Libar Marka Uvodi}a nego i zato {to je oko sebe stvarala ozra~je Osobite Osobe. Ona naravno znade razliku izme|u glumi{noga pri~ina i ‘ivotne zbilje, ali nju to ne obvezuje. Njezin izlazak na pozornicu i izlazak u javnost preklapaju se u nizu podrobnosti. Samo najbli‘i znaju vjerojatno druk~iju g|u. Milku u zaklonu intime njezina doma. Svi mi ostali njezina smo publika. Potrebna, draga i va‘na. Pred kojima ona nastupa u svekolikom svome sjaju, makar samo u prolazu ili u mno{tvu. U jednom razgovoru za novine op{irno je pripovijedala kako zazire od gluma~koga naklona na zavr{etku predstave. ^ini joj se nepotreban, nametnut, pravom smetnjom. [tovi{e, srami ga se. Kao {to, ka‘e, ne voli kazali{nu {minku, vlasulju, masku. ^ak ni kostim. Sve joj se to ~ini nepotrebnim pomagalima, jer dostaje joj samo ~isto lice. Ono je njezin osnovni gluma~ki alat, zrcalo du{e. Eto jo{ jednoga dokaza u prilog tvrdnji kako se u g|e. Milke me|usobno potiru privatno i gluma~ko. To~nije, koliko su nerazlu~ivo isprepleteni i me|uovisni. Mo‘da je tajna njezine glumstvenosti upravo u tomu {to u kazali{ni pri~in priziva ‘ivotnu zbilju, dok se potonjom kre}e vilinskom lako}om glumi{ne fikcije. Ali nemojmo se zaludu truditi: tko uop}e mo‘e tajnu glume uhvatiti u stupicu rije~i?
Kako se oteti usudu hrvatske glumice Pravilu tragi~noga usuda hrvatske glumice Milka Podrug Kokotovi} otela se dvojakom snagom — svoga zna~aja i zna~ajki svoje glumstvenosti. Gotovo bismo je smjeli nazvati sretnom glumicom. Zarana je stekla glas iznimno nadarene 107
glumice. Mudro se nije dala nagovoriti da ode iz Dubrovnika koji je postao i ostao njezino uzorito i nekako naravno prizori{te. Nanizala je nepreglednu povorku glavnih, ve}ih i epizodnih uloga, ali, {to je neprispodobivo va‘nije, nije se dala »ukalupiti«. Na glasu kao vrsna tragi~arka (Jele etc.) odu{evila je kritiku i publiku kao jednako sjajna komi~arka svojom nenadma{nom Katom Kapuralicom. U dobi punoga ‘ivotnog cvata oku{ala se u ulozi starice (Slijepa Mare, Na taraci), a igrala je ~ak i mu{ku ulogu (@idov u Dundu Maroju). U svojim monodramskim predstavama dokazala je da mo‘e sve, pa i zarobiti pozornost gledatelja dugim, zamr{enim monolozima. Radila je s najboljim suvremenim hrvatskim redateljima — od Koste Spai}a do Kun~evi}a i Cari}a. Dramskom programu Dubrova~kih ljetnih igara podarila je nekoliko nezaboravnih ostvarenja, ne mo‘e se po‘aliti ni na sudjelovanje u modernim medijima poput filma, televizije, radija ili nosa~a zvuka. Odista je malo glumica u novije doba koje se mogu podi~iti ovako bogatom bilancom uloga. A za glumicu, napose hrvatsku glumicu, nema ve}e sre}e nego prelaziti iz uloge u ulogu i dugo se zadr‘ati me|u redateljskim odabranicama. Jer, kako je poznato, hrvatsko se glumi{te posljednjih desetlje}a prometnulo u zlog zmaja koji guta glumice netom budu progla{ene nadarenima, a gledatelji ih zavole. Bolje re}i, u nas glumi{te odabere, ~esto nasumce, mladu i nadarenu glumicu koju proglasi novom zvijezdom, potro{i je u nekoliko sezona tjeraju}i je u prikladne i neprikladne uloge, potom brzo zaboravi u potrazi za novom ‘rtvom. Milka Podrug Kokotovi} zapo~ela je hod pod daskama pozornice prije negoli je po~ela ova ru‘na i protukazali{na urota protiv glumica, ali sve i da je i bila na snazi, ona bi joj se nedvojbeno znala oprijeti. Zna~ajem, puno}om osobnosti i neprijeporno{}u talenta. Zato je nad‘ivjela sve po{asti teatarskih moda koje su prohujale na{im glumi{tima, uni{tiv{i njihovu cijelo stolje}e mukotrpno gra|enu postojanost i samopouzdanje. U svakoj predstavi koja ho}e biti up to date opona{aju}i neki od tzv. teatarskih eksperimenata, g|a. Milka vazda je i samo onakva kakva je i u nekom staromodnom uprizorenju. Svoja. Ne pada joj na pamet prilagoditi se prohtjevima fizi~kog, postmodernoga, simbolisti~koga ili kakva drugog teatra. Gotovo prkosno i s visoka gledaju}i na koprcanja tobo‘e novoga kazali{noga izri~aja, ona }e mirno i sabrano graditi svoj lik i suigru s drugim dramskim osobama slogom i postupkom koje rabi od samih svojih po~etaka. Svidjelo se to komu ili ne, svejedno. I gle ~uda: jedva prikriveno odupiru}i se ishitrenostima i nasilju redateljskoga kazali{ta, ~uvaju}i svoju autonomiju unutar silnica predstave, g|a. Milka redovito }e »ispasti« najbolja. Jer ne glumi stanja, osje}anja, asocijacije, antipsihologiziranje, obrise, natuknice, eteri~ne simbole — ni{ta od svega toga modernoga nego samo dramsku osobu, pi{~evu utvaru koja u zadanom vremenu mora postati zbiljskija od zbilje koja opstoji onkraj pozornice. U protivnom gledatelj je ne}e prepoznati, prihvatiti i do‘ivjeti kao realnu osobu, a to je smrt za glumca. G|a. Milka nikada nije dopustila da je gluma~ki poremete 108
tu|e slabosti i bludnje, povr{nosti i nespretnosti. U tome jest i jedna od njezinih vrlina, odista rijetkih u novijoj povijesti hrvatskoga glumi{ta.
[armantni osmijeh s vrhunca Obnavljaju}i zapam}enja o nekom glumcu obi~no nam se dogodi da ne mo‘emo prizvati u sje}anje ba{ onu ulogu koju ve}ina zapisa i suvremenika dr‘i vrhuncem glum~eva umije}a i nadahnu}a. Od njezine i Kun~evi}eve Jele iz Vojnovi}eva Ekvinocija sa~uvao sam sliku slomljene ‘ene u crnom koja je kanda u svojim prsima okupila sve boli ovoga svijeta. Kao i ve}ina gledatelja, vjerujem. Jedno od malobrojnih gluma~kih ostvarenja koje me iskreno ganulo, pa i potreslo. Prekrasna joj bje{e Stullijeva i Radi}eva Kate Kapuralica, satkana od paukove pre|e tragi~noga i komi~noga. Zanosna Ljubov Andrejevna u ^ehovljevu i Kun~evi}evu Vi{njiku, jer joj ‘ene kakve je pisao tanko}utni i mudri ruski lije~nik nude obilje tijela i duha. Potom mudra i frivolna carica u Najdu‘em danu Marije Terezije Mire Gavrana i (opet) Kun~evi}a u Dubrovniku okovanu strahom od ~etni~kih granata s okolnih brda. I druge, i druge... Ipak, sveudilj prizivaju}i u sje}anje vremeplov susreta s g|om. Milkom uporno mi se name}e kao izdvojena i nadasve o{tra slika njezina Kraljica Anne u Brechtovu i Parovom ina~e rijetko izvo|enom @ivotu Eduarda II., kralja Engleske. Vrelo ljeto A. D. MCLXXI. koje se nastavilo na hrvatsko prolje}e, a zavr{it }e mrazom u prosina~kom Kara|or|evu iliti Crnom Jurju (kako bismo mogli prevesti taj zloglasni toponim!). Me|u masivnim kamenim blokovima Lovrjenca sagra|ena je od valjda cijeloga posje~enog gaja da{~ana pozornica s nekoliko razina i kosina. Po njoj se zlopate mu‘evi koji grade povijest. Uspinju se i padaju ‘ude}i za vla{}u. Op~injava ih mo}. I samo jedna ‘ena. Uspravna, uko~ena, pogleda uprta ni u {to. Govori glasom zvonkim i prodornim, zvuk koji se odbija od okolnog zi|a i je~i. Be{}utno, hladno, sablasno. Osoba koja je neko} bila ‘enom, ljubavnicom, prijateljicom sada je samo ~vrst obris koji uokviruje groznu prazninu. Malo je kada na pozornici glumcu uspjelo na tako zastra{uju} na~in predo~iti moralno i duhovno samouni{tenje ljudskoga bi}a. G|a. Milka ovim je likom dotaknula tajnu koja naje‘i gledateljevu epidermu i ponekom zauvijek ostaje opominju}om uspomenom. Me|u mirima od Grada ‘ivi i dariva se gledateljima dama koja je obilje‘ila hrvatsko glumi{te druge polovice zamakloga stolje}a. Pa kao {to reljef do‘ivljavamo po najvi{im planinskim kotama, tako i kazali{te pamtimo po gluma~kim vrhuncima. Gospo|a Milka uspela se davno na jednoga od njih i odatle nam se {armantno osmjehuje.
109
41. Melita — G. Figueiredo: Lisica i grozd, 1959.
Darko Ga{parovi}
NAJVI[I ZALOG POLO@EN U UMJETNOST
Prebiru}i po prebogatoj teatrografiji Milke Podrug Kokotovi} (oko 150 gluma~kih kreacija tijekom njezina prvog umjetni~kog pedesetlje}a), moradoh s blagim ~u|enjem utvrditi koliko sam je zapravo malo gledao. Izbrojah jedva dvadesetak uloga, {to nije ni sedmina od ukupnosti Milkina glumstva. A opet, progoni me neobi~an osjet da sam je gledao nnogo ~e{}e i vi{e, kao da je tijekom mojih zamalo ve} — ah! — ~etrdeset kazali{nih godi{ta bila ne ba{ neprestance nazo~nom u mojoj osobnoj svjetlosti pozornice, no stalnom sudionicom iz sjene. Dakako: sve sam to vrijeme pratio njezin gluma~ki ‘ivot u tisku i medijima, i bogatio ta saznanja u, ‘alibo‘e rijetkim, osobnim susretima i razgovorima — ponajve}ma u Dubrovniku, ljeti, dok sam jo{, sad ve} davnih dana, prohodio putovima Dubrova~kih ljetnih igara. Iz toga, dakle, osjeta koji spoznaje o glumcu {iri s vi|ena i do‘ivljena i na ono nevi|eno, tek naslu}eno, nalazim upori{te za progovor o kazali{noj umjetnici Milki Podrug Kokotovi}. Dalibor Foreti}, koji je s posebnom suptilno{}u i analiti~no{}u vi{ekratno pisao o Milkinoj glumi, zastao je pred ~udesnim dvojstvom koje je dano samo najve}im umjetnicima scene: »Koliko li je ‘ena u jednoj! I koliko je jedna ‘ena u svima njima. (...) Uvijek ista, a ipak svaki put na drugi na~in razli~ita. Milkina tipologija ‘ene sadr‘i {iroki krug varijeteta, s beskrajnim nizom podvarijanti.« Dakako, to ~udo izvire iz ~injenice da je glumac jedini umjetnik koji je sâm sebi u isti mah materija, i sredstvo i izraz. Izme|u (bez)brojnih, biram o tome lucidnu misao Jacquesa Copeaua: Glumac (...) ne mo‘e dati ni{ta osim onoga {to daje samome sebi. (...) istodobno subjekt i objekt, uzrok i svrhovitost, gra|a i instrument, njegova je kreacija on sâm. Tu po~iva tajna: da ljudsko bi}e mo‘e sebe misliti i spram sebe se odnositi kao materijal svoje umjetnosti, djelovati nad sobom tako kao da je instrument s kojim se mora neprestance identificirati i od njeg se odvajati, u isti ~as ~initi i biti onim {to se ~ini, ‘iv ~ovjek i lutka. (Copeau, Jacques, Note sur le métier de comédien, Michel, Pariz, 1995., str. 18–19; prev. D. G.)
111
To imanentno dvojstvo svaki istinski glumac ‘ivi na osobit na~in, izvode}i iz vlastita bi}a vazda iznova, sa svakim novim izlaskom na pozornicu, vrlo osjetljivu ravnote‘u izme|u materijala i izraza, iluzije i zbilje, pri~ina i ‘ivota. Milka Podrug Kokotovi} (od)uvijek je to znala majstorski izvesti, kao da je u svakome trenutku dr‘ala potpun nadzor nad tijelom i glasom, istodobno intuitivno pronalaze}i one to~ke gdje se to intelektualno i racionalno prelijevalo u ekstati~no, u izvornome smislu te rije~i:Xξ/στασς = iz/stajanje, iz/stup. To posljednje, me|utim, nikad u Milke nije prelazilo u prijestup. Te{ko je re}i da li je rije~ o visokoj gluma~koj (i uop}e, stvarala~koj) inteligenciji ili pak o nepogre{ivu osje}aju to~na upada kontrapunktne emocije (vjerojatno je u pitanju i jedno i drugo); tek ~injenica je da je Milka vazda stupala to~no do crte od koje se otiskivala u gluma~ke uzlete. Pokrenuti glumu, svakako, intelektivan je proces, ali se njezina puno}a izraza i, osobito, prijenos tog istog izraza posti‘e samo precizno dodanim sufiksom intuicije. Iz tog do/davanja proizilazi pre/davanje, jer glumac je osoba koja glumi ponajprije za sebe, a preko sebe za publiku, i u tome je davanju njezin vrhovni smisao. Kako kaza dum Marin: »Tko sve dava, vele dava, tko srce dava, svega sebe dava.« Na Dr‘i}a nam se, dakako, uvijek vra}ati. Jer, Dubrovnik je za Milku bio i ostao bitnim mjestom opstanka, do te mjere da se u njoj uistinu poistovjetio s kazali{tem i ‘ivotom. Do{av{i u nj godine 1954. napustila ga je bila tek dva puta: (1977/78), kad je u Teatru ITD ostvarila ulogu Charlotte von Stein u drami Petera Hacksa Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu, te u HNK Split 2002. tuma~ila ulogu Strine u drami Elvisa Bo{njaka Nosi nas rijeka. Kad pomislimo na legije glumaca iz svih krajeva Lijepe na{e koji su u svekolikoj povijesti hrvatskoga glumi{ta dolazili i trajno ostajali u njegovu sredi{tu, Zagrebu, Milka Podrug Kokotovi} ukazuje nam se u tom smislu jednom od rijetkih iznimaka. Ona jednostavno nije mogla niti mo‘e bez Dubrovnika! Milka Podrug Kokotovi} radila je s mnogim redateljima, me|u hrvatskim redateljima starije i srednje generacije nema gotovo ni jednoga va‘nijega koji nije na tom popisu. Nedostaju Branko Gavella, umro 1962. (a Milka je prvu ulogu na Dubrova~kim ljetnim igrama odigrala za~udno kasno, tek 1964. — Emilija u Shakespeareovu Othellu u re‘iji Stuarta Burgea), i Dino Radojevi} (Gertruda je bila u Hamletu Denisa Carreya 1967, a ne u Dinovu sedam godina poslije). Od danas ve} pokojnih tu su Vlado Habunek, Kosta Spai}, Tomislav Durbe{i} i Marin Cari} (a raspon im ro|enja ~etrdesetak godina: Habunek je ro|en 1906, a Cari} 1947), potom Bo‘idar Violi}, Georgij Paro, Vladan [vacov, Petar Selem, Tomislav Radi}, Paolo Magelli, Nenni Delmestre... No najvi{e su u Milkin umjetni~ki curriculum, i nimalo slu~ajno, upisani Jo{ko Juvan~i} (11 predstava) i Ivica Kun~evi} (14 predstava). Od Kate u Dubrova~kom skercu Fe|e [ehovi}a 1961. u Juvan~i}evoj re‘iji, i Jele u Vojnovi}evu Ekvinociju 1971. u Kun~evi}e112
voj, do Marije u antologijskoj Kun~evi}evoj predstavi Tu‘na Jele Mata Vodopi}a podno Lovrjenca (1994–2000), Milka Podrug Kokotovi} dobrim je dijelom vezala svoje gluma~ko tkanje uz repertoarni izbor i kazali{nu estetiku te dvojice Dubrov~ana. I to jest znakovito, jer je Grad bitno ozna~io i trajno ovjerovio kako ‘ivotnu tako i kazali{noumjetni~ku sudbinu glumice. Ostala mu je vjernom i u sretnim godinama, kad Dubrovnik ljeti bija{e neospornim sredi{tem hrvatske Talije, ali i u te{kim ratnim godinama kad je trpio opsadu, glad, ‘e| i svakovrsnu oskudicu. U tim i takvim trenucima preostaju tek oni koji moraju ostati ili moraju prido}i, po imperativnom pozivu svoga najdubljeg bi}a. Milka je ostala, a do{ao je Kun~evi}, postaviv{i 1992. Gavranovu dramu Najdu‘i dan Marije Terezije, gdje je Milka tuma~ila Mariju Tereziju, a 1993. Dr‘i}evu Tirenu u kojoj je bila Stojna (na Dubrova~kim ljetnim igrama). No moje sje}anje ide dalje i dublje u pro{lost, ide do dvostruke Vojnovi}eve Jele (u integralnoj izvedbi Vojnovi}eva Ekvinocija 1971. u Kazali{tu Marina Dr‘i}a i monodramskoj ina~ici 1993, obje u re‘iji Ivice Kun~evi}a) i kazivanja Heloise Abélardu koja se premijerno dogodi 1973, u dramatizaciji i re‘iji Tomislava Radi}a. Dvije su to vrlo razli~ite kreacije, ve} stoga jer su uklopljene u ‘anrovski, dramatur{ki i re‘ijski koncept posve raznorodnih usmjerenja. [to bi uop}e moglo biti sli~no izme|u tragi~noga lika majke i davno utrnule ljubavi koja se javlja samo kao obveza na du‘nost, i zapretale strasti redovnice koja pi{e pisma negda{njemu ljubavniku? Ipak, ima sli~nosti, pogotovo kad se one slu~e pod jedinstvenim likom glumice Milke Podrug Kokotovi}: i jedna su i druga, i Jele i Heloise — kad se s njih skinu sve lju{ture povijesne, kulturne, dobne i mentalitetne — oli~enje nesretna ‘enstva, obje trpe, te{ko i beznadno, zbog ljubavi. Te su dvije kreacije, koje zasigurno ulaze u antologiju novijega hrvatskoga glumstva, ~esto i detaljno ra{~lanjivane, kako u cjelini tako i u raznovrsnim vidovima. Dalibor je Foreti}, tako, pisao o posebnome hodu koji je Jeli dala Milka, i o protjecanju njezine Heloise kroz »pogled u‘aren od molitve, fiksiran negdje u daljini u imaginarni kri‘, na kojemu je Isus zamijenio lik voljenog mu{karca«. Oba su ta lika, dakako, i zahvalna podloga temi o majstorskome varijetetu Milkina gluma~kog bi}a koji joj je omogu}avao ula‘enje pod ko‘u i uvjerljivo pokazivanje fiziolo{koga kompleksa i psiholo{kog oblikovanja osoba pu~anki i gospo|a, priprostih ‘ena i aristokratkinja. U pogrbljenoj i prigu{enoj dinamici Vojnovi}eve Jele, kao i u statici Heloise prikovane na klecalo, dominirao je, me|utim, jednakom snagom glumi~in poseban glas. I kad danas, s tolika vremenskog odmaka, o‘ivljujem u sebi osobni do‘ivljaj tih kreacija Milke Podrug Kokotovi}, paralelno ih interiorno vizualiziram i akusti~ki oslu{kujem. Ba{ bih o tome glasu ne{to kazao. 113
Pastozni mezzo kojim priroda i Bog nadari{e Milku odmah se prepoznatljivo, i me|u svima drugim razaznatljivo, ogla{avao u njezinim gluma~kim ostvarenjima kao autenti~an znak i potvrda osobita individualiteta. Istodobno opor i nje‘an, grub i blag, taj je glas u sebi objedinio {iroke, oksimoronske, raspone mediteranskoga ozra~ja. Tako je on, jednako uostalom kao i cjelokupan psihofizi~ki habitus glumi~in, mogao s prirodnom lako}om po(d)nijeti potpuno razli~ite i ~ak suprotne karaktere i mentalitete. Otuda je razumljiva ~injenica da je Milka Podrug Kokotovi} svestrana umjetnica scene, podjednako vrsna i uvjerljiva u tragi~kome i komi~kom izrazu, kao dvama licima iste gluma~ke osobnosti. Moglo bi se, zaklju~no, kazati ovako. Gluma~ki eros Milke Podrug Kokotovi} koji se, eto ve} pola stolje}a, ulijeva u ‘ivo tkivo hrvatskoga glumi{ta, jedan je od onih koji je ozra~en njegovom {irinom i koji ga istodobno sna‘no ozna~uje pojavom i glasom osobita i ni~im zamjenjiva identiteta i individualiteta. Milka Podrug Kokotovi} zna~i glumstvo kao nezamljenjivost i osobnu sudbinu, a to je uvijek najvi{i zalog {to ga netko mo‘e uop}e polo‘iti u umjetnost.
42. Grofica — J. Anouilh: Pokus ili ka‘njena ljubav, 1960.
114
116
43. Marina Pineda — F. G. Lorca: Marina Pineda, 1962.
44. Klara — M. Krle‘a: Leda, 1963.
117
45. Giga Bari}eva — M. Begovi}: Bez tre}ega, 1964.
118
46. Gospo|a Smith — E. Ionesco: ]elava pjeva~ica, 1965.
119
47. Dona Elvira — J. B. Moliere: Don Juan, 1966.
48. Dobre — M. Dr‘i}: Skup, 1966.
49. Martha — E. Albee: Tko se boji Virginije Woolf?, 1966.
50. Hasanaginica — M. Ogrizovi}: Hasanaginica, 1967.
51. Madame Pace — L. Pirandello: [est lica tra‘e autora, 1967.
124
52. Laura — A. Strindberg: Otac, 1968.
125
53. Gospo|a Ane — I. Vojnovi}: Ma{karata ispod kuplja, 1969.
126
Mira Muhoberac
GLUMA^KA DUBROVA^KA ^AROBNICA
Mala sredina, pa bila ona najurbanija, kakva je dubrova~ka, naj~e{}e se pona{a kao {koljka na morskom dnu: misle}i da sva ‘iva bi}a iz njezine okolice pripadaju samo njoj, nemilosrdno ih uvla~i u svoju utrobu, poklapaju}i istotrenutno svaku okomicu koja se isti~e u vlastitoj horizontali. Kao {to je za {koljku najopasniji onaj protivnik koji se zna mimikrirati, tako je za dru{tvo najneugodniji onaj pojedinac koji njegove poroke pokazuje u preru{enom ruhu, a pritom ih jo{ i izla‘u}i pogledu javnosti. Iz svega proizlazi da je u malom gradu, kakav je, kulturno, tradicijom i ba{tinjenom i stvaraju}om umjetnosti, veliki Dubrovnik, najte‘e biti glumac. Jer taj, prema izvornoj etimologiji (indoeuropski korijen *ghleu–), veliki vikalac i dera~, galamd‘ija, buka~ i urlator koji razotkriva nali~je ‘ivota, u male{noj sredini, kakva je cijeli ljudima nastanjen svijet, televizijskim zaslonom sveden na globalno selo/sijelo i nemilosrdan prodor u unutarnjost, s izlaskom iz kazali{ta ne prestaje biti glumac na pozornici. Nalazio se u/na bilo kojem mjestu dubrova~ke i hrvatske egzemplarne urbanosti, sredozemne dru{tvenosti i svjetske i svjetotvorne pokazivosti ili bio okru‘en paradigmatskim znakovima ladanjske i arkadijske kulture, na Stradunu, na Lokrumu, na Plo~ama, Pilama, na Konalu, Gru‘u ili u Lapadu, na Montovijerni ili u Svetom Jakovu, glumac u Dubrovniku uvijek }e nositi teret uloga koje je odigrao, nikad za puk ne prestaju}i biti ljubavnik, svodnik, {aljivac, dugojezi~ac, la‘ac... A s obzirom na koltrine (zavjese) u sebe zatvorene sredine, od glumca je u Dubrovniku te‘e biti jo{ samo ne{to/netko: glumica. I zato su se u Gradu koji jo{ nije otkrio tajnu svojih ‘enskih gluma~kih (i) zabranjenih po~etaka, skrivaju}i uglavnom mogu}a ‘enstvena gluma~ka o~itovanja Njarnjasa, Pomet–dru‘ine, Gardzarije, Bidzara, Razboritijeh, Slavodobitnih, Orlova.... dugo i uspje{no, pa‘ljivo i uporno slijede}i svoje kasnosrednjovjekovne i novovjekovne dru‘inske ili buffo prethodnice, zadr‘ale samo rijetke pripadnice te, sad ve} valjda gra|anske i s pravom profesionalnoga glasa, profesije. A jedna od njih, danas za{titni znak dubrova~kog i hrvatskoga Teatra, ljepolika legenda gluma~koga hrvatskoga svijeta, imala je tu paradoksalnu sre}u {to nije ro|ena Dubrovkinja: Grad poznat po svojoj, tradicijom diplomacije ukorije127
njenoj, gostoprimljivosti za{titio je tako njezinu nadarenost i pojavnost da je do{lo do obrata — umjesto da je poklopi ukleta kamena {koljka, Milka Podrug Kokotovi} postala je dugogodi{nji magnet za sve kazali{toljupce koji su dolazili u Dubrovnik, a posebno za odabrane mlade umjetnike, koje prigrljuje svojom profesionalno{}u i otkrivanjem za{titni~kih pravila tajnovita gluma~koga zanata. Podrijetlom iz Dicma, djetinjstvo provev{i u Splitu, a Gluma~ku {kolu polaze}i u Zagrebu i Sarajevu, u Grad je do{la sa svojom mladosti. Ljubav je bila obostrana: Grad je osvojio Milku Podrug Kokotovi}, a Milka Podrug Kokotovi} Grad, odglumiv{i i odigrav{i do danas, hrabro i nikad se, svojom energijom, uporno{}u i profesionalno{}u ne predaju}i, gotovo cijeli repertoar glavnih i naslovnih, protagonisti~kih i antagonisti~kih, zapamtljivih i legendarnih ‘enskih uloga u mati~nom joj Kazali{tu Marina Dr‘i}a i velik dio uloga {to pripadaju ‘enskom svijetu na Dubrova~kom ljetnom festivalu/Dubrova~kim ljetnim igrama. Kad je Bo‘ji pogled i njegovi pomo}nici ugledaju u razgovoru s brojnim prijateljima ili vjernom publikom, pa, naj~e{}e, na kazali{nim daskama »najljep{ega kazali{ta u najljep{emu gradu na svijetu«, u dijalogu s otvorenim dubrova~kim scenama, ili bilo gdje na/u {etnji Svijetom, odmah }e znati i znaju: »Milka Podrug Kokotovi} ro|ena je glumica.« Zbog svega toga te{ko je spoznati i prihvatiti iskustvenu istinu brojnih profesionalnih i prijateljskih svjedoka joj umjetni~koga stvaranja (s) kolikom minuciozno{}u i pedantno{}u ova bogomdana dramska umjetnica, usto ‘ena s nevjerojatnom koli~inom unutarnje i vanjske energije — Milka Podrug Kokotovi} — sprema uloge: od prvoga do zadnjega kazali{noga pokusa, od doma detaljno domi{ljene mizanscene, od razgovora s redateljem, dramaturgom, scenografom, kostimografom, spisateljem, prevoditeljem, teatrologom i gluma~kim partnerima, od prou~avanja razdoblja do provjere {minke. Njezina svijetla kosa, naizgledna non{alancija i nekonvencionalnost, uvijek u igru sa Svijetom »uklju~en« {arm, svjetlina odijevanja u kojoj prevladavaju bijele ko{ulje (u Dubrovniku uvijek u sredi{tu pokaziva~koga i prikaziva~koga doga|anja — kao kontrast puti, osun~anoj ko‘i, kao tajnoviti odraz sun~anih zraka)... postavljaju je u polo‘aj suprotan poziciji stranca, u mediteranskim zemljama stolje}ima osu|enoga na crno ruho prepoznatljivosti {to se u iskustvom bogatih primorskih ‘ena pretvara u odje}u odvojenosti od mu{koga svijeta, svijeta sredi{ta. I anticrnom odje}om fiksiraju}i vlastiti polo‘aj sredi{ta svemira unato~ zakrivenoj negromantskoj ~aroliji otkrivanja »sekreta«, Milka Podrug Kokotovi} taj polo‘aj kreatora Svijeta i mizanscenski i prostorno utvr|uje svojim/Stvarateljskim (sebe)postavljanjem u sredi{te dubrova~ke ritualnosti: Svijetu, Instituciji i Izvaninstuticionalnosti otvorenim, srda~nim sjedenjem, javljanjem, razgovaranjem i dogovaranjem ispred Kazali{ta odnosno Gradske kavane, ucrtavanjem u kameni obrub odre|en vlastitom joj sredi{njicom poznavanja svih Dubrov~ana, posjetitelja i hodo~asnika Grada. 128
Sve to, a, prije svega, velik dio ‘ivota proveden u dvorskim bojama odre|enu crvenozlatnom kazali{tu uz more, Dvor, Stradun i crkvu svetoga Vlaha, paradigmatske stupove dubrova~koga mediteranizma i politi~ke ritualnosti, slobode pod sad ve} i gluma~kim i umjetni~kim znakom zastave Libertas i arkadijske utopije Dubrave, oduvijek su je svrstavali u dubrova~ku glumicu. Poja~ane emocije, {iroka gesta i beskrajno neodoljiv smijeh Milke Podrug Kokotovi} uokvirivali su splitsku {irinu ulica i trgova, pogled prema obzoru morskoga putovanja, ‘amor varo{ke tr‘nice... — splitski na~in glume. A ne samo stil pona{anja nego i ‘ivotni stav, diskurzivna izgradnja odnosa prema svijetu komunikacije i promid‘be, tr‘i{ta i nu‘ne {iroke javnosti, svojevrstan unutarnji bijeg od lokalnosti i izbor otkrivanja profesionalne vlastitosti i glumstvenosti te ostvarene uloge na filmu, televiziji i u zagreba~kom teatru usmjeruju je prema profilu zagreba~ke i jedne od najdojmljivijih hrvatskih glumica. Ipak, pe~at specifi~nosti glume Milke Podrug Kokotovi}, onaj faktor Q koji neki interpretiraju brechtijanskim a neki krle‘ijanskim, neki vojnovi}evskim a neki dr‘i}evskim, jedni shakespearijanskim a drugi stullijevskim, tre}i matkovi}evskim, ~etvrti pirandellovskim, pa abelardovskim ili osborneovskim okvirom... ., ali koji u svojoj nedodirljivoj sredi{njici, dubinskom sredi{tu {to zra~i cjelovitost i razli~itost uzmi~e stilskim i bilo kojim drugim odre|enjima, grade}i vlastitu svjetotvornost... — daje posebnost igre o~ima: velikim, tamnim a uvijek iznutra obasjanim o~ima koje znaju zasvijetliti Svijetu i zaplakati Puku u gluma~ki najte‘em i egzistencijalno najneo~ekivanijem trenutku, koje znaju skrivati tajnu, ali i rasvijetliti cijelu pozornicu i do}i do najmra~nije lo‘e i do najintimnijega kutka najskrivenijega, veseloga ili tu‘noga gledatelja, do onoga ^ovjeka koji je do{ao na predstavu svojom voljom ili vo|en drugim, prisilama i okolnostima, — do Gledatelja samo Njezina i Osobe samo Njezine, uvijek druk~ijega pogleda na lucidnu gluma~ku ludi~nost prvakinje hrvatskoga glumi{ta. Milku Podrug Kokotovi} svjedoci egzistencije dubrova~koga i svjetskoga dram(at)skoga i scenskoga svemira pamte po/u te{kim ulogama/tugama koje su se slile u maestralnoj ulozi Heloise {to njezine gluma~ke portrete obilje‘uje gotovo te‘inom zapamtljivosti zagonetne slike Mona Lise. Ta velika transformacija, pogled upu}en Bogu, okrenut ljubavnoj trpnji i osna‘en na molitvu i nadu skupljenim rukama, do‘ivljavala bi se u onom/ovom malom, zatvorenom kazali{nom svijetu kao bljesak boli i ljubavi iz gledali{ta {to je s pridru‘enom pozorni~kom minijaturnosti usjedi{tenom u temeljno ljudsko bogatstvo Du{e i Svijeta bila toliko razli~ita od Milke na Stradunu, vesele i razgovorljive, a tako sli~na Milki koja vidi dubinu i transcendenciju Svijeta. Gluma~ka se Milkina tuga prenijela s dasaka koje ‘ivot zna~e na ‘ivot daskama okovan tek u nevjerojatno bezdu{nom i grubom Domovinskom ratu, u trenucima rata protiv Hrvatske, kulture i ljudskosti, Dubrovkinja, Dubrov~ana i Dubrovnika, katolika i Hrvata, zabilje‘ena i na fotografijama potpuno promije129
njenoga lica, u intervjuima koji su besciljno tra‘ili Nadu i Ne{to. ^inilo se da je tek tad, u tom zaustavljenom vremenu, prestala magija kazali{ne umjetnosti, odnosno da je podsvijest tragi~nih uloga postala tako jaka da se vratila u mitska i obredna izvori{ta jauka bez glasa, ina~e privatno, prirodno i teatarski zapamtljivo veselog, zvonkog i autoritativno profesionalno poticajnoga. Sad, kad se vratio optimizam i glad za kazali{tem u krasnim a jo{ uvijek nedostatno umjetni~ki iskori{tenim dubrova~kim ljetima i inspirativnim kazali{nim zimama, puno je lak{e sjetiti se slijepe Tete i Gospo|e Mare iz Vojnovi}eva dramoleta Na taraci u dvorcu Sko~ibuha kojoj tako proljetno miri{u miholjice, Kraljice Anne iz antologijskoga »tjelesno–zemljovidnoga« a Brechtova Eduarda Drugoga na Lovrjencu, Krle‘ine/Aretejeve ‘ivotne suputnice Klare Anite/Livije Ancile u prostorima tvr|ave Bokar, Majke/Volumnije iz Shakespeareova Koriolana na Dr‘i}evoj poljani pred Katedralom, Jele iz Vojnovi}eva Ekvinocija u Kazali{tu/Oluji, Kraljice Gertrude iz Shakespeareova Hamleta s nezaboravnim Fabijanom [ovagovi}em u ulozi Kralja u tvr|avi Lovrjenac. I uvijek prepri~avane scene {to ulazi u inventar tako specifi~no hrvatskih mediteranskih duhovitosti, verbalnih slagalica u vje~nom duetu s pritiskom Svijeta {to sa svih strana zatvorene dubrova~ke kamene kutije sti{}e i priti{}e, upire i ne dopu{ta energiju Osobi ni do‘ivljaj individualne slobode: omiljeni i popularni, a danas na‘alost pokojni [ovo, iako ve} scenski i tragedijski mrtav Kralj Klaudije na kraju Hamleta, morao je napraviti »zadnji trzaj« jer mu je Milka Podrug Kokotovi}, kao otrovana Gertruda iza{la iz gluma~ke tvr|avne elsinoreovske mi{olovke, u kojoj »Danska i cijeli svijet je tamnica«, odlu~no {aptala na uho: »Pomakni se, pomakni se, priti{}e{ me svom snagom!« Sve su te uloge rasplamsavale dozu ironije i izvornoga Milkina, dubrova~koga i splitskoga, dicamskoga {arma koji ju je neizbje‘no doveo do izvrsnih komi~nih uloga {to su uvijek tra‘ile priro|enu joj gluma~ku, a metateatralnu dvojnost insignijama »kazali{ta u kazali{tu« kao koncepcije prikazbene istine Svijeta: do u ime Petrarkine Laure skrivene dr‘i}evske tajne Mande Krkarke, ili ~ak suprotno spolnoga i druk~ije jezi~noga Sadija {to u ruhu naizgled autsajderskoga @idova skriva tajnu o mehanizmima zlatne poluge i groznice koja zara‘ava renesansni/na{ svijet u Vidrinu Dundu Maroju, do Stullijeve u marginu svijeta upisane i u peskarijsko siroma{tvo zatvorene Kate Kapuralice koja transgresijom loma tisu}lje}a vlastito »fino« podrijetlo i ‘elju za dostojanstvenim ‘ivotom zarobljuje u kronotope prisilne matrimonijalizacije sa slabo{}u mu‘eve i sveop}e ljudske alkoholizacije, pa ~ak do komi~arskoga bljeska i u potencijalno najtragi~nijim ulogama, kao npr. u Vodopi}evoj Tu‘noj Jeli u Pilama, u obzornoj opasnosti Penatura i o~ekivana dolaska mora, rastvaraju}i arhetip primorske ‘ene u raspolovljenoj ulozi trpiteljice i tje{iteljice. Upravo u raspuknu}u mediteranske dvojnosti navodno mu{ke ~asti i navodno ‘enskoga srama, upravo u njezinu upornom i hrabrom izokretanju »mu{ke« 130
javnosti i »‘enske« zatvorenosti, »mu{koga« trga i »‘enske« pokornosti iza zatvorenih vrata i prozora zaklju~anih ku}a, vjernih ~uvarica »‘enske ~asti«, nastaje taj Milkin, uvijek tako prirodan a istodobno sceni~an {arm, koji je, prevr}u}i znakove sigurnosti mediteranske gotovo zakonske i zakonite zadanosti u nekonvencionalnost i oporbu prema Svijetu, uz uvijek zadr‘anu pri~uvu »mu{koga« obra~una sa Svijetom i nametnutom dru{tveno{}u, osvojio sve hrvatske i svjetske redatelje s kojima je sura|ivala, od Koste Spai}a i Ivice Kun~evi}a do Tomislava Radi}a, Jo{ka Juvan~i}a, Denisa Carreya, Nenni Delmestre, Georgija Para... i brojnih drugih. Sna‘no je, nekonvencionalno a institucijski i izvaninstitucionalno prihva}en, bio potvr|en taj izboreni jedinstveni i izdvojen Glumi~in polo‘aj i status i reakcijama u publici izlo‘enoj svjedo~enju Sunca i Neba, Boga i Javnosti; pokazuju}i da ~ovjek, a pogotovo Milka Podrug Kokotovi}, uvijek spremna na eksperiment i otkva~enu hrabrost, unato~ uklesanoj mizansceni Grada — grobi{ta i zimske depresivne tuge — nije uvijek i samo, ne nikako: tragedija, nego da gr~ku mitsku kru‘nost preobra‘ava katarzom smijeha u rimsko osvajanje prostora i ‘ivota upisano joj mjestom ro|enja (rije~ Dicmo potje~e od lat. decimus, odnosno Ad decimum lapidem = »pokraj desetoga miljokaza na cesti od Splita prema Andetriumu«). Unato~ zatvorenosti i dvostruko pomislivoj egzistentnosti kamenoga Grada–{koljke u kojem su ve} u predrenesansnom 14. stolje}u ro|ene hrvatske rije~i glumac i gluma, nastale na podlozi {ale, igre, lakrdije, komedije i bu~noga veselja, {to i danas jedan, mo‘da i ve}inski, premda ne, u odnosu na bilo kakvu instituciju konvencionalnosti, i oporbeni, broj Dubrov~ana nesklon gluma~koj umjetnosti potvr|uje svojim pogledima na takav na~in prikazivanja i stvaranja svijeta. U dubrova~kom je kazali{tu Milka Podrug Kokotovi} gotovo uvijek igrala ‘enu odnosno gluma~ku partnericu jo{ jedne ‘ivu}e legende hrvatskoga teatra — dramskoga umjetnika i ro|enoga Dubrov~anina Mi{e Martinovi}a; i hrabro su uspjeli o~uvati dugogodi{nji umjetni~ki brak. [alu na stranu: ~injenica je da interpretacije Milke Podrug Kokotovi} i Mi{e Martinovi}a kao uigranog, a uvijek razli~itog para u hrvatskom glumi{tu i za{titnog znaka dubrova~kog kazali{ta nitko ne}e dosegnuti. Zato pri~e o njihovu umirovljenju unato~ ‘ivotnom i stvarala~kom elanu izgledaju kao dijelovi slabo re‘irane znanstvene fantastike koja, usto, nikad nije bila dobar repertoarni potez u tradicionalnim bajkama s vi{e ili manje skepse, huncutarije, tuge, manguparije, lerov{tine, ori|inal{tine i skladne ironije okru‘enom Gradu od kamena i snova.
U Dubrovniku i Zagrebu 2001.
131
54. Beatrice — L. Pirandello: Ne zna se kako, 1969.
55. Gospo|a Desmermontes — J. Anouilh: Poziv u dvorac, 1974.
132
133
57. Madame de Montreuil — Y. Mishima: Madame de Sade, 1979.
56. Gospo|a Frola — L. Pirandello: Tako je (ako vam se ~ini), 1978.
134
135
58. @ivka — B. Nu{i}: Gospo|a ministarka, 1981.
59. Gospo|a Berta — A. Hieng: Gospo|a Berta, 1981.
60. Dome Rossi — K. Grubi{i}(?): Buzdo, 1982.
61. Linda Bo{kovi} — J. P. Kamov: Mamino srce..., 1983.
62. Perla — I. Bre{an: Anera, 1984.
Matko Sr{en
MOJ SCENSKI (NE)@IVOT S MILKOM
1. Milka i ja imamo dug zajedni~ki ne‘ivot na sceni. Jo{ kao sasvim mlad pisac napisao sam za nju drametinu od nekoliko stotina stranica. Ne znam je li to ikad pro~itala do kraja niti jesam li joj pokazao cijelu ili samo jedan dio. Zvala se Ana Pravedan, a govorila je o sudbini ‘ene koja u Prvom svjetskom ratu izgubi sina i poslije ga tra‘i cijeli ‘ivot. Mijenjaju se dr‘ave, re‘imi, okolnosti, brakovi, sve se mijenja, samo njezina ~e‘nja za izgubljenim djetetom ostaje uvijek ista. Milka je trebala igrati tu ‘enu i u nekoliko dijelova (~inova) pro}i sve njezine mijene, od mladosti do starosti. Milka me nije izravno odbila. Odbio me jedan njezin prijatelj, poznati dramaturg, koji me je pozvao u hotel »Excelsior« na razgovor. Tamo mi je vrlo biranim rije~ima i uz svaku mogu}u hvalu talentu mladog pisca predo~io kako moja drama, danas, nakon Begovi}eve Gige Bari}eve, nema vi{e mnogo smisla i da je pisana rukopisom »hrvatskog kazali{ta dvadesetih godina, konverzacijskog tipa«. Rastali smo se vrlo hladno; mladi pisci znaju biti neugodni kad im je povrije|ena ta{tina. Sutradan sam u knji‘nici posudio Gigu Bari}evu da se uvjerim kako je onaj dramaturg govorio gluposti. Bio sam ljut i na Milku. Nakon prvih pedesetak stranica zavrtjelo mi se u glavi. Bio je to pravi {ok. Otrijeznio sam se tek kad sam sklopio knjigu. Te ve~eri vatra je progutala Anu Pravedan.
2. Toliko sam u ono vrijeme govorio o Milki da je moja ‘ena u jednom trenutku postala na nju ljubomorna. Smijao sam se. Milka me, poslije, jo{ barem deset puta odbila, mislim, mene kao redatelja i moje kazali{ne komade. Postao sam milkolog, napisao cijelu jednu uzaludnu biblioteku.
3. A gledao sam prvu Milkinu ulogu u dubrova~kom kazali{tu, Phoebe u Amerikanskoj jahti u splitskoj luci Milana Begovi}a, 1954. Bilo mi je tad sedam godina. Jedino se sje}am smije{ne scene kako jedu sladoled od pamuka (da napakoste
141
susjedima) i Milkinih svjetle}ih o~iju. Gore, u tre}em redu lo‘a, gdje sam sjedio gledaju}i predstavu »iz aviona«, ne dopire vi{e ni{ta osim tih Milkinih o~iju. One trajno lebde iznad magle sje}anja, iznad smijeha i la‘nog sladoleda kazali{ta, i sjaje onim istinitim gluma~kim plamenom koji te prikuje za sebe ~im ga prvi put ugleda{. Ve}ini glumaca iz daljine, s galerije ili, kao {to je slu~aj u dubrova~kom kazali{tu, iz tre}eg reda lo‘a, ne vide se o~i, i tu ne poma‘u nikakvi reflektori. Milkine o~i na sceni vazda gore prenose}i unutra{nje bogatstvo i puninu. U Milkinoj glumi doista je to~na ona izreka kako su o~i zrcalo du{e.
4. Kada sam, 1979., u dubrova~kom kazali{tu re‘irao Weskerova ^etiri godi{nja doba, ~esto sam s Jasnom An~i} nakon proba odlazio k Milki. Tamo smo, obavezno, sve do kasnih sati, razgovarali o kazali{tu. Milka je bila vrlo nadahnut sugovornik. Dio tih razgovora objavio sam u sarajevskoj reviji »Odjek« (Tlocrt lica — razgovor o glumi s Milkom Podrug–Kokotovi}). Redatelji oblikuju i formiraju glumce, jednako kao {to i glumci »stvaraju« redatelje. Taj odnos redatelj — glumac ki~ma je predstavlja~kog umije}a; na toj relaciji ra|aju se velike predstave. (Drugo je pisac. Bez suvremenih pisaca nema ‘ivog kazali{ta, nema korespondencije, su‘ivota s gledali{tem, ali i bez takva pisca pojedine predstave mogu biti ‘ive i zanimljive.) Milka u tom na{em davnom razgovoru spominje dvojicu redatelja koji su odigrali bitnu ulogu u njezinu gluma~kom razvoju: Kostu Spai}a i @or‘a Para. Meni se iz dana{nje perspektive ~ini da je tu bitnu ulogu odigrao i Tom Durbe{i}. [ezdesetih je dosta radio u Dubrovniku i jako mnogo ba{ s Milkom. Ne znam vi{e {to je bilo prije, rad s Kostom na obnovi Gavelline re‘ije Na taraci, gdje je kao jo{ mlada glumica igrala staru slijepu Maru, {to Milka uvijek spominje kao klju~ni trenutak svoje gluma~ke karijere, ili rad s Tomom na ulozi Amande Wingfield u Staklenoj mena‘eriji Tennesseeja Williamsa. U svakom slu~aju, obje su predstave ra|ene 1965. Jo{ ni danas, uza sve redateljsko iskustvo, ne mogu sebi do kraja objasniti kako je Tomu po{lo za rukom napraviti tako dobru predstavu u naizgled nemogu}oj gluma~koj kombinaciji. Tamo je Milka igrala mamu tada jo{ relativno mladu Izetu Hajdarhod‘i}u, kojemu je, eventualno, mogla biti sestrom. Ne sje}am se da su se ni glumica ni redatelj osobito slu‘ili sredstvima »fizi~ke transformacije«. Amanda je bila lik tra‘en, gra|en i duboko pogo|en iznutra. Ona maj~inska briga i toplina s kojom Amanda svake ve~eri ispituje sina kamo ide, a kad se kasno vrati ku}i — gdje je bio, kojom }e ga, naposljetku, natjerati da pobjegne od ku}e kao {to je, jednom davno, pobjegao i njegov otac — trebalo je to vidjeti! Nikakva »stara mama«, ni sijede kose ni tromi pokreti, nego naprotiv — more emocija i uzbu|enja, anga‘man ‘arke, mlade du{e, ljubav bez premca i briga, briga, briga — ubije te ljubavlju i brigom! — tako da se cijelo to unutra{nje bogatstvo osje}aja svaki put kad majka pita, a sin odgovara preliju u jedan, za sina 142
te‘ak, dosadan, ubojit, kao u onoj [ostakovi~evoj simfoniji kad se sve bogatstvo glazbe u jednom stavku izlije u mono–ton. I svaki put kad se situacija ponovi — isti »mono«. A podstavljen plamte}im emocijama, cijelom paletom unutra{njih tonova koji vibriraju u tom jednome. Kako kod Milke koja pita, tako i kod sina (Izeta) dok odgovara. A uvijek isto, uvijek »mono«, a puno, »pokriveno«. Ista »mono–ton« forma i u prizoru Izeta i Mi{e, a ~ini mi se da je i Kseniji Hajdarhod‘i} u toj Staklenoj mena‘eriji bila »‘ivotna uloga«. Nikad i nigdje poslije nisam vidio taj i tako bogato razra|en »monoton« kao formu glume, a oni koji bolje poznaju tu dramu znaju koliko je va‘no u njoj prona}i upravo takav izvedbeni klju~ koji }e te natjerati da iza|e{ iz tog »mrtva~kog sanduka« brige i ljubavi makar morao povaditi sve najbolnije ~avle. Dogodilo se to sredinom {ezdesetih, kad su na{e kazali{ne obale ve} po~eli zapljuskivati razni bjelosvjetski teatarski »izmi«. Kada bih danas uzeo stare, pra{njave novine, vjerujem kako bih ustanovio da onodobna kritika, o~iju (kao gotovo uvijek) uperenih u nekom drugom smjeru, nije prepoznala pravu izvedbenu vrijednost Milkine predstave. Ali prepoznalo ju je gledali{te i evo, jedan tada{nji gimnazijalac, koji ju je odonda nosio u sebi da tek sad, nakon trideset i {est godina, o njoj progovori. Za mene, bila je to Milkina »‘ivotna uloga«.
5. U Milke je lijepo, zapravo ~udesno, {to ima takvih »‘ivotnih uloga« na svakom koraku. Na primjer, samo te, 1965. godine, barem tri. Uz Maru slijepu u tre}em dijelu Vojnovi}eve Dubrova~ke trilogije u Spai}evoj obnovi Gavelline re‘ije i Amandu kod Toma Durbe{i}a, tu je i, moram re}i, ~arobna gospo|a Smith u Ionescovoj ]elavoj pjeva~ici. To je bio vrhunski artizam, kao i sve velike predstave Vlade Habuneka. Ve} sam po~etak predstave bio je ~udesan; [ulerova minimalisti~ka scenografija s nekoliko stolaca i dotad nevi|enom pop–art skulpturom sastavljenom od cijevi i starih budilica koje brundaju, drndaju, zvone i tiktakaju od jednog do drugog portala stvaraju}i nevjerojatnu iluziju kretanja i, s vremena na vrijeme, ubrzavanja ili usporavanja vremena. Tko je upoznat s teorijom glume velikog maga i eksperimentatora svjetskog modernog teatra, Jerzyja Grotowskog, znat }e {to je to »rezonator tona«. Grotowsky je, naime, obrazovao svoje glumce da ne govore slu‘e}i se samo uobi~ajenim »govornim aparatom«, nego da nau~e govoriti iz cijelog tijela. »Rezonator« je onaj dio tijela koji u trenutku re~enice ili dijela govora »odzvanja« ili vibrira, proizvode}i poput glasnica, bilo u intencionalnom ili u fizi~kom smislu, odre|eni govorni ton. To kako je Milka, odmah u po~etku, krenula govoriti masno, iz donjih rezonatora, govore}i o trgovcu ulja i kako je, ustav{i, pokrenula te svoje donje rezonatore koji su, kre}u}i se, nastavili govoriti o drugom trgovcu ulja istoga imena, ne samo da je bilo neodoljivo komi~no nego je zna~ilo i neo~ekivano nov gluma~ko–komi~ki artizam koji bi i samoga Grotowskog oborio s nogu da je kojim slu~ajem mogao to vidjeti. Velika uloga kao {to je bila Milkina gospo|a 143
Smith nikada se, dakako, ne ra|a sama. Bio je uz nju pokojni Zlatko Maduni} kao valjda najbolji gospodin Smith kojega se mo‘e zamisliti, zatim komi~ki neodoljiva, upravo genijalna @u‘a Egrenyi kao gospo|a Martin; pokojni Martin Bahmec u mo‘da najboljoj ulozi ‘ivota kao gospodin Martin, raspjevani Vatrogasac Mi{e Martinovi}, sjajna Desa Begovi}, rije~ju: gluma~ka ekipa snova kakvu vi{e ne}ete nigdje i nikada vidjeti, predvo|ena najboljim redateljem takozvanog »artisti~kog« ili, ako ho}ete, formalisti~kog teatra, pokojnim Habunekom, redateljem ~iji artizam nitko u Hrvata nikada ne}e nadma{iti. I premda ovi epiteti zvu~e bombasti~no i pretjerano, nisu pretjerivanje; istiniti su i to~ni, na onaj na~in i onako kako veliki trenuci teatra znaju biti to~ni i istiniti. A tko je nakon tada{nje premijere vidio onu englesku svitu kako uz Habuneka kro~i Stradunom, a po eleganciji i erudiciji postidjeti je mogla svaku me|udr‘avnu delegaciju koje su tih godina u velikom broju »{partale« istom glavnom dubrova~kom ulicom, taj }e razumjeti da je dubrova~ka ]elava pjeva~ica te godine bila mnogo bolje shva}ena u svijetu, na primjer u Londonu, negoli u nas u Hrvatskoj ili ~ak i u samom Dubrovniku. Koliko li sam »kopalja polomio« brane}i tu fenomenalnu predstavu (i samoga Ionesca) od napada starijih Dubrov~ana, nekih mojih profesora i kolega u Gimnaziji!
6. Jedanput sam ja odbio Milku. Bilo je to, »poslije dvadeset godina«, kako bi rekao Dumas. U ono ratno vrijeme, ljeti 1992., Mi{e, Kiki (Kapor) i ja pripremili smo u Zagrebu moju Farsu od gvere (Gospar Luk{a i gospar Posro) i do{li je igrati u Dubrovnik po~etkom listopada. Nakon probe na sceni dubrova~kog kazali{ta, Milka, odu{evljena i o~igledno uzbu|ena, zamolila me da je nekako ubacim u komad. Htjela je igrati onu »pokojnu Maru« u koju su i gospar Luk{a i Pero Posro bili zaljubljeni. Mara je u Farsi od gvere odavno mrtva, a gospar Luk{a prkosi bombama i ne mi~e se s Porporele u strahu da onaj drugi, Pero Posro, prvi ne pogine i tako prvi ne stigne k Mari u nebo, ~ega se i Pero jednako pla{i. Humoristi~ka okosnica te tu‘nosmije{ne farse zasnovana je na tom njihovu obostranom apsurdnom strahu u situaciji u kojoj bi se, ina~e, moglo o~ekivati da se dramska lica ponajprije pla{e za vlastiti ‘ivot. Jednostavno, nije bilo na~ina da je »ubacim«. Danas, dok pi{em ove retke, razmi{ljam: jesam li je trebao ubaciti? Pa k vragu i logika teksta i vrijeme i komad! Gledam kroz prozor i tugaljivo razmi{ljam: gle, kako mi se najbolje kazali{ne ‘elje ne ostvaruju! A onda opet, kako zora polako nadvladava mrak, mislim: a koliko mi se tek va‘nih zamisli ostvarilo! Ako sam trenutno tu‘an i zdvojan dok ovo pi{em, ne zna~i da mi je i ‘ivot bio takav. 144
Ss svoga zagreba~kog tavana gledam onaj prvi oblak na jutarnjem nebu {to ga pali isto~no sunce. Za‘ario se, izgleda veli~anstveno, u‘ivam ga gledati, a ipak, nekako nije moj oblak. Zvat }u ga ubudu}e — Milka!
7. Tek ove, 2001. godine, oblak se na trenutak raspr{io te se ~inilo da je Milka, si{av{i s njega u moj scenski ‘ivot, napokon i za mene postala stvarnom. Nakon uspjeha Titanica i nevjerojatnog zanimanja {to ga je ta prva epizoda mog dramskog serijala Libertina izazvala kod dubrova~ke publike, dogovorio sam se s Milkom da u|e u jednu od epizoda. Nije to trebala biti tre}a, ali dogodilo se da je seriji zaprijetio zastoj (ne{to zbog bolesti pojedinih protagonista, a ne{to, valjda, i zbog unutra{njih nesuglasica u dubrova~kom teatru), i tako mi se pru‘ila prilika da »preko reda« napi{em ne{to za Milku. Tko je gledao tre}u epizodu Libertine — Finu gospo|u — zna da u naslovnoj ulozi nije nastupila Milka Podrug Kokotovi}, nego Jasna An~i}. Milka se, barem za mene, vratila u onaj moj neizma{tani obla~i}.
8. Rekao sam sebi kada sam zapo~eo pisati ovaj scenski ne‘ivot da ne}u pisati o sebi vi{e negoli o Milki, ali kad ste jednom zalijepljeni za kazali{te, i ne mo‘ete druk~ije: govore}i o nekome stalno govorite o sebi, a kad govorite o sebi, govorite o drugima; to pro‘imanje le‘i u sr‘i kazali{ne umjetnosti, ono mo‘da tvori samu njezinu bit. Tim mi je vi{e ‘ao {to ni kao redatelj nisam nikad ni{ta napravio s Milkom. A isto je na{ zajedni~ki ne‘ivot na sceni bio na svoj na~in bogat. Tko zna, mo‘da neuspostavljena relacija krije poneku ja~u potenciju od uspostavljene, kao {to je to slu~aj kod ve}ine metafizi~kih odnosa. A staro je pitanje: koliko je teatar mjesto stvarnih odnosa, a koliko mjesto izraza onih nadstvarnih, metafizi~kih?
9. Zavr{avaju}i ovaj zapis poslu‘it }u se citatom iz onog istog razgovora u sarajevskom »Odjeku«, gdje Milka izrijekom ka‘e: »I na kraju, definitivno, kad je sve gotovo i kad misli{ da je gotovo, opet svaki gledalac ima svoje mi{ljenje, svoju predod‘bu o tom licu koje si napravio... mogu i}i tako daleko pa re}i da lice koje sam napravila ima toliko lica koliko je te ve~eri bilo ljudi u kazali{tu koji su me gledali! A da ti i ne govorim {to }e neka druga glumica napraviti to isto lice na sasvim razli~it na~in, i njeno }e lice tako|er biti pravo, i ono }e imati svoja bezbrojna lica u njezinim gledaocima, koja }e tako|er biti prava...« Ni Pirandella nisam nikada re‘irao kao {to nisam ni Milku. Prema onome {to se visoko cijeni vodi ponekad dug, a mo‘da i nedoku~iv put. 145
63. Milka, 1964.
Nenni Delmestre
DIJALOG S MILKOM
Pisati o Milki ~ini mi se »nemogu}om misijom«. Prvo, jer su veliki ljudi od pera o Milki — jednoj od ponajboljih hrvatskih glumica svih vremena, ve} sve napisali. Drugo, jer razgovarati sa samom sobom o Milki toliko je beznadno koliko i poku{ati zapljeskati jednom rukom. Moj odnos s Milkom je dijalog. Od prvog susreta, odmah »na Ti«. Dijalog, koji te~e paralelno kroz najmanje jedanaest rijeka i jo{ toliko pritoka, potoka, slapova, brzaca, koji se zajedno slijevaju u more na na{im Ba~vicama, a more se pretvara u jednu jedinu kaplju punu sunca i soli. To je ona ista kaplja koja se ljeti polako {ulja niz dicmanske njive njezinih bora, dok mirno sjedi na nekom u‘arenom kamenu i muku mu~i kako udahnuti ‘ivot nekom svom novom i neponovljivom licu. Zbog nekih valjda alkemijskih razloga, a vjerojatno i zbog mirisa la‘ine s Firula, Milka i ja prepoznale smo se u razmi{ljanjima o op}em kaosu na{ih kazali{nih ‘ivota. Na{a je suradnja zapo~ela s Tri visoke ‘ene (Edward Albee). Milka je igrala Osobu A; svojeglavu, djetinju, polusenilnu devedesetogodi{njakinju. U garderobi je na zrcalo nalijepila fotke Bette Davis iz posljednje faze; mr{ava, prena{minkana, s golemim o~ima. Crpla je podatke iz svojih iskustava, ja iz mojih. Razmjene su nekad i{le glatko, a nekad i nisu. Kad bi stavila ruku na lice, ~ula sam je kako razmi{lja: »Ona ka‘e onako, a ja mislim ovako, a mo‘da je bolje ono tre}e...«. Ne bi dugo izdr‘ala, a onda bi naglas, u povjerenju: »Vidi, ja razumijem {to ti ho}e{, ali sad }u ti ja pokazat po svojem, pa ti vidi, pa ako ti ne valja ti reci, pa }emo...«. Ova se pri~a ponavlja nekoliko puta i svaki put dolazim do istog zaklju~ka, kada Milki ne{to ne {tima, zna~i da scena nije u redu. Razmisli ponovno, pilu naopako, pa probajmo. A ako se doka‘e da je redateljica ipak u pravu, onda nema »di{peta s Pjace«, nikada, nikada kod Milke. Pred svima ponosno priznaje: »E, sestro, svaka ti ~ast...«, sretna {to je sada sasvim uvjerena u suprotno od onog u {to je prije minute bila posve sigurna. Ali to ne zna~i da je pri~a zavr{ena i da nas sutra ne ~eka isti problem. »Kopanje, kopanje, vje~no kopanje...«, samo to, Milka tra‘i najprije od sebe, a onda i od svih sudionika u stvaranju predstave. A kad se dogodi da kolege zabriljiraju, onda nema kraja njezinim pohvalama, po~inje poklanjati kutije cigareta Davidoff, boce doma}eg pro{eka, mandarine, vitamine, ‘vaka}e... sve, sve bi dala iz odu{evljenja pred tu147
|im talentom. Ali sa~uvaj Bo‘e onoga tko nije spreman na po‘rtvovan rad, a ima obraza stati s Milkom na istu pozornicu. Zato je kod svih kolega op}e poznata ~injenica; kad je Milka u podjeli, rad na predstavi dobiva dodatnu ozbiljnost, disciplinu, i respekt prema kreativnom ~inu. U na{e tri predstave: Tri visoke ‘ene, Staklena mena‘erija i Otrov kazali{ta, izu~ila sam s Milkom jedan poseban »doktorat«. Sve ono o ~emu pri~aju najsuvremenije teorije, Milka to ve} odavno provodi kao najprirodnije elemente u procesu rada na ulozi. »Emocionalna inteligencija«, »intuicijom do spoznaje«, »aktiviranje svih ~ula« za nju su igra zogarele ({kolice) na putu prema istini lica koje igra. Jer ona nije glumica koja plovi za oblacima snova, ona je glumica koja bu{i duboko, najdublje do istine. A njezino umije}e le‘i u prepoznavanju te dragocjene rude do koje je do{la, i dugo, dugo, mukotrpno bru{enje. Ali ne i ki~erajsko poliranje, jer njezina re~enica ostaje uvijek presje~ena i nedore~ena, otvorena novim nepredvidljivim i uzbudljivim zaokretima. Raditi s Milkom ona je vrsta putovanja koju najvi{e volim. Jedrenje po uzburkanu moru, kad su bez obzira na vjetrove jedra uvijek puna. Moje prijateljstvo s Milkom neodvojiv je dio na{ih kazali{nih razmjena uloga, u kojima mi je naj~e{}e sestra, nekad majka, a nekad i dijete. Vrijedi i obrnuto. Ali o tome nema smisla pisati, bolje da ja Tebe, draga moja Mile, nazovem i za‘elim Ti jo{ mnogo, mnogo ~arobnih trenutaka na sceni i divna dru‘enja izvan nje!
148
Doris [ari} Kukuljica
^UDESNA MILKA
Na prizori{tu svijeta, na sceni, upoznala nas je na{a zajedni~ka prastara prijateljica — gluma. Uop}e se ne sje}am da li smo jedna drugoj pru‘ile ruku, da li smo se nasmijale ili ne{to rekle. Sje}am se da je ljeto cvr~alo u Sko~ibuhi, sje}am se da je ona bila umorna i da je skupljala snagu i koncentraciju za jo{ jednu probu koja samo {to nije bila po~ela! Vojnovi}, Dubrova~ka trilogija, tre}i dio, Na taraci. Ona je bila slijepa Mare, a ja sam uskakala u ulogu Ide. To je bilo na{e upoznavanje i na{e prepoznavanje i sada, kada poku{avam pri~u vratiti na neki po~etak, osje}am da mi sve ono faktografsko bje‘i i zapravo zastajem pred ~injenicom da sam nagra|ena tako divnim prijateljstvom s osobom koja potvr|uje ‘ivot u svim njegovim savr{enostima i nesavr{enostima, blagostima i okrutnostima, sre}ama i nesre}ama. Sve svoje: svoju eruptivnu, impulzivnu, nje‘nu osobnost, svoje strahove, ideale, ‘elje i sumnje Milka rasprostire tako dje~je, ~isto. Vjerojatno bih je zbog toga toliko ‘eljela za{tititi od svakodnevnih briga koje je uznemiruju, kao stariju sestru. A ona jest i moja sestra i moja prijateljica i moja druga majka i moj uzor. O Milki mogu govoriti samo iz onoga duboko osjetilnog u meni. Tu se sve u vezi s njom naslagalo; pri~e iz njezina djetinjstva, ‘ivota, njezine bo‘anstvene uloge, na{e prijateljstvo, zajedni~ki rad, razgovori, {etnje, smijeh! Mislim da se na{ odnos tako lako spleo upravo zahvaljuju}i smijehu i moje mi iskustvo govori da su moj ‘ivot obilje‘ili upravo oni ljudi s kojima sam se najvi{e smijala. Milka je jedna od njih. Neodoljivo je duhovita i tim Bo‘jim darom sve nas nesebi~no ~asti. Samo posebni, odabrani (mo‘da ~ak i an|eoski) nesre}u znaju upotrijebiti kao gra|u za komediju! Milka to zna! I te kako zna! I u ‘ivotu i na sceni! Samo ti odabrani znaju relativizirati sre}u, koja je u stalnom bijegu. Milka u tom pa‘ljivom lovu prepoznaje, a na sceni o‘ivljava i ono tragi~no. Tako se iz svog punog, impulzivnog ‘ivljenja ustoli~uje na sceni kao vladarica. [to njezinu glumu ~ini velikom? Na to pitanje ne znam odgovoriti. Mogu samo potvrditi da me svojom veli~inom u~inila boljom (smijem li se usuditi i re}i
149
ve}om!?). Veliki ljudi uvijek vam daju priliku da rastete uz njih. Nijedna njezina pohvala ili pokuda ne skriva se iza neprozirnih fraza. Sve je uvijek otvoreno, nepretenciozno, izravno. Veliko iskustvo obogatilo joj je i one najskrivenije dijelove bi}a, upilo se u nju, a Milka tim iskustvom di{e i govori meni tako prepoznatljiv i blizak kazali{ni jezik. Ona ga s takvom lako}om osuvremenjuje i upravo bo‘anskom intuicijom nadopunjuje. Na neki poseban na~in Milka uokviruje tradiciju Dalmacije, Mediterana; da bi je ispo{tovala, da bi je propitala i, kona~no, da bi joj se suprotstavila. Ona je ‘ena s mora! Nepredvidiva! Neki }e re}i — ~udna, a ja ka‘em — ~udesna! Zamislite, glumica koja ne voli poklon. Prisje}am se kako je veliki Laurence Olivier u knjizi On Acting ispisao cijelu stranicu o zavr{nom dijelu predstave: poklonu! On ga je dramatur{ki razradio: prvo pozdravlja naklonom posljednju galeriju, zatim prelazi na lo‘e, parter, ritmizira spu{tanje glave, re‘ira i »skromnost«, svoje poglede pa i ruku koja se lagano spu{ta na srce. Dakle, {to radi? Glumi! A Milka? Ona to ne zna i ne}e da zna. Ne voli poklon. Po{tuje obi~aje, po{tuje publiku i kolege i potpuno je svjesna o~ekivanja i eto — na sre}u svih onih koji je pljeskom ‘ele nagraditi — ipak cijeli svoj gluma~ki ‘ivot izlazi pred rasvijetljeno gledali{te, a samo oni najpa‘ljiviji zapazit }e da joj je malo — neugodno. A ja znam da bi ona najradije, u trenutku kad predstava zavr{i i dok mrak jo{ ne dobije pravu gusto}u, voljela nestati u intimi svoje garderobe i tu polako, otpuhuju}i po koji dim cigarete, skidati komadi}em vate tragove lica koje je donijela sa scene. Milka me nikad ni~emu ne pou~ava! Ona rasvjetljava i punktira moj ‘ivotni i gluma~ki put i ja (ponekad nesvjesno) slijedim te njezine tragove, a oni mi otvaraju putove dalje. Kako joj zahvaliti na tome? Nikad nisam poku{avala niti namjeravam to svesti na neke rije~i koje bi prebrzi ili prespori jezik ispalucao. Ako postoji zahvala, onda je to sva moja ljubav prema Milki, i ona neka bude, kao {to majka Terezija ka‘e, ljubav u akciji!
150
Davor Moja{
GLUMICA VLADIKA SNA
Ispis gluma~ke biografije ili i ne tek slu~ajno odabrane neke epizode ili razdoblja umjetni~ke karijere Milke Podrug Kokotovi} po svemu je inspirativno i obvezuju}e svjedo~anstvo povijesti, ali i aktualnoga trenutka i dosega hrvatskog glumi{ta. Odlu~imo li se, u takvoj nakani, na argumentiran i razlo‘an zapis nadahnut nekom njezinom ulogom ili odigranim prizorom, nu‘no }emo se, poma‘u}i sebi u tom nezahvalnom poslu, morati ute}i osobnom i emotivnom bilje‘enju slika i prizora blago literarnih prizvuka. Teatru dovoljno imanentnih i logi~nih, ali udaljenih od mogu}ih strogih teatrolo{kih i sli~nih poku{aja. S uvijek pretpostavljenim zaboravom i nedovoljno koncentriranim dostupnim podacima, koji i ne bi mogli bitno pomo}i u de{ifriranju tajni gluma~ke umjetnosti i usuda. Sva prikupljena dokumentacija, osim zornosti ~injenica, dovoljno je neobavezuju}i povod za pri~u koja svoje tragove crpe iz drugih i druk~ijih izvori{ta. Iz optike gledatelja, glumca, redatelja, pratitelja teatarskih zbivanja, kazali{nog kriti~ara ili teoreti~ara, svaki trag svoj izvori{ni povod, u ovakvim prigodama, nu‘no }e morati prepoznati u onim intimnijim kadrovima vlastitoga kazali{nog sna. Toliko osobnog i pro‘ivljenog kao gluma~ki izazov o kojem poku{ava izre}i svoj stav, impresiju ili, jednostavno, storiju u kojoj ne mo‘e biti tek nepristran suautor. Napokon, pisati o umjetni~koj osobnosti glumice koja ostaje sinonimom za teatar u Gradu teatru i mogu}e je tek u naznakama i fragmentima pri~e, koji }e biti dijelom sveobuhvatnijega poku{aja, dovoljno nesavr{ena i nepotpuna za opet nov i nikada zaklju~en oku{aj. Odrastaju}i uz kazali{ne predstave, uvijek smo se iznova iznena|ivali novim i druk~ijim prepoznavanjima brojnih lica kojima je Milka Podrug Kokotovi} nudila svoju osobnost, razli~itost i neponovljivost. Posebnosti njezinih gluma~ih avantura bilje‘ili smo kao bitne datume teatarskih godina, zaboravljaju}i nadnevke i doga|anja premijera, a pamte}i predstave i njezine kreacije. U sezonama koje su se dogodile izdvajali smo predstave koje su slavile teatarsko umije}e i posebnost gluma~kog umjetni~kog poslanja, kojem su upravo njezini prinosi bili oni proplamsaji obvezuju}ih rezonancija i u ostalom dijelu gluma~kog ansambla. Posebice u Gradu u kojem je za~injala i oboga}ivala svoju gluma~ku karijeru
151
bitno odre|uju}i, uz kolege glumce svoje i starijih generacija, ukupnu kazali{nu sliku Dubrovnika, onog zimskog inspirativno utihnulog i teatru ostavljenog i onog ljetnog, festivalskog, medijski eksponiranog. Milka Podrug Kokotovi} uvijek je oko sebe okupljala teatrom zatravljene, histrionstvom op~injene i razo~arane, glumi{no{}u senzibilizirane, od teatra ostavljene, predstavama posve}ene i druge najrazli~itije sugovornike i suputnike na putu kojim je suvereno krenula svjesna svog poslanja i mogu}nosti. Uvijek se preispituju}i, zdvoje}i i hrabre}i, ali nikada odustaju}i. Bez obzira na povod i dosegnutu razinu osvojenih prostora zvijezda koje su ostajale dijelom slika nezaborava i njezinih intimnih propitivanja i neodlu~nosti. Svjedoci samo njoj znanih tuga i razo~aranja. Njezina pojavnost na sceni bilo je drugo, posve druk~ije iskustvo. Njezino i svih koji su hodo~astili njezinim gluma~kim neponovljivostima. I onima drugim, koje je valjalo zaboraviti. Ali prije svega odigrati! Izdvojiti ne{to iz tako bogata, sadr‘ajna i raznovrsna albuma gluma~kih uspomena i teatarskih ostvarenja uzaludan je posao kojem je te{ko odoljeti. Jer, upravo zbog toga poku{aj koji slijedi dio je mogu}e gluma~ke pri~e ispri~ane s tim posebnim povodom. Osmislimo prizor: u predvorju garderobe u kojoj su pohranjene »stotine kostima« likova koje je odigrala doga|aju se, samo u teatru, mogu}a ~udesa. Od moljaca za{ti}eni, Glumici na raspolaganju i po njoj skrojeni, namirisani i izpeglani kostimi: kraljica, dadilja, gospo|a, vila, prostitutki, udovica, ljubavnica, vladarica, markiza... i njihove fotografije u punoj snazi i u najboljim godinama... Nude}i svaka povod pri~i o glumici, neodlu~noj koji kostim da odabere, u koju sudbinu u{etati i iz koje maske iza}i; uvijek spravna na igru i svjesno odabrani usud — teatar koji se zove. Album koji }u letimi~no prelistati relativno je svje‘ih slika, novijih, ali mo‘da zato i znakovitijih. U crno odjevene naprahane i ondulirane gospo|e u dugim vestama s mikrofonima umjesto moskara izgovorile su 10. srpnja 1999. pred sve~evom crkvom u srcu Grada zahvalu sv. Vlahu. Uz sudbinske otkucaje zelenaca njihov izdvojeni nastup u ceremonijalu otvaranja 50. Dubrova~kih ljetnih igara uslo‘io je emocije puka, umjetnika i nazo~nih uglednika, produbio svekolike silnice povijesnoga teatarskog pam}enja i tradicijskih sastavnica te rastvorio teatarske festivalske krugove na ishodi{ne to~ke njihovih sredi{ta narastaju}ih radijusa. Buket–kvartet gospo|a u crnom: Marija Kohn, Milka Podrug Kokotovi}, Neva Ro{i} i Nada Suboti}, nakon {to su, odnekud iz otvorenog, ne zna se kako, Negromantova tezora, do{le na povijesni prostor Grada nose}i u du{i Sorko~evi}eve stavke–uzdahe, uz ostalo, kazivale su: Hvala ti, sveti Vlaho, {to si ovi put u~inio ono tvoje famozo ^udo od ~udesa... Ti, sve~e, svaki put, molili te ili ne molili, rastapa{ dubrova~ko smrznuto srce u gradu od kamena... I jo{ su ne{to govorile. Samo njima dopu{tenim povodom. I u{utjele nakon svega. Do novih pojavljivanja u no}ima koje su ih, toga istoga ljeta, ~ekale. Pravilno raspore|ene u obvezuju}im postajama po nevidljivom krvotoku Grada koji se, naj~e{}e, skladno poklapao s raste152
rom ulica i propuhom poljana. Mirisima |ardina i rasporedom sutona i plima. Svaka od njih zaustavljena kazali{na kronika, obuzdana kronologija i izdvojena osobnost. Tog ljeta, ~inilo mi se, Milka Podrug Kokotovi} u ne{to blistavijem i estradnijem kostimu gospo|e Mare (»vladike dubrova~ke«) prohodila je dubrova~kim poljanama, ljetnikovcima, |ardinima i uvalama upijaju}i svaki od tamo odigranih likova na poseban, elegi~an, blago nostalgi~an, zreo i potpun u‘ivljaj. Zaustavljaju}i se, kako i tókH, u predahu izme|u {etnji, u Bondinu (Bundi}evu) teatru, nedaleko mjesta sve~anosti na kojoj se pojavila kao ‘ivi svjedok i protagonist teatra dubrova~kog i teatra uop}e. Ishodi{nom postajom–salo~om raznijeh gospo|a koje je igrala i ‘ena raznijeh koje je branila. Kada su je odabirali za uloge i ne slute}i da su uloge nju odabirale i prepoznavale. I kada je, poslije, kao Mara Bene{a, ne daleko u parku Umjetni~ke {kole, zbrajala u mislima godi{ta Sutona prebiru}i krunicu i ne slu{aju}i cvrkut Pavlinih ~iopa koje su tog jednog premalje}a dole}ele ’tako rano’?! A onda, nedaleko, na skalinima od Jezuita tje{ila Giuliettu toplinom svojih godina i vjerno{}u dadilje. Pa onda, nedaleko, u Kne‘evu dvoru, godi{tima ranije, hodila kamenim stoljetnim plo~nikom za Heraklovom sjenom. Ili, ljeta pro{lih, nedaleko, na Pustijerni, kao Sadi izvrnula fudru tog Vidrina lika me|u ostacima onodobnog Grada kojem se uvijek vra}ala prepoznavaju}i mu dah i miris u naborima svojih haljina i vrijeme u perikama starica koje su odnekud iskrsavale, jasnih optere}uju}ih istina. Ili kada je, nedaleko, u Pilama, {ap}u}i s Parokom u no}i crnih ljepirica, bila jednom od onih ostavljenih ‘ena koje se hrabre neiscrpnom energijom samoodr‘anja, dok valovi mora u njezinoj du{i juga prikrivaju ‘ivotne plime i oseke. I ne zadovoljavaju utihe. Ili kada je, nedaleko, na Lovrjencu, bila jedna od onih vladarica koje lome sudbine neposlu{nih i nepo}udnih, ostaju}i zarobljena kamenim zidovima tvr|ave. U hladnoj prostranoj sobi zaustavljenih vjetrova i otvorenih grobova. Uslo‘uju}i im sudbine samo njoj znanim obrambenim mehanizmima. Bez obzira na Prve glumce, Grobare ili Satire. Mo‘da iste one koje je, nedaleko, na Gracu, vadila iz torbice kao pupice od porculana da se poka‘u u nekoj od sekvenci Dum Marinova sna. Onoga sanjana poslije, nakon ru‘na bu|enja svih i Tirenina plesa na zgari{tu Dubrave. Prije. Nedaleko. Dok je kao ku}epaziteljica Posljednjeg ljetnog cvijeta snatrila Evin poku{aj bijega u mogu}oj odabranoj Strategiji leptira. I kada bi, nedaleko, u nekoj od pala~a ili pitosporama ome|enih |ardina ljetnikovaca, upijala vje~ni neishlapljeli miris Grada, neponovljiv odgovaraju}i joj parfem sa~injen od lovora, vrijesa i pelina. Zatim dugo u no} pedantno preslagala suzama natopljene obrazine likova od prethodnog dana paze}i da se, samo njoj znanim rasporedom, poslo‘e me|u one nasmije{ene, iske{ene i ostavljene u buralu sobe. Sortiraju}i uloge kojima }e se ponovno jednom vratiti, iskoristiti ih mo‘da ili zauvijek ostaviti natopljene naftalinom i kamforom. Ili namirisane lavandom koju }e osobno ubrati kada utihnu pozornice i opuste gledali{ta, a ona od{eta u 153
novi prizor koji je o~ekuje. S ve} postavljenom scenografijom, nestrpljivim partnerima i kostimom kojem }e dati osobnost, gluma~ki brane}i vrline i slabosti lika koji je o~ekuje. Otrov kazali{ta, samo njoj znane kemijske formule oku{at }e kao Markiza i uvijek iznova novom energijom osna‘ena tra‘iti nove izazove, sve zahtjevnije zada}e njoj imanentnih kriterija. Kriterija koje sama postavlja i ~ije je, istodobno, mjerilo. A tek snovi? Tko umjesto nje no}u sanja? I tko se, probu|en, u njoj, jutrom odaziva na: Dobro jutro! I koliko ‘ena s njom lije‘e i koju, svaka od njih, lunu odabire za suputnika snovima. Misterij glume tek je mogu}e naslutiti. I svaki poku{aj njegova de{ifriranja uzaludan je. Ali i nu‘an. Gluma je literatura — mo‘da je netko zapisao, a glumac je pisac, bez obzira na autora drame, zasigurno je pogrije{io taj isti poku{avaju}i ra{~laniti tanane nijanse procesa nastajanja velikih gluma~kih kreacija. Njezin izbor zasigurno bi se u mnogo ~emu razlikovao od sli~na poku{aja teatarskih kroni~ara i bilje‘ni~ara festivalskih sezona. Onih koji prelistavaju kazali{ne programe i arhiviraju plakate predstava. I, eventualno, oboga}uju press–clipping isje~cima kazali{nih kritika, agencijskih vijesti i gradskih kroni~ara kulturnih doga|anja. Njezin izbor zasigurno je, ve} u ishodi{nim povodima, intrigantniji i osobniji. Godi{ta kazali{ta njezina su mladost. Nestarenje osvije{teno i oboga}eno gluma~kim izazovima i ostvarenjima tek naslu}enih granica. A pri~a se nastavlja. Jedina od mogu}ih. O Glumici. O Teatru. O Milki Podrug Kokotovi}, naravno. Obojat }emo, poku{avaju}i iznova izbje}i zornost nakane, slijede}i izmi{ljeni prizor — sutonom. Onog dijela dana i razdoblja ‘ivota koji obavezuje, optere}uje i oboga}uje zate~ene. Mirisima juga uslo‘iti mogu}u scensku sliku u kojoj Ona — Gospogja Mara (sama), gleda taj isti suton s jednom rukom na tavolinu a drugom, nakon {to stidljivo da znak rekviziteru, prebire kralije{. ^iope mahnitaju u njezinoj du{i. Suze su, upijene u bumbaku zore, ostavile tragove na njezinom licu. Utihnuli su zvonici i ekvinociji su ve} davno apsolvirani tragovi usuda. Pred njom kajpica prazna i kanarinac, na buralu, kljuca mrvice ostavljenog be{kota u pjatini}u. Kao godine. Onda, kroz otvoren prozor, nalet juga donosi miris joda i {um ~empresa. I glas njegov koji opominje. Zove i podsje}a. Ona (sama) ustaje i prilazi prozoru s kojeg se vidi mala kamena kapelica. I ‘ena neka u crnini koja hrani golubove. I jedna ‘ena druga koja ulazi u kapelicu i iz nje izlazi. Njezinog su stasa obje. I figuru njezinu ima sjena koju kriju br{ljanom obrasle lovorike u |ardinu. Ona zatvara persijane i dugo, dugo (sama) stoji uspravna kao svije}a na sredini salo~e koju je po mjeri njezina hoda, opet, domislio scenograf. A scenski radnici, zaboravljaju}i zadatke, ne diraju kulise Grada u koje }e u{etati nakon {to od{uti novi monolog utihe jedne od ‘ena u crnini. I sve }e se ponovno poslo‘iti u storiju koja poku{ava pojasniti nikada odgonetnutu tajnu gluma~kog umije}a i sazrijevanja. Scena je ista, prizor mo‘da novi. Garderoba. Dim cigarete. Onaj neponovljivi prepoznatljivi miris kazali{ta donosi vjetar s okolnih poljana. Onaj drugi jed154
nako neodoljiv specifi~an miris scene, lo‘a i partera Kazali{ta identifikacijski je znak prostora u kojem }e Glumica odabrati tek jedan od brojnih kostima koji joj stoje na raspolaganju. Iz isto toliko predstava. I nekoliko razglednica sje}anja, pozdrava kolega i redatelja iz drugih gradova i kazali{ta. I u trenutku mogu}e dvojbe koji kostim odabrati i lik odigrati, uzet }e moskar ili programsku knji‘icu neke predstave i u kratkim sekvencama odvrtjeti film koji po~inje i zavr{ava podizanjem zastora. Ona, opet, na sceni kojoj je davno izmjerila dimenzije i skrojila akustiku prema boji svoga glasa, izgovorit }e neki od monologa slute}i se u isto vrijeme kao vlastita partnerica, korekcija ponude umije}a glumice koja sve mo‘e i zna kako odglumiti. Bez obzira koliko ‘ivota odabrala. I suze koje prolijeva s pokri}em i onda kada joj do pla~a nije. A osmijeha nikada ne nedostaje. A tuga... Bez njih nema teatra. I kada, ~udesima nekim vje{tim redateljskim ili dramaturgovim ponovno u novoj predstavi uskrsne kao glumica vladika dubrova~ka zatvorit }e se krugovi njezinih ‘ivota u tek jednoj njezinoj izgovorenoj re~enici. I otvoriti novi, koji }e nas uvu}i u samo ishodi{te umjetnosti. Kojem }emo nazo~iti nesvjesni sretnih okolnosti koje nam se nude. Radosti koju dijelimo. A ona? Ona je uzdahom ili kretnjom tako, jednom, nedaleko, paze}i da se sudbine ne zapletu u nerazmrsivo klupko ‘ivota ljubila strastveno njega, koji je nudio plov nezaboravom u mirisnoj posteljini no}i. Onoj zlokobnoj no}i Ekvinocija. O~aj i tuga koji ostavljaju tragove. I godi{ta ‘ene preispituju no}ima nesna. Nedogrljenim grljenjima. Zatomljenih strasti i su‘enih obzorja uz tinjaju}e svjetlo lumina. A onda, jednom, nedaleko (ili mo‘da ~ak na istom mjestu, sceni), ili mo‘da prije, zapaliv{i cigaretu pri~ala je mladoj glumici o tome kako je gluma~ki poziv zahtjevan i kako mu se mora posvetiti bez ostatka. Odmjeravaju}i reakcije ljepookih studentica i, onako igraju}i se mislima, prebirala mogu}e gluma~ke podjele, jednom, kada malo odrastu i uozbilje se, {to im nije preporu~ivala. I partnere im nalazila u nekim budu}im podjelama velikih festivalskih predstava. I onda, ponovno trenuci kontemplacije i do krika sa‘ete projekcije kadrova brojnih gluma~kih kreacija koje se po njoj pamte. I ne zaboravljaju. Dovoljno dugo. Svjesna toga inspirativnog teatra i obvezuju}ih rezonancija svake nove uloge. Odjeka koji joj je uvijek bio dodatni motiv, neodoljiv izazov i povod za nova iznena|enja. A pri~a se, jer tako je jedino mogu}e, nastavlja. Ve~eras na sceni Kazali{ta Marina Dr‘i}a premijera... Festivalski dramski ansambl ve~eras }e premijerno... Praizvedbom drame... Prvakinja hrvatskoga glumi{ta Milka Podrug Kokotovi} dobila je... Koliko novih i koliko poznatih op}enitosti. Ali i svjedo~enja i bitnih datuma hrvatskog glumi{ta. A pri~a? Evo mogu}eg nastavka. Kada garderobijerka, odlaze}i, tek pritvori vrata garderobe, u ostavljene kostime ulaze ‘ene koje je igrala i nude svoje predstave. Ona }e tada, poznavaju}i tu mo‘da makabri~nu i teatarskim snovima imanentnu seriju dodatnih nenapisanih ~inova ve} znanih i uprizorenih tragedija, prikazanja, komedija i drama... ona }e tada, ne govore}i nikome, od{etati u samo}u. Znaju}i {to se u 155
garderobi doga|a. I, naravno, imati o tome svoje mi{ljenje. I kada se Kazali{te preustrojavalo, kadrovski obnavljalo, restauriralo ili nudilo novim izazovima, tra‘ila je nove mogu}nosti i dodatne energije. Vlastite i ostalih. A pri~i nikada kraja... Kada su oni isti zelenci jednom svirali serenadu, a Orlando se znakovito smije{io dok je, ‘ure}i se na neku od proba, ranila u spasonosnu i inspirativnu ti{inu kazali{ne zgrade, u koju glumci ulaze s one strane gdje je stara gradska luka specifi~na mirisa mora, bila je usredoto~ena na tu redovitu ophodnju Stradunom bez obzira dolazila na njega s Pila, Plo~a ili Bu‘e. Dovoljno rano prije ostalih da osluhne dah lika koji }e odigrati i prepoznati i kojem }e se uskoro posvetiti te da prokontrolira raspored lebde}ih Bukov~evih an|ela i ostalih na plafonu iznad partera. Da pred praznim gledali{tem iznova dozove duge odobravaju}e aplauze nebrojenih premijernih sve~anosti i nezbrojiv broj repriza. Bila je ona i jedna od Tri visoke ‘ene koja je destruirala vlastiti ‘ivot pronalaze}i dovoljno poticajne energije za novi trag koji }e otkriti. Mudrost koja }e je obogatiti. Savjet koji }e nesebi~no dati. A onda u{utjeti. Kada se Tri visoke ‘ene uslo‘e i multipliciraju u Djevoj~ice, sinjorine i gospo|e. U nekoj novoj redateljskoj postavi Ma{karata gospo|a antikijeh. Utonuti u onaj nikomu znani i tajnoviti svijet glumice iz koje crpe nadahnu}e, energiju i usavr{ava umije}e. Ili }e nam se sve to tek pri~initi. Nama smrtnicima, koji tek poku{avamo uzaludno de{ifrirati nemogu}e. Onu zapletenu i samo posve}enima danu darovitost. Prometejstvo s predumi{ljajem. Iznena|uju}i nas uvijek iznova. Uvijek prepoznatljiva, druk~ija i svoja. Vladika glumica sna. Glumica vladika sna. San glumice vladike teatra. Te nikada osvojene obe}ane zemlje vje~nosti u koju, stjecajem okolnosti, tek uspijevamo na trenutak kro~iti i, zatravljeni sjajem i stra{}u onih koji je naseljavaju, povla~imo se u egzil obi~nih nam ostavljenih ‘ivota. Taj trenutak iskoraka na koji se odlu~imo bit }e dovoljan za trag koji }e nam se urezati u sje}anje. Dovoljno kratak da nemamo izbora. I svjedo~enje o glumi~inu teatru koje se nudi bogatstvom znanih i neotkrivenih zemljovida i duhovnih sastavnica od koje je sa~injeno. I onda, drugo nam ne preostaje, pi{emo o tom eteri~nom oblaku koji mijenja boje, polo‘aj na nebu i oblik, ali koji je uvijek iznad nas oboga}uju}i nam nebo. Poku{avamo sklopiti pri~u u kojoj Teatar nosi njezino ime. I kada pri~a jednom, bez nas, bude zaklju~ena — sve }e se iznova po~eti doga|ati. Ponovno }e isplivati to~no odmjerenu i unaprijed zadanu dionicu na Belviju i krenuti u novu {etnju tek naslu}enih itinerara. Paze}i da se ne susretne s likovima koje je tuma~ila. Ali da, istodobno, s odabranim sugovornikom provjeri svoje gluma~ke dvojbe i strahove. Svjesna da }e ve} iste no}i biti Ona od koje uzaludno poku{ava pobje}i. Besprijekorno to~na i samosvjesna u ~asu suo~enja sa samom sobom. Glumicom. Jedinom mogu}om Milkom Podrug Kokotovi}.
Dubrovnik, svibnja 2001. 156
64. Milka, 1971.
65. Milka, 1971.
Jak{a Fiamengo
MILKINO MNOGOLIKO LICE
Milka Podrug Kokotovi} oduvijek me fascinirala energijom koja poput precizna lasera otapa bezli~ne ledenjake i od slova uporno ~ini uloge pa‘ljivo biraju}i sebi primjerenu vrstu izazova. Pratim je od ranih sedamdesetih uvijek se iznova dive}i na~inu na koji u jednoj osobi umije spojiti ~esto opre~ne naravi. Gotovo redovito njezine su ‘ene iz naroda u sebi sadr‘avale ne{to damsko, ne{to {to jednostavnosti dodaje izvanserijsku posebnost. Isto tako, njezine su salonske gospo|e iskrile uvijek ne~im {to je svojstveno priprostim pu~ankama, ne~im {to je otapalo uko~enost otmjenih manira. Ne}u pogrije{iti ako ka‘em da je malo dramskih umjetnica koje su znale posti}i taj spoj, a da jedan sloj igre ni na koji na~in ne optere}uje ili poni{tava drugi. Uvijek je tu bubrio ‘ivot pa bio on prikriven ili oslobo|en, odjeven u nje‘nu svilu ili u grubo sukno, fina ili hrapava tkanja, tragi~no–uzvi{enog ili pak komi~no–prostodu{nog usmjerenja. Nisam vidio sve njezine uloge, ali desetak njih dobro pamtim. Onu prvu osobito: ukazala mi se kao Heloise (u Heloise Abélardu u re‘iji Tomislava Radi}a) u dubrova~kom Rozariju u okviru davnih Dubrova~kih ljetnih igara prije tridesetak godina — u onom polutamnom komornom prostoru, u fizi~kom »tjesnacu« koji {iri prostornost duha, a pâh se tamjana {iri treperavo poput svjetla s vo{tanice. U toj poniznoj sekvenci tu‘ne ispovijedi kao da se osloba|ala ptica, ona slatka ptica (izgubljene) mladosti i zasi}enim zrakom lebdjela tjeskoba ranjene naravi. Svjedo~ila je Milka onu svoju unutarnju bol Heloise i o~itovala sje}anje na nestalu svjetlost iskazuju}i skru{enu buntovnost redovnice, izlu|ene ‘ivotom i ka‘njene za slobodu ljubavi i duha. Uvijek }u pamtiti taj susret i kasniji razgovor za novine, tu plamte}u duhovnost koja ispa{taju}i grijeh spram dogmi i konvencija svejedno ne odustaje od ‘ivota i tjelesnosti. Jedna se sudbina plasti~no zrcalila iz svake bore i grimase lica, iz onih krupnih o~iju {to su poput kale‘a ‘ivota, iz onog introvertnog posluha uzburkanih unutra{njih vrenja. Doista, bilo joj je dovoljno samo lice — ono lijepo lice, koje se, tada, jo{ nije bilo odve} udaljilo od mladena~ke ‘ivahnosti — pa da se u njemu nazre, vidi i od~ita krajolik du{e i spozna dubina. Njezin samo159
stanski solilokvij bio je ujedno i molitva i krik, zatomljena i suspregnuta iskra koja se te{ko miri s mjerom trenutka, a on joj je i zadan i nedostatan. Heloise je u toj ~udesnoj ispovijedi doista bila poput ptice u kojoj kipti sloboda leta bez obzira {to priznaje pad i pristaje na hod na krhkim nogama. Milkino lice. Ima u njemu one tople i bogate rusti~nosti Dalmatinske zagore, onog kamenjara i {krtih vizura rodnog joj Dicma, onih nevinih i naivnih izljeva prostodu{ne neposrednosti, onih vedrina i zabrinutosti u svekolikim mijenama. I fino}e koju brusi iskustvo, mudrosti koju gomila hod vremena i osje}anje prostora, izbirljivost zapisanih doga|aja, za~udnost introspekcije. U tom se licu ogleda i ono gosparsko i ono svjetsko, zagrljaj Grada i jezika, dobre vibracije i zanosi, zaigranost i {irina duhovnih protega. Ima u njemu one neiscrpne radosti, ali i tragike svih provenijencija, od onih arhetipskih anti~kih do ruralnih dana{njih u okru‘ju zamosorskih bura, od onih pu~kih i gra|anskih na ulici, koja je definitivno neuni{tivi svakodnevni na{ teatar, do gracioznih kretanja me|u porculanom i baroknim ogledalima, uz kavaljere i do{aptavanja. Ma, nema sumnje o tome: ljudsko je srce libar u koji su upisana sva na{a stanja, sve do‘ivljeno i sve {to pripada slutnjama. U njemu su svi na{i ra~uni sa ‘ivotom, u njemu je upisano i ono {to nismo rekli jerbo su {utnje rje~itije. I nema reljefnijega krajolika (lik!) i krajobraza (obraz!), nema dublje vode, nema viso~ijeg neba. O svemu tomu imao sam prilike ~esto razmi{ljati prizivaju}i u pamet Milkino lice u onom uokvirenom malom zadanu prostoru koji joj ostavi redovni~ki kostim, u{tirkani crni veo i, ispod njega, bijela kapica, po propisu katoli~ke crkve. U tom crno–bijelom slaganju odje}e mo‘e se od~itavati simbolika koja ima svoju op}u, ali i pojedina~nu vrijednost. Taj okviri} odore, koji kao da je »izrezan« samo zato da se vidi lice (u redovnica, uz ruke, jedini otkriveni dio tijela), zapravo je prozor u svijet, pozornica za igru u kojem jedno, samo jedno lice pokazuje da u njemu ‘ive stotine i stotine njih. A to Milkino Heloisino lice i jest bio prozor~i} duhovne klauzure s re{etkastim rasterom konvinktne tajnovitosti i predanosti razgovoru s Bogom, iznenadne zamjene jedne ljubavi za drugu, slutnji izvanzemaljske pomirbe, spoj tjelesnog i duhovnog u jednom dahu i u beskona~nosti, koji se otkupljuje na{im sudjelovanjem u patnji, u pasionskoj vjeri da nas razgovor ne samo zbli‘uje i rastere}uje nego i ~ini manje osamljenima. Zacijelo koji put i sami osjetite u kakvu starom portretu »razgovor« lika s onim {to je izvan okvira slike, a treperi, ‘ari, odra‘ava se na portretiranu licu poput proplamsaja vatre s kamina. Monolog je i tada zapravo ipak samo dijalog. Razmi{ljate li tada kamo su stvarno uprte o~i ljudi na slikama: u gomilanje udaljenih oblaka na obzorju ili pak milenijsko isijavanje podnevne svjetlosti? U svakom slu~aju, i tu nas nakupine metafizi~nosti jasno upozoravaju na skroviti ‘ivot stvari, ljudi i pojava, a, eto, sve se to mo‘e osjetiti u Milkinu licu, u onom blagom treperenju izraza i ekspresiji dubinskog istra‘ivanja unutra{njih stanja, koje ~ini da 160
se vidi i ono {to se ne vidi, ~uje ono {to se ne ~uje i osjeti ono {to sve zamjenjuje i svemu je mjera. Dobro ka‘u da se prve ljubavi ne zaboravljaju i da nas obilje‘e za cijeli ‘ivot. Mene je to Milkino lice osvojilo, ta njegova izra‘ajna svemo} ili, jo{ bolje, njegova mo} da bude svjetiljka. A u vatru uvijek vjeruje{ bez ostatka, iz nje smo ro|eni sagorijevaju}i u zamr{enu procesu koji smo pateti~no nazvali ‘ivotom. Iz lucerne s plamenom izlaze slike i praslike, duhovi i nakaze, a ‘i‘ak lumina trajni je iskaz ne~ije prisutnosti, pa bio on uz oltar ili uz grob. I... dakako, mogli bismo i nadalje navoditi sva ona nebrojena poznata i nepoznata svojstva i zna~enja vatre da bismo ponovili na koji se sve na~in o~ituje. Uvijek }e to biti samo vatra u nebrojenim oblicima. A Milkino je lice vatra na kojoj sam se grijao tridesetak godina, gledaju}i je potom i kao Vojnovi}evu Jelu, kao Vodopi}evu Maru, kao Dr‘i}evu Babu, i Sadija, kao Stullijevu Katu Kapuralicu, kao Thelmu Marshe Norman, kao Novakovu Erminiju, Mati{i}evu Mariju, Krle‘inu Liviju Ancilu (Klaru Anitu), Gunduli}evu Stojnu, Euripidovu Jokastu, Bo{njakovu Strinu... I o tim likovima kao i o Heloisi, jednako kao i svim drugima, napisana je cijela literatura, i to ne samo prigodnih postpremijernih kritika i opservacija nego i onih u kojima je egzemplar njezine glume gotovo redovito bio povod za esejisti~ki prodor u gluma~ko umjeteonstvo kao takvo. Njezinoj igri uvijek je posredovala (barem) dvojnost, nazna~ena na po~etku ovog teksta, stvaraju}i, razvijaju}i osobnu igru, ali ne ispu{taju}i op}e niti i ne iznevjeruju}i op}i tijek, a uvijek uz puno po{tovanje partnera. Mo‘da je za to najbolji primjer Kate Kapuralica (Stullijeva Kate Kapuralica u re‘iji Tomislava Radi}a), jedna od onih uloga koje u Milkinu gluma~kom orsanu ponajvi{e respektiram. U punom grotesknom i naturalisti~kom osvjetljenju, njezina Kate bijedi i obiteljskom rasapu u ru‘nom svakodnevlju urbanog bestijarija suprotstavlja groteskni bijeg u grandecu, izimaginiranu gospo{tinu i otmjenost, ali ne bez topline, prostodu{ne jednostavnosti i sjetnih iskrenja. Uhva}ena u stupicu ‘ivota na dnu, natru|enom tmurnim bezizlazjem, pretrpanim alkoholnim parama i so~nim psovkama, Kate ima dovoljno ponosa da makar sanja i u sebi raste, da se i u stvarnom i u onom verbalnom pijanstvu izbori za smisao. A nije li gluma i umjetnost u cijelosti zapravo tek puko hvatanje tog smisla koji ljudima tako neugodno izmi~e? Milkina Kate, koja tvrdo}u elementarne egzistencije okretno plete s lirikom uzleta u umi{ljenu neostvarenost u ‘ivota dostojnijem svijetu, dobiva eruptivnu snagu vjerodostojna iskaza iz uboga miljea. Nekim je likovima udarila mjere pa }emo se, gledaju}i ih u drugim tuma~enjima, uvijek i nehotice prisje}ati kako je to Milka osvijetlila i ispunila ‘ivotom. Njezina antologijska Jele (Vojnovi}ev Ekvinocijo u re‘iji Ivice Kun~evi}a) u kruni tuma~a Vojnovi}evih likova biser je posebna sjaja gluma~kog umije}a visoke razine. Koliko li je slojeva ‘ivota udahnula u taj krhki, ali neslomljivi lik, koji unu161
tra{nju dramu nosi u sebi kao kri‘ da bi gotovo u dahu iz nje usudno provalila muka i pretvorila se u rije~, koja nikoga ne mo‘e ostaviti ravnodu{nim. Bore}i se za pravo svog lika, Milka se cijelim svojim gluma~kim ustrojstvom bori za pravednost, koja ima kozmi~ke razmjere. Zapravo, i na ovom liku (i mo‘da ba{ najvi{e po njemu) moglo bi se re}i da su Milkina specijalnost upravo te ‘ene iz puka, koje tra‘e svoje pravo i govre}i svoju istinu arhetipski se impostiraju na sceni u korist op}ega dobra. Fascinirala me Milka i u Vodopi}evoj Tu‘noj Jeli (re‘ija Ivica Kun~evi}) sudjeluju}i u scenama gdje se ~itav prostor Pila pretvorio u scenu, fascinirala me ona njezina aretejska dvojakost u petrificiranu prostoru ljetnoga Bokara s ne~ujnim morem i ozvjezdanim nebom kao svjedocima (Krle‘in Aretej u re‘iji Georgija Para), kad je premo{~uju}i vrijeme likom (likovima) prosudila ponavljanju motiva i svevremenskim protegama naravi, od one razuzdane anti~ke do ovovjekovne, koja je potro{ila razloge za radost. Prihvatio sam je kao Mariju u onoj u onoj bo‘i}noj no}i (Mati{i}eva Bo‘i}na pri~a u re‘iji Marina Cari}a), zato~enu u velegradskoj radnji, u pani~nom i bezuspje{nom tra‘enju izlaza iz proma{enosti. Svidjela mi se toplina skojom je kao redikulozna Erminija (Novakovi Mirisi, zlato i tamjan u re‘iji Marina Cari}a) opslu‘ivala specifi~nisvijet u vje~noj inscenaciji dalmatinskog sredozemnog panoptikuma... U ‘ivotu je dramske umjetnice pro{la mnogo, ali su dvije konstante obilje‘ile njezino umjeteonstvo: Teatar i Grad, Grad i Teatar. Gorljiva u oba smisla (smjera), nije im propu{tala slu‘iti kad god je bila pozvana. Kladila se na teatar i sve duboko pro‘ivljavala. Studiciozno. Kladila se i na Grad i njegov univerzum. Te{ko je do‘ivjela njgovo barbarsko ru{enje u onim stra{nim danima kad su srpsko– crnogorski ~etnici vandalski poku{ali obra~unati s kamenomljepotom, koja pod zastavom Libertas nije njihova i koje nisu vrijedni. Ona Dr‘i}eva poguba ljudske naravi jasno se vidjela na njezinu licu. Sje}ate li se one njezine fotografije s groblja u Dubrovniku prilikom ukopa pjesnika Milana Mili{i}a, objavljena na naslovnici »Slobodne Dalmacije«? Cijela drama bila je u tom pogledu, sav jad rata i nemi}i u bolu; s njezina je lica govorila i tu|a patnja. Kad je tih dana do{la u Split, odazvala se na poziv autora ovog priloga, uklju~ila se u obilaske onih kojima je najpotrebnije, spremno je govorila poeziju, na svoj gluma~ki na~in sudjelovala u ratu. Bila je to zacijelo najbolnija njezina uloga. Odigrala ju je i bila sretna kad se vratila, kad je mogla na one iste daske one iste re~enice pred onu istu publiku... Ostalo je lice bez kojega je ne samo dubrova~ko ve} i svekoliko hrvatsko glumi{te nezamislivo.
162
Vrijeme za sjene Vrsno}i glume Milke Poldrug Kokotovi} Kad zgasnu svjetla i spadnu maske I vijek svoj svr{i jo{ jedna drama Ho}e li ‘ivot zna~iti daske I nakon {to ih prekrije tama? Ho}e li Gradom pro}i artisti, Tvr|i od mira, mek{i od snova? Ho}e li drama, ta rije~ {to ~isti, Pro~itat ‘ivot do zadnjeg slova? Dok zastor pada uz {kropot reski Smrt je uz rame prvoj groteski U staroj igri od sna i mijene. Ko lu~ od zemlje i prah od bljeska @ivimo, Milka, i nakon pljeska Taj dim od pla~a i smijeh od pjene, Napola ljudi, napola sjene.
163
66. Milka u Parizu, 1978.
164
67. Milka na Stradunu, 1978.
68. Milka
166
69. Milka s dubrova~kim glumcima, 1978.
167
70. Milka — M. Cari}, 1986.
168
Hrvoje Ivankovi}
KRITIKA O MILKI PODRUG KOKOTOVI]
Gotovo cjelokupnu svoju kazali{nu karijeru dramska umjetnica Milka Podrug Kokotovi} ostvarila je na pozornicama Dubrovnika, u repertoarnim predstavama Kazali{ta Marina Dr‘i}a i Dubrova~kih ljetnih igara.1 Uskogrudnost male sredine, ~este krize institucija u kojima je djelovala i udaljenost od sredi{ta u Milkinu slu~aju nisu prouzro~ili prepu{tanje, odustajanje, prosje~nost ili defetizam. Antologijskim je kreacijama obilje‘ila najve}e uspjehe dubrova~kog kazali{ta i neke od najslavnijih predstava Igara, no status prvakinje nacionalnog glumi{ta postupno je dosezala i ostvarenjima u »gubitni~kim« predstavama koje su mnogi ‘eljeli zaboraviti. Otkrivala je i tra‘ila i tamo gdje se na prvi pogled nije imalo {to tra‘iti ili otkrivati, shva}aju}i kako se u maloj sredini, daleko od sredi{ta i bez mnogo mogu}nosti izbora, jedino na taj na~in mo‘e gluma~ki razvijati i sa~uvati umjetni~ki dignitet. Stoga su joj kriti~ari »hodo~astili« kao malom kazali{nom ukazanju, zastaju}i pred snagom i slojevito{}u njezina iskaza. Milkin press cliping, naime, doslovno vrvi hvalospjevima i izrazima kriti~arskog ushita, u {iroku rasponu od teatrolo{ki dobro fundiranih analiza, preko nadahnutih i slikovitih impresionisti~ko/do‘ivljajnih osvrta, do banalna nizanja superlativa u autora ~ija dnevnokriti~arska rutina i skromna terminolo{ka aparatura nisu bili dovoljni kako bi opisali njezin gluma~ki postupak. Ta bogata i raznovrsna gra|a, razbacana po novinama, stru~nim ~asopisima i knjigama, nije, dakako, dovoljna kako bi se posve precizno rekonstruirala i ra{~lanila jedna sjajna i po mnogo 1
Cjelokupni popis uloga Milke Podrug Kokotovi} sastavio je za monografiju o glumici Miljenko Foreti}. Repertoar kazali{ta Marina Dr‘i}a od 1945. do 1980. teatrografski je obradio Miljenko Foreti} u prvoj knjizi »Repertoar hrvatskih kazali{ta 1840–1860–1980« (priredio i uredio Branko He}imovi}, Globus i JAZU, Zagreb 1990.), a dramski reperoar Dubrova~kih ljetnih igara Hrvoje Ivankovi} u monografiji »Dubrova~ki ljetni festival 1950/1999.« (uredio Miljenko Foreti}, Dubrova~ke ljetne igre, Dubrovnik 1999.).
169
~emu posebna gluma~ka karijera, no ipak je nezaobilazna pri bilo kakvom poku{aju njezina temeljitijeg i{~itavanja i vrednovanja. Ovdje }emo, stoga, u panoramskom pregledu, poku{ati nazna~iti klju~ne naglaske iz dostupnih nam kriti~kih osvrta na va‘nije predstave u kojima je Milka Podrug Kokotovi} nastupala od svog dolaska u Dubrovnik i dubrova~ko kazali{te, godine 1954. Dubrova~ko Narodno kazali{te sredinom je pedesetih pro‘ivljavalo ozbiljnu krizu, pa se ~ak u jednom trenutku razmi{ljalo i o privremenom raspu{tanju ansambla sastavljena od »provincijalnih gluma~kih ~ergara, amatera i ponekog talentiranijeg glumca«. Sivilo u koje je tih godina dubrova~ki teatar sve dublje tonuo potencirali su unutarnji sukobi i antagonizmi, nespremnost sredine da kazali{tu pru‘i adekvatnije uvjete i stihijsko repertoarno promi{ljanje koje je i{lo iz krajnosti u krajnost: od posvema{nje neosmi{ljenosti do prevelike ambicioznosti, koja je kulminirala u sezoni 1954/55. kada su na repertoaru bila predvi|ena djela Goethea, Vojnovi}a, Krle‘e, Shakespearea, Beaumarchaisa, Racina, Euripida, Millera i Steinbecka, pri ~emu se teatar s kvantitativno i kvalitativno skromnim ansamblom na{ao, zapravo, »u ~isto tehni~koj ulozi prijenosnika tog literarnog fundusa«2. U godini kada Milka Podrug Kokotovi} dolazi u Narodno kazali{te privremeno su raspr{ene i po~etne optimisti~ke vizije o ansamblu dubrova~kog kazali{ta kao o sto‘ernom ansamblu novopokrenutog ljetnog festivala, pa od 1954. do 1958. dubrova~ko kazali{te, osim nominalno, uop}e nije nastupalo na Dubrova~kim ljetnim igrama. Novinski osvrti na predstave dubrova~kog kazali{ta u to su vrijeme relativno rijetki, a pi{u ih gotovo isklju~ivo lokalni kriti~ari i novinari. Zabilje‘ili su oni i dolazak mlade glumice Milke Podrug koja je u svojoj prvoj dubrova~koj sezoni odigrala pet uloga, po~ev{i s Phoebom u Begovi}evoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci3, te Marry Warren u Millerovim Vje{ticama iz Salema4. Tako Antun Goran, sumarno pi{u}i u »Na{oj sceni« o prvoj polovici kazali{ne sezone 1954/55. u Dubrovniku, primje}uje njezin talent, ali joj upu}uje i prve pokude. Donose}i prosudbu o uprizorenju Amerikanske jahte u splitskoj luci on, naime, primje}uje kako se »kod Milke Podrug koja je igrala Phoebe osje}alo odvi{e krutosti u pokretu«, te kako »ni govornu fakturu nije u potpunosti savladala«, dok mu je »svojom interpretacijom Marry Warren« u postavi Vje{tica iz Salema dokazala, naprotiv, »da je talentirana mlada glumica«5. Ne{to rje~itiji tim je povodom bio 2
3 4 5
170
Citati i prosudbe o djelovanju dubrova~kog Narodnog kazali{ta u tom razdoblju doneseni su prema radu Miljenka Foreti}a: Dubrova~ko kazali{te od 1945. do danas i dokumentaristi~ka gra|a o njegovu djelovanju, Kronika Zavoda za knji‘evnost i teatrologiju JAZU, Zagreb, god. VI, br. 14/15/16, 1980. Milan Begovi}: Amerikanska jahta u splitskoj luci. Redatelj: Vesna Kauzlari}. Premijera: 29. 12. 1954. Arthur Miller: Vje{tice iz Salema. Redatelj: Vesna Kauzlari}. Premijera: 16. 2. 1955. Antun Goran: Nakon pete premijere, Na{a scena, 15. 4. 1955.
kriti~ar »Slobodne Dalmacije« Ivo Viskovi}, koji je ustvrdio kako je Milka Podrug »jednostavnom, ali vrlo izra‘enom igrom... sve karakteristike (svoga lika, op. a.) jasno i impresivno predo~ila gledaocima«. Milkina Marry Warren bila je, po Viskovi}u, »pomalo naivna i zapla{ena djevojka, uvijek spremna da u strahu oda zajedni~ku tajnu o ~aranju u {umi, ~as sklona da poma‘e onima koji se bore za istinu, ~as da zapla{ena, s druge strane, la‘no optu‘i pravedne«6. Valja re}i, ne sude}i o Viskovi}evu stilu i upu}enosti (kao {to to ne}emo u ovom radu ~initi ni s tekstovima ostalih citiranih autora), kako je to bila prva kritika koja je u izrazito pozitivnom kontekstu apostrofirala novoprido{lu ~lanicu dubrova~kog ansambla. Prvi koji je, dodu{e neizravno, progovorio o prepoznatljivim karakteristikama njezina gluma~kog stila (iako bi u ovom slu~aju prije mogla biti rije~ o maniru mlade glumice) bio je, pak, Fe|a [ehovi}, tada{nji kriti~ar »Dubrova~kog vjesnika«, i to u osvrtu na predstavu Ro|aka iz Var{ave7 {to ju je dubrova~ko kazali{te, u re‘iji Bogdana Bogdanovi}a, premijerno prikazalo po~etkom studenog 1955. Taj, kao i jo{ nekoliko osvrta iz te svoje prve kriti~arske faze, budu}i je komediograf [ehovi} objavio u neobi~nu obliku, daju}i odgovore na kratka pitanja o predstavi koja je sam sebi postavljao, pa je tako na pitanje o komediji Ro|aka iz Var{ave, ameri~kog pisca Louisa Verneuila, kratko i decidirano odgovorio »Brodvejska, tre}erazredna«, a o njenoj dubrova~koj izvedbi: »Osrednja, neujedna~ena.« Na pitanje o Sonji, liku koji je u Ro|aki iz Var{ave interpretirala Milka Podrug, [ehovi} odgovara: »... Da je nijesmo gledali u Amerikanskoj jahti njena Sonja bi nas mogla u potpunosti zadovoljiti. No, intonacija pojedinih rije~i i re~enica, ’ustaljeni’ pokreti i stavovi — neminovno nam name}u asocijacije na ostale Milkine uloge. U izgradnji Sonjina lika, Podrugova se slu‘ila vi{e zalihama rutine, negoli studijem tipa. Zato je njena Sonja vi{e sli~ila kurtizani ove}ih balkanskih provincija, a nikako ljubavnici {ampionu te{ke kategorije i vjerenici {panskog granda. Ipak, ona je jedina koja je shvatila Verneilov humor i ~esto ga uspje{no prenosila na publiku.«8 Zanimljivo je da [ehovi} govori o »zalihama rutine« i »ostalim Milkinim ulogama«, iako je, uz dvije prethodno spomenute, do toga trenutka mogao vidjeti jo{ samo jednu njezinu kreaciju (od kojih joj se, manje vi{e, i sastojalo sve gluma~ko iskustvo): Cvijetu u Bogdanovi}evoj postavi Starca Klimoja9. Jo{ lo{ije budu}a prvakinja dubrova~kog i hrvatskog glumi{ta prolazi u [ehovi}evom osvrtu na njezinu kreaciju Annie Jacqut u Radovanovi}evoj postavi Roussinove komedije Kad nai|u djeca10, u sezoni 1955/56. »Milka Podrug nije u svojoj ulozi prona{la pravi lik mlade Francuskinje, k}erke mi6 7 8 9 10
I. Viskovi}: Vje{tice iz Salema na dubrova~koj sceni, Slobodna Dalmacija, Split 3. 3. 1955. Louis Verneuil: Ro|aka iz Var{ave. Redatelj: Bogdan Bogdanovi}. Premijera: 2. 11. 1955. Fe|a [ehovi}: Ro|aka iz Var{ave, Dubrova~ki vjesnik, Dubrovnik 11. 11. 1955. Nepoznati dubrova~ki autor: Starac Klimoje. Redatelj: Bogdan Bogdanovi}. Premijera: 16. 3. 1955. André Roussin: Kad nai|u djeca. Premijera: 22. 2. 1956.
171
nistra gospodina Jacquesa«, pi{e [ehovi}. »Za vrijeme cijele predstave, izuzev nekoliko slu~ajeva, Milka je neprestano stajala van zbivanja, a poku{aji da se ’uvu~e’ u radnju i doka‘e zna~aj svog postojanja, pretvarali su se u usiljenost. Ponekad je to razbijalo realisti~an odnos, naro~ito u scenama gdje se samovoljno poigravala kosom gospodina ministra, ili je pak proizvoljno reagirala...«11 Prvu neprijeporno pohvalnu kritiku od Fe|e [ehovi}a Milka Podrug Kokotovi} dobila je u idu}oj sezoni, kada je nakon niza manjih uloga kona~no interpretirala i jednu glavnu, uz to i naslovnu: Lucreziju Borgiju u poznatoj Hugoovoj drami {to ju je na scenu Narodnog kazali{ta u Dubrovniku postavio tada{nji ku}ni redatelj Vlastimir Radovanovi}12. »U naslovnoj ulozi«, zapisao je [ehovi}, »Milka Podrug je uspje{no slijedila redatelja, uvjerljivo osciliraju}i izme|u suprotnih polova Lukrecijinog lika. Sentimentalnost Madone i uporna borba majke za ‘ivot sina neosjetno su ustupali mjesto sujetnoj te{koj i krvo‘ednoj tigrici. Te krajnosti svoga karaktera Podrugova je znala ispoljiti i istovremeno, kao u sceni pri susretu sa ’prestupnikom’ Djenarom, gdje su prelazi stanja, i pored tekstovne isforsiranosti, djelovali uvjerljivo i cjelovito«13. Posebno dobre kritike Milka Podrug Kokotovi} dobila je za kreaciju Ro‘e u postavi Budakova Klupka14 {to je po~etkom 1958. premijerno izvedena u re‘iji Bogdana Bogdanovi}a. »Milka Podrug u ulozi tetke Ro‘e sa velikom je lako}om u{la u Budakovu ulogu, daju}i joj izrazitu individualnost i ‘ivot«, ka‘e kriti~arka »Dubrova~kog vjesnika« Dubravka Lukovi}. »U na~inu hodanja, govora, glasovnim nijansama, ona je bila od po~etka do kraja, razviv{i skale svojih mogu}nosti, i jedra i vedra raspu{tenica, i dobra gazdarica, i ‘ena koja jo{ uvijek ~ezne za svojim Jursanom, daju}i jedan zaokru‘en, ljudski lik i prenijev{i se potpuno u br|ansku ~vrstinu lijepe tetke Ro‘e.«15 Sna‘an realisti~ki izraz s primjesama folklornog/pu~kog, implicira, kada je o Ro‘i Milke Podrug Kokotovi} rije~, i kritika Fe|e [ehovi}a objavljena u »Slobodnoj Dalmaciji«. »Milka Podrug je invenciozno donijela portret raspu{tenice Ro‘e«, ka‘e on, dodaju}i kako je u svojoj ulozi »vje{to akcentuirala ono narodsko«, te kako je »i pored tekstovne nedore~enosti, uvjerljivo... izrastala iz svog li~kog tla«16. Sezona 1958/59. va‘na je prekretnica u dubrova~kom kazali{nom ‘ivotu. Sustavno se po~inju dovoditi poznati redatelji iz Zagreba i ostalih sredina (Spai}, Paro, Habunek...), obnavlja se i unapre|uje suradnja s Ljetnim igrama, kre}e se u ozbiljniju obnovu gluma~kog ansambla (umirovljuju se amateri i odlaze nedaroviti provincijski glumci, a na njihova mjesta dolaze {kolovani glumci, me|u 11 12 13 14 15 16
172
Fe|a [ehovi}: Vidjeli smo dobar teatar, Dubrova~ki vjesnik, 2. 3. 1956. Victor Hugo: Lucrezia Borgia. Redatelj: Vlastimir Radovanovi}. Premijera: 22. 6. 1957. Fe|a [ehovi}: Nakon premijere Lukrezia Borgia, Dubrova~ki vjesnik, 3. 7. 1957. Pero Budak: Klupko. Redatelj: Bogdan Bogdanovi}. Premijera: 22. 1. 1958. Dubravka Lukovi}: Uz predstavu Klupko, Dubrova~ki vjesnik, 31. 1. 1958. Fe|a [ehovi}: Budakovo Klupko na dubrova~koj sceni, Slobodna Dalmacija, 4. 2. 1958.
njima i nekoliko mla|ih na ~elu s Izetom Hajdarhod‘i}em), repertoar je osmi{ljeniji, izvedbe kvalitetnije, a organizacija poslovanja sve uspje{nija, osobito od dolaska na ~elo kazali{ta Uga Luksija, po~etkom godine 1959. Pi{u}i o razvoju dubrova~kog kazali{ta nakon Drugoga svjetskog rata, Miljenko Foreti} nazna~uje razdoblje od 1958. do 1968. kao »doba po~etne prestrukturacije«, tijekom kojeg se Narodno kazali{te u Dubrovniku po~elo »postupno uklapati u suvremene tijekove hrvatskoga kazali{ta«, o~igledno se, unato~ nedostatku »izuzetnih kazali{nih svetkovina«, izdi‘u}i »iz uobi~ajene produkcije anonimnih pokrajinskih teatara«17. Razdoblje konsolidacije dubrova~kog kazali{ta poklapa se, tako, s razdobljem gluma~koga sazrijevanja Milke Podrug Kokotovi}. U njezinim osobnim »periodizacijama«, me|utim, razdoblje od dolaska u Dubrovnik, godine 1954., pa do ljeta 1965., jedinstveno je: doba lutanja i nesnala‘enja, u~enja i traganja. Izrazila je to dosta poslije, u razgovoru {to ga je godine 1979. za sarajevski »Odjek« vodila s redateljem Matkom Sr{enom. »U svom prvom periodu, u dubrova~kom kazali{tu, igrala sam sve i sva{ta«, ka‘e ona, dodaju}i kako je osje}ala »strahovit sram, naro~ito u delikatnijim scenama, u ljubavni~kim odnosima na pozornici«. »Ne{to me sputavalo, nisam se mogla otvoriti... i sti}i do fizi~kog u sebi... Igrala sam mada nemam pojma ni kako ni {to! Nisam onda znala ni tko sam ni {to sam kao glumica... U Lorkinoj Krvavoj svadbi, na primjer, igrala sam dadilju staricu, a imala sam tada dvadeset i pet godina, a glumica od preko ~etrdeset igrala je mladu vjerenicu!... Na Dubrova~kim ljetnim igrama nitko mi nije davao ni{ta... Radovala sam se kao malo dijete kad mi je pokojni doktor Marko Fotez dao da govorim ~etiri stiha na sve~anosti Otvaranja...« I doista, na Ljetnim igrama do 1965. bilje‘imo samo jednu Milkinu ulogu: 1964. igra Emiliju u Burgeovoj postavi Shakespeareova Othella18. U tih sedam sezona (1958/59. — 1964/65.), me|utim, u mati~nom kazali{tu igra ~ak trideset (!) uloga; pored ostalih, Lucreziju u Machiavellijevoj Mandragoli19, gospo|u Perellu u Pirandellovoj ^ovjek, ‘ivotinja i krepost20, Klaru u Krle‘inoj Ledi21, Amandu Wingfield u Williamsovoj Staklenoj mena‘eriji22, Gospo|u Smith u Ionescovoj ]elavoj pjeva~ici23, te naslovne junakinje Shawove Lucy Crown24 i Lorkine Mariane Pinede25, a kritika u vi{e prigoda izdvaja i hvali njezina ostvarenja, polagano je promoviraju}i u, kako se to tada jo{ znalo re}i, »glavnu ‘ensku silu« dubrova~kog 17 18 19 20 21 22 23 24 25
M. Foreti} (1980.), str. 159. William Shakespeare: Othello. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Stuart Burge. Premijera: 14. 8. 1964. (trv|ava Lovrjenac). Niccolò Machiavelli: Mandragola. Redatelj: Vlastimir Radovanovi}. Premijera: 1. 4. 1959. Luigi Pirandello: ^ovjek, ‘ivotinja i krepost. Redatelj: Mladen Feman. Premijera: 6. 2. 1960. Miroslav Krle‘a: Leda. Redatelj: Davor [o{i}. Premijera: 16. 3. 1963. Tennessee Williams: Staklena mena‘erija. Redatelj: Tomislav Durbe{i}. Premijera: 10. 2. 1965. Eugène Ionesco: ]elava pjeva~ica. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 17. 3. 1965. Irwin Shaw: Lucy Crown. Redatelj: Davor [o{i}. Premijera: 14. 1. 1961. Federico García Lorca: Mariana Pineda. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 1. 12. 1962.
173
kazali{ta. Taj proces kao da zapo~inje godine 1959., no ne kako bi se mo‘da moglo o~ekivati s Lucrezijom i Radovanovi}evom postavom Mandragore koju kritika prakti~ki pre{u}uje (predstava je odigrana svega tri puta), nego s Parovom postavom srednovjekovne francuske farse Advokat Pathelin26 u kojoj Milka Podrug Kokotovi} igra Guillemettu. Fe|a [ehovi} s poprili~nom dozom kriti~nosti govori o predstavi, zamjeraju}i, pored ostalog, nositelju glavne mu{ke uloge Lorencu Percu kako je rijetko uspijevao »pre}i rampu«, a tu pokudu koristi kao {lagvort za pohvalu koju izri~e u nastavku osvrta: »Zato nije ~udno {to je premijera u prvi plan izbacila lik Guillemette u o~aravaju}oj interpretaciji Milke Podrug. Njeno opona{anje diletantskog imalo je u sebi toliko {arma i toliko neodoljivosti da se gledalac i nehotice zapita koliko mu je uistinu poznata ova glumica.«27 S jo{ ve}im ushitom [ehovi} pi{e o njezinoj kreaciji Lucy Crown, ostvarenoj u [o{i}evoj postavi Aumontove dramatizacije istoimenoga romana Irwina Shawa. Njegova je ocjena britka i nedvosmislena: »U naslovnoj ulozi Milka Podrug je ostvarila, kakono se ka‘e, ’svoju ‘ivotnu rolu’. Na {irokom vremenskom rasponu, svaka njena transformacija imala je punu ‘ivotnu i umjetni~ku autenti~nost«28, a kratkom mu se ocjenom kako »nas je naro~ito impresionirala Lucy Milke Podrug Kokotovi} veoma {irokim dijapazonom najraznovrsnijih psiholo{kih raspolo‘enja« pridru‘io i novinar/kriti~ar »Dubrova~kog vjesnika« Mano Alkovi}29. Da je Milka Podrug Kokotovi} tih godina ve} zavladala dubrova~kom pozornicom, svjedo~e jo{ barem dvije kritike Fe|e [ehovi}a u kojima, pi{u}i vrlo negativno o predstavama, iz konteksta izdvaja i hvali njezine kreacije. Tako za Milkinu Klaru, u [o{i}evoj postavi Krle‘ine Lede u o‘ujku 1963. ka‘e kako ju je karakterizirala »‘ivotna autenti~nost«, potkrepljuju}i to kratkim »psihogramom« njezine kreacije: »U gr~evitom ~uvanju svoje ’pravne garancije’ Klara Milke Podrug Kokotovi} nije zaboravila ni na one slabosti ki~me svoga karaktera, kroz koje saznajemo i njezinu pro{lost i sada{njost, te nam se tako do~arava kompletan ~ovjek i njegova tragedija.«30 Mari~i}evu postavu Begovi}eve drame Bez tre}ega31 u o‘ujku 1964. [ehovi}, pak, smatra scenskim anakronizmom koji ustrajava na realizmu s po~etka stolje}a i na vanjskim elementima »sitnorealisti~ke pedanterije«, a za Milku Podrug Kokotovi} ka‘e kako se »kod nje ponekad mogao otkriti trenutak nedovoljne identifikacije s li~no{}u«, ali je »u cjelini lik Gige Bari}eve u njenoj interpretaciji bio... uistinu ‘iv, osvijetljen izvana i iznutra, izvanredno fino i precizno nagla{avan u gradaciji«32. U ljeto iste godine Milka Podrug Kokotovi} prvi put nastupa u premijernoj izvedbi neke predstave 26 27 28 29 30 31 32
174
Nepoznati francuski autor: Advokat Pathelin. Redatelj: Georgij Paro. Premijera: 20. 6. 1959. Fe|a [ehovi}: Advokat Patlen, Slobodna Dalmacija, 27. 6. 1959. Fe|a [ehovi}: Irwin Shaw: Lucy Crown, Slobodna Dalmacija, 18. 1. 1961. Mano Alkovi}: Deset dinami~nih slika, Dubrova~ki vjesnik, 21. 1. 1961. Fe|a [ehovi}: Otkrivanje nebitnog, Slobodna Dalmacija, 27. 3. 1963. Milan Begovi}: Bez tre}ega. Redatelj: Veljko Mari~i}. Premijera: 27. 3. 1964. Fe|a [ehovi}: Scenski anahronizam, Slobodna Dalmacija, 12. 4. 1964.
na Dubrova~kim ljetnim igrama. U Burgeovoj lovrjena~koj postavi Shakespeareova Othella igra Emiliju. Za kriti~ara »Kola« Vladu Ma|arevi}a njezina je kreacija »vrlo izra‘ajna«33, dok [ehovi} isti~e Milkinu »govornu kulturu« i tvrdi kako je »Emilija Milke Podrug... jedna od najkompletnijih li~nosti ove predstave«34. U sezoni 1964/65. Milka Podrug Kokotovi} igra u ~etiri nove predstave, no o njima nismo prona{li nikakvih teatrolo{ki relevantnih pisanih tragova. Na{ do tada glavni kriti~arski izvor, Fe|a [ehovi}, te je godine, naime, postao direktorom drame u splitskom Narodnom kazali{tu pa je privremeno prestao pisati kritike, Miljenko Foreti} }e se s prvim kazali{nim osvrtima javiti tek za dvije godine, a kriti~ari iz drugih sredina jo{ nisu po~eli sustavno pratiti rad dubrova~kog kazali{ta. Nisu, dakako, ni za nekim drugim predstavama u kojima je Milka Podrug Kokotovi} igrala ostali naro~ito temeljiti kriti~ki osvrti (osobito se to odnosi na razdoblje do 1968/69.), no u ovom slu~aju za njima mo‘emo posebno ‘aliti, jer je rije~ o sezoni u kojoj je igrala barem dvije uloge koje bi po logici stvari trebale zauzimati va‘no mjesto u njezinoj karijeri: Amandu Winfield u Williamsovoj Staklenoj mena‘eriji, te Gospo|u Smith u Habunekovoj postavi Ionescove ]elave pjeva~ice. U ve} spomenutu razgovoru s Matkom Sr{enom Milka Podrug Kokotovi} kao prvi prijelomni trenutak karijere nazna~uje ljeto 1965., kada joj Kosta Spai} daje ulogu slijepe Mare u svojoj obnovi Gavelline postave Vojnovi}eve Na taraci35 u Gunduli}evu ljetnikovcu u Gru‘u: »Jako sam se pla{ila Koste... mu{trao me... vra}ao... ali, u meni su po~eli pucati vidici koje prije nisam poznavala, koje ~ak nisam ni slutila... smisao za blok, re~eni~ki smisao, logika same re~enice... Po~ela sam polako osloba|ati svoje gluma~ke mo}i... Tu, u radu s Kostom Spai}em, po~inje moja druga faza...« Pi{u}i osvrt na tu Spai}evu predstavu Petar Selem posebno isti~e Milkino ostvarenje, zaklju~uju}i kako je kreacijom vreme{ne gospo|e Mare »dostigla ne{to dotad ostvarivo samo magiji Izeta Hajdarhod‘i}a u Skupu. »Blago{}u topline, mirom iskrenosti pre{la je barijeru godina, barijeru dobi, uspjela je da joj se vjeruje, iako je ne{to u njenu bi}u neprestano svjedo~ilo o prisutnosti mladosti«, navodi Selem36, a pridru‘uje mu se i Davor [o{i} u »Vjesniku«, tvrde}i kako je »njena kreacija, bogata sna‘nom emotivno{}u, jedno od najmarkantnijih gluma~kih ostvarenja«37 u toj festivalskoj sezoni. Nakon uspje{ne kreacije slijepe Mare, Milka Podrug Kokotovi} u mati~nom kazali{tu u idu}oj sezoni (1965/66.) priprema tri nove uloge: Vlado Habunek s 33 34 35 36 37
Vlado Ma|arevi}: Shakespeareov Otelo u tvr|avi Lovrjenac, Kolo, Zagreb, br. 2., velja~a 1966. Fe|a [ehovi}: William Shakespeare: Otelo, Slobodna Dalmacija, 24. 8. 1964. Ivo Vojnovi}: Na taraci. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Branko Gavella; obnovio: Kosta Spai}. Premijera: 19. 8. 1965. (Gunduli}ev ljetnikovac u Gru‘u) Petar Selem: Tri dubrova~ka sutona u knjizi Kutija od vremena, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978., str. 172. Davor [o{i}: Trilogija napokon u Dubrovniku, Vjesnik, Zagreb 22. 8. 1965.
175
njom postavlja Cocteauovu monodramu Glas ~ovjeka38 (izvedenu samo pet puta), u Spai}evoj postavi Molièreova Don Juana igra Elviru39, a nastupa i u Durbe{i}evoj postavi Kishonove Vjen~anice40, no temeljitiji kriti~ki osvrti i ovoga su puta izostali. Dodu{e u ljeto 1966. Don Juan je prikazan i u sklopu Dubrova~kih ljetnih igara (na tvr|avi Lovrjenac), pa je tom prigodom objavljeno i nekoliko stru~nih kritika, me|u kojima i ona Petra Selema koji je imao podosta zamjerki, ponajprije na igru nekih glumaca, te na izbor prostora za »gostovanje« ove predstave na Igrama. Ipak, u Selemovoj kritici postoji jedna iznimka i ona se, ve} po nekom pravilu, zove Milka Podrug Kokotovi}. »Izravnost, pravi i vjerojatno jedini mogu}i tonalitet izraza, na{la je i u svojoj interpretaciji Elvire ostvarila Milka Podrug Kokotovi}«, zapisao je Selem. »Emocionalno anga‘iranje prevedeno u jasan, odre|en, ekonomi~an i opet dovoljno reljefan izraz, jednako u gesti kao i u govornoj intonaciji, prava mjera izme|u realisti~nosti i stanovitog neophodnog pro~i{}avanja koje bi uvjetno mogli nazvati stilizacijom, sve je to kreaciju Donne Elvire uzdiglo iznad razine predstave.«41 Da se izostanak kriti~ke recepcije predstava dubrova~kog kazali{ta nije ponovio i u sezoni 1966/67. mo‘emo zahvaliti ponajprije Miljenku Foreti}u, koji se od velja~e 1967. javlja svojim osvrtima u »Slobodnoj Dalmaciji«. Prvi od njih odnosi se na Mladinovljevu postavu poznate Albeejeve drame Tko se boji Virginije Woolf?42 u kojoj Milka Podrug Kokotovi} igra Marthu. Foreti} u tom osvrtu zapa‘a nastojanja dubrova~kog teatra da svojim repertoarom »predstavi makar fragmentarno tokove suvremene dramaturgije«, no nagla{ava kako je takva inicijativa s »brojno skromnim i gluma~ki neuskla|enim ansamblom« i »pone{to opasna«, {to najbolje do izra‘aja dolazi upravo u predstavi Tko se boji Virginije Woolf?, u kojoj »podjela uloga nije sretno rije{ena, a... nije ni mogla biti mnogo povoljnije izvr{ena u sada{njem gluma~kom sastavu dubrova~kog kazali{ta«. »Op}a atmosfera predstave je ipak pogo|ena«, ka‘e on, »no autorove misli uglavnom su se tek naslu}ivale«, a u izvedbi je bilo i »nelogi~nosti«, pa ~ak i »groteskno smije{nih scena«, {to je ponajprije proizlazilo iz »nesklada Albeejevih likova i pojedinih gluma~kih interpretacija«. Jedinu neprijeporno uspjelu gluma~ku kreaciju ostvarila je, po Foreti}u, Milka Podrug Kokotovi}, »koja je svojom gluma~kom sugestivno{}u, sa‘ivljenosti s likom Marthe ostvarila veliku kreaciju«, postav{i »dominantnom figurom predstave«. »Uz neke sitnije zamjerke (npr. nedostatak opu{tenosti u nekim 38 39 40 41 42
176
Jean Cocteau: Glas ~ovjeka. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 18. 12. 1965. J. B. P. Molière: Don Juan. Redatelj: Kosta Spai}. Premijera: 16. 1. 1966. Ephraim Kishon: Vjen~anica. Redatelj: Tomislav Durbe{i}. Premijera: 10. 4. 1966. Petar Selem: Za{to je umro Don Juan u knjizi Kutija od vremena, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978., str. 106. Edward Albee: Tko se boji Virginije Woolf. Redatelj: Davor Mladinov. Premijera: 27. 11. 1966.
scenama)... ona je«, nastavlja Foreti}, »predstavljala nezaboravnu Marthu. Dobivao se utisak samo prividnog Marthinog poraza, {to je obrnuto koncipirao Albee, jer Milka Podrug–Kokotovi} ostaje gluma~ki pobjednik«43. U velja~i 1967. Tomislav Durbe{i} u dubrova~kom kazali{tu postavlja Ogrizovi}evu Hasanaginicu44 (s Milkom Podrug Kokotovi} u naslovnoj ulozi) koja }e biti odigrana u kratkom roku dvadeset i ~etiri puta. Po Foreti}u redatelj Durbe{i} je »akcentuirao bitne tragi~ne motive depatetiziraju}i likove a da se pri tome nije umanjila ljepota glatkih so~nih stihova« Milana Ogrizovi}a, dok za Milkinu Hasanaginicu ka‘e kako »nije bila vezana prvenstveno uz emotivne osje}aje, ve} uz ono pre~i{}eno stanje ljubavi i ponosa«45. Suzdr‘ani ton obilje‘uje Foreti}evu kritiku sljede}ega projekta dubrova~kog kazali{ta: Juvan~i}eve postave Dr‘i}eva Trip~eta46 (Foreti} govori o zanimljivoj, no ne i »konzekventno provedenoj« redateljskoj koncepciji). Milka Podrug Kokotovi} u toj predstavi igra Anisulu, a Foreti} joj prigovara da je bila »suvi{e sputana, bez one lepr{ave i prijemljive lako}e koja je potrebna tuma~enju ove uloge«47. Za Habunekovu postavu Pirandellova amblematskog djela [est lica tra‘e autora48, u travnju 1967., isti kriti~ar ka‘e da je »filigranski precizna, dora|ena i kompaktna predstava«, no i »suvi{e prora~unata i ovozemaljska, bez poeti~nosti i osmi{ljenosti«49. Zanimljivo je da Foreti} u toj kritici nosioce glavnih uloga samo spominje, op}enito nazvav{i njihove kreacije »dosta uspje{nim«, dok ne{to vi{e prostora posve}uje jedino sporednoj ulozi gospo|e Pace u kojoj je nastupila Milka Podrug Kokotovi}, posve se, prema Foreti}evu mi{ljenju, pribli‘iv{i Pirandellovu svijetu i unijev{i »svojim kratkim nastupom dosta duhovitosti i svje‘ine u ustajalu atmosferu Habunekove predstave«. U ljeto 1967. Milka Podrug Kokotovi} ponovno je anga‘irana na Dubrova~kim ljetnim igrama: uska~e u ulogu Laure u Spai}evoj postavi Dunda Maroja50 (Dalibor Foreti} ka‘e kako je »u tom najsavr{enijem realisti~kom Dundu Maroju« uspjela »do tan~ina precizno« odmjeriti Laurin »socijalni dijapazon« kontrapunktiraju}i je izme|u »gospodstvenosti poze« osobe naviknute na »velika{ke i kardinalske dvore renesansnog Rima« i »crvoto~nosti bi}a koje naslu}uje rasulo 43 44 45 46 47 48 49 50
Miljenko Foreti}: Dileme suvremene drame, Slobodna Dalmacija, 6. 2. 1967. Milan Ogrizovi}: Hasanaginica. Redatelj: Tomislav Durbe{i}. Premijera: 4. 2. 1967. Miljenko Foreti}: Depatetiziranje tragi~nog, Slobodna Dalmacija, 1. 3. 1967. Marin Dr‘i}: Trip~e. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 11. 3. 1967. Miljenko Foreti}: Heterogena predstava, Slobodna Dalmacija, 10. 5. 1967. Luigi Pirandello: [est lica tra‘e autora. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 19. 4. 1967. Miljenko Foreti}: Opreka privida i stvarnosti svedena na realisti~nost, Slobodna Dalmacija, 23. 5. 1967. Marin Dr‘i}: Dundo Maroje. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Kosta Spai}. Premijera: 5. 8. 1964. (Gunduli}eva poljana)
177
71. Marija Terezija — M. Gavran: Najdu‘i dan Marije Terezije, 1992.
72. Stojna — M. Dr‘i}: Tirena, 1993.
179
73. Marija — M. Vodopi}: Tu‘na Jele, 1994.
180
‘ivota«51), te igra kraljicu Gertrudu u Carreyjevoj postavi Hamleta52 (Miljenko Foreti} joj u svom osvrtu zamjera »osrednjost«53). Na relativno lo{e (ili u najboljem slu~aju opre~ne) kritike nai{le su tri nove predstave u kojima je Milka Podrug Kokotovi} nastupila u sezoni 1967/68. Milkinu kreaciju Lukrecije u osporavanoj Mladinovljevoj re‘iji Ljubovnika54 u svojoj je kritici (uz pohvalu, no bez dodatnih obja{njenja) spomenuo jedino Fe|a [ehovi}, koji se, pi{u}i sada za zagreba~ki »Vjesnik«, vratio kazali{noj kritici. I Foreti} i [ehovi}, kao tih godina najaktivniji (i najtemeljitiji) dubrova~ki kazali{ni prosudbenici pi{u, pak, o njezinoj kreaciji Laure u op}enito lo{e ocijenjenoj Durbe{i}evoj postavi Strindbergova Oca55, te Caroline u kontradiktornoj Juvan~i}evoj postavi Obaldijina »komornog westerna« Vjetar u granama Sassafrasa56 {to je za ono doba zna~ila svojevrsnu provokaciju i rukavicu ba~enu konzervativnoj, tradicionalisti~ki orijentiranoj, kazali{noj publici. U kritici Oca, znakovito naslovljenoj »Klasi~ni nesporazum«, [ehovi} pored ostalog ka‘e: »Osje}alo se da Milka Podrug u ulozi Laure nije prona{la ~vr{}u bazu za demonske rabote. Ta glumi~ina sumnja ponekad je do{la do izra‘aja na sceni i to su, uz prizor obla~enja lu|a~ke ko{ulje, najljep{i trenuci predstave. [teta da tu sumnju u argumentiranost Laurine demonije glumica nije svjesno prihvatila kao osnovnu komponentu igre«57. Foreti}, me|utim, druk~ije vrednuje gluma~ko ostvarenje Millke Podrug Kokotovi} u Ocu, isti~u}i kako je »u odmjerenosti vanjskih izra‘aja, razboritom nadmo}i, iskazala... nastrani lik u svojoj krutosti, odbacuju}i halucinantnost, ali istovremeno prihva}aju}i ravnomjernost«58. Oba dubrova~ka kriti~ara se, pak, sla‘u kada je rije~ o Milkinoj kreaciji Caroline u Vjetru u granama Sassafrasa. Napominju}i kako je Juvan~i}eva predstava »podijelila gledali{te na odu{evljene i konsternirane« [ehovi} ka‘e da je »Milka Podrug intuitivno prona{la skoro idealnu komi~nu mjeru za lik svoje Caroline«59, dok Foreti} napominje kako je dosegnula »puninu do‘ivljajnosti«, te u potpunosti shvatila »pravi duh autora... predu}i fine niti izme|u parodije i apsurda«60. No ako smo, prate}i reakcije kritike na predstave u kojima je glumila Milka Podrug Kokotovi}, do sada uglavnom bili upu}eni na pisanje lokalnih kriti~ara — jedinih koji su relativno sustavno pratili rad dubrova~kog kazali{ta (godine 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60
Dalibor Foreti}: Molitva za okamenjeno lice, Prolog, br. 67–68, Zagreb, 1993. William Shakespeare: Hamlet, danski kraljevi}. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Denis Carrey. Premijera: 19. 8. 1967. (tvr|ava Lovrjenac) Miljenko Foreti}: Predstava redatelja, Slobodna Dalmacija, 31. 8. 1967. Nepoznati autor: Ljubovnici. Redatelj: Davor Mladinov. Premijera: 28. 10. 1967. August Strindberg: Otac. Redatelj: Tomislav Durbe{i}. Premijera: 27. 1. 1968. René de Obaldia: Vjetar u granama Sassafrasa. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 23. 3. 1968. Fe|a [ehovi}: Klasi~ni nesporazum, Vjesnik, 1. 2. 1968. Miljenko Foreti}: Zastoj osuvremenog pribli‘avanja, Slobodna Dalmacija, 9. 2. 1968. Fe|a [ehovi}: [okantna predstava, Vjesnik, 4. 4. 1968. Miljenko Foreti}: Neujedna~enost osmi{ljenog predo~enja, Slobodna Dalmacija, 20. 5. 1968.
181
1967. preimenovanog u Kazali{te Marina Dr‘i}a), u razdoblju koje slijedi mo}i }emo sve ~e{}e osluhnuti i glas kriti~ara iz drugih kulturnih sredi{ta (poglavito iz Zagreba, Splita i Beograda). Razlog tome posvema{nje je otvaranje dubrova~kog kazali{ta, ~ijem }e zamahu doprinijeti formiranje pro{irenog Umjetni~kog savjeta (1968.), obnova zgrade (1969.), dolazak skupine mladih glumaca/diplomanata zagreba~ke Akademije na ~elu s redateljem Ivicom Kun~evi}em (1969.), te sve brojnije turneje i gostovanja, odnosno sudjelovanja na kazali{nim smotrama i festivalima61. Ve} iz povr{nog pregleda uloga koje je igrala, a posebice kriti~kih osvrta koji su ta ostvarenja pratili, jasno je kako je Milka Podrug Kokotovi} do godine 1968. nedvojbeno izrasla u prvakinju dubrova~koga kazali{ta; glumicu prema kojoj se odre|uju pojedini repertoarni naslovi, ali koja je uvijek spremna (i to, sude}i po kritikama, s punim anga‘manom) usko~iti u manje, pa ~ak i epizodne uloge. Njezin dijapazon je krajnje {irok, a sposobnost prilago|avanja razli~itim redateljskim poetikama upravo zadivljuju}a. Na Dubrova~kim ljetnim igrama, me|utim, jo{ je nema u mjeri u kojoj bi se to, s obzirom na sve izre~eno, moglo o~ekivati. Proizlazi tako da }e i razdoblje njezina kona~nog izlaska iz lokalnih/dubrova~kih okvira i prerastanje u nacionalnu kazali{nu veli~inu biti podudarno s uzletom i »zlatnim dobom« dubrova~kog kazali{ta, ba{ kao {to je, kako ve} rekosmo, razdoblje njezina gluma~kog sazrijevanja bilo podudarno s razdobljem polagane konsolidacije Narodnog kazali{ta u prethodnih desetak godina. A o tome da su upravo Milka Podrug Kokotovi} i Mi{e Martinovi} bili one klju~ne »naponske silnice« malog dubrova~kog »kazali{nog ~uda«, koje je, uvjetno govore}i, od 1970. do 1974. godine dominiralo hrvatskim glumi{tem, o tome s ove vremenske distance nema vi{e nikakve dvojbe. Na neki gotovo simboli~ki na~in to razdoblje najavljuje odu{evljeni osvrt Anatolija Kudrjavceva na splitsko gostovanje Kazali{ta Marina Dr‘i}a s Vojnovi}evom dramom Ma{karate ispod kuplja62, uprizorenom (u re‘iji Zvonimira Bajsi}a) po~etkom studenog 1969., dakle u predve~erje »Kun~evi}eve ere« te velikih (i Vojnovi}em, to~nije njegovim Ekvinocijem, uvelike obilje‘enih) uspjeha dubrova~kog kazali{ta. »Dubrova~ki dramski ansambl izveo je... svoga Vojnovi}a s tolikom dozom scenske virtuoznosti da bi se taj umjetni~ki rezultat smio ozna~iti kao idealna interpretacija ovog knji‘evnog teksta«, ka‘e Kudrjavcev, dodaju}i kako taj »ansambl po svojim pojedina~nim kvalitetama djeluje vrlo iznivelirano« i kvalitetno, no kako je iz njega ipak »bilo mogu}e izdvojiti dva ~lana... i to zbog one spiritualne obilje‘enosti koja poput nekog misti~nog oreola ozna~ava iznimne gluma~ke li~nosti. To su bili Milka Podrug Kokotovi} (Gospo|a Ane) i Mi{e Martinovi} (Jero)...«.63 Za Milku Po61 62 63
182
Prema M. Foreti}, pr. cit. (1980.), str. 157. i dr. Ivo Vojnovi}: Ma{karate ispod kuplja. Redatelj: Zvonimir Bajsi}. Premijera: 8. 11. 1969. Anatolij Kudrjavcev: Dra‘ melankolije, Slobodna Dalmacija, 29. 12. 1969.
drug Kokotovi} Kudrjavcev ka‘e kako je »sjajnim intonativnim gradiranjem, gestom i mimikom koje su govorile vi{e nego rije~i, a ipak ostale veli~anstveno dirljive u svojoj suzdr‘anosti, ostvarila tragi~no oli~enje jedne sru{ene egzistencije koja vegetira pothranjena vizijama pro{losti i varkama svog hiperosjetljivog duha«. Milka i Mi{e }e, kao i mnogo puta poslije, biti motornom snagom i prvih dviju predstava koje su (podosta zahvaljuju}i i velikoj turneji na kojoj je, pored njih, prikazivana i Me|imur~eva postava Brechtova Baala) kona~no uspjele probiti »medijsku blokadu« i skrenuti pozornost na Kazali{te Marina Dr‘i}a na cijelom hrvatskom i ex–jugoslavenskom kazali{nom prostoru. Rije~ je o Habunekovu uprizorenju Lava u zimi64,ameri~kog pisca Jamesa Goldmana u velja~i 1970., te o Violi}evoj postavi Tarta65, dubrova~kom prijevodu/obradi Molièreova Tartuffea, premijerno prikazanoj u svibnju iste godine. Kriti~ar »Vjesnika« Dra‘en Vukov Coli} Lava u zimi gledao je na premijernoj izvedbi u Dubrovniku. Tekst ga nije odu{evio, a re‘ija ga je »pomalo zbunila«, no unato~ svemu tome, ka‘e Vukov Coli}, »dubrova~ko kazali{te ’Marin Dr‘i}’, kao da nikada ne mo‘e razo~arati«. »U njihovim izvedbama uvijek }e biti pravog kazali{nog do‘ivljaja«, dodaje on, pronalaze}i ga tom zgodom upravo u igri Milke Podrug Kokotovi} (Eleanor) i Mi{e Martinovi}a (Henrik) te napominju}i kako »Milka Podrug Kokotovi} mo‘e u~initi bilo {to«, a da »i pri najrazmahanijoj gesti i najnervoznijem tonu ~ovjek ima osje}aj da ona gospodari prostorom, da scena slu‘i njoj, a ne ona sceni«66. »Stalno mi je u sje}anju njezina kreacija u Lavu u zimi«, pisao je poslije u zagreba~kom »Telegramu« Tomislav Durbe{i}. »Aristokrati~nost pokreta koja ne dolazi iz svijeta aristokracije ve} iz same li~nosti. Kao da ona svojom igrom otkriva razlog aristokrati~nosti duha ‘ene, a ne njezinu dru{tvenu sliku, ta gesta, pokret, etiketa se mogu nau~iti, ali ne i razlog. Ima tu neke plemenitosti u okrutnosti, duhovitosti u be{}utnosti, osje}ajnosti bezna~ajnosti koja nam tako ~esto promi~e...«.67 Glas razlike do{ao je, me|utim, od strane tada mladog beogradskog kriti~ara Dragana Klai}a, koji je u svom osvrtu u »Borbi« napisao kako je Eleanor Milke Podrug Kokotovi} bila »previ{e ~vrsto utemeljena« i kako joj je nedostajalo »samoironi~nosti« kakva se zapa‘ala u igri Mi{e Martinovi}a. Za istog kriti~ara Milka Podrug Kokotovi} se, me|utim, »‘estinom gluma~kog temperamenta ponajvi{e izdvajala iz grupe ostalih u~esnika« u postavi Tarta u kojoj je igrala Franu{u. Dra‘enu Vukovu Coli}u Violi}ev je Tarto, pak, »istovremeno pohvala i tradicije i suvremenosti«; predstava koja »po~inje kao tipi~na dubrova~ka fran~ezarija, nastavlja se kao suvremena drama, a zavr{ava kao lepr{ava i ironi~na pohvala starom Dubrovniku koji nije trpio feudalnih 64 65 66 67
James Goldman: Lav u zimi. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 14. 2. 1970. Molière–Tudi{evi}: Tarto. Redatelj: Bo‘idar Violi}. Premijera: 2. 5. 1970. Dra‘en Vukov Coli}: Filozofija za po~etnike, Vjesnik, 19. 2. 1970. Tomislav Durbe{i}: Lik glumca: o Milki Podrug Kokotovi}, tiskano u knjizi Fate largo!, Liber, Zagreb, 1973., str. 101–102.
183
akcenata«. Za Milkinu Franu{u (koju karakterizira kao »najdubrova~kiji lik Tudi{i}eve prerade«) Vukov Coli} ka‘e da je odigrana »u pravom vatrometu nadmo}nog gluma~kog iskustva«68, a o bojama tog »temperamenta« i »vatrometa« nedvosmisleno izvje{}uju Marija Grgi~evi} u »Ve~ernjem listu« (»izvrsno podubrov~eni pu~ki humor Franu{e/Dorine u izvanrednoj interpretaciji M. P. K.«)69, te Miljenko Foreti}, koji u svom osvrtu na Radiju Dubrovnik ka‘e kako je »lokalni kolorit« predstave bio naro~ito istaknut u prvom dijelu i to posebno »preko narodski lukavoga lika Franu{e u izvrsnom tuma~enju Milke Podrug Kokotovi}«70. Jedini kojem je donekle zasmetala Franu{ina razigranost bio je, ~ini se, kriti~ar »Oslobo|enja« Luka Pavlovi}, po ~ijem je mi{ljenju Milka Podrug Kokotovi} »ponesena dobro prona|enim tonom na trenutke i suvi{e prolazila lako uspostavljeni most do publike«71. Prva sezona koja je od Milkina dolaska u dubrova~ko kazali{te pro{la bez njezinih novih gluma~kih ostvarenja bila je ona 1970/71., no ta je »apsistencija« prethodila doga|aju koji sama glumica isti~e kao jedan od najva‘nijih u svojoj karijeri. Po~etkom svog »tre}eg gluma~kog razdoblja« Milka Podrug Kokotovi}, naime, smatra »hvatanje koraka sa @or‘om Parom« i sudjelovanje u njegovoj postavi Brechtove drame @ivot Eduarda II, kralja Engleske, premijerno izvedenoj u sklopu Dubrova~kih ljetnih igara godine 1971. na tvr|avi Lovrjenac. »U radu sa @or‘om shvatila sam i upoznala fizi~ki teatar... stekla sam svijest o tijelu...«, ka‘e Milka. » U po~etku rada osje}ala sam otpor prema @or‘ovim idejama... Bila sam jedina ‘ena u komadu, Kraljica, a oko mene sami mladi akademci koji su se bez ostatka bacili u tu igru. Dobro, oni to mogu bez teksta, ali {to }u ja s tekstom, mislila sam. Me|utim... upoznaju}i pomalo cijelu ovu kompaseriju @or‘ovu oko mene, pomalo sam krenula, i tu se sve otvorilo... po~ela mi se razigravati ma{ta... i sve je odjedanput postalo mogu}e... Tu sam stekla svijest o jednoj novoj dimenziji, o novoj mogu}nosti glume...« (»Odjek«, Sarajevo, 1979.). Zanimljivo je da Milka Podrug Kokotovi}, govore}i o »predstavama–me|a{ima« svoje karijere, u oba slu~aja (podsjetimo se, prvi je vezan uz ulogu slijepe Mare u Spai}evoj postavi Vojnovi}eve Na taraci) govori zapravo o procesu gluma~kog osloba|anja (mentalnog/tjelesnog) i stjecanja samosvijesti, a upravo }e ta dva elementa, oslobo|enost i samosvijest, u budu}nosti presudno odrediti gluma~ki prosede, pa i kriti~ko i{~itavanje ostvarenja te »na{e jadranske Sare«, kako je potkraj sedamdesetih, prisje}aju}i se svojih dubrova~kih dana, Milki Podrug Kokotovi} »tepao« Sa{a Vere{72. Njezino gluma~ko ostvarenje u Parovoj postavi Eduarda II. izdvojili su svi kriti~ari koji su pisali o toj predstavi. Dalibor 68 69 70 71 72
184
Dra‘en Vukov Coli}: Prava dubrova~ka fran~ezarija, Vjesnik, srpanj 1970. Marija Grgi~evi}: Jedinstven pothvat, Ve~ernji list, Zagreb, 5. 5. 1970. Citirano prema rukopisu osvrta Miljenka Foreti}a emitiranog u programu Radio Dubrovnika. Luka Pavlovi}: Na prostorima {arma, Oslobo|enje, Sarajevo, 21. 7. 1970. Sa{a Vere{: Kresovi u blizini, Vjesnik, 20. 2. 1979.
Foreti} u pogledu njezine kraljice Anne osjetio je »emocionalnu ispra‘njenost ‘ene na vlasti, ‘ene koja je postala politi~ka ‘ivotinja«. »Njezin smijeh nad prazninom svijeta«, nastavlja Foreti}, »jedna od najtajanstvenijih Brechtovih za~udnih didaskalija, bio je istovremeno savr{en primjer brehtijanske distance od lica i njezine uronjenosti u njega. Bilo je u tom smijehu u‘asa ‘ene koja je to prestala biti...«73 Vjeran Zuppa je, pak, govore}i o predstavi zaklju~io kako u na{em glumi{tu gotovo i ne postoje »glumci zadatka ove predstave«, te kako Parov teatar »zadr‘avaju}i u sebi neke osobine Brechtova, pogotovo u odnosu na problem govora«, tra‘i i posebne glumce. Pritom jedino Izeta Hajdarhod‘i}a vidi kao glumca posve sposobna odgovoriti izazovu takvog kazali{ta, ozna~uju}i njegovu kreaciju Mortimera »modelskom ulogom ovakvog teatra«. Odmah do njega, me|utim, stavlja Milku Podrug Kokotovi} u ulozi kraljice Anne, posebno isti~u}i kako je »u nekim momentima predstave zapanjivala jednim... otu|enim glasom: onim u kojem je do‘ivljaj ugasnut, ali intonacija nosi sve njegove tragove«. »Iako je gdjegdje zapadala u psihologiziranje«, zaklju~uje Zuppa, »gospo|a Podrug Kokotovi} ipak je, uz navedene ograde, donijela najsjajnije trenutke glume na scenu ove predstave«74. Nasjajniji trenuci te karijere tek }e, me|utim, uslijediti. U idu}e tri sezone Milka Podrug Kokotovi} }e, naime, na sceni mati~na kazali{ta ostvariti antologijske uloge Jele, Heloise i Kate Kapuralice, koje }e trajno odrediti njezino mjesto u povijesti suvremena hrvatskog kazali{ta. Predstava koja je, barem kada je o kriti~koj recepciji rije~, Milku Podrug Kokotovi} definitivno inaugurirala kao prvakinju nacionalnog glumi{ta bila je Kun~evi}eva postava Vojnovi}eva Ekvinocija75, premijerno izvedena 22. prosinca 1971. Ta hvaljena i nagra|ivana predstava (a sa 107 izvedbi obnovu, ujedno i najigranija u povijesti dubrova~kog kazali{ta) u ljeto je 1972. bila prikazivana i na Dubrova~kim ljetnim igrama, a na brojnim su je gostovanjima (Split, Zagreb, Novi Sad — u sklopu Sterijina pozorja, Beograd...) vidjeli, te o njoj pisali, prakti~ki svi u to doba relevantni kriti~ari Jugoslavije. Milkina kreacija Jele mnogima je od njih ostala urezana u sje}anju kao arhetipski lik majke, osjen~ene tugom i sjetom mediteranskog pejza‘a. »Glas dubok i topao, lice plemenito i prepuno unutarnjeg ‘ivota, korak, gesta, suza, sve je kod Kokotovi}kine Jele bilo inkarnacija ‘enstvenosti i materinstva u najprisnijem i najpotresnijem vidu«, odu{evljeno je u zagreba~kom »Vjesniku« pisala Marija Grgi~evi}76, a njezinu kritiku kao da je nastavljao nadahnuti osvrt @eljka Falouta, objavljen u »Telegramu«. »Bila je to iskonska mediteranska ‘ena — majka, dalo se u njoj prepoznati He73 74 75 76
Dalibor Foreti}: Molitva za okamenjeno lice, Prolog, br. 67–68, Zagreb, 1993. Vjeran Zuppa: Stvar teatra, Slobodna Dalmacija, 28. 7. 1971. Ivo Vojnovi}: Ekvinocijo. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 22. 12. 1971. Marija Grgi~evi}: Veli~anstvena gluma, Vjesnik, kolovoz 1974.
185
kubu, Jokastu, Elektru, Klitemnestru, narika~e, proro~ice... Od prvog trenutka kada stupi na scenu — prepoznajemo taj davno zaboravljeni pateti~ni lik, iskonski gr~, drhtaj, napor tijela u boli, ljubavi, pla~u, gnjevu, ludilu, to nervozno podrhtavanje pravog osje}anja, zatim skoro surovo samosvladavanje, strogost. Ona je Su|aja, prokletnica osu|ena da presudi, da svede zakone ‘ivota, da ih provodi, tu jedinu pravdu ljubavi i bola. Kada ka‘e: ’Zla godina kuca na vrata.’ ili: ’Su|eno je...’ — znamo da je to tako po onoj jezi koju smo ve} davno prestali osje}ati u kazali{tu. Toliko toga bi se dalo govoriti o glasu, o pokretu: Milka Podrug je glumica koja zaista igra ~itavim tijelom, bi}em, kod nje igra sve.«77 Vladimir Stamenkovi} se, pak, zaustavio na tajanstvenosti njezina lica, o ~ijoj }e topografiji posebno nadahnuto pisati nekoliko kazali{nih prakti~ara i teoreti~ara, od Matka Sr{ena do Dalibora Foreti}a. Stamenkovi} u beogradskom »Ninu« (travanj, 1973.) nagla{ava »~vrst, pregnantan, nekom prigu{enom ose}ajno{}u natopljen dramski lik« Milkine Jele, no napominje kako je »netko, veruju}i da je to kompliment, rekao za nju da ima bergmanovsko lice, a u stvari joj je time naneo nepravdu: uo~io je samo onaj odsutni, neprozirni izraz osobe zatvorene u bezizlaznu tragi~nu situaciju«. »A ono ima«, nastavlja Stamenkovi}, »kao i gest koji mu se pridru‘uje, i neuporedivo dublju, gotovo neuhvatljivu dimenziju: zagonetnost ‘ena gradova kasnih civilizacija; odbolovanu senzualnost antonionijevskih junakinja; dramati~nu kontradiktornost morijakovskih katolkinja iz doline Rone. U njenoj glumi je sve organsko, spontano: to je ona vrsta glume u kojoj se stalno za~inju nekontrolisane improvizacije dok izraz u celini ostaje strogo kontrolisan. Kao glumica, ona je ~ist medijum publike: glumica koja svaku emociju {to dolazi iz gledali{ta hvata u letu da bi je u pro~i{}enoj, intenzivnoj formi i magnovenju vratila u salu«. Kreacije Milke Podrug Kokotovi}, me|utim, nikada nisu jednozna~ne; s autohtonim ‘ivotom koji udahnjuje svojim likovima ona istovremeno otvara i posve razli~ite vizure njihova i{~itavanja, pa stoga nije neobi~no {to kod kriti~ara, ~ak i kada se sla‘u u op}oj ocjeni njezinih umjetni~kih dometa, dolazi do dijametralno suprotnih ocjena o pojedinim postupcima kojima obilje‘ava scensko bivanje svojih dramatis personae. Dogodilo se tako i s Ekvinocijem pa je beogradski kriti~ar Feliks Pa{i} upravo u zavr{nim akcentima {to ih je Milka Podrug Kokotovi} dala predstavi vidio ne samo »krunu jednog majstorskog gluma~kog ostvarenja« nego i »prigu{eni kre{endo predstave«. Po njemu, Milka Podrug Kokotovi} svojom glumom »osvaja postepeno da bi u poslednjoj sceni pokazala da je to radila ’s ra~unom’, to jest, da je u izvesnom smislu, svesno potiskivala svoj temperamenat kako bi kulminantnu ta~ku razvojne linije jednog lika u~inila zaista logi~nom«78. Kriti~aru »Slobodne Dalmacije« Anatoliju Kudrjavcevu zasmetao je, pak, taj gluma~ki »kre{endo«, pa ga odre|uje kao 77 78
186
@eljko Falout: Izuzetan ansambl, Telegram, Zagreb, 28. 1. 1972. Feliks Pa{i}: Posle vetra, me|u olupinama, Borba, Beograd, 6. 11. 1972.
»neugodno iznena|enje isforsiranosti zavr{nog prizora«, kontrapunktiraju}i ga prevladavaju}em tonu njezine igre kojim je, kako ka‘e, »Milka Podrug Kokotovi} jo{ jednom pokazala... da velika gluma ne podnosi veliku gestu ni bu~ne intonacije, nego tra‘i zrelu i inteligentnu gluma~ku li~nost«79. U svakom tonu i gesti kojom je Milka Podrug Kokotovi} uobli~ila svoju Jelu Vlado Ma|arevi} prepoznaje, pak, iznimnu mo} »emotivnih zra~enja« i cijelu skalu »sugestivnih drhtaja du{e i tijela«, decidirano zaklju~iv{i kako je ta kreacija »jedan od vrhunaca ne samo njezine glume, nego i scenskih tuma~enja na{ih dana{njih umjetnika scene uop}e«80. Ugledni hrvatski teatrolog Nikola Batu{i} Kun~evi}evu je postavu Ekvinocija gledao za njezina zagreba~kog gostovanja u Dramskom kazali{tu Gavella, u sije~nju godine 1972., a po~etak njegova osvrta ponajbolje svjedo~i o ugledu koji je tih godina u‘ivalo Kazali{te Marina Dr‘i}a. »Predstave ove dru‘ine«, ka‘e on »spadaju u sam vrh kazali{ne umjetnosti, pa stoga nije niti ~udo {to je i ovom zgodom mnogo posjetitelja ostalo izvan dvorane, jer za sve u gledali{tu i nije bilo mjesta. Odista moramo biti zahvalni Dubrov~anima za ovu predstavu Ekvinocija...« Govore}i o kreaciji Jele, za koju je Milka Podrug Kokotovi} dobila Nazorovu i Sterijinu nagradu, Batu{i} ka‘e kako je dubrova~ka glumica »obavija... svim preljevima ‘enskih strasti, od maj~inske nje‘nosti do krvave mr‘nje i prezrene i napu{tene ljubavnice«. »Ako kadikada ponijeta re~enicom i vlastitim ula‘enjem u zbivanje zaje~i odve} vibrantnim suglasjima«, nastavlja Batu{i}, »onda je to priprava za smiraj u dubokoj patnji potaknutoj iskrenim nadahnu}em«81. Iskreno nadahnu}e i duboku patnju koja »prelazi rampu« u Milkinoj je kreaciji osjetio i Dalibor Foreti}. Njezinu Jelu Foreti} vidi kao ‘enu razapetu »izme|u usklju~alog jada koji je u njoj natalo‘io ‘ivot i smirene pobo‘nosti« dodaju}i kako se Milkina igra, »posebno u dijalogu s Ivom u no}i ekvinocija, te u zavr{nom prizoru, u kojem ona s pani~nom stra{}u uranja u zlo~in da bi svom sinu omogu}ila da ‘ivi« doimala »tragi~no{}u od koje su gledatelja podilazili srsi«82. Kao neka vrsta me|uigre izme|u velikih gluma~kih ostvarenja na pozornici mati~na kazali{ta name}e nam se iz ove na{e perspektive nova suradnja Milke Podrug Kokotovi} s Georgijem Parom u ljeto 1972., u njegovoj antologijskoj postavi Krle‘ina Areteja83 {to }e, {e}u}i hodnicima, terasama, i dvoranama Bokara, ostati na repertoaru Dubrova~kih ljetnih igara sve do 1984. Milkina Livija Ancila za Dalibora je Foreti}a »izvanredno realna, lascivna ‘ena«, {to }e ga u preobraz79 80 81 82 83
Anatolij Kudrjavcev: Tvorci ugo|aja, Slobodna Dalmacija, 20. 4. 1972. Vlado Ma|arevi}: Vojnovi}ev Ekvinocij u dubrova~kom kazali{tu, Pozori{te, Tuzla, br. 1–2, sije~anj/travanj 1975. Nikola Batu{i}: Drama i pozornica, Biblioteka Sterijinog pozorja, Novi Sad, 1975., str. 48–52. Dalibor Foreti}: Hrid za slobodu, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 1998., str. 22. Miroslav Krle‘a: Aretej. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Georgij Paro. Premijera: 20. 8. 1972. (tvr|ava Bokar)
187
bi u Klaru Anitu op~arati »zabrinutom prazninom pogleda«84, Vlado Ma|arevi} zapa‘a »dostojanstvenu odlu~nost, ali i gracilnu meko}u« Livije Ancile i »decentnu vanjsku eleganciju, odsje~nu gestu i odlu~nu intonaciju glasa« Klare Anite85, dok Mani Gotovac govori o ‘eni koja je »sva u trpnji, u intenzitetu {utnje, u gluhim ti{inama no}i koja traje«86. No malo je predstava u kojima su ti{ine bile tako intenzivne, a trpljenje tako sugestivno i bolno, kao u monodrami Heloisa Abélardu87 {to ju je u svibnju godine 1973. s Milkom Podrug Kokotovi} postavio redatelj Tomislav Radi}. Tekst te monodrame Radi} je dramatur{ki uobli~io od dijelova pisama koja je zare|ena Heloisa iz samostana pisala voljenom Pierru Abélardu, a predstavu je postavio na gotovo posve praznoj pozornici na kojoj je jedini glumi~in oslonac bilo jednostavno drveno klecalo. Hvalospjevi kriti~ara ni u ovom slu~aju nisu bili ograni~eni samo na postpremijerne osvrte, nego su slijedili scenski vijek te predstave, produljen izvo|enjem na Dubrova~kim ljetnim igrama (u crkvici Rozarija), te na brojnim gostovanjima u zemlji i inozemstvu. Heloisinu »do paroksizma pro‘ivljenu du{evnu i tjelesnu ljubav«, prema rije~ima Vlade Ma|arevi}a, Milka Podrug Kokotovi} tuma~ila je »suvereno i sugestivno«, razotkrivaju}i »~itav jedan duboko emotivno i senzualno–seksualno pro‘ivljeni ‘ivot ‘ene... u punoj rasko{i bogate i sugestivne interpretativne skale gluma~kog do‘ivljavanja i izra‘avanja«. »Poslije Vike Podgorske i Save Severove«, zaklju~uje on, »to je tre}a velika glumica sli~nog formata i takvih karakteristika, te naj{ireg gluma~kog dijapazona izrazito dramatsko–tragi~nih likova.«88 U toj zavr{noj ocjeni Ma|arevi}a na neki na~in slijedi i Bo‘idar Bo‘ovi} (»Knji‘evna re~«, Beograd) kada ka‘e kako misli da »bar u ovoj ulozi« nema doma}e glumice, »od onih koje pamtimo i od dana{njih, koja bi... doma{ila« kreaciju Milke Podrug Kokotovi}. »Iz nje taj tekst«, prema Bo‘ovi}u, »dolazi do nas kao da zaista slu{amo tu Eloizu od pre 850 godina... ~as je ozarena, ~as pogru‘ena, ~as stoji~na, ~as prega‘ena, ~as stara i skrhana, ~as mlada i prelijepa... I sve to... toliko duboko humano, da za 55 minuta monologa sa njenih usana ne si|e nijedan pogre{an uzdah, nijedan banalni lapsus linguae«. Dalibor Foreti} monodramu Heloisa Abélardu do‘ivljava kao »ritual molitve«, a igru Milke Podrug Kokotovi} kao »dramu u pogledu«: »~itav slap iskaza nedomi{ljenih u svojim proturje~nostima protjecao je kroz pogled u‘aren od molitve, fiksiran negdje u daljini u imaginarni kri‘ u kojem je lik Isusa zamijenio lik voljenog mu{karca. Drhtaj povrije|ene ‘ene, radost ljubavi, slast dodira, slijepo pokoravanje dogmi, sva 84 85 86 87 88
188
Dalibor Foreti}: Molitva za okamenjeno lice, Prolog, br. 67–68, Zagreb, 1993. Vlado Ma|arevi}: Smisao Krle‘ina Areteja u prostorima tvr|ave Bokar, Pozori{te, Tuzla, br. 1–2, sije~anj–travanj 1975. Mani Gotovac: Aretej, theatrum mundi u knjizi Dubrova~ke mi{olovke, Teatrologijska biblioteka HDKKT, Zagreb, 1986., str. 98. Pierre Abélard: Heloise Abélardu. Redatelj: Tomislav Radi}. Premijera: 13. 5. 1973. Vlado Ma|arevi}: Muzika rije~i i osje}aja, Pozori{te, Tuzla, br. 1–2, sije~anj–travanj 1975.
razo~aranja i vjera u odanosti, sve se to kovitlalo u nijemom govoru pogleda, otkrivaju}i ispod oklopa pravu dramu bi}a«.89 Andrej Inkret apostrofira »bogatu iznijansiranost« Milkine Heloise, kontrapunktiraju}i unutarnji intenzitet osje}aja »decentnosti izraza«90, a ne{to sli~no zapa‘a i Milan Vlaj~i} (»Politika«, Beograd, sije~anj 1974.) kada ka‘e kako »u tuma~enju ljubavni~kog bola Eloiza Milke Podrug Kokotovi} nije imala ni~eg nagla{eno pateti~nog ili melodramskog, {to se mo‘e smatrati pravim podvigom kad je re~ o tuma~enju teksta nabijenog slikovitim i u‘arenim ose}anjima«. Najnadahnutiji (a usudili bismo se re}i i najtemeljitiji) osvrt na tu gluma~ku ekshibiciju Milke Podrug Kokotovi} napisao je ugledni kriti~ar Vladimir Stamenkovi} u beogradskom »Ninu«. Citirat }emo ga stoga u podu‘em ulomku. »U adaptaciji Tomislava Radi}a«, ka‘e Stamenkovi}, »tekst s kojim se suo~ila Milka Podrug Kokotovi} nema obele‘je prave drame: to je pre jedan isprekidani, labavo povezani monolog koji... poku{ava da sledi tok svesti jedne nesre}ne ‘ene. S druge strane re‘ija je ovde maksimalno redukovana, gotovo svedena na nekoliko spretnih, diskretnih intervencija u sferi glasovnih i mimi~kih intonacija. Ali, usprkos tome, ono {to pred nas iznosi Milka Podrug–Kokotovi} jeste pozori{te. Ona uspeva da ono {to ne postoji u tekstu — pri~a, partner, konflikt kroz koji se u sada{njem trenutku uobli~uje ~ovekova sudbina — o‘ivi na sceni, da njena mimika i njen gest, kao i zvuk njenog glasa, budu u isti mah tvr|enje, izraz, saop{tenje pa i privatna manifestacija jedne usamljenosti koju je prouzrokovalo drugo ljudsko bi}e u odre|enoj ‘ivotnoj situaciji... Obra}aju}i se nebu u koje zapravo ne veruje, ali na ~ijem svodu jo{ mo‘e za ~asak da projicira senku nekog s kojim je do malo ~as bila u prisnom dodiru, s kojim je u direktnom sukobu, ona stupa u kontakt s vlastitim osuje}enjima, vodi ‘iv dijalog sama sa sobom da bi nam u stvari saop{tila sve o okolnostima koje su je dovele u situaciju u kojoj je zate~emo, o jednom oholom ‘enskom karakteru ~ija je nevolja u tome {to je izuzetan i koji za tu drskost mora biti ka‘njen tragedijom. Tako ono {to ona prikazuje ima sve dimenzije drame: to je ~in samodefinisanja u konfliktu sa sobom, sa svetom, sa tragi~no{}u ‘ivota uop{te. Pri tome, njeno lice ima onu dobro nam poznatu ~udesnu, fascinantnu emocionalnu pokretljivost, onaj drhtavi titraj iza kojega se slute najskrivenije, najslo‘enije tajne ~ovekove du{e. Ali, to nije ono {to nas najvi{e impresionira: u ovoj predstavi, ona jo{ uzbudljivije, s jo{ ve}im majstorstvom, koristi svoj glas, da bi re~i koje izgovara preobratila u pokreta~ke akcije, u geste razotkrivanja i prikrivanja, u krikove protesta. I u tome je osobita dra‘ njene izuzetno uspele glume«. A sli~no razmi{ljanje, samo u znatno sa‘etijem i jezgrovitijem obliku nalazimo i u kritici Matka Sr{ena koji ka‘e kako »Milka Podrug Kokotovi} tuma~i 89 90
Dalibor Foreti}: Molitva za okamenjeno lice, Prolog, br. 67–68, Zagreb, 1993. Andrej Inkret: Po prvem krogu, Delo, Ljubljana, 9. 4. 1974.
189
Heloizu na nevjerojatno jednostavan na~in; s nekoliko skromnih pokreta, ali i s maksimumom unutra{njeg predavanja, iz dubine du{e«91. Godine 1974. Milka Podrug Kokotovi} igra Katu Kapuralicu u hvaljenoj Radi}evoj postavi istoimene komedije Vlaha Stullija92. I trijumfira, barem prema rije~ima Marije Grgi~evi} u zagreba~kom »Vjesniku«, »na posve nov na~in«. »Svojim eruptivnim temperamentom izaziva na usporedbu s Anom Magnani, no snazi po kojoj je ravna toj velikoj Talijanki dodaje ‘enstvenu suptilnost i meko}u« uvjeravaju}i nas, nakon {to je za Vojnovi}evu Jelu »dobila nagradu kao najve}a ‘ivu}a tragetkinja... da je isto tako velika komi~arka, ako ne i ve}a«. Do komi~nih naglasaka Milka Podrug Kokotovi} sti‘e vrlo ozbiljnom, ali ne i samilosnom kreacijom Kate, {to zapa‘a nekoliko kriti~ara, me|u kojima je i Feliks Pa{i}, koji upravo isti~e taj unutarnji kontrapunkt kao osnovno sredstvo kojim Milka Podrug Kokotovi} gradi svoj lik. Milka »ni jednog ~asa ne sa‘aleva svoju Katu«, ka‘e kriti~ar »Borbe«, »niti poku{ava da moli samilost za njenu situaciju: ona joj ~ak prkosi i preti da je sasvim razotkrije u njenom jadu i jedu, a opet i ipak, izbija iz tog odnosa prisno, gotovo detinje drugarstvo koje je najdublji i ~isti izvor smeha«93. Ne{to sli~no zapa‘a i Dalibor Foreti}: »Milka Podrug Kokotovi} kao Kate ostvarila je u {irokoj skali svojih izra‘ajnih mogu}nosti lik vulgarne alapa~e, goropadnice {to jezi~avo{}u vlada tom obitelji u ~ijoj se neposlu{nosti, nemaru, odra‘avaju zapravo njezine vlastite ‘ivotne nesuvislosti i suprotnosti. Ona je smije{na u inzistiranju na svojoj mladosti, gospodstvenosti i poznavanju dobrih manira sve do trenutka dok ne spoznamo to ne kao njezinu pokondirenost, nego kao iluziju kojom zavarava vlastitu bijedu, kao vapaj duboko oja|enog stvorenja za pravim, nedosegnutim ljudskim dostojanstvom.«94 Jad/oja|enost o~igledno je klju~na rije~ u kriti~kom de{ifriranju Milkine interpretacije Stullijeve (anti)junakinje, pa je u jednoj varijanti koristi i Vlado Ma|arevi} u svojoj kritici u kojoj tvrdi kako je »velika glumica dubrova~ke scene... nosila glavni lik Katu s tolikom izra‘ajnom snagom i nijansiranom glumom, da je upravo op~inila gledali{te u svakom prizoru«. »Bio je to izvana drasti~no robustan lik ‘ene iz puka«, ka‘e Ma|arevi}, »ali s unutra{njom tvrdo}om emotivne tenzije jedne ipak osjetljive ‘enske du{e, oja|ene svojom nesretnom sudbinom i nevoljama u porodici i na svijetu.«95 Ne{to druk~ije mi{ljenje imao je, me|utim, Nikola Batu{i}. »Dubrova~ki su glumci«, po njemu, »obilato koristili prigodu {to im je redatelj Radi} ne{tedimice pru‘ao, pa su svoju interpretaciju Stuli}eva tek91 92 93 94 95
190
Matko Sr{en: Od Hamleta do Michelangela, Dubrovnik br. 3–4, 1975. Vlaho Stulli: Kate Kapuralica. Redatelj: Tomislav Radi}. Premijera: 25. 1. 1974. Feliks Pa{i}: Svet me|u vratima od Peskarije, Borba, Beograd, 13. 10. 1974. Dalibor Foreti}: Hrid za slobodu, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 1998., str. 64. Vlado Ma|arevi}: Otkri}e okrutne komedije Kate Kapuralica, Pozori{te, Tuzla, br. 1–2, sije~anj– –travanj 1975.
74. Osoba A — E. Albee: Tri visoke ‘ene, 1994.
191
75. Probe — J. B. Molière – M. Tudi{evi}: Ilija Kulja~, 1997.
192
76. Vlada — Dum Marinovi sni (M. Dr‘i}, L. Martinac, O. Prohi}), 1998.
193
sta do najve}ih razmjera popunili osobnim pogledom na ovu osebujnu komediju. Tako se crni, mra~ni i cini~ki smijeh ~esto mije{ao s grubom klevetom i gotovo prizemno–naturalisti~kim detaljem, a so~nost pojedinih izri~aja izgovarana je mjestimice i s nekom neskrivenom nasladom...«, {to je u slu~aju Milke Podrug Kokotovi}, po Batu{i}evu mi{ljenju, stvorilo odre|ene probleme. »Milka Podrug–Kokotovi} igra svoju Kapuralicu mjestimice pomalo prigu{enim registrima«, pi{e Batu{i}, »kao da joj je nelagodno slijediti Stuli}evu naturalisti~ku vehemenciju, pa tek u pojedinim prizorima bukne iz nje silina njena gluma~kog temperamenta. O~ito je da pri svladavanju ove ne lake i posve atipi~ne ‘enske uloge hrvatske starije dramatike Milka Podrug mora ponajprije u sebi sru{iti neke ograde {to je prije~e da punim udjelom u|e u prijepore s tom oporom re~enicom. Pa tek kada izme|u Milke Podrug privatne li~nosti i Milke Podrug glumice kojoj je zada}a igrati Katu Kapuralicu padnu i posljednje zavjese o~ite unutarnje odbojnosti, njezina je Kate i majka i ‘ena i bijednica, onda tek jednakim intenzitetom izgovara i kletvu i blagoslov k}eri koja se uspijeva udaljiti iz mraka roditeljske ku}e«96. Milkinu »nelagodu« u srazu sa Stullijevom »naturalisti~kom vehemencijom« o kojoj govori Batu{i} zapazio je i dubrova~ki novinar Mano Alkovi} pa je u »Dubrova~kom vjesniku« — to razmi{ljanje donosimo kao svojevrsnu anegdotu –zapisao kako je Milka Podrug Kokotovi} »pokazala pravu mjeru ‘ivahnosti i opu{tenosti na sceni«, ali kako »treba jo{ jednom ista}i da bi njen lik bio jo{ upe~atljiviji da joj je redatelj ’oduzeo’ bar jedan postotak izre~enih psovki«97. A u »dojmovniku« Radi}eve predstave mi{ljenje o interpretkinji naslovne uloge ostavio je i glasoviti poljski teatrolog Jan Kott (predstavu je vidio na Dubrova~kim ljetnim igrama, godine 1974.), kazav{i kako je ona tako dobro igrala Katu da mu se u~inilo kako bi »bila idealna za ulogu Brechtove Mater Courage«98. S Katom Kapuralicom na neki je na~in zavr{ilo i kratkotrajno »zlatno doba« dubrova~kog kazali{ta; ono nikada vi{e ne}e u relativnom kontinuitetu ostvariti niz tako uspje{nih i hvaljenih (ili bar, poput Kun~evi}eva Prikazivanja Dubravke..., razgla{enih) predstava kao u razdoblju od 1970. do 1974. Potkraj 1974. se, dodu{e, vrlo optimisti~no pristupilo izradi elaborata pod naslovom Novi model Kazali{ta Marina Dr‘i}a (zagovaralo se radionice kao novi oblik umjetni~kog djelovanja, »isticalo se kako teatar mora iza}i iz lju{ture institucije i ostvariti umjetni~ku otvorenost«), a novi model je u sezoni 1975/76. i prakti~ki inauguriran, no funkcionirao je, prema rije~ima Miljenka Foreti}a, samo »u jednome va‘nom segmentu, privla~enju publike«, a i to je trajalo tek do zavr{etka sezone 1978/79., 96 97 98
194
Nikola Batu{i}: Drama i pozornica, Biblioteka Sterijinog pozorja, Novi Sad, 1975., str. 38–41. Mano Alkovi}: Izvanredne gluma~ke kreacije, Dubrova~ki vjesnik, 1. 2. 1974. Bulletin Dubrova~kih ljetnih igara, br. 10, 29. 7. 1974., str. 14.
to~nije dok se nije shvatilo kako su ambiciozni planovi »bili prezama{ni za broj~ano jo{ uvijek skromni kolektiv«. U estetskom smislu Novi model nije donio nikakvu bitnu preobrazbu: »repertoar i sastav gluma~kog ansambla« prema Foreti}evim su rije~ima i nadalje ponajprije ovisili »o renomiranim redateljima–gostima«; »oni su po uhodanom obi~aju bili ti koji su odabirali komade i odre|ivali gluma~ke podjele u kojima su dominirali prvaci Milka Podrug–Kokotovi} i Mi{e Martinovi}, kao i talentirani Kruno [ari}«, a obilje‘ja su repertoarne produkcije »ostajala vi{e–manje ista: op}a kultiviranost, pokoji bljesak a tako|er i nedopu{teni pad«99. U sezoni 1975/76. Milka Podrug Kokotovi} nastupa u dvjema novim ulogama; oba puta u djelima suvremenih francuskih pisaca i oba puta u predstavama koje redateljski potpisuje Vlado Habunek. U postavi Anouilhova Poziva u dvorac100 do izraza je do{ao Habunekov »zanatski artizam«101; on je, po mi{ljenju Anatolija Kudrjavceva, »sa zadivljuju}om elegancijom i dosjetljivo{}u porje{avao ve}inu mnogobrojnih tehni~kih problema osigurav{i izvedbi ne{to od vodviljske lepr{avosti i lako}e, ali ~uvaju}i se da ne upadne u jeftinu frivolnost koja bi ga pribli‘ilia lakrdiji«. Pa ipak, kriti~ar »Slobodne Dalmacije« ka‘e kako je gluma~ki ansambl te »zanimljive i ljupke predstave« unato~ »solidnom nivou« iskazanog teatarskog umije}a »ponudio niz rje{enja koja su odudarala od svojih galskih obrazaca u Anouilhovoj projekciji«, te kako jedino Milka Podrug Kokotovi} u predstavi »uspijeva posti}i ravnote‘u izme|u unutarnjih ciljeva izri~aja i njihovih akusti~kih vrijednosti«, prona{av{i najpodesniju izri~ajnu formu za »cini~ni anujevski paradoks«102. Drugi Habunekov dubrova~ki projekt te sezone, Ravnodu{ni ljepotan103 Jeana Cocteaua, bio je repertoarno mi{ljen upravo za Milku Podrug Kokotovi}. Igraju}i u toj »monodrami s nekoliko lica« legendarnu francusku pjeva~icu Edith Piaf, Milka Podrug Kokotovi} je, ka‘e u svojoj kritici u »Vjesniku« Dalibor Foreti}, »na{la... snage da uzvine« njezin lik »do tragi~nih visina«. »Njena majstorska transformacija u taj lik, koji se svojom rastrgano{}u izme|u javnog uspjeha i... nesretnog privatnog ‘ivota ve} davno svrstao u mitolo{ki panteon na{ega doba«, nastavlja Foreti}, »bila je tek ravan s koje treba krenuti u ispitivanje, pro‘ivljavanje njene sudbine. Jednostavnim svakodnevnim govorenjem, ispunjenim ‘ivotno{}u, Milka Podrug–Kokotovi} uspjela je da upojedni~enost sudbine svoje junakinje poklopi s njenom mitolo{kom univerzalno{}u. Traganje za nemirima, jadom, ponorima strasti, paklom neuta‘enog u‘itka sadr‘ano je u sve~anosti ove gluma~ke parade koja umije istinski uzbuditi i iskre99 100 101 102 103
Prema M. Foreti}, pr. cit. (1980.), str. 167–169. Jean Anouilh: Poziv u dvorac. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 5. 10. 1975. M. Foreti}, pr.. cit. (1980.), str. 169. Anatolij Kudrjavcev: Vje{to ali bez prave boje, Slobodna Dalmacija, 24. 2. 1976. Jean Cocteau: Ravnodu{ni ljepotan. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 28. 12. 1975.
195
no ganuti«. Milkina Edith Piaf dobila je veliku medijsku pozornost — pisale su o njoj razne »ilustrirane revije«, magazini i ‘enski ~asopisi, a prostor joj je posvetio i tada rado ~itani zagreba~ki dvotjednik »Start«, u kojem je Slobodan [embera zapisao kako je »Edith Piaf Milke Kokotovi} u prvom redu... ‘ena nemirna i burna ‘ivota, rastrgana i nemo}na pred nabujalim strastima i razdiru}im emocijama«. »U 55 minuta igre«, ka‘e [embera, »Milka Podrug–Kokotovi} ulo‘ila je sebe« da bi do~arala »kako se gubi u ljubavi i kako se dobiva u publici«. Svojom igrom ona je »stvorila lik od krvi i mesa«, lik kojem »se vjeruje stopostotno«, tako da je po [emberinu mi{ljenju ta predstava bila »istinski trenutak kazali{ta... trenutak koji uzbu|uje i koji se prati bez daha«. Nakon slavne {ansonjerke Milka Podrug Kokotovi} igra [eficu baletne dru‘ine u praizvedbi Kurvi104 Fe|e [ehovi}a (re‘ija Van~e Kljakovi}a), u prosincu 1976. Ni o [ehovi}evu tekstu ni o njegovu uprizorenju, koje }e postati najigranijom predstavom dubrova~kog kazali{ta u drugoj polovici sedamdesetih (57 izvedaba), Anatolij Kudrjavcev nema osobito povoljno mi{ljenje, no ponovno apostrofira Milkino ostvarenje. Po njegovu mi{ljenju ona je »jedina te‘ila integralnosti igre, sukcesivnoj gradnji i dinamizmu lika koji djeluje na temelju stanovite psiholo{ke argumentacije koja, iako nije logi~na i stvarna, ipak djeluje kao sustav. Iznena|uju}e lako i podatljivo, gotovo kao s u‘itkom, ona se strmoglavila u bezdan vulgarnosti, bar naoko sretna u vlastitoj le‘ernosti kojom se razbacivala sa svakodnevnom folklornom terminologijom kakva se izbjegava u dobrom dru{tvu, uzimaju}i tu i tamo pravo na akusti~ku nekomunikativnost«105. [efica baletne dru‘ine bila je jedina nova Milkina uloga u dubrova~kom kazali{tu u sezoni 1976/77., a idu}e dvije ostvarit }e izvan mati~ne joj kazali{ne ku}e. U ljeto 1977. ponovno sura|uje s redateljem Georgijom Parom na Dubrova~kim ljetnim igrama. Prva nova Milkina uloga na Igrama nakon pet godina jest Dejanira u poprili~no hladno ispra}enoj Parovoj postavi Herakla106 Marijana Matkovi}a. »Opasna, glupava i vrlo u~estala suvremena Dejanira bila je naslu}ena u tuma~enju Milke Podrug–Kokotovi}«, zapisala je Mani Gotovac107, dok Dalibor Foreti} svjedo~i kako je Milka svoju Dejaniru »ponijela... ‘arom i stra{}u velike tragetkinje«, no bez ~vrsta upori{ta u liku i tekstu. »Tijekom ~itave predstave«, ka‘e Foreti}, stje~e se dojam da Milka brani Dejaniru »kao ‘enu i majku, ali budu}i da je Dejanira jedan od stupova mita (la‘i) o Heraklu, postavlja se pitanje od ~ega je brani?« Foreti}ev je zaklju~ak kako je Milka Podrug Kokotovi} Dejanirin lik »ispunila pogre{nom supstancom«, ili kako »nije uspjela na}i po104 Fe|a [ehovi}: Kurve. Redatelj: Van~a Kljakovi}. Premijera: 17. 12. 1976. 105 Anatolij Kudrjavcev: Nesuglasje bez sustavnosti, Slobodna Dalmacija, 12. 1. 1977. 106 Marijan Matkovi}: Heraklo. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Georgij Paro. Premijera: 19. 8. 1977. (atrij Kne‘eva dvora) 107 Mani Gotovac: Heraklo ili o odustajanju u knjizi Dubrova~ke mi{olovke, Teatrologijska biblioteka HDKKT, Zagreb, 1986., str. 116.
196
lazi{te s kojeg bi se moglo krenuti u tako velike tragi~ne oscilacije«108. Po~etkom 1978. Milka Podrug Kokotovi} prvi put nastupa u produkciji neke kazali{ne ku}e izvan Dubrovnika; u zagreba~kom Teatru &TD igra Goetheovu prijateljicu Charlottu von Stein u monodrami isto~nonjema~kog pisca Petera Hacksa Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu Goetheu109, u re‘iji Ivice Kun~evi}a. Nasko Frndi} u svojoj kritici u zagreba~koj »Borbi« ka‘e kako je »gostovanje Milke Podrug–Kokotovi} u Teatru ITD dobitak za kazali{ni ‘ivot Zagreba«, te kako je »prvakinja Kazali{ta Marina Dr‘i}a i Dubrova~kih ljetnih igara demonstrirala likom Charlotte von Stein bravuroznu tehniku vladanja tekstom, prostorom, registrom emocija i racionalne komunikacije«, a jedinu zamjerku glumici i redatelju upu}uje zbog »naglosti« i »minimalnog intenziteta« zavr{nice »u kojoj samouvjerena Charlotta von Stein spoznaje da je izgubila bitku«. »Temeljna vrijednost predstave koju je na svojim le|ima iznijela Milka Podrug–Kokotovi}« po Daliboru Foreti}u je to {to je ona »savr{enom dikcijom, preciznom glumom i sna‘nom izra‘ajno{}u uspjela u~initi svaku misao, svaku re~enicu jasnom, potpuno dostupnom gledali{tu«. Milka, po Foreti}u, »traga za Charlottom von Stein u jednom somnabulnom trenutku, kada njezini prevreli osje}aji, potencirani Goetheovim bijegom, gotovo prerastaju u moru«, a »psiholo{ka fundiranost« i »postupnost kojom je u gra|enju lika... do{la do tog trenutka«... pridonose da se predstava gleda u jednom dahu«110. Za novinara »Slobodne Dalmacije« Mata Jerini}a gostovanje Milke Podrug Kokotovi} s Charlottom von Stein u njezinu mati~nom teatru bilo je »najbolja ovogodi{nja (rije~ je o sezoni 1977/78., op. a.) predstava u dubrova~kom Kazali{tu Marina Dr‘i}a« u kojem je do~ekana »kako to dolikuje... velikom umjetniku«, iako dvorana »za~udo nije bila puna«. »Od ponora do Olimpa, od pada do uspona, od silne radosti do razo~aranja, od snage do klonu}a, od mu{ke ’racionalnosti’ do mekoga ‘enskog srca... od ljubavi do prezira, od dolaska do bijega — pro{la je Milka Podrug–Kokotovi} tu ve~er na na~in koji svakog poklonika kazali{ne umjetnosti mora odu{eviti«, pisao je Jerini} u ve} samim naslovom — Impresivna predstava — posve determiniranom osvrtu. Iste sezone Milka Podrug Kokotovi} nastupa i u ulozi Raise Pavlovne Gurmi‘ske u [umi A. N. Ostrovskog111, {to je u dubrova~kom kazali{tu postavlja Jo{ko Juvan~i}. Kriti~ar »Vjesnika« Branko Je‘i} ka‘e kako redatelj Juvan~i} poku{ava stvoriti »predstavu koja }e o{trijim naznakama pojedinih grimasa, pokreta, karikiranjem, groteskno{}u ostvariti poruku suvremenog teatra«, no kako taj napor da se tekstu »udahne nov ‘ivot« i da ga se »~vrsto usmjeri u drugom 108 Dalibor Foreti}: Hrid za slobodu, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik 1998., str. 115. 109 Peter Hacks: Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu. Teatar ITD, Zagreb. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 15. 1. 1978. 110 Dalibor Foreti}: Kako Lotta do‘ivljava Goethea, Vjesnik, 18. 1. 1978. 111 Aleksandr Nikolajevi~ Ostrovski: [uma. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 11. 3. 1978.
197
pravcu od poznatog uspijeva tek djelomi~no«. U tome je, po Je‘i}evu mi{ljenju, najdalje oti{la upravo Milka Podrug Kokotovi}, koja je »gestom i grimasom... fizi~ki i duhovno« ismijala bogatu vlasnicu imanja Raisu Pavlovnu. »Bilo je to«, ka‘e Je‘i}, »jedno od rijetko vi|enih karikiranja, nenametljivo, pa ipak izvedeno do krajnosti, do groteske.« Godine 1978. zapo~inje dugo razdoblje stagnacije dubrova~koga kazali{ta. Gluma~ki se ansambl osipa, Ivica Kun~evi} oti{ao je u Zagreb, pojavljuju se financijski i organizacijski problemi, a repertoar se odre|uje poprili~no stihijski, bez dugoro~noga promi{ljanja i ~vr{}ih koncepcijskih odre|enja. U idu}ih }e desetak godina uz neizostavne proma{aje biti, dodu{e, i podosta urednih repertoarnih predstava, no ukupno uzev{i dubrova~ko se kazali{te sve to vrijeme, osim u iznimnim slu~ajevima, nije uspijevalo uzdi}i iznad prosjeka. Kada tome dodamo i poprili~nu krizu u koju su, barem kada je o dramskom dijelu programa rije~, zapale Dubrova~ke ljetne igre, jasno je kako je kraj sedamdesetih i ve}i dio osamdesetih godina u dubrova~kom kazali{nom ‘ivotu bio poprili~no monoton, pa i deprimiraju}i. Kazali{te se, pored ostalog, poku{alo »obraniti« uprizorenjem niza komedija iz dubrova~ke i hrvatske ba{tine ili iz takozvanoga mediteranskog kruga, i to su uglavnom bile najigranije predstave tog razdoblja. Milka Podrug Kokotovi} u nekima je od njih i sama nastupala; primjerice kao Mendi u Juvan~i}evoj re‘iji njegove vlastite adaptacije/lokalizacije De Filippovih Ratnih bogatuna112, kao Kate u Radi}evoj postavi komedije Jerko [kripalo113, te kao Dome Rossi u Kajgani}evoj postavi Buzda114 Kleme Grubi{i}a, a u taj niz »laganijih« predstava u kojima je igrala pripadaju i Bajsi}eva Gle, kako dan lijepo po~inje115 (Mariola), te Grgi}eva Probudi se, Kato116 (Mama). Njezinim osobnim gluma~kim vrhuncima u tom razdoblju ~ine se ipak (barem kada je o sudu kritike rije~) uloge Madame de Montreuil u Habunekovoj postavi Mishimine drame Madame de Sade117, Ljubov Andrejevne u Kun~evi}evoj postavi ^ehovljeva Vi{njik a118, Thelme Cates u dubrova~koj postavi duodrame Laku no}, majko119 ameri~ke spisateljice Marshe Norman, te Gospo|e Mare u Juvan~i}evoj postavi tre}eg dijela Vojnovi}eve Dubrova~ke trilogije120 na Ljetnim igrama. O Madame de Sade najop{irnije je (u ~asopisu »Prolog«) pisao Dalibor Foreti}. »Neka ~ud112 113 114 115 116 117 118 119 120
198
Eduardo de Filippo: Ratni bogatuni. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 21. 3. 1979. D‘anluka Antica (?): Jerko [kripalo. Redatelj: Tomislav Radi}. Premijera: 2. 3. 1980. Kleme Grubi{i}: Buzdo. Redatelj: Vojin Kajgani}. Premijera: 28. 12. 1982. Zvonimir Bajsi}: Gle, kako dan lijepo po~inje. Redatelj: Ladislav Vindakijevi}. Premijera: 17. 4. 1980. Milan Grgi}: Probudi se, Kato. Redatelj: Vojin Kajgani}. Premijera: 31. 5. 1987. Yukio Mishima: Madame de Sade. Redatelj: Vlado Habunek. Premijera: 11. 12. 1979. Anton Pavlovi~ ^ehov: Vi{njik. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 16. 6. 1983. Marsha Norman: Laku no} majko. Redatelj: Dimitrije Jovanovi}. Premijera: 7. 3. 1986. Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 20. 8. 1979.
na metafizi~ka trpnost davala je«, prema njegovim rije~ima«, »potmulu snagu scenskom aktivitetu« {est »izvrsno odabranih glumica«, koje je »princip igre sjedinjavao... u koherentnu cjelinu« unutar koje je svaka od njih uspjela »prona}i vlastitu boju«. Milka Podrug Kokotovi} je, prema Foreti}u, »ozna~ila gospo|u de Montreuil stameno{}u i ograni~enom lukavo{}u ‘ene koja je svjesna da iza nje stoji vjekovni svjetovni i duhovni poredak«, uspjev{i je u~initi »magnetskim sredi{tem zbivanja«. »Malo stisnute o~i dale su tom liku izraz ne odvi{e dubokoumne prepredenosti«, a »jedva primjetan gr~ u stalno namje{tenom osmijehu ozna~io je napregnutost i pa‘nju ispod prividno nenamje{tene le‘ernosti«121. O Kun~evi}evoj re‘iji Vi{njika, kojom se taj redatelj nakon petogodi{nje stanke ponovno (dodu{e samo za tu zgodu) vratio kazali{tu s kojim je postigao najve}e uspjehe, pisano je vrlo mnogo, a ve}ina kriti~ara predstavu je ocijenila pozitivno, apostrofiraju}i kreaciju Milke Podrug Kokotovi}. Tako je Slobodan Blagojevi} u beogradskoj »Knji‘evnoj re~i« (nakon gostovanja Vi{njika na 25. sarajevskom MES–u) zapisao kako je »izvanredna Milka Podrug–Kokotovi} znala prona}i pravu gluma~ku ekvivalenciju« od koje su pokatkad »podilazili i ‘marci«, Anatolij Kudrjavcev je posebno istaknuo »bogatu egzaltaciju« Ljubov Andrejevne »u njezinoj patolo{koj hirovitosti i raznje‘enosti, u brzim afektivnim kontrastima«122, dok je Dalibor Foreti} napisao kako ju je Milka Podrug Kokotovi} »gradila od prevrelih, djetinje naivnih emocija da bi je negdje na kraju survala u u‘asavaju}i ponor omlitavljele marionete«123. »Dubrova~ka Ranjevska« je, pak, po Jovanu ]irilovu bila »sazdana sva od nerva, ose}aju}i privremenost na svom rodnom imanju, toj metafori ‘ivota, nesposobna da na toj usputnoj ‘ivotnoj stanici oseti ne{to autenti~no prema bilo ~emu na ovom svetu«. »Ona je zato stalno u pokretu«, primje}uje ]irilov; »... samo {to prilegne u kreveti} svoga detinjstva, u uzaludnom poku{aju da izazove pro{lost, usta}e uznemirena u uzaludnom poku{aju da na|e pravu emociju prema nekom ve~nom studentu koji se tu negde mota nadohvat ruke.« »Ona je zapravo u stalnoj egzistencijalnoj strepnji pred ne~im {to bi mogao biti pravi, ~vrsti ‘ivot«, pi{e ]irilov i zaklju~uje kako »u toj lelujavoj potrazi za neuhvativom ~vrstom ta~kom u ‘ivotu, koji li~i na san, po~iva snaga ove uloge«.124 Za Anatolija Kudrjavceva dubrova~ka je postava Pulitzerovom nagradom nagra|ena teksta Marshe Norman Laku no} majko (redatelj Dimitrije Jovanovi}) »pobjeda glume«, u kojoj je »Milka Podrug Kokotovi} kao Thelma »odsvirala etidu iz najvi{ih dometa svoje mo}ne izra‘ajnosti«. »Bila su to«, ka‘e Kudrjavcev, »neprestana iznena|enja obrata, valovi te{kih unutarnjih razloga koji 121 122 123 124
Dalibor Foreti}: Mali svijet markiza de Sadea, Prolog, br. 43, Zagreb, 1980. Anatolij Kudrjavcev: Na tragu velikana, Slobodna Dalmacija, 21. 5. 1983. Dalibor Foreti}: Iz starog ormara, Vjesnik, 5. 1983. Jovan ]irilov: ^ehov iznad stvarnosti, Politika, Beograd, 23. 6. 1983.
199
se uspinju do vrha a zatim izvode krhke plesne arabeske ili odsijecaju odlu~ne, isklju~ive kretnje. (...) Rije~ je, dakle, o glumi koja ostvaruje vizualizaciju misli, pri ~emu slutnja postaje tvar s to~nim horizontalnim i vertikalnim mjerama fizi~koga. To je naprosto pitanje prokletstva i silne, gotovo grabe‘ljive potrebe za tra‘enjem uzroka. Eto, tako stvara Milka Podrug–Kokotovi}«125. Sa sli~nim ushitom o Milkinoj kreaciji u toj predstavi, u kojoj joj je partnericom bila zagreba~ka glumica Koraljka Hrs, pisao je i Gradimir Gojer u sarajevskom »Oslobo|enju«, a prigodom njezina gostovanja u okviru manifestacije Sarajevska zima, u o‘ujku godine 1987. Laku no}, majko za Gojera je »nepretenciozna, ali zato studiozno ra|ena i sna‘na predstava« kojom »dominiraju glumice, ~ija, zrelo{}u determinirana, studija lika, na najbolji na~in, opravdava opstojnost ovog teksta kao dramske ~injenice«. Milku Podrug Kokotovi} Gojer slavi kao »purpurima talenta bogatu su|aju moderne Talijine umjetnosti« i ka‘e kako u ulozi Thelme Cates »izvla~i takove komi~ne zavr{etke, u biti egzistencijalno–tragetskih ‘ivotnih ’sobnih’ skerca«, koji vrlo vjerojatno u gledatelja mogu izazvati i »pokoju suzu«. »U kreaciji Kokotovi}eve« Gojer pronalazi i »intrigiraju}u ’zainta~enost’ i teret godina, {to su obhrvale Thelmu Cates, i prkos ‘ene i ponos majke«. »Njeno suvereno vladanje situacijom«, nastavlja Gojer, »osobito u prvom dijelu predstave, kao i njezin osobeni smisao za partnersku suradnju i tragi~ni krik kraja, dokazivali su i ovom prilikom postamentnost Kokotovi}eve, u situaciji kadrovskih i drugih kriza, {to posljednjih godina uzdrmavaju repertoar dubrova~kog teatra«126. I kriti~ar beogradske »Politike« Radomir Putnik govori o »gluma~kom majstorstvu« Koraljke Hrs i Milke Podrug Kokotovi} ~ija je Thelma suvereno pre{la put »od povr{ne doma}ice... do ljudske ru{evine«. Dubrova~ka je glumica, ka‘e Putnik, stvarala lik Thelme kao »porodi~nog tiranina« od »niza postupaka koji su imali zadatak da poka‘u maj~inu dominaciju«: od govorne intonacije do »neuroti~nog ispoljavanja sopstvenih ‘elja uz odsustvo spremnosti da saslu{a k}er«. »Ali kada je ovakva Thelma za trenutak osluhnula svoju k}er«, nastavlja Putnik, »njen se obrambeni zid sru{io a ona sama dospela do spoznaje o sopstvenoj izli{nosti. Tu transformaciju li~nosti Milka Podrug Kokotovi} donela je suvereno, sa istan~anim sluhom za gra|enje nijansi«. ^udesnu sposobnost gluma~ke transformacije, koja joj je jo{ u mla|im i srednjim godinama omogu}ila da odigra cijeli niz dramskih likova znatno starijih od nje same, Milka Podrug Kokotovi} na neki je na~in zaokru‘ila kreacijom Gospo|e Mare — uloge koju je u Vojnovi}evoj Na taraci igrala i ~etrnaest godina prije premijere Juvan~i}eve predstave (u ljeto 1979.). O Juvan~i}evoj postavi Trilogije u »Dubrova~kom vjesniku« pisao je Ra{ko V. Jovanovi}, ocijeniv{i Milkinu kreaciju Gospo|e Mare »najupe~atljivijom« u tre}em dijelu predstave. 125 Anatolij Kudrjavcev: Pobjeda glume, Slobodna Dalmacija, 11. 3. 1986. 126 Gradimir Gojer: Kratko vrijeme katarze, Oslobo|enje, 8. 3. 1987.
200
»Plasti~no i do najsitnijih pojedinosti izra|enim pokretima, mimikom svojstvenom osobama {to ne vide, ona je uspijevala, glasom prije svega, da iska‘e nesnala‘ljivost i uznemirenost na samom zalasku ‘ivota«, zapisao je Jovanovi}127, a pridru‘io mu se i Dalibor Foreti} osjetiv{i u Milkinoj Gospo|i Mari sna‘no »zra~enje ti{ine« i »profinjenu, gracioznu skupljenost starice nad navikama fiksiranim njezinim malim svijetom«128. Bilo je, me|utim, u razdoblju od jeseni 1978. do ljeta 1987. jo{ nekoliko predstava u kojima je Milka Podrug Kokotovi} zaiskrila u svoj puno}i svoga talenta i »umjeteonstva«. Primjerice u Violi}evoj postavi Pirandellove drame Tako je (ako vam se ~ini)129 u kojoj je kao Gospo|a Frola — citiramo Dalibora Foreti}a (»Vjesnik«) — »prona{la ~itav niz sjajnih realisti~kih naznaka stara~ke krhkosti, iz koje onda probija snaga razumnosti i ‘ivotne mudrosti« (Foreti}u se, me|utim, ~inilo da je »u biti taj lik izna|en tako da je igran protiv maske«). Ili u Nu{i}evoj Gospo|i ministarki130 {to je beogradski redatelj Miroslav Belovi} u dubrova~kom kazali{tu re‘ira u o‘ujku 1981., a o kojoj najop{irnije pi{e Jovan ]irilov. »Posle poeti~nih slutnji vojnovi}evskih ‘ena, raspusnog humora Kate Kapuralice, erotskih erupcija srednjovekovne Eloize i tolikih bogatstava drugih ‘enskih likova sveta — eto me|u njenim damama i @ivke Popovi}, tragi~nog proizvoda balkanske kaldrme«, ka‘e ]irilov. Milkina Ministarka po njemu je »vedra, visprena, ne ba{ mnogo patrijarhalna, jo{ po‘eljna, osun~ana, i pored toga {to pristojno govori takozvanu srpskohrvatsku ’isto~nu’ varijantu — mediteranska ‘ena. Ona je majstor svih intriga, ~ak i kada se sama zaplete u svoje mre‘e«. A kada tu »rasnu glumicu zahvati raspolo‘enje njene publike koja je zapljuskuje osloba|aju}im smehom«, poentira dugogodi{nji umjetni~ki direktor BITEF–a, »Milka Podrug Kokotovi} uzvra}a obilno scenskim bravurama u sve furioznijem finalu«131. Kriti~ara »Slobodne Dalmacije« Anatolija Kudrjavceva (a za njim i neke druge kazali{ne prosudbenike) odu{evila je i Milkina kreacija Linde u Mesari}evoj postavi Mamina srca132 Janka Poli}a Kamova, u prosincu 1983. U njezinu nastupu Kudrjavcev zapa‘a »simptome zamora«, no »njena gesta i njezina pauza su do te mjere obilovale kontekstom da su djelovale sna‘nije od rije~i ograni~ene povremenim nemo}ima teksta«. »Bila je to tiha mater dolorosa, i hirovita ‘enka — despot i posesivna osoba jake volje koja jednako strastveno uzima i daje, rezignirano spremna na kona~ni gubitak.«133 Kudrjavcev posebno 127 128 129 130 131 132
Ra{ko V. Jovanovi}: Simboli pro{losti na pozornici, Dubrova~ki vjesnik, 24. 8. 1979. Dalibor Foreti}: Molitva za okamenjeno lice, Prolog, br. 67–68, Zagreb, 1993. Luigi Pirandello: Tako je (ako vam se ~ini). Redatelj: Bo‘idar Violi}. Premijera: 11. 11. 1978. Branislav Nu{i}: Gospo|a ministarka. Redatelj: Miroslav Belovi}. Premijera: o‘ujak, 1980. Jovan ]irilov: Ministarka me|u Dubrov~anima, Politika, 13. 3. 1981. Janko Poli} Kamov: Mamino srce ili pad ku}e Bo{kovi}a. Redatelj: @elimir Mesari}. Premijera: 16. 12. 1983. 133 Anatolij Kudrjavcev: Predstava prete{ke ozna~enosti, Slobodna Dalmacija, 20. 12. 1983.
201
77. Mara Bene{a — I. Vojnovi}: Suton, 1999.
202
78. G|a Markiza de... — R. Sirerra: Otrov kazali{ta, 2000.
203
79. Baba Perina — M. Dr‘i}: Dundo Maroje, 2000.
204
isti~e i Milkinu kreaciju u Ve~ekovoj postavi Shakespeareova Koriolana134 (Ljetne igre, 1984.), isti~u}i njezin »izuzetno {iroki emocionalni raspon i bogatu scensku gestu«, te zaklju~uju}i kako se, igraju}i Volumniju, »ta velika glumica vi{e poslu‘ila ste~enim zalihama nego {to je priskrbila neke nove«, {to ipak nije smetalo njezinu »sugestivnom i usijavaju}em« udjelu u predstavi135. O »ste~enim zalihama« ili preciznije, o iskustvu — gluma~kom i ‘ivotnom, redom su govorili i kriti~ari koji su pisali o Milkinoj Dadilji u Kun~evi}evoj postavi Shakespareove drame Romeo i Giulietta136 na Dubrova~kim ljetnim igrama godine 1986. Marija Grgi~evi} ka‘e kako njezina Dadilja »donosi toplinu, humor i lascivnost {to prati starenje«137, a Dalibor Foreti} pripominje kako »relativizam njenih reakcija proistje~e iz dubokog iskustva zrele ‘ene koja je svjesna da se u ovom svijetu kakav jest voljnim ~inom pojedinca ni{ta ne mo‘e promijeniti, pa prema tome i samu sebe osu|uje na patni~ku ravnodu{nost«138. Godine 1987. zapo~inje nova faza u razvoju Kazali{ta Marina Dr‘i}a; faza bogata nadanjima, no i razo~aranjima {to }e nastupiti kao posljedica neuspjela »braka« Kazali{ta Marina Dr‘i}a i Dubrova~kog simfonijskog orkestra s Dubrova~kim ljetnim igrama (udru‘ili su se tada u zajedni~ku Radnu organizaciju Dubrovnik festival). U tih nekoliko godina, tijekom kojih je umjetni~ki ravnatelj kazali{ta bio Marin Cari}, Milka Podrug Kokotovi} igra ponajvi{e u postavama djela doma}ih pisaca i uglavnom, po ve} ustaljenu obi~aju, kod kritike prolazi bolje od predstava u kojima nastupa. Ka‘em uglavnom jer je u Kudrjavcevljevu osvrtu na predstavu kojom je zapo~ela kratkotrajna Cari}eva dubrova~ka faza — Mirise, zlato i tamjan139 Slobodana Novaka u Cari}evoj dramatizaciji i re‘iji, pro{la jednako lo{e kao i predstava. Njezina Erminija je, prema rije~ima splitskog kriti~ara imala »replike sastavljene gotovo od samih ponavljanja i ne pretjerano duhovitih dosko~ica«, te bila osu|ena »na (d)efekt mucanja«, tako da je bila odvedena »direktno u karikaturu«140. Kun~evi}evo uprizorenje Ma{karata ispod kuplja Iva Vojnovi}a za Kudrjavceva je, pak, bilo predstavom »jake i razorne misli, ali u nekom nezdravom raskoraku izme|u svoje teorije i svoje prakse«, a Gospo|a Jele Jasne An~i} i Gospo|a Ane Milke Podrug Kokotovi} bile su mu »duo kakav se drugdje ne bi mogao na}i... duboko uvedene u globalnu tragiku situacije ~iji su svi uzroci povijesni i biv{i a svi do‘ivljaji reminiscentni«141. Kod 134 William Shakespeare: Koriolan. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Petar Ve~ek. Premijera: 19. 8. 1984. (Dr‘i}eva poljana) 135 Anatolij Kudrjavcev: Spektakl sna‘nog znaka, Slobodna Dalmacija, 22. 8. 1984. 136 William Shakespeare: Romeo i Giulietta. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 18. 8. 1986. (ispod Jezuita) 137 Marija Grgi~evi}: Tragedija mladosti, Vjesnik, 20. 8. 1986. 138 Dalibor Foreti}: Skaline, sat, nebo, Danas, Zagreb, 26. 8. 1986. 139 Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan. Redatelj: Marin Cari}. Premijera: 26. 12. 1987. 140 Anatolij Kudrjavcev: Karikaturalne varijacije, Slobodna Dalmacija, 28. 12. 1987. 141 Anatolij Kudrjavcev: Ritual umiranja, Slobodna Dalmacija, 27. 3. 1988.
205
Milkine Gospo|e Ane se, ka‘e Kudrjavcev, osje}ala »popustljiva blagost u samosa‘alnosti«, dok Marija Grgi~evi}, podsje}aju}i na Milkinu Gospo|u Anu od prije tridesetak godina ka‘e kako je ovoga puta bila »suptilna i graciozna, jednako gipka u plesnom pokretu i glasovnim nijansama«142. Kritika apostrofira i Milkinu epizodnu i ekshibicijsku kreaciju Marije Filipovne u posve neuspjeloj predstavi Tri mladice u modrom143, a isti~e i njene uloge u najigranijim predstavama tog razdoblja — Anu u Mala moja iz Jabuke Sinjske144, Mariju u Bo‘i}noj bajci145 i Sinjoru Paulinu u Ribarskim sva|ama146, no najintrigantnije Milkino ostvarenje tog razdoblja (u kojem je igrala i Jokastu u hvaljenim Feni~ankama147) njezina je prva mu{ka uloga u karijeri — Sadi @udio u provokativnoj Magellijevoj postavi Dunda Maroja148 na Pustijerni, na Dubrova~kim ljetnim igrama godine 1989. Magellijeva predstava nai{la je na posve opre~ne reakcije kritike i publike; jedni su je obo‘avali, drugi »sotonizirali«, a tre}i jednostavno prihva}ali kao intrigantnu ~injenicu, poput Marije Grgi~evi} koja ju je u »Vjesniku« opisala »kao obrazac po kojem bi se ilustrirale i komentirale teoretske postavke postmoderne«, zaklju~iv{i kako je Dr‘i} njome »pone{to dobio iz ozra~ja na{e neposredne suvremenosti, ali i mnogo izgubio od svoje prvobitne, sre}om neuni{tive vitalnosti«149. Milkinu kreaciju Sadija Grgi~evi}eva naziva »virtuoznom studijom«, a Dalibor Foreti} pridodaje joj titulu »najve}eg iznena|enja predstave«. »Njen Sadi je crna u{ {to tumara tim svijetom«, te »u financijskoj progresiji uredno sla‘e jaja{ca svojih para« iz kojih se »ni{ta ne}e oploditi«, ka‘e Foreti}150, dok Milkina Sadija Kudrjavcev uzima prvenstveno kao »dokaz da velika glumica mo‘e sve«, naglasiv{i kako je rije~ o pukoj dosjetki — »vi{e metafizi~koj negoli duhovitoj«151. Da je Sadi mogao biti tek »kapriciozna bizarnost« ka‘e i Jovan ]irilov u malom eseju koji je pod naslovom Milka kao Sadi objavio u beogradskoj »Politici«, no suprotno Kudrjavcevu on je uvjeren kako je Milkin Sadi ipak postao »ozbiljna uloga iz ozbiljnih razloga«. U Milkinu tuma~enju, ka‘e ]irilov, »zelena{ Sadi postaje tragi~na figura, sa ruba dru{tva, koja krije svoju pravu prirodu nov~anim transakcijama me|u tu|im, sumnjivim sve142 143 144 145 146 147 148 149 150 151
206
Marija Grgi~evi}: U ritmu starih pastorala, Vjesnik, 29. 3. 1988. Ljudmila Petru{evska: Tri mladice u modrom. Redatelj: Zlatko Sviben. Premijera: 26. 2. 1989. Fe|a [ehovi}: Mala moja iz Jabuke Sinjske. Redatelj: @elimir Ore{kovi}. Premijera: 11. 1. 1990. Mate Mati{i}: Bo‘i}na bajka. Kazali{te Marina Dr‘i}a — Teatar Bursa. Redatelj: Marin Cari}. Premijera: 24. 3. 1989. Carlo Goldoni: Ribarske sva|e. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 26.3. 1991. Euripid: Feni~anke. Kazali{te Marina Dr‘i}a na Dubrova~kim ljetnim igrama. Redatelj: Paolo Magelli. Premijera: 19. 8. 1987. (tvr|ava Lovrjenac) Marin Dr‘i}: Dundo Maroje. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Paolo Magelli. Premijera: 10. 8. 1989. (Pustijerna). Marija Grgi~evi}: ^itanje obrisa budu}nosti, Vjesnik, 12. 8. 1989. Dalibor Foreti}: Zlom brjemenu akomodano, Danas, Zagreb, 15. 8. 1989. Anatolij Kudrjavcev: Raspr{eni Dundo, Slobodna Dalmacija, 12. 8. 1989.
tom«, a na slojevitost Milkina Sadija ukazuje i Luko Paljetak u pove}em osvrtu na Magellijeva Dunda objavljenu u »Dubrova~kom vjesniku«. Sadi je, po Paljetkovu mi{ljenju, »u ovakvoj postavi i u minucioznoj interpretaciji Milke Podrug–Kokotovi}, uspje{no iza{ao iz geta jeftine poruge i dovinuo se do slo‘enog scenskog lika, gotovo usudnog u bitnoj sceni s Laurom«.152 Magellijev Dundo Maroje na neki je na~in anticipirao ratne u‘ase i razaranja koja }e za vrijeme srpskocrnogorske agresije na Dubrovnik i Hrvatsku uslijediti. Dubrova~ko kazali{te i festival (ponovno razjedinjeni ili bolje re}i osamostaljeni — godine 1991.), na{li su se nakon oslobo|enja cjelovitog dubrova~kog teritorija (u listopadu 1992.) i takozvane »normalizacije stanja« u posve nezavidnoj situaciji, posljedice koje se jo{ i danas osje}aju. No kazali{ni ‘ivot u Dubrovniku nije zamro ni u trenucima najve}e pogibelji, a va‘an udio dala mu je, dakako, i Milka Podrug Kokotovi}. [tovi{e, u predstavi Najdu‘i dan Marije Terezije153, premijerno izvedenoj u svibnju 1992. u okru‘enom Dubrovniku, ostvarila je ona jo{ jednu od svojih nezaboravnih, antologijskih kreacija. Dvije, u jedinstvenu predstavu povezane, jedno~inke Mire Gavrana re‘irao je Ivica Kun~evi}, a Anatolij Kudrjavcev svoje je stajali{te o toj ratnoj premijeri Kazali{ta Marina Dr‘i}a najbolje sa‘eo u zavr{nom ulomku osvrta objavljena u »Slobodnoj Dalmaciji«: »Najkra}e re~eno, bila je to predstava posve dostojna stare, Krle‘a bi uz pomo} Prousta rekao: brabantske slave dubrova~kog kazali{ta. A dogodila se u vrijeme tjeskobe i straha, te upalila plemenitu no}nu lampu. Evo nas opet i ponovno smo pravi! — kao da poru~uje utje{ni glas {to odjekuje pustim osaka}enim Stradunom.« »Gluma se ovaj put popela na samo prijestolje«, zapisao je Kudrjavcev, aludiraju}i na Milkinu kreaciju carice Marije Terezije. »Milka Podrug Kokotovi} zablistala je u punom sjaju svoje rasko{ne gluma~ke mo}i«, ka‘e on. »Svaka joj je re~enica u‘ivala autonomiju neke suptilne intonacijske varijacije, pa je to zaista bila zadivljuju}a raznolikost, puna psiholo{kih najava. Od carske autoritativnosti do neusli{ane ‘enstvenosti ta se Milkina vladarica ostvarila u {iroki spektar ljudske osjetljivosti, uzaludno oklopljene {ablonama polo‘aja.«154 Jasen Boko je, pak, pi{u}i o predstavi u »Ve~ernjem listu« zaklju~io kako »scenska apstinencija« nije o{tetila Milku Podrug Kokotovi}, nego joj je, dapa~e, »vratila mladena~ku energiju potrage za svojim likom«155, s ~im se slo‘io i Dalibor Foreti} po kojem je Milka »razigrala lik Marije Terezije kao u najboljim trenucima, u {irokom rasponu od majestoznosti i politi~ke lukavosti vladarice u prvoj, do ‘ene ogoljele u razdiranosti intimnim sumnjama, u drugoj jedno~inci«156, dok 152 Luko Paljetak: Dundo Maroje kao umiranje komedije, Dubrova~ki vjesnik, 19. 8. 1989. 153 Miro Gavran: Najdu‘i dan Marije Terezije (Stranac u Be~u/Dogovor za cijeli ‘ivot). Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 22. 5. 1992. 154 Anatolij Kudrjavcev: Bljesak u zamra~enju, Slobodna Dalmacija, 23. 5. 1992. 155 Jasen Boko: Prva ratna premijera, Ve~ernji list, 25. 5. 1992. 156 Dalibor Foreti}: Ru|er Bo{kovi} i austrijska carica, Dubrovnik, br. 3/1993.
207
Dubravka Vrgo~ ka‘e kako je »sjajnom igrom Milka Podrug Kokotovi} uspjela predo~iti lik umorne i sjetne starice« vje{to »u }udorednom pomaku« oslikav{i njezinu »nemo}, strah, nelagodu, zadovoljstvo...«157 U depresivnim }e dubrova~kim devedesetim Milka Podrug Kokotovi} nakon Marije Terezije ostvariti jo{ niz vrijednih i hvaljenih uloga, do‘ivjev{i, na neki na~in, svoju drugu gluma~ku mladost. Na Dubrova~kim ljetnim igrama nastupa isklju~ivo u uprizorenjima djela iz dubrova~ke knji‘evne ba{tine: u Dr‘i}evoj je Tireni158 Stojna, u Vodopi}evoj Tu‘noj Jeli159 Marija, u fran~ezariji Ilija Kulja{160 Nikoleta, u Vojnovi}evu Sutonu161 Mare Bene{a, u Dr‘i}evu Dundu Maroju162 Baba Perina, a igra i u Dum Marinovim snima163 intrigantnom dr‘i}evskom patchworku redatelja Ozrena Prohi}a. Zanimljivo je kako je uglavnom rije~ o srednjim ili manjim ulogama, s iznimkom Marije u Tu‘noj Jeli, predstavi koja }e, kao vrhunski uradak ambijentalnoga kazali{ta, presudno obilje‘iti dubrova~ke festivalske devedesete. Kritike koje je Kun~evi} dobio za tu predstavu mogu se, kada je o njegovu redateljskom opusu rije~, usporediti jedino s hvalospjevima kojima mu je svojedobno bila popra}ena postava Ekvinocija, a isti panegiri~ki ton prevladavao je i u kriti~kim ocjenama Milkine kreacije Marije. Za Anatolija Kudrjavceva, na primjer, bila je to »uloga za sve antologije glume« u kojoj je Milka Podrug Kokotovi} »zaustavljena u nemilosrdnosti doga|aja kao izvr{ilac ‘rtve stvarnoga, pro{etala... kroz sve mogu}e podzemne pe}ine misli i osje}aja, ostvariv{i govor koji je vazda bio na tragu neke nemo}ne slutnje {to je osu|ena na ~ednu ljudsku elementarnost, ali te‘i mitskoj dobroti ravnoj prarazlogu«164. No odli~ne ocjene kritike Milka je dobila i za svoje manje, redom ekshibicijske uloge, {to ih je tijekom devedesetih ostvarila u teatru Igara. U Milkinoj Stojni Dalibor Foreti} prepoznao je »iskonski maj~inski zov ognji{ta«165, sli~no kao i u kreaciji Mare Bene{e (@eljka Tur~inovi} u njoj tako|er vidi »arhetipski gluma~ki portret« majke166) u kojoj mu se 157 Dubravka Vrgo~: Ozra~je druge zbilje, Novi Vjesnik, 2. 11. 1992. 158 Marin Dr‘i}: Tirena. Dubrova~ke ljetne igre — Kazali{te Marina Dr‘i}a. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 16. 7. 1993. (park Gradac) 159 Mato Vodopi}: Tu‘na Jele. Dubrova~ke ljetne igre — Kazali{te Marina Dr‘i}a. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 11. 8. 1994. (u Pilama) 160 J. B. P. Molière–M. Tudi{evi}: Ilija Kulja{. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 31. 7. 1997. (atrij pala~e Sponza) 161 Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Jo{ko Juvan~i}. Premijera: 12. 8. 1999. (park Umjetni~ke {kole) 162 Marin Dr‘i}: Dundo Maroje. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 14. 8. 2000. (Peskarija) 163 Marin Dr‘i}: Dum Marinovi sni. Dubrova~ke ljetne igre — Festivalski dramski ansambl. Redatelj: Ozren Prohi}. Premijera: 25. 7. 1998. (park Gradac) 164 Anatolij Kudrjavcev: Priroda u slu‘bi teatra, Slobodna Dalmacija, 13. 8. 1994. 165 Dalibor Foreti}: Hrid za slobodu, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 1998., str. 300. 166 @eljka Tur~inovi}: Tri struka lovorike, pelina i vrijesa..., Kazali{te, br. 1/2 , Zagreb, 2000.
208
u~inila vi{e kao »majka, o~vrsla u bijedi, skamenjena nad propa{}u roda, ‘ivotno stroga prema sebi i drugima«, negoli kao »vladika koja pronosi paroksizam dogme«.167 U ulozi arhetipske mediteranske Majke Milka se u me|uvremenu na{la i godine 1993. u monodrami Jele168, tom svojevrsnom ekstraktu iz Vojnovi}eva Ekvinocija, {to ga je, u produkciji Camerate ragusine, postavio Ivica Kun~evi}. »Velika je umjetnica na samo njoj dostupan na~in«, pisala je Marija Grgi~evi} u »Ve~ernjem listu«, »ponudila onaj najva‘niji dio Vojnovi}eve drame koji se odvija u du{i unesre}ene ‘ene i majke, i kroz burnu oluju kakvu izaziva ekvinocij, izrazila patnje mnogih nara{taja bezimenih junakinja s crnim rupcem na glavi i krunicom u rukama. U svojem gluma~kom iskazu sa‘ela je u polifoni monolog najbolju tradiciju Ive Vojnovi}a u hrvatskom glumi{tu, podsjetiv{i kao na jedno od svojih ishodi{ta i na predstavu ove drame koja je desetak godina ‘ivjela na pozornici Kazali{ta Marina Dr‘i}a«.169 S Jelom Milka je gostovala i na Prvom hrvatskom festivalu malih scena u Rijeci, a taj nastup u rije~kom je »Novom listu« osvrtom popratila Ingrid @ic. »Ovu mra~nu i te{ku predstavu nosi isklju~ivo gluma~ka ekspresija Milke Podrug–Kokotovi}«, zapisala je. »Vehementna, dramski izuzetno dojmljiva, upravo uzvi{ena u boli, ta je Jele vi{e od lika, ona postaje simbolom tragi~kog lika majke. Poput likova iz gr~kih tragedija na koje se obru{ava volja bogova, jer je sudbina neumoljiva, tako je i Jele nje‘na ‘ena na koju je nepravedno stavljen teret sudbine. Milka Podrug–Kokotovi} je to izvrsno osjetila i zato iz njene interpretacije zra~i dramska bol nepravedno osu|ene: u ovoj mimici i gestualnom izrazu njena je Jele autenti~na ‘ena iz puka koju prepoznajemo po karakteristi~nom dr‘anju u nesre}i.«170 Na pozornici mati~ne ku}e Milka Podrug Kokotovi} od prve, koliko toliko normalne, poslijeratne sezone 1992/93. do konca 2000. ostvaruje jo{ devet novih uloga sura|uju}i (s iznimkom Petra Selema171 i Ivice Kun~evi}a172) s redateljima mla|e generacije: Leom Katunari}em, Nenni Delmestre (~ak tri puta), Manfredom Beierlom, Ozrenom Prohi}em173 i Lukasom Nolom174. Katunari}evo uprizorenje Foove farse Ne pla}amo, ne pla}amo175 lo{e je pro{lo i kod lokalnih no167 168 169 170 171 172
173 174 175
Dalibor Foreti}: Saga o gradu, Novi list, Rijeka, 17. 8. 1999. Ivo Vojnovi}: Jele. Camerata ragusina. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 12. 10. 1993 (Rupe). Marija Grgi~evi}: Susret i uspomena, Ve~ernji list, 25. 5. 1994. Ingrid @ic: Smjer smrti, Novi list, Rijeka, 26. 5. 1994. Mani Gotovac — Darko Luki} — Petar Selem: Muka na Prijekome. Redatelj: Petar Selem. Premijera: 22. 4. 1996. (Milka Podrug Kokotovi} tuma~ila je ulogu Marije Majke.) Marin Dr‘i}: Tirena. Dubrova~ke ljetne igre — Kazli{te Marina Dr‘i}a. Redatelj: Ivica Kun~evi}. Premijera: 16. 7. 1993. (Predstava je osim u ambijentalnoj verziji na DLjI — na zaravni ispred parka Gradac — igrana i na pozornici KMD–a.) Luko Paljetak: Posljednji ljetni cvijet. Redatelj: Ozren Prohi}. Premijera: 14. 2. 1997. Lukas Nola: Horda. Redatelj: Lukas Nola. Premijera: 22. 5. 1998. Dario Fo: Ne pla}amo, ne pla}amo. Redatelj: Leo Katunari}. Premijera: 25. 12. 1992.
209
vinara/kriti~ara i kod Anatolija Kudrjavceva, koji je, jedini uz njih, pisao o toj predstavi. Kada je o Milkinoj kreaciji Tonke rije~ u~inilo mu se kako je Katunari}, s nekom vrstom »prili~no bezobrazne scenske nasrtljivosti«, tra‘io od nje da se »pretvori u jeftinu komi~arku bez psiholo{kih razloga«, pri ~emu je Milka »nadmo}no pokazala da mo‘e i to«, dav{i, me|utim, »naslutiti kako se... {ali malko preko volje i kako bi najradije oti{la ku}i«.176 Slijedila je jo{ jedna rijetkim i relativno hladnim kritikama ispra}ena predstava: kriminalisti~ka duodrama Strategija leptira177 njema~koargentinske spisateljice Esther Vilar u re‘iji mladog njema~kog glumca/redatelja Manfreda Beierla, (za Milkinu Evu Dalibor Foreti} ka‘e kako je odlikovala »precizna karakterna igra bogate mimike i gestualnosti«178), a potom su do{le Tri visoke ‘ene Edwarda Albeeja,179 zacijelo (ne ra~unaju}i Tu‘nu Jelu, igranu isklju~ivo na Dubrova~kom ljetnom festivalu) najhvaljenija i kriti~kim ocjenama najiscrpnije popra}ena predstava dubrova~kog kazali{ta u devedesetim. Dalibor Foreti} je tu predstavu gledao na Bor{tnikovu sre~anju u Mariboru, a u svojoj kritici u »Novom listu«, u kojoj posebno napominje kako je novu, Pulitzerovom nagradom ovjen~anu, Albeejevu dramu dubrova~ko kazali{te postavilo »me|u prvima u svijetu«, neposredno »poslije uspjeha u Londonu i New Yorku«, isti~e kako je redateljica Nenni Delmestre »majstorski vodila ritam scenske radnje«, te kako su »tri lika koja se pretvaraju u tri dobi @ene profinjeno u gluma~kim interpretacijama pokazana u kompaktibilnosti svoje razli~itosti«, pri ~emu je svaka od tri glumice (Milka Podrug Kokotovi}, Jasna An~i} i Jasna Juki}) »prinijela tom trojedinstvu iskustva svoje osobnosti«. Za Milku Podrug Kokotovi} Foreti} ka‘e kako je »iz u‘asa senilije u prvom dijelu izvla~ila minijaturna remek–djela karakterne komike, briljantno se prispodobljuju}i bar{unastoj drhtavosti ‘ivota koji se gasi, dok je u drugom dijelu postigla smirenim rezonerstvom te‘i{nu to~ku dramskih zbivanja«. Boris B. Hrovat je, pak, predstavu gledao na zagreba~kom gostovanju (igrana je u HNK), a Milkinu kreaciju popratio je napomenom kako je o njoj gotovo suvi{no govoriti budu}i »prvakinja dubrova~ke Drame svakom svojom novom ulogom potvr|uje renome jedne od prvih glumica hrvatskog teatra«, {to se potvrdilo i tom zgodom, u kojoj je kao Albeejeva Starica »suverenom gestom, rije~ju i mimikom vladala pozornicom«.180 Gledaju}i Tri visoke ‘ene na Hrvatskom festivalu malih scena u Rijeci sli~no je zaklju~ila i Nata{a Govedi}, nazvav{i Milkinu glumu »o~aravaju}om« i »blistaju}om«, dodav{i ipak, kako smatra da je Nenni Delmestre pogrije{ila »vode}i postavku prema monodramskom slavlju ‘ivosti« Milkine Starice, 176 177 178 179 180
210
Anatolij Kudrjavcev: Lakrdija u zasjedi, Slobodna Dalmacija, 27. 12. 1992. Esther Vilar: Strategija leptira, Redatelj: Manfred Beierl. Premijera: 22. 2. 1995. Dalibor Foreti}: Ubojica kao objekt, Novi list, Rijeka, 21. 5. 1995. Edward Albee: Tri visoke ‘ene. Redatelj: Nenni Delmestre. Premijera: 13. 10. 1995. Boris B. Hrovat: Intelektualisti~ka razbibriga, Hrvatsko slovo, Zagreb, 3. 11. 1995.
jer je time ukinula »svaku o{tricu Albeejeva komada«.181 A da Milkina »visoka, raspadaju}a se dama po svojem tragikomi~nom nervu sasvim druga~ijeg kova u pogledu preciznog artizma i ‘ive neposrednosti ne zaostaje za« njezinim »ve} legendarnim gluma~kim ostvarenjima« zaklju~ila je i Marija Grgi~evi}, dodav{i kako je dubrova~ka glumica »pod maskom starice« pokazala »toliko eruptivne snage i neodoljiva humora« da je njome obasjala »~itavu dramu sjajem najplemenitije gluma~ke energije«.182 O toj Milkinoj kreaciji iscrpno je pisala i Tajana Ga{parovi}, kriti~arka najmla|e generacije, u osvrtu objavljenu u rije~kom »Dnevniku«. »U prvom dijelu«, ka‘e ona, »Milka nevjerojatnom uvjerljivo{}u uspijeva izraziti ona naju‘asnija stanja ljudskog uma u kojima njegova mra~na strana... jo{ nije posve ovladala nama, tako da pro‘ivljavamo bolne trenutke svijesti o vlastitom pam}enju. U takvim trenucima proizvodimo besmislene kretnje i reakcije, smijeh prelazi u pla~ i obrnuto. Postoji velika opasnost da glumac pritom skrene u prenagla{enu grotesku i izazove smijeh u publici. Milka je tako|er izazivala smijeh, ali ne takvog tipa. Njoj smo se smijali, u isto vrijeme osje}aju}i ’kost u grlu’, ba{ kao {to se nekad smijemo ’lu|acima’. U drugom dijelu predstave ona je oli~enje mudrosti, stara ‘ena koja se uzdigla iznad ‘ivotnog gr~a i spoznala vje~nost trajanja. Ona je smirenje koje se utapa u tom trajanju.«183 O vje~nosti trajanja u Milkinu slu~aju govori i ~udesan podatak kako je u prolje}e 1997., nakon pune trideset i dvije godine, ponovno nastupila u ulozi Amande Wingfield u Staklenoj mena‘eriji184 Tennesseja Williamsa. Marija Grgi~evi} tu njezinu kreaciju vidi kao »temperamentnu i duhovitu«, mo‘da »mjestimice odve} eksponiranu«185, dok Lidija Crn~evi} u »Dubrova~kom vjesniku« ka‘e kako je svojom Amandom Milka »uspijevala odr‘ati ravnote‘u na granici komike i gor~ine ‘ivota«, te kako ju je »sputana vitalna energija« lika »~esto... navodila na bjegove u vrijeme njenog djevoja{tva i neiskori{tenih mogu}nosti«.186 A o vje~nim mijenama u tom trajanju svjedo~i, pak, Dalibor Foreti}, jedan od najboljih poznavatelja Milkina opusa, koji je vidjev{i njezinu Markizu u predstavi Otrov kazali{ta187 (premijerno izvedena godine 2000. u re‘iji Nenni Delmestre) zapisao: »Mislio sam da znam sva Milkina lica, a pamtim ih na desetke. Ipak, osrednje napisanom ulogom do savr{enstva je ostvarila novo. Njezina pretvorba je i{la od pu‘eve ku}ice lakeja u koga se preru{ila Markiza da bi do~ekala gosta. Potom je bljesnula u galantnosti dame svoje epohe, suvereno duhovita. Rez koji je izvela dogodio se na kraju. Njezino lice ostalo je ‘ivo, ra181 182 183 184 185 186 187
Nata{a Govedi}: Ovulirati ili evoluirati, Novi list, Rijeka, 29. 5. 1997. Marija Grgi~evi}: Tragikomi~ni eros, Hrvatski obzor, 6. 11. 1995. Tajana Ga{parovi}: Za~udan spoj hladno}e i topline, Dnevnik, Rijeka, 29. 5. 1997. Tennesse Williams: Staklena mena‘erija. Redatelj: Nenni Delmestre. Premijera: 16. 5. 1997. Marija Grgi~evi}: Krhka prozirnost uspomena, Ve~ernji list, 21. 5. 1997. Lidija Crn~evi}: Senzibilno i{~itavanje teksta, Dubrova~ki vjesnik, 24. 5. 1997. Rodolfo Sirerra: Otrov kazali{ta. Redatelj: Nenni Delmestre. Premijera: 9. 5. 2000.
211
doznalo oko ishoda smrtonosnoga pokusa, ali ~itavom njegovom du‘inom, poput vertikale, skamenila se crta okrutnosti, sadisti~kog u‘itka u patnji i smrti drugoga, otvaraju}i njezin lik do najskrivenijih dubina, do trova~ice, ubojice iz strasti.«188 Prerana smrt je, na ‘alost, onemogu}ila Dalibora Foreti}a da u kasnu zimu 2002. vidi jo{ jedno novo Milkino lice, jo{ jednu njezinu ulogu — prvu poslije dvadeset i ~etiri godine, a drugu od dolaska u Kazali{te Marina Dr‘i}a — ostvarenu u predstavi nastaloj izvan Dubrovnika. Nastavljaju}i uspje{nu suradnju s redateljicom Nenni Delmestre Milka se ovoga puta zaputila u Split, grad s kojim je ve‘u ~vrste i vi{estruke spone, nastupiv{i u praizvedbenoj HNK-oskoj postavi drame Nosi nas rijeka189, mladog splitskog glumca i (sve zanimljivijeg dramati~ara) Elvisa Bo{njaka. U tom dijalektalnom komadu, radnja kojeg se odvija u prepoznatljivom ozra~ju Dalmatinske zagore, Milka je igrala Strinu, samozatajnu staricu tragi~ne sudbine, ostvariv{i prema mi{ljenju Slavena Relje190 i Jasena Boke191 »antologijsku ulogu«. U kritici ojavljenoj u »Slobodnoj Dalmaciji«Boko pi{e kako Milka Podrug Kokotovi} svojom pojavom, poput sveprisutnog »anti~kog kora«, dodaje »tom naturalisti~kom svijetu...onu sudbinsku dimenziju« dok Dubravka Vrgo~ primje}uje kako je »~udesnom gluma~kom energijom predo~ila jedan, u na{oj dramskoj literaturi zagubljeni, milje i sve one upitnosti {to prate dramske i ‘ivotne epizodiste u njihovim samozatajnostima«192. Zavr{ni komentar namjerno izostavljam. Nazna~uje ga na neki na~in upravo citirani fragment Foreti}eva osvrta na Otrov kazli{ta. I nakon gotovo pedeset godina umjetni~kog djelovanja Milka Podrug Kokotovi} ostala je podjednako spremna za kazali{nu pustolovinu, istra‘ivanje, za potpuni ulog. »A tko sve dava, vele dava, tko srce dava, svega sebe dava«, ka‘e Dr‘i}, i u toj misli kao da le‘i mudrost Milkina »umjeteonstva«. U svakoj ulozi, pa i onoj najmanjoj, »srce je davala«, a takav ulog u sprezi s ~udesnim darom i scenskim ratiom kojeg posjeduje pretvorio ju je u jednu od najsjajnijih zvijezda hrvatskog glumi{ta i zacijelo najve}u glumicu koja je ikada hodala pozornicama — stvarnim i izma{tanim — Dr‘i}eva grada. Kazali{noj kritici, pak, mo‘emo biti zahvalni {to je na vrijeme prepoznala njezinu veli~inu i {to ju je vjerno pratila, ostaviv{i nam trajno svjedo~anstvo o jednoj iznimnoj gluma~koj karijeri.
188 189 190 191 192
212
Dalibor Foreti}: Kazali{ni dioni~ari, Vijenac, Zagreb, br.178–179, 2000. Elvis Bo{njak: Nosi nas rijeka.HNK Split. Redateljica: Nenni Delmestre. Premijera 2. 3. 2002. Slaven Relja: Najbolja predstava u mandatu Mani Gotovac, Jutarnji list, Zagreb, 4. 3. 2002. Jasen Boko: Povratak kazali{tu, Slobodna Dalmacija, 4. 3. 2002. Dubravka Vrgo~: Zavodljivost zavi~ajnog pisma, Vjesnik, 4. 3. 2002.
80. Strina — E. Bo{njak: Nosi nas rijeka, 2002.
213
81. Claire Zachanassian — Friedrich Dßrrenmatt: Posjet stare dame , 2002.
214
82. Zlato, mirisi, tamjan (film), 1971.
83. Zlato, mirisi, tamjan (film), 1971.
216
84. Libar Marka Uvodi}a (TV serija), 1977.
217
GRA\A
219
220
KAZALI[NE ULOGE (1952. — 2002.)
NARODNO POZORI[TE SARAJEVO 1952. Prva ‘ena — Federico Garcia Lorca: Dom Bernarde Albe — red. Jolanda \a~i}
1953. Marica — Branislav Nu{i}: Dr.–red. Kalman Mesari}
NARODNO KAZALI[TE [IBENIK 1953. Rosemary — John Boynton Priestley: Otkako postoji raj — red. Mirko Merle Julka — Branislav Nu{i}: Protekcija — red. Jordan Georgijevski Dodo — Franz Lehar: Vesela udovica (opereta) — red. Mirko Merle
1954. ? — Pero Budak: Me}ava — red. Zvonimir Jela~i} Angelica — Antonio–Cristoforo Collalto — Mattiuzzi — Ferdo Delak: Mleta~ki trojci — red. Mirko Merle ? — Nico Dostal: Olivia (opereta) — red. Mirko Merle
KAZALI[TE MARINA DR@I]A — NARODNO KAZALI[TE (DO 1967.) DUBROVNIK 1954. Phoebe — Milan Begovi}: Amerikanska jahta u splitskoj luci — red. Vesna Kauzlari} 1955. Betty Parris — Arthur Miller: Vje{tice iz Salema — red. Vesna Kauzlari} Marry Warren — Arthur Miller: Vje{tice iz Salema — red. Vesna Kauzlari} Cvijeta — Nepoznati dubrova~ki autori iz kraja 17. st. (sastavio Marko Fotez):Starac Klimoje — red. Bogdan Bogdanovi} Artemida — Euripid: Hipolit — red. Ahmed Muradbegovi} Sonja — Louis Verneuil: Ro|aka iz Var{ave — red. Bogdan Bogdanovi} De Brein — Hans Timayer: Mladost pred sudom — red. Ahmed Muradbegovi} Kuma Caja — Ljubinka Bobi}: Porodica Blo — red. Bogdan Bogdanovi} 1956. Annie Jacquet — André Roussin: Kad nai|u djeca — red. Vlasta Radovanovi} Dadilja — Federico Garcia Lorca: Krvava svadba — red. Ahmed Muradbegovi}
221
Etelka Kakonyi — Jaroslav Ha{ek–Aleksandar Aranicki: Dobar vojnik [vejk — red. Slavko Mid‘or
* 1960. sa Zagreba~kim dramskim kazali{tem — Mala scena Dubrova~kih ljetnih igara
Amalija — Nicola Manzari: Mrtvi ne pla}aju porez — red. Ahmed Muradbegovi}
Gospo|a van Daan — Frances Goodrich– Albert Hackett: Dnevnik Ane Frank — red. Mladen Feman
1957.
* prvi put kao Milka Podrug Kokotovi}
Juli{ka — Branislav Nu{i}: Put oko sveta — red. Vlasta Radovanovi}
Lida Petrus — Pavel Kohout: Takva ljubav — red. Tomislav Durbe{i}
Margareta Burthlette — Avery Hopewood: Uzoran mu‘ — red. Vlasta Radovanovi}
1960.
Letis Sidvej — Eden Phillppots: Ne{to o ~emu se mo‘e pripovijedati — red. Vlastimir Radovanovi} Lucrezia Borgia — Victor Hugo: Lucrezia Borgia — red. Vlasta Radovanovi} Tatjana — Boris A. Lavrenjov: Aurora — red. Tomislav Tanhofer — Vlasta Radovanovi}
Gospo|a Perella — Luigi Pirandello: ^ovjek, ‘ivotinja i krepost — red. Mladen Feman Cana — Dra{ko [alji}: Na{ pretsednik se ‘eni — red. Bogdan Bogdanovi} Grofica — Jean Anouilh: Pokus ili ka‘njena ljubav — red. Georgij Paro
1958.
Marjutka — Bratko Kreft: Balada o poru~niku i Marjutki — red. Tomislav Durbe{i}
Ro‘a — Pero Budak: Klupko — red. Bogdan Bogdanovi}
1961.
Elena — Alejandro Cassone: Drve}e umire uspravno — red. Vlasta Radovanovi} [ura — Valentin P. Katajev: Dan odmora — red. Tomislav Tanhofer Majka — Baba Trivuna — Branko ^opi} — Minja Dedi}: Do‘ivljaji Nikoletine Bursa}a — red. Minja Dedi}
Lucy Crown — Irwin Shaw: Lucy Crown — red. Davor [o{i} (dramatizirao Jean– Pierre Aumont) Megi — Margaret Mayo: Nezgodan ru~ak — red. Mi{e Martinovi}
1959.
Ana \or|evi} — Oskar Davi~o: Pesma — red. Izet Hajdarhod‘i} (po istoimenom romanu dramatizirali Vasilije Popovi} i Mom~ilo Milankov)
Helen Charles — John Osborne: Osvrni se gnjevno — red. Vlasta Radovanovi}
Kate — Fe|a [ehovi}: Dubrova~ki skerac — red. Jo{ko Juvan~i}
Ana — Du{ko Roksandi}: Kula babilonska — red Vlado Habunek
1962.
Lucrezia — Niccolò Machiavelli: Mandragola — red. Vlasta Radovanovi} Melita — Guilherme Figueiredo: Lisica i grozd — red. Vlado Habunek Guillemette — Farsa iz 15. st.: Advokat Pathelin — red. Georgij Paro
222
Gospo|a Tabret — William Somerset Maugham: Sveti plamen — red. Miho Politeo Georgette — Jean B. Molière: [kola za ‘ene — red. Jo{ko Juvan~i} (Dubrova~ke ljetne igre)
Mariana Pineda — Federico G. Lorca: Mariana Pineda — red. Jo{ko Juvan~i}
Martha — Edward Albee: Tko se boji Virginije Woolf? — red. Davor Mladinov
1963.
1967.
Graziella — Giuseppe Marotta–Belisario Randone: Tje{imo udovice — red. Vladan [vacov
Hasanaginica — Milan Ogrizovi}: Hasanaginica — red. Tomislav Durbe{i}
Klara — Miroslav Krle‘a: Leda — red. Davor [o{i} Majka — ‘ena — Branislav Nu{i}: Autobiografija — red. Miho Politeo (dramatizirao Borislav Mihajlovi}–Mihiz) Vera — Vladan Desnica: Ljestve Jakovljeve — red. Vladan [vacov Gospo|a Bernier — Claude Magnier: Oscar — red. Vladan [vacov
1964. Giga Bari}eva — Milan Begovi}: Bez tre}ega — red. Veljko Mari~i} Majka — Baba Trivuna — Branko ]opi}: Do‘ivljaji Nikoletine Bursa}a — red. Minja Dedi} (obnova re‘ije Mi{e Martinovi})
Anisula — Marin Dr‘i}: Trip~e — red. Jo{ko Juvan~i} Madame Pace — Luigi Pirandello: [est lica tra‘e autora — red. Vlado Habunek Lukrecija — Nepoznati hrvatski (dubrova~ki) pisac, potkraj 17. st.: Ljubovnici — red. Davor Mladinov
1968. Laura — August Strindberg: Otac — red. Tomislav Durbe{i} Caroline Rockefeller — Rene d’Obaldia: Vjetar u granama Sassafrassa — red. Jo{ko Juvan~i}
1969.
Kalanderova ‘ena — Ivan Cankar: Sluge — red. Tomislav Durbe{i}
(Sudionica) — Ivan Ma‘urani}: Smrt Smail–Age ]engi}a — red. Tomislav Durbe{i}
1965.
Agata — Ugo Betti: Zlo~in na kozjem otoku — red. Jo{ko Juvan~i}
Ma}eha — Samuil Mar{ak: Dvanaest mjeseci — red. Ljudevit Lon~ar
Gospo|a Ane — Ivo Vojnovi}: Ma{karate ispod kuplja — red. Zvonimir Bajsi}
Amanda Wingfield — Tennessee Williams: Staklena mena‘erija — red. Tomislav Durbe{i}
Beatrice — Luigi Pirandello: Ne zna se kako — red. Petar Selem
Gospo|a Smith — Eugène Ionesco: ]elava pjeva~ica — red. Vlado Habunek
1970.
@ena — Jean Cocteau: Glas ~ovjeka — red. Vlado Habunek
1966. Dona Elvira — Jean B. Molière: Don Juan — red. Kosta Spai} (i na Dubrova~kim ljetnim igrama) [ifra — Ephraim Kishon: Vjen~anica — red. Tomislav Durbe{i}
Kraljica Eleanor — James Goldman: Lav u zimi — red. Vlado Habunek Franu{a — Jean B. Molière — Marin Tudi{evi}: Tarto — red. Bo‘idar Violi}
1971. Jele — Ivo Vojnovi}: Ekvinocijo — red. Ivica Kun~evi}
223
1972. Gospo|a Quickley — William Shakespeare: Vesele ‘ene Windsorske — red. Bo‘idar Violi} (Dubrova~ke ljetne igre)
1973. Heloise — Pierre Abélard: Heloise Abélardu, monolog, dramatizirao Tomislav Radi} — red. Tomislav Radi} Stojna — Ivan Gunduli}–Ivica Kun~evi}: Prikazivanje Dubravke ljeta Gospodnjega MDMLXXIII — red. Ivica Kun~evi}
1974. Kate Kapuralica — Vlaho Stulli (Stuli}): Kate Kapuralica — red. Tomislav Radi} Dadilja — Euripid: Hipolit — red. Jo{ko Juvan~i} Baka — Vladimir Nazor: Crvenkapica — red. Ivica Kun~evi} Ma{a — Anton P. ^ehov: Tri sestre — red. Vladimir Geri} Gospo|a Desmermontes — Jean Anouilh: Poziv u dvorac — red. Vlado Habunek Edith Piaf — Jean Cocteau: Ravnodu{ni ljepotan — red. Vlado Habunek
1976. [efica baletne trupe — Fe|a [ehovi}: Kurve — red. Van~a Kljakovi}
1978. Raisa Pavlovna Gurmi‘ska — Aleksandr N. Ostrovski: [uma — red. Jo{ko Juvan~i}
Gospo|a Mare — Ivo Vojnovi}: Na taraci — red. Jo{ko Juvan~i} Madame de Montreuil — Yukio Mishima: Madame de Sade — red. Vlado Habunek
1980. Kate Jagoda — Lopu|ka — D‘anluka Antica (?): Jerko [kripalo — red. Tomislav Radi} Mariola — Zvonimir Bajsi}: Gle, kako dan lijepo po~inje — red. Vladislav Vindakijevi} Irma, majka — Félicien Marceau: Mali{an — red. Vladislav Vindakijevi}
1981. @ivka (ministarka) — Branislav Nu{i}: Gospo|a ministarka — red. Miroslav Belovi} Beatrice — Jozef Szajna: Dante — red. Jozef Szajna Gospo|a Berta — Andrej Hieng: Gospo|a Berta — red. Du{an Mlakar
1982. Dome Rossi — Kleme Grubi{i}: Buzdo, priredio i preradio dr. Anton Kolendi} — red. Vojin Kajgani}
1983. Agnes — Edward Albee: Osjetljiva ravnote‘a — red. Margaret Booker Ranjevska (Ljubov Andrejevna) — Anton P. ^ehov: Vi{njik — red. Ivica Kun~evi}
Gospo|a Frola — Luigi Pirandello: Tako je (ako vam se ~ini) — red. Bo‘idar Violi}
Linda Bo{kovi} — Janko Poli} Kamov: Mamino srce ili propast ku}e Bo{kovi}a – red. @elimir Mesari}
1979.
1984.
Mendi — Eduardo de Filippo: Ratni bogatuni, adaptacija: redatelj i ansambl –red. Jo{ko Juvan~i}
Perla — Ivo Bre{an: Anera — red. Naum Panovski
224
1985.
1992.
Klara Pata~ — Robert David Mac Donald: Sastanak na vrhu — red. Vojin Kajgani}
Marija Terezija — Miro Gavran: Najdu‘i dan Marije Terezije — red. Ivica Kun~evi}
1986. Thelma Cates — Marsha Norman: Laku no}, majko — red. Dimitrije Jovanovi}
Tonka — Dario Fo: Ne pla}amo, ne pla}amo — red. Leo Katunari}
1993.
Kate Kapuralica — Vlaho Stulli (Stuli}): Kate Kapuralica — red. Tomislav Radi} (obnovljeno)
Stojna — Marin Dr‘i}: Tirena — red. Ivica Kun~evi} (premijera na Dubrova~kim ljetnim igrama, poslije igrano u mati~noj ku}i)
1987.
1994.
Majka — Goran Mihi}: Vrata doma — red. Stevo @igon
Marija — Mato Vodopi}: Tu‘na Jele, dramatizirao Ivica Kun~evi} — red. Ivica Kun~evi} (isklju~ivo na Dubrova~kim ljetnim igrama)
Mama — Milan Grgi}: Probudi se, Kato — red. Vojin Kajgani} Erminija — Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan, dramatizacija Marin Cari} — red. Marin Cari}
Eva — Esther Villar: Strategija leptira — red. Manfred Beierl A Osoba — Edward Albee: Tri visoke ‘ene — red. Nenni Delmestre
1988. Gospo|a Ane — Ivo Vojnovi}: Ma{karate ispod kuplja — red. Ivica Kun~evi}
1989. Marija Filipovna — Ljudmila Petru{evska: Tri mladice u modrom — red. Zlatko Sviben Marija — Mate Mati{i}: Bo‘i}na bajka (Josip i Marija), prema Peteru Turriniju — red. Marin Cari}
1996. Marija majka — Mani Gotovac–Darko Luki}–Petar Selem: Muka na Prijekome — red. Petar Selem
1997. Ku}epaziteljica — Luko Paljetak: Posljednji ljetni cvijet — red. Ozren Prohi} Amanda Wingfield — Tennessee Williams: Staklena mena‘erija — red. Nenni Delmestre
1990. Ane — Fe|a [ehovi}: Mala moja iz Jabuke sinjske — red. @elimir Ore{kovi}
1998. Danica Katana} — Lukas Nola: Horda — red. Lukas Nola
1991. Sinjora Paulina — Carlo Goldoni: Ribarske sva|e — red. Jo{ko Juvan~i} (preradba na dubrova~ki govor redatelj i ansambl)
2000. G|a Markiza de... — Rodolf Sirerra: Otrov kazali{ta — red. Nenni Delmestre
225
2001.
1977.
Diana, vlasnica salona za dame — Václav Havel: Prosja~ka opera — red. Hana Bure{ová
Dejanira — Marijan Matkovi}: Heraklo — red. Georgij Paro (Festivalski dramski ansambl)
DUBROVA^KE LJETNE IGRE 1964. Emilija — William Shakespeare: Othello — red. Stuart Burge (Festivalski dramski ansambl)
1965. Gospo|a Mare — Ivo Vojnovi}: Na taraci (Tre}i dio Dubrova~ke trilogije) — red. Branko Gavella, obnovio Kosta Spai} (Festivalski dramski ansambl)
1966. Dobre — Marin Dr‘i}: Skup — red. Kosta Spai} (Dubrova~ko kazali{te)
1978. Vojvotkinja od Yorka — William Shakespeare: @ivot i smrt kralja Richarda drugog— red. Mile Korun (Festivalski dramski ansambl)
1979. Gospo|a Mare — Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija (III. dio Na taraci) — red. Jo{ko Juvan~i} (Festivalski dramski ansambl)
1984. Volumnija — William Shakespeare: Koriolan — red. Petar Ve~ek (Festivalski dramski ansambl)
1986. 1967. Laura — Marin Dr‘i}: Dundo Maroje — red. Kosta Spai} (Festivalski dramski ansambl) Gertruda, kraljica — William Shakespeare: Hamlet — red. Denis Carrey (Festivalski dramski ansambl)
Dadilja — William Shakespeare: Romeo i Giulietta — red. Ivica Kun~evi} (Festivalski dramski ansambl)
1987. Jokasta — Euripid: Feni~anke — red. Paolo Magelli (Kazali{te Marina Dr‘i}a, Dubrovnik)
1971. Kraljica Anne — Bertolt Brecht: @ivot Eduarda II, kralja Engleske — red. Georgij Paro (Festivalski dramski ansambl)
1989. Sadi — Marin Dr‘i}: Dundo Maroje — red. Paolo Magelli (Festivalski dramski ansambl)
1972. Livija Ancila — Klara Anita — Miroslav Krle‘a: Aretej ili legenda o Svetoj Ancili — red. Georgij Paro (Festivalski dramski ansambl)
226
1991. Grebena — William Shakespeare: Mjera za mjeru — red. Ivica Kun~evi} (Festivalski dramski ansambl)
1997. Nikoleta, slu{kinja — Jean B. Molière — Marin Tudi{evi}: Ilija Kulja{ — Gra|anin plemi} — red. Ivica Kun~evi} (Festivalski dramski ansambl)
1998. Vlade — Dum Marinovi sni (Marin Dr‘i} — Lada Martinac — Ozren Prohi}) — red. Ozren Prohi} (Festivalski dramski ansambl)
1999. Mara Bene{a — Ivo Vojnovi}: Dubrova~ka trilogija (II. dio Suton) — red. Jo{ko Juvan~i} (Festivalski dramski ansambl)
1960. Vila — Baba — Bo{ko Trifunovi}: Bajka o caru i pastiru — red. Izet Hajdarhod‘i} 1963. ^asna sestra — Nevenka Kraus–Srebri}: Dje~ak s brojem na ruci — red. Mi{e Martinovi}
TEATAR ITD. ZAGREB 1978. Gospo|a Stein (Charlotte von Stein) — Peter Hacks: Razgovor u ku}i Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu — red. Ivica Kun~evi} (monodrama)
2000. Baba Perina — Marin Dr‘i}: Dundo Maroje — red. Ivica Kun~evi} (Festivalski dramski ansambl)
2002. Claire Zachanassian — Friedrich Dürrenmatt: Posjet stare dame — red. Ivica Kun~evi} (Festivalski dramski ansambl)
PIONIRSKO KAZALI[TE DUBROVNIK 1958.
CAMERATA RAGUSINA — DUBROVNIK Jele — Ivo Vojnovi} – Ivica Kun~evi}: Jele... (iz Ekvinocija) — red. Ivica Kun~evi} (monodrama)
HRVATSKO NARODNO KAZALI[TE SPLIT 2002. Strina — Elvis Bo{njak: Nosi nas rijeka — red. Nenni Delmestre
Kraljica, ma}eha — Mladen [irola: Snjegulica — red. Vlasta Radovanovi}
227
FILMSKE ULOGE
1971. Zlato, mirisi, tamjan — Jadran film i Kinematografi Zagreb — red. Ante Babaja 1977. Me}ava — Jadran film — red. Antun Vrdoljak 1978. Okupacija u 26 slika — Jadran film, Croatia film — red. Lordan Zafranovi} Nevjeste dolaze — red. Emir Kusturica
228
1990. Ljeto za sje}anje — Zagreb film i TV Zagreb — red. Bruno Gamulin — Karneval, an|eo i prah — Jadran film, HTV — red. Antun Vrdoljak 1996. Sedma kronika — Jadran film — red. Bruno Gamulin 1999. Dubrova~ki suton — Patria film — red. @eljko Sene~i}
TELEVIZIJA Televizijske drame, filmovi, serije
1971. Miljenko Smoje: Na{e malo misto — red. Danijel Maru{i} (serija)
1975. Goran Masnota: Obdukcija — red. Ljiljana Bilu{ Komanov (monodrama)
1976. Josip Kulund‘i}: Klara Dombrovska — red. Joakim Maru{i}
1977. Libar Marka Uvodi}a — red. Danijel Maru{i} (serija) Zora Dirnbach: No}ni razgovori Henriette von Schirach — red. Branko Ivanda (monodrama) Prijatelji — red. Ladislav Vindakijevi}
1979. Ivan Ku{an: Pjesma od rastanka. TV drama prema prozi Iva Vojnovi}a —red. Danijel Maru{i}
1982. Sustanar — scen. i red. Eduard Tomi~i} 1983. Jovan Hristi}: Otok — Terasa — red. Dejan Mija~ (TV Beograd) 1988. Bijeg — scen. Novica Savi}, red. Dra‘en Piskori} Ranko Marinkovi}: An|eo (Zagrljaj) — red. Antun Vrdoljak 1989. Razbijena vaza — scen. Palma Katalini}, red. Eduard Gali} 1990. Dinko [imunovi}: Tu|inac — scen. Nikola Von~ina, red. Eduard Gali} 1991. Stijepo Mijovi} Ko~an: Baka bijela — red. Stijepo Mijovi} Ko~an (1997. druga ina~ica)
1981. Poglavlja iz ‘ivota Augusta [enoe, I i II dio — scen. Nedjeljko Fabrio, Dubravko Jel~i}, sred. Rudolf Sremec
* zbog nemogu}nosti to~nih datacija snimanja, negdje su navedene godine snimanja, a negdje godine emitiranja
229
NAGRADE
— Udru‘enje dramskih umjetnika Hrvatske (prvomajska) — dva puta — Grada Dubrovnika, godi{nja
1972. — Vladimir Nazor, godi{nja — za ulogu kraljice Ane u @ivotu Eduarda II.B. Brechta i Jele u Ekvinociju I. Vojnovi}a 1973. — Sterijina — za ulogu Jele u Ekvinociju I. Vojnovi}a — Festival monodrame (Mala scena), Zemun — za ulogu Heloise — Orlando — Dubrova~ke ljetne igre 1988. — MES (Male eksperimentalne scene), Sarajevo — za ulogu Jokaste u Feni~ankama Euripida 1992. — Slobodna Dalmacija — za ‘ivotno djelo
230
1994. — Vladimir Nazor — za ‘ivotno djelo — Marul — Maruli}evi dani, Split — za ulogu Marije Terezije u Najdu‘i dan Marije Terezije M. Gavrana — Male scene, Rijeka — za ulogu Osoba A u Tri visoke ‘ene E. Albeeja — Veljko Mari~i}, Rijeka — Hrvatsko glumi{te, Zagreb — za ulogu Osoba A u Tri visoke ‘ene E. Albeeja
2000. — Grada Dubrovnika — za ‘ivotno djelo
2001. — Hrvatsko glumi{te — nagrada Dubravko Duj{in za ‘ivotno djelo
86. Zlatko Kauzlari} Ata~: Milkini portreti, crte‘i, 1989.
231
87. Milan Stani}: Milkin portret, 1959.
232
88. Vojo Stani}: Milka kao Sadi, 1989.
233