Stjepan pantelic pradomovina slavena u srednjem podunavlju by Mesic

Stjepan Pantelić

PRADOMOVINA SLAVENA U SREDNJEM PODUNAVLJU

Mainz/Zagreb 2002.

Stjepan Pantelić Urednik: dr. J. Engelsons Tehnički urednik: Slavko Pantelić Računalni slog: Lilly Kramer Tisak Dalmacijapapir Split

PRADOMOVINA SLAVENA U SREDNJEM PODUNAVUU

Copyright: Stjepan Pantelić, D-55116 Mainz, Kaiserstr. 42 HR-10000 Zagreb, Lovčenska 85 Nakladnici: Laus Split Croatia antiqua Mainz D-55116 Mainz, Kaiserstr. 42 Tel. (0)6131/221071; Fax: (0)6131/225641 E-Mail: pantelic@croatia-antiqua.com Homepage: www.croatia-antiqua.com

QP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 936.7 PANTELIĆ, Stjepan Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju / Stjepan Pantelić. - Split :Laus, 2002. - 288 str.; 21cm Antički geografski rječnik: str. 239 - 252. - Bio-bibliografski podaci: str. 282 283. - Bibliografija: str. 253 - 270; bibliografske bilješke uz tekst. - Kazalo. ISBN

953-190-122-8

ISBN

953-190-122-8

Mainz/Zagreb 2002.

Sadržaj Uvod

I. Pojam autohtonosti

II. Teorije podrijetla Slavena

1. Zastupnici azijske teorije

1.1. Moses Corenaci (iz Karina u V. st. po. Kr.)

1.2. Kuzma iz Praga (1045.-1125.)

1.3. Dalimil (1282.-1314.)

1.4. Pribik Pulkava (XIV. st.)

1.5. Grigorij iz Sanoka (+ 1479.)

1.6. M. Kromer (1512.-1589.)

1.7. l Dubravius (XVI. st.)

1.8. G. W. Leibniz (1646.-1716.)

1.9. Mavro Orbini (sredina XVI. st.-1611.)

1.10. F. Cluver(XVII. st.)

1.11. J. Chr. Jordan (1745.)

1.12. J. E. Vosel (1803.-1872.)

1.13. A. A. Nekrasov (1837.-1905.)

1.14. A. F. Rittich (XIX. st.)

1.15. H. Kunstmann

2. Zastupnici istočnoeuropske teorije

2.1. Anonim iz Ravene (XII. st.)

2.2. F. Vrančić (1551.-1617.)

2.3. J. Rastić (1669.-1735.)

2.4. P. J. Šafarik (1795.-1861.)

2.5. F. Miklosich (1813.-1891.)

2.6. W. Surowiecki (1824.-)

2.7. V. Jagić (1838.-1923.) 2.8. A. S. Budilovič (1846.-1909.) 2.9. T. Maretić (1854.-1938.) 2.10. G. Kossinna (1858.-1931.) 2.11. L. Niederle (1865.-1944.) 2.12. M. Vasmer (1886.-1962.) 2.13. F. Šišić (1869.-1940.) 2.14. L Hauptmann (1884.-) 2.15. J. Rozwadowski (radovi od 1910.-1948.) 2.16. A. I. Sobolevskij (radovi 1921.-1922.) 2.17. R. Rotković (1928.-) 2.18. V. P. Nikčević (1935.-) 2.19. l Zeman 2.20. N. Klaić (1920.-1988.) 2.21. J. Herrmann 2.22. B. Babić 2.23.1. Popović 2.24. L. Steindorff 3. Zastupnici zapadnoeuropske teorije

25 25 25 26 26 27 27 30 30 30 30 42 54 54 54 55 55 55 56

3.1. Dobrovsky (1753.-1829.)

3.2. N. M. Karamzin (1766.-1826.)

3.3. A. A. Šahmatov (1864.-1920.)

3.4. A. Pogodin (1872.-1947.)

3.5. Lehr-Sptawinski (radovi 1946.)

3.6. l Šavli - M. Bor

3.7. P. Vlahović

3.8. A. Belić

4. Zastupnici južnoeuropske teorija

4.1. Peutingerova karta (III. st.)

4.2. Nestor (XII. st.) 4.3. Boguchval (polovica XIII. st.) 4.4. Kadlubek (oko 1200.) 4.5. J. DJugosz (1450.-1480.) 4.6. Vinko Pribojević (oko 1525.) 4.7.1. Lucius (Ivan Lučić) (1604.-1679.) 4.8. Mavro Orbini (sredina XVI. st-1611.) 4.9. M. Frencel (1628.-1706.) 4.10. P. R. Vitezović (1652.-1713.) 4.11. J. Ch. Gattterer (1727.-1776.) 4.12. A. L. Schlözer (1735.-1809.) 4.13. M. P. Katančić (1750.-1825.) 4.14. K. G. Anton (1793.) 4.15. l Potocki ( 1761.-1815.) 4.16. J. G. Hahn (1811.-1869.) 4.17.1. Kukuljević-Sakcinski (1816.-1889.) 4.18. K. Mennert (radovi 1820.) 4.19. L. Surowiecki (radovi 1824.) 4.20. F. Rački (1828.-1894.) 4.21. J. Župan (radovi 1831.) 4.22. A. Šembera (radovi 1836.-1868.) 4.23. R. S. Kaulfuss (1842.) 4.24. T. Smičiklas (1843.-1910.) 4.25. J. L. Pič (1847.-1911.) 4.26. D. Trstenjak (1848.-1921.) 4.27. A. Bielowski (1850.) 4.28. J. Lelevel (oko 1853.) 4.29. L. Contzen (radovi 1861.)

4.30. A. Hilferding (radovi 1868.)

4.31. J. G. Cuno (radovi 1871.)

60 62 62 62 63 63 63 63 63 64 64 64 64 64 65 65 65 65 66 66 66 66 66 67 67 67 67 67 68 68

2. Panoni

4.32. F. Hellwald (radovi 1872.)

4.33. M. Drinov (radovi 1873.)

2.1. Značenje imena Panona

4.34. L Wilser (radovi 1885.)

2.2. Panonsko-dalmatski ustanak

4.35. F. Sasinek (radovi 1886.-1888.)

2.3. Etničke granice Panona

4.36. J. Perwolf (radovi 1886.)

2.4. Panoni sjeverno od Drave

4.37. K. Sicha (radovi 1886.)

2.5. Panoni između Save i Drave

4.38. D. Samokvasov (radovi 1888.-1897.)

2.6. Panoni južno od Save

4.39. N. Leopardov (radovi 1892.)

2.7. Slavenstvo Panona

4.40. A. Lefevre (radovi 1896.)

4.41. G. Sergi (radovi 1898.)

4.42. S. Zaborowski (radovi 1900.-1905.)

4.43. H. Krahe (radovi 1925.)

4.44. L. Lenard (radovi 1927.)

4.45.1. Mužić (1934.-) 4.46. O. Marti

140 141 145 147 148 156 159

IV. Antropološki dokazi autohtonosti Slavena

166

V. Arheološki dokazi autohtonosti Slavena

169

1. Kultura sojenica

169

2. Kultura jantara

173

3. Kultura žarnih polja

181

4. Podunavske arheološke kulture

189

5. Kontinuitet stanovništva

191

VI. Mitološki dokazi autohtonosti Slavena

193

1. Slavenska mitologija

193

2. Orijentalna mitologija

196

VII. Lingvistički dokazi

200

III. Povijesni dokazi pradomovine Slavena

1. Veneti

1.1. Veneti u Panoniji

1.2. Veneti u Troji

1.3. Veneti u Italiji

1.4. Veneti u Galiji

88 89

1.5. Veneti na Baltiku

137

1.7. Veneti u Istri

91 103

1.8. Veneti u Liburniji

106

1. Onomastika kao dokaz seobe

202

1.9. Veneti u Japodiji

108

1.10. Veneti u Dalmaciji

110 121 130

Zaključak

217

Zusammenfassung

223

1.6. Veneti u Karantaniji

1.11. Veneti na rijeci Moravi 1.12 Veneti na rijeci Zeti i Morači

Prilog

230

Antički geografski rječnik

239

Izvori

253

Literatura

258

Index

271

Bilješke o piscu

282

Bilješke o piscu

282

Popis autorovih knjiga, studija i znanstvenih skupova

283

Recenzija akademika Vojislava Nikčevića

285

Rezension des Akademikers Vojislav Nikčević

286

Recenzija akademika Radoslava Rotkovića

287

Rezension des Akademikers Radoslav Rotković

288

Uvod Cilj je ove knjige bila potraga za odgovorom na pitanje gdje je bila pradomovina Slavena, jer sustavno multidisciplinarno istraživanje o tome pitanju ne postoji do danas. Već sam na svjetskom kongresu arheologa 1996. na poziv Ruske Akademije Nauka u Novgorodu uputio na činjenicu da su se u znanstvenim krugovima u XIX. st. vodile najžešće rasprave među historičarima, arheolozima, antropolozima i slavistima o pitanju gdje je bila pradomovina Slavena i odakle je krenula seoba, pa je to tema i ove knjige. O ni jednom pitanju u znanosti nije bilo toliko različitih teza i hipoteza kao o pitanju pradomovine Slavena. Ni jedno pitanje u znanosti nije stajalo toliko pod različitim ideološkim utjecajima kao pitanje pradomovine Slavena. No ipak sustavnog multidisciplinarnog istraživanja o tome pitanju ne postoji do danas. Mi smo prvo prikazali sve teorije koje su postojale o pradomovini Slavena od srednjeg vijeka pa sve do danas, a onda smo na temelju historijskih, antropoloških, arheoloških, mitoloških i lingvističkih istraživanja dali odgovor gdje je bila pradomovina Slavena. Dok su jedni govorili o pradomovini Slavena u istočnoj Aziji, drugi su ju tražili u Europi, na istoku, zapadu sjeveru ili jugu. Naša su istraživanja započela od Troje, jer se u Troji i trojanskom ratu 1174.-1874, pr. Kr. prvi puta spominju Veneti odnosno Slaveni pa je to bila polazna točka. Kod te polazne točke smo ustanovili da su Panoni došli u Troju iz Panonije. Dok se prije govorilo o Balkanu gdje su bili Grci, Tračani, Iliri, Kelti, druga bezimena romanizirana stanovništva i slično, Panoni su se kao najstariji narod jugoistočne Europe potpuno zanemarivali, a pod Panonima se imaju shvatiti Veneti, odnosno Slaveni. Ime Balkanski poluotok prema planini Balkanu u Bugarskoj nije podobno. Taj je pojam je uveo 1808. njemački geograf A. Zeune koji je mislio da Stara planina Balkan «Haemus» povezuje okolne narode slično kao Apenini u Italiji. To je potpuno krivo jer se na tom području radi o različitim narodima s različitim etnitetima, kulturama, religijama i jezicima. Ako se već govori o povezivanju šireg područja onda se ne bi smjelo govoriti o Balkanskom poluotoku nego o Dinarskom poluotoku, jer nam je u širem području planine Dinare poznat povezujući Dinarski antropološki tip, dok o nekom balkanskom antropološkom tipu ne može

biti govora. Dinarskim poluotokom bi se preciznije označio onaj dio jugoistočne Europe u kojem se nalazio antropološki tip Veneta odnosno Slavena. Mi smo se odlučili za naziv srednje Podunavlje, kako je to do sada u znanosti bilo uobičajeno pa smo i ovoj knjizi dali naslov «Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju». Dinarski poluotok jugoistočne Europe nije neki poluotok koji bi Europa trebala prihvatiti, nego je on najstariji etnički dio te Europe.

srednjeg Podunavlja, jer nam to potvrđuju, arheološke kulture: kultura sojenica, kultura jantara i kultura žarnih polja, kao i mitologija.

O podrijetlu južnih Slavena nije se u posljednje vrijeme mnogo istraživalo. Od 1945. godine je povijesna znanost u čitavom slavenskom svijetu u zastoju, jer je od Oktobarske revolucije 1917. godine, otkada su u Rusiju došli na vlast boljševici, a naročito od 1945., važilo da je pradomovina Slavena bila u Rusiji. To je bio službeni stav i dogma svih slavenskih akademija nauka koje su stajale pod komunističkom ideologijom, tako da se o iskonima Slavena nije istraživalo. Istraživalo se samo utoliko, ukoliko je to odgovaralo liniji ideologije. Zbog toga je razumljivo da su svi slavenski znanstvenici tumačili da je pradomovina Slavena bila u nekom neodređenom prostoru iza Karpata ili u Podnjeprovlju i da su se na jug doselili istom između VI. i VII. st. Još danas ima autora koji su u zabludi da se o Slavenima na jugu ne može govoriti prije VI. I VII. st.

Vrlo je zanimljiva činjenica, da su veliki ruski stručnjaci XIX. st. za pradomovinu Slavena, kao Karamzin, Samokvasov, Leopardov, Sahmatov, Bezobrazov i drugi naučavali da je pradomovina Slavena bila na jugu. Tu je tradiciju prekinula Oktobarska revolucija pa je tako ostalo sve do 90.-tih godina prošlog stoljeća. Istom su novi ruski znanstvenici kao Trubačev opet počeli naučavati da je pradomovina Slavena bila na srednjem Podunavlju. Danas je nestalo ideologije boljševizma i komunizma, pa bi znanstvenici jugoistočne Europe trebali stati na svoje noge. Možda će ova knjiga biti poticaj da se pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju počinje sustavno istraživati, jer nam je već dosta nekvalificiranih izjava i mišljenja o tom pitanju. Ako bismo i htjeli govoriti o pradomovini Slavena u područjima današnje Rusije, onda bi najstarije narode kao Panone, odnosno Venete morali smjestiti u ta područja a to nema nikakva smisla. Zbog toga se mora polaziti o jugoistočne Europe, iz šireg područje

To je dakle bio glavni uzrok ovoga rada i glavni poticaj za istraživanje podrijetla južnih Slavena u Jugoistočnoj Europi, jer je najstariji prilaz nacionalnim povijestima pojedinih naroda jugoistočne Europe moguć samo onda ako se riješi pitanje podrijetla i pradomovine Slavena u cjelini. U stara su vremana južni Slaveni bili veća cjelina, ali su ih često povijesni uzroci dijelili na vlastitu štetu. Sve su to pitanja koja nisu dovoljno valorizirana. Za poljsko-ruskog historičara J. Potockog se kaže da je cijeli život istraživao podrijetlo Slavena, pa ipak njegova istraživanja nisu osvojila slavenski znanstveni svijet. Ako ovaj rad uspije uvjeriti slavenski znanstveni svijet da najstariji Slaveni potječu iz jugoistočne Europe, iz srednjeg Podunavlja, ili Dinarskog poluotoka onda je ova knjiga ispunila svoj cilj. Također je ispunila svoj cilj ako se bude više istraživala venetologija od ilirologije, jer su Panoni i Veneti ipak najstariji narod ju goistočne Europe.

I. Pojam autohtonosti

autohtonost je dovoljna činjenica da se na nekom tlu ne pojavljuje stariji narod od onog koji nazivamo autohtonim ili iskonskim. Upravo je to slučaj kod Panona i Veneta koji se pojavljuju u južnom porječju Dunava, gdje nam nije poznati neki stariji narod od njih. Zbog toga je Dio Kasije imao pravo kad je Panone u Panoniji nazivao urođenim stanovništvom ili starosjediocima.

Kad govorimo o najstarijoj povijesti Slavena u srednjem Podunavlju, nužno se nameće pitanje njihove autohtonosti! No prije nego govorimo o autohtonosti Slavena, potrebno je naglasiti da u znanosti nije bilo jedinstva kad se govorilo o tom pitanju. Neki su autori shvaćali autohtonost u laičkom smislu "da ni jedan narod na svijetu nije starosjeditelj ili prastanovnik na području gdje danas živi" i da "nema naroda koji na sadašnjem tlu živi od vremena Adama i Eve".1Ovo se nastrano mišljenje o autohtonosti mora odbaciti jer mi ne pišemo ovdje povijest čovječanstva nego povijest Slavena pa se ne vraćamo u vrijeme kad još nije postojala svijest o plemenskoj ili narodnoj pripadnosti. Navikli smo govoriti o urođenicima u Africi i Americi, ali ne rabimo taj pojam za Europu kao da u njoj nije bilo urođenika i kao da se čitava Europa od nekuda doselila. Zbog toga nas pisci iz rimskog doba upućuju na europske urođenike. Kad je Tacit opisivao Germaniju, rekao je da Germane smatra urođenim: "Ipsos Germanos indigenas crediderim".2 Rimski pisci govore i o Panonima kao urođenicima. Slovenski znanstvenik B. Grafenauer na poseban način shvaća autohtonost. Prema njemu je autohtonost plod razvoja na nekom tlu, jer je određeni narod izrastao miješanjem različitih starosjedilačkih, sastavnih dijelova i različitih doseljenika. Upravo je zbog toga neki narod autohton, jer se uobličio ne kao prvi stanovnik, već kao plod razvoja na nekom tlu.3 Čini se da se shvaćanje autohtonosti koja je plod razvoja neke izmiješane amorfne mase na nekom tlu mora zabaciti, jer pojam autohtonosti ipak traži da ne postoji stariji narod na nekom tlu od onog koji nazivamo starosjedilačkim ili autohtonim. Treće poimanje autohtonosti polazi od starosjedilaštva. Latinsku riječ "autochtonus" možemo prevoditi kao onaj koji se prvi pojavljuje na nekom prostoru.4 Dio Kasije je nazivao Panone urođenicima.5 Za 1

Marčinko, M., Indoiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2000., str. 139. Publius Cornelius Tacitus. Germania. Ausgabe E. Fehrle. München 1929. 2/1. 3 Grafenauer, B., Književni list, Ljubljana, 3.X. 1985. 4 Marević, J., Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 2000., str. 286. 5 Dio Cassius, Römische Geschichte, T. III., München 1986. Band III., Buch 49. Nr. 37,2 2

II. Teorije podrijetla Slavena

Koubraatha (Kubrata) koji je pobjegao pred Hasuarima (Hazarima) iz bugarskih planina. On je protjerao Avare. Traciji pripada Carigrad, prekrasan grad na ulazu morskih vrata u Crno more, na Bosporu na 6 strani Tracije. 20. milja od Carigrada je udaljena Heraklea".

Teorije su podrijetla Slavena vrlo raznolike. Jedna je grupa znanstvenika tražila pradomovinu Slavena na istoku, druga na zapadu, a treća na jugu. Neki su tražili pradomovinu Slavena i izvan Europe u Indiji, zapadnoj Aziji, Mazopotamiji ili Sarmaciji. Mi ćemo dati pregled svih teorija o podrijetlu Slavena koje su zastupane od srednjeg vijeka pa sve do danas, da bismo ustanovili koja teorija ima najviše dokaza da bismo ju prihvatili.

Prema ovim navodima su u Daciji bila tračanska plemena a pod tračanskim plemenima slavenska. Nas ovdje naročito zanimaju navodi, da su Sklavini došli iz kraja oko rijeke Dona. Ti se navodi podudaraju s navodima M. Vasmera koji govori da su Skiti od 8. na 7. st. pr. Kr. protjerali Kimere iz južne Rusije i ostali na teritoriju između Dona i Dunava.7 To znači da je 25 plemena Slavena bilo prvotno na Dunavu, odatle su tjerali Kimere preko Dona pa se onda vraćali natrag.

1. Zastupnici azijske teorije Zastupnike azijske teorije o podrijetlu Slavena možemo datirati već u V. st. po. Kr. Kasnije nalazimo autore iz XIII. i XV. st. koji su govorili o iranskom ili sarmatskom podrijetlu Slavena iz Babilona i Mezopotamije. To se pitanje nije do sada obrađivalo pa je dobro dati kratak pregled.

1.2. Kuzma iz Praga (1045.-1125.) iv

Češki Ijetopisac Kuzma iz Praga (1045.-1125.) pisao je o dolasku Ceha iz donje Mezopotamije, današnjeg Iraka, iz Babilona nakon općeg potopa i babilonske pomutnje jezika. Česi su došli preko tri rijeke i naselili se na rijeci Labi i Ripejskim gorama (gorje St. Georgen) na Vltavi i Ohri.8

1.1. Moses Corenaci (iz Karina u V. st. po. Kr.) Moses Corenaci je armenski povijesnopisac koji je, po vlastitim navodima, živio u V. st. a povijest Armenije je obradio do 440. godine, pa se ta godina uzimala kao posljednja godina njegova života. Naziv Corenaci je polatinjeno ime mjesta Karina koje se nalazilo na izvoru rijeke Eufrata u Armeniji. Kad su Rimljani osvojili Armeniju, jedan se dio stanovništva razbježao i došao na Jadran, o čemu svjedoče još danas imena mjesta Donji Karin, Gornji Karin, Karin i Karinsko more. Od Mojsija iz Karina potječe i Geografija. Jedna je geografija dulja, a druga kraća. Kraća se pripisuje Corenaciju. U toj kraćoj geografiji govori o Slavenima, pa donosimo prijevod čitavog pasusa: "10. Tracija, na istoku Dalmacija, blizu Sarmacije, počinje na rijeci Tarus do Dunava. Tamo ima pet malih zemalja i druge kao Verumus i Dardanija, nazvana Tetrapolis. Na jugu postoji u pravom smislu Tracija, a na sjeveru velika zemlja Dacija nastanjena sa Sklavinima kojih ima 25 plemena. Zemlja je potpala pod vlast Gota koji su došli iz otoka Skanije (Skandije) koji Germani nazivaju Haemija. Sklavini su došli iz kraja oko rijeke Tanaisa (Dona) i osvojili druge zemlje Tracije i Makedonije te došli u Ahaiciju i Dalmaciju. Vojska Tracije je sastavljena od Tantalida, Sarda, Sicilida itd. Tamo su dva gorska lanca i rijeka Dunav koja ima 6 pritoka, jezero i otok po imenu Peuce. Na otoku živi Asparhroug (Asparhrug), sin

1.3. Dalim» (1282.-1314.) Češki Ijetopisac Dalimil koji je napisao češku kroniku u stihovima između 1282.-1314. govori da su se Slaveni nakon pomutnje jezika u Babilonu doselili u blizinu Grka i Ilira, odakle su se širili dalje.9

1.4. Pribik Pulkava (XIV. st.) Kronika Pribika Pulkave koja je nastala polovicom XIV. st. govori da su se Slaveni nakon babilonske pomutnje jezika doselili preko Kaldeje i Bospora u Bugarsku, Srbiju, Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Karintiju, Istru i Krajinu. 6

Moses Corenaci, Geographie de Moise de Corene d'apres Ptolemee, texte armenien, traduit en (гагедз pqr le P. Arsene Soukry, Venise 1881. p. 20.21.; Армлнскал географил VII. века до p. X., издателв Κ. Π. Патканов, Санктпетербург 1877. Vasmer, M., Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven, I. Die Iranier in Südrußland. Leipzig 1923. S. 76. Cosmae Pragensis Chronica Boemorum. Munumenta Germaniae Historica. Scriptores Rerum Germanicarum. Nova series. T. II. 1. Dalimil, Najstarši ceskkä rymovanä kronika tak rečneho Dalimila. K vydäni pripravili B. Havränek a J. Danhelka. Praha 1957.

18 Dalje navodi da je neki čovjek iz Hrvatske po imenu Čeh ubio svoga gospodara te pobjegao sa svojim narodom i došao u novu domovinu Češku. Njegov brat ili prijatelj Leh se preselio sa svojim rodom u Poljsku. Potomci toga roda su se doselili u Pomorje, Kašubiju i Rusiju.10

1.5. Grigorij iz Sanoka (+ 1479.) Već je u XV. st. bila popularna sarmatska teorija o podrijetlu Slavena. Po njoj Slaveni navodno potječu od iranskog nomadskog plemena Sarmata koje u III. st. pr. Kr. prelazi preko rijeke Dona, potiskuje skitske Skolote oko 250. pr. Kr., ugrožava grčke kolonije na sjevernim obalama Crnog mora i već u 1. st. pr. Kr. dolazi do ušća rijeke Dunava. Kasnije je ovdje obitavalo njihovo glavno pleme Roksolana, dok su drugi bili Jacigi.11 Iz sjevernog primorja Crnog mora šire se na zapad, jugozapad i sjever. Tu je sarmatsku teoriju o podrijetlu Slavena prvi iznio u XV. st. lavovski arhiepiskop Grigorij iz Sanoka (umro 1479.), prema kojoj se Ptolomejeva Sarmacija nalazila u zapadnoj Rusiju. Prema njegovim navodima su Slaveni podrijetlom iz ruske Sarmacije koja se nalazila u južnim ruskim stepama. Predci Poljaka žive u pradomovini uz rijeku Vislu. Tu su bili antički Veneti. Kasnije su ovi Slaveni došli u Daciju, Meziju i postepeno naselili Dalmaciju i Iliriju. To dokazuje, prema njemu, zajednički jezik isti od Baltika do Jadrana.12

1.7. J. Dubravius (XVI. st.) U prvoj polovici XVI. st. je sarmatsku teoriju o podrijetlu Slavena zastupao češki znanstvenik J. Dubravius. Prema njemu je pradomovina Slavena bila u Ptolomejevoj Sarmaciji s granicama na zapadu na rijeci Visli, na sjeveru na Sarmatskom oceanu (Baltičkom moru), na jugu u Karpatima, a na istoku na rijeci Don.14

1.8. G. W, Leibniz (1646.-1716.) Poznati filozof Gottfried Wilhelm Leibniz nije bio samo filozof, fizičar, tehničar, jurista i politički pisac, nego i istraživač povijesti i filolog. On je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila u Sarmaciji15 te uspoređivao slavenski i sarmatski jezik s jezicima Huna, Avara i Kazara.16

1.9. Mavro Orbini (sredina XVI. st.-1611.) Početkom XVII. st. dolazi na znanstvenu pozornicu Mavro Orbini koji smatra da su Slaveni došli iz Sarmacije i živjeli na širokim prostranstvima Europe. On je vidio Slavene u mnogim narodima kao što su Vandali, Geti, Iliri, Goti, Alani, Avari i drugi narodi. Dalje govori da su Čeh i Leh došli iz dalmatinske Hrvatske.17

1.6. M. Kromer (1512.-1589.)

1.10. F. Cluver (XVII. st.)

Hipoteza o podrijetlu Slavena Grigorija iz Sanoka iz ruske Sarmacije postala je u Rusiji vrlo popularna, ali je protiv nje ustao poljski znanstvenik Martin Kromer. On se protivio mišljenju da bi Slaveni mogli potjecao iz ruske Sarmacije te je zastupao mišljenje da su Slaveni potekli iz Sarmacije u istočnoj Europi. To su bili Sarmati ili Vendi u pismenim izvorima. Ti su predci Slavena došli iz Mezopotamije. Iz istočnoeuropske Sarmacije su se Slaveni raseljavali prema zapadu do rijeka Visle, Odre i Labe, a zatim prešli Dunav i došli na Balkan.13

Sarmatska teorija o podrijetlu Slavena razvijala se i u XVII. st. kada je F. Klüver pisao o Venetima-Sarmatima, koji su bili predci Slavena. Prvotno su naseljavali sjeverno primorje Crnog mora. Ovdje su Veneti-Sarmati živjeli ne samo u vrijeme Plinija, Tacita i Ptolomeja nego i u ranijim vremenima. Izlažući genealogiju od Noe, F. Klüver je tvrdio da su od Noevih sinova proizašli Kelti i Germani i da su oni pripadali europskom etnosu. Dalje navodi da su Veneti bili Sarmati i da je njihova pradomovina bila Sarmacija.18

Dubravius, J. Historia regni Boiemiae. Praha 1552. Leibniz, G. W., Gesammelte Werke, hg. G.H.Pertz. 1. Folge: Geschichte, 4 Bde. (1843 ff.) 16 Leibniz G.W., Brevis delineatio meditationum de originibus gentium ductis potissimum ex indicio linguarum. Berolini 1605. 17 Orbini Mavro. Storia sul regno degli Slavi. Pesaro, 1601. 18 Cluver f., Germaniae antiquae libri tres. 1631. 15

Fontes rerum Bohemicarum. Praha, 1893. D.V. Harmata, J., Studies on the history of the Sarmatians, Budapest 1950. 12 Callimachi Vita Gregorii Sanoc (Wiszniewski). Pomniki historji i literatury Polski. T. IV. 13 Cromer M., Polonia: sive de origine et rebus gestis Polonorum. Basel 1562. 11

1.11. J. Chr. Jordan (1745.) Češki znanstvenik Jan Christian Jordan je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila na području između Azovskog mora, Dona i Volge u susjedstvu sa Hunima. To je bilo vrijeme kada su u južnoj Rusiji živjeli Skiti i Sarmati. Odavde su se istom u III. st po. Kr. doselili na Karpate i do Dunava.19 On je tražio da se moraju nužno razlikovati slavenski Sarmati-Vendi od Skita i Sarmata, jer su ovi potonji bili neslavensko pleme jugoistočne Europe. Zbog toga nisu Slaveni mogli poteći od njih. Prema Jan Christianu Jordanu su Vandali, Alani i Roksolani bili Slaveni. On je smatrao da su sarmatski Vendi u vrijeme kada su Skiti i Vandali obitavali u južnoj Rusiji živjeli pod imenom Meotida između Azovskog mora, Dona i Volge u susjedstvu s Hunima. Odatle su se u III. st. po. Kr. preselili na Karpate i na Dunav.20

1.12. J. E. Vosel (1803.-1872.) Češki historičar J. E. Vosel (1803.-1872.) nije doduše govorio da bi se Slaveni doselili iz Irana ili Sarmacije, ali govori da su došli iz Azije preko Kavkaza.21

1.13. A. A. Nekrasov (1837.-1905.) Mišljenje o azijskom podrijetlu Slavena koji su se istom na Kavkazu odijelili od arijevaca i otišli u istočnu Europu zastupao je A. A. Nekrasov (1837.-1905.).22

1.14. A. F. Rittich (XIX. st.) A. F. Rittich je u 80-tim godinama XIX. st. zastupao mišljenje da su Slaveni kao i druga plemena arijevaca, došli iz Indije, i da su neko vrijeme živjeli u prednjoj Aziji južno od Crnog i Kaspijskog mora. Odavde

Jordan J. Chr. De originibus slavicus opus chronologico-geographico-historicum. Vindobone 1745. Jordan J. Chr. De originibus slavicus opus chronologico-geographico-historicum. Vindobonae, 1745. 21 Воцелв R. 3. Древнеишал 6biro^ историл славлн вообше и чехов в особенности. Киев 1875. 22 Некрасов, А. А. Место превоначал1>ного обособленин славлн, Казан, 1879.

su se selili na Don i Dnjepar. Za vrijeme Herodota Slaveni su se nazivali Budini, Nervi i Melanhleni.23

1.15. H. Kunstmann Njemački lingvista Heinrich Kunstmann je počeo oživljavati Nestorovu i Dalimolovu kroniku i govoriti o južnoj kolijevci Slavena, ali u posljednje vrijeme sve više napušta to mišljenje, pa misli da su se Slaveni doselili iz prednje Azije, od Aralskog jezera i Kaspijskog mora istom u VI. st. po. Kr. jer su ih Huni i Avari potisnuli. H. Kunstmann naglašava da dosadašnjoj znanosti nije bilo moguće odgovoriti na pitanja gdje je bila pradomovina Slavena. To je istina, jer se nije historijski započelo od Troje, a arheološki od antičke Panonije, od Dunava do Vardara i od Dunava do Jadrana, pa zbog toga luta i H. Kunstmann kad govori da pradomovina Slavena nije bila na Balkanu nego je seoba išla preko Balkana u srednju i sjevernu Europu. Njemu su najvažniji putokazi za seobu Slavena imena plemena, gradova i rijeka. Zbog toga govori o centrima iz kojih je proizašla seoba, a to su prijašnja provincija Dalmacija, Ilirik, Prevalitana i Epirus nova, dakle područja jugozapadnog Balkana, ali navodi i grčku provinciju Tesaliju. Seoba je po njegovom mišljenju započela istom u VI. st. s dolaskom Avara i padom gepidske vlasti između Dunava i Tise te odlaskom Langobarda iz Panonske nizine u Italiju u VI. st. Nije shvatljivo kakva je povezanost između Gepida u sjevernoj Panonskoj nizini i odlaska Langobarda iz Panonije, na čije mjesto dolaze Avari, sa seobom Slavena iz Azije a onda Ilirika, Prevalitane, Epirus nove i grčke provincije Tesalije na sjever. Jesu li se možda Slaveni s juga preko avarskog područja selili na sjever? Promjena vlasti u Karpatskoj kotlini prouzročila je, po Kunstmannovu mišljenju seobu, Slavena od Aralskog jezera ili od Kaspijskog mora preko Balkana u srednju i istočnu Europu, sve do Baltičkog mora. H. Kunstmann ne dokazuje svoje mišljenje, nego to samo pretpostavlja, jer izričito kaže da si ovakvu seobu Slavena prvo na Balkan a onda velikim rijekama Dunavom, Labom, Odrom i Vislom na sjever možemo i sami predstaviti.24 H. Kunstmann se u najnovijim radovima priklanja hipotezi poljskog znanstvenika H. tovmianskog koji je

Риттих Л.Ф. Славланскии мир. Историко-географическое и зтнографическое исследование. Варшава 1885. Kunstmann, H., Der völkerwanderungszeitliche Zug der Slaven von Balkan na Mittel- und Osteuropa, u: Mužić I., Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split, 1991., str. 316.

zastupao mišljenje da se pradomovina Slavena nalazila između Aralskog jezera i Kaspijskog mora.25

Slavenima. M. Vasmer kaže jasno da se Veneti redovito smatraju Slavenima. Tu se poziva na K. Müllenhoffa kad kaže : "Unter Venedi werden gewöhnlich die Slawen verstanden".30 Da su Veneti bili Slaveni, priznaje i J. Herrmann. Osim toga navodi Vita st. Columbani, Jordan i Fredegar da su Veneti bili Slaveni, kako ćemo to kasnije vidjeti.

Ove navode H. Kunstmanna treba odbaciti, jer nisu ničim dokazani. Avari su došli na Balkan 567./S68., a Slaveni su već ovdje još prije Avara, jer grčki pisac Prokopije govori da su 536. Slaveni bili na strani Rimljana, kada su Goti zauzeli Rim. Prokopije kaže da su dvadest dana nakon što su Goti zauzeli Rim i luku Portus došli rimski zapovjednici Martin i Valerijan sa 1.600 konjanika, a većina su bili Huni, Slaveni i Anti, čija je domovina bila s onu stranu Dunava, nedaleko od njegove obale.26 To je prvo spominjanje Slavena pod tim imenom 536. godine. U to vrijeme nije još bilo Avara na Dunavu. Ako Prokop kaže da su Slaveni već 536. imali svoju domovinu s onu stranu obale rijeke Dunava, onda su ti navodi dovoljni da pobijemo mišljenje H. Kunstmanna o dolasku Slavena s Aralskog jezera ili Kaspijskog mora pred pritiskom Avara, jer sve okolnosti govore da je Prokop ipak mislio na malo dulju domovinu Slavena na Dunavu. Ako dakle Prokop govori 536. godine o domovini Slavena s onu stranu Dunava, a Pavao Đakon 607. godine o Slavenima u Panoniji od Zelije do Medara kod Nove Gradiške: "Erat enim Sclavorum habitatio in illis locis",27 ili kasnije o domovini Slavena "Sclavorum patria",28 onda se ovdje ipak misli na dulji boravak i trajanje domovine Slavena i s jedne i s druge strane Dunava, pa o nekim Neoslavnima u tim područjima ne može biti govora. Čini se da si je Kunstmann kao slavista pogrešno predočio pradomovinu Slavena i njihovu seobu jer su oni na srednjem Podunavlju bili starosjedioci како το izričito kaže Nestor: "По мнозпњ же времлнлх слли cyrb сповлни по Дунаеви".29 No Nestor nije jedini, koji govori o najstarijim Slavenima na Dunavu. To ćemo dokazati i s ostalim antičkim piscima, a naročito arheološkim kulturama i to kulturom sojenica, janatara i žarnih polja. H. Kunstmann ne priznaje Venete ^Slavenima, pa se po njegovom mišljenju Slaveni spominju istom u VI. st. Čini se da je tu H. Kunstmann ostao sam, jer većina znanstvenika govori o Venetima kao Kunstmann, H., Die Slaven, Stuttgart 1966., str. 65.-G6.; lowmianski, H., Studia nad dziejami Stowianszczyzny Polski i Rusi w wiekach šrednich. Poznan 1986. 26 Procopii de bello Gothico. Ed. Haurym, l, Lipsiae 1963. Bella VII, 13. 27 Pauli historia Langobardorum., lib. IV. nr. 37 28 Ibidem, lib. VI. nr. 52. 29 Ловесљ временннх лет. Редакции Б. Π. Адрианова-Перетц. Москва-Ленинград 1950. стр. 11.

2. Zastupnici istočnoeuropske teorije Zastupnike istočne teorije o pradomovini Slavena možemo podijeliti na dvije grupe. Jedni govore neodređno o području iza Karpata a durgi o porječju rijeke Dnjepra od Baltika do Crnog mora.

2.1. Anonim iz Ravene (XII. st.) U XII. st. se pojavljuje Guido iz Pize, poznat kao Anonimus Ravenatis. On govori da su najstariji Slaveni došli iz Skitije i da su se nalazili među narodima Finaca, Normana, Karpa i Roksolana. Na daljenjem mjestu govori o dvije Skitije. U manjoj Skitiji su živjeli Slaveni a u većoj Kazari.31 Prema navodu ruskog arheologa Sedova ova se "Slavenska Skitija" anonimnog kozmografa iz Ravene nalazila u Ptolomejevoj Sarmatiji, tj. u oblasti Baltičkog mora i Karpata.32

2.2. F. Vrančić (1551.-1617.) Na prekretnici XVII. st. zastupa hrvatski znansvenik iz Šibenika Faust Vrančić da su Slaveni došli iz Rusije, iz Moskve. On navodi da su antički geografi mjesto Rusije navodili Sarmaciju odakle potječu slavenski narodi iz Rusije ili Moskve. Oni su prešli preko rijeke Dunava i naselili se u Bugarskoj. Drugi dio Slavena se naselio u Poljskoj, na obalama Baltičkog mora i Danske, na području Vandala i Gota. Jedan dio Slavena iz Rusije naselio je Češku, Moravsku, Šleziju i Lužicu. Iz Poljske su se doselili na jug. Oni su prešli Karpate i došli u Panoniju, Dalmaciju i Makedoniju.33

Vasmer, M., Die Urheimat..., str. 119.; Müllenhoff, K., Deutsche Altertumskunde II, Berlin 1881,77. 31 Ravennatis Anonimi Cosmographia et Guidonis Geographica. Berolini 1962. 32 Седов, B. B., Очерки по археологии cлaв^н. Москва 1994., стр. 10. 33 Dictionarium Septem diversarum linguarum. Praha, 1605..

2.3. J. Rastić (1669.-1735.)

2.6. W. Surowiecki (1824.-)

Prilikom znanstvenog skupa "Etnogeneza Hrvata", održanog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u siječnju 1989. navodi Josip Lučić Junija Rastića koji je zastupao mišljenje da su se Slaveni doselili iz hladnih skitskih prebivališta, prešli Dunav i učinili neizmjerne štete u Iliriku, naselili se u njemu i ostali.34

U prvoj polovici XIX. st. zastupa poljski znanstvenik W. Surowiecki mišljenje da su se Veneti odnosno Slaveni, Plinija, Tacita i Ptolomeja širili od rijeke Visle do gornjeg Dnjepra i Volge i primicali Baltičkom moru.38

2.4. P. J. Šafarik (1795.-1861.)

Vatroslav Jagić iz Varaždina je tvrdio da su Slovenci, Srbi i Hrvati došli sa istoka u današnja područja u VI. i VII. st. i to između 600. i 640.39 On nije bio potpuno siguran u svojim izlaganjima jer je od početka zastupao mišljenje da su se Kelti doselili u III. st. u područje Ilira između Save i Drave i protjerali Slavene. Pred kraj života zastupa ipak mišljenje na temelju imena Bistrica (Bustricius) u Panoniji da je moguće da je postojao stalni boravak pojedinih manjih dijelova Slavena koji su ovdje bili prije Kelta. Te manje dijelove je vidio u plemenu Ozerijata i Karpa.40

P. J. Šafarik je prvotno zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila na jugu.35 Tu je Šafarik prihvatio navode Nestora o prastarim sjedištima Slavena na Dunavu i smatrao da su imena Dačana i Panona slavenska. On je govorio da su ilirski Veneti bili Slaveni. Za Ilire je mislio da su Albanci. Priznao je navode Nestora da su Vlasi potisnuli Slavene s Dunava, ali ne sve. Protjerani Slaveni su se vratili s Hunima na Dunav i rijeku Tisu. Kasnije je Šafarik zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila na istoku od Odre do Dnjepra i od Karpata do Baltika i Ilmenskog jezera.36 P. J. Šafarik je tipičan primjer kolebanja u pitanju pradomovine Slavena, jer je pod ideološkim utjecajima promijenio mišljenje i zastupao istočnu teoriju.

2.5. F. Miklosich (1813.-1891.) U drugoj polovici XIX. st. zastupa istočnu teoriju F. Miklosich, koji je tvrdio da je pradomovina Slavena bila na rijeci Dnjepru i Karpatima. Slaveni već u V. st. prelaze preko Dunava i zaposjedaju istočne zemlje Balkanskog poluotoka.37 Miklosich se u znanstvenom svijetu smatra utemeljiteljem moderne slavistike.

2.7. V. Jagić (1838.-1923.)

2.8. A. S. Budilovič (1846.-1909.) A. S. Budilovič je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila na Dnjepru, Zapadnom Bugu i Potkarpatima. To su po njegovom mišljenju bili Herodotovi Budini u sjeverozapadnoj Skitiji.41

2.9. T. Maretić (1854.-1938.) Polovicom XIX. i u prvoj polovici XX. st. zastupa istočnu teoriju o dolasku Hrvata i Srba za vrijeme Avara hrvatski lingvista iz Virovitice Tomislav Maretić.42 On je naročito protiv Nestorove kronike koja govori o najstarijim Slavenima na Dunavu, pa kaže da je Nestor napisao "ne narodnu tradiciju već nječiju izmišljotinu, možda kaludjersku".43 Tu je bio očito pod utjecajem češkog arheologa i antropologa L. Niederlea (1865.1944.) iz Praga koji je rekao o Nestorovoj kronoci da je ona "iznalazak 38

Surowiecki, W., Sledzenie poczatku narodow slovianskich. Warszawa 1824. Jagić, V., Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Zagreb, 1867. 40 Jagić, V., Archiv für slavische Philologie XXIII. 1901. 41 Будилович, A. C. nepsoöbiTHwe спавлане в их лзике, бмте и понлтилх по даннмм лексикалвним. Исследованга в области лингвистическои палеонтологии славнн. Ст. Петерсбург 1865. 42 Maretić, T., Slaveni u davnini. Zagreb 1889. 43 Maretić, T., Slaveni u davnini..., str. 29. 39

Chronica Ragusina Junu restii, ab origine Urbis usque ad annum 1451, ed. Nodilo , MSHSM XXV, 1893, 14.-15.; Lučić, J., Podaci o doseljenju Slavena u starijoj dubrovačkoj historiografiji., u Entogeneza Hrvata..., str. 80.-81. 35 Šafarik P. J., Über die Abkunft der Slaven nach Lorenz Surowiecki, Ofen 1828. 36 Šafafik P. J., Slovanske starožitnosti. Praha 1837. 37 Miklosich, F., Die slavischen Elemente im Rum. 1862.

južnoslavenskog klera". Još i danas ima protivnika Nestorove kronike, ali se čini da je ona ipak rađena na temeljima navoda antičkih pisaca, jer je u biti i ova knjiga rađena na izvorima antičkih pisaca, pa dolazi do istog zaključka kao i Nestor, da su najstariji Slaveni bili na Dunavu.

kasnije u III. i VI. st. su išli dalje prema Alpama i u Balkansko gorje. Pri toj svojoj tvrdnji o pradomovini Slavena iza Karpata ostao je Niederle i u svome posljednjem djelu Slavenske starine.47

2.10. G. Kossinna (1858.-1931.) Njemački arheolog G. Kossinna (1858.-1931.) je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bita na rijeci Pripjet. Odavde su se u IV. st. počeli širiti prema zapadu na rijeku Labu, zauzeli su Balkan i Jadransko more.45

2.11. L. Niederle (1865.-1944.) U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. dolazi na znanstvenu pozornicu češki arheolog Lubor Niederle (1865.-1944.), jedan od najprominentnijih zastupnika istočne teorije. On je naučavao da su se Slaveni doselili s podrčja iza Karpata, odbijao je dunavsku teoriju o najstarijem podrijetlu Slavena te ih je tražio u Budinima i Skitima Herodota.46 Niederle je slijedio njemačke autore Karla Müllenhoffa, Roberta Rösslera i Ernsta Diimmlera kojima je pradomovina Slavena bila na istoku Karpata, istočno od rijeke Visle, na sjeveru do Dnjepra i grada Smolenska i dalje na rijeci Desnoj. Odatle su Slaveni išli na zapad i jug, prekoračili Karpate i naselili se u zemljama gdje su ostavili arheološku kulturu žarnih polja. On je zapazio kulturu žarnih polja u lužičko-šleskom tipu u Mađarskoj i uputio na tamošnja sjedišta Slavena već iz prastarih vremena, ali ne priznaje da bi im tu mogla biti pradomovina. L. Niederle je tvrdio da je pradomovina Slavena bila na istoku na temelju kulture žarnih polja, ali je tu kulturu premjestio nekoliko stoljeća ranije od kulture žarnih polja u srednjem Podunavlju, jer je znao da je kultura žarnih polja u srednjem Podunavlju starija. On govori o prastarim Slavenima u Panoniji, jer mu je kao arheologu bilo dobro poznato da se u arheologiji zastupa mišljenje da su nosioci kulture žarnih polja bili Slaveni, a najstarije tragove ove kulture nalazimo u srednjem Podunavlju. Zbog toga govori o prastarim Slavenima u porječju srednjeg Dunava, ali se ne usuđuje priznati da su oni ovdje starosjeditelji. Prema Niederleu je pradomovina Slavena bila iza Karpata, ali su u prastara vremena obitavali u Češkoj i Mađarskoj a istom

2.12. M. Vasmer (1886.-1962.) Max Vasmer je jedan od rijetkih slavista koji nije samo tvrdio da je pradomovina Slavena ovdje ili ondje, nego je stvarao zaključke na temelju lingvističkih istraživanja. No kako ni on nije mogao lingvistički obuhvatiti sva određena područja, njegova istraživanja nisu dovršena. Prema M. Vasmeru pradomovina Slavena se nalazila u područjima Pripjeta i gornjeg Dnjepra pa sve do Baltičkog mora. Prema njegovu mišljenju južni su Slaveni za vrijeme provale Huna bili još na sjeveru i sa zapadnim Slavenima i Rusima činili su jedinstvo. On kaže da je prije praslavenskog vremena bilo još jedno starije vrijeme koje se može nazvati baltoslavenskim. Tada su slavenska plemena tvorila s predcima Litvanaca, Latvijaca i starih Prusa jedinstvo koje se može nazvati baltoslavensko.48 Početke germansko-slavenskog susjedstva stavlja u V. st. pr. Kr., a prekid se ne može ustanoviti do VIII. st. po. Kr.

2.13. F. Šišić (1869.-1940.) Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić iz Vinkovaca bio je prvi koji je pokušao opisati najstarije stanovništvo srednjeg Podunavlja te govori o najstarijim stanovnicma Tračanima, Ilirima i Keltima. Za Tračane navodi da su najstariji stanovnici na Balkanu i da su se širili "od Crnog do Jadranskog mora",49 ali da im tu nije bila pradomovina već su se doselili iz "južne Rusije i zapadne Rumunjske preko donjeg Dunava".50 F. Šišić ne navodi međutim da su se u antičko doba imenom Iračana nazivala i druga plemena. Tako se kod Pseudo Skimna može pročitati da su i Istri zvani Tračanima.51 Prema Armenskoj geografiji Mojsija iz Karina iz V. st. po Kr. 52 živjelo je među tračanskim plemenima 25 slavenskih naroda. Zanimljivo je da Mojsije iz Karina ne poznaje Ilire na Balkanu, a govori o provinciji 47 48

49 50

44 45 46

Niederle, L. Slovanske starožitnosti, I./L, 7.-9. Kossinna, G., Zur älteren Bronzezeit Mitteleruropas. Berlin 1912. Niederle, L. Slovanske starožitnosti, I./1.

51 52

Niederle, L., Slovanske Starožitnosti, Praha 1902. Vasmer, M., Die Urheimat..., str. 119.

Isto, str. 38. Isto, str. 38.

Suić, M., Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske, Zadar, 1996., str. 500. Армлнскал географил VII века no P. X. (приписмвавшадга Моисекз Хоренскому), издал Κ. Π. Патканов. Ст. Петербург 1877., стр. 21.

Dalmaciji. Karin nije bio samo grad na izvoru rijeke Eufrat nego i provincija u visokoj Armeniji.

historija Južnih Slavena, obilježena vladanjem cara Justina I (518-527), a još više njegova nasljednika Justiniana (527-565)".57 Naročito je upadno da govori o Ilirima koji se "na zapad protegoše pod imenom Veneta do rijeke Pad".58 Najstarije spominjanje Veneta odnosno Slavena datira istom s Plinijem, Tacitom i Ptolomejem a to je neispravno, jer Venete spominju već Homer, Herodot, Euripid, Sofoklo, Strabon, Cezar, Pomponije Mela i Tit Livije u Podunavlju.

Na daljnjem mjestu kaže Šišić da su prve historijske vijesti o istočnoj obali Jadranskog mora u vezi s grčkim imenom i da su najstariji pisani historijski spomenici grčkog postanka.53 Istina je da su Jonjani kao moreplovci prvi otkrili Jadransku obalu oko 2000. godine pr. Kr. i da su počeli na Jadranu stvarati prve trgovačke kolonije, ali te kolonije ne bi stvarali da je Jadran bio etnoprazni prostor. To znači da je i prije Grka postojalo nekakvo stanovništvo na obalama Jadrana. Prema Šišiću dolaze nakon Tračana Iliri: "Poslije Iračana sašli su Iliri sa sjeverozapada i potisnuli Tračane na istok".54 Gdje je bio taj sjeverozapad odakle su došli Iliri, to F. Šišić ne objašnjava, a na daljnjem mjestu kaže upravo obratno da su Iliri prvo obitavali južno od srednjeg Dunava. Kad opisuje područje Ilira, pridaje im ona područja koja današnja znanost sa sigurnošću ne prihvaća. F. Šišić kaže: "Iliri se raspadahu na mnogobrojna plemena, nastavajući najprije svu zemlju južno do srednjega Dunava (Beča i Budima) do grčkih međa, dok se na zapad protegoše pod imenom Veneta do rijeke Pad".55 F. Šišić je bio jedan od najvećih hrvatskih pobornika istočne hipoteze podrijetla Slavena. Njegova je najveća zabluda upravo u tome što je smatrao da su navodi Plinija, Tacita i Ptolomeja najstarije spominjanje Veneta odnosno Slavena u 1. st. po. Kr. On kaže: "U povijesti se Slaveni javljaju razmjerno dosta kasno. Pisci iz ranijeg rimskog carskog doba (Plinije, Tacit i Ptolomej) nazivaju ih Venedima (Venedi, Veneti, Ouenedai) i smještaju u porječje gornje i srednje Visle, između Karpata i Baltičkog mora".56 F. Šišić je kao i svi ostali hrvatski historičari mislio da povijest južnih Slavena započinje u VI. st. po. Kr., za vrijeme bizantinskih careva Justina i Justinijana. F. Šišić kaže: "Prve provale Slavena i Anta u bizantinske provincije južno od donjeg Dunava, koje zabilježiše bizantinski Ijetopisci, počinju u prvoj polovini VI. stoljeća. Od toga vremena, dakle, datira i

Ferdo Šišić je svom svojom snagom odbijao podatke Nestorove kronike o najstarijim Slavenima na Dunavu i rekao da se često kod raznih slavenskih Ijetopisaca i historičara susrećemo s mišljenjem da je pradomovina Slavena srednje i donje Podunavlje. "Ta je bajka iz stoljeća u stoljeće i od pisca do pisca sasvim prirodno stjecala sve to dotjeraniju formu i puniji sadržaj. Već prvi Nestorovi nasljednici, poljski Ijetopisac Kadlubek (oko 1200.) i Boguchwal (umro 1253.) pišu da su Panonija (Ugarska) i Bugarska pradomovina Slavena, a stariji češki Ijetopisac Dalimil (kronika iz druge polovice XIII.) i Pulkavina (iz druge polovice XIV. st.) znaju da je Čeh, praotac češkoga naroda j osnivač češke države doselio s juga iz zemlje «Hrvati»".59 Nadalje kaže Šišić: "Danas više nitko u nauci ne sumnja da je ova bajka prešla upravo literaturom iz Nestora u pojedine poljske i češke Ijetopisce. Iz poljskih i čeških Ijetopisaca, pak, preuzeše je od kraja XVI. st. neki dalmatinski i hrvatski pisci".60 S ovakim stavovima je F. Šišić jasno pokazao kako je slabo poznavao antičke pisce. Ovi nam autori kao Šišić, Maretić i Niederle jasno pokazuju da se prema Nestorovoj kronici nisu odnosili znanstveno i da su bili pod utjecajem neke ideologije, koju mi danas ne možemo shvatiti. F. Šišić je možda mislio da je napisao prvu stranicu slavenske povijesti na jugu, ali mu N. Klaić daje dobar savjet da izlaganja o najstarijim Slavenima... još nisu završena, jer da bismo ih mogli završiti, morali bismo raspolagati još nekim izvorima.61 F. Šišić se nije posebno bavio pitanjem pradomovine Slavena, ali je ipak ex cathedra govorio da je pradomovina Slavena "s velikom vjerojatnošću" bilo područje "između rijeke Visle, Dnjepra,

Šišić, F., Pregled povijesti..., str. 69. Šišić, F., Pregled povijesti..., str. 38. 59 Šišić, F., Pregled povijesti..., str. 76. 60 Šišić, F., Pregeld povijesti..., str. 68,-69., Vinko Pribojević, De origine successibusque Slavorum., 1525. 61 Klaić, N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. II. iz. Zagreb, 1974., str. 139. 58

Isto, str. 39 Isto, str. 38 55 Isto, str. 38. 56 Šišić, F. Pregdled povijesti hrvatskog naroda. III. izd. Zagreb, 1962., str. 75. и

Desne, Zapadne Dvine i Karpata".62 Dalje navodi da su neki slavisti smatrali Herodotove Neure i Budine ЈЈ porječju gornjeg Dnjestra u Karpatima kao Slavene.63 Budući da F. Šišić nije bio objektivan u pitanju pradomovine Slavena, a njegovo znanje antičkih pisaca je vrlo siromašno, njegova mišljenja nemaju znanstvenu vrijednost. Kolikogod je F. Sišić bio zastupnik ruske teze podrijetla Slavena, nije kao povjesničar donio ni jedan povijesni dokaz u korist svoje hipoteze niti protudokaz Nestoru kojega napada, pa se njegova mišljenja o pradomovini Slavena moraju zabaciti.

došli u jugoistočnu Europu sa sjevera i da je sasvim nelogično tvrditi da su sa juga selili na sjever. S druge strane govori o praslavizmima na jugu.67 Nakon što je opisao širinu prostiranja Praslavena kaže: "Zahvatajući praslavensku epohu ovako geografski široko, mi smo tvrdili da je na Balkanu, i prije velike seobe, bilo Praslovena - Veneta i navodili za to onomastičke dokaze".68 Ovakvi stavovi su vrlo karakteristični za Radoslava Rotkovića da su se Slaveni doselili sa sjevera, a s druge strane donosi dokaze o Praslavenima na jugu pa tu leži genijalnost ili proturječnost R. Rotkovića koja se kao nit vuče kroz čitav njegov rad Odakle su došli preci Crnogoraca?3 Svoju genijalnost ili proturječnost pokazuje R. Rotković i u pitanju južnoslavenskih dijalekata kad se poziva i na L. Bernsteina, koji govori o formiranju tih dijalekata "u predbalkanskom periodu na teritoriji Panonije".70 Daljnja će istraživanja pokazati da se i jedno i drugo mišljenje R. Rotkovića mora priznati tj. i pradomovina Slavena na jugu i njihovo doseljenje sa sjevara na jug ali u različitim vremenskim razmacima . Bitna pitanja koja obrađuje R. Rotković se odnose na seobu predaka Crnogoraca, koju dokazuje na temelju onomastičkih istraživanja, pa ćemo tim pitanjima posvetiti više pažnje.

2.14. L. Hauptmann (1884.-) Ludmil ili Ljudmil Hauptmann je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila u porječju rijeke Dnjepra s glavnim pritocima rijeke Desne i Pripjeta.64

2.15. J. Rozwadowski ( radovi od 1910.-1948.) J. Rozwadowski je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila od rijeke Memel do Dnjepra.65

2.16. A. I. Sobolevskij (radovi 1921.-1922.) U prvoj polovici XX. st. zastupa ruski povjesničar A. I. Sobolevskij mišljenje da su u starini predci Slavena i Balta stvarali jedinstvo i da su govorili jednim baltoslavenskim jezikom, a živjeli na jugoistočnom dijelu Baltičkog mora.66

2.17. R. Rotković (1928.-) Crnogorski znanstvenik R. Rotković je jedan od vrlo rijetkih filologa, za kojega možemo reći, da je jedan od najžešćih protivnika pradomovine Slavena na jugu, pa nastoji svim silama dokazati mišljenje da su Slaveni 62

Šišić, F. Pregled povijesti..., str. 69. Šišić, F. Pregled povijesti..., str. 68. 64 Hauptmann, L, Kroaten, Goten und Sarmaten, in: Germanoslavica. Jhg. III. Prag, 1935. Heft 1-4., S. 325. 65 Rozwadowski, J., Ze studjow nad nazwami rzek stowianskich. Lwow 1910. 66 Соболевскии A. И., Русско-скифские зтнзди. Известил отделенил русского лзика и словесности Академии наук. 1921. Т. XXVI. C. 1.-44. 63

O pitanju pradomovine Slavena nije R. Rotković vršio posebna istraživanja nego kaže samo općenito da je južno panonsko učenje o pradomovini Slavena neznanstveno i da je u znanosti odbijeno. Tu se poziva na beogradskog znanstvenika R. Novakovića koji se pita: "Zašto smo nemoćni da objasnimo fakat stvaranja prvih država na slovenskom jugu?"71 Za tu nemoć nastavlja R. Novaković "čini nam se da je jedan od razloga i taj što nismo dovoljno pažnje obratili mogućim predbalkanskim postojbinama Južnih Slovena".72 Čini se da je upravo obratno: previše se posvetilo pažnje predbalkanskim odnosno predjugoistočno europskim Slavenima, a da se o pitanju autohtonosti na jugu nije htjelo ni čuti, kao da je to neka zabluda. Ovdje bismo mogli postaviti pitanje gospodinu Novakoviću gdje su bile 67

Isto, Rotković, R., str. 18.-19. Isto, Rotković, str. 325. 69 Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Podgorica 2000. 70 Isto, Rotković, R., str. 8. 71 Novaković, R., Baltički Sloveni u Beogradu i Srbiji, Beograd 1985., str.21; Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca..., str. 277. 72 Isto Novaković, str. 21 i Rotković str. 277 68

predbalkanske postojbine Južnih Slavena. Nije li gospodin Novaković kao i gospodin Šišić bio u istoj zabludi, kad je govorio o Tračanima kao najstarijim stanovnicima u jugoistočnoj Europi, a nije znao da Armenska geografija iz V. st. po. Kr. kaže da je pod Tračanima bilo 25 plemena Slavena.73

slavenskih naroda protiv čega R. Rotković sigurno nema ništa protiv. Ukoliko I. Mužić govori da su Iliri bili Slaveni, s time se naravno ne možemo složiti. Bilo bi već vrijeme da se iz antičkih karata brišu Iliri kao najstariji stanovnici zapadnog dijela jugoistočne Europe i stave Veneti i Panoni.

Činjenica je da se pitanje pradomovine Slavena nije do danas multidisciplinarno istraživalo i da antropologija i arheologija više naginju prema pradomovini Slavena na jugu nego na sjeveru. R. Rotković tvrdi da je učenje o pradomovini Slavena na jugu u znanosti odbijeno, ali s druge strane navodi antropološke teze poljskog znanstvenika Zaborovskog u Sorboni koji je tvrdio da su Veneti odnosno Slaveni nosioci kulture žarnih polja autohtoni u jugoistočnoj Europi.74 Sam Rotković priznaje da je kultura žarnih polja bila starija u Glasincu nego na rijeci Visli pa kaže doslovno: "Grobovi sa spaljivanjem mrtvaca u Glasincu bili su stariji od analognijeh na Visli. Prema tome Pogodin nije pogodio da je kraj oko Visle bio središte odakle se širio ovaj način pokapanja".75 Ovo su tako lijepi zaključci da bismo mogli pomisliti, da R. Rotković zastupa autohtonu tezu pradomovine Slavena u srednjem Podunavlju. Možda je trebao govoriti i o krunskim dokazima za pradomovinu Slavena na srednjem Podunavlju kao kulturi sojenica i kulturi jantara, koje potječu još od mlađeg kamenog doba neolitika čiji su nosioci bili Veneti odnosno Slaveni.

Sigurno je da je R. Rotković trebao izostaviti Pantelićevo ime u svezi s Gotima, jer on o tome nije pisao ništa a nije ni vidno kakve vezu imaju Goti ili Huni ili neki drugi narod s autohtonošću Slavena na srednjem Podunavlju kad su Veneti i Panoni najstariji narod na jugu. Možda je i I. Mužić trebao izostaviti Gote kad je pisao o kontinuitetu stanovništva u podunavskim prostorima.

R. Rotković je posvetio svoje razmišljanje autohtonosti pa kaže: "Mužić i Pantelić su poklonili pažnju našim dokazima da je bilo Slovena na Balkanu i prije velike seobe, jer to ide u prilog njihovoj autohtonističkoj teoriji".76 Ako R. Rotković navodi da "Mužić i Pantelić smatraju da su Sloveni na jadranskoj obali starošedioci Balkana, poznati i kao Iliri",77 onda se to poput Armenske geografije koja govori da je pod Tračanima na Balkanu bilo 25. slavenskih naroda može i tako shvatiti da je i pod Ilirima bilo 73

Geographie de Moise de Corene d'apres Ptolemee, texte armenien, traduit en frangais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881. 74 Zaborowski S., Les Slaves de race et leurs origines. Bulletin et memoires de la societe d'anthropologie de Paris 1900.; Origine des slaves. Bulletin et memoires de la societe d'anthropologie de Paris 1904.; L'autochtonisme des slaves enEurope, ses premiers defenseurs. Revue de ecole d'anthropologie de Parisl905. T.15. 75 Isto, Rotković, R., str. 14. 76 Isto, Rotković, str. 326. 77 Isto, Rotković, R., str. 334.

Nesumnjiva je činjenica da R. Rotković ima pravo kad govori da je bilo preseljavanja slavenskih plemena iz Polablja na jug premda su onomastička istraživanja još uvijek problematična. Već je poznati njemački slavista Max Vasmer rekao da imena mjesta predstavljaju istraživaču vrlo velike probleme koji još čekaju na rješenje.78 R. Rotković nije ulazio u rješenja problematike onomastičkog istraživanja. Činjenica je da mi do danas ne znamo zakonitost kojom se širio broj istoimenih mjesta po čitavom slavenskom svijetu, pa nam takva imena mjesta ne mogu biti putokaz seobe. R. Rotković nije ulazio u to pitanje, nego je samo uzeo u obzir istraživana područja, premda se mnoga istoimena mjesta pojavljuju i izvan toga okvira. On uzima kao primjer ime mjesta Rastoka.To ime nalazi u Polablju pod današnjim imenom grada Rostocka i njegovu paralelu u Crnoj Gori kao Rastoka kod Bijelog Polja te stvara zaključak da su se stanovnici iz Rostocka u Polablju doselili u Rastoku u Crnu Goru. On ne izlazi iz ovakve sheme Polablje - Crna Gora te joj je vjeran uporno kod 863 toponima, ne pitajući postoji li ovo ili ono ime i izvan ucrtane sheme, te se ne pita postoji li ime Rastoka i u drugim područjima. Njega nalazimo u Ukrajini, Poljskoj, Češkoj, Bosni i Hercegovini kao Rastoka kod Ključa, u Hrvatskoj Rastoka kod Gospića i Rastoki kod Jastrebarskog. Može li se na temelju imena mjesta iste tipologije zaključiti na određeni pravac seobe je vrlo upitno, ako se ta mjesta ne nalaze samo unutar istraživanog shematskog područja nego i izvan njega. Na to bi pitanje trebao odgovoriti R. Rotković.

Vasmer, M., Die Urheimat der Slaven.., str. 133.

R. Rotković se poziva na pravilo R. Katičića koje glasi: "Potrebno je utvrditi podudarnu raspodjelu više onomastičkih objekata, i to tolikoga broja da vjerojatnost slučajne podudarnosti bude što manja".79 Čini se da se ovo pravilo može zaboraviti jer odlučujuću ulogu ne čini masa, nego kvaliteta, a to u ovom slučaju znači etnička kvaliteta nekog imena mjesta kao nosioca seobe. To znači da nam u masi imena mjesta sigurni i prvorazredni dokaz seobe mogu pružati u prvom redu etničke kvalitete nego imena mjesta.

R. Rotković ne istražuje ovakva pitanja, nego ide čvrsto po shemi istoga korijena riječi, a to nije uvijek dovoljno. Dosadašnja istraživanja daju pravo da se stvori prvo onomastičko pravilo, da onomastika posluži kao putokaz za seobu samo onda ako imena mjesta pokazuju etnitet nekog naroda. Prema tom pravilu R. Rotković nije trebao tražiti paralele od 863 toponima, nego tražiti samo ona imena mjesta, koja dokazuju crnogorski etnikon. Za odrednice seobe nekog naroda na temelju istih imena mjesta, odlučujuću ulogu igra daljnje pitanje starine pojedinih istoimenih naziva. U Hrvatskoj imamo rijeku Plitvicu, isto tako i u Poljskoj. Isti je slučaj s rijekom Neretvom. Isto ime se pojavljuje ц Ukrajini kao Neretva i u Poljskoj kao Neretwa. Rijeka Sava se pojavljuje ne samo u Sloveniji i Hrvatskoj nego i na granici Rusije i Ukrajine, u kotaru Sevsk.82 M. Vasmer je na temelju nekih slavenskih imena rijeka kao rijeka Bistrica kod Pripjeta i srednjeg Dnjepra i rijeka Bistrica u Panoniji došao do zaključka da je pradomovina Slavena bila na sjeveru,83 a nije postavljao pitanje nije li rijeka Bistrica u Panoniji u srednjem Podunavlju starija jer se spominje još u rimsko vrijeme.

Osim utvrđivanja seobe prema raširenosti imena mjesta istoga korijena, njemački su onomastičari kao H. Krahe i drugi polazili od nastavaka pojedinih imena. Tako su H. Krahe i M. Vasmer tvrdili da imena mjesta s nastavkom -ona pripadaju ilirskoj tipologiji imena mjesta, pa na temelju takvih imena mjesta kao Emona, Albona, Salona, Narona i Scardona80 zaključuju na ilirsko podrijetlo. No ipak se čini da Emona (Ljubljana), a naročito Vindobona (Beč), koju Aurelius Victor naziva Vendobona,81 nemaju ništa zajedničko s Ilirima nego prije s Venetima, odnosno Slavenima. Ovdje treba naglasiti da još nije riješeno pitanje da li su se pod Ilirima nalazila slavenska plemena kao pod Tračanima. Drugi primjeri pokazuju da se upravo po nastavcima nekog imena može utvrditi etnička pripadnost. Kao primjer uzimamo imena mjesta koja su nastala prema imenu biljke lana. Dok korijen lan uvijek ostaje mijenjaju se samo nastavci, tako u Hrvatskoj sa nastavkom -išće: kao Lanišće kod Jastrebarskog, Lanišće kod Buzeta i Lanišće kod Labina; u Sloveniji nalazimo nastvak -išče sa tipičnum slovenskim č, pa prema tome mjesto Lanišče kod Ljubljane i s nastavkom -iše kao Laniše kod Kamnika i Laniše kod Škofije Loke. U Srbiji i Bosni i Hercegovini nalazimo nastavke -ište, kao Lanište kod Bele Palanke, Lanište kod Kačanika, Lanište kod Ključa i Lanište kod Štimlja, ali kod Brčkog Laništa. Iz toga možemo izvesti zaključak da u ovom primjeru korijen riječi ne igra nikakvu ulogu za odrednicu pripadnosti jednom ili drugom etnitetu, štoviše, ovdje odlučuje o etničkoj pripadnosti jedan glas (fonem), ili jedan znak (morfem).

Mi do danas nismo pronašli ključ koji bi nam riješio dvojbu koje je ime starije: rijeka Plitvica u Hrvatskoj ili rijeka Plitvica u Poljskoj, rijeka Nertva u Hrvatskoj ili u Ukrajini odnosno u Poljskoj; rijeka Sava u Hrvatskoj i Sloveniji ili u Rusiji, rijeka Morava u Srbiji ili rijeka Morava u Moravskoj, odnosno Češkoj. Kako se ove rijeke spominju prvotno u antičko vrijeme na jugu ipak bi se morali prikloniti mišljenju da je prvotna seoba išla s juga prema sjeveru. R. Rotković pokušava odgovoriti na ovo pitanje pa navodi da "nalaženje onomastičke podudarnosti na udaljenijem prostorima ostavlja uvijek pitanje: što je starije? Broj paralela koje smo našli ne rješava pitanje pravca naseljavanja! Da bi se riješila ta zagonetka, mora se pribjeći drugim lingvističkim sredstvima. Zato smo mi obratili pažnju na riječi koje su ključne (ljudi, ljubav, crkva, mlijeko, hljeb, riba, smokva, pomorska terminologija) i tražili odakle su ih uzeli! Ta je analiza potvrdila ono što je logično, da su naši preci donijeli te ključne termine sa ševera na jug, jer

Katičić, R., Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, Posebna izdanja ND BiH IV, Sarajevo 1964., str. 13. 80 Vasmer, M., Die Urheimat der Slaven.., str. 133. 81 Aurelius Victor 16,14. - Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas. B. III. Ausgabe Herrmann, ]., Berlin 1991. S. 410.

Vasmer, M., Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven, I. Die Iranier in Südrußland. Leipzig 1923. S. 76. 83 Vasmer, M. Untersuchungen über die älteste Wohnsitze der Slaven. Leipzig 1923.

da su se selili sa juga na šever, ponijeli bi tamo mediteranske termine! Na ovaj naš ključni argumenat mi nijesmo dobili odgovor ni od Mužića ni od Pantelića, ni od Kunstmana!"84 Ako pogledamo polapske nazive za gornje termine - ljudi = tuže, ljubav = lubosć, crkva = cerkwja, mlijeko = mloko, hljeb = kleb, riba = ryba, smokva = figa onda nema sumnje da je bilo sjevernih utjecaja na južnoslavenske jezike. U tome smo složni sa R. Rotkovićem, a to smo utvrdili i kod hrvatske onomastike: «Zanimljivo je, da se oko 5% imena mjesta u Hrvatskoj objašnjava na temelju baltičkih jezika, latvijskoga, estonskoga, litvanskoga, finskoga i pruskoga».85 Otkriće R. Rotkovića da u jeziku južnih Slavena ima više riječi koje pokazuju sjeverni utjecaj ili utjecaj zapadnih Slavena negoli utjecaj Rimljana i Grka, dakle latinskog i grčkog, je stvarno činjenica. Zbog toga pita R. Rotković zašto se ne vidi utjecaj crkvene terminologije preuzete od latinskog i grčkog jezika nego od germanskog ako su južni Slaveni pokršteni istom na jugu pa je to dokaz da je seoba išla sa sjevera prema jugu a ne sa juga prema sjeveru. Tu se možemo potpuno složni sa R. Rotkovićem da je postojala seoba sa sjevera prema jugu ali istom u srednjem vijeku dok mi govorimo o seobi sa juga prema sjeveru u predkršćansko doba pod utjecajem Kelta u 3. st. pr. Kr. i utjecajem Rimaljana u 1. st. pr. Kr. i l st. po. Kr, koju R. Rotković ne može zanijekati.

subota, sunđer, tiganj, trap itd. Zanimljivo je da se upravo u podravskim dijalektima, gdje Strabon govori o Venetima, nailazimo na mnoge grecizme kao diple, drum, fažolj, hiljada, prćija, tiganj i trap. To je blago za utvrđivnje autohotnosti naših predaka koje je ostalo u dijalektima a koje će nažalost moderni mediji potpuno uništiti. Možda je krajnje vrijeme da se ode u sela i sakupi narodno blago različitih dijalekatskih leksema. Tu bi lingvisti načinili veliku uslugu svojem narodu, kako bi se ustanovili različiti jezični utjecaji. Njemački lingvisti su to radili kod Lužičkih Srba. Nije mi poznato je li istraživan utjecaj latinskog jezika, na slavenske jezike. Upravo kod nekih imena mjesta ne znamo da li su prvotno Slavenka ili latinska. Tu spadaju neki primjeri kao latinski Almas, hrvatski Aljmaš, latinski Anagastum, crnogorski Onogošt, latinski Morte, hrvatski Mutter, latinski Olcinium, crnogorski Ulcinj itd. Ima mjesta Karin, nije sigurno nastalo od latisnkog Corinium, jer je mjesto Karin doneseno iz Armenije.

Što se tiče srednjovjekovnog utjecaja jednog jezika na drugi nije bilo samo utjecaja germanskih jezika na slavenske nego i obratno. Još danas imamo u Njemačkoj prezimena Kretschmar (Krečmar), koje dolazi od slavenskog krčmar, gostioničar, ili Grenze, od slavenskog granica. To znači da je bilo obostranih utjecaja. Sigurno je da bi istraživanje utjecaja latinskog, grčkog, germanskog ili štoviše baltičkih jezika na jezike južnih Slavena bilo od velike koristi, ali ta istraživanja nisu vršena. Grčki utjecaj na hrvatski i srpski jezik je istraživao njemački znanstvenik M. Vasmer.86 Ovdje bismo mogli navesti samo nekoliko tipičnih primjera, koji su iz grčkog preuzeti u južnoslavenske jezike, a to su diple, drum (cesta), fasulj (grah), hartija (list papira), hiljada, kalup, kapa, klisura, koliba, kositar, krevet, livada, miris, monah, manastir, prćija, samar, 84

Isto, Rotković, R., str. 336. Pantelić, S., Hrvatska Krstionica Split/Mainz 2000., str. 91. 86 Vasmer, M., Die griechische Lehnwcrter im Serbo-Kroatischen in: Abhandlungen der Prueßischen Akademi der Wissenschaften, Berlin 1944.

U svakom slučaju se mora priznati fenomen utjecaja latinskog i grčkog jezika na slavenske kao i fenomen utjecaja germanskog na slavenski a i slavenskog na germanski jezik. Mi se potpuno slažemo s R. Rotkovićem o migraciji sjever - jug, ali se ta seoba ima datirati u srednji vijek, pa nam ona ne može biti odrednice pradomovine Slavena u predpovijesno doba. Navedena seoba sa sjevera na jug je uslijedila u srednjem vijeku, dok je seoba s juga prema sjeveru uslijedila nakon provale Kelta u jugoistočnu Europu u III. st. pr. Kr. i kasnije za vrijeme rimskog osvajanja Panonije i Dalmacije. Ako R. Rotković kaže da nije dobio odgovor ni od Mužića, ni od Pantelića, ni od Kunstmanna onda se čini da se Kunstmanna ne smije stavljati zajedno s gornja dva autora, jer Kunstmann, nakon toliko godina slavističke profesure dolazi do zaključka da je pradomovina Slavena bila između Kaspijskog i Aralskog jezera, da su ih u VI. st. po. Kr. potisnuli Avari te oni dolaze u grčku provinciju Tesaliju i Epirus nova, a odavde iz južnog Balkana, preko avarskog područja direktno na rijeku Labu u istočnu Njemačku. Nije poznato tko će prihavati ovakvu vratolomiju, kako bi rekao Miljenko Lončar.87

Lončar, M., Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Dijadora., sv. 14. 1992. str. 427.-430.

Ako se vratimo natrag na izlaganja R. Rotkovića, zanimljivo je da on nije dovoljno vrednovao neke toponime koji jasno ukazuju na etničnost. Vrlo je zanimljivo etničko ime mjesta Boyke u Polablju i Bojke kod Ulcinja, što ga spominje Konstantin Porfirogenet kao etničko ime naroda Bojki u područjima današnje Ukrajine. On kaže: "Treba znati da Srbi vode podrijetlo od nekrštenih Srba, nazvanih i Beli koji su naseljeni s onu stranu Turske (Mađarske) u kraju koji se kod njih zove Bojki".88 N. Klaić govori u svezi s imenom Bojki da je zbog toga potrošeno previše tinte, a da ipak nitko dosad nije bio sposoban dati zadovoljavajući odgovor gdje se ta zemlja nalazi. Ta zagonetna riječ pravilno pročitana davala bi u isto vrijeme i odgovor na pitanje gdje je bila pradomovina Srba.89 Nije to pitanje mogao riješiti B. Ferjančić a ni B. Grafenauer koji je mislio da se kod naroda Bojki radi o Boimi, pa prema tome o Česima. Ovdje se radi o Bojkima koji su bili naseljeni u današnjoj sjeveroistočnoj Mađarskoj oko grada Debrecina (Debrecin = Dobar čin). Još danas živi narod Bojka u široj okolici grada Sambira na izvoru rijeke Dnjestra u zapadnoj Ukrajini.

na jugu. Osim imena Dida kod Ulcinja postojalo je mjesto Dide i n; granici između Veneta i Istra. T. Smičiklas spominje Djed Potok ili Ded Potok u XIII. st. kao lijevi tol rijeke Krapine u Hrvatskoj. Ovi nam primjeri pokazuju da je određivanje seobe nekog naroda ili njei ishod moguće ustanoviti na temelju onomastičkih istraživanja samo ond; ako određena imena mjesta ukazuju na etnitet.

Na jednom mjestu je rekao. R. Rotković da ni od jednog istočnog slavenskog plemena nema tragova u Crnoj Gori, a upravo kod Ulcinja nalazimo mjesto Bojke koje upućuje na etničko ime naroda Bojki u sjeveroistočnoj Mađarskoj ili u zapadnoj Ukrajini. Bojki su slavenski narod, ali govore drugačije nego Ukrajinci. 1995. su Bojki organizirali znanstveni simpozij u Sambiru, pa sam na njihov poziv prisustvovao tom simpoziju. Zbog toga mogu tvrditi da Bojki postoje još i danas. Sigurno je da i mjesto Dide kod Ulcinja ukazuje na etnitet Veneta jer su oni bili nosioci ovog imena. Na rijeci Vardaru u antičkom mjestu Bylazora bio je kraljevski namjesnik Dida još u II. st. pr. Kr., pa zbog toga i mjesto Dide u Crnoj Gori potječe sigurno iz predrimskog doba. Ako gledamo rasprostranjenost ovog etničkog imena, koja upućuje na slavensku riječ u tri oblika, najstarijem ikavicom kao dida, ekavicom deda i jekavicom djeda, a takva se imena mjesta i rijeka šire od juga do Češke, Poljske pa sve u Ukrajinu na rijeku Dnjepar, onda moramo priznati činjenicu da je seoba išla s juga prema sjeveru, jer se ovakva imena pojavljuju najprije 88

Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio. Gy. Moravcsik. English translation R. J. H. Jenkins. Budapest. 1949., pogl. 32. Klaić, N., Poganska stara ili Vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta, u: Croatia Christiana, br. 21. god XII. Zagreb 1988, str. 5S.-59.

Zaključno rečeno pitanje pradomovine predaka Crnogoraca zahtijeva joi multidisciplinarno istraživanje. Sama lingvistička istraživanja upućuji samo na jedan dio zagonetnog rješenja, a ona moraju biti potvrđeni svestranim znanstvenim istraživanjem i drugih disciplina. R. Rotković nije samo verbalni protivnik seobe sa juga prema sjeveri nego i jedan od vrlo rijetkih lingvista, koji na temelju onomastičkil' dokaza tvrdi da je seoba išla sa sjevera prema jugu. On nastoji svirr silama dokazati da je logično da su Slaveni došli u jugoistočnu Europu sč sjevera, a sasvim je nelogično tvrditi da je išla s juga. Njegova tvrdnje "da su Sloveni došli na Balkan sa ševera, umjesto što se sasvijerr nelogično tvrdi da su sa juga selili na šever"'90 pokazuje jasan stav protiv seobe Slavena iz Podunavlja. Dalje govori R. Rotković da se "diskusije najčešće svodi na pitanje: da li smo išli sa jadranske obale ka Baltiku (c čemu nema ni izvora, sem literarnih), ili sa ševera na jug (o čemu imame obimnu građu)".91 Ovo je lijepo i ispravno postavljeno pitanje na koje ćemo vrlo rado odgovoriti, bez obzira da li postoje izvori za seobu s juga prema sjeveru ili ne postoje. Mi smatramo da ovo pitanja nije ispravno postavljeno. Istina je da imamo obimnu građu za seobu sa sjevera prema jugu početkom srednjeg vijeka. Tu naročito spadaju pisci iz ranog srednjeg vijeka kao Prokop, Menander, Teofan, Teofilakt i drugi izvori, ali postoji također i obimna građa za seobu s juga prema sjeveru u antičko vrijeme, a naročito nakon trojanskog rata 1174.-1784. pr. Kr., a to znanstvenici često zaboravljaju. Činjenica je da R. Rotkoviću nitko ne može osporiti, osim možda Heinrich Kunstmann, da je seoba Slavena išla u srednjem vijeku sa sjevera na jug. Mi međutim govorimo o pradomovini Slavena u srednjem Podunavlju u prethistorijsko vrijeme kulture sojenica, jantara i žarnih polja, o njihovoj seobi s juga na sjever pod pritiskom Kelta u III. st. pr. Kr. i kasnije pod 90 91

Isto, Rotković, R., str. 278. Rotković, R., Odakle..., str. 117.

pritiskom Rimljana u 1. st. po. Kr. Ako R. Rotković govori o seobi Slavena sa sjevera prema jugu u srednjem vijeku, onda je to ispravno ali se tu radi o njihovu povratku a ne o nekim Neoslavenima. R. Rotković se obraća I. Mužiću, koji se nije bavio seobom Slavena nego samo istraživanjem kontinuiteta stanovništva na hrvatskim područjima. R. Rotković navodi: "Mužiću su se javljali sa pozitivnim odjecima prof. dr Relja Novaković, koji se bavio istraživanjem pradomovine Srba,92 prof. dr Radivoje Pešić, etruskolog.93 Pohvalno su ga dočekali i slovenački venetolozi I. Tomažić, Matej Bor... Podrška Mužiću došla je, naravno, i od njemačkog slaviste Hajnriha Kunstmana, koji je čitavim nizom radova objavljenim u polugodišnjaku Die Welt der Slaven 'dokazivao' da su Sloveni sa Balkana selili na šever...94 No, treba istaći da je Mužić ipak imao podršku i od značajnih hrvatskih, bosanskih i stranih arheologa, povjesničara, lingvista, među kojima su na prvome mjestu recenzenti orof. dr Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr Leo Magnino (Rim), prof. dr Zeljko^Rapanić (Split), prof. dr Aleksandar Stipčević (Zagreb), prof. dr Mate Šimundić (Maribor), prof. Benedikta Zelić, pisac predgovora u IV. izdanja i prof. dr. Mate Suić".95

otkriven put u Dalmaciju. Nakon trojanskog se rata nigdje ne spominje, da bi se Veneti selili na sjever ili na Baltik pa je njihova seoba na sjever morala uslijediti nakon provale Kelta u Panoniju u III. st. pr. Kr. Istina je da seobu s juga prema sjeveru nije nitko sustavno dokazivao, ali je činjnica da se Veneti, Sereti, Karpi, Lingoni, Rujani, Kureti i Osi prvo spominju na jugu a onda na sjeveru, pa su nam ti narodi dokaz da se seoba kretala s juga prema sjeveru nakon provale Kelta u Panoniju u III. st. pr. Kr., a i kasnije za vrijeme rimskih osvajanja Panonije u I. st. po, Kr. Za seobu s juga prema sjeveru u antičko vrijeme govore i arheološki dokazi kulture sojenica i kulture žarnih polja.

Zanimljivo je kakav je R. Rotković dao zaključak: "Dovoljna je bila samo ova činjenica da se priđe s poštovanjem Mužićevim istraživanjima, jer je on, sakupivši ogromnu dokumentaciju, stao da razmišlja na nov način (vraćajući se, doduše i do Orbina, koji je 1601. pisao da su Iliri bili Sloveni),96 i tako uzburkao naučnu i znanstvenu čamotinju i prepisivanje, koje je bezbolno ali i beskorisno".97 Da bismo riješili pitanje je li seoba Slavena išla sa sjevera prema jugu ili s juga prema sjeveru treba započeti od Veneta. Budući da smo ustanovili da su najstariji Veneti bili u jugoistočnoj Europi, u antičkoj Panoniji od Dunava do Vardara i Dunava do Jadranskog mora, moramo tražiti njihove toponime, oronime, etnonime i imena iz mitologije i gledati kuda se šire pa ćemo ustanoviti kako se kretala seoba. Povijesne dokaze imamo za seobu Veneta u Francusku na rijeku Loire, u Italiju na rijeku Pad i ovdje

Novaković, R., Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, Beograd, 1977. Pešić, R., Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi, Beograd, 1995. 94 Kunstmann, H. Die Welt der Slaven. Stalna objavljivanja od 1982. do 1994. 95 Rotković, R. Odakle su došli preci Crnogoraca..., str. 318. 96 Orbini, Mavro, Storia sul Regno degli Slavi, Pesaro 1601. Prijevod, Beograd, 1968. 97 Rotković, R., Odakle..., str. 318. 93

Ako želimo odgovoriti R. Novakoviću zašto ne možemo odgovoriti na pitanje gdje je bila pradomovina Slavena na jugu ili pradomovina Slavena uopće, onda je jedini odgovor: zato jer nismo s historijskog stanovišta započeli od Troje, koja bi nas uputila u srednje Podunavlje, a s arheološkog stanovišta koje bi nas uputilo na kulturu sojenica i kulturu jantara već 5000 godina pr. Kr. na srednjem Podunavlju a u brončano doba na kulturu žarnih polja. Svim tim kulturama su bili nosioci Veneti, odnosno Slaveni sa srednjeg Podunavlja, pa zbog toga moramo tražiti njihovu pradomovinu u srednjem Podunavlju. Nasumnjiva je činjenica da se najstarije historijsko spominjanje Veneta odnosno Slavena ima datirati s trojanskim ratom 1174.-1184. pr. Kr. pa je to ona raskrsnica od koje moramo poći. Bitno je pitanje, dakle, odakle su Slaveni došli u Troju i gdje je bila zemlja Veneta prije trojanskog rata, jer Homer kaže: «Ovamo iz zemlje Heneta, gdje divlje rastu gubice». Iz te je zemlje Harpalije pratio svoga oca u rat u Troju i nije se više nikada vratio u zemlju svojih otaca. Gdje je bila zemlja, gdje su bili njegovi očevi, gdje je bila zemlja iz koje su došli Panoni s izbočenim kopljima u Troju i gdje je bila zemlja odakle su došli Tračani pod kojima je bilo 25 plemena Slavena i slavenski Dardani s rijeke Morave i Nišave u trojanski rat? To je bitno pitanje. Moramo naglasiti da nije bitno pitanje jesu li slavenski očevi išli na sjever ili jug, na istok ili zapad, nego je bitno pitanje gdje je bila zemlja slavenskih otaca iz koje su došli u Troju, a ta je zemlja mogla biti samo srednje Podunavlje u antičkoj Panoniji od Dunava do Vardara i Dunava do Jadrana, pa tu moramo tražiti korijene njihove pradomovine. Zaključno možemo reći da je R. Rotković veoma zaslužan, što je uputio na činjenicu dolaska predaka Crngoraca iz

Polablja, ali pitanje odakle su došli u Polablje još nije riješno pa nam je tu ostavio veliki prostor za istraživanje. 2.18. V. P. Nikčević (1935.-) V. P. Nikčević je jedan od poznatih lingvista u svijetu koji se već decenijima nevjerojatnom akribijom bori za priznanje crnogorskog jezika kao nacionalnog jezika Crne Gore. U vezi s naukom o pradomovini Slavena V. P. Nikčević se kao povjesničar jezika bavio i tim pitanjem, pa se postavlja pitanje koje su bitne njegove teze kad govorimo o pradomovini Slavena. Njegove bitne teze s obzirom na pradomovinu Slavena mogu se podijeliti u dva smjera i to da je pradomovina Slavena bila s jedne strane na jugoistoku u južnim ruskim stepama, a s druge strane na sjeveroistoku prema Baltiku, dok je prisutnost Slavena u srednjem Podunavlju samo sekundarnog značenja. Njega ne zanima pitanje primarnog stanovništva na Dinarskom poluotoku, gdje je postojao dinarski antropološki tip. S obzirom na istočnu hipotezu o pradomovini Slavena koju on dijeli na jugoistočnu i sjeveroistočnu smatra V. P. Nikčević da se pomoću rekonstrukcije došlo do zajedničkog jezičnog blaga pa se to povezivalo s predpostavkama azijske domovine naroda, da je to područje moralo biti u siromašnim šumskim područjima, pa se došlo do zaključka na južne ruske stepe. Ta se hipoteza Nikčevića temelji na tzv. lingvističkoj paleontologiji, čiji je 98 osnivač bio njemački lingvista A. Kühn. Ta se hipotezae danas više ne zastupa. Sam V. P. Nikčević govori doduše o nostratičkoj pradomovini i nostratičkom prajeziku XV. stoljeća pr. Kr., ali se tu poziva na A. Gluhaka te naglašava samo vjerojatnost i da nauka vjeruje o hipotetičnom indoeuropskom jeziku u trećem mileniju pr. Kr. u stepama južne Rusije. Vrlo je zanimljivo kako V. P. Nikčević iz navedene vjerojatnosti i hipotetičnosti prelazi u sigurne tvrdnje da je hipotetični indoeuropski jezik danas najstariji poznati prajezik. "Iz nostratičkog prajezika razvili su se indoevropski jezici. A oni potiču iz zajedničkog izvora, indoevropskoga prajezika. I to je hipotetičan jezik, do čijih glavnijeh gramatičkih osobina dolazimo putem rekonstrukcije, poređenjem indoevropskijeh jezika.

Njime se govorilo - kako nauka vjeruje - u trećem milenijumu prije пase ere u stepama južne Rusije tzv. Praindoevropljani. Iz južnorus kijeh stepa Indoevropljani su, postepeno, migrirali: sjedne strane u Aziju - u Indiju, Iran i Malu Aziju, te s druge strane u Evropu, koju danas gotovo cijelu naseljavaju. Baltička grupa jezika (litavski, letonski i u XVII. vijeku izumrli pruski ili staropruski jezik) i slovjenski jezici, koji pripadaju satemskoj (iransko satem - sto) porodici jezika, tvore baltičkoslovjensku jezičnu zajednicu".99

Kad V. P. Nikčević govori o pradomovini Slavena u europskom sjeveroistoku poziva se na Opću Enciklopediju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (sv. 7, Raš-Szv, 490) "da slovjenski jezici tvore zasebni ogranak indoevropske jezične porodice. Najbliži su tzv. Baltičkijem jezicima (litavskom, letonskom, staropruskom) s kojima ih lingvistika povezuje u baltičko-slovjensku jezičnu grupu. A praslovjenski jezik, kojim su Slovjeni govorili prije nego su se iz svoje pradomovine na evropskom ševeroistoku počeli seliti na jug i zapad, pripadao je (kao i npr. indoiranski i armenski) tzv. satemskom dijelu indoevropske jezičke zajednice. Praslovjenski jezik otkriva prapostojbinu Slovjena. U Uvodu Hrvatske gramatike polazi Eugenije Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Patija, Vesna Zečević, Marija Zhike (Školska knjiga, Zagreb 1995, 9) i nepotpisani akademik Dalibor Brozović od toga da je nakon raspada indoevropske jezičke zajednice - razdoblju oko 2000. godišta prije nove ere - došlo do stvaranja baltoslovjenske jezičke zajednice. U njoj su preci današnjijeh slovjenskih naroda neko vrijeme živjeli zajedno s precima današnjijeh baltičkih naroda. Za njezina trajanja nastale su mnoge jezičke osobine po kojima se jezici slovjenskijeh i baltičkih predaka počinju znatno razlikovati od ostalijeh indoevropskih jezika. Do raspada baltoslavjenske jezičke zajednice dolazi negđe u razdoblju oko 1500.-1300. godišta prije nove ere. Poslije raspada baltoslovjenske jezičke zajednice stvara se praslovjenska jezička zajednica. Porječje Odre i Visle postaje njezinom jezgrom iz koje se postepeno širi. Ali ni vrijeme njezina trajanja ni prostor koji je zauzimala u nauci nijesu precizno utvrđeni. U njezinijem okvirima začeo se niz jezičkijeh promjena karakterističnih za dalji razvoj slovjenskijeh jezika. Najstarije jezičke razlike među slovjenskijem jezicima pokazuju da su vec u praslovjenskoj jezičkoj zajednici postojale dvije grane - istočna i 99

Kühn, A. Zur ältesten Geschichte der indogermanischen Völker. 1945.

Bošković, R., Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, I, Fonetika, Univerzitet Beogradu - Naučna knjiga, Beograd, 1972, 8-14).

zapadna. Iz istočne potiču istočni i južni slovjenski jezici - smatra Dalibor Brozović ukazujući na jezičku pradomovinu Slovjena".

ukrajinskom ikavicom. Od njih na Balkanu vodi podrijeklo (hrvatska i bosanska) ikavska štokavština. Za razliku od tijeh etnosa i njihovijeh dijalekatskih sistema na istoku, kao preseljenički s izvora Odre i Visle, na krajnjemu zapadu slovjenske etničke zajedice, u Polablju-Pomorju današnje istočne Njemačke, živjeli su Veleti (Ljutitći) i Obodriti (Abodriti) kao savezi slovjenskijeh plemena od kojih će nastati budući Crnogorci i Dubrovčani. Zborili su (Ojekavskijem izgovorom štokavskoga dijasistema, prostorno i organski povezanijem s poljskim jekavizmom posredstvom u XVIII. vijeku izumrloga polapskog kao praizvora i prototipa budućega crnogorskog i dubrovačkoga govora hrvatskog jezika. I u radu Štokavski dijasistem kao varijantno jedinstvo raznolikosti četiriju štokavskijeh jezika (Hrvatska obzorja, br. 2, Split 2000, 423-426) tvrdio sam da su ijekavski izgovor štokavskog dijasistema donijeli savezi slovjenskijeh plemena Veleti (Ljutići) i Obodriti (Abodriti) iz PolabljaPomorja današnje istočne Njemačke u prvoj seobi Slovjena zaključno u VI. vijeku. Od njih potiču Crnogorci i dubrovački Hrvati (do Neuma) kao glavni predstavnici "južnog narječja", prvobitno rasprostranjenog najdalje do rijeke Une i Cetine i do poluostrva Pelješca. U drugoj pak seobi starijeh Slovjena tečajem VII. stoljeća s jugoistoka Poljske kao teritorije koja je graničila s Ukrajinom preci budućijeh štokavskih Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) kao tvorci i predstavnici "zapadnog govora" donijeli su štokavsku ikavicu. Još je Konstantin VII. Porfirogenet sredinom X. vijeka pisao u Spisu o narodima (De administrando imperio ) da rod antipata (prokonzula) i patricija Mihajla sina Višetinog arhonta Zahumlja, potiče od nekrštenih stanovnika na reci Visli, koji su nazvani i Liciki i naselili se na reci zvanoj Zahluma. Ovđe je možda Zahluma drugo ime za rijeku Bunu koja se nalazi blizu Mostara i ulijeva u Neretvu. Ti su ikavci preslojili u prvoj seobi naseljeni ijekavski predio od Boke Kotorske do rijeke Une i Cetine i poluostrva Pelješca, što će reći prostor zapadne štokavštine. Kako rijeka Visla zahvata i jugoistočni dio Poljske, sigurno je da su Porfirogenetovi Zahumljani bili štokavski ikavci. Sa ševeroistoka Poljske, Litve i Bjelorusije kao ekavskoga pradomovinskoga područja u drugoj seobi Slovjena u VII. stoljeću štokavski preci Srba (serbi) kao tvorci i predstavnici "istočnog govora" donijeli su ekavicu. Osim Kosova i Metohije (možda), zna se da su preslojili i prvom seobom ijekavicom pokriveni Sandžak, s centrom u župi ili oblasti Raškoj iz prednemanjićkog vremena. Kao i u slučaju asimilovane ikavice od strane ijekavske zapadne štokavštine, tako je i u

S obzirom na pradomovinu Slavena govori V. P. Nikčević da se etnička povijest Slavena do VI. vijeka može pratiti samo pomoću arheoloških podataka i jezičkih analiza, jer su uglavnom živjeli izolirano u pradomovini sjeverno od Karpata, kao zatvorena etnička zajednica.100 Tu se poziva na nekoliko autora kao M. Bora, J. Šavlija. I. Tomažića, Lehr-Sptawinskog, J. Hamma koji su za pradomovinu Slavena najčešće uzimali područje nekadašnjih Veneta, sjeverno od Karpata. Ondje se, prema njima, potkraj drugoga milenija pr. Kr. počela oblikovati etničko-jezička jezgra, koja će se kao nosilac onoga što obuhvaćamo pod zejedničkim imenom Praslavena, u toku daljnjih stoljeća, širiti dalje prema istoku (tj. prema Dnjestru i Dnjepru i dalje prema Donu), prema jugu (u Panoniju, Meziju , Trakiju, Ilirik i još dalje sve do Peloponeza) i prema zapadu (sve do Hannovera), asimilirajući različita plemena što su se prije toga nalazila na tom području.101 Na drugom mjestu nastavlja Ničkević: "U duhu i u skladu s tijem postavkama u Zaključnijem razmatranjima knjige Štokavski dijasistem. Etnička i jezička osnova (Poseban otisak proširenoga referata s Međunarodnog naučnog skupa "Jezici kao kulturni identiteti na prostoru bivšega srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika") u izdanju Crnogorskog PEN centra (Cetinje, 1998, 83) sažeo sam da se ekavski dio štokavskog dijasistema s(e)rba kao praizvor i prototip budućega srpskog jezika uglavnom prostirao u ševerozapadnoj Poljskoj, Litvaniji i Bjelorusiji. Bio je u organskoj i prostornoj vezi s bjeloruskijem ekavizmom. Severozapadno od njega nalazio se ekavski kajkavski dio h(o)rvatskoga i još zapadnije od njega ekavski dio slovenačkoga (slovenskog) kajkavskoga dijalekatskog sistema kao jedna prostorna i organska cjelina, od kojih će u novoj domovini nastati buduće kajkavsko narječje hrvatskoga i kajkavski govori slovenačkog jezika. Jugozapadno, opet u Poljskoj, prostirali su se h(a)rvatski čakavski ikavski govori, tj. Ispod h(o)rvatskijeh i slovenačkih kajkavskijeh govora. Od njih potiče čakavsko narječje budućega hrvatskog jezika. Jugoistočno od čakavskijeh h(a)rvata u jugoistočnoj Poljskoj prebivali su ikavski štokavski hrvati u kontaktu s

100 101

Nikčević, V. P., Crnogorski jezik, Cetinje 1999., str. 18. Isto, str. 32

Sandžaku ranija ijekavica u drugome vremenskom trajanju asimilovala docniju ekavicu. Na jugozapadu Poljske do ikavskijeh štokavskih hrvata nalazili su se ikavski čakavski h(a)rvati, a na ševerozapadu Poljske do štokavskijeh ekavskih serba iznad čakavaca prebivali su ekavski kajkavski h(o)rvate i s njima zajedno slovenski ekavski kajkavci kao jedna etnička i jezička organska cjelina od koje će na Balkanu nastati kajkavski Hrvati i Slovenci te kajkavsko narječje hrvatskog jezika i slovenski jezik. Takvi raspored se ti etnosi i njihovi dijalekatski sistemi zauzeli i u njihovoj novoj postojbini. Uz to su prenijeli i teritorijalnu povezanost koja je uticala i tamo i ovamo na njihovu organsku sistematsku bliskost, kako u staroj, tako i u novoj domovini. Ali su svi oni bili autohtoni i autonomni. Kao što se iz dosadašnjega lingvističkog izlaganja vidi, nema nijednoga jezičkog podatka, niti pak bilo kakvoga teorijskog dokaza koji bi upućivali na srednje Podunavlje kao na pradomovinu Slovjena. Ne vidim nikakvu mogućnost da se iz njegova jezičkog areala, koji je i na prostoru današnje Srbije, i Bugarske, i Makedonije istorijski bio i ostao tipično ekavski, izvedu ijekavski govori istočnoštokavskoga i ikavski govori zapadnoštokavskog dijasistema ~te ikavsko čakavsko i ekavsko kajkavsko narječje hrvatskoga jezika. A to što se još u antičko doba na prostoru današnjega Velesa, južno od Skoplja, javljaju kao panonski, odnosno venetski (slovjenski) onimi: pored sadšnjega naziva planine Bela Zora usamljeni ikavski toponim Bilazora (Bylazora) i šire rasprostranjeni ikavski naziv Dide kao "kraljevski namjesnik makedonske Panonije" (138), mora da su doneseni u nekoj pradrevnoj seobi s nekoga ikavskoga jezičkog područja s istoka. R. Rotković nastavlja dalje: "Radosav Bošković (nav. Djelo, 28) među istočnoslovjenskijem jezicima fiksira samo ukrajinski kao ikavski jezik riječima: "Ukrajinski književni jezik ima za e - i: did, šino, hlib. Tako - i većina govora Ukrajine i svi govori Galicije. Samo mali pojas severnoukrajinskih dijalekata ima za e diftong ie ie)" kakvi je postojao u polapskome i još uvijek postoji u savremenom poljskom jeziku. Stjepan Pantelić je u članku Dolazak Crnogoraca (Hrvatska obzorja , br. 4, Split, 1999, 892) tražio "odgovor Vojislava Nikačevića na upit odakle ijekavica u hrvatskom i crnogorskom govoru, koju ne možemo naći u Polablju". Na to pitanje odgovorio sam u radu O postanku ijekavice (Hrvatska obzorja, br. l, Split, 2000, 204) na sljedeći način: "Kao što se iz izloženog

47 vidi, ranije izumrli polapski i poljski jezik karakteriše postojanje dvoglasa ie ('e) u kratkijem i dugim slogovima. Još dok su se preci Crnogoraca i Dubrovčana kao glavni tvorci i predstavnici Daničićeva 'južnog govora' nalazili u prapostojbini starijeh Slovjena poradi ostvarivanja što prohodnijeg izgovora tome dvoglasu dodavali su poziciono i u riječima s dugijem slogovima. Na taj način je dvoglasni fonem /ie/ dobio i svoj alofon (ije) u ijekavskome izgovoru crnogorskoga i dubrovačkom govoru hrvatskog jezika". Na to je Stjepan Pantelić u članku Pradomovina Crnogoraca (Hrvatska obzorja, br. 2, Split, 2000, 356) uzvratio: "U posljednjem broju 'Hrvatskih obzorja' (1./2000.) Vojislav Nikčević je vrlo lijepo prikazao postanak ijekavice s lingvističke strane a koje će pitanje pobliže biti obrađeno u Gramatici crnogorskog jezika koja bi ove godine trebala izaći. No do sada je iznio već neke dokaze koji se moraju općenito priznati". Kad je već o postanku ijekavice zbor, da navedem i glavni zaključak o njoj iz Gramatike crnogorskog jezika (DANU, Podgorica, 2001, 54-55): "polazeći od toga da se u polapskome jeziku kao praizvoru i prototipu jezika crnogorskog nalazi dvoglasni fonem ('e/ (ie ili ie), odnosno da postoji i u poljskome kao polapskom šusednome jeziku i u našim kratkijem i dugim slogovima, ako u primjerima; czlowiek (čovjek) i šmiech (smijeh), očevidno je da je još u Polablju-Pomorju kao slovjenskoj pradomovini predaka Crnogoraca i Dubrovčana dvoglasnome fonemu (ie) u riječima s dugijem jatom poput: lijep, vijek, svijet, rijeka dodavano samo poziciono (i) poradi ostvarivanja što prohodnijeg izgovora. A to onda znači da su polapskom jeziku uporedo opstojali, tj. Kao (ie): (ije)". Prihvatajući moje postavke o tome da ijekavica potiče iz Polablja-Pomorja istočne Njemačke, Stjepan Pantelić je indirektno priznao da joj pradomovina ne može biti u srednjem Podunavlju. A ijekavica kao izgovor predstavlja jednu od najvažnijih tipološkijeh i strukturalnih osobina crnogorskoga i dubrovačkoga jezika. Stjepan Pantelić je u članku Pradomovina Crnogoraca (357) "načinio tablu iz koje se može vidjeti pregled fonema u zapadnoslovenskim jezicima u odnosu na latinične južnoslavenske jezike, a naravno i na staroslavenski jezik, kako bi se dokazao njihov put sa zapada prema jugu (356)". U reagovanju na taj Pantelićev članak u radu Još o pradomovini Crnogoraca. Jezički pristup (Hrvatska obzorja, br. 3, Split, 2000, 679) stoji: "što se pak tiče Pantelićeve konstatacije da se fonem dz 'u južnoslavenskim jezicima ne susreće, osim ako Vojislav Nikčević nije pod

znakom 3 mislio na dz', moram mu skrenuti pažnju da se iz mojega ranijega navoda "viška' od tri fonema u crnogorskom jeziku: š, 3 (dz) i ž Mate Šimundića vidi da ja grafemom 3 obilježavam afrikatu dz. Malo dalje u istom radu sam napisao i ovo: Stjepan Pantelić pojavu š i ž u svojoj tabeli komentariše riječima: Mekani fonem š u obliku š postoji samo u drevljanskom, vendskom, poljskom i crnogorskom jeziku. Njega nema dakle u staroslavenskom, češkom, slovačkom i hrvatskom jeziku. Zbog toga je taj fonem sigurni dokaz da su ga predci Crnogoraca donijeli iz susjedstva vendskog i poljskog jezika. Isti je slučaj i sa fonemom mekanog ž u obliku ž, koji nalazimo u drevljanskom, vendskom, poljskom i crnogorskom jeziku'. U tome Pantelićevom komentaru sve je tačno izuzev tvrdnje da š i ž nema u hrvatskom jeziku. Iz mojijeh i Mijovićevih već navedenijeh riječi očevidno je da ih ima i u dubrovačkom govoru toga jezika", kao god što u njemu postoji i fonem 3. S. Pantelić, u vezi s tijem fonemima, u najnovijoj knjizi još kaže: Krunski dokazi za boravak predaka Crnogoraca u Polablju su nesumnjivo dokazi V. P. Nikčevića da su fonemi š i ž kao i dz doneseni iz Polablja, pa je to jedna od najvećih zasluga koju je V. P. Nikčević mogao dati svome narodu" (40). Prema tome, pored ijekavice, i fonemi š i ž i 3 u crnogorskome i dubrovačkom govoru hrvatskog jezika nepobitno dokazuju da srednje Podunavlje nipošto ne može biti prapostojbina Crnogoraca i dubrovačkijeh Hrvata, nego Polablje-Pomorje na krajnjemu zapadu slovjenske etničke zajednice. U protivnom, ti bi fonemi kao trojstvo bili prisutni i u srpskome, bugarskom i makedonskom standardnome kao zvaničnijem jezicima u srednjem Podunavlju. A o selidbi tijeh fonema s juga na zapad iluzorno je bilo što zboriti. U prilog tome zaključku govore i je u svještenik i e u sveštenik. Na 352. strani (anp. 4) Gramatika crnogorskog jezika piše: "Znači u obliku svještenik je je nastalo ie [isto kao u poljskome ie (= Jen) i u ruskom obliku ja]. [A sveštenik (na istoku) = svećenik (na zapadu) je iz crkvenoslovjenskog jezika]... Dakle, je u svještenik potiče od polapskog ie (= jen) (polapski se kaže za svećenik mjeršnik) a e u sveštenik od staroslovjenskoga e". I time se razlikuju istočni kao starošedilački pradomovinski od zapadnijeh kao preseljeničkih slovjenskijeh jezika, među koje od južnoslovjenskijeh jezika spadaju samo crnogorski i dubrovački govor hrvatskog kao (i)jekavski štokavaski jezici. A svi ostali južnoslovjenski jezici su preseljenički s evropskog istoka. Nipošto nijesu autohtoni. Izložena jezikoslovne postavke u dijelu koji se odnosi na pradomovinu Slovjena sada je potrebno provjeriti u istoriografiji i arheologiji kao

lingvistici pomoćnijem društvenim naukama. U spominjanoj Općoj Enciklopediji Jugoslavesnkog leksikografskog zavoda (488) se sažima da je u vezi s novijem "istraživanjima preovladalo mišljenje da pradomovinu Slavena treba tražiti u području sjev. od Karpata i juž. od Baltičkog mora, između ist. porječja Odre i srednjega toka Dnjepra, dakle u porječju srednje i gornje Visle, gornjeg toka rijeke Prut, Dnjestar i Južni Bug, srednjeg i gornjeg Dnjepra, Pripeta i Zapadnog Buga. Usporedo istraživanje indoevr. jezika pokazalo je da je praši, jezik tijesno povezan s jezikom starih Balta (Litavaca, Prusa itd.), nešto manje sa starim germ. jezičnim razvojem, a prilično malo s iranskim jezicima". To su njegove pradomovinske relacije. Što se pak tiče pradomovine Hrvata i Srba o kojima u ovome tekstu nije bilo govora, držim da Konstantin VII. Porfirogenet u Spisu o narodima (De administrando imperio) kao primarnome povijesnom izvoru vjerodostojnije lokalizuje od Nestorove hronike. Prema Porfirogenetu, u odjeljku O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju, "Hrvati, koji su sada naseljeni u krajevima Dalmacije, vode poreklo od nekrštenih Hrvata nazvanih i Beli, koji stanuju s one strane Turske (tj. Mađarske), a u blizini Franačke i graniče sa Slovenima, nekrštenim Srbima" (Vizantinski izvori za /storiju naroda Jugoslavije, SAN, Beograd, 1959, 3). Na 46. strani iste knjige "Velika Hrvatska, koja je nazvana i Bela, nepokrštena je do danas, kao i susedni joj Srbi" - veli Porfirogenet. I povjesničar Nedjeljko Kujundžić u prilogu Bijele Hrvatske He Megale Hrobatis istočno locira "Bijelu Hrvatsku koju je Porfirogenet grčki nazivao He Megale Hrobatia (Velika Hrvatska), jer se ona prostirala oko gornjeg toka Labe na zapadu do Dnjestra na istoku, te od južnih predjela planina Krkonoše, Tatre i Karpata i gornjeg toka Visle na sjeveru (Mala Poljska)" (Tko su i odakle Hrvati. Revizija etnogeneze, Zagreb, 1994, 51). K. Porfirogenet u odjeljku O Srbima i zemlji koju sada obitavaju izjavljuje ovo: "Treba znati da Srbi vode poreklo od nekrštenih Srba, nazvanih i Beli, naseljenih s one strane Turske (tj. Mađarske), u kraju koji se kod njih naziva Bojki; njima je u susedstvu i Franačka, isto i Velika Hrvatska, ona nekrštena, koja se naziva i Bela. Tamo su dakle i ovi Srbi od davnine nastanjeni" (nav. Djelo, 46-47). Bijeli Hrvati i Srbi su zapadni. Akademik Radoslav Rotković (nav. Djelo, 254) je ukazao na rezultate istraživanja srpskijeh arheologa Srejovića i Cerića, s jedne i istoričara Đorđa Jankovića, s druge strane. Oni su vršili arheološka iskopavanja grobova u Ljutićima kod Pljevlja i ustanovili da su preci Srba došli na Balkan u drugoj seobi, poslije Južnijeh Slovjena i nezavisno od njih u VII.

stoljeću. "Njihova prapostojbina nalazi se u granicama današnje istočne Poljske, Litve i Bjelorusije". A humke nijesu uobičajene za Južne Slovjene. U vrijeme njihove seobe u VI. vijeku oni su spaljivali mrtve i pepeo pokojnika sa ili bez urne dosta nemarno stavljali u plitke jame i ukoliko nema nadzemnog biljega njihovi su grobovi nevidljivi. U prvoj seobi su stigli preci Crnogoraca i dubrovačkijeh Hrvata kao savezi slovjenskijeh plemena Veleti (Ljutići), odnosno Vilci i Abodriti (Obodriti). Stoga su se i naselili kao sušedi. Prema tome, po svemu sudeći se može zaključiti da se pradomovina Slovjena nalazila na evropskom istoku. Preci glavnine Hrvata prebivali su u Bijeloj Hrvatskoj koja se prostirala u Slovačkoj na zapadu, Poljskoj i Ukrajini, a prapostojbina predaka Srba se nalazila u istočnoj Poljskoj, Bjelorusiji i Litvaniji. Sve to dokazuje kako baltoslovjenska jezička zajednica, tako i pokazano podrijeklo ikavskoga štokavskoga, ekavskoga kajkavskog i ikavskoga čakavskog narječja hrvatskoga, ekavskog štokavskoga srpskog i ikavskog štokavskog bosanskoga jezika. I da zaključim. Uzimajući u analitičko-kritički pretres azijsku, istočnu, zapadnu i južnu teoriju, Stjepan Pantelić je donio argumente za i protiv svake od njih. Opredjeljujući se za južnu teoriju na bazi multidisciplinarnoga, istoriografskog, antropološkoga, arheološkog, mitološkoga i lingvističkog proučavanja, sam je napisao da mu je zadatak u knjizi bio "pokušati dati odgovor gdje je bila pradomovina Slavena" (7). Svjestan velike složenosti i kompleksnosti toga problema na kraju Uvoda je još dodao: "Ako ovaj rad uspije uvjeriti slavenski znanstveni svijet, da najstariji Slaveni potječu iz jugoistočne Europe iz srednjeg Podunavlja i da je ruski Ijetopisac Nestor imao pravo kad govori o pradomovini Slavena na Dunavu, onda je ova knjiga ispunila svoj cilj. Također je ispunila svoj cilj ako će se više istraživati venetologija a ne ilirologija, jer su Panoni i Veneti ipak najstariji narod Jugoistočne Europe" (9). To je vrlo važno. Moju recenzentsku provjeru i ocjenu južne teorije prevashodno u svjetlosti lingvističkog pristupa nipošto se ne treba shvatiti kao negacija Pantelićeve knjige. Nju valja primiti samo kao moje opredjeljenje za istočnu teoriju koja je legitimna kao i južna teorija. Njegova knjiga daje nesumnjiv doprinos opštijem i posebnim saznanjima o Slovjenima u dubini i širini, riješila je niz njihove prapostojbine. Zato njegovu knjigu svesrdno preporučujem za knjigopečatnu. Uz to još predlažem da bi kao njezin dodatak trebalo objaviti i ovu moju recenziju kako bi legitimisala Pantelića kao autora knjige i mene kao njezina recenzenta, odnosno da se njom pred učenom javnošću predstavi i zaštiti

i njegov i moj integritet naučne ličnosti, da se zna što ko od nas dvojice zastupa. Ako sažmemo sve ove dokaze koje navodi Vojislav Nikčević za svoju hipotezu pradomovine Slavena u istočnoj Europi, jedno mu je zajedničko sa R. Rotkovićem, za kojega smo ustanovili da je ili genijalan ili proturječan, da on navodi mnogo dokaza protiv pradomovine Slavena u srednjem Podunavlju u srednjem vijeku, a na kraju kad se govori o Panonima i Venetima u antičkom vremenu ipak priznaje da su to najstariji narod jugoistočne Europe. U svezi s naukom o pradomovini Slavena V. P. Nikčević zastupa mišljenje kao povjesničar jezika da se na temelju lingvistike može zaključiti na prethistorijsko vrijeme pradomovine nekog naroda. Arheologiju i antropologiju koje mogu zapravo jedine legitimno govoriti o pretpovijesnom dobu, prepušta V. P. Nikčević arheolozima i antropolozima. Sve naučavanje V. P. Nikčevića o jezičnim dokazima seobe Slavena sa sjevera na jug se može potpuno prihvatiti, ali se tu radi o srednjem vijeku a nikako o prethistorijskom vremenu, pa je pradomovina Slavena u prethistorijsko vrijeme u južnim ruskim stepama ili na Baltiku vrlo upitna: Zbog toga moramo ostati kod južne pradomovine Slavena, jer za to imamo ne samo povijesne nego arheološke i antropološke dokaze. Nitko ne može nijekati da su Panoni najstariji narod jugoistočne Europe, i da su oni ovdje autohtono stanovništvo, a Panoni su zapravo sinonim za Venete odnosno Slavene. Navode V. P. Nikčevića da su preci Crnogoraca i Dubrovčani donijeli neke foneme iz Polablja mora se priznati bez ograničenja, ali nikako da se na temelju tih fonema može stvarati zaključak o zapadnoj pradomovini predaka Crnogoraca ili Dubrovčana. Ovu Nikčevićevu tezu potvrđuju i etnički toponimi koji upućuju na Šaše susjede Slavena u Polablju a koji dolaze sa Slavenima na jug. Tako imamo u Hrvatskoj kod Zagreba mjesto Sasi, kod Bjelovara Sasovac, u Bosni i Hercegovini Šaše kod Srebrenice, Šaše kod Višegrada, Sasina kod Sanskog Mosta, u Makedoniji Šaša kod Delčeva i Sasovići kod Hereceg Novog. Upravo ovaj etnički toponim potrvđuje tezu V. P. Nikčevića i R. Rotkovića da su uz Slavene iz Polablja došli i njihovi susjedi Sasi na područje današnje Crne Gore, ali to ne znači da je predcima Crnogoraca bila domovina u Saskoj.

Lingivisti se uglavnom slažu da su jezične razlike nastale u novije vrijeme, a da je u stara vremena slavenski jezik bio jedinstveniji. Prema tome se na razlikama govora teško može zaključiti na pradomovinu. Na prigovor da na Pojtingerovoj karti i ostalim antičkim kartama nema slavenskih naziva mjesta može se odgovoriti sa Strabonom koji navodi da su Rimljani nakon zauzimanja nekoga područja odmah mijenjali dotadanja imena rijeka, naselja, itd, kao što su i Austrijanci sva slavenska imena mjesta u Štajerskoj i Karantaniji germanizirali pa danas više neznamo kakav je bio slavenski oblik.102 Naročito je vrijedan zaključak V. P. Nikčeviča da je uglavnom napuštena ranija hipoteza o ilirskom doseljavanju u jugoistočnu Europu iz sjevernih oblasti Europe, s područja lužičke kulture. On se poziva na I. Mužića i D. Rendić-Miočevića da naučno nije opravdano narode od Istre do Skadarskog jezera, a na istok do Sandžaka, Kosova i rijeke Drine nazivati Ilirima, jer se taj etnički pojam veže za uže ilirsko područje, pretežno za teritorij današnje Alabanije.103 Ako Nikčević govori da su balkanski narodi bili Iliri, Romani, romanizirani Iliri, Grci, Iračani, Kelti i druga plemena, s time se moramo složiti ali se mora dodati da su Panoni i Veneti koje Herodot spominje u Iliriji i na Jadranskom moru,104 ipak najstariji stanovnici jugoistočne Europe. Možda je kod južnih Slavena previše naglašena ilirologija, a premalo venetologija, pa zato govorimo o Grcima, Tračanima, Ilirima, Keltima i Romanima, a zaboravljamo, da su prije njih u jugoistočnoj Europi bili Veneti i Panoni. Zašto bi Grci osnivali trgovačke kolonije na Jadranu da je to područje bilo etnoprazni prostor. Zbog toga mislimo s R. Rotkovićem da je u jugoistočnoj Europi i prije velike seobe, bilo Praslavena - Veneta.105 To priznaje i V. P. Nikčević kad govori o sekundarnom prisustvu Veneta.

• Ne možemo se složiti sa V. P. Nikčevićem da bi ikavica bila donesena sa istoka, jer za to ne postoje nikakvi dokazi, dok ikavicu i ikavske nazive možemo naći u makedonskoj Panoniji još prije Rimljana. Već je spomenuto onomastičko istraživanje gdje se kod Cetinja spominje ime mjesta Dide. Appian spominje u Makedoniji Venete106 i da je tim Venetima bio glavni grad Bilazora. U tome gradu je bio kraljevski namjesnik posljednjeg makedonskog kralja Persea po imenu Dida. Kada je posljednji makedonski kralj Perseus vodio rat sa Rimljanima u trećem rimsko-makedonskom ratu 171.-168. pr. Kr., kaže Tit Uvije da je na njegovoj strani osim drugih naroda bio i Panon Dida "Dida Paeon"107. Dida je bio kraljevski namjesnik makedonske Panonije, koju su Grci nazivali Paeonia: "Paeoniae praefectus Dida"108. Pod makedonskom zemljom Panona radi se o sjevernoj Makedoniji gdje Tit Livije spominje 168. pr. Kr. i mjesto Bilazora kao panonsko mjesto "Bylazora - Paeoniae locus est"109 Polibije govori da je mjesto Bilazora osvojio Phillip Makedonski (221.-179 pr. Kr.) i da je to bio najveći grad južne Panonije Paeonije.110 Bilazora je bila na mjestu gdje se danas nalazi Veles, južno od Skoplja, a kao glavni grad antičke južne Panonije je bio sjedište kraljevskog namjesnika Dide. Kod Velesa postoji još danas planina po imenu Bela Zora. Zanimljivo je da se toponim Dida spominje i u području Tergeste (Trsta) na graničnom području između Histra i Veneta.111 Prema tome bi i mjesto Dide u Crnoj Gori morao biti dokaz da su već u antičko vrijeme bili Veneti u područjima današnje Crne Gore i da su tu bili autohtoni. Kad bi nam to potvrdila kultura sojenica, i kultura žarnih polja onda bi sigurno mogli govoriti o Venetima u Crnoj Gori. To bi značilo da su ih odavde potisnuli Iliri, Kelti i Rimljani pa bježe sve do Baltika, da bi se u VI. st. pomicali prema Polablju, odakle dolaze početkom IX. st. u Panoniju a onda pod pritiskom Bugara polovicom IX. st. u područje današnje Crne Gore.

106

102

Pantelić, S., Hrvatska Krstionica. Split-Mainz, 2000., str. 71. Nikčević, V., Crnogorski jezik. , str. 53; Mužić, L, Podrijetlo Hrvata. Zagreb 1989., str. 21.; D. Rendić-Miočević, Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebačke slavističke škole, knj. 3, god. III, Zagreb 1975, 293. 104 Herodot Historien. Ausgabe W. F. Otto., Stuttgart 1955, 1/196; V/9. 105 Isto, Rotković, str. 325. 103

Appian von Alexandria,. Römische Geschichte I. Teil. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987., Mi 243. S. 369. 107 Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H.J. Hillen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Dramstadt 1988. . XLII 51,6. 108 Livius, XLII 58,8. 109 Livius, XLIV 26,8. 110 Polybios Geschichte. Ausgabe H. Drexler, 2 Bde. Zürich/Stuttgart 1961., 1/97. 111 Suić, M., Odabrani radovi, str. 75.

Kao zaključak možemo reći da se ni R. Rotković a ni V. P. Nikčević ne protive tezi da su predci Crnogoraca Veneti bili prvotno u nizinama rijeke Zete, Morače i Skadarskog jezera, da su tu bili autohotni, da su ih odavde potisnuli Iliri i Kelti, gdje odlaze prvo na područje današnje južne Poljske oko usca Crne i Bijele Visle u rijeku Vislu kod mjesta Visla, jer to dokazuju mnogi toponimi kao IMiegeszow, Niegoszowice, Niegowic i slično. Odavde idu sve do Baltika, da bi se nakon odlaska Langobarda iz donje Labe u V. st. zaputili u Polablje, a za vrijeme franačko-avarskog rata 791.-799. dolaze sa Karlom Velikim prvo u Panoniju a onda pod pristikom Bugara polovicom IX. st. u područja današnje Crne Gore, gdje se opet stapaju sa autohtonim slavenskim stanovništvom Dukljana ili Zećana i Moračana .

spominje Slavene Pytheas von Massila još 325. pr. Kr.115Za razliku od H. Kunstmanna govori J. Herrmann o Venetima kao Wendima, odnosno Slavenima. Svoje tvrdnje nije l Herrmann dokazivao iako je on u drugim područjima veliki istraživač.

2.19. J. Zeman Češki arheolog J. Zeman zastupa mišljenje da je jedan dio Čeha došao iz Ukrajine a drugi iz Hrvatske. Za ukrajinsku tezu polazi od arheološke Korčak kulture, a za hrvatsku tezu od Dalimilove kronike.112

2.20. N. Klaić (1920.-1988.) Nada Klaić se nije bavila istraživanjem slavenskih iskona. Prema njenim radovima se može zaključiti da su Slaveni došli iz karpatskog predjela, jer kad govori o dolasku Bugara u bizantinsko područje, Slaveni su se, kroz čije su područje Bugari prolazili, priključili kao "bezimeni i tihi pomagači".113 Ona govori o kolonizacijskom valu Slavena ne samo sjeverno od Dunava nego i dalje do istočnih Alpa te kaže: "Vjerojatno je da su prvi Slaveni došli u Alpe sa sjevera preko Dunava".114 Njezine izjave nemaju neku naročitu vrijednost za historiografiju južnih Slavena jer ona to područje nije istraživala a ni ne govori na koje područje misli kad govori o sjeveru.

2.21.3. Herrmann J. Herrmann zastupa tezu da se pradomovina Slavena nalazila između srednje i gornje Visle do srednjeg Dnjepra na istok. Kao susjede Germana

2.22. B. Babić Istočnu tezu o pradomovini Slavena zastupa mekedonski znanstvenik Boško Babić kad kaže: "Tokom V i VI veka prodirale su slovenske mase, u manjim ili većim talasima, iz tadašnjih postojbina, današnjih teritorija Belorusije, Rusije, Ukrajine i Poljske, prema zapadu i jugu sve do Istočnih Alpa".116

2.23.1. Popović Ivan Popović se može svrstati i u istočnu i u zapadnu grupu jer on tvrdi da je praslavenska jezična zajednica živjela na relativno malom prostoru sjeverno od karpatskog luka, u prostranoj ravnici današnje Poljske i Ukrajine. Na zapad se ova oblast može u grubim crtama ograničiti Odrom, na istok Dnjestrom, a na sjever vjerojatno Baltičkim morem i približno se poklapa s onim arheološkim tipom koji se naziva lužički.117

2.24. L. Steindorff Ludwig Steindorff nije istraživao pradomovinu Slavena, ali navodi da su Slaveni došli na jug s Avarima, što je očito neispravno. Nesumnjiva je činjenica da se Avari pojavljuju na Dunavu istom nakon propasti Gepida 567., i odlaska Langobarda iz Panonije 568. godine dok se Slaveni ne uključujući ovdje Venete, spominju gotovo 40 godina ranije jer Justinian imenuje Chilbudija 531. čuvarem granice Dunava protiv napada Slavena. Slaveni ipak prodiru 534. godine preko Dunava. 536. i 539. stoje na strani Rimljana protiv Gota, a 546., 548., 550., 551. i 552. godine nastaju ponovne provale Slavena preko Dunava.118 Sve je to dakle vrijeme kad Avari još ne dolaze na Dunav. Kasnije ćemo vidjeti da Armenska 115

112

113 114

Zeman, J., Zu den chronologischen Fragen der ältesten slawischen Besiedlung im Bereich der Tschechoslowakei, u: Pamätky archeologicke 67,1976, 115.-117. Klaić, N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. II. izd. Zagreb, 1974., str. 126. Klaić, N., Povijest..., str. 127.

116

117 118

Herrmann, J., Die Slawen. Leipzig-Jena-Berlin 1986. Бабић, Б., Словени северно и западно од Дунава, у: Трудв! VI Международного конгресса славлнскои археологии. Том 3. Москва 1997., стр. 7. Popović, L, Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad, 1955., str. 9 Prokop. Gotenkriege. Ed. Veh, 0., München 1966.

geografija govori u V. st. po. Kr. o 25 plemena Slavena koji su živjeli u Trakiji na Dunavu. To znači da L. Steindorff nema pravo kad misli da su Slaveni došli na Dunav sa Avarima.119 Upravo je obratno, Justinian ne bi stvarao ugovor s Avarima o čuvanju rimskih granica na Dunavu, da nisu Slaveni već prija Avara provaljivali preko Dunava. Dolazak Slavena s Avarima na Dunav je potpuno kriva predodžba jer su Slaveni na Dunavu kao Veneti i Panoni autohtono stanovništvo.

600. godine po. Kr. Predci istočnih Slavena su zauzeli čitavu rusku ravnicu. Jedan dio je krenuo na zapad na rijeku Odru i Labu. To su bili predci Lužičkih Srba, polapskih i baltičkih Slavena. Veliki dio Slavena je otišao na Dunav i rasprostranio se na Balkanskom poluotoku dok su na slavenskoj pradomovini ostali predci Poljaka i Slovaka.121 Dobrovsky je postavio znanstvenu teoriju da je općeslavenski jezik bio na početku podijeljen na dvije grupe. Istočnoj su grupi pripadali ruski, ilirski (bugarski i srpski), hrvatski i slovenski jezik, dok su zapadnoj grupi pripadali češki, slovački, poljski i jezik Lužičkih Srba.122

3. Zastupnici zapadnoeuropske teorije U zapadnu teoriju o podrijetlu Slavena možemo pribrajati područja Čeha, Slovaka, Lužičkih Srba, Venda, Poljaka i Kašuba (nazvanim i Pomoranima). Neki su autori temeljili svoje mišljenje o zapadnoj pradomovini Slavena na temelju arheoloških nalaza kulture žarnih polja koja je pronađena u Lužicama. Drugi su temeljili zapadnu teoriju pradomovine Slavena na navodima Plinija Tacita i Ptolomeja koji govore o Slavenima Venetima na donjem toku rijeke Visle i na Baltičkom moru. Tu bi se mogla dodati Peutingerova karta koja smješta Slavene na dva mjesta. Prvo mjesto je donja Visla i Baltičko more, a drugo na Dunavu. Peutingerove karte potječu iz III. st. po. Kr., a do nas su došle u XII. ili XIII st.120 Prvi autori koji su počeli naučavati zapadnu tezu podrijetla Slavena potjecali su iz XVIII. st.

3.1. Dobrovsky (1753.-1829.) U XVIII. i XIX. st. pojavljuje se češki filolog J. Dobrovsky, koji govori da su prvotna naseljenja Slavena bila na gornjoj Visli, Odri, Moravi i Labi, dakle u Češkoj. Prvo raseljavanje iz tog područja je nastalo između 300.119

120

"Im Gefolge der Awaren siedelten sich in ganz Südosteuropa bis nach Ostistrien und Ostalpengebiet Slawen an. Die Urheimat der vor allem als Sprachgemeinschaft konstituirten Slawen befand sich nach weitgehendem Forschungskonsens im Raum nördlich der Karpaten. " Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Regensburg 2001. Die Peutingerische Tafel oder Weltkarte des Castorius, mit kurzer Erklärung, 18 Kartensikizzen der überlieferten römischen Reisewege aller Länder und der 4 Meter langer Karte in Faximile neu hrsg. Von K. Miller. Stuttgart 1916. "M. Claudius consul.. Histricum bellum moliri coepit litteris ad senatum missis, ut sibi in Histriam traducere legiones liceret Id senatui (non) placuit". Titus Livius. Ab urbe condita, hrsg. H. J. Hillen. München-Zürich 1983. XXXIX 55,5.

3.2. N. M. Karamzin (1766.-1826.) Početkom XIX. st. je ruski historičar N. M. Karamzin zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena Veneta bila u Povislju između Baltičkog mora i Dacije. On je smatrao da su Slaveni dovozili odatle jantar, ali dopušta da su Dačani i Geti, .,koje je pokorio Trajan mogli biti predci ruskih Slavena.123

3.3. A. A. Šahmatov (1864.-1920.) Krajem XIX. i polovicom XX. st. zastupa posebnu teoriju o etnogenezi Slavena ruski filolog A. A. Šahmatov (1864.-1920.). On je dovodio pitanje prastare kolijevke Slavena u vezu s indoeuropskom pradomovinom. Nije se složio s azijskim podrijetlom Indoeuropljana te im poricao smještaj na jugu Rusije. Za njega je bila pradomovina Indoeuropljana u centralnim zemljama zapadne Europe. Prema tome se i formirao indoeuropski etnos. Odatle su se indoeuropska plemena raselila na razne strane. Jezik Indoeuropljana je dijelio na zapadni - kentum grupu i na istočni - satem grupu. Istočni dio Indoeuropljana se raspao na pretke Indoiranaca i Tračana, na jugu i jugoistoku. Predci Baltoslavena su ostali na području jugoistočnog Pribaltika. U 1. tisućljeću pr. Kr. raspala se baltoslavenska grupa, pa je tako došlo do stvaranja dvaju etnosa Balta i Slavena. Slaveni su živjeli na donjim tokovima rijeke Memel i Dvine, dok su njihovi susjedi bili Baltolitvanci koji su obitavali na gornjim tokovima rijeka Memel i Dvine. Srednje tokove rijeke Dnjepra i rijeke Visle je isključio iz 121

Dobrovsky J., Über die Begräbnis der alten Slaven überhaupt und Boehmen insbesondere, 1786.; Über den Ursprung und die Bildung der slavischen Sprache, 1791. Dobrovsky, X, Geschichte der böhmischen Sprache, 1791. 123 Карамзин H. M., Историл государства Россиииского. Москва 1989. T.l. C. 31-46. 122

slavenskog areala. Susjedi Slavena su bili Finci, Germani i Kelti. Fincima je pripadalo područje čitavog gornjeg Podnjeprovlja, Pripjeta i područje zapadnog Buga. Oni su odijelili Slavene od skitsko-sarmatskog područja. U Povislju su živjeli Germani i Kelti. Tvrdio je da su Kelti i Slaveni imali neposredne veze jedni s drugima. Kelti su bili poznati u Povislju kao i Veneti. U II. st. po. Kr. su se germanska plemena širila prema donjem Dunavu i obalama Crnog mora. Povislje su ostavili Slavenima. To je po mišljenju A. A. Šahmatova bila druga pradomovina Slavena. Praslavenski jezik se sada dijelio na zapadnu i jugoistočnu grupu. Zapadni dio se raselio po području Odre i Labe. Nakon raspada hunskog carstva u V. st. nastala je velika seoba jugoistočne jezične grupe u Galiciju, Bukovinu, Transilvaniju i u krajeve donjeg Dunava. Tom seobom osvojene su južnoruske zemlje sve do rijeke Dona. Seoba jugoistočnih Slavena je išla u dva pravca, što je dovelo do stvaranja dviju grupa južnih i istočnih Slavena. Pradomovinom Rusa je smatrao A. A. Sahmatov područje između rijeka Pruta i Dnjepra. To je bilo područje Anta, koji su bili predci svih Rusa. Odatle se kretala seoba po ruskim ravnicama.124

govori o porječju gornje Odre i Visle do Karpata. Ondje se krajem drugog milenija pr. Kr. oblikovala etnička jezgra Praslavena. Odavde se šire prema Dnjestru i Dnjepru i dalje prema Donu, prema jugu u Panoniju, Meziju, Trakiju, Ilirik i još dalje sve do Peloponeza a prema zapadu sve do Hanovera.126

Beogradski autor P. Vlahović zastupa mišljenje da je pradomovina Slavena ekstremno zapadno sve do rijeke Labe.128

3.4. A. Pogodin (1872.-1947.)

3.8. A. Belić

Krajem XIX. i polovicom XX. st. tvrdio je A. Pogodin da su Slaveni pod imenom Veneta još za vrijeme Herodota, koji je zamijenio ilirske s germanskim Venetima, obitavali na Baltičkom moru na rijeci Visli, odakle su u V. st. došli na srednju Odru a u VI. st. na rijeku Labu. Nakon što su Slaveni zauzeli sjeverno područje Karpata, zauzimaju u VI. st. područje Češke i Moravske a 568. dolaze s Avarima u Panoniju i Norikum. Za ime Hrvata je mislio da dolazi od njemačke riječi Harvatha.125

A. Belić, zastupa mišljenje da je pradomovina Slavena bila negdje u istočnoj Galiciji i južnoj Poljskoj.129

3.5. Lehr-Sptawinski (radovi 1946.) V. T. Lehr-Splawinski je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena na rijeci Visli kako su to Plinije, Tacit i Potolomej govorili za Venete, ali on 124

125

Schachmatov A. L., Zu ältesten slavisch-keltischen Beziehungen, Archiv für slavische Philologie. Berlin 1912. Bd. XXXIII. S. 51-99.; K вопросу об образовании русских наречии и русских народностеи: Журнал Министерсгва народного просвеиденил СПб., 1889 СССХХИ. С. 324-384; Очерк древнеишего периода истории русского лзика: Знциклопедил славлскои филологии. Ст. Петербург 1916.; Введение в курс истории русского лзика. Ст. Петербург 1916.; Древнеишие судбби русского племени. Ст. Петербург 1919. Погодин, Α., Из истории славан, передвижении. Ст. Петерсбург 1901.

3.6. J. Šavli - M. Bor Zapadnoj teoriji su se u novije vrijeme priklonili slovenski znanstvenici J. Šavli i M. Bor. Oni su smatrali da su se najstariji Veneti nalazili u područjima današnje Slovenije.127 O toj teoriji će biti još posebno govora u poglavlju Veneti u Karantaniji.

3.7. P. Vlahović

4. Zastupnici južnoeuropske teorija Južnoeuropsku je teoriju zastupalo najviše znanstvenika na temelju Nestorove kronike, koja je govorila o pradomovini Slavena na srednjem Podunavlju. Bizantinski pisci kao Prokopije Cezarejski, Agapije, Menander Protektor, Teofilakt Simokata, Mauricije i drugi govorili su doduše o Slavenima na Dunavu u zapadnom dijelu jugoistočne Europe, ali istom od VI. do VIII. st. po. Kr. Ovim navodima odgovaraju i podaci Jordana iz VI. st. koji se djelomično poziva na Cassiodora (487.-583), kojega je djelo "Povijest Gota" između 526.-533. sačuvana samo u njegovim navodima, kako 126

Lehr-Splawinski, T., O pochodzeniu i praojczyznie Stowian. Poznan, 1946. Šavli, Ι,-Bor, M., Unserer Vorfahren die Veneter. Wien 1988. 128 Vlahović, P. Narodi i etničke zajednice sveta. Beograd 1984. 129 Belić, A., Osnovi istorije srpskohrvatskog jezika, I, Fonetika. Univerzitetska predavanja, Beograd I960., str. 6 127

ćemo to kasnije vidjeti.130 Svi ti izvori, a naročito Prokopije, govore o pradomovini Slavena na lijevoj strani srednjeg Dunava. U taj kontinuitet se mogu staviti i navodi Nestora koji govori o starim sjedištima Slavena u srednjem Podunavlju kao i Peutingerova karta.

Nestorovoj kronici, gdje ona kaže da su Grci područje Slavena nazivali Velikom Skitijom: "...το cn зваху от Грекв Великал скуфв".133 Herodot stvarno spominje da rijeka Dunav izvire u zemlji Kelta, protječe kroz čitavu Europu, i sa strane Skita utječe u Crno more.134 Ako se postavi pitanje gdje je bila ta Skitija, mogli bi po Herodotu zaključiti da se prvotno nalazila samo u južnom dijelu srednjeg Podunavlja jer Herodot kaže da na sjevernoj strani Dunava nije znao ni za jedan narod osim Siguna.135 Na južnoj strani rijeke Dunava spominje rijeku Savu (Karpis) i Dravu (Alpis), koje dolaze sa sjevera i utječu u rijeku Dunav, te iz Ilirije rijeka Angros (Zapadna Morava) i Brongos (Morava). 136 To je zapravo njegova Skitija uz koju protječe rijeka Dunav.

4.1. Peutingerova karta (III. st.) Iz III. st. poznate su nam Peutingerove karte koje su došle do nas u XII. ili XIII st. Prema tim kartama se Veneti nalaze na dva mjesta. Jedan se dio nalazi u kraju na jugu Baltičkog mora a drugi dio na srednjem Dunavu.131

4.2. Nestor (XII. st.) Ruski Ijetopisac Nestor koji je živio u Kijevu u Pečerskom manastiru napisao je najstariju predajom sačuvanu kroniku Povest vremennih let koja datira između 1113.-1118. Ta kronika polazi od stanovišta da su najstariji Slaveni bili na Dunavu: "По МНОЗЛХЂ же времлнтх слли cyrb словлни по Дунаеви".132 Od Dunava su se širili na sjever uz rijeke Moravu i Vislu. Ovi su se navodi u istraživanju najstarijeg podrijetla Slavena zanemarivali. Dok je za rusku i ukrajinsku nauku Nestorova kronika jedan od najvećih izvora za istraživanje najstarijeg podrijetla Slavena, navodi se o južnom podrijetlu Slavena na rijeci Dunavu "По МНОЗЛХЂ же времл^х c^ли cyrb словлни по Дунаеви" prešućuju te se ta pradomovina stavlja ili u zapadnu Rusiju ili u Ukrajinu. Najveću nam teškoću predstavlja Nestor kad govori o najstarijim Slavenima na Dunavu a ne navodi kako su se ti najstariji Slaveni zvali, jer je sigurno da se nisu zvali Slaveni. Jedan odgovor možemo naći u :3

° Jordanes. Gotengeschichte: Wattenbach W., Die Geschichte der deutschen Vorzeit. B.I. Leipzig 1884. :31 Die Peutingerische Tafel oder Weltkarte des Castorius, mit kurzer Erklärung, 18 Kartensikizzen der überlieferten römischen Reisewege aller Länder und der 4 Meter langer Karte in Faximile neu hrsg. Von K. Miller. Stuttgart 1916. :3i "M. Claudius consul.. Histricum bellum moliri coepit litteris ad senatum missis, ut sibi in Histriam traducere legiones liceret. Id senatui (non) placuit". Titus Livius. Ab urbe condita, hrsg. HJ. Hillen. München-Zürich 1983. XXXIX 55,5. :22 Повесљ временних лет. Редакцил Б. Π. Адрианова-Перетц. Москва-Ленинград 1950.

стр. 11.

Jordan proširuje tu Skitiju u VI. st. po. Kr. jer kaže da Slaveni imaju zemlju od Noviedunuma (Drnovo kod Krškog na slovensko-hrvatskoj granici) do Mursijanskog (Osječkog) jezera do Dnjestra, a na sjeveru do rijeke Visle.137 Stanovnike Noviedunuma naziva Dio Kasije urođenim stanovništvom.138 Jordan poistovjećuje na daljnjem mjestu Skitiju sa zemljom Veneta, jer kaže da rijeka Visla dijeli Germaniju od Skitije.139 Na desnu stranu rijeke Visle stavljaju Plinije, Tacit i Ptlolomej u 1. st. po. Kr. Venete. To znači da bismo imali pravo reći da rijeka Visla nije dijelila samo Skite i Germane nego i Venete i Germane, ali je to širenje Skita odnosno Veneta uslijedilo istom nakon pritiska Kelta i Rimljna na srednjem Dunavu. Kad govorimo o tom području mogli bismo primijeniti Jordanove navode da se mnogobrojni narod Veneta širi od izvora rijeke Visle u nepregledne daljine i da su ti Veneti imali različita imena, već prema različitim plemenima ili mjestima gdje su živjeli, ali su najčešće imali ime Slaveni i 140 Anti. Za Ante kaže da žive u uvali Crnog mora od Dnjestra do 141 Dnjepra.

133 134

135 136 137

noBecTb временнБ1х лет, стр, 14. Herodot, Historien. Ausgabe H.W. Haussig. Stuttgart 1955. IV/49

Herodot, IV/49. Herodot, IV/49

Jordanes, Gotengeschichte..., Nr. 35. Dio Cassius, Römische Geschichte, Ausgabe 0. Veh, München 1985. T. II. B. 40, Nr. 38 (2) 139 Jordanes, Gotengeschichte. Ausgabe W. Martens. Leipzig 1884.17. 140 Jordanes, Gotengeschichte..., Nr. 35. ш Jordanes, Gotengeschichte..., Nr. 35. 138

4.6. Vinko Pribojević (oko 1525.) Vinko Probojević je priznavao pradomovinu Slavena na Dunavu, kako to govore ljetopisa Nestor, Boguchval, Kadlubeg i Dtugosz, ali smatra da Slaveni potječu od Ilira. Njihova pradomovina je tamo gdje je i danas na Balkanu. Ti su mu Slaveni ovdje autohtoni, ali podrijetlo slavenskog roda izvodi iz vremena općeg potopa i prema Bibliji od Noe i njegovih sinova . Na čelu slavenskog roda je sedmi sin Jafetov po imenu Tyras od kojega su potekli Tračani koji su kasnije dobili opći naziv Slaveni.146

4.7.1. Lucius (Ivan Lučić) (1604.-1679.) Ivan Lučić je zastupao tezu da su Slaveni bili autohtoni s jedne i druge strane srednjeg Dunava.147 4.8. Mavro Orbini (sredina XVI. st-1611.) Mavro Orbini je u svome djelu II regno degli Slavi... pokušao prikazati historiju svih Slavena, smatrajući ih jednim jedinstvenim narodom čija je pradomovina bila na današnjim područjima južnih Slavena. No Orbini identificira južne Slavene s Ilirima.148 On smatra da se u cijeloj antičkoj Dalmaciji govorilo praslavenskim jezikom.149

4.9. M. Frencel (1628.-1706.) M. Frencel je zastupao mišljenje da je Ilirija pradomovina svih Slavena. On kaže da su se odavde odselili Čeh, koji je osnovao Češku s Lužicom, Leh se odselio u Poljsku a Rus u Rusiju.150

4.10. P. R. Vitezović (1652.-1713.) Pavao Riter Vitezović je zastupao mišljenje prema Ivanu Lučiću da se ne čini nemogućim da su Slaveni pod drugim imenima od davnine obitavali kako s jedne tako i s druge strane Dunava.151 146

Pribojević, V., O podrijetlu i slavi Slavena. Izdanje M. Kurelac, Zagreb, 1997. Lucius. L, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amsterdam 1666. 148 Orbini, M., Storia sul Regno degli Slavi, Pesaro 1601. 149 Nikčević, P., Slovenci so Slovani. u knjizi: Z Veneti v novi čas. ed. I. Tomažić, Ljubljana, 1990., str. 41.-46. 150 Седов, B.B., Очерки по археологии славан, Москва, 1994., стр. 14. 147

4.11. 3. Ch. Gattterer (1727.-1776.)

4.16. J. G. Hahn (1811.-1869.)

J. Ch. Gatterer je priznao ljetopis Nestora i pradomovinu Slavena na Dunavu, ali smatra da su njihovi predci na Dunavu bili Daki i Geti.152

Johann Georg Hahn je bio veliki istraživač balkanskih naroda, ne samo Slavena nego i Albanaca. On je vršio povijesna i lingvistička istraživanja kao i istraživanja narodnih običaja. Smatrao je da su slavenski narodi za vrijeme Strabona (63. pr. Kr.-26. po. Kr.) bili na južnom Dunavu pomiješani s Ilirma i Tračanima.158

4.12. A. L. Schlözer (1735.-1809.) August Ludwig von Schlözer je zastupao mišljenje da je pradomovina Slavena bila na Dunavu.153 On je bio profesor povijesti na sveučilištu u Göttingenu, pa ga je ruska carica Katarina II. pozvala u St. Petersburg gdje je bio član Akademije Nauka i predavao povijest. On je tvrdio da su Rimljani znali Slavene u Panoniji ali ih nisu zvali Slaveni nego Panoni.154

4.13. M. P. Katančić (1750.-1825.) Od hrvatskih autora govorio je o slavenstvu ilirskih Venata Matija Petar Katančić (1750.-1825.) iz Valpova.155

4.14. K. G. Anton (1793.) Karl Gottlob Anton je zastupao mišljenje da su Slaveni u Iliriji autohtoni.156

4.15. J. Potocki ( 1761.-1815.) Od poljskih se autora ističe Jan Potocki koji govori o slavenstvu ilirskih Veneta.157

4.17.1. Kukuljević-Sakcinski (1816.-1889.) Ivan Kukuljević-Sakcinski je zastupao mišljenje da su Slaveni u Panoniji obitavali u najstarija historijska vremena. Ne poziva se samo na najstarije pisce nego i na lingvističke dokaze - prastara slavenskia imena mjesta, rijeka i planina. On smatra da se svi osvajači koji su dolazili u Podunavlje kao Sarmati, Narkomani, Kuadi, Goti, Vandali, Gepidi, Huni, Langobardi, Obri, zajedno s predrimskim Keltima mogu smatrati samo prolaznim stanovništvom, koje nije uništilo autohtoni narod. Vrlo je zanimljivo da spominje i narod Oderijata prema rijeci Odri, koja izvire kod Velike Gorice a utječe u Savu kod Siska. Naročito ističe da je jedan od naziva za Slavene bio Veneti, Venedi ili Vendi.159 Postoje opravdane predpostavke da su Oderijati ili Odrani na rijeci Odri u današnjoj Hrvatskoj isti narod koji se odselio na rijeku Odru u Češku gdje se nazivaju Obodriti ili Abodriti, a u VI. st. sele na rijeku Labu u područja današnje istočne Njemačke nakon odlaska Langobarda u Panoniju.

4.18. K. Mennert ( radovi 1820.) Konrad Mannert izjavljuje da su ilirski Veneti slavenskog podrijetla.160

4.19. L. Surowiecki (radovi 1824.) 151

Vitezović, P. R., Oživjela Hrvatska, prijevod Z. Pleše. Zagreb, 1997. 152 Gatterer I.H., De Slavorum origine Getica sive Đačića. Gottingae, 1793. 153 Schlözer, A. L. von, Allgemeine Welthistorie XXXI, Allgemeine nordische Geschichte. Halle 1771. 154 Schlözer A.L, Allgemeine Weltgeschichte, B.l. Göttingen 1785., p. 231. 155 Katančić, P., Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, Zagrabiae 1795.; De Istro ejusque adcolis, Budae 1798.; Orbis antiquus ex tabula itineraria Peutingeriana, Budae 1824.-25.; Istri adcolorum geographia vetus, Budae 1826.-27. 156 Anton, K. G., Geschichte der deutschen Nation. T. I. Leipzig 1793. 157 Potocki, J., Histoire primitive des peuples de la Russie, St. Petersburg 1802.

Lorenz Surowiecki iz Varšave misli da su ilirski i galski Veneti bili Slaveni.161

158

Hahn, J. G., Albanische Studien. I-III Heft. Jena 1853./54.; Reise von Belgrad nach Saloniki (1861.); Reise durch die Gebiete des. Drin und«vuiuai, Wardar,£.. 2. DUC. Bde. ^1D/.-. (167.-1869.) „.,,, чич Kukukulievir-Sakrinsici D:»™™,·, «—ι—Rad r.-.··..—· ._., „.^...^i, L,τ Panonija rimska, JAZU, 1873. sv. 23, 100.-103. 160 Mannert, K., Geographie der Griechen und Römer. III-IVTeil. II. Aufl. Leipzig 1820. 161 Surowiecki, L., Sledzenie pocatku narodow slowianskich, Warszawa 1824. 159

4.20. F. Rački (1828.-1894.)

4.25. 3. L. Pič (1847.-1911.)

Franjo Rački je u velikoj većini toponima u Panoniji vidio slavensko podrijetlo. To mu je dalo povoda da zaključi da su Slaveni na jugu bili autohtoni. Ispravno je tvrdio da su Veneti bili Slaveni, ali je iznosio mišljenje da su i Besi i Iliri bili Slaveni.162

Zapadnu teoriju je zastupao češki arheolog i povjesničar Josef Ladislav Pič (1847.-1911.). On je dokazivao da je pradomovina Slavena bila između rijeke Labe i Visle jj području gdje su se nalazili donji i gornji Lužički Srbi, u području Šlezije, južnog Brandenburga i u provinciji Poznanj. No što se tiče pitanja pradomovine Slavena nije potpuno jasan jer je kao arheolog zastupao mišljenje da se početak kulture žarnih polja u zemljama između Labe i Visle mora datirati oko 800. - 600. pr. Kr., kako su to zastupali i drugi autori, ali da su Slaveni na srednjem Dunavu bili prije toga vremena.167

4.21. J. Župan (radovi 1831.) Slovenski znanstvenik Jakob Župan je mislio da je čitav Dunav u predrimsko vrijeme bio naseljen Slavenima.163 Ovu tezu možemo samo podcrtati, jer je ispravna.

4.22. A. Šembera (radovi 1836.-1868.) A. Šembera vidi u noričkim i ilirskim Venetima Slavene. Po njegovom mišljenju su i Suevi Tacita bili Slaveni.164

4.23. R. S. Kaulfuss (1842.) Roman Stanislaw Kaulfuss govori o Slavenima na Balkanu od prastarih vremena. Po njegovom mišljenju mnogi geografski nazivi rijeka imaju 165 slavensko podrijetlo.

4.24. T. Smičiklas (1843.-1910.) Tade Smičiklas (1843.- 1910.) je zastupao mišljenje da su Slaveni već za vrijeme rimskih careva došli u Iliriju. To su bili Karpi koje su Rimljani u provinciji Meziji uzeli u vojnu službu između 293. i 296. Karpi su prema njemu bili Slaveni, kako su to tvrdili i Šafarik i Drinov. Jedan se dio Karpa može smatrati Hrvatima. Hrvati su došli pod imenom Slavena za vrijeme cara Justinijana (527.- 565.) preko rijeke Drave i Save u Dalmaciju i 166 Iliriju.

4.26. D. Trstenjak (1848.-1921.) Davorin Trstenjak je govorio o slavenskom podrijetlu ilirskih Veneta i Norika.168

4.27. A. Bielowski (1850.) August Bielowski se zauzimao za teoriju o autohtonosti Slavena u Iliriji. Prema njemu je obala Jadranskog mora bila prvo sjedište Slavena i odavde su se selili na Dunav.169

4.28. J. Lelevel (oko 1853.) Joachim Lelevel, profesor u Wilnu je isto zastupao mišljenje o prvotnoj pradomovini Slavena na Jadranskom moru.170

4.29. L. Contzen (radovi 1861.) Leopold Contzen je bio mišljenja da su Veneti na Jadranskom moru bili Slaveni. Kelti nisu sve potisnuli, nego je ipak jedan dio pod imenom Veneta ostao na Jadranskom moru.171

162

Rački, F., Nacrt jugoslovjenskih povjestih do IX stoletja (Arkiv za povjestnicu jugoslavesnku. Kn. IV. 1857. 163 Župan, X, Etymologie der Namen der Flüsse in Kärnten. Carinthia 1831., Nr. 16. 164 Šembera, Α., Zapadni Slovane v praveku, ve Vidni 1868. 165 Kaulfuss, R. S., Die Slaven in den ältesten Zeiten bis Samo. Berlin 1842. 166 Smičiklas, T. Poviest hrvatska. I. dio, Zagreb, 1882.

167

Pič, J. L., Archaeologicky vyzkum ve strednich Cechäch podniknuty. Praha 1893. Trstenjak, D., Slovanščina v romanščini. Celovec 1878. 169 Bielowski, Α., WstQp krytyczny do dziejow Polski, Lwow 1850. 170 Lelevel, I, Narody na ziemiach stowianskich. Poznan, 1853. 171 Contzen L., Die Wanderungen der Kelten. Leipzig 1861. 168

4.30. A. Hilferding (radovi 1868.)

4.37. K. Sicha ( radovi 1886.)

Alexander Hilferding je zastupao mišljenje o slavenstvu ilirskih Veneta.172

Karl Sicha je zastupao mišljenje da su ilirski Veneti, Vindelici i Dačani bili Slaveni.179

4.31. J. G. Cuno (radovi 1871.)

4.38. D. Samokvasov (radovi 1888.-1897.)

Johann Gustav Cuno je dokazivao da su Slaveni u Iliriji bili autohtoni.173

4.33. M. Drinov (radovi 1873.)

Dmitrij Samokvasov je zastupao mišljenje da se opis Nestora o raseljavanju Slavena iz područja Dunava odnosi na vrijeme cara Trajana i da su Rimljani potisnuli Slavene iz Dacije u Karpate. Oni uzimaju sa sobom rimski novac koji nalazimo kasnije zakopan u područjima sjevernog primorja Crnog mora, na Dnjepru i u Poljskoj. U tim Slavenima vidi Samokvasov pretke Rusa i Poljaka.180

Marin Drinov priznaje autohtonost Slavena u Daciji i Panoniji'175

4.39. N. Leopardov (radovi 1892.)

4.32. F. Hellwald (radovi 1872.) F. Hellwald je bio mišljenja da su Slaveni u Iliriji i Traciji bili autohtoni.174

4.34. L. Wilser (radovi 1885.) Ludwig Wilser se zauzimao za teoriju o slavenstvu Veneta na Jadranskom moru.176

4.35. F. Sasinek (radovi 1886.-1888.) Franjo Sasinek govori o autohtonosti Slavena u Daciji i Iliriji i o slavenstvu ilirskih Veneta.177

4.36. J. Perwolf (radovi 1886.)

Kijevski historičar N. Leopardov govori o pradomovini Slavena na Dunavu koji za vrijeme cara Augusta (30. pr. Kr. - 14. po. Kr.) i cara Trajana (98.-117.) sele preko Karpata na sjever.181 On zastupa mišljenje da su ruski Slaveni, Poljani i Drevljani kao i Geti i Dačani došli iz Dacije preko Karpata nakon ratova s rimskim carevima Augustom i Trajanom.182

4.40. A. Lefevre (radovi 1896.) Francuski autor Andre Lefevre vidi Slavene ne samo u Venetima u Germaniji ili u Venetima na Jadranskom moru nego i u paflagonskim i galskim Venetima.183

Varšavski znanstvenik J. Perwolf piše da su Slaveni u Iliriji autohtoni i da su ilirski Veneti i Norici bili Slaveni.178

172

V. 173

Гилфердинг, Α., Древнеиили периодг> истории СПЗВВНЂ. ВесникЂ Европи 1868. Т. IV-

Cuno, J.G. Forschungen im Gebiete der alten Völkerkunde. T.l. Die Skythen. Berlin 1871. Hellwald, F., Die Ethnologie der Balkanländer, 1872 175 Дриновг., M., Заселение балканскаго полуострова Славлнами, Москва 1873. 176 Wilser, L, Die Herkunft der Deutschen, Karlsruhe 1885. 177 Sasinek, F. Zahady dejepisne. Praha 1886.-1888. 178 Перволф, И., Слаилне, ИХЂ взаимивш отношении и свлзи. T.I. Варшава 1886. 174

179

Sicha K., Namen und Schwinden der Slawen, Leibach 1886, Самоквасов, Д., Историл русского права, Варшава 1888.; O происхождении кладов римских монет в земллх древних руссов и лзхов. Трудм VIII Археологического свезда. Москва 1897. Т. III. 181 Леопардов Н., 0 начале славлн Руси со сторонв! исгорико-археологическои. Киев, 1892. 182 Леопардов, H., O начале..., 183 Lefevre, Α., Les origines slaves (Bulletins de la societe d'anthropologie de Paris 1896.) 180

4.41. G. Sergi (radovi 1898.) Talijanski antropolog Giuseppe Sergi je govorio da su jadranski Veneti bili Slaveni. On govori o Protoslavenima na Balkanu ali misli da su oni bili Iliri. To pokušava antropološki dokazati.184

4.42. S. Zaborowski (radovi 1900.-1905.) Jedan od najprominentnijih zastupnika dunavske teorije o pradomovini Slavena koju možemo sigurno slijediti je bio pariški antropolog Sigismund Zaborowski. On je tvrdio da su se Slaveni oblikovali kao narod u dunavskim zemljama. Rani Slaveni su pripadali antropološkom tipu kratke glave, koji se odnosio na Kelte i južne Venete a u historijsko vrijeme i na južne Slavene. Antropološki tip dunavskog područja se pomiješao po Južnoj Europi. Slavenska je pradomovina bila u prostranstvu između rijeke Dunava i Jadranskog mora. Odavde su se Slaveni raseljavali u Karpate kamo su nosili sa sobom kulturu žarnih polja i uporabu metala. Ovi su Praslaveni krenuli s juga između VIII. i IV. st. pr. Kr. Antropološki i arheološki nalazi se podudaraju s jezikoslovnim, da su ilirski Veneti i Veneti u Germaniji bili jednom jedan slavenski narod od Jadranskog do Baltičkog mora.185

4.43. H. Krahe (radovi 1925.) U novije su vrijeme i njemački arheolozi i lingvisti počeli naučavati da su nosioci lužičke kulture žarnih polja u jugoistočnoj Njemačkoj bili Iliri.186 Predvodnik ove zablude je bio lingvista H. Krahe,187 koji uopće nije razlikovao Venete, Panone i Ilire, pa su njegovi lingvistički radovi vrlo upitni. Za njega su gradovi s nastavkom -ona ilirskog podrijetla, tako: Salona, Narona. To je vrlo upitno, jer bi onda i Vindobona - Beč, a pogotovo ako uzmemo mjesto Scarpona na otoku rijeke Mosel u Francuskoj između Metza i Toula bilo ilirsko ime, a to nema s ilirizmom 184

Sergi, G., Aru e Italici, Torino 1898. Zaborowski S., Les Slaves de race et leurs origines. Bulletin et memoires de la societe d'anthropologie de Paris 1900.; Origine des slaves. Bulletin et memoires de la societe d'anthropologie de Paris 1904.; L'autochtonisme des slaves enEurope, ses premiers defenseurs. Revue de ecole d'anthropologie de Parisl905. T.15. 186 Schubart, H., Bericht über den fünften Internationalen Kongreß für Vor- und Frühgeschichte. Hamburg 1958, hg. V. G. Bersu 1961. 137 Krahe, H., Die alten Balkanillyrischen geographischen Namen. Heidelberg 1925.

ništa zajedničko. Drugi znanstvenici govore o keltskim imenim mjesta. Dok bi prema H. Kraheu Beč bio ilirskog podrijetla, drugi znanstvenici smatraju da se pod Vindo - bona ima smatrati slavensko utemeljenje grada još za vrijeme kulture sojenica.

4.44. L. Lenard (radovi 1927.) L. Lenard je zastupao mišljenje da su svi stari slavenski ljetopisa i povjesničari od najstarijih vremena tražili pradomovinu Slavena na jugu u Podunavlju. Iz Podunavlja se sele u Karpate. Tek od XVI. st. nastaju teorije da je pradomovina Slavena bila na sjeveru.188

4.45.1. Mužić ( 1934.-) Ivan Mužić je prvi u hrvatskoj povijesti koji je počeo multidisciplinarno istraživati povijest južnih Slavena. On nije sputan nekom ideologijom, niti stoji pod nekim ideološkim utjecajima nego želi svojim istraživanjem postaviti čvrste temelje kad ističe da "gotovo svi stari slavenski ljetopisa i povjesničari najstarijih vremena traže slavensku prapostojbinu na jugu, i to na Balkanu i u Podunavlju, i dovode Slavene iz Podunavlja u predjele iza Karpata".189 I. Mužić naglašava da Nestorovu tezu o pradomovini Slavena na srednjem Dunavu zastupa u novije vrijeme i ruski znastvenik Trubačev i drugi ruski znanstvenici.190 Ako je to u dnevnom tisku označeno kao "kopernikanski prevrat u našoj nauci" onda se to sigurno mora istaknuti, jer je i M. Suić rekao: "U našoj pak historiografiji Mužićevo djelo o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru jest i bit će još dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti".191 Sigurno je da navodi "kopernikanskog prevrata" i "prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj znanosti" nisu suhi lovorov vijenac I. Mužiću, nego je nesumnjiva činjenica da je I. Mužić prvi u svjetskoj znanstvenoj literaturi koji je pokušao multidisciplinarno prilaziti

135

188

Lenard, L., Stari Srbi i srpska praotađbina. Beograd, 1927. Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati. Split 1996.; Lenard., L., Stari Srbi i srpska praotađbina. Beograd 1927, str. 5. 190 Mužić, L, Slaveni..., str. 29., bilj. 21. 191 M. Suić, Korijen naše autohtonosti, u: Mužić, I. Slaveni, Goti i Hrvati. Zagreb, 1997., str. 7. 189

pitanju kontinuiteta stanovništva u jugoistočnoj Europi pa mu se tu mora priznati svaka zasluga. Možda nisu do sada naglašavana istraživanja podudarnosti antropoloških i arheoloških nalaza pa se I. Mužić poziva na Živka Mikića koji govori o antropološkom dinarskom tipu u Glasincu, a tu su nam poznati nalazi kulture žarnih polja, čiji su nosioci bili Slaveni. I. Mužić se poziva dalje na M. Garašanina i J. Kovačevića da se kontinuitet autohtonosti u navedenom području posebno očituje u identičnosti keramike, nakita i odijela.192 Koliko god moramo I. Mužiću priznati veličinu i originalnost u pitanju kontinuiteta stanovništva na hrvatskim prostorima, on ipak nije dovoljno naglasio o kakvom se stanovništvu radi, pa mu je Zdenko Vinski mogao prigovoriti da se doduše radi o tradiciji antičke baštine koja se manifestira u vidu kulturnog kontinuiteta, ali povijesno neodređenog etničkog kontinuiteta.193 To znači da se arheološkim i antropološkim istraživanjima ne može odrediti etnički kontinuitet ako se ne uzmu u obzir i historijska istraživanja, a naročito istraživanja o Venetima i Panonima, koja su kod I. Mužića dosta zanemarena. On polazi doduše od pretpostavke da su starosjeditelji na području rimske provincije Dalmacije govorili jezikom koji se može nazvati protoslavenskim,194 ali se za Slavene ili Protoslavene moraju uzeti njihova starija imena kao Veneti i Panoni a po mogućnosti i Skiti koja se temelje na historijskim istraživanjima, kojih kod I. Mužića nema.

III. Povijesni dokazi pradomovine Slavena Kad govorimo o povijesnim dokazima autohtonosti Slavena na srednjem Podunavlju, onda to znači da polazimo o najstarijeg izvora Ilijade Homera iz XII. st. pr. Kr. Tu se mogu uzeti u obzir i istraživanja o najstarijim narodima Europe a to su bili Veneti i Liguri.196 Liguri su obitavali na rijeci Liger, danas Loire u Francuskoj.197 Nazivanje naroda po rijekama je bilo u najstarije vrijeme običajno. Kad se ovi Liguri pojavljuju u povijesnim izvorima već su rasprostranjeni po čitavoj zapadnoj Europi u Španjolskoj, Portugalu, sjevernoj Italiji, na obalama Sredozemnog mora i do rijeke Tiber. Područje Genove se naziva još i danas Ligurija, a more pred njom Ligursko more. Nadalje su se širili u područjima današnje Švicarske, južne i zapadne Njemačke a vjerojatno u Irskoj i Engleskoj. Najdraža boja odijevanja im bila crna, a to se vidi još danas kod seoskog stanovništa u južnoj Francuskoj, u talijanskoj Liguriji, zapadnim područjima Alpa i u Schwarzwaldu. Liguri su uz Venete stariji od Indoeuropljana.

1. Veneti

152

Veneti se prvi puta spominju kod Homera za vrijeme trojanskog rata 1184. godine pr. Kr. U Troju su došli iz Panonije, pa se kod antičkih pisaca nazivaju i Panoni. Zbog izgubljenog trojanskog rata bila je sramota vratiti se praznih ruku kući u svoju domovinu Panoniju, pa jedan njihov dio odlazi s Antenorom u Italiju na rijeku Pad. Tu su bili kod provala Kelta na strani Rimljana. 49. pr. Kr. im je Cezar dao rimsko građanstvo. Drugi dio Veneta odlazi na poluotok Hilis u Dalmaciji između današnjeg Zadra i Splita. Tu su poznata^ njihova žrtvovanja Diomedu koji se borio na njihovoj strani u Troji. Žrtvovali su bijelog konja. Treći dio Veneta odlazi u Francusku na rijeku Loire u današnju provinciju Bretanju sa glavnim gradom Darioritum, danas Vannes. 56. pr. Kr. ih je pobijedio Cezar i nazvao njihovu provinciju Galija Lugdunensis. Venedi koji se spominju u 1. st. po. Kr. u Gdanskom zaljevu (sinus Venedicus) i na gornjoj Visli i koje su oko 150. po. Kr. pobijedili istočni Goti su najmlađi Slaveni koji su došli pod pritiskom Kelta iz Panonije već u 4. st. pr. Kr. a kasnije pod pritiskom Rimljana u 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr.

193

196

4.46. O. Marti Njemački istraživač Otto Marti je govorio da su najstariji narodi u Europi Liguri i Veneti, jer kaže da je onaj narod koji je nosio ime Vendi u srednjem vijeku na prostoru rijeke Visle, donio sa sobom kulturu s jugoistoka.195 Zahvaljujući blagoj klimi Atlantskog oceana na zapadnom dijelu Francuske mogao se oblikovati narod Ligura nakon otapljanja leda. S njima su u Europi jednako tako stari i Venedi iz jugoistočne Europe koji se pojavljuju ovdje još prije Indoeuropljana.

Mužić, I., Slaveni..., str. 51.; Garašanin, M., Kovačević, J., Pregled materijalne kulture Južnih Slovena u ranom srednjem veku, Beograd, 1950., str. 138.-176,186.-195. Vinski, Z., Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V. Zagreb, 1971., str. 67. -" Mužić, L, Slaveni..., str. 51. IK Marti, O., Die Völker..., S. 36.

197

"Die älteste Bevölkerung - die Ligurer, die Veneten oder Wenden". Marti, 0., Die Völker..., S. 12. Camille J., Histoire de la Gaule, Paris 1920. Bd. I, S. 110 ff. Marti, O., Die Völker Westund Mittel-Europas im Altertum, Baden-Baden 1947. S. 12.

Venetima se pripisuju prethistorijske arheološke kulture sojenica i kultura jantara koje datiraju u mlađe kameno doba do 5.000 godina pr. Kr. te kultura žarnih polja odnosno spaljivanja pokojnika i stavljanje paljevina u urne koje su se zakapale do 50 cm ispod zemlje ili se stavljale u jamice. Upravo ove kulture potvrđuju prisutnost Veneta kod svih slavenskih naroda jugoistočne Europe, pa je to dokaz da se oni nisu doselili u jugoistočnu Europu nego da su tu autohtoni.

Gornje navode potvrđuje životopisac sv. Kolumbana (530.-615.) kada kaže da su se Veneti nazivali Slaveni - "Venetiorum qui et Sclavi dicuntur".202 Jordanes (VI. st.) isto potvrđuje da su se Veneti zvali Anti i Slaveni. U VI. st. po. Kr. spominje Venete u Panoniji od grada Novietunuma, današnjeg mjesta Drnovo kod Krškog nedaleko hrvatskoslovenske granice i Mursijanskog (Osječkog) jezera do Dnjestra, a na sjeveru do rijeke Visle. Od izvora rijeke Visle preko nepreglednih polja naseljen je mnogobrojni narod Veneta. Moguće je da su se njihova imena mijenjala prema njihovim različitim plemenima i sjedištima, ali su glavna imena bila Slaveni i Anti.203 Na daljnjem mjestu kaže da su Veneti potjecali od jednog plemena, ali su imali tri imena Veneti, Anti i Slaveni.204 Fredegar (VI. st.) je rekao da su se Slaveni zvali Winedi "Sclavi cognomento Winedi".205

Veneti su bili graditelji sojenica, oni su izgradili sojeničnu Veneciju na drvenim stupovima.198 Kulturi gradnje sojenica smo posvetili posebno poglavlje pa je ovdje dovoljno reći da je O. Marti dobro zaključio kad kaže da je gradnja sojenica bila kulturna baština jednog naroda ili narodnosti, a budući da sojenice nisu dokazane u vremenu ranog neolitika, može se po prilici odrediti kada je taj narod došao u srednju i zapadnu Europu, naime 5.000 godina pr. Kr. To znači da su graditelji sojenica mlađeg podrijetla u srednjoj i zapadnoj Europi.199 Prije toga su bili u jugoistočnoj Europi u srednjem Podunavlju. Slijedeća će istraživanja pokazati da se nigdje tako lijepo ne slažu arheologija i lingvistika kao u pitanju kulture sojenica, jer gdje se god u prethistorijsko vrijeme pojavljuju sojenice, u historijsko se vrijeme pojavljuju Veneti. Kad se govori o slavenstvu Veneta treba napomenuti da je bilo autora koji nisu priznavali Venetima slavenstvo, iako postoje izvori koji kažu da su Veneti bili Slaveni. Najveći protivnik slavenstva Veneta je bio češki arheolog Lubor Niederle. On je tvrdio da Veneti kod Plinija i Tacita i Vindi kod Cornelija Neposa200 u Germaniji i Veneti na Jadranskom moru i južno od Dunava nisu bili Slaveni. To je međutim očita zabluda jer su Veneti na Dunavu, kao i Veneti u Germaniji bili Slaveni.201

198

"Veneter... haben Venedig geschaffen und müssen folglich Pfahbauer gewesen sein", Marti, 0., Die Völker..., S. 15. W« "Der Pfahlbau war der besonderer Kulturbesitz eines Volkes oder einer Völkerschaft... und da Pfahlbauten, die über die frühe Jungsteinzeit hinaufreichen, nicht erwiesen sind, läßt sich bestimmen, wann ungefähr dieses Volk nach Mittel- und Westeuropa gelangt ist, nämlich im 5. Jahrtausend v. Chr. Demnach ist der Pfahlbauer als Mittel- und Westeuropäer jünger als die Ligurer". Mati, O., Die Völker..., S. 14. 200 Cornelius Nepos. Bibliotheca scriptorum graecorum et latinorum monacensis. Vol. I. München 1947. 201 Niederle, L. Slovanske starožitnosti. Praha 1902.

Od autora koji su zastupali mišljenje da su Veneti bili Slaveni naveli smo već F. Šišića,206 J. Šavlia i M. Bora207. Tu se može spomenuti i Z. Golaba.208 Ivo Goldstein zastupa isto mišljenje da su Veneti bili Slaveni jer kaže: "Publije Kornelije Tacit u djelu Germania spominje 'Venete', a to nije jedini izvor u 1. i 2. stoljeću koji ih spominje: radi se zasigurno o Slavenima".209 Da su Veneti i Panoni bili Slaveni dokazuje arheološka kultura žarnih polja, kultura sojenica i kultura trgovine jantarom. Dovoljno je samo pogledati znanstvena istraživanja M. Zaborowskog koji

202

Fontes historiam saeculorum septimi et octavi illustrantes. loane vitae Columbani. Ed. B. Krusch et A. Hofmeister. Darmstadt 1982. Lib. I, 27 203 "ab ortu Vistulae ftuminis per immensa sparja Venetharum natio populosa considet quorum nomina licet per uarias familia et loca mutentur principaliter tarnen Sclaueni et Antes nominatur".Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium. Volumen primum (I-VI saecula). Mosqua 1991. V/34.; Jordanis Gotengeschichte. Ausgabe M. Tangel. Leipzig 1913.. V/34. 204 "Venethos... tria nunc nomina ediderunt, id est Venethi, Antes, Sclaveni". Jordanes, De origine actibusque Getarum, hg. Th. Mommsen in: Monumenta Germaniae histoirica, Auctores antiquissimi 5,1.IV/119. 205 Wattenbach, W., u. Levision W. Deutschlands Geschichtsquellen im Mittelalter. Vorzeit und Kayrolinger, l, 1952. IV, 48. 206 Šišić, F. Pregled povijesti..., str. 69 207 Šavli J., - Bor, M., Unsere Vorfahren die Veneter, Wien 1988. 208 Golab, Z., Veneti/Venedi . The Oldes Name of the Slavs: The Journal of Indo-European Studies. 1975. 326.-336. 209 Goldstein, L, Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1955., str. 27.

je rekao gdje god naiđemo na spaljivanje pokojnika, naiđemo na Venete odnosno Praslavene.210 M. Suić se posebno bavio pitanjem odnosa Veneta i Ilira pa kaže: "Apsurdno je tvrditi, ali ipak je veoma blizu istini činjenica da bi se pitanje odnosa Veneta prema Ilirima bilo na neki način i riješilo da nema venetskog jezika, koji je registriran u tekstovima s brojnih natpisa, tako da je moguće govoriti o jednom potpuno definiranom jeziku, za razliku od ilirskog, koji još uvijek mnogi lingvisti, unatoč postignutim rezultatima, smatraju apstrakcijom".211 Dalje naglašava Suić, da je bilo autora, koji su zastupali ilirski karakter venetskog jezika, ali da se mogu naći tumačenja koja ne predpostavljaju s obzirom na Venete i Ilire ni zajedničku jezičnu a prema tome ni etničku pripadnost.212 O. Marti navodi da naziv Veneti dolazi od keltske riječi vindos ili vendos a znači bijeli.213 Dok su se Liguri odijevali u crnu odjeću, Veneti su nosili bijelu. Izgleda da su se nosili kao i Dalmati sa dugom bijelom haljinom, koja se zadržala do danas u liturgiji pod imenom dalmatika.

grudastih poljana Panonije dolazim i vodim muževe s izbočenim kopljima, Panone, istom sam jedanaesto jutro ovdje, otkada sam došao u Ilion. Ja sam od roda široke rijeke Vardara, Vardar, koji blagom vodom natapa zemlju."216 U 16. pjevanju govori Homer kako je Patroklo ubio vođu Panona Piraihmena pa kaže "I pogodio je Piraihmena koji je doveo spremni narod iz Peonije (Panonije) iz Amidona od dalekih voda Vardara."217 U 17. pjevanju kaže Homer da je Lvkomed stao pred Eneja, koji je došao iz cvjetnih poljana Panonije, a bio je pastir iz zemlje Apisaona.218

1.1. Veneti u Panoniji Veneti u Panoniji su najstariji Veneti koji se nazivaju i drugim imenom Panoni. Bilo je autora koji su smatrali da ovi Veneti potječu iz Troje, a to nije ispravno. Za historijske dokaze o Venetima možemo se osloniti na Homera i Herodota. Istina je da je najstarije spominjanje Veneta u Troji, ali ovi trojanski Veneti potječu iz Panonije. Homer govori o divljim konjima koji su došli u Troju iz zemlje Veneta. Homer je na više mjesta spomenuo Panone i Panoniju u trojanskom ratu. U drugom pjevanju Ilijade, kaže Homer da je Piraihmo doveo u Troju panonske strijelce iz dalekog Amidona, iz široke rijeke Vardara koja blagim tokom natapa zemlju.214 U desetom pjevanju kaže Homer da su panonski strijelci u ratu u Troji bili s morske strane,215 u 21. pjevanju je pitao Ahilej Palegona tko je on, a on mu je odgovorio: "Daleko iz Zaborowski, M., Origine des Slaves, u: Bulletins st Memoires de la Societe d'Anthropologie de Paris. 15. XII1904. 671-720. 211 Suić, M. Odabrani radovi..., str. 84. 212 Suić, M., Odabrani radovi..., str. 84. 213 "In der älteren, zur Zeit der Kelten lebendigen Sprache bedeutete ,vindos' oder ,vendos' soviel wie weiß": Marti, 0. Die Völker..., S. 22 214 Homer, Ilias 2, 848.-S49.

Ako govorimo o najstarijem spominjanju Veneta u Troji za vrijeme trojanskog rata 1184. pr, Kr., moramo polaziti od činjenice da se oni spominju u Panoniji koja je obuhvaćala područje od Dunava do Vardara. Drugi oslonac tvrdnji da su Veneti u Panoniji bili autohtoni su navodi Homera koji je rekao u drugom pjevanju Ilijade, a to isto ponavlja i Strabon, da je bila sramota biti dugo odijeljen od svoje rodbine te se vratiti kući prazan. Zato su se dali na lutanje i pljačkanje.219 Dalje nastavlja Strabon "I lutanje Enea je ostalo u predaji i Antenora i Heneta, kao i Diomeda, Menelaosa i Menesteusa".220 Upravo u pitanju povratka kućama se vidi da pradomovina Veneta nije mogla biti u Maloj Aziji, niti u Italiji, a niti u Galiji ili na donjoj Visli na Baltiku, nego u Panoniji odakle su otišli u Troju. Drugi antički pisac koji govori o Venetima na Dunavu je Herodot. On se doduše vrlo nejasno izražava kad govori o susjedstvu Veneta sa Sigunima na Dunavu. Kad govori o području s onu stranu Dunava, onda kaže da o narodima sjeverno od Trakije ne može nitko govoriti sa sigurnošću: "Zemlja s onu stranu Dunava se čini nenaseljena i bezgranična. Samo je za jedan narod s onu stranu Dunava mogao saznati ime. Nazivaju se Siguni a imaju medijsku nošnju. Njihovo područje seže do Veneta na Jadranskom moru."221

210

215

Homer, Ilias 10, 428.

216

Homer, Ilias 21, 149.-158 Homer, Ilias 16, 287.-28S. 218 Homer, Ilias 17, 345.-350. 219 Ilias, 2,298.; Strabon HI/150. 220 Strabon HI/150. 217

221

Herodot V/9.

Na prvi se pogled čini da su ovi navodi Herodota u proturječnosti ako s jedne strane govori o Sigunima s onu stranu Dunava i s onu stranu Trakije, koja se sterala do Dunava, a malo dalje kaže da su se Siguni širili do Veneta na Jadranskom moru. To u biti znači da su se Siguni širili istočno od rijeke Dunava, a Veneti su bili zapadno od Dunava koji su se širili do Jadranskog mora. U četvrtoj knjizi kaže Herodot da je Dunav najveća rijeka koju poznaje, da ima isti vodostaj kako ljeti tako i zimi i da 222 protječe kroz čitavu Europu i utječe uz stranu Skitije u Crno more. Herodotova Skitija se nalazila južno od srednjeg toka rijeke Dunava, a ta Skitija odgovara područjima Panona odnosno Veneta. Arheološka istraživanja su potvrdila da je lijevo od Dunava postojala materijalna kultura koja se pripisuje Medijcima. T. Sulimirski navodi da Herodotov opis odgovara arheološkim nalazima alata u mjestu Szentes u 223 dolini rijeke Tise. Sve nam to govori da je medijsko pleme Siguna bilo s onu stranu Dunava, a s ovu stranu su bili Veneti odnosno Panoni. Herodot je rekao da si on ne može objasniti kako su ti Medijci došli na Dunav. Njih se može međutim objasniti u vezi sa seobom Skita u Mediju kada su tjerali Kimere i pobijedili Medijce. U Mediji su ostali 27 godina, ali su bili odani pijančevanju pa su ih Medijci pobijedili. Tako se vraćaju natrag u Panoniju, a s njima se seli i jedan dio Medijaca u područje današnje jugoistočne Mađarske. Da su se Veneti širili do Dunava dokazuje najbolje trgovina jantarom. Plinije je naime rekao da Germani dovoze jantar u provinciju Panoniju, a odatle su ga širili Veneti, koje su Grci nazivali Eneti, a živjeli su u obližnjoj Panoniji i na Jadranskom moru.224 Trgovačka se razmjena vršila kod grada Petronella na Dunavu kraj Beča. Ako Herodot već u prvoj knjizi govori o Venetima u Iliriji,225 a za Grke se Ilirija širila do Dunava, onda nema sumnje da je Herodot stavljao Venete kao susjede Siguna na Dunavu. Poznato je da je Homer spominjao u trojanskom ratu Venete i da se u znanosti nagađalo odakle ovi Veneti u Troji. O. Menghin se poziva na H.

Schmidta gdje ovaj tvrdi da trojanski nakit pokazuje jasne veze s donjim 226 Podunavljem - naročito vitičasti koluti. To znači da su Veneti došli iz Panonije. Nadalje nam je na južnoj strani Dunava poznata arheološka kultura sojenica iz mlađeg kamenog doba (neolitika) između 5000. - 2500 pr. Kr. čiji su nosioci bili Veneti a u brončano doba u vremenu od 2500. kultura žarnih polja čiji su nosioci bili isto Veneti, odnosno Slaveni. 227 Na srednjem Dunavu Herodot spominje Skite, tamo gdje se kasnije pojavljuju Veneti ili Panoni, odnosno Slaveni. To potvrđuje Nestor kad kaže da su Grci nazivali područje Slavena na Dunavu Velikom Skitijom: 228 'To cn зваху OT FpeKt Великал скусјљ". Veneti na Dunavu i njegovim južnim pritocima su čvrsto uporište tvrdnji o autohtonosti Veneta, pa se Nestorovi navodi o najstarijem obitavanju Slavena na Dunavu, odnosno na desnom porječju srednjeg Dunava pokazuju ispravnim. U VI. st. po. Kr. spominje Venete Jordanes u Panoniji od grada Novietunuma, današnjeg mjesta Drnovo kod Krškog nedaleko današnje hrvatsko-slovenske granice i Mursijanskog (Osiječkog) jezera do Dnjestra a na sjeveru do rijeke Visle koje on naziva Slavenima jer kaže da se ime Veneta mijenjalo prema njihovim različitim plemenima i sjedištima ali su najglavnija imena imali Slaveni i Anti.229 To znači da je Jordanes prvi počeo govoriti o Venetima na Dunavu kao kolektivnom imenu za Slavene u Panoniji.230 Nadalje kaže Jordanes da je istočnogotski kralj Teoderik Veliki (471.-526.) krenuo u rat protiv Veneta, koji su doduše potjecali od jednog plemena, ali su imali tri imena Veneti, Anti i Slaveni.231 Kada je išao prema Italiji, prvo je došao u Srijemsku Mitrovicu, ušao u susjednu Panoniju i stupio na tlo Veneta.232 Ovo je krunski dokaz da se Slaveni još u V. st. po. Kr. spominju kao Veneti jer

222

Herodot IV/49. Sulimirski, T., Die Skythen in Mittel- und Westeuropa. In: Bericht über den V. internationalen Kongress für Vor- und Frühgeschichte Hambrug vom 24. Bis 30. August 1958.. Berlin 1961., Str. 795. 224 "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius 37,43.) 225 Horodot 1,196

223

226 „Der trojanische Schmuck weist klare Beziehungen zu den unteren Donauländern auf; vor allem die sogenannte Lockenringe sind zu nennen". Menghin, 0., Weltgeschichte der Steinzeit, Wien 1931., S. 447; Schmidt, H., Troja, Mykene, Ungarn. Zeitschrift für Ethnologie XXXVI, 1904, S. 616. 227 Herodot IV/49. 228 Повесљ временних лет, стр. 14. 229 "Sclaveni a civitate Novitunense et lacu qui appellatur Mursianus usque ad Danastrum et in boream Viscia tenus commorantur". str. 106. Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium. T. L, Moskva 1991. str. 22.; Jordanes. Gotengeschichte. Ausgabe W. Martens. Leipzig 1913.III. 17. 230 Polascheck, E., Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. Stuttgart 1955., Str. 698-699. Isto, Jordanes. V. 35. 232

Isto, Jordanes. LVII. 292.-293.

krajem VI. st. nestaje ime Veneta i sada ostaje samo ime Slaveni. Također nam je to ujedno i dokaz da su se pod imenom Panoni shvaćali Veneti, odnosno Slaveni. Navodi Jordana koji govori o Venetima i u Panoniji i na rijeci Visli se savršeno podudaraju i s navodima Plinija koji isto govori o Venetima u Panoniji i na rijeci Visli, ali on govori i o Venetima na Jadranskom moru. Da su Veneti odnosno Slaveni još u V. st. boravili u okolici Bjelovara, pokazuje Jordanov navod kad kaže da su Istočni Goti nakon propasti Hunskog Carstva 453./454. obitavali u Panoniji i da je jedan od gotskih vođa Valamer imao područje između rijeka Aqua nigra i Skarniunga: "Nam Valamer intra Scarniungam et Aqua nigra fluvios".233 A. Alföldi je mislio da se kod rijeke Aqua nigra radi o rijeci Karašici nuzgrednoj rijeci sjeverno od rijeke Drave i današnjoj rijeci Feketeviz u Mađarskoj i da to ime dolazi od turskog imena Karasu = Crna voda.234 Ovo se mišljenje mora zabaciti jer Turaka u V. st. nije još bilo u Panoniji. L. Schmidt je isto protiv takve etimologije pa misli na rijeku Raab (Arabon, Hrapa).235 Neki su autori s pravom mislili da je ime ove rijeke prijevod iz nekog barbarskog jezika.236 Taj barbarski jezik u Panoniji je mogao biti samo panonski, venetski, odnosno slavenski, a Aqua nigra nije ništa drugo nego prijevod slavenskog naziva Crne rijeke. Problematika postoji u tome što imamo danas u Hrvatskoj između Save i Drave više rijeka sa nazivom Crna rijeka. Prvo postoji Crna rijeka, uporedna rijeka rijeke Velike Čavlovice, a onda rijeke Ilove u općini Bjelovar i rijeke Gline kod Gline.237 Čini se da se u prvom redu mora misliti na okolicu Bjelovara jer na gotsko podrijetlo upućuje i današnje ime mjesta Gudovac, a kod Zagreba Gudci. Rijeka Scarniunga još nije riješena, ali po mišljenju L. Schmidta jnorala je biti nuzgredna rijeka, rijeci Savi.238 Već smo naglasili da se u Životopisu sv. Kolumbana govori o Venetima odnosno Slavenima u Panoniji gdje je misionirao sv. Kolumban i njegovi učenici opat Martin, sv. Amand i

Babo.239 Mansi govori o venetskom koncilu "Condlium Veneticum" 463. za vrijeme pape Hilarija.240 Nadalje se spominje 511. "ecclesia Venetica", "Modestus episcopus de Venitus" ili "episcopus ecclesiae Venetecae", a u životopis sv. Albina (529.-550) "in Venetensi" dok Grgur iz Tura spominje "Veneticam urbem", "Venetus civitatem", "Eunium episcopum Veneticae" ili "civitatem suam Veneticam".241 Ova nam istraživanja dopuštaju zaključak da su Eneti ili Veneti nastavali srednje južno porječje Dunava do Vardara i da u vezi s Venetima postoji kontinuitet kulture sojenica, kulture jantara i kulture žarnih polja. O tome svjedoče antički pisci Herodot u V st. pr. Kr., Strabon (63. pr. Kr.-26. po. Kr.), Plinije (23./24.-79. po. Kr.) i Teodorik Veliki (471.-526.) sve do Jordana. U svezi s time je važno spomenuti da se Justinijan (527.-56S.) naziva vladaocem Anta, kad kaže: "In nomine domini nostri Jesu Christi dei omnipotentis imp. Caesar Flavius Justinianus Alamannicus, Gothicus, Francicus, Germanicus, Anticus, Alanicus, Uuandalicus, Africanus pius felix inclitus victor ac triumphator semper Augustus".242 To znači da se kontinuitet imena Veneta u Panoniji prekida istom u VI. st. po. Kr. kad nastaje ime Slavena.

1.2. Veneti u Troji Iako se najstarije spominjanje Veneta datira u vrijeme trojanskog rata 1184. pr. Kr. kad Homer spominje u drugom pjevanju Ilijade "zemlju Eneta gdje divlje rastu gubice",243 mnogi su znanstvenici smatrali da su trojanski Veneti najstariji Veneti, iako Homer nije spominjao zemlju Eneta odnosno Veneta u Troji. Iz zemlje Eneta je kralj Pilaimen doveo Paflagone u trojanski rat, gdje su bili na strani trojanaca i gdje je njihova kralja ubio Menelaos.244 U 13. pjevanju Ilijade kaže Homer da je kralja

233

Jordanes, De origine actibusque Getarum. Ausgabe Th. Mommsen in: Monumenta Germaniae historica, Auctores antiquissimi 5, l, 268. 234 Alföldi, Α., Der Untergang der Römerherrschaft in Pannonien. B. 2. Berlin/Leipzig 1926. str. 104. 235 Schmidt, L., Die Ostgermanen. München 1933., str. 270. 236 Alföldi, A., Der Untergang..., str. 104. 237 Dickenmann, E., Studien zur Hydronymie des Savesystems I. 2. Aufl. Heidelberg 1966., str. 79. 238 Isto, Schmidt, L., Die Ostgermanen., str. 270.

239

Pantelić, S. Hrvatska Krstionica. Split-Mainz 2000., str. 52.-53. Mansi. Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio. Parisiis. 1901., p. 951. 241 Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. 15. Halbband. Stuttgart 1955. str. 707. 242 Corpus testimoniorum., str. 262. 243 Homer, Ilias, Ausgabe H. Rupe. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1994. 2, 852. 240

244

Homer Ilias, 5, 576-578.

Pilaimena pratio njegov sin Harpalije u rat u Troju i da se nikada više nije vratio u zemlju svojih otaca.245 Nas ovdje naročito zanima pitanje gdje je bila zemlja otaca sina kralja Pilaimena gdje su bili Veneti, u kojoj su, po navodima Homera, rasli divlji

konji.

Neki su autori smatrali da Homer govori o Paflagoniji u sjevernom dijelu Male Azije gdje se nalazila i Troja, ali on nigdje ne spominje zemlju Paflagoniju nego samo Paflagone koji su došli iz zemlje Eneta.246 Paflagonija se spominje istom nakon trojanskog rata na sjeveru Male Azije između današnjih rijeka Filyos i Kizil u Turskoj. To je područje još u V. st. pr. Kr. bilo pod perzijskom vlašću. Paflagoni su se morali doseliti sa drugim narodima iz Europe. Plinije kaže da su neki autori govorili da su plemena Mezi, Brigi, Tini, Mizi, Frigi i Bitini doselili iz Europe u Malu Aziju.247 Herodot spominje u Maloj Aziji uz Paflagone i Dorije.248 Doriji su se sigurno doselili iz jugoistočne Europe. Plinije kaže izričito da je Kornelije Nepo mislio da su Veneti u Paflagoniji potjecali od istoimenih Veneta u Italiji.249Kornelije Nepo govori o Venetima u Paflagoniji, koja se zvala i Pilemenija i zahtijeva da se te Venete ima smatrati potomcima istoimenih Veneta u Italiji.250 Prema tim navodima bi Veneti došli u Paflagoniju i u tojanski rat iz Italije. Homer govori da su Paflagoni došli u Troju sa svojim kraljem iz zemlje Eneta: Rimski pisci Tit Livije (59. pr. Kr.-17. po. Kr.) i Vergil govore obratno, da se nakon zauzimanja Troje grozno postupalo s Trojancima i da je Antenor došao s mnoštvom Eneta, koji su zbog unutrašnjih nemira bili protjerani iz Paflagonije, izgubili svoga kralja Pilemena pred Trojom te 251 tražili nova sjedišta i vođu u unutrašnjosti zaliva Jadranskog mora.

245

Homer liias, 13, 643-645. Homer Ilias, 2, 851.-852. "sunt auctores transisse ex Europa Moesos, et Brygos et Thynos, a quibus appellentur Mysi, Phriges, Bithyni". Plinius Secundus Caius, Naturalis historia. Ausgabe. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1993. V/145. 248 Herodot 1/28. 249 "Enetos adicit Nepos Cornelius, a quibus in Italia ortos cognomines eorum Venetos credi debere putat". C. Plinii Secundi, Naturalis historiae I.VI, II, 5. Darmstadt 1996. 250 "Ultra quem (fluvium Billim) gens Paphlagonia, quam Pylaemeniam aliqui dixerunt...quo loco Enetos adicit Nepos Cornelius, a quibus in Italia ortos cognomines eorum Venetos credi debere putat". Cornelius Nepos, Kurzbiographien und Fragmente. Hrsg. H. Färber. Erlangen 1952., fragm. 24. 251 "lam primum omnium satis constat Troia capta in ceteros saevitum esse Troianos.. casibus deinde variis Antenorem cum multitudine Enetum, qui seditione ex Paphlagonia pulsi et sedes et ducem rege Pylaemene ad Troiam amisso quaerebant, venisse in

246 247

Na pitanje, dakle, gdje je bila zemlja Eneta u kojoj su po navodima Homera rasli divlji konji i gdje je bila zemlja otaca kralja Pilemena u koju se njegov sin nije nikada vratio, čini se da ne možemo zaključiti iz navoda antičkih pisaca. No budući da su Veneti i Panoni sinonim, a za Panone znamo da su došli u Troju, to je jasan dokaz da su i Veneti došli iz Panonije. Homer spominje zemlju Eneta iz koje su došli Paflagoni. Iz toga podatka možemo zaključiti da su i Paflagoni došli u Troju iz Panonije. Za vrijeme desetogodišnjeg rata je nastala i zemlja Paflagonija u blizini Troje a s njima su bili u zajednici i Veneti. Sada dolazi među rimskim piscima do neslaganja jer Kornelije Nepo kaže da su ovi Veneti u Paflagoniji kod Troje potjecali od istoimenih Veneta u Italiji. To bi značilo da su Homerovi Veneti u Troji potjecali iz Italije i da je to bila zemlja otaca Harpalija sina Pilemena, ali Tit Livije i Vergil kažu da su ovi Veneti nakon trojanskog rata došli u Italiju. Iz ovih razloga bi dakle bilo nemoguće odrediti gdje je bila Homerova zemlja Eneta, kad ne bi ovo ime bilo isto kao i za Panone. Arheološke kultura jantara, sojenica i žarnih polja, čiji su nosioci bili Veneti odnosno Slaveni su stariji od trojanskih, pa je Homerova zemlja Eneta bila u Panoniji, odakle su došli u Troju. W. Tomaschek polazi isto od činjenice da jadranski Veneti potječu iz srednjeg Podunavlja, ali da je Veneta bilo i na sjevernoj granici Makedonije prema stranama Dardana u Metohiji kod Peći. On naziva krivo ove Venete ilirskim plemenom, dok ih na drugom mjestu naziva dalmatskim plemenom.252 I kod drugih se antičkih pisaca može naći podataka da se Veneti nazivaju i Dalmati, što je u svakom slučaju ispravno, ako se sjetimo navoda da su Veneti iz Troje došli s Antenorom na poluotok Hilis između Zadra i Splita. S druge strane se Veneti poistovjećuju s Panonima, koji su bili zajedno s Dardanima u trojanskom ratu. Rimski patricij Lucije Kornelije Sula je vodio ratove protiv Dardana i Veneta koje je podvrgao rimskoj vlasti.253 To znači da su Panoni i Veneti zapravo sinonim, i da su trojanski Veneti bili zapravo Panoni koji su došli iz Panonije. To će kanačno potvrditi i daljnja intimum mariš Hadriatici sinum". Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. 1987. Buchl. 1-3. 252 "Die adriatischen Veneti, welche schon Herodot als Illyrer hinstellt, dürfen wir keinsfalls aus Asien herleiten, da das illyrische Volksthum aus dem mittleren Donaugebiet stammt; als Personenname tritt Venetus allenthalben auf dalmatischen Boden auf. Es gab sogar an der Nordgrenze Makedoniens, zu Seiten der Dardaner und Triballer, Enetoi, welche etwa die Metohia von Pek inne hatten und für eine nasch Südost vorgedrungene Abtheilung der Dalmaten gelten müssen".Tomascheck, W. Die alten Thraker..., S. 26. 253 Appian Mithr. 55.; Tomaschek, W., Die alten Thraker... S. 27.

istraživanja, naročito prethistorijski dokazi kulture sojenica i kulture jantara na Dunavu. Te kulture postoje u srednjem Podunavlju već od 5000. godine pr. Kr. dok se u brončano doba od 2.500 pr. Kr. u istom području pojavljuje arheološka kultura žarnih polja. Svih su ovih kultura bili nosioci Veneti odnosno Slaveni. Zbog toga možemo zaključiti da je zemlja Veneta odakle su došli u Troju bila u antičkoj Panoniji od Dunava do Vardara.

Kada su Kelti 225. opet napali Rimljane, Insubriji i Boji su prešli na stranu Kelta, a Cenomani i Veneti na stranu Rimljana. Oni su im dali oko 20.000, a Japigi i Mesapiji oko 50.000 vojnika.260 Polibije navodi da su Veneti bili na strani Rimljana i 217. pr. Kr. kada je Hanibal napao Italiju i kad se jedan od zapovjednika u rimskoj vojsci zvao Gneus.261 Pod imenom Gneus se sigurno može govoriti o slavenskom imenu Gnjev. Rimljani su ostavili svojim saveznicima njihove zapovjednike pa nema razloga sumnjati da su Veneti odnosno Slaveni kao saveznici imali svoga zapovjednika Gnjeva. Ime Gnjev Gneus nam je poznato mnogo kasnije među polapskim Slavenima. Na izvoru rijeke Pad su se naselili Leei i Lebeci.262 Na južnom dijelu rijeke Pad su se naselili Anari, istočno od njih Boji a dalje prema Jadranskom moru Lingoni i na samoj obali Senoni. Lingoni, koje Polibije spominje u nizini rijeke Pad,263 su bili Slaveni jer se oni sele s rijeke Pad u Polablje, gdje ih poznajemo kao slavensko pleme. Za stanovnike oko rijeke Pad kaže da su stanovali u neutvrđenim selima i u kućama bez posebnih kućnih postrojenja. Spavali su na slami, a jeli uglavnom meso. Nisu ništa drugo radili nego ratovali i obrađivali zemlju. Njihov je život bio vrlo jednostavan. Druga znanja i sposobnosti nisu imali. Posjedovali su pojedinačno stoku i zlato, jer su to mogli nositi sa sobom dok su išli od mjesta do mjesta. Od posebne važnosti je bila za njih pratnja, jer su najviše cijenili i bojali se onoga koji je imao mnoge oko sebe veliku i stalnu pratnju.264 Na pitanje odakle su došli ovi Veneti u Italiju postoje uglavnom dva mišljenja, ali Strabon govori i o tri. Plinije se oslanja na navode Katona da su italski Veneti trojanskog podrijetla.265 To je Katon stvarno potvrdio.266 Njima se pridružio i Vergil koji je rekao da su Veneti došli u Italiju s pobjeglim Trojancima nakon trojanskog rata 1184. pr. Kr.267 Na daljnjem mjestu spominje njihove gradove Atina i Celina koji su nestali.268

1.3. Veneti u Italiji Nepobitna je činjenica da više antičkih pisaca govore o Henetima, Enetima odnosno Venetima u nizinama rijeke Po u Italiji. Pomponije Mela spominje Venete u Italiji do Karna, gdje su bili togatski Kelti, a onda italski narodi.254 Galija Cisalpina (Gornja Italija s ove strane Alpa) zvala se i Galija Togata prema nošnji toge. Ona se dijelila i na Galiju Transpadanu, s onu stranu rijeke Pad i Cispadanu južno od rijeke Pad.255 Grčki povjesnopisac Polibije (200.-120 pr. Kr.) je isto posvetio pozornost italskim Venetima, ali se nije bavio njihovim podrijetlom. Kad opisuje područje oko rijeke Pad, onda kaže da su Kelti živjeli u trgovačkim odnosima s Etruščanima i da su upoznali ljepotu te zemlje, bacili oko na nju i bez većeg razloga neočekivano s velikom vojskom napali Etruščane, protjerali ih iz zemlje i zauzeli je oko 400. godine pr. Kr. Oko izvora rijeke Pad su se naselili Leji i Lebekiji, iza njih Insubriji a uzduž rijeke Pad Cenomani.256 Prema današnjim istraživanjima su Cenomani živjeli na području s glavnim gradom Brixia, zapadno od Gardskog jezera.257 Nakon što je Polibije opisao gdje su živjeli Cenomani, nastavlja da je istočno prema Jadranskom moru živio vrlo stari narod Veneta koji se po običajima i nošnji samo malo razlikovao od Kelta, ali su drugačije govorili.258 Ovi su Veneti bili na strani Rimljana kad su Kelti opsjedali Rim 375. pr. Kr. Ušli su u zemlju Kelta, pa su Kelti morali napustiti osvajanje Rima. Veneti su sklopili ugovor s Rimljanima i vratili im grad natrag,259 no ipak je jedan dio Veneta ostao u blizini Rima. 254

"Carni et Veneti colunt Togatam Galliam, tum Italici populi". Pomponius Mela. De Chorographia. Hrsg. Brodersen K., Darmstadt 1994. Lib. II., Nr. 59 255 Sueton, Cäsarenleben. Hrsg. R. Häusler. Stuttgart 1986. Caesar 22. Anm 1. 256 Polibios, B. L, 11/17 str. 125. 257 Hubert, H., Les Celtes. 2. Bde. Paris 1932. 258 Polibios, B. L, 11/17. 259 Polibios, B. L, 11/18.

260

Polibios, B. L, 11/23. Polibios, B. L, IH/88. 262 Polibios, B. L, 11/17. 263 Polibios, B. L, II/18. 264 Polibios, B. L, II/18. 265 "Venetos Troiana stirpe ortos auctor est Cato". Plinius Secundus. HI/130. 266 "Venetos Troiana stirpe ortos auctor es Cato" Plinius, Naturalis historiae, 3,130. 267 Publius Vergilius Mara. Erklärende Gesamtausgabe v. Ch. G. Heyne u. G. P.E. Wagner, 4 Bde. 1830 bis 1833, Nachdruck 1968. Aenea I 242.-249. 268 "Venetis Atina et Caelina". Plinius HI/131. 261

Prema navodima Tita Livija došli su Eneti i Trojanci u sjevernu Italiju, protjerali Euganeje koji su obitavali između mora i Alpa i uzeli ta mjesta za svoja sjedišta. Mjesto, gdje su prvi put došli na kopno nazvali su Troja, županija se zvala trojanska a sav narod su zvali Venetima.269 Tit Livije smješta italske Venete u susjedstvo s Etruščanima, isto kao i Plinije, i kaže da su imali svoju koloniju od rijeke Pad do Alpa.270 Na drugom mjestu kaže za godinu 302. pr. Kr. da je Kleonim sa svojom grčkom flotom jedrio pokraj Brindizija, da su ga vjetrovi tjerali sredinom Jadranskog mora, gdje su s desne strane obitavali zloglasni gusarski narodi Iliri, Liburni i Histri pa je tako došao duboko u zaljev do obale Veneta.271 Strabon ne govori da bi trojanski Veneti potjecali iz Italije, nego kaže da su jedni tvrdili da ovi italski Veneti potječu od istoimenih Kelta na oceanu, a drugi da su se ti Heneti nakon Trojanskog rata spasili s Antenorom iz Paflagonije u području nizine rijeke Pad.272 Kao dokaz navodi uzgoj konja, koji spominje i Homer kad kaže: "Iz zemlje Eneta, gdje divlje rastu gubice".273 I kod Helena je henetski (venetski) uzgoj konja bio poznat. Njihova čitava zemlja obiluje rijekama i močvarama, a najveća rijeka je Pad. K tome dolazi i blizina mora.274 Strabon smješta italske Venete na rijeku Pad jer kaže da Padska nizina završava s Venetima.275 Na daljnjem mjestu kaže isto da su Kelti i Veneti obitavali u Padskoj nizini i južno od rijeke Pad.276 Akvileja je bila veliko trgovačko mjesto koje je bilo otvoreno i Henetima i ilirskim narodima s rijeke Dunava. Ovi donose proizvode mora, vino i ulje u drvenim sudovima na teretnim kolima i ulje, a oni robove, stoku za klanje i kožu. Akvileja leži izvan henetske granice. Granicu stvara rijeka Tagliamento do

grada Noreje (danas Neumarkt).277 Na daljnjem mjestu govori Strabon da su područja oko rijeke Pad nastavali djelomično Veneti, a djelomično Istri do Pule.278 Veneti su u Italiji, prema navodima Strabona,dobili rimsko građansko pravo pa su nazivani Rimljanima.279 Mate Suić polazi od pretpostavke da se Akvileja nalazila na graničnom području između Veneta i Histra, jer mnogo kasnije Pavao Đakon piše da je Akvileja na početku venetske zemlje.280 Granica prema M. Suiću između Histra prema Venetima je bila rijeka Timav.281 Plinije spominje Venete u porječju rijeke Pad u Italiji između Etruščana i Karna kad nabraja: "Tusci, Veneti, Carni".282 Na daljem mjestu kaže da je u zemlji Veneta bila kolonija Ateste (Este) i gradovi Acelum (Asolo), Patavium (Padova), Opitergium (Oderzo), Belunum (Belluno) i Vicecia (Vicenza).283 Venetska mjesta Atina i Celina su nestala.284 Solin je rekao da je Antenor osnovao Padovu a Diomed Arpos i Benevent.285 Vergil je rekao da su Veneti došli u Italiju s odbjeglim Trojancima nakon trojanskog rata 1184. pr. Kr.286Jedini je Kornelije Nepo govorio obratno da su Veneti u Paflagoniji potjecali od istoimenih Veneta u Italiji.287 Izgleda da bi se morali prikloniti većini antičkih pisaca da su italski Veneti doselili u Italiju nakon trojanskog rata 1184. pr. Kr.

277

269

"Euganeisque, qui inter mare Alpesque incolebant, pulsis Enetos Troianosque eas tenuisse terras. Et in quem primum egressi sunt locum, Troia vocatur pagoque inde Troiano nomen est: gens universa Veneti appelati". Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. 1987. Buch 1.1-3. 270 "trans Padum omnia loca excepto Venetorum angulo, qui sinum circumcolunt mariš, usque ad Alpes tenuere". Titus Livius. Römische Geschichte. Ausgabe H. J. Hillen. Darmstadt 1991. Buch V. 33,10. 271 "Circumvectus inde Brundisii promunturium medioque sinu Hadriatico ventis lacus... dextra Illyrii Liburnique et Histri, gentes ferae et magna ex parte latrociniis maritimis infames, terrerent, penitus ad litora Venetorum pervenit. Livius X, 2,4. 272 Strabo V/212. 273 Homer, Ilias. Hrsg. Rupe H., Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt 1994. 2,852. 274 Strabo V/212. 275 Strabo V/211. 276 Strabo V/212.

Strabo V/214. Strabo V/216. 279 Strabo, V/210. 280 "huis Venetiae Aquileia civitas extitit caput". Pauli historia Langobardorum. 11,14.; Suić, M., Odabrani radovi, str. 79. 281 Isto, Suić, M. Odabrani radovi, str. 83. 282 Plinius Secundus. Naturalis Historiae, Lib. IH/38. 283 "Venetorum autem Ateste et opida Acelum, Patavium, Opitergium, Belunum i Vicetia". Plinius Secundus. IH/130.. 284 "In hoc situ interiere..ex Venetis Atina et Caelina". Plinius IH/131. 285 C. lulii Solini. Colectanea rerum memorabilium. Ed. Th. Mommsen. Berlini 1958. 33, 15.16. 286 Publius Vergilius Maro. Erklärende Gesamtausgabe v. Ch. G. Heyne u. G. P.E. Wagner, 4 Bde. 1830 bis 1833, Nachdruck 1968. Aenea I 242.-249. 287 "Enetos adicit Nepos Cornelius, a quibus in Italia ortos cognomines eorum Venetos credi debere putat". C. Plinii Secundi, Naturalis historiae I.VI, II, 5. Darmstadt 1996. 278

1.4. Veneti u Galiji Kad se govori o Venetima u Galiji, onda se misli na one Venete koji su nakon propasti Troje došli u područje današnje Francuske, u provinciju Bretanju, sjeverno od rijeke Loire. Strabon je bio prvi koji se bavio pitanjem jesu li galski Veneti stariji od Veneta u Italiji. Na to pitanje nije dao konačan odgovor jer kaže da galske Venete smatra praočevima onih na Jadranskom moru jer su i ostali Kelti u Italiji gotovo svi došli s onu stranu Alpa, ali ih se zbog istog imena smatra Paflagoncima. Strabon nastavlja dalje da ne govori o tome kao o čvrstoj tvrdnji, nego kaže da je u istim stvarima dovoljna vjerojatnost.288 To je Strabon ispravno zaključio jer malo kasnije kaže da se jedan dio Veneta nakon trojanskog rata s Antenorom spasio došavši na Ocean (Atlantski ocean).289 To znači da su i galski Veneti i Veneti na Jadranskom moru došli iz Troje, kad o Keltima još ništa ne znamo. U biti je sporedno jesu li galski Veneti bili praočevi italskih Veneta ili su italski Veneti bili praočevi galskih Veneta jer su se i galski i italski Veneti doselili na navedena područja nakon Trojanskog rata, pa je zato od važnosti pitanje praočeva trojanskih Veneta. Praočevi tih Veneta su mogli biti samo Veneti u Panoniji kao nositelji najstarijih kultura sojenica i jantara a kasnije kulture žarnih polja. Vrlo je važno da se i kod galskih Veneta pojavljuje kultura žarnih polja koju O. Menghin datira u rano brončano doba.290 Strabon govori da je Cezar vodio ratove protiv galskih Veneta jer su mu htjeli zakrčiti morski put u Galiju gdje su trgovali. No Strabon kaže da ih je Cezar lako pobijedio.291 Plinije spominje Venete u Galiji Lugdunensis između Loire i Seine292 te venetske otoke na Atlantskom oceanu, koji Plinije naziva Galskim oceanom.293 Cezar isto spominje Venete na Atlantskom oceanu protiv kojih je vodio ratove.294 Dio Kasije kaže da je Cezar poduzeo vojnu protiv Veneta na oceanu 56. g. pr. Kr. Ovi su Veneti naime uhitili rimske vojnike koji su išli kupovati žito, a onda i poslanike

koji su zbog toga došli k njima. Za razmjenu su tražili njihove taoce. No Cezar je bio protiv toga pa je poslao trupe u različitim smjerovima. One su trebale opustošiti vlasništvo onih koji su se priključili pobuni Veneta i tako spriječiti da si međusobno pružaju pomoć. Druge su trupe trebale paziti na područja saveznika i da se ne bi uzurpirali. Cezar je išao sam protiv Veneta. U tu je svrhu dao na kopnu izgraditi brodove koji su bili od starine prikladni za more i doveo ih rijekom Liger (Loire). Dio Kasije opisuje da su gradovi Veneta bili zaštičeni od mora pa ih je bilo teško napasti. Veneti su ipak bili svladani jer su imali velike teško pomične brodove pa su ih Rimljani djelomično i zapalili. Tako je jedan dio njih bio poubijan a drugi su bili odvedeni u ropstvo.295

1.5. Veneti na Baltiku Baltički Veneti nam čine najveći problem jer su neki autori smatrali da su oni najstariji, a oni su zapravo najmlađi, jer ne možemo uspostaviti kontinuitet s trojanskim Venetima. Već smo naglasili da je Ferdo Šišić rekao da se Slaveni u povijesti javljaju razmjerno kasno. Pisci iz ranijeg rimskog carskog doba (Plinije, Tacit i Ptolomej) nazivaju ih Venedima i smještaju u područje gornje Visle.296To bi značilo, po Šišiću, da su baltički Veneti najstariji, a to nije ispravno, jer se najstariji Venti spominju kod Homera u XII. st. pr. Kr. Panonske Venete potisnuli su već Kelti u III. st. pr. Kr. jer Piteas spominje Venete po navodima Plinija u III. st. pr. Kr. na Baltiku. Plinije Stariji (23./24. - 79. po. Kr.) spominje Slavene pod imenom Venedi u porječju donje Visle u susjedstvu sa Sarmatima i Skirima i kaže da su neki govorili da do rijeke Visle obitavaju Sarmati, Venedi, Skiri i Hiri.297 Prema Pliniju se može zaključiti da su područja Veneta bila od istočnog dijela Baltičkog mora, tj. od Finske do ušća rijeke Visle.298

258

Strabo, IV/195. Strabo,V/212. 290 "Die Brandgräber der Bretagne dürften zumeist schon frühbronzezeitlich sein". Menghin, O., Weltgeschichte..., S. 407. 291 Strabo, IV/195.; Cezar, De bello Gallico 3,13. 292 "Lugdunensis Gallia habet Lexovios, Veliocasses, Caletos, Venetos, Abrincatuos, Ossismos, flumen darum Ligerem (Loire)" Plinius N/107. 293 "Oceanus...Gallicus insulae conplures ..quae Veneticae appellantur". Plinius IV/109. 294 Caesar. De bello Gallico. Ausgabe Oppermann, H., I960. II 34, III 8. 289

295

Cassius Dio. Römische Geschichte. T. II. Ausgabe Veh. O., Zürich-München 1985. B 39 40-43. 296 Šišić, F., Pregled povijesti..., str. 69. 297 "Quidam haec habitari ad Vistlam usque fluvium a Sarmatis, Venedis, Sciris, Hirris tradunt". Plinius Secundus. Naturalis Historiae. Ausgabe G. Winkler. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1988. Lib. IV/97. 298 Plinius. Naturalis historiae 1/97.

Tacit spominje Venete kad kaže da nije siguran bi li narode Peucine, Venete i Fince pripojio Germanima ili Sarmatima.299 Dalje kaže da su Veneti mnogo običaja preuzeli od Peucina i da su do Peucina i Finaca vršili pljačkaške pohode.300 Ipak je Tacit bio skloniji Venete pripojiti Germanima jer grade kuće, nose štitove i idu rado pješke, protivno od Sarmata, koji su kod kuće, na kolima i konjima.301 Ptolomej stavlja Venete koje on naziva Uenedai,302 na desnu stranu donjeg toka rijeke Visle, na obalu Baltičkog mora, na Gdanski zaljev, koji on naziva Venedski zaljev, jer kaže da europska Sarmacija graniči na sjeveru sa Sarmatskim oceanom, s Venedskim zaljevom "Ouenedikon kolpon".303 Na daljnjem mjestu kaže da je europska Sarmacija opkoljena s Venedskim gorjem304 (istočnopruski primorski plato). U svakom slučaju radi se o najzapadnijem narodu na rijeci Visli i Baltičkom moru. Po navodima Ptolomeja niže od Veneta na rijeci Visli su obitavali Gitoni a onda Fini, Suloni, Frugundioni i Avarini na izvoru rijeke Visle. Niže od njih su obitavali Ombroni, Anatofrakti, Burgioni, Arsieti, Saboki, Piengiti i Biesi oko Karpata. Istočno ponovo ispod Veneda su bili Galindi, Sudini i Stavani do Alana. Ponovo po gorju ispod Venedskog zaljeva slijedili su Velti (Vilci), pa više njih Osi, zatim prema sjeveru Karboni a istočno od njih Kareoti i Sali. Za njima Geloni i Hipopodi i Melanhleni, za njima Agatirsi, za ovima Aorsi i Pagiriti, a za njima Savari do Ripejskih gora.305

su Gotini (Goti). Istočni susjedi Veneda su bili zapadni Balti (Galindi i Sudini). Kako su se daleko prostirale zemlje Veneda na jugoistok nije moguće utvrditi".307 Možemo reći da se svi navodi naselja Veneta ili Veneda prema Pliniju, Tacitu i Ptolomeju imaju locirati u jugoistočnom dijelu Baltičkog mora. Odavde se širi njihova granica prema istoku sjeverno do Peucina, jer su vršili pljačkaške pohode protiv Peucina koji su obitavali sjeverno od Karpata i njima susjednim Fincima. Svi nam ovi navodi ne daju za pravo zaključiti da bi baltički Veneti bili najstariji jer ne možemo uspostaviti kontinuitet s trojanskim Venetima, pa jedina mogućnost ostaje da su baltički Veneti doselili iz Jadrana i Panonije na sjever istom pod pritiskom Kelta i Rimljana od III. st. pr. Kr. do I. st. po. Kr.

Grčki pisac Markanos isto govori o Vendskom zaljevu "Ouenedikon kolpon" na Sarmatskom (Baltičkom) moru.306 Zaključno kaže V. V. Sedov: "Venedi se mogu na temelju tih podataka lokalizirati u bazenu Visle, na obalama Baltičkog mora i na karpatskom gorju iza kojeg su živjeli Peucini i Bastarni. U samoj donjoj Visli obitavali 299 "peucjnorum Venethorumque et Fennorum nationes Germanis an Sarmatis adscribam dubito". Tacitus Germania. Ausgabe E. Fehrle. München 1929. 46. JOD "venet;j rnultum ex moribus traxerunt; nam quicquid inter Peucinos Fennosque silvarum ac montium erigitur latrociniis pererrant". Tacitus, Germania. 46,1. 301 "hi tarnen inter Germanos potius referuntur, quia et domos figunt et scuta gestant et peditum usu ac pernicitate gaudent: quae omnia diversa Sarmatis sunt in plaustro equoque viventibus". Tacitus, Germania. 46.2 302 Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe 0. Cuntz. Berlin 1923. 3,5. 303 Ptolomej, Geografia III.5.7. Corpus testimoniorum...str. 51.; Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe 0. Cuntz. Berlin 1923. III 5.7 3(M Ptolomej III. 5.1. 305 Ptolomej III. 5.7-10. 306 Markianos 2,38 - Griechische und Lateinische Quellen zur Frühgeschite Mittelalters. B. IV. Ausgabe J. Hermann. S. 230-231.

1.6. Veneti u Karantaniji Venete u Karantaniji nije nitko spominjao kao pretke Slovenaca pa su slovenski znanstvenici J. Šavli i M. Bor sigurno u tom pitanju najzaslužniji. Dok su dosadašnja znanstvena mišljenja polazila od pretpostavke da je u područjima istočnih Alpa u Karantaniji prije dolaska Slovenaca bilo naseljeno romansko stanovništvo, a prije njih Kelti, čini se da Jožef Šavli i Matej Bor zastupaju suprotno mišljenje da su Veneti kao predci Slovenaca autohtoni na današnjem tlu,308 da su starosjedioci ("Alteingesessenen").309 To bi bila prekretnica za slovensku znanost o podrijetlu Slovenaca, ali J. Šavli i M. Bor nisu naročito pouzdani, jer pokušavaju novo učenje o autohtonosti Slovenaca ugrađivati u zastarjelo mišljenje da je pradomovina Slavena bila u područjima zapadne Rusije ili da su se Slovenci doselili iz srednje Europe. To je bio povod postaviti pitanje jesu li su Slovenci autohtoni na današnjem slovenskom tlu u pravom smislu autohtonosti ili su oni doseljenici iz zapadne Rusije ili istočnog dijela srednje Europe? 307

«венедов следует локализоваљ в бассеине Висли между побережвем Балтииского морл и Карпатскими горами, за котормми жили певкинв: и бастарну. Самие низоввл B ислв! заселили готини (ΓΟΤΒΙ). Β осточнмми соседлми венедов, очевидно, били западние балта (галинди и судини). Как далеко простиралисв земли венедов на кзго-востоке, определитв не возможно.» Седов, Β. Β., Очерки по археологии славлн. Москва 1994., стр. 5. 308 "Für die slawische Herkunft der in den Ostalpen alteingesessenen Veneter und zugleich auch für die Bodenständgikeit der Slovenen..".. Šavli l, - Bor M., Unsere Vorfahren die Veneter. Wien 1988. S. 30. 309 Šavli, X, - Mor, M. isto, str. 149.

Kad govorimo o autohtonosti, možemo polaziti o dva shvaćanja toga pojma, i to o autohtonosti u pravom smislu riječi i autohtonosti kao plod razvoja na nekom tlu. S obzirom na autohtonost Slovenaca poznato je u znanstvenim krugovima da slovenski znanstvenik B. Grafenauer nije zastupao mišljenje o autohtonosti Slovenaca u pravom smislu autohtonosti, nego je, po njemu, autohtonost plod razvoja na nekom tlu. Prema njemu je neki narod izrastao miješanjem različitih starosjedilačkih, sastavnih dijelova i različitih doseljenika. Upravo je zbog toga neki narod autohton jer se uobličio ne kao prvi stanovnik, već kao plod razvoja na nekom tlu.310

Slavenima.311 Slovenci ne pripadaju južnim Slavenima nego srednjoj Europi dok su se južni Slaveni doselili iza Karpata iz zapadne Rusije iz močvara rijeke Pripjeta312 i slično. Također tvrde da se naziv Veneti ili Wendi rabi samo za zapadnoslavensku grupu, uključivo i Slovence.313 Dok smo s velikim oduševljenjem istraživali područje Norika, i pozdravili učenje o starosjedilaštvu Slovenaca, naročito kad J. Šavli i M. Bor lijepo nabrajaju antičke pisce koji su spominjali Venete, i to Homera, Herodota, Euripida, Sofokla, Polibija, Strabona, Ptolomeja, Pomponija Mela, Tacita, Tita Livija i Jordana, ali nas razočaravaju kad dolaze do potpuno besmislenog zaključka da je pradomovina Veneta bila u prostoru između Baltičkog mora i rijeke Visle, Dunava i srednjeg Dnjepra.314 Dalje kaže J. Šavli da tome ne proturječi u principu ni jedan znanstvenik, koji istražuje europsku prapovijest.315 Mi smo dokazali upravo obratno da su baltički Slaveni najmlađi Slaveni, jer ne postoji ^kontinuitet sa trojanskim Venetima pa se tu ne možemo složiti s J. Šavlijem. Toj zabludi mora proturječiti svaki znanstvenik koji dobro poznaje antičke pisce. Venete nije nikada ni jedan antički pisac spominjao negdje na Dnjepru. Najstariji antički pisci spominju Venete u Panoniji,v na Jadranskom moru, u Dalmaciji, Italiji ili Bretanji u Francuskoj. J. Šavli nigdje ne navodi da je Herodot spominjao Venete u Iliriji, na Dunavu ili u Dalmaciji. Činjenica je da je ovo spominjanje Slavena na jugu starije, pa pradomovinu Slavena i njihove iskone treba tražiti na desnom porječju rijeke Dunava a nikako na Baltičkom Moru, rijeci Visli ili na srednjem Dnjepru, odnosno Dnjestru u zapadnoj Rusiji.

Shvaćanje autohtonosti ili pradomovine kao plod razvoja na nekom tlu iz neke izmiješane amorfne mase treba odbaciti kao krivo shvaćanje autohtonosti jer autohtonost u pravom smislu riječi ipak traži da ne postoji stariji narod od onog kojega nazivamo starosjedilačkim ili autohtonim u nekom području. Ako i J. Šavli i M. Bor smatraju autohtonost u smislu B. Grafenauera koja nije autohtonost u pravom smislu onda se takva autohtonost treba odbiti jer bi to značilo prema J. Šavliju da su predci Slovenaca Veneti bili prvo u područjima zapadne Rusije, a onda u srednoj Europi, da bi se na kraju doselili u područje današnje Slovenije i tu postali autohtoni. Takva se autohtonost ne može prihvatiti. Venete međutim ne spominje ni jedan izvor u područjima zapadne Rusije, pa se ta zabluda o pradomovini Slavena mora zabaciti. Slovenci su autohtoni u pravom smislu riječi na današnjem slovenskom tlu. Prije nego prijeđemo na dokazivanje autohtonosti Slovenaca na današnjem slovenskom tlu, potrebno je u kratkim crtama prikazati teze J. Šavlija i M. Bora. Dok J. Šavli i M. Bor ustaju otvoreno u prilog o autohtonosti Slovenaca, čini se da u nekim mišljenjima ipak upadaju u nove ideologizme kada misle da je slovenski jezik jedan od najstarijih slavenskih jezika i da je jezikoslovna znanost utvrdila temeljne razlike između slovenskog i ostalih južnoslavenskih jezika pa slovenski jezik ne pripada po svome podrijetlu jezičnoj grupi južnih Slavena nego zapadnim, odnosno sjevernim

Grafenauer, B., Književni list, Ljubljana, 3.X. 1985.

311

"Das Slowenische gehört nämlich seinem Ursprung nach nicht zur Sprachgruppe der Südslaven, sondern zu jener der West-bzw. Nordslawen". Šavli, J., -Matej Bor, Unsere Vorfahren die Veneter, Wien 1988., str. 18. 312 "Sie (die Südslawen) waren ja - nach den geltenden Berichten - kaum aus dem russischen Flachland und aus den Sümpfen hinter der Karpaten gekommen" Isto, Šavli, J. - Bor, M., Unsere Vorfahren... str. 19. 313 "In den frühmittelalterlichen Geschichtsquellen bezieht sich die Bezeichnung Veneter, bzw. Wenden nur auf die westslawische Gruppe, einschließlch der Slowenen".. Šavli. J. - Bor. M., Unsere Vorfahren... str. 15. 314 "Alles deutet darauf hin, daß die Urheimat der Veneter im Raum zwischen dem baltischen Meer und der Weichsel, der Donau und des mittleren Dnjepr war, wo sie von Tacitus und Ptolomäus als großes Volk erwähnt werden". Šavli J., - Bor B. Unsere Vorfahen die Veneter. Wien 1988. S. 216. 315 "Dem widerspricht im Prinzip kein Gelehrter, der die europćische Urgeschichte erforscht". Isto Šavli l - Bor M., S. 216.

Na daljnjem mjestu govori J. Šavu da slovenski jezik pripada zapadnoj slavenskoj grupi praslavenskog plemena Veneta316 koji su se u istočnim Alpama naselili za vrijeme kulture žarnih polja. Upravo bi rečenica "Slovenci pripadaju praslavenskom plemenu zapadnih Slavena, koji su se naselili u istočnim Alpama za vrijeme kulture žarnih polja": ("Die Slowenen gehören, wie schon erwähnt, dem urslawischen Stamm der Westslawen an, die sich in die Ostalpen in der Urnenfeldzeit niederließen".317 ukazivala na zaključak da Slovenci nisu autohtoni u istočnim Alpama u pravom smilsu riječi, nego da su se doselili sa Zapada, pa se tu nalazi druga nedosljednost i zabluda J. Šavlija kad od autohtonosti Slovenaca stvara doseljenje. Istina je da su Veneti prema navodima J. Šavlija i M. Bora praslavenski narod, nosači kulture žarnih polja, ali se ne slažemo s time da bi oni oko 1200 g. pr. Kr. proizašli iz srednje Europe odakle je navodno potjecala i lužička kultura u jugoistočnoj Njemačkoj, jer su nosioci te kulture bili Veneti i Panoni iz Podunavlja. Predci Slovenaca su mnogo stariji na današnjem slovenskom tlu od 1200 g. pr. Kr. Na trećem mjestu pokazuje svoju nedosljednost J. Šavli kad govori o prodorima Slavena na Balkan u 2. st. po. Kr., te nakon sloma hunskog carstva. Jedna grupa Slavena dolazi po njegovim navodima, s istoka preko Karpata ili sa zapada preko Dunava i zapadne Panonije. Pouzdanije izvore o prodorima Slavena s istoka imamo za vrijeme Justinijana I (527.565.). Ovi su Slaveni prodrli sve do Grčke, na poluotok Peloponez i na neke egejske otoke. J. Šavli zaključuje da se iz tih Slavena koji su došli sa istoka postepeno stvorila grupa južnih Slavena.318 Istina je da je postojao povratak jednog dijela Slavena u VI. stoljeću, ali mi govorimo a autohtonosti Veneta kao i predaka Slovenaca i drugih slavenskih naroda jugoistočne Europe a to vrijeme zadire u mlađe kameno doba i kulturu sojenica već 5.000 godina pr. Kr. u međurječju Dunava. Neko postepeno stvaranje južnih Slavena istom u VI. st. po Kr. nema stvarno nikakva smisla. Da je J. Šavli spominjao rimsko osvajanje panonskih Veneta za vrijeme cara Augusta (30. pr. Kr. - 14. po. Kr.) i da je tvrdio da se u to vrijeme razbježao veliki dio Veneta iz Panonije i Slovenije prema istoku da bi se kasnije u II. i VI. st. vraćali natrag, dok je jedan dio ostao uvijek u svojoj iskonskoj domovini, onda bi imali za to 316

317 318

"Das Slovenische gehört seinem Ursprung nach den westslawischen Sprachen an, d.h. dem urslawischen Stamm der Veneter". X Savli - M. Bor., str. 100. Isto, l Šavli - M. Bor., str. 102. Šavli, l, - Bor, M., str. 9S.-99.

razumijevanja, ali mi govorimo o pradomovini Slavena, o njihovoj autohtonosti. Ako već prihvaćamo slijed J. Šavlija, ipak je otvoreno pjtanje jesu li Herodotovi Neuri bili Slaveni, kako on to misli. J. Šavli ide od pretpostavke da je današnja jezična grupa istočnih Slavena nastala od praslavenskog naroda Veneta odnosno Slovenaca, od kojih su se razdijelile posebne slavenske grupe, da se ovdje nije radilo o novim jezičnim nego o novim kulturnim grupama. Jedna takva grupa je bila oko 700.-400. pr. Kr. na gornjem Dnjestru i srednjem Dnjepru, Toj grupi su pripadali Neuri, koje spominje Herodot u V. st. pr. Kr. Od 400.-100 pr. Kr. nastale su druge kulture koje su u 2./3. st. po. Kr. išle prema sjeveru do rijeke Pripjet.319 To su čista nagađanja kao što su nagađanja da su Herodotovi Neuri identični sa Strabonovim Neruioi ili Nervima, za koje kaže Strabon da su germansko pleme: "Neruioi Germanikon ethnos".320 Prije se radi o Venetima, odnosno Slavenima koje potiskuju Kelti s Dunava već u III. st. pr. Kr. a onda u 1. st. pr. Kr. Rimljani pa bježe na istok na drugu stranu Dunava. Nije mi poznato, jesu li slovenski znanstvenici vršili onomastička istraživanja i tražili paralele između karpatskih imena mjesta i imena mjesta u današnjoj Sloveniji, ali je činjenica da takvih paralela sigurno ima, jer sam to mogao primijetiti u svojim putovanjim Karpatima. To je samo dokaz da je bilo bijega autohtonog slovenskog stanovništva pred Keltima i Rimljanima u Karpate i dalje na sjever, pa ako M. Bor i J. Šavli zastupaju mišljenje, da su se predci Slovenaca doselili u današnju Sloveniju, tu se ne radi o doseljenju nekih Neoslovenaca, nego o povratku manjeg dijela slovenskih izbjeglica iz iskonske domovine Slovenije pred Kejtima i Rimljanima. Daljnje netočnosti nailazimo kod J. Šavlija kad on govori da se ime Veneta odnosi na Praslavene i na zajedništvo između pojmova "indoeuropski" i "(pra)slavenski'1.321 Mi smo dokazali da su Veneti stariji od Indoeuropljana, pa se indoeuropski ne smije poistovjećivati s praslavenskim. Možda je upadno da J. Šavli poistovjećuje Venete sa Slovencima - "Volk der Veneter bzw. der Slowenen", 322a ne općenito sa Slavenima. Razlog 319

Isto, Šavli, J., - Bor M., str. 97. Strabo 4,3,4.; Grichische und lateinische Quellen..., B. I. S. 220.-221. 321 "Bei eingehenderen Studien kann man allerdings nicht vor der Erkenntnis weichen, daß sich der Name Veneter oder Wenden auf die Urslawen und auf den Zusammenhang zwischen den Begriffen 'indoeuropäisch1 und " (ur)slawisch1 bezieht". Šavli, X, - Bor M., Unsere Vorfahren die Veneter. Wien 1988. S. 93. 322 Isto, str. 97. 320

tome možemo tražiti samo u tome, što on nije istraživao pitanje gdje se imaju lokalizirati najstariji Veneti. On doduše navodi da je Homer spomenuo Enete ili Venete odnosno Slavene u Paflagoniji na sjevernoj obali Male Azije, ali ne istražuje njihovo podrijetlo u Paflagoniji. Sam se Šavli pita koliko može biti točno da su Veneti došli iz Paflagonije u pomoć Troji i da su nakon poraza došli s legendarnim vođem Antenorom u obalno područje sjevernog Jadrana. To se ne može sada sustavno istraživati".323 Upravo je to pitanje od presudne važnosti i u njemu su griješili i drugi znanstvenici jer su mislili da se najstarije spominjanje Veneta ima smjestiti u Paflagoniju, što nije točno. Ni u jednom izvoru ne stoji da su Veneti došli u Troju iz Paflagonije, nego se spominju u Paflagoniji nakon trojanskog rata kad su došli iz zemlje Eneta, odnosno Veneta.

Nero Klaudije Druzo ispod Recijskih Alpa. Vindelici su bili naoružani s amazonskim sjekirama, ali Horacije kaže da neće istraživati odakle ovaj običaj jer se ne mora sve znati.327 Tacit (55.-116. po. Kr. ) govori da su se Rimljani za vrijema Germanika borili protiv Reta, Vindelika i Kelta.328 On navodi zimski logor Rimljana u mjestu Vindonisa.329 Tu je bila XXI. legija.330 Radi se o današnjem mjestu Windisch na granici Njemačke i Švicarske.

Naša su istraživanja pokazala da su se Veneti u područjima današnje Slovenije nazivali Vindelici i da su ti Vindelici predci Slovenaca i starosjeditelji na današnjem slovenskom tlu, da su oni urođenici i da nisu nastali miješanjem različitih starosjedilačkih, sastavnih dijelova i različitih doseljenika. Veneti nisu imali samo ime Veneti, nego su se nazivali i drugim sličnim imenima. K. Zeus je bio mišljenja da u vezi s ovim imenom dolaze različiti oblici kao Veneti, Veneli, Venienii, Venicontes.324 Ovome su se mišljenju pridružili i drugi autori, kao O. Marti koji govori o rijeci Lech gdje se pojavljuju Veneti pod imenom Vindelici u Bavarskoj još u predrimsko vrijeme s glavnim gradom Augusta Vindelicorum (današnji Augsburg).325 Karl Sicha je zastupao mišljenje da su i Veneti i Vindelici bili Slaveni.326 Više antičkih pisaca spominju Vindelice u Alpama. Rimski pjesnik Horacije ( 65. - 8. pr. Kr.) spominje Vindelice koje je pobijedio Tiberijev brat

323

"Inwieweit es stimmen könnte, daß die Veneter aus Paphalagonien Troja zu Hilfe kamen und, nach dessen Sturz, unter dem legendären Anführer Antenor in das Küstengebiet an der Nord-Adria gelangte, kann an dieser Stelle nicht eingehend erörtert werden". J. Šavli - M. Bor., str. 107. 324 "mit Ableitung kommen vor Veneti, Venelli, Venienii, Venicontes". Zeuss, K. Die Deutschen und die Nachbarstämme. Heidleberg 1925., S. 229. 325 "Nach dem Gesagten berechtigen sowohl sprachliche als auch geographische Gründe dazu, in den Vindelicen, die schon in vorrömischer Zeit um den Lech herum saßen (ihr Hauptort in römischer Zeit war Augusta Vindelicorum, heute Augsburg), ebenfalls ein Wendenvolk zu erblicken". Marti, 0., Die Völker, str. 21. 326 Sicha K., Namen und Schwinden der Slawen, Leibach 1886,

Gaj Svetonije Trankvil (oko 70. po. Kr.) je rekao da su Reti, Vindelici i Salasi bili alpski narodi.331 To ponavlja i na drugom mjestu gdje kaže "Vindelico gentis Alpinas".332 On govori da je Tiberije pokorio Panoniju, Dalmaciju s cijelim Ilirikom, isto Reciju, Vindelice i Salase, alpske narode.333 U recijskom i vindeličkom ratu (15. pr. Kr.) je pobijedio alpske narode a u panonskom (12.-9. pr. Kr.) Breuke i Dalmate.334 Lucije Enej Flor (oko 120. po. Kr.) opisuje tako zorno rimski rat protiv Vindelika i drugih alpskih naroda da su njihove žene, kad im je ponestalo predmeta za bacanje na rimske vojnike, bacale na njih svoju djecu.335 Pseudo Aurelije Viktor, koji je pisao povijest rimskih careva do 360. godine kaže da je Tiberije pripojio rimskom narodu provincije Kantabra, Akvitana, Recija, Vindelika i Dalmata.336

327

"Videre Raetis bella sub Alpibus Drusum gerentem Vindelici, quibus mos unde deductus per omne tempus Amazonia securi dextras obarmet, quaerere distuli, nec scire fas est omnia". Q. Horatius Flaccus, carmina 4,4, 17-22 . Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 188. 328 "Raetorum Vindelicorumque et Gallicae". Tacitus annales 2,17,4. 329 Tacitus, Historien 4,61,3. Griechische und lateinische Quellen...B.III., S. 63. 330 Tacitus, Historien 4, 70,2. Griechische und lateinische Quellen...B.IIL, S. 71. 331 "Raetiam et Vindelicos ac Salassos, gentes Inalipanas", Sueton, Augustus 21,1 332 Sueton, Tiberius 9,2. 333 "Pannoniam , Delmatiam cum Illyrico omni, item Raetiam et Vindelicos ac Salassos, gentes Inalpinas". C. Suetonius Tranquillus. Augustus 21. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 189.. 334 "Raetico atque Vindelico gentis Alpinas, Pannonico Breucos et Dalmatas subegit" C. Suetonius Tranquillus, Tiberius 9,1-2. Griechische und lateinische Quellen...B. III S 191. 335 "quae fuerit Alpinarum gentium feritas, facile est vel per mulieres ostendere, quae deficientibus telis infantes suos adflictos humi in ora militum adversa miserunt" Florus 2,22,5.

Strabon kaže da su Vindelici i Helveciji obitavali do Panona.337 Prostore od Bodenskog jezera do Panona su prema navodima Strabona imali Reciji, Vindelici, Helveciji i Boji.338 Reciji i Norici su bili prema Italiji.339 Strabon je rekao da se rijeka Rajna ulijeva u veliko jezero gdje su obitavali Reciji i Vindelici koji su pripadali alpskim stanovnicima i plemenima s onu stranu Alpa.340 Na daljnjem mjestu kaže Strabon da su istočne i južne dijelove Alpa posjedovali Reciji i Vindelici. Među Vindelicima nabraja plemena: Likati, Kalutenati, Venoni, Escioni i Briganciji. Njihovi gradovi su Brigancij (Bregenz) i Kambodun (Kempten), nadalje Damasij i utvrda Likacija.341 Radi se dakle o Bodenskom jezeru kojeg Pomponije Mela naziva prema Venetima "lacus Veneticus".342 Sjeverno od Bodenskog jezera su, prema Strabonu, stanovali Venoneti (Vennonetes), Venoni (Ouennones) i Venosti u današnjem Vintschgau.343 Dalje govori Strabon o Bodenskom jezeru, na kojem postoji otok koji je Tiberije koristio kao bazu za vojne operacije protiv Vindelika.344

karnskim Alpama - "Alpes Carnicae", kojima je na jugu tekla rijeka Drava. Plinije je rekao da rijeka Sava izvire u karnskim Alpama.349Na daljnjem mjestu navodi Histriju do Karnije "Histria et Carnia" kad opisuje Italiju prema Alpama.350 Velej Paterkul kaže da je Tiberije podvrgao Recije, Vindelice, Norike, Panone i Skordiske.351

Eutropije je pisao za vrijeme cara Valensa (364.-378) pregled rimske povijesti "Breviarium ab urbe condita", gdje navodi da je Tiberije osim drugih naroda podvrgnuo i Vindelice i Salase u Alpama: "Vindelicos et Salassos in Alpibus".345 Rimski pjesnik Klaudije (375.-404.) spominje šume Vindelika i polja Norikuma koja je zaposjeo rimski vojskovođa Flavije Stiliho (365.-408.)346 Dio Kasije kaže da su Veniji (Ouenones, Ouennioi) bili alpski narod.347 Plinije navodi alpsku trofeju cara Tiberija u kojoj su osim ostalih naroda navedeni Venosti, Venoneti i Vindelici.348 Karne spominje Plinije u 336

"Iste Cantabros et Aquitanos, Raetos, Vindelicos, Dalmatas provinciarum numero populo Romano coniunxit". Aurelius Victor 1,7,. Griechische und lateinische Quellen...B IV., S. 156-157. 337 Strabon, 7,1,5, Griechische und alteinische Quellen. B. 1. S. 237. 338 Strabo 5,1,5. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 237 . 339 Strabon 7,1,5. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 237. 340 Strabon 4,3,3. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 219. 341 Strabon 4,68-9. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 227-228. 342 Pomponius Mela. Chorographia III 24. 343 Zeuss, K. Die Deutschen..., str. 237. 344 Strabo, 7,1,5 Griechische und lateinische Quellen...B.I., S. 237. 345 Eutropius 7,9. Griechische und lateinische Quellen..., B. III. S. 468-469. 346 Vindelicos saltus et Norica rura tenebant". Claudianus De bello Gildonico 365. Griechische und lateinische..., B. 4. S. 182-183. 347 Dio Cassius, Römische Geschichte, B. IV. Ausgabe 0. Veh. Zürich-München 1986. Buch 54,20 (1). 348 Plinius, Nat. hist. 3,137.

Svi nam ovi antički pisci pokazuju da se pod Vindelicima imaju zapravo shvatiti predci današnjih Slovenaca i da je područje gdje su živjeli Vindelici obuhvaćalo veće prostore nego smo to do danas mislili, tj. od istočnih Alpa u današnjoj Sloveniji preko središnjih Alpa sve do Bodenskog jezera, rijeka Lech i Inn u sjevernim alpskim obroncima. Ptolomej stavlja zapadnu granicu Norika na rijeku Inn, na sjeveru djelomično s Dunavom, na jugu s Gornjom Panonijom, a na zapadu s Istrom, dok su u sredini Karavanke.352 Ptolomej (100.-160.) navodi da je rijeka Lech dijelila Vindelice i Recije. Sjeverne dijelove Vindelika naseljavaju Runikati, Leuni, Konsuanti, Benlauni, Breuni i na rijeci Lech Likati. Dalje navodi gradove koji su bili u Vindeliciji i to: Boiodurum (Passau), Augusta Vindelicorum (Augsburg), Carrodunum, Abudiacum (Epfach), Cambodunum (Kempten), Medullum i Inutrium.353 Kad Plinije spominje koji su gradovi u Alpama nestali, onda navodi grad Noreju kod Tauriska: "Tauriscis Noreia"354 Noreja je bio grad u Noriku, današnji Neumarkt u Koruškoj. Plinije kaže jasno da se narodi koji su se prije zvali Taurisci, sada zovu Norici: "Taurisci appellati, nunc Norici".355 To znači da se keltsko pleme Tauriska među Vindelicima u Noriku već do Plinija slaviziralo, a to znači da su predci Slovenaca u Koruškoj stariji od Kelta. Polibije govori o nalazištima zlata kod norijskih Tauriska.356

349

"Draus e Noricis violentior, Saus ex Alpibus Carnicis". Plinius 3,147. Plinius. Naturalis Historiae. Lib. VI. Demensuratio - Divisio 15. 351 "Raetiam autem et Vindelicos ac Noricos Pannoniamque et Scordiscos novas imperio nostro subiunxit provincias". Velleius Paterculus 2,39,3. Griechische und lateinische Quellen...B. L, S. 227-228. 352 Ptolomaios Klaudios, Geographie, 2,13. Griechische und lateinische Quellen...B.III., 5. 231. 353 Ptolomaios Klaudios, Geographie, 2,12. Griechische und lateinische Quellen...B.III., S. 229-231. 354 Plinius, Naturalis histariae. 111,131. 355 Plinius, 111,133. 356 Polibios, II, str. 1274. 350

100 Ovaj nam kratki pregled pokazuje da su K. Sicha, O. Marti, K. Zeuss i drugi imali pravo kad su u Vindelicima vidjeli Venete koji su već u prethistorijsko vrijeme boravili u istočnim i srednjim Alpama pa zbog toga imamo pravo govoriti o autohtonosti Slovenaca na današnjem slovenskom tlu. To najbolje dokazuju dvije arheološke kulture, i to podvodna arheologija kulture sojenica i kultura jantara. Današnja istraživanja najstarijih stanovnika Europe polaze od spoznaje da su najstariji narodi bili Liguri na istočnim obalama Atlantskog oceana u današnjoj zapadnoj Francuskoj i Veneti u Podunavlju. To su dakle bili stariji narodi od Indoeuropljana. Zbog toga nema razloga tražiti predke Slovenaca izvan današnjeg slovenskog tla i izvan jugoistočne Europe. To najbolje dokazuje kultura sojenica koju J. Šavli ne spominje, a kultura sojenica od istočnih Alpa pa sve do Bodenskog jezera datira već 5.000 godina pr. Kr. pa Veneti ili Vindelici, kao predci Slovenaca, sigurno nisu doselili za vrijeme kulture žarnih polja oko 1.200 godine pr. Kr., nego su oni mnogo stariji na današnjem slovenskom tlu jer su jedino Veneti bili nositelji kulture sojenica. Za historijske dokaze može se navesti kult Antenora na rijeci Timav iz čega proizlazi da se jedan dio Veneta spasio nakon trojanskog rata 1184. u današnju Sloveniju.357 Krunski dokazi sojenica u Sloveniji su nalazi na rijeci Ljubljanici u mjestima Smrečnica , Blatna Brezovica, Za mežnarijo, Bistra, Zornica, Šivčev prekop, Kamnik pod Krimom, Zamadvonice, Roja i Notranje Gorice, a na rijeci Izići kod mjesta Parte, Maharski prekop, Veliko mostišče, Resnikov prekop i Špics.358 Prvi koji je vršio arheološka istraživanja na rijeci Išči kod Iga i Parte je bio Karl Deschmann s Narodnog muzeja u Ljubljani između 1875. i 1878. 1953. je Josip Korošec vršio arheološka iskapanja u Blatnoj Brezovici a kasnije na Resnikovom prekopu.359 Tatjana Bregant i Zorko Harej su vršili iskapanja na drugim mjestima Ljubljanskog barja, kod Maharskog prekopa, Notranje Gorice, Parte i drugdje. Vrlo je važno što utvrđuju H. Parzinger i J. Dular da većina pronađenih materijala potječe iz različitih porioda mlađeg

357

Vuga, L., Jantarska pot. Ljubljana 2000., str. 130. Deschmann, K., Die Pfahlbauten aus dem Laibacher Moore. Verhandl. k. k. Geolog. Reichsanstalt 15,1875, 275 ff. Parzinger, H. u. Gular, I, Die Pfahlbauten des Laibacher Moors (Ljubljansko barje), in: Pfahlbauten rund um die Alpen, Hrsg. H. Schlichterle, Stuttgart 1997, S. 71.-75. 359 Korošec, Ρ.,/Korošec, J., Fundgut der Pfahlbausiedlungen bei Ig am Laibacher Moor. Arh. Käst. Slovenija 3 (Ljubljana 1969). 358

101 kamenog doba (eneolitika) i ranog brončanog doba.360 Radi se o vremenu mlađeg kamenog doba neolitika između 5000. do 2.500 godina pr. Kr. i brončanog doba od 2.500 do 800 pr. Kr. Paola i Josip Korošec su ozložili pronađene nalaze 1969. iz mjesta Ig i podijelili te nalaze u dva vremenska razdoblja. U starije koje odgovara kasnom brončanom dobu Vučedolske kulture dok su mlađe razdoblje početkom ranog brončanog doba nazvali ljubljanskom kulturom prema Stojanu Dimitrijeviću.361 Nositelji kulture sojenica su bili Veneti jer gdje god se u prethistorijsko vrijeme pojavljuje kultura sojenica, u historijsko vrijeme se javljaju Veneti. To se najbolje vidi u Sloveniji. Druga kultura koja dokazuje autohtonost Slovenaca je kultura jantara koja se pojavljuje već u kameno doba a naročito u mlađe kameno doba od vremena 5000. godina pr. Kr. Plinije govori da su jantar dovozili Germani u Panoniju gdje su ga preuzimali Veneti koji su obitavali u obližnjoj Panoniji i na Jadranskom moru: "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum".362 Jantar se preuzimao kod mjesta Karnuntuma, današnji Petronell kod Beča, a odavde vozio brodom Argo po rijeci Dunavu, pa onda Savom do Ljubljane, pa Ljubljanicom do Vrhnike (Nauportus). Kad se više nije moglo ploviti, brod se nosio do rijeke Soče a onda Sočom do Jadrana. Zato je i nastala priča kod antičkih pisaca da Dunav utječe u Jadransko more i da je Istra dobila ime po rijeci Ister (Dunav), jer se brod Argo iz Dunava pojavio na Jadranskom moru kod Istre. Zaključak je dakle bio potpuno logičan ali neispravan. Kultura sojenica i kultura jantara su krunski dokazi o autohtonosti Slovenaca na današnjem slovenskom tlu pa se mora još jednom ponoviti 360

"Die bislang endeckten Materialien stammen überwiegend aus verschiedenen Abschnitten der Jungsteinzeit (Aneolithikum) und der frühen Bronzezeit". Isto Parzinger, H. u. Gular, J., Die Pfahlbauten des Laibacher Moors, str. 72.; Parzinger, H., Die Stellung der Uferansiedlungen bei Ljubljana im äneolitischen und frühbronzezeitlichen Klutursystem der mittleren Donauländer. Arh. Vestnik 35, 1984,13 ff.. 361 "Deschmann selbst verfaßte nur kurze Berichte über diese Arbeiten. Eine monographische Darstellung des Fundstoffs legten Paola und Josip Korošec dann im Jahre 1969 vor. Sie definierten zwei Zeitstufen Ig I un II, von denen die ältere der spätkupferzeitlichen Vučedol-Kultur entsprechen sollte, während sie die jüngere an den Beginn der Frühbronzezeit datierten (sog. Ljubljana-Kultur nach Stojan Dimitrijevič)". Parzinger, H. u. Dular, J., Die Pfahlbauten des Leibacher Moors (Ljubljansko barje), in: Pfahlbauten rund um die Alpen. Ausgabe H. Schlichterle. Stuttgart 1997. S. 71. 362 Plinius, Naturalis historiae 37,43.

103

102 da Slovenci kao narod nisu bili plod razvoja na slovenskom tlu in nisu se razvili iz neke amorfne mase miješanjem različitih starosjedilačkih sastavnih dijelova i različitih doseljenika te nisu doselili iz zapadne Rusije ili iz srednje Europe za vrijeme kulture žarnih polja, nego su Slovenci starosjeditelji na današnjem slovenskom tlu u pravom smislu autohtonosti. Žao nam je da su J. Šavli i M. Bor, koji su dobro započeli svoju tezu o autohotonosti Veneta kao predaka današnjih Slovenaca na tlu današnje Slovenije, na kraju iskočili iz kolotečine govoreći o doseljenju Slovenaca. Naša su istraživanja pokazala da se Veneti pojavljuju u prethistorijsko doba u vremenu kulture sojenica i kulture jantara već 5.000 godina pr. Kr. uz čitavu desnu stranu porječja rijeke Dunava, gdje se u historijsko vrijeme na gornjem Dunavu pojavljuju Vindelici odnosno Veneti ili predci Slovenaca, dok se na srednjem Dunavu poljavljuju Veneti i Panoni pa su zbog toga Slovenci kao i svi ostali Slaveni u jugoistočnoj Europi, autohtono stanovništvo. Sigurno je da su istraživanja o pradomovini Slovenaca u biti završena i da nam ovaj uvid pokazuje pravac gdje treba tražiti kamen temeljac pradomovine Slovenaca. Taj kamen temeljac treba tražiti na današnjem području Slovenije od mlađeg kamenog doba a kasnije za vrijeme Iračana jer Armenska geografija (oko 450. po. Kr.) kaže da je pod Tračanima bilo 25 plemena Slavena.363 Ovu tvrdnju treba potkrijepiti daljnjim istraživanjima kulture sojenice, kulture jantara i kulture žarnih polja pa ćemo sigurno doći do zaključka da su predci današnjih Slovenaca u jugoistočnim Alpama starosjedioci i da su autohtoni na današnjem slovenskom tlu u pravom smislu autohtonosti. Bez obzira, hoće li slovenski znanstvenici B. Grafenauer, J Šavli i M. Bor prihvatiti našu nauku o autohtonosti Slovenaca na današnjem slovenskom tlu u pravom smislu autohtonosti, smatramo da drugih pravaca nema niti se mogu dokazati, naročito kad govorimo o kulturi sojenica i kulturi jantara, koje datiraju već 5000 godina pr. Kr. Konačni zaključak može biti samo jedan da su predci Slovenaca autohtoni na današnjem slovenskom tlu u pravom smislu riječi.

363

Geographie de Moise de Corene d'apres Ptolemee, texte armenien, traduit en francais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881.

1.7. Veneti u Istri Kad govorimo o Venetima u Istri, potrebno je ustanoviti da nemamo nekih većih povijesnih dokaza o prisustvu Veneta u Istri prije rimskog osvajanja Istre, ali nam za to govore arheološki dokazi. Pseudo Skimnus govori da su Istri zvani Tračanima.364 Prema Armenskoj geografiji Mojsija iz Karina iz V. st. po Kr. živjelo je među tračkim plemenima 25 slavenskih naroda.365 Prema tim podacima su i Istri morali biti Slaveni. Češki pisac Pribik Pulkava govori da su se Slaveni nakon pomutnje jezika u Babilonu doselili i u Istru.366 Protiv Istre je počeo pripremati rat već rimski konzul M. Marcel Claudije. Zbog toga je zamolio pismom Senat da mu se dozvoli prebaciti legije u Istru, ali to Senat nije dao.367 No na daljnjem mjestu kaže Tit Livije da je Marcel Klaudije pozvan iz Istre, da je napustio svoju vojsku i otišao zbog izbora u Rim.368 Rat protiv Istra je započeo 181. godine pr. Kr. jer je te godine osnovana akvilejska kolonija. Histri su imali sjedišta u neposrednoj blizini Akvileje, što potvrđuje Livije na više mjesta kad govori da su Histri pokušali spriječiti osnivanje kolonije.369 Prema navodima M. Suića je osnivanje te kolonije zahvatilo golemo područje pa je tim vjerojatno zahvaćen i teritorij Histra. Dalje navodi Suić da je Akvileja u svakom slučaju bila na graničnom području između Veneta i Histra jer mnogo kasnije i Pavao Đakon piše da je Akvileja na početku venetske zemlje.370 Kad je Konzul A. Manlija Vulson 178. g. pr. Kr. sazvao skupštinu o ratu protiv Histra, mislili su jedni da treba odmah započeti s ratom dok si neprijatelj nije sakupio vojsku, ali su drugi bili mišljenja da prvo treba

364

Suić, M., Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske, Zadar, 1996., str. 500. Армианскал географил VII века no P. X. (припишвавшалсл Моисекз Хоренскому), издал Κ. Π. Патканов. Ст. ПетербургБ 1877., стр. 21. 366 Fontes rerum Bohemicarum. Praha, 1893. D.V. 367 "M. Claudius consul.. Histricum bellum moliri coepit litteris ad senatum missis, ut šibi in Histriam traducere legiones liceret. Id senatui (non) placuit". Titus Livius. Ab urbe condita, hrsg. HJ. Hillen. München-Zürich 1983. XXXIX 55,5. 368 "Ex Histria revocatus M. Marcellus exercitu dimisso Romam comitiorum causa rediit". M. Titus Livius. Ab urbe condita, XXXIX 56.3. 369 "bellum cum Histris esset prohibentibus coloniam Aquileiam deduci". M. Titus Livius. Ab urbe condita, XL 26, 2 370 Suić, M., Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske, Zadar 1996., str. 79 365

104

105

pitati Senat u Rimu. Pobijedilo je mišljenje da se vrijeme ne može odlagati.371 Konzul je pošao iz Akvileje i postavio logor na Timavskom jezeru. To je jezero bilo sasvim blizu mora po navodima Livija. Tu je došao s deset brodova C. Furije, jedan od zapovjednika flote. A. Manlija Vulson je 179. krenuo protiv Histra. Zauzećem istaknutog grada Nesakcija (danas Vizače u Istri) histrijski je otpor skršen. Time se rimski teritorij približio sjeverozapadnoj granici Liburna i Flanatičkom zaljevu. Nove granice su bile povučene na rijeci Timavu. Kasnija pomicanja granica Italije, kako navodi M. Suić, vršena su isključivo iz političko-administrativnih i vojnostrateških razloga i nemaju nikakvu vrijednost za utvrđivanje etničke granice Histra, jer je očito da se tim pomicanjem postepeno cijepalo etničko područje Histra, dok nije, konačno, za Augusta čitavo došlo u sastav Italije.372 Plinije kaže da je Tuditan (Konzul Sempronije Tuditan 129. pr. Kr.) opet pokorio Histre i da je dao napisati na svoj kip: "Od Akvileje do rijeke Titiusa (Krke) ima 2000 stadija (370 km).373 Plinije kaže da se Ilirik prostirao u širini od 325 milja i dužini od rijeke Raše u Istri do rijeke Drine 800 milja.374 Histre smješta Plinije između alpskih Japoda i Liburna.375 S obzirom na ime Istri kaže Plinije da su mnogi, a i rimski biograf Kornelije Nepo (100.- 32. pr. Kr.), smatrali da je Istra dobila ime po rijeci Hister (Dunav) koja utječe u Jadransko more.376 Prošireno mišljenje u antičko vrijeme da se rijeka Dunav slijeva u Jadransko more nastalo je zbog puta kojim je brod Argo s jantarom plovio Dunavom do rijeke Save, a onda Savom do Ljubljane na rijeku Ljubljanicu do mjesta Vrhnike (Nauportus). Lucijan Vuga govori da je jantarski put išao dalje na rijeku Vipavu i Sočom na Jadran.377 Između Ljubljanice i Vipave je bio kopneni put kojim se brod nosio. Plinije kaže da su se pisci zato varali jer je brod Argo došao po rijeci (Soči) nedaleko

od Trsta u Jadransko more.378 Prema Pseudoskilaksovu Periplu, gdje je 20. pogl. posvećeno Istrima navodi se sljedeće: "Poslije Veneta je narod Istra i rijeka Istros".379 Dalje navodi istarske gradove s rimskim građanima i to Egida (Koper), Parencij (Poreč), i koloniju Pulu koja se nazivala za vrijeme Plinija Pijetas Julija, a osnovali su ju Kolhi. Kolhi su bili pleme s područja istočno od Crnog mora između Velikog i Malog Kavkaza u današnjoj Gruziniji. Jason (Jason iz Peraja 380. pr. Kr.) i Medeja (kćerka kralja Aieta u Kolhima) su proganjali Kolhe pa su došli prema navodima Kalimaha sve do Istre.380 Nakon Pule navodi Plinije grad Nesactium (Vizače) i rijeku Arsiu (Rašu) gdje je za Plinija bila granica Italije.381 Poluotok Istru je pripojio Italiji car August (30. pr. Kr. -14. po. Kr.). U istarski zaljev, stavlja Plinije Absorcij (Osor), Arbu (Rab), Crexi (Cres), Cisu (Pag) i Portunatu (Dugi otok).382 Pomponije Mela isto govori da su u Puli obitavali Kolhi, a zaljev gdje su otoci Krk i Cres naziva Pulskim zaljevom "Sinus Polaticus".383 Neki su moderni autori smatrali da su Istri bili Iliri. Tako ih naziva i Apijan,384 ali on nije pouzdan kad govori o etničkoj pripadnosti. Prema Pliniju ne možemo zaključiti o etničkoj pripadnost Istre. Skimnus i Skilaks su stavljali Liburne, Istre i Venete ispred Ilira.385 Prema tim navodima nisu dakle Istri mogli biti Iliri. M. Suić je ustanovio da je za uže riječko područje osobito značajno širenje nositelja kulture grobnih polja sa žarama (Urnenfelderkultur). "Nositelji te kulture prodrli su i na tlo Istre i tu izazvali osjetan prekid kontinuiteta, pa je u kulturi željeznog doba Histra kao i susjednih Veneta, ugrađena i komponenta kulture žarnih polja".386 M. Suić nastavlja dalje: "... ukoliko su nam poznati rezultati prahistorijske arheologije, posebno iz perioda željeznog doba, za područje Histra... arheološka kultura facies Histra navela bi da oštrije podvučemo razliku... odnosno da Histre jače vežemo uz Venete, kojih je ilirska pripadnost više nego pod ogromnim

371

378

"Consilium de Histrico bello cum haberet consul, alii gerendum extemplo, antequam contrahere copias hostes possent, alii consulendum prius senatum censebant. Vicit sententia, quae diem non proferebat". M. Titus Livius. Ab urbe condita, XLI 1,1. 372 Suić, M., Odabrani radovi... str. 79. 373 "Tuditanus, qui domuit Histros, in statua sua ibi inscripsit: Ab Aquileia ad Titium flurnen stadia MM". Plinius HI/129. 374 "Illyrici latitudo qua maxima est CCCXXV p. colligit, longitudo a flumine Arsia ad flumen Drinium DXXX". Plinius HI/150. 375 "Japudes, Histri, Liburni". Plinius HI/39. 376 "plerique dixere falso, et Nepos etiam Padi accola; nullus enim ex Danuvio amnis in märe Hadriadicum" Plinius III/127.-128. 377 Vuga, L. Jantarska pot. Ljubljana 2000.

"deceptos credo, quoniam Argo navis flumine in mare Hadriaticum descendit non procul Tergeste". Plinius IH/128. 379 "Post autem Venetos sunt Istri et flumen Ister". Appendix II. Restiturio commenötia Peripli (ep. XX ad XXVII). Suić, M., Odabrani radovi, str. 256. 380 "Opida Histriae civium Romanorum Aegida, Parentium, colonia Pola, quae nunc Pietas lulia, quondam a Colchis condita". Plinius IH/129. 381 "...oppidum Nesactium et nunc finiš Italiae fluvius Arsia". Plinius HI/129. 382 "Absortium, Arba, Crexi, Cissa, Portunata". Plinije HI/140. 383 "sinus Polaticus et Pola, quondam a Colchis utferunt habitata". Pomponius Mela. 11/57. 384 Appian, IL 23. 385 Zeus, K. Die Deutschen....str. 253. 386 Suić, M.m Odabrani radovi..., str. 456.

106

107

znakom pitanja".387 "Veze između Histra i Veneta ilustriraju dosta česta osobna imena, a isto tako i neka imena mjesta te poneke venetske fonetičke pojave".388 Njemački znanstvenik Oskar Paret polazi od pretpostavke da su Veneti doselili u Italiju na rijeku Pad iz sjeveroistočnog Jadrana.389 R. Rotković navodi da je istom keltska najezda prekinula kulturu incineracije u Istri.390 Njemački je kartograf J. B. Homann iz XVIII st. locirao Venete ne samo u Italiji u provincijama Brescia, Bergamo, Verona i u Venecijskom dukatu, nego i u čitavom zapadnom dijelu poluotoka Istre.391 Ako nam to potvrđuju i arheološki dokazi kulture žarnih polja, onda nema sumnje da su Veneti bili u Istri.

(mjesto Krk).393 Inače su uzduž obale od Nesakcija (Vizače) gradovi Albona (Alvona = Labin), Flanona (Plomin), Tarsatika (Trsat), Senia (Senj), Lopsika (Sv. Juraj južno od Senja), područje oko Ortoplija (Sitnica kod Senja), Vegia (Karlobag), Argiruntum (sjeveroistočno od Zadra), Corinia (Karin), Aenona (Nin), općina Pasinum (Pazin) i rijeka Telavium (Zrmanja) na granici s Japodima.394

1.8. Veneti u Liburniji Kad govorimo o Venetima u Liburniji, onda mislimo na područje koje je odredio Plinije kad je zac rtao Liburniju od rijeke Raše u Istri do rijeke Krke. Njihovi su narodi bili Mentori (na Mentoridskim otocima s glavnim otokom Premuda), Himani, Enheleji i Bulini koje je Kalimah nazivao Peukeciji (odselili u Kalabriju u Italiji). Na kraju kaže Plinije da se to cijelo područje naziva sada Ilirik. Samo je mali broj naroda spomena vrijedan ili se lako izgovara.392 To znači da se Liburnija nije uvijek nazivala Ilirikom. U Skardoni (Skradin) je bio nadležni sud za Japode i 14 plemena Liburna, a to su bili stanovnici Lacinija, Stulpija (danas kod Dulibe planine, južno od Gornjeg Kosinja na rijeci Liki), Burnuma (ruševine kod Šuplje Crkve kod Kistanja zapadno od Knina) i Obone. Italsko pravo iz toga sudskog okruga su imali stanovnici Alverije (Dobropoljci kod Benkovca), Flanone (Plomin, naselje na kopnu se zvalo Vania, po njemu i zaljev nosi ime), Lopsice (Sv. Juraj, južno od Senja), Varvarije (Bribir) a slobodni od poreza su bili stanovnici iz Aserije (Podgrađe kod Benkovca), a od otoka stanovnici Furfinija (ili Fulfinium = Omišalj na Krku) i Curicte ili Curicuma

337

Suić, M., Odabrani radovi iz starije povijesti Hrvatske. Zadar, 1996., str. 72. Isto Suić, M. Odabrani radovi, str. 456. 389 Paret, O., Das neue Bild der Vorgeschichte. Stuttgart 1946., str. 131 390 Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca..., str. 15 391 Dominie Veneti cum Vicinis Parme Mutine Montuae et Mirandol Statibus Nova descrsiptio, edita Jpj. Baptista Homanno Sacrae daes. Majestatis geographo Noribergae. 392 "Arsiae gens Liburnorum iungitur usque ad flumen Titium, pars eius fuere Mentores, Himani, Encheleae, Bulini et quos Callimachus Paucetios appellat; nunc totum uno nomine Illyricum vocatur generatim, populorum pauca effatu digna aut facilia nomina". Plinius, Naturalis historiae, 3,139 333

U tom su zaljevu otoci osim već gore navedenog Absortia (Osor), Arba (Rab), Crexi (Cres), Cissa (Pag), Portunata (Dugi otok). Na kopnu se nalaze kolonije Jader (Zadar) koji je udaljen od Pule 160 milja, 30 milja dalje je otok Colentum (Murter), 43 milje je usce rijeke Titius (Krka). Na kraju Liburnije i početku Dalmacije leži na toj rijeci 12.000 koraka od mora grad Scardona (Skradin).395 Kad M. Suić govori o Ninu, onda spominje grobove s incineracijom,396 a fjoznato je da su nositelji kulture incineracije bili Veneti odnosno Slaveni. Sime Batović naglašava "Liburni su doživjeli samo blaže kulturne dodire i utjecaje kulture grobnih polja s urnama".397 Na daljnjem mjestu kaže: "Ipak, seoba kulture grobnih polja ima indirektne, a možda i direktne veze s događajima na ovom području jer je sastavni dio općih balkanskopanonskih nemira i pokreta na prijelazu iz X u IX st. prije n.e"..398 Na kraju zaključuje Šime Batović kad govori o etnogenezi Liburna: "...pojavljuju se mišljenja da Liburni nisu bili Iliri, a za to ima i izvjesnih indikacija".399 I u kasnijim radovima vraća se Š. Batović na pitanje liburnskog etnosa pa kaže: "...mnoge etničke, jezične i kulturne pojave govore da su Liburni bili usko vezani s Histrima i s Venetima".400 393

"ius Italicum habent ex eo conventu Alveritae, Flanates, a quibus sinus nominatur, Lopsi, Varvarini, inmunesque Asseriates, et ex insulis Furtinates, Curictae". Plinius, Naturalis historiae, 3,139 394 "Cetera per oram opida Nesactio Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortoplinia, Vegium, Argvruntum, Corinium, Aenona, civis Pasini, flumen Telavium, quo finitur lapudia". Plinius, Naturalis historiae, 3,140 395 "Insulae eius sinus cum oppidis praeter supra significatas Absortium, Arba, Crexi, Cissa, Portunata, rursus in continente colonia lader, quae a Pola CLX abest, inde XXX Colentum insula, XLIII ostium Titu fluminis. Liburniae finiš et initium Delmatiae Scardona in amne eo XII passum a mari". Plinius, Naturalis historiae, 3,140. 396 Suić, M., Nin u Antici, u: Nin - Problemi arheoloških istraživanja, Zadar 1968., str. 50. 397 Isto, Batović, Š. Nin, str. 16. 398 Isto, Batović, Š. Nin, str. 16. 399 Isto, Batović, Š. Nin, str. 17. 400 Batović, Š., Nin u prapovijesno doba, u: Povijest grada Nina. Zadar 1969., str. 30.

109

108

1.9. Veneti u Japodiji Apijan stavlja Japode i s ove i s one strane Alpa.401 S one strane Alpa naziva njihovo pleme Salasi402 i Poseni.403 Ti su japodski Salasi harali Akvilejom i Trstom. Njihovi gradovi su bili Terponos i Metulon.404 Metulon je bio glavni grad.405 Apijan imenuje njihova plemena Moentine, Avendeate i Auripine.406 Jedan dio Japoda je otišao u Italiju gdje su se zvali Japigi. Japodi se spominju na Iguvinskim pločama koje su pronađene u Italiji u XV. st. u gradu Gubbio, antički naziv Iguvium, a potječu iz II. st. pr. Kr.407 Kada su 225. g. pr. Kr. išli Kelti u pohod protiv Italije kaže Polibije da su na strani Rimljana bili Japigi i Mesapiji.408 Kada je 217. g. pr. Kr. provalio Hanibal u Italiju, kaže Polibije da je harao i zemljom Japiga i da se ta zemlja dijelila u tri imena, Daunija, Peukecija i Mesapija. U Dauniji spominje mjesto Oibonium (Vibo) i Argyrippa (Arpi). Na daljnjem mjestu spominje Polibije Daunije uz Kalabre u današnjoj provinciji Kalabriji i Japigijsko predgorje do grada Siponta.409 Za ove Japige kaže O. Paret da su se doselili u Italiju s Balkana preko mora za vrijeme dorijske seobe.410 Dorijska je seoba bila prouzročena velikim promjenama klime jer je stanovništvu u porječju Dunava i Tise živjelo u sojenicama na vodi. Zbog nagle promjene klime i dolaska velikih suša nastala je dorijska seoba iz nizina Dunava i Tise.411 Plinije kaže da neki šire Japodiju iza leđa Istre 130 milja do zaljeva Flanone (Plomina),412 a da je granica na jugu bila rijeka Tedanij (Zrmanja).413 Kakvi su odnosi bili između Japoda, Karna i Istra prema Rimljanima u 2. st. pr. Kr. to ne znamo, ali Tit Uvije govori o njihovu poslanstvu pred

rimskim senatom, gdje se žale na rimskog konzula Kasija, koji je na putu za Makedoniju tražio od njih vođu za put, jer je na putu i tamo i natrag išao kroz njihovu zemlju kao neprijatelj pa je dolazilo do ubojstava i pljačkanja.414 Strabon kaže da su Japodi svoje najviše gorje (Velebit) nazivali Albij (Bijela planina).415 Alpe su se prije isto zvale Albe416 pa su Japodi mislili da se Alpe steru do njih. Zato su Velebit i nazivali Albij. O smještaju Japoda kaže A. Stipčević: "Japodi (lappydes) zauzimaju veliko područje između Sane na istoku, Zrmanje i Velebita na jugu i Jadranskog mora na zapadu (do IV. st. pr. Kr.). U Istri su rijekom Rašom graničili s Histrima, a ostatke njihove materijalne kulture nalazimo i u južnim dijelovima Slovenije".417 Na pitanje jesu li Japodi bili Slaveni nema u znanosti potpuno sigurnog odgovora. Zdravko Marić je po navodima Aleksandra Stipčevića doveo u pitanje ilirstvo Japoda u Lici (sve do Jadrana) i Pounju, smatrajući da i to pleme pripada zapadnopanonskoj etničkoj skupini.418 I. Mužić je obrađivao Japode, ali se nije bavio etničkim pitanjem.419 M. Suić navodi da mnogi lingvisti govore o Japodima kao o "narodu u zemlji Veneta", ali smatra da je među Japodima bilo Ilira jer postoji uz obred spaljivanja i ilirski običaj pokapanja.420 Na daljnjem mjestu navodi Suić da je kod Japoda vladao obred incineracije,421 a to upućuje na Venete odnosno Slavene. Pavao Ritter Vitezović je smatrao da su Japodi bili Slaveni.422 R. Rotković navodi da je na području Japoda u Ribićima kod Bihaća od 316 grobova bilo samo 6 s inhumacijom, a sve ostalo s incineracijom gdje su u urnama pronašli nakit od jantara.423 Poznato je da su Veneti, odnosno Slaveni bili nositelji kulture jantara.

401

Appian. IL. 48-49. Appian. IL 49. 403 Appian. IL 61. 404 Appian. IL. 52. 405 Appian, IL, II 54. 406 Appian. IL 19. 407 Devoto, G., Tabuale Iguviae. Rim. 1962.; Isti, Le Tavole di Gubbio. Firenca 1948; Ernoult, A., Le dialecte ombrien. Pariš 1961.; Pfiffig, A.J., Tabulae Iguvinae. Beč 1964. 408 Polibios, B. L, str. 133. 409 Polibios, B. L, str. 689. 410 Paret, O., Das neue Bild der Vorgeschichte. Stuttgart 1946. Str. 131. 411 Paret, O., Das neue Bild der Vorgeschichte, Stuttgart 1946. Str. 136. 412 "sinum lapudiam promovere a tergo Histriae CXXX,". Plinius HI/129. 413 "flumen Telavium, quo finitur lapudia". Plinius HI/140. 402

414

"Sub idem tempus Carnorum Histrorumque et lapydum legati venerunt". Livius. XLIII 5,3. 415 Strabo. IV/202. 416 Strabo. IV/202. 417 Stipčević, A., Iliri. Zagreb 1991., str. 29 418 Stipčević, A.,., str. 22; Zdravko Marić, Japodske nekropole u dolini Une, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) n s. 23/1968, str. 57-61. 419 Mužić, I., Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split 1991., str. 8. 420 Suić, M., Odabrani radovi iz starije povijesti Hrvatske. Zadar, 1996., str. 185. 421 Isto, Suić, str. 186. 422 Pavao Ritter Vitezović, Oživjela Hrvatska. Sa latinskog prevao Z. Pleše. Izd. F. Naletić i K. Fuček. Zagreb 1997., str. 93. 423 Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Podgorica 2000., str. 15.

110

Strabon navodi japodske gradove Metulum (Metulje kod Cerknice), Arupinum (u Lici), Monecij i Vendon.424 Tabula Peutingeriana stavlja Vendon i Aripij južno od Senja. M. Suić navodi da se pod imenom Vendon ima shvatiti današnje mjesto Crkvina kod Otočca.425 Pod imenom Vendon se podrazumijeva mjesto Veneta. O. Marti je mišljenja da su već u prvim poslijekršćanskim stoljećima u područjima jadranskih Veneta dokazana imena Venda i Vendos koja se dovode u svezu sa imenom naroda Veneta.426 Ako su Japodi bili Slaveni, onda se to može razumjeti samo pod navodima antičkih pisaca o Venetima na istočnoj obali Jadranskog mora, a tu dolazi u pitanje Plinije koji govori o Venetima od Panonije do Jadranskog mora.

1.10. Veneti u Dalmaciji Do sada se u znanosti nije zastupalo mišljenje da bi Veneti bili u Dalmaciji. Istom kod pažljivog opisa Dalmacije što nam ga je dao Plinije možemo zaključiti o Venetima u Dalmaciji. Kad Plinije opisuje granice Dalmata, onda kaže da na kraju Libumije (na rijeci Krki) počinje Dalmacija.427 12.000 koraka od mora je mjesto Skardona.428 Radi se o današnjem Skradinu oko 18 km udaljenom od mora. Dalje spominje Plinije grad Trogir kao grad rimskih građana, poznat po mramoru429 i Sikuli gdje je božanstveni Klaudije smjestio veterane.430 Mjesto Sikuli, današnji Biač, nalazilo se istočno od Trogira. Car Klaudije (41.-54.) je tu smjestio XI. legiju klaudiju, čiji se logor nalazio u Burnumu (ruševine kod Šuplje Crkve kod Kistanja zapadno od Knina). Kolonija Salona je udaljena od Zadra 112 milja.431 U njoj je nadležni sud prema raspodjeli vojnika po dekurijama (jedna dekurija 10 vojnika) za Dalmate s 342 dekurije, Deure 25 (malo pleme na donjem toku rijeke Vrbas,

111

identični s Deriorima kod Ptolomeja II, 16,8 i Derbanima kod Apijana (III. 28), Dicione 239 (u nizini rijeke Sane, Vrbasa i donje Bosne), Mazeje 269 (na rijeci Sani i donjoj Bosni), Sardeate s 52 dekurije (na izvoru rijeke Sane). Nadalje se spominje Andetrij (Muć) i Tilurij (Gardun kod Trilja na Cetini) koji su postali slavni po borbi.432 U Saloni je nadležni sud i za stanovnike otoka Ise (Vis), Solencije (Šolta), Separija (nepoznati otok južno od Splita) i Epecija (Stobreč). Njima slijede kašteli Pituncij (Podstrana), Nareste (Krilo Jesenice) i Oneum (Omiš).433 Treći sudski okrug je kolonija Narona (Vid), koja je udaljena od Salone 85 milja (125 km), na istoimenoj rijeci Naro (Neretva) koja se pomakla prema jugoistoku, a u starom koritu teče rijeka Novilj/Norino koja je prvotno tekla iznad Vida i tu utjecala u Neretvu), 20 milja (30 km) od mora. M. Varro jamči, da tamo dolazi 89 plemena na sud. Sada su poznati samo Kerauni (na gornjem Drinu) s 24 dekurije, Daversi (Daoris na donjoj Neretvi) s 17, Dezidijati (na gornjoj Bosni oko Sarajeva) s 103, Dokleati (u Crnoj Gori) s 33, Deretini (na rijeci Rami s glavnim gradom Bistue vetus, danas Varvara) s 14, Deramisti (na Trebišnjici u Popovu polju s glavnim gradom Diluntum, danas Ljubinje) s 30, Dindari (na srednjem Drinu) s 33, Glindicioni (na gornjoj Neretvi) s 44, Meklumani (identični s Meromenoima na gornjoj Bosni s glavnim gradom Stanecli, danas Kiseljak) s 24 dekurije, Narezi (na gornoj Neretvi) s 102, Skirtari (dio plemena Pirusta na rijeci Limu, odnosno na gornjem Drinu) s 72, Sikuloti (dio plemena Pirusta na gornjem Drinu) s 24 i Vardeji (na Trebžatu, sjeverozapadno od Vida) koji su nekoć opustošili Italiju s ne više od 20 dekurija.434 Dalmati se pojavlju u početku u. nekom labilnom odnosu s ilirskim Ardijejima na Skodri. Polibije govori da su Dalmati u početku bili podložni ilirskom kralju Pleuratu II. (206.-181. pr.- Kr.) koji je bio saveznik

424

Strabo. IV/10. Isto, Suić, str. 186. 426 "Tatsächlich sind aus den ersten nachchristlichen Jahrhunderten für das Gebiet der adriatischen Veneter die Personennamen Venda und Vendos bezeugt, die mit dem Volksnamen in Zusammenhang gebracht werden". Marü. 0., Die Völker West- und Mitteleuropas im Altertum. Baden-Baden 1947. Str. 18. 427 "Liburniae finis et initium Dalmatiae". Plinius HI/140. 428 "Scardona.. XII (milia) passum a mari" Plinius HI/140. 429 "Tragurium civium Romanorum, marmore notum". Plinius HI/141. Navodno je trogirski mramor bio ljekovit. 430 "Siculi, in quem locum Divus Claudius veteranos misit". Plinius HI/141. 431 "Salona colonia ab lader СХП". Plinius HI/142. 425

«2 "petunt jn eam iura viribus discriptis in decurias CCCXUI Delmatae, XXV Deuri, CCXXXVHI Ditiones, CCLXVIIII Maezei, LII Sardeates. in hoc tractu sunt Burnum, Andetrium, Tilurium, nobilitata proeliis castella". Plinius IH/142. 433 "petunt et ex insulis Issaei, Solentini, Separi, Epetini. ab his castella Pituntium, Nareste, Oneum". Plinius IH/142. 434 "Narona colonia tertii conventus a Salona LXXXV p., adposita cognominis sui fluvio a mari XX p. M. Varro LXXXVIIII civitates eo ventitasse auctor est; nunc soli prope noscuntur Ceraunii decuriis XXIIII, Daversi XVII, Daesitiates CIII, Docleatae XXXIII, Deretini XIIII, Deramistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIII, Melcumani XXIIII, Naresii CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis". Plinius HI/143.

112 Rimljana, ali kad je on umro i kad ga je naslijedio njegov sin kralj Gencije, odmetnuli su se od njega i počeli napadati okolna plemena od kojih su neka pobijedili pa su im oni plaćali porez u obliku stoke i žitarica.435 Iseji (otočani iz Visa) i Daorsi su se zbog toga obratili rimskom senatu jer su stajali pod njegovom vlašću. Polibije govori dalje kako su otočani s otoka Visa došli pred rimski Senat i žalili se protiv Dalmata jer poduzimaju pljačkaške pohode protiv njihove zemlje i da stoje u savezništvu s gradovima Epetion (Stobreč) i Tragurion (Trogir). Nakon opetovanih molbi za pomoć šalje rimski Senat 158. pr. Kr. izaslanstvo pod vodstvom C. Fanija,436 da bi saznali o tamošnjem stanju a naročito o ponašanju Dalmata. Kad je poslanstvo stiglo, Dalmati su im izjavili da oni nemaju s Rimom ništa. Poslanicima nisu dali ni smještaj ni hranu. Konje su im silom oduzeli. Izaslanstvo se spasilo bijegom u tajnosti.437 Zonaras govori da su Dalmati ubili pratnju Fanija.438 To je bio razlog da je Senat naredio vojnu protiv Dalmata.439 Tako su počeli rimski ratovi protiv Dalmata koji će trajati još 160 godina. 156. spominje Polibije već C. Marcija (Figula) koji je imenovan vođom u ratu protiv Dalmata.440 Polibije navodi da su Dalmati bili najveći i najžilaviji naprijatelji Rima na istočnoj obali Jadrana nakon uništenja Ardieja. Zbog toga se i objašnjava da je kasnije cijela provincija dobila ime Dalmacija. Vojnu protiv Dalmata je započeo C. Marcije Figul 156. kod Narone. Ali čim je počeo graditi svoj logor, napali su ga Dalmati i potisnuli do Narente. Kako je počela zima, raspršili su se Dalmati kućama. Nato je Marcije načinio plan da ih napadne, ali kad su to Dalmati čulic brzo su se sakupili. Tu su bili poraženi i vraćeni u Delminij (kod Zupanjca u Duvanjskom polju.). Marcije je jedno vrijeme ostavio Delminij i napadao okolna mjesta koja nisu bila utvrđena. Nakon toga se vratio opet u Delminij, gdje je s vatrenim strijelama, po navodima Apijana spalio veći dio grada.441 Njegov nasljednik je bio konzul P. Cornelije Scipion Nasika. On je primijenio prijevaru kad je prvo napadao manja mjesta da bi vojnici izašli iz Delminija u obranu, a onda je udario na Delminij. Tako je Delminij bio oslabljen i 155. osvojen. Čitavo područje Dalmata je 435

Polibios Geschichte. Polibios Geschichte. 437 Polibios Geschichte. 438 Zonars IX 25. 439 Polibios Geschichte. 440 Polibios Geschichte. 441 Appian. III. 11. 436

B. II. XXXII/18. B. II. XXXII/18. B. II. XXXII/18. B. II. XXXII/19. B. II. XXXII/26 (25).

113 opustošeno, a narod odveden u ropstvo.442 O daljnjim ratovima ne čujemo ništa do 119. pr. Kr. U toj je godini išao konzul L. Cecilije Metul nakon što je osvojio Sisak kroz zapadni dio zemlje Japoda protiv Dalmata iako Dalmati nisu dali za to povod. Nakon što ih je pobijedio, prezimio je u Saloni i ostao do 117. S novcem napljačkanim od Dalmata izgradio je Kastorov hram u Rimu . Rimski povjesničar Eutropije (364.-378.) navodi443 da je Sula pobijedio Dardane, Skordisce, Dalmate i Mede (Maedos), a druge je primio u . ΛΛΛ miru. 48. g. pr. Kr. su Dalmati podigli ustanak, ali su ih porazile rimske legije A. Gambinija. Istom je 46. pr. Kr. Julije Cezar stišao ustanak, a Oktavijan, kasniji car August (30. pr. Kr. -14. po. Kr.) je jedva pokorio Dalmaciju te je u znak pobjede osnovao biblioteku u Rimu koju je nazvao po svojoj sestri Oktavijanska biblioteka.445 Tiberije je od 12. do 9. pr. Kr. uspio učvrstiti rimsku vlast. Nakon panonsko-dalmatskog ustanka od 6.-9. je Dalmacija postala konačno rimska provincija. Ptolomej spominje dalmatska plemena na donjem toku rijeke Vrbasa Derije446 i Derbane.447 Derbane spominje i Apijan, kad kaže da je August nakon što je osvojio Dalmate krenuo protiv Derbana.448 O Dalmatima kaže Strabon, da je to narod koji je dugo vremena ratovao protiv Rimljana. Dalmacija je imala oko 50 spomena vrijednih mjesta, od kojih su neka bili i gradovi kao Salona, Promona (na planini Promini između Drniša i Knina), Kinija (Knin), Sinocij (Sinj), novi i stari. Sve je te gradove spalio August (prvi rimski car 30. pr. Kr. - 14. po. Kr.). Tu su i gradovi Andetrij (Muć kod Drniša) i Dalmij (Tomislavgrad), grad po kojemu je i narod Dalmata dobio ime. Poseban je običaj Dalmata da svakih 8 godina nanovo podijele zemlju. (Od Muca kod Drniša do Salone je rimski vojskovođa A. Gabinije izgradio cestu, koja se nazvala via

442

Tit Livius epit. XLVII Eutropii breviarium ab urbe condita, hg. D. Droysen 1878. V 7. 444 "interim eo tempre Sulla etiam Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Maedos partim vicit, alios in fidem accepit" Eutropii breviarium ab urbe condita, hg. H. Droysen 187. Forbiger : Eutropius Abriss der römischen Geschichte 2 Lfgn, (1911.) 445 Dio Cassius. Römische Geschichte. Ausgabe 0. Veh. Zürich/München 1986. Band III. Buch 49. Nr. 43, (8). 446 Ptolomej II 16,8 447 Appian IL. 28. 448 Appian IL. 82. 443

114

115

Gabiniana).449 Strabon nastavlja dalje da se Dalmati ne koriste kovanim novcem, što je običaj kod drugih barbara. Adrijska planina (Dinara) presijeca Dalmaciju u sredini tako da se jedan dio nalazi do mora, a drugi s onu strane planine. Nakon toga slijedi rijeka Naron (Neretva) i oko nje plemena Daoricija, Ardijeja i Plereja. U blizini posljednjih nalazi se otok i grad Crna Korkira (Korčula) koji su izgradili Kniđani, a Ardijeji Faros (Hvar), koji se prije zvao Parus, jer su ga izgradili Pariji. Ardijeji su se zvali Bardeji. Rimljani su ih potisnuli u untrašnjost zemlje i prisilili na obrađivanje zemlje, jer su činili štete gusarenjem. Zemlja je prosta i neplodna te nevrijedna za obradu, zbog čega je narod potpuno propao, gotovo izumro. To je bio slučaj i s drugim narodima u tom području. Oni koji su bili najsnažniji su potpuno brojno opali i izumrli kao Boji pod Galaćanima (Keltima), Skordisci pod Ilirima, Autarijati, Ardijeji i Dardani pod Tračanima, Tribali prvotno sami od sebe a onda od Makedonaca i Rimljana u ratovima.450 Osim navedenih dalmatskih plemena možemo navesti još Deure, Dicione, Mazeje i Sardeate. Deuri su bili dalmatske pleme na donjem toku rijeke Vrbas, a istovjetni su im Deriji (Ptolomej II 16,8) i Derbani.451 Derbane spominje Apijan kad je August nakon osvojenih Dalmata krenuo protiv Derbana.452 Dicioni su bili dalmatske pleme u nizinama rijeke Sane, Vrbasa i donje Bosne. Mazeji su dalmatske pleme u nizinama rijeke Sane i donje Bosne. Sardeati su bili dalmatsko pleme oko izvora rijeke Sane. Apijan navodi gradove Dalmata Sinodij i Setoviju te dvojicu njihovih vođa, Versa i Testima, za koje kaže da su bili Dalmati.453 Sinodij je po navodu Tomascheka mjesto u Sinjskom polju na srednjem toku rijeke Cetine. Sinodij se spominje u ratu cara Augusta (Oktavijana) (30. pr. Kr. -14. po. Kr.). Ovdje je A. Gabinus doživio poraz pa je August sravnio grad sa zemljom. Kasnije je tu nastala rimska kolonija Ekvum. Prema navodima Tomascheka Apijan nije dovoljno razlikovao Strabonove navode o Starom Sinodiju - Sinotion palaion i Novom Sinodiju - Sinotion neon. Novi Sinodij

se nalazio južno od Neretve u visoravni Nevesinja u blizini kasnijeg rimskog naselja kod Dabrica.454 Mjesto Setovija spominje samo Apijan.455 Tu se August posljednji put borio s Dalmatima i tu ga je kamen pogodio u koljeno. Grad je zauzet istom kasnije jer ga je dao izgladnjeti. Danas je to prema navodima Tomascheka mjesto Bilek kod Stoca.456 Prije su se Dalmati zvali Delmatani prema svojem gradu Delminiju, ali kasnije mijenjaju ime u Dalmati. Ovi su Dalmati imali i grad Salonu,457 a grad Promonu su oteli Liburnima za vrijeme Cezara (100.-44. pr. Kr.). Kad je Cezar naredio Dalmatima da vrate Promonu, ovi nisu htjeli, pa je Cezar poslao veliku vojsku protiv Dalmata koju su oni sa svojim vođom Testimom porazili.458 Promona je današnje mjesto Tepljuh kod Drniša.

449

Tomaschek, W., Die vor-slawische Topographie der Bosna, Herzegowina, Crna-gora und der angrenzenden Gebiete., in: Mitteilungen der kaiserlichen und königlichen Geographischen Gesellschaft. Wien 1880. 450 Strabo, str. 315. 451 Appian, IL. 28. 452 Appian, IL. 82. 453 Appian, IL 72.-7S.

Dio Kasije govori o ustanku Dalmata u 9. godini po. Kr. i o osvajanju dalmatskog grada Splonuma. Navodno je Pusij, neki keltski konjanik ispalio kamen na zid utvrde i odvalio veliki dio. Zbog toga su se stanovnici uplašili i predali.459 Mjesto Splonum je po navodima PaulvsWissowa Stari Madjan.460 Moralo bi se raditi zapravo o mjestu Stari Majdan kod Sanskog Mosta ili Vital kod Otočca, ali Vital danas ne postoji. Nakon što je dalmatski ustanak bio ugušen 9. po. Kr., podignut je grad Splonum na municipij (grad samostalnosti i povlastica). Tu se spominje kao "curator rei publicae Splonistarum" T. Flavij Agrikola koji je morao dobitke iz rudnika zlata isporučivati u Salonu.461 To znači da je u Splonumu bio rudnik zlata. Plinije navodi da se u rijetkim sretnim slučajevima može naći zlato na površini zemlje, kao pred kratko za

454

Pauliys-Wissowa, Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. B. IV. Stuttgart 1932. S. 1414.: Tomaschek, Die vorslavische Topographie der Bosna, in: Mitteilungen de geographischen Gesellschaft. Wien 1880., 505. 455 Appian, Illyricum 27. 456 Pauliys-Wissowa, Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. B. II. Stuttgart 1923. S. 1414.: Tomaschek, Die vorslavische Topographie der Bosna, in: Mitteilungen de geographischen Gesellschaft. Wien 1880., 497.-5Z8. 457 Appian IL 32. 458 Appian IL. 34., 75. 459 Dio Cassius. Römische Geschichte, T. IV., Ausgabe 0. Veh. Zürich/München 1986. B. 56, Nr. 11 (1). 460 Paulys-Wissowa Dritter Halbband, Zweiter Reihe R-Z, S. 1841 461 Paulys-Wissowa Dritter Halbband, Zweiter Reihe R-Z, S. 1841.

116

117

vrijeme vladavine Nerona u Dalmaciji s dnevnim dobitkom od 50 libara (17 kg).462

Diomedskim otocima.467 Diomed se borio u trojanskom ratu pa je nakon rata lutao okolo zbog nevjernosti svoje žene i tako došao na Jadransku obalu.458

U ovom nas poglavlju najviše zanima pitanje etničke pripadnosti Dalmata i kada se Slaveni pojavljuju u Dalmaciji. Iako smo mislili da se tu radi o vremenu VI. st. po. Kr. na to nam pitanje najbolje može odgovoriti Plinije (23./24.- 79.), dakle iz I. st. po. Kr. Već smo gore naveli da Plinije kod opisa Dalmacije kaže da je 12.000 koraka od mora mjesto Scardona.463 Radi se o današnjem Skradinu oko 18 km udaljenom od morske obale. Dalje se nalazi staro područje Tariota i utvrda Tariona. Tarioti su bili dalmatske pleme u današnjim Kotarima jugoistočno od Zadra. Gdje se nalazila gradina Tariona to nije poznato, ali se morala nalaziti isto u Kotarima. Dalje spominje Plinije predgorje Diomeda ili kako drugi misle poluotok Hilis duljine od 100 milja (150 km).464 Grčki pisac Apolodor iz II. st. pr. Kr. govori isto da je Hilički poluotok bio dugačak 100 milja.465 To znači da se predgorje Diomeda nalazilo ispred Ravnih kotara, a Hilički poluotok je morala biti čitava izbočina kopna u more od Splita do Zadra, odnosno do Privlake, Nina i mjesta Vrsi sjeverno od Zadra. To se jedino podudara s Plinijevim navodom da je poluotok Hilis bio dugačak 100 milja odnosno 150 km. To područje nije nitko nazivao poluotokom, ali ako malo bolje pogledamo kartu vidjet ćemo da se radi stvarno o poluotoku. O Hiličkom poluotoku se može u Skilaksovu periplusu pročitati sljedeće: "...veliki Hilički poluotok, nekako jednak Peloponezu. Kažu, da na njemu petnaest gradova nastavaju Hili, podrijetlom Heleni; da su bili uzeli Heraklova sina Hila za predvodnika kod osnivanja naseobina, ali da su se s vremenom pobarbarili, što pokazuju svojim običajima koji su kao i kod njihovih susjeda. Tako kažu Timej i Eratosten".466 Vrlo je važno što je rekao Strabon da je svjedočanstvo vlasti Diomeda na Jadranskom moru u tome što su mu Heneti iskazivali čast žrtvujući mu bijelog konja i da su jedan dio otočja na Jadranskom moru nazvali 462

"invenitur aliquando in summa tellure protinus rara felicitate, ut nuper in Delmatia principatu Neronis singulis diebus etiam quinquagenas libras fundens". Plinius, Naturalis historiae 33,67. 463 "Scardona.. XII (milia) passum a mari" Plinius IH/140. 464 "dein Tariotarum antiqua regio et castellum Tariona, promunturium Diomedis vel, ut alii, paeninsula Hyllis circuitu C" Piinius HI/141. 465 Appolodoros bei Jakoby J., Fragmenta der griechischen Historiker, 2. Nr. 244, 1929., frg. 231.232. 466 Suić, M., Odabrani radovi..., str. 202., bilj. 26.

Ako je dakle Diomed došao s Venetima u Dalmaciju nakon pada Troje 1184. pr. Kr., a pod Henetima ili Venetima se podrazumijevaju Slaveni, onda su Slaveni u Dalmaciji već preko 3000. godina ili točno godine 2001. se mogla slaviti 3185. godišnjica Slavena, odnosno predaka današnjih Hrvata u Dalmaciji. Slavenski kult Diomeda gdje su mu na Hiličkom poluotoku žrtvovali bijeloga konja, nam je veliki dokaz da kasniji Dalmati na Hiličkom poluotoku nisu bili Iliri nego Slaveni. Diomedski otoci su prema tome današnji Kornati. Nekoliko antičkih pisaca kao Granius, Eutarch, Plutarch i Apian govore da je rimski patricije Lucius Cornelius Sulla (138.-78. pr. Kr.) vodio rat protiv dalmatskih Veneta.469 Prema tome su Dalmati bili Veneti a ne Iliri. Navod Skilaksa da su se Heleni pobarbarili i da su pokazivali običaje kao i njihovi susjedi na Hiličkom poluotoku od Splita do Zadra, upućuje na običaj Veneta u tom području da Diomedu žrtvuju bijelog konja. Drugi je dokaz da su Veneti bili u Dalmaciji po mogućnosti kultura sojenica. U znanosti je poznato da postoje glasine da je kod rimske Skardone, današnjeg Skradina na ušću rijeke Krke u Prokljansko jezero postojao sojenički grad poput Venecije koji je navodno potonuo. To još treba istraživati jer ima znanstvenika koji to ne vjeruju, pa se govori samo u potonulom ušću rijeke Krke.470 Kad bismo mogli dokazati da je tu stvarno bio nekada sojenički grad, to bi nam bio daljnji dokaz, uz kult Diomeda, da su Slaveni na ovom području autohtoni, jer kultura sojenica ide u prethistorijsko doba unazad do 5.000 godina, a nositelji te kulture su bili Veneti. Prema tim istraživanjima možemo polaziti od činjenice da su Dalmati bili Veneti odnosno Slaveni. Aleksandar Stipčević se nije opredijelio za etničku pripadnost Dalmata. Apijan ih međutim naziva ilirskim 467

Strabo V/215. Strabo 11/124. 469 Tomascheck, W., Die Alten Thraker, eine ethnologische Untersuchung. Sitzungsberichte der phil.-hist. Cl. der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften. B. 128. Wien 1893., S. 62. 470 Paulys-Wissowa III. Halbband, Stuttgart 1921., S. 356. 468

118

119

plemenom.471 Dio Kasije kaže da su Dalmati pripadali Ilirima koji su obitavali uzduž Jonskog mora i da su jedan njihov dio Grci nazivali Taulanciji. Jedan je dio obitavao oko Drača.472 Niti Apian a niti Dio Kasije nisu pouzdani gad govore o Dalmatima kao Ilirima.

znanstvenika koji je vjerovao u nekakav "ilirski" jezik svih naroda zapadnog Balkana od Veneta do Makedonaca.480 Mi smo ovdje jasno vidjeli da sv. Jeronim govori o zajedničkom jeziku Panona i Dalmata, a kako smo dokazali da su Panoni govorili slavenskim jezikom, onda su tim jezikom morali govoriti i Dalmati, pa je sv. Jeronim trebao napisati "Očenaš" na slavenskom jeziku koji se sigurno nije mnogo razlikovao od "Očenaša" iz IX. st, koji su nam zapisali Ćiril i Metod na glagoljici. Mi tražimo historiju negdje daleko, a ona je pred nama. U posljednje je vrijeme hrvatski povjesničar Ivan Mužić obrađivao pitanje slavenstva Panona i Dalmata pa kaže: "Važno je istaknuti da su mnoga imena u antičkoj Panoniji i na cijelom teritoriju Dalmata bila ista. Iz te se činjenice može zaključiti da su Dalmati i Panoni govorili istim jezikom, a to upućuje da su bili istoga ili srodnoga podrijetla".481 Ako gotski pisac Jordanes govori u VI. st. po. Kr. o Venetima u Panoniji od grada Novietunuma, današnjeg mjesta Drnovo kod Krškog nedaleko hrvatsko-slovenske granice do Osječkog jezera i da je moguće da su se njihova imena mijenjala prema njihovim različitim plemenima i sjedištima, ali su glavna imena bila Slaveni i Anti.482 Na daljnjem mjestu kaže da su Veneti potjecali od jednog plemena s tri imena Veneti, Anti i Slaveni.483 Sv. Jerenim govori o istom jeziku Dalmata i Panona pa je onda sigurno da su i Dalmati govorili venetskim, odnosno slavenskim jezikom. Zanimljive nalaze navodi Ivan Mužić u Dalmaciji kad govori o natpisu iz sela Škripa na Braču koji glasi: "Veselia Felicetas Libero M(agno) Patri Torcle(n)si ex voto".484 Aleksandar Stipčević je doduše priznao da se kod imena Veselia radi o slavenskoj riječi ali govori o ilirskom dijelu Veselia koji ima očite sličnosti sa slavenskom riječju "veselje" pa zato "nije teško ilirskom imenu dati objašnjenje sadržano u toj slavenskoj riječi".485 Navodi Aleksandra Stipčevića o "ilirskom imenu" Veselija djeluju ovdje smušeno.

Za pripadnost Dalmata Venetima već smo naveli venetski kult Diomeda nakon trojanskog rata u XI. st. pr. Kr. i po mogućnosti kulturu sojenica. Veliku ulogu za slavenstvo Dalmata ima pitanje jezika, kojim su govorili Dalmati. Sv. Jeronim (347.- 419./.20.) spominje jezik u Dalmaciji i Panoniji kao "sermo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis".473 To znači da su Dalmati kao i Panoni imali isti jezik, jer bi inače sv. Jeronim govorio o jezicima Dalmata i Panona. M. Marčinko navodi da je sv. Jeronim u poslanici Rufinu rekao da je dao ljudima neke prijevode na svom jeziku pa se pita koji je to jezik bio.474 To je mogao biti samo panonski jezik kako je rekao Tacit "Lingua pannonica",475 a budući da su Panoni i Dalmati bili Slaveni, mora se raditi o slavenskom jeziku. Velej Paterkul navodi da su Panoni poznavali ratne vještine Rimljana i njihov jezik. Mnogi su znali čitati i pisati.476 Sv. Jeronim je bio rođen u Stridonu u današnjem mjestu Topusko. Ono je bilo na granici Panonije i Dalmacije "opidum quod a Gotis eversum Dalmatiae quonda Pannoniaque fuit confmius".477 Dok slovenski znanstvenici J. Šavli i M. Bor govore jasno o venetskom jeziku kao slavenskom,478 M. Suić se još ne usudi o tome govoriti, nego samo kaže da se mogu naći tumačenja koja ne pretpostavljaju zajedničku jezičnu a ni etničku pripadnost venetskom i ilirskom jezičnom području.479 Mate Suić navodi vrlo lijepu anegdotu da mu je istaknuti lingvist H. Barić jedanput kazao da bi Jeronim bio mnogo više zadužio znanost da je ostavio iza sebe "Očenaš" napisan na ilirskom jeziku, nego što ju je zadužio prijevodom Vulgate. M. Suić zaključuje ispravno da je to iluzija

480

471

AppianIL 31., 71. 472 Dio Cassius, Römische Geschichte, Ausgabe O. Veh, Zürich/München 1985., T. I. Fragmente des Buches 20., str. 443. 473 Hieronymus. Epist. ad Ageruchiam a. 409, commentarii in Isaiam 7.19. 474 Marčinko, M. na dj. str. 359. 475 Tacitus, Germania 43. 476 "in omnibus autem Pannoniis non disciplinae tantummodo, sed linguae quoque notitia Romanae, plerisque etiam litterarum usus" Velleiius Paterculus 2,115 477 Tomaschek, W., S. 502. 478 Šavli, J. - Bor. M., Unsere Vorfahren die Veneter. Wien 1988. 479 Suić, M., Odabrani radovi..., str. 84.

Suić, M., Odabrani radovi..., str. 806. Mužić, L, Podrijetlo..., str. 93. 482 n 'ab ortu Vistulae fluminis per immensa spatia Venetharum natio populosa considet quorum nomina licet per uarias familia et loca mutentur principaliter tarnen Sclaueni et Antes nominatur". Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium. Volumen primum (I-VI saecula). Mosqua 1991. V/34.; Jordanis Gotengeschichte. Ausgabe M. Tangel. Leipzig 1913.. V/34. 483 "Venethos... tria nunc nomina ediderunt, id est Venethi, Antes, Sclaveni". Jordanes De origine actibusque Getarum, hg. Th. Mommsen in: Monumenta Germaniae historica, Auctores antiquissimi 5,1.IV/119. 484 Mužić, L, Podrijetlo..., str. 94. 485 Mužić, L, Podrijetlo..., str. 94.; Stipčević. A. Iliri, Zagreb 1974. str. 235.-236. 481

120

121

M, Budimir je iz imena VeseNja zaključio da riječ proizlazi iz slavenskog veselu.486 Izgleda da je M. Simundić najbolje zaključio kad kaže da u imenu Veselia Felicitas vidi hrvatsko ime Veselija/Vesela.487R. Rotković primjećuje: "Ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski, ipak su pojedine ličnosti mogle da budu Sloveni a u unutrašnjosti su mogle da žive i slovenske etničke skupine poput Veneta".488 V. P. Nikčević prihvaća da je Veselija slavenska riječ.489 Dalje navodi I. Mužić primjer sv. Jeronima gdje on kaže "Tvchicus enim silens interpretatur". I. Mužić prevodi "Tvchicus naime znači tihi (šuteći)". Zbog toga zaključuje Mužić: "Iz toga je jasno da je Jeronim ime Tvchicus tumačio u značenju praslavenskog jezika, koji je bio njegov materinji jezik.490 Sv. Pavap je imao učenika u Dalmaciji koji se zvao Tihik. Slovenski znanstvenik J. Šavli kaže da ima dokaza da je dalmatinsko pučanstvo bilo izmiješano s ilirskim i venetskim stanovništvom.491 odaci o slavenskom jeziku i slavenskim imenima na natpisima u Dalmaciji daju nam pravo na zaključak da su Dalmati pripadali slavenskom etnosu, da su mnogo stariji od Ilira koje Homer za vrijeme trojanskog rata još ne poznaje. Čini se da Sekst Aurelije Viktor isto misli na dalmatsko područje kad kaže da se Antenor nakon trojanskog rata spasio u Ilirik.492

običaj kaže Herodot da je vladao i kod Eneta, odnosno Veneta u Iliriji. Dok Herodot govori o Venetima u Iliriji u V. st. pr. Kr., grčki pisac Prokopije govori u VI. st. po. Kr. o Slavenima u ilirskim trupama,495 536. govori o savezništvu Slavena i Rimljana u ratu protiv Gota, a 545. kaže da su ilirske trupe napustile savezništvo s Rimljanima i da su se vratili na Dunav, dok 10 godina kasnije te iste trupe pod imenom Slavena provaljuju preko Dunava u rimsko kolonijalno područje. Svi nam ovi primjeri pokazuju da Prokop nije dovoljno razlikovao Ilire od Slavena, pa se po njemu može shvatiti da je naziv Iliri zapravo drugo ime za Slavene.

Već smo više put naglasili da su mnogi autori miješali Ilire s Venetima i govorili o ilirskim Venetima, što je neispravno. Herodot (490.-425./20. pr. Kr.) ne govori nigdje o ilirskim Venetima, nego o Enetima ili Venetima u Iliriji.493 On naime govori o običaju prodaje djevojaka kod Veneta u Iliriji gdje se u svakom selu svake godine sakupe djevojke spremne za udaju na jedno mjesto. Oko njih se poredaju mladići. Predvodnik pozove svaku djevojku da ustane te ju nudi na dražbu. Prvo dolaze najljepše djevojke na red. Tko daje najviše tome, pripada djevojka za udaju.494 Za takav 486

Budimir, M., Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques. Beograd /1934., l, 281.-282. 487 Mužić, L, Podrijetlo..., str. 95. 488 Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Onomastička istraživanja. Cetinje 1995., str. 16. 489 Nikčević, V., Crnogorski jezik, T. I. Cetinje 1993., str. 48.49. 490 Mužić, L, Podrijetlo..., str. 94. 491 "Es gibt ..noch mehr Beweise dafür dafür, daß die dalmatinische Bevölkerung gemischt war, nämlich illyrisch und venetisch, d.h. nichtslawisch und slawisch". Šavli, l - Bor, M., Unsere Vorfahren. Str. 226. 492 Aurelius Victor Sextus. Ausgabe A. Forbiger. Stuttgart 1866. Kap. 1., str. 9. 493 Herodot 1,196. 494 Herodot 1.196.

1.11. Veneti na rijeci Moravi Dok još uvijek ima znanstvenika koji misle da su se davni preci današnjih Srba doselili negdje iz rijeke Dnjestra ili čak iz područja današnje Bjelorusije, novo otkrivena Vinčanska kultura i povijesni dokazi Dardana na rijeci Moravi upućuju na činjenicu da su Veneti kao preci Srba autohtoni narod na tlu današnje Srbije. S obziroma na Vin ansku kulturu donosim ovdje referat Vesne Pešić, koji je ona držala na prvom kongresu Veneta u Ljubljani 2001.: „Želimo da izložimo nekoliko uvodnih napomena kako bi svi imali uvid u revolucionarno otkriće profesora Pešića. Smatra se da su hijeroglifi prva faza pisma. Postojala je namera, bar u početku, da se njima slikovito dočara predmet koji je trebalo označiti. Posle toga pojavilo se klinasto pismo, pa slikovno i alfabetsko. Po svemu sudeći, najstariji oblik pisma nije nastao pre početka drugog milenijuma pre naše ere. Međutim, posle otkrića profesora Pešića ova je teorija bitno poljuljana - natpisi na grnčariji pronađenoj u Podunavlju ne samo da su nastali u petom milenijumu pre naše ere nego je to pismo već bilo alfabetsko. Smatra se da su Feničani podarili Grcima svoje pismo, koje se širilo sledećim putem - Kipar, Jonija, Krit, Mikena, Helada. Ali profesor Pešić otkriva da je to pismo već bilo u upotrebi naroda koji je živeo u Podunavlju. To pismo u potpunosti odgovara etrurskom, a takođe i velikim delom, feničanskom pismu, od kojeg potiču i ostala gore pomenuta. Dakle, Feničani su pismo primili od naroda sa severa. Postoji problem etrurskog naroda. Po Herodotu, taj narod je na Apeninsko poluostrvo došao morem, pošto je napustio obalno područje ;

Prokop, De bello Gothico, lib. II., cap. 26.

122

123

Anatolije /takozvane Lidije/. Profesor Pešić ne isključuje tu mogućnost, ali dodaje da je sasvim moguće da su Etrurci došli kopnenim putem. Dalje, profesor Pešić ukazuje na to da su se Etrurci naselili u današnjoj Italiji dosta kasno, oko hiljadite godine pre naše ere /ili tačnije, između XV i X veka naše ere/, kasno u odnosu na svoje pretke, čije su pismo doneli sa sobom. Prvo se smatralo da je pismo pronađeno na grnčariji u arheološkim iskopinama u Podunavlju obična grafika i da predstavlja ukrasne predmete na keramici, tokom mnogo decenija čovek je te predmete gledao ali ne i čitao, onda je primećeno da su ti znaci bili sastavni deo određene strukture - mali krugovi, konkavni ili konveksni lukovi, izdvojeni segmenti, ugaoni segmenti polukrugova. Bilo je to pismo. Sve to upućuje na zaključak da se čak crtajući lice ili siluetu ili liniju oko očiju ovaj narod služio trouglovima, lukovima s tetivima itd. Moglo bi se reći da su pisali čak i onda kada nisu pisali, kad su samo crtali ili formirali figuru. Tu dokumentaciju nam je profesor Pešić obilato predstavio i u svojim tablicama.

vinčansko pismo bi imalo azbuku od ukupno 26 slova. Ali pored slovnih znakova, koji svaki za sebe ima svoju glasovnu vrednost, u vinčanskom pismu nailazimo i na ligature. Ligature su takođe, veoma prepoznatljive. Izdvojili smo 23 koje najbolje prikazuju princip na osnovu koga su vinčanski pisari stvarali svoje ligature, tako da se uvidom u ovaj pregled mogu prepoznavati i druge, nove ligature. Veoma je karakteristično i to ćemo istaći odmah, da u vinčanskom pravopisu postoji i primena tačke, jedne ili više, koje se nalaze usred reci, što će biti kasnije uočljivo i u pismenosti potonjih civilizacija. Sledeći korak naše analize vinčanskog pisma poveo nas je da izvršimo poređenja između sada već klasificiranih znakova i poznatih drevnih pisama. Ta poređenja su dala sledeće rezultate • u pismu Brahmi našli smo 5 identičnih slova, • u kritskom linearnom A našli smo 4, a u linearnom B samo 2 slova, • zapadnosemitsko ima 8, a starofeničansko 10 istovetnih slova s vinčanskim pismom, • kiparsko ima 9, palestinsko 7, a starogrčko 12 identičnih slova, dok anglosaksonsko runsko ima samo 4, • iz azbuke srpske ćirilice našli smo ukupno 20 slova, dok u glagolici nailazimo samo na sličnost 7 slova, • interesantan je rezultat poređenja vinčanskog i etrurskog pisma - kompletna etrurska azbuka je potpuno identična s vinčanskim pismom. Iz ovoga proizilazi da su ostali narodi u većoj ili manjoj meri preuzimali znakove za svoje pismo od vinčanskog direktno ili indirektno. Neki znaci su preneti sa svojim identičnim oblikom, neki su stilizovani, dok je od nekih preuzeto samo nadahnuće. U svakom slučaju, vinčansko pismo je bilo izvor pismenosti za mnoge civilizacije ili su pod njegovim uticajem nastale brojne pismenosti s obzirom na njegovu najraniju pojavu. S obzirom na to da se nije obraćala pažnja arheološkim nalazima s urezanim slovima ili natpisima, još se ne može tačno utvrditi da li je ovaj broj keramičkih fragmenata, koji se nalazi po depoima muzeja, konačan. Nas ovom prilikom u prvom redu interesuje materijal koji se odnosi na vinčansku kulturu. Ali nije isključeno da su ga i druge kulture posedovale. Materijal kojim raspolažemo ima veoma mali broj natpisa. Kao što smo već naveli, uglavnom su to slovni urezi i mi ih možemo prihvatiti kao oznake radionica, odnosno majstora, ali pored ovih značenja primećujemo da ti urezi mogu imati i drugi sadržaj, naime sadržaj

Ako prihvatimo i najniži podatak koji nam daju analize pomoću metoda C14, naime 3473. godinu pre n.e. za arheološko nalazište na Banjici, koje pripada najmlađoj fazi vinčanske kulture, uočićemo odmah da je vinčansko pismo starije od protosumerskog piktografskog pisma 373 godine, a ono se dosad smatralo prvim svetskim pismom. Taj podatak, dakle, još na početku ukazuje na potrebu promene datiranja prvog svetskog pisma i promene mesta njegovog nastanka. Prema ovome što nam tako dokumentovano nudi arheološko otkriće vinčanske kulture i posebno obilje materijala koji smo dobili s lokaliteta Banjica, koji je sastavni deo Beograda, Banjicu možemo smatrati prvom školom pismenosti, odakle je upravo pisana reč krenula u svet. Keramičke fragmente sa slovnim urezima i natpisima iz Vince, Banjice i drugih lokaliteta pregledao sam detaljno, prepisivao, snimio i izvršio klasifikaciju materijala. Tom prilikom sam ustanovio da vinčansko pismo raspolaže s nekolikim verzijama /ili školama/ svojih slovnih znakova. Iz većeg broja znakova izdvojio sam 57 karakterističnih. Od tog broja prepoznatljivo je 14 slova koja se mogu svrstati u vokale. Međutim, ponovnom analizom može se doći samo do pet koje bismo mogli prihvatiti kao vokale, dok ostale možemo smatratii njihovim varijantima. I među ostalima, koje bismo svrstali u konsonante, možemo pronaći varijante, tako da bi njihov ukupan broj iznosio 43. Prema tome,

124 izvesnih zaveta ili poruka. Na to nas najviše upućuju ligature. Pored tačke, koju smo naveli kao jednu od važnih karakteristika vinčanskog pravopisa, ligatura takođe ima veoma važnu ulogu i široko je rasprostranjena. Ona nastaje spajanjem elemenata dva ili tri, ali i više slova. I veoma često ligature u vinčanskom pravopisu služe da se ispiše ćela reč. Želeli bismo takođe ukazati na zaključak da su pisari vinčanskih ligatura nalazili veoma jednostavna rešenja, tako da je čitaocu princip komponovanja i čitanja veoma jasan još na prvi pogled. Geneza pisma je jedno od ključnih pitanja razvoja civilizacije skopčano s mnogim nesporazumima. Ti nesporazumi proizilaze uglavnom iz uobičajenih klasičnih šablona, koji ne vode dovoljno računa o tome da je sve podvrgnuto shvatanju celine i da sve proizilazi iz nje. Stara indijska tradicija upućuje nas da ne treba izmišljati oblike, već da ih treba prepoznavati. To znači da su oni u nama, da su nastali zajedno s nama u uzajamnom reflektovanju. A prepoznajemo ih kao znak koji je posrednik u otkrivanju nepoznate i saopštavanju poznate istine. Otuda dolazi i onaj zaključak da je ljudski duh vezan za upotrebu znaka i da zavisi od njega. Prema tome, znak nije nikakva slučajnost niti tekovina neke privilegovane civilizacije, a samo pismo nije ništa drugo do znak, po svojoj suštini, morfologiji i funkciji. Mnogi istraživači znaka čine besmislena razgraničenja između znaka i pisma, udaljujući se na taj način od suštine stvari. Istraživanjem znakova bavi se semiotika kao posebna naučna disciplina ili, kako se najčešće shvata, kao nauka među naukama i instrument nauke. Dakle, kao organon nauka. Međutim, ovim istraživanjima bave se i druge naučne discipline - lingvistika, filozofija i logika, psihologija i biologija, arheologija i antropologija, sociologija... I onog trenutka kad se one udalje od osnovnih semiotičkih aspekata, udaljavaju se i od osnovnih empirijskih problema kojima su imale nameru da se posvete. Otud pogrešni putevi i nesporazumi. Pismo je, dakle, znak. Znak je, dakle, pismo. Bez obzira na prirodu i formalnu interpretaciju. Svako je pismo sazdano od sistema, jer proističe iz njega i egzistira u njemu i s njim, kao izraz opšteg poretka stvari. Proizašlo iz sistema, ono je i samo sistem bez koga je nemoguć opstanak civilizacije. A civilizacije, primitivne ili razvijene, ne počinju s praistorijom ili istorijom. Ili bar ne s onom praistorijom i istorijom koje su nam poznate. Blago rečeno, i neozbiljno je u pravoj nauci kategorisati najranije civilizacije kao primitivne samo zato što je naše saznanje nemoćno da ih u potpunosti upozna ili što ima iluziju da je otišlo predaleko od njih. Ne bi mogla biti ozbiljna ni tvrdnja da smo otkrili prvi

125 dan istorije ili praistorije. Prema tome, za genezom pisma se ne može tragati niti istorijskim šablonom, niti nekakvom merom razvojnosti. Na skoro četrdeset lokaliteta širom Balkana jedna bogata riznica pisanog materijala nije bila samo svedočanstvo visokog stepena pismenosti sveta iz perioda neolita, već je pružala i obilje dokumentacije o visokom stepenu njegove svesti. Sve je to pružalo mogućnosti da se taj svet sagleda u pravoj svetlosti koja odbacuje inače uvrežene predrasude i domišljanja o njegovoj duhovnoj zakržljalosti. A upravo tom svetu, svetu pisma, zanemarivanjem te njegove najsvetije tekovine, preoteta je uloga lučonoše i preneta na sasvim drugu stranu sveta, gde je cvetala jedna potpuno drukčija civilizacija, civilizacija koja je materijalno već pretpostavljala duhovnom, ili ga je bar izjednačavala s njim. Istorija je potvrdila da vreme smenjivanja koncepcije ujedno znači i vreme preotimanja civilizacija. Takav je slučaj i sa balkanskom razgrabljenom civilizacijom. Skoro deset hiljada godina svet ne može da se snađe u sopstvenim projekcijama. Sve do 1980. g. bogati fond pismenosti iz doba neolita na Balkanu svrstavan je u proizvoljne kategorije koje su samo bledi nagoveštaj pisma kako bi se pismo kao tekovina ustupilo drugim civilizacijama. Tada se tom materijalu prišlo kao autentičnoj pismenosti podunavskih civilizacija, koje do današnjih dana prenose tu tradiciju iz vremena u vreme šireći je daleko, na sve četiri strane sveta. Godine 1987. u Milanu je dokumentovano obrazložen sistem tog pisma, koje je prema prvom najbogatijem nalazištu dobilo naziv vinčansko pismo. Od tog trenutka vinčansko pismo kao slovno pismo nastalo u VI milenijumu ušlo je u enciklopedije i predmet je izučavanja na univrzitetskim katedrama Evrope. To je uslovilo pramenu i dopunu već utvrđene hronologije pojave i razvoja pisma koja sada glasi • Protopismo Lepenskog vira - 8000-6000. god pre n.e. • Vinčansko pismo - 5300-3200. god pre n.e. • Sumersko u Mesopotamiji - 3100. god pre n.e. - 75. god n.e. • Protoelamsko - između 3000. i 2000. god pre n.e. • Protoindijsko - oko 2200. god pre n.e. • Kinesko - 1300. god. pre n.e. i traje i danas • Egipatsko - 3000. god pre n.e. - 400. god n.e. • Kritsko - 2000-1200. god. pre n.e. • Hetitsko - 1600-777. god. pre n.e. Stara hronologija koju je dao američki gramatolog I. Dž. Gelb, dakle, morala je ustupiti mesto novoj bez roptanja. Verodostojnost

127

126

dokumentacije porazila je sva nagađanja, domišljanja i proizvoljnosti zaključivanja. Vinčansko pismo je poteklo iz svog sistema i trajalo u svom sistemu, a sistem pisma su Etrurci ispravno nazivali elementa, što znači azbuka. Vinčansko pismo je linearno, odnosno slovno pismo i polazna je tačka u krugu, sada već devet sistema, čime i ukazuje na tajnu procesa nastanka svoje morfologije i ponavljanja tog kontinuiteta u strogo određenom ritmu do broja koji označava sve slojeve fona u jednom tonu, što je izraz linearne dimenzije atoma. Vinčansko pismo je dalo i morfologiju broja koju danas pogrešno nazivamo rimskom. Jer Rim je bio daleko od Vince preko 3000 godina, ali se čini da je Etrurija ipak bila bliža, iako se zna da je njena civilizacija svoj procvat doživela krajem drugog i početkom prvog milenijuma. Etrurci su bili najbliži susedi Veneta, a Veneti su upravo s Balkana pošti u Trojanski rat i nakon poraza raselili se po Evropi. Poznato je da je njihova postojbina bila i na područjima srednjeg Podunavlja, duž Timoka i Morave do izvora Vardara još pre Trojanskog rata. Stoga su Etrurci mogli preuzeti i morfologiju broja i morfologiju pisma od Veneta, a ne od Grka, s kojima nisu bili u dobrim susedskim odnosima. Tako su i Rimljani, preuzevši tekovine etrurske civilizacije, preuzeli i broj, čija je kolevka na području vinčanskog pisma. A Vinčansko pismo nije iščezlo prestankom vinčanske kulture. Ono se širilo, manje ili više modifikovalo, ili u izvornom obliku nastavljalo svoj život do u pozno bronzano doba, o čemu nam svedoče brojni arheološki tragovi. Svojim sistemom koji je nastao iz njegove morfologije, a ova iz univerzalnih konstanti ritma, vinčansko pismo, kao identifikacija mehanike duha, pokreće brojne fundamentalne probleme ne samo na području gramatologije, već i na području istorijskog razvoja civilizacije i njene evolucije. Jer upravo je vinčansko pismo potvrda da pismenost sveta nije nastala iz piktografije, kako je to do danas nauka tvrdila površnim zaključivanjem, već iz biološke zakonitosti na koju je taj praistorijski čovek jedino i bio upućen. Otkriće sistema vinčanskog pisma menja i istorijski i geografski pomera kolevke ranih civilizacija i pitanje njihovog kretanja. I što je još sudbonosnije, kao odraz neporaženog vremena, svojom unutrašnjom strukturom ono je, u stvari, najbolji izraz težnje u onostrano, u apsolut. Stoga ono nije bilo posvećeno ritualu, kako je pretpostavljala Marija Gimbutas, koja je svoje doktorante time udaljavala od centralne zone poimanja i usmeravala ih na davno prevaziđene puteve. Vinčansko pismo je religija bez rituala i religija bez posrednika.«

Teorija da su Veneti bili na tlu današnje Srbije odgovara tlu gdje su u rimsko vrijeme bili Dardani. Najstarije spominjanje Dardana imamo prvo kod Homera u trojanskom ratu 1184. godine. U drugom pjevanju Ilijade kaže Homer da je Enej vodio Dardane u trojanski rat.496 U trećem pjevanju spominje Homer Dardane u zajednici s Trojancima kad u usta Agamemnona stavlja riječi: "Slušajte moju riječ, vi Trojanci i Dardani".497 Te iste riječi stavlja i Antenom u usta kad kaže: "Slušajte moju riječ, vi Trojanci i Dardani".498 U sedmom pjevanju kaže Homer da su na zajedničkoj sjednici bili Trojanci i Dardani.499 Plinije govori prvotno da su Dardani bili u Meziji koja se širila od ušća rijeke Save u Dunav i rijekom Dunavom do Crnog mora. Nadalje kaže da u Meziji stanuju Dardani, ali tu Meziju proširuje pa u njoj stanuju ne samo Dardani nego i Kelegeri, Tribali, Timahi, Meziji, Tračani i na Crnom moru Skiti.500 Kelegeri su bili dio plemena Skordiska u dolini Zapadne Morave, Timachi na Timoku, Meziji uz Dunav do Crnog mora. Tračani su obitavali južno od Mezije a Skiti na Crnom moru. Iz područja Dardana dolaze poznate rijeke Margus (Morava), Pincus (Pek), Timakus (Timok), iz Rodopa (bugarskih Rodopa) Eskus (Iskar), iz Hemus (Stara Planina), Utus (Vit), Asamus (Osem) i Jeterus (Jantra).501 Kad Plinije opisuje granice Makedonije, Dardanela i lijevog dijela Crnog mora, onda kaže da je njima na istoku granica Crno more, na zapadu pustinje Dardanije, na sjeveru rijeka Dunav a na jugu Egejsko more.502 Pod pustinjama Dardanije se misli na gornje područje rijeke Vardara.gdje su nam poznati Veneti. Jedan je dio Dardana nakon trojanskog rata ostao u Maloj Aziji jer ih tu spominje Apolodor iz II. st. pr. Kr.503 496

Homer, Ilias, Hrsg. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt 1994. 2, 819. Homer, 3, 456. Homer, 7, 348. 499 Homer, 7, 414. 500 "Moesia... in ea Dardani, Celegeri, Triballi, Timachi, Moesi, Thraces Pontoque contermini Scythe". Plinius HI/149. 501 "flumina clara e Dardanis Margus, Pincus, Timacus, ex Rhodope Oescus, ex Haemo Utus, Asamus, leterus". Plinius HI/149. 502 "Macedonia et Hellespontus et pars (sinisterior) Ponti finiuntur ab Oriente mari Pontico, ab occidente desertis Dardaniae, a septentrione flumine Histro, a meridie (mari) Aegaeo". Plinii C. Secundi Naturalis historiae Lib. VI. Ausgabe K. Brodersen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt 1996. Demensuratio. Divisio 11. 503 Paully-Wissowa. Rela-Encyclopädie der Classischen Altertumswissenschaft. B. IV. Stuttgart 1901. S. 2157. 497

498

IZb

129

S obzirom na pitanje kojoj su etničkoj skupini pripadali Dardani, govore mnoge činjenice da su bili Veneti odnosno Slaveni. Radoslav Rotković kaže da slavenski toponimi Prokopija skreću pažnju na staru Dardaniju, ali to ne znači da na drugim krajevima Balkana, posebno južno od Save, nije bilo ranijih slavenskih infiltracija.504 Prokopije iz Cezareje navodi sljedeće toponime koji pokazuju slavenski karakter: Milareka, Vratzista (Vračišta) i Berzana.505 Jedno se ime mjesta zvalo Vendenis, koje upućuje na Venede ili Venete odnosno Slavene. Prema A. Stipčeviću stanovali su Dardani između Zapadne i Južne Morave.506 Strabon ih naziva ilirskim plemenom.507 Isto ih naziva i Apijan Ilirima,508 ali kaže na kraju da su to bila plemena koja Grci nazivaju Ilirima,509 a mi znamo da Grci nisu razlikovali Ilire od Panona i Veneta. Tit Livije govori o zaštitnim mjerama protiv upada Dardana u Iliriju.510 Na drugom mjestu kaže da je ŠarPlanina najviša gora u tom području, da su istočno od nje naseljeni Dardani, na jugu Makedoni a na zapadu Iliri.511 Prema Liviju se dakle ne može zaključiti da bi Dardani bili Iliri, jer su Dardani bili na istoku od ŠarPlanine, a Iliri na zapadu u današnjoj Albaniji s glavnim gradom Skadrom.512 Plinije kaže da su Dardani na rijeci Vardaru doticali Makedoniju.513 Radi se o području gornjeg Vardara. Polibije kaže da su za vrijeme ilirske kraljice Teute neki Iliri prešli na stranu Dardana.514 Prema navodima Tita Uvija i Dardani su imali vođu po imenu Bato, sina Longara. On se priključio Rimljanima u ratu protiv Filipa Makedonskog 239. pr. Kr.515 Svi nam ovi navodi daju pravo na zaključak da Dardani nisu bili Iliri. Polibije govori na više mjesta o opasnostima navala Dardana na

Makedoniju. Zato je Filip Makedonski osvojio grad po imenu Bilazora, jer je taj grad predstavljao vrata za napade Dardana na Makedoniju.516 To znači da je Bilazora bila dardanski grad. Dardani su bili u dobrim odnosima s Rimljanima, jer su tražili 177. godine zaštitu od Bastarna pa je rimski Senat poslao izaslanstvo da ispita te navode.517 Na drugom mjestu govori Polibije da je i ilirski kralj Pleurat morao poduzimati zaštitne mjere od napada Dardana preko Skordos-Planine (ŠarPlanine).518 Važno je ustanoviti da se Dardani vjerojatno posljednji puta spominju u IV. st. po. Kr., (342.-343.) kad Teoderet Cirski govori o sinodi u gradu Sardici (Sofija), gdje kaže da su između ostaloga došli i biskupi iz Dardanije.519 Tribali su bili oko grada Niša, a Apijan stavlja na Dunav Skordiske i Tribale ispod današnjeg Beograda. Tribali su tu bili još u vrijeme Filipa II. Makedonskog (356.-336. pr. Kr.), sina Aleksandra Velikog Makedonskog.520 Grčki pisac Eustahije iz XII. st. spominje Tribale Venete 'Triballois Enetoi".521 Strabon spominje isto Enete, Dardane i Tribale.522 Radi se o vremenu prije dolaska Kelta na rijeku Moravu i Nišavu. Ovi nam navodi potrvđuju da možemo u području rijeke Morave i Nišave, govoriti o Venetima.

504

Rotković, R-. Odakle su došli preci Crnogoraca. Podgorica 2000., str. 23.. Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, sv. L, SANU, Beograd 1955., str. 60.-63. 506 Isto Stipčević, A., str. 22. 507 Srabo 7. 508 Appian, IL, E5 320. 509 Appian IL. 12 šio „ne transitus faciles Dardanis in Illyricum". Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. Darmstadt 1988. XLIII 20,1. 511 "Mons Scordus, longe altissimus regionis eius, ab Oriente Dardanicam subiectam habet, a meridie Macedoniam, ab accasu Illyricum. Livius. Ab urbe condita. XLIV 31,5. 512 Livius Titus XLIII 20,1. 513 "fluvius Axius, ad hunc finem Dardani, Treres, Pieres Macedoniam accolunt" Plinius. Naturalis historiae IV/35. 514 Polibios, II/6. 515 "Dardanis Bato Longari filius" Titus Livius. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. München - Zürich 2. Aufl. 1986. XXXI 28, 1-3.

Na Venete u Srbiji potvrđuje i kontinuitet stano vništva. Na taj fenomen materijalne i duhovne kulture starosjeditelja i došljaka uputio je na svjetskom kongresu arheologa u Novogorodu 1995. i Đ. Janković kad ksže: «У првој половини V столећа запажа се појава нових словенских особина, што сведочи o досељавању са тла изван Панонске низије. Они се брзо мешају са домороцима, што не би било могуће да није реч o становништву icror порекла и језика».523

505

516

Polibios, V/97. Polibios, XXV/6. 5 5 ^ Polibios, XXVIII/8. 519 Theodert von Cyrus. Kirchengeschichte. Ausgabe 0. Bardenhewer, München 1926. str. 517

520

Appian. IL 5. Tomaschek, W., Die alten Thraker..., S. 27. *22 Strabo VII. p. 318. Јанковић, Ђ., Словенске особине насеља позноримског доба на југоистоку Паноније., у: Труди VI Международного Конгресса славлнскои археологии Том 3 Москва 1997., с. 372. 521

131

130

1.12 Veneti na rijeci Zeti i Morači Kad govorimo o Venetima na rijeci Zeti i Morači i o pradomovini Crnogoraca moramo polaziti od činjenice da se današnji crnogorski narod uobličio od nekoliko slavenskih plemena i naroda od kojih su jedni doseljenici a drugi autohtoni. O doseljenicima su najviše govorili crnogorski znanstvenici Radoslav Rotković i Vojislav Nikčević, koji naučavaju da su predci Crnogoraca Abodriti i Vilci odnosno Veleti ili Ljutici doselili iz Polablja. Kad R. Rotković govori o Crnogorcima, onda kaže: "Crnogorci su južnoslovenski narod zapadnoslovenskog porijekla, u prasrodstvu sa ševernim Rusima i Poljacima, posebno iz njihovog Zapadnog pomorja".524 Na drugom mjestu nastavlja dalje da njegova studija "sadrži onomastičku dokumentaciju na osnovu koje se može, sa dovoljno vjerovatnoće, utvrditi predbalkanska postojbina onijeh Slovena koji su došli u rimsku provinciju Prevališ i postali etničko jezgro iz kojeg se, tokom viševjekovne simbioze^ sa starinicima, i u dodiru i prožimanju sa drugim etničkim skupinama Južnih Slovena, formirao crnogorski narod".525 Radoslav Rotković i Vojislav Nikčević naučavaju dakle da su predci Crnogoraca došli iz plemenskih saveza Veleta = Ljutića i Obodrita na rijeci Labi.526 Slažemo se sa R. Rotkovićem da su predci Crnogoraca Vilci i Abodriti nisu bili autohtoni u Polablju, jer se Vilici nalaze u II. st. po. Kr. na ušću rijeke Visle kao Ptolomejevi Ueltai. Rotković povezuje pretke Crnogoraca sa sjevernim Rusima (Vjatičima), ali misli da su se oblikovali u Polablju, pa im je tu pradomovina.527 Istina je da Ljutice ili Velete spominje Ptolomej na ušću rijeke Visle na Baltičkom moru kao i ruski Ijetopisac Nestor kad kaže: «словлни же ови пришедше слдоша на Вислл, и прозвашасн ллхове, a от ТЛХЂ ллхов пpoзвaшac^ полане, ллхове друзии лутичи».528 Iz ovih navoda se može zaključiti da su predci Crnogoraca Ljutici ili Vilci odnosno Veleti bili već oblikovani kao narod na rijeci Visli, ali u Polablju čujemo za njihova kralja 524

Isto, Rotković, R., str. 332. Isto, Rotković, R., str. 278. 526 Isto, Rotković, R., str. 278. 527 Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca, Podgorica , 2000., str. 341. 528 Повесњ временних лет. Редакцил Β. Π. Адрианова. Москва-Ленинград. 1950., c. 11. 525

Draška 789. godine. To znači da su preci Crnogoraca u Polablju imali već svoje kraljevtsvo, a mi moramo znati da su Crnogorci i Hrvati najstariji slavenski narodi koji su imali svoja kraljevstva. Nepobitna je činjenica da su R. Rotković kao i njegov kolega V. Nikčević bili prvi koji su uputili na činjenicu da su predci Crnogoraca bili u Polablju, pa su time stekli veliku zaslugu za svoj narod koja će ostati trajno među Crnogorcima i crnogorskoj znanosti. Bio sam jedan od prvih autora koji je prihvatio ovu tezu, a naročito onomastička istraživanja Radoslava Rotkovića i lingvistička istraživanja Vojislava Nikčevića, gdje on govori o grafemima mekanog slova š, ž i slova dz, koje su preci Crnogoraca donijeli iz Polablja. Prema našoj nauci su samo Vilci, Veleti ili Ljutići pravi preci Crnogoraca, dok su Abodriti koji su bili najzapadniji slavenski narod u susjedstvu sa Francima i Sasima zapravo Bijeli Hrvati koji su prema navodima Konstantina Porfirogeneta živjeli u susjedstvu s Francima i Sasima na rijeci Labi. Da je i jedan dio Šaša došao u Crnu Goru, govori ime mjesta Sasovići kod Herceg Novog. To se može isto govoriti za Slavene Bojke, kojih se jedan dio seli iz Karpata u Polablje, a odavde sa Sasima, Veletima i Abodritima odnosno Bijelim Hrvatima sele do današnjeg Ulicnja, gdje još danas postoji mjesto Bojke. Ovi su narodi došli na jug istom krajem VIII. st. u rat sa Francima protiv Avara 791. godine. Oni ostaju prvo u Panoniji ali zbog rata između Bugara i Franaka polovicom IX. st. bježe na područje Dubrovnika i Crne Gore. To su dakle nove povijesne formacije koje su nastale u srednjem vijeku. Kad govorimo o autohtonim plemenima i narodima u područjima današnje Crne Gore moramo ustanoviti da nam Radoslav Rotković i Vojislav Nikčević i na tom području pružaju mnoge materijale. R. Rotković je rekao da je najbliže istini pretpostavka da je najezda Avara s istoka 568. godine izazvala pomjeranje slavenske mase iz Panonije.529 S time dakle potvrđuje indirektno, da je na području Panonije prije Avara bilo autohtono slavensko stanovništvo. Slično kaže i Vojislav Nikčević da je u enciklopedistici široko prihvaćeno mišljenje na podlozi arheološkog i historiografkog istraživanja da su Dukljani/Zećani, kao preci Crnogoraca autohtoni narod.530 529 530

Rotković, R. Odakle su došli preci Crnogoraca...str. 42 Nikčević, V. Crnogorski jezik. Cetinje 1993., str. 26.

132

133

Tu se Radoslav Rotković i Vojislav Nikčević slažu s beogradskim profesorom Reljom Novakovićem koji govori da je Duklja (Zeta) oduvijek bila slavensko-dukljanska.531 Vojislav Nikčević se poziva i na grčkog antropologa A. Pulianosa koji govori o autohtonosti i dubokoj starosti Crnogoraca. Prema navodima Pulianosa Crnogorci pripadaju epirotskoj (kontinentalnoj) morfološkoj varijaciji Europljana. Oni su duže na europskom tlu od mediteranoida. Moraju se smatrati potomcima gornjopaleolitskih Europljana.532

S obzirom na navode Tatomira Vukanovića da se etnogenezu Crnogoraca treba zasnovati na ilirskoj, a ne na slavenskoj asimilaciji, mislim da je tu imao potpuno krivo jer su Panoni odnosno Veneti stariji od Ilira na Balkanskom ili Dinarskom poluotoku. Homer ne poznaje u XII. st. pr. Kr. u Trojanskom ratu Ilire, ali zato Panone i Venete. Zbog toga nema razloga govoriti o Ilirima kao najstarijem narodu na području današnje Crne Gore nego o Panonima odnosno Venetima ili Slavenima kao autohtonom narodu.

Dalje navodi Vojislav Nikčević: "Na Balkanu je gotovo apsolutno prevladavao antropološki tip starosjedilaca iz prirodnijeh, povijesnih i etnogenezičkijeh razloga... Starosjedilačko prisustvo na područjima današnje Crne Gore je toliko veliko da je etnolog Tatomir Vukanović etnogenezu Crnogoraca zasnovao na ilirskoj, a ne na slovenskoj asimilaciji i sintezi. Stoga su Dukljani, najstariji predci Crnogoraca, do kraja XII. stoljeća i nosili dominantno ilirsko ime plemena Dokleati. A antropološki udio doseljenijeh slovenskih plemena na Balkanu je ugrađen u nove etnosimbioze ovoga ili onog srednjovjekovnog naroda".533

Iz ovog se istraživanja dolazi do zaključka da se definicija „Crnogorci su južnoslovenski narod zapadnoslovenskog porijekla, u prasrodstvu sa ševernim Rusima i Poljacima, posebno iz njihovog Zapadnog pomorja", mora proširiti jer pradomovina predaka Crnogoraca ostavlja otvoreni prostor i za autohtono stanovništvo a i druge etničke skupine, koje su došle sa rijeke Labe na područje današnje Crne Gore. To znači da se s Radoslavom Rotkovićem i Vojislavom Nikčevićem ne može doći u nekakvi znanstveni spor jer se ne može poricati činjenica o predcima Crnogoraca u Polablju, ali ni činjenica da su najstariji narodi Veneti ili Slaveni bili autohtoni na današnjem crnogorskom tlu.

Kad govorimo općenito o Balkanu smatram da je potrebno uputiti na činjenicu da je naziv Balkanski poluotok prema planini Balkanu u Bugarskoj mlađeg podrijetla i da ne odgovara namjeni toga imena. Taj je pojam je uveo 1808. njemački geograf A. Zeune koji je mislio da Stara planina Balkan «Haemus» povezuje okolne narode slično kao Apenini u Italiji. To je potpuno krivo jer se već od srednjeg vijeka u tom području može govoriti o različitim narodima s različitim etnitetima, kulturama, religijama i jezicima, pa bi se trebali prije prikloniti istraživanjima poznatog antropologa Zivka Mikića, koji govori o dinarskom a ne o balkanskom antropološkom tipu na širem području jugoistočne Europe.534 Zbog toga smatram da bi se Balkanski poluotok trebao nazvati Dinarskim poluotokom.

531

Novaković, R., Baltički Sloveni u Beogradu i Srbiji, Beograd 1985, str. 366; Rotkovi, R., str. 278. 532 Nikčević, V., Crnogorski jezik., str. 50. 533 Mužić, L, Hrvati i autohtonost..., str. 208. 534 Mužić, L, Hrvati i autohtonost..., str. 207.; Mikić, Ž., Antropološka struktura stanovništva Srbije. Beograd 1988., str. 120., 127.-129.

Već su stari antički pisci govorili da su najstariji narodi dobili svoje ime po rijekama. Rijeka Nil se prije zvala Aegiptos, pa su po njoj dobili Egipćani svoje ime. To se sigurno može govoriti o predcima Crnogoraca koji su se prema rijeci Zeti i Morači nazivali Zećani i Moračani. O Moračanima se nije govorilo na rijeci Morači ali se Moračani spominju u franačkim izvorima na rijeci Labi kod Magdeburga kao Morazeni, Morazani i Moraciani pa ovdje možemo sigurno polaziti od činjenice da se ime Moračana izgubilo na rijeci Morači ali su ostali konzervirani u Polablju, gdje su ih Kelti i Rimljani potisnuli sa juga prema sjeveru. U svom dopisu od 7. II. 2001. piše mi V. Nikčević nakon što sam ga uputio na antičko slavensko ime mjesta Dide kod Cetinja: "I ja vjerujem da je u Crnoj Gori bilo Veneta". S time se moramo potpuno složiti, jer je nesumnjiva činjenica da su nosioci imena Dide bili Veneti. Osim toga su Veneti bili redovito u nizinama uz rijeke ili jezera, pa područje oko rijeke Zete i Morače te na jezerima Krupačko jezero, Slano jezero, Moračko Blato i Skadarske jezero odgovara područjima Veneta.

134

135

Ako govorimo o autohtonosti Veneta na današnjem crnogorskom tlu onda smatramo da je ime mjesta Dide kod Cetinja od presudne važnosti. Kada je posljednji makedonski kralj Perzej vodio borbu s Rimljanima u trećem rimsko-makedonskom ratu 171.-168. pr. Kr., kaže Tit uvije da je na njegovoj strani osim drugih naroda bio i Panon Dida.535 Dida je bio kraljevski namjesnik makedonske Panonije "Paeoniae praefectus Dida".536 Pod imenom makedonske zemlje Panona radi se o sjevernoj Makedoniji gdje Tit Livije spominje 168. pr. Kr. i mjesto Bilazora kao panonsko mjesto "Bylazora... Paeoniae is locus est".537 Polibije govori da je mjesto Bilazora osvojio Fillip Makedonski (221.-179 pr. Kr.) i da je to bio najveći grad južne Panonije.538 Bilazora je bila na mjestu gdje se danas nalazi Veles, južno od Skoplja, a kao glavni grad antičke Panonije, koju su Grci krivo nazivali Paeonija. Bila Zora (današnji Veles) je bilo sjedište kraljevskog namjesnika Dide. Kod Velesa je još danas planina po imenu Bela Zora.

Osim antropoloških, historijskih i lingvističkih dokaza o autohtonosti predka Crangoraca na današnjem crnogorskom tlu možemo navesti i mitološke razloge. Jugoistočno od Splita postoji brijeg Perun, nazvan prema slavenskom glavnom bogu Perunu. Mokošica kod Dubrovnika je dobila ime prema ženi Perunovoj koja se zvala Mokoš. Mali poluotok Veles kod Novog Vinodola podsjeća na Perunova protivnika Velesa.541 Mjesto Veleševec imamo kod Zagreba, Veleškovec kod Zlatar Bistrice, Velesovo u Sloveniji kod Kranja, Velesnicu kod Kladova u Srbiji, Veles na Vardaru te Velestovo kod Ohrida u Makedoniji i Velestovo kod Cetinja u Crnoj Gori. Ova onomastika pokazuje da je slavenska mitologija kod južnih Slavena bila ista i da se mora datirati još u prethistorijsko vrijeme.

Zanimljivo je da se toponim Dide spominje i u području Tergeste (Trsta) na graničnom području između Histra i Veneta.539 To je još jedan dokaz da je ime Dida slavenskog podrijetla. U vezi sa mjestom Dide sam se obratio na Vojsilava Nikčevića da mi uslika tablu mjesta Dide kod Cetinja, kako bi to unio u ovu knjigu, ali mi on u dopisu od 7. II. 2001 javlja: "U Crnoj Gori postoje Dide, ali je to selo potpuno raseljeno. Narod za nj kaže: Bile Dide pa se razdidile. Zato i nema table na njegovom ulazu". Vojislav Nikčević se slaže da je ime Bilazora slavenskog podrijetla, pa dodaje još Corita = Korita, Grapsa = Grapša. Nadalje zaključuje V. P. Nikčević: "Prema tome, uzimajući u obzir Orbinove tvrdnje i Borova otkrića, teze prof. N. Klaić o tome da je na Balkanskom poluostrvu bila praistorija predaka Srba i predaka Hrvata ipak se mogu primiti kao realno moguće".540 Čini se da se i na području Crne Gore može govoriti o realnoj mogućnosti prahistorije predaka Crnogoraca Zećana i Moračana i da su oni autohtoni na današnjem crnogorskom tlu. 535

Livius. XLII 51,6. 536 Livius. XLII 58,8. 537 Livius Titus. Ab urbe condita. Izdanje H.J. Hillen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Dramstadt 1988. XLIV 26,8. 538 Polibios 1/97. 539 Suić, M., Odabrani radovi, str. 75. 540 Nikčević, V. Porijeklo i značenje imena Hrvat i Srbin. Dubrovnik, XXX/1987, 6, 14-15.

Vrlo je zanimljivo pleme Pirusta. A. Stipčević nazvia Piruste ilirskim plemenom i stavlja u područje današnje Crne Gore.5421 njemački lingvista Hans Krähe smatra da su Pirusti bili Iliri.543 Prema njegovu mišljenju spadaju tu imena mjesta Pirasto, Perasto i Pareste. Još danas imamo mjesto Perast u Kotoru. Grčki pisac Strabo govori da su Pirusti pripadali južnim Panonima. Budući da su Panoni bili Veneti, odnosno Slaveni nema razloga sumnjati da su Pirusti ili Pirušćani bili Slaveni i autohotoni na današnjem crnogorskom tlu. Kao zaključak možemo reći da se Crnogorci sastoje u biti o četiri glavna plemena i to od Veleta ili Ljutića i Abodrita ili Bijelih Hrvata kao novih historijskih formacija iz Polablja krajem VIII. st. te Dukljana ili Zećana i Moračana kao autohtonog stanovništva na rijeci Zeti i Morao ali i nekih plemena, koje smo dosada nazivali Ilirima a oni su u biti bili Veneti, odnosno Slaveni. Kad govorimo dakle o pradomovini Crnogoraca moramo priznati dolazak predaka Crnogorca iz Polablja prema nauci Radoslava Rotkovica i Vojislava Nikčevića ali i o pradomovini naših slavenskih otaca i najstarijim predcima Crnogoraca Zećana i Moračana na ovom današnjem crnogorskom tlu.

541

"Südwestlich von Split liegt der Berg Perun, benannt nach dem slawischen Hauptgott. Mokošica heißt nach Peruns Frau Mokoš. Der kleine Halbinsel Veles bei Novi Vinodol erinnert an Peruns mit dem Wasser verbundenen Gegener Veles". Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Regensburg 2001., S. 25. 542 Stipčević, A., str. 28. 543 Krähe, H., str. 69.

1.13 Veneti na rijeci Vardaru Nigdje se tako zorno ne podudaraju Veneti i Panoni kao na rijeci Vardaru pa se upravo na rijeci Vardaru vidi da su Panoni zapravo sinonim za Venete i obratno. Plinije govori da su sjeverni dio Makedonije štitile Panonija i Pelagonija od Tribala.544 On kaže da je Panonija počela od rijeke Vardara i da su njezina plemena bila Paroraji, Eordensi, Almopi, Pelagoni i Migdoni.545 Paroraji, Eordensi i Almopi su bili na rijeci Vardaru. Pelagoni su bili u nizini današnje Bitole. Migdoni su isto bili na Vardaru. Tu spadaju planine Rodopi, Skolpios i Orblos. Dalje navodi Plinije stanovnike Areta, Antiohei, Eidomeni, Doberi, Aistreoni, Alanti, Audaristi, Morilisi, Gareski, Linksti, Trioni i stanovnike Amancije i Oresta.546 Kod plemena Dobera se najviše ispoljava slavenski naziv prema riječi dobar. U drugom pjevanju Ilijade, kaže Homer da je Piraihmo doveo u Troju panonske strijelce iz dalekog Amidona, iz široke rijeke Vardara koja blagim tokom natapa zemlju.547 U desetom pjevanju kaže Homer da su panonski strijelci u ratu u Troji bili s morske strane,548 u 21. pjevanju je pitao Ahilej Pela gona tko je on, a on mu je odgovorio: "Daleko iz grudastih poljana Panonije dolazim i vodim muževe s izbočenim kopljima, Panone, istom sam jedanaesto jutro ovdje, otkada sam došao u Ilion. Ja sam od roda široke rijeke Vardara, Vardar, koji blagom vodom natapa zemlju."549 U 16. pjevanju govori Homer kako je Patroklo ubio vođu Panona Piraihmena pa kaže "I pogodio je Piraihmena koji je doveo spremni narod iz Panonije iz Amidona od dalekih voda Vardara."550 U 17. pjevanju kaže Homer da je Likomed stao pred Eneja, koji je došao iz cvjetnih poljana Panonije, a bio je pastir iz zemlje Apisaona.551

544

"partem eius septentrionalem Paeonia ac Pelagonia protegunt a Triballis. Plinius, 4,33. "ab hoc amne (Axios) Paeoniae gentes Paroraei, Eordenses, Almopi, Pelagones, Mygdones". Plinius, 4,35. 546 "dein praeiacente gremio terrarum Arethusii, Antiochienses, Idomenenses, Doberi, Aestrienses, Allatenses, Audaristenses, Morylli, Garresci, Lyncestae, Othryonei et liberi Amantini atque Orestae". Plinius 4,35. 547 Homer, Ilias 2, 848.-S49. 548 Homer, Ilias 10, 428. 549 Homer, Ilias 21, 149.-158 550 Homer, Ilias 16, 2S7.-288. 551 Homer, Ilias 17, 345.-350. 545

U istim tim područjima na Vardaru gdje se spominju Panoni dolaze i Veneti. Appian spominje u Makedoniji Venete552 i da je tim Venetima bio glavni grad Bilazora, današnji Veles. U tome gradu je bio kraljevski namjesnik posljednjeg makedonskog kralja Persea po imenu Dida. Kada je posljednji makedonski kralj Perseus vodio rat sa Rimljanima u trećem rimsko-makedonskom ratu 171.-168. pr. Kr., kaže Tit Uvije da je na njegovoj strani osim drugih, naroda bio i Panon Dida "Dida Paeon"553. Dida je bio kraljevski namjesnik makedonske Panonije, koju su Grci nazivali Paeonia: "Paeoniae praefectus Dida"554. Pod makedonskom zemljom Panona radi se o sjevernoj Makedoniji gdje Tit Livije spominje 168. pr. Kr. i mjesto Bilazora kao panonsko mjesto "Bvlazora - Paeoniae locus est"555 Polibije govori da je mjesto Bilazora osvojio Phillip Makedonski (221.-179 pr. Kr.) i da je to bio največi grad južne Panonije.556 Bilazora je bila na mjestu gdje se danas nalazi Veles, južno od Skoplja, a kao glavni grad antičke južne Panonije je bio sjedište kraljevskog namjesnika Dide. Kod Velesa postoji još danas planina po imenu Bela Zora. Ime Veles podsjeća na Perunova protivnika Velesa,557 pa nas to upućuje na slavensku mitologiju iz predhistorijskog vremena i na dokaze da su Veneti bili autohtoni na rijeci Vardaru.

2. Panoni Panoni su bili najstariji slavenski narod jugoistočne Europe koji se prvi puta spominje u Trojanskom ratu u XII. st. pr. Kr. a došli su iz antičke Panonije, koja se širila od Dunava do Vardara. Panoni nemaju ništa zajedničkog s Ilirima jer su oni mnogo stariji narod od Ilira. Panoni su u znanosti zanemarivani iako ih uz Ilire često spominju i grčki i rimski antički pisci. Na svim antičkim kartama su se kao najstariji stanovnici u jugoistočnoj Europi spominjali Iliri. To je sigurno pogrješno jer se Panoni 552

Appian von Alexandria,. Römische Geschichte I. Teil. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987., Mi 243. S. 369. 553 Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe HJ. Hillen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Dramstadt 1988.. XLII 51,6. 554 Livius, XLII 58,8. 555 Livius, XLIV 26,8. 556 Polybios Geschichte. Ausgabe H. Drexler, 2 Bde. Zürich/Stuttgart 1961., 1/97. 557 "Südwestlich von Split liegt der Berg Perun, benannt nach dem slawischen Hauptgott. Mokošica heißt nach Peruns Frau Mokoš. Der kleine Halbinsel Veles bei Novi Vinodol erinnert an Peruns mit dem Wasser verbundenen Gegener Veles". Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Regensburg 2001., S. 25.

138

139

i Veneti spominju još za vrijeme Trojanskog rata u XII. st. pr. Kr. kad o Ilirima još nema ni traga ni glasa. Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da su Panoni bili starosjeditelji u područjima jugoistočne Europe. Dio Kasije je nazivao Panone urođenicima.558 Zagrebački arheolog Zeljko Tomičić govori o "autohtonim plemenima Panona".559 Zeljko Tomičić spada sigurno među velike hrvatske arheologe, ali mu nedostaje internacionalno iskustvo.

kasnije govori Teofilakt Simokata u istom području o Slavenima.568 Nadbiskup Aribo (1018.-1045.) govori u svome djelu Vita s. Emmerami o 569 panonskom jeziku (lingua Pannoniensis), a u to su vrijeme bili već Slaveni u Panoniji pa se sigurno može govoriti, da su panonski i slavenski jezik zapravo sinonimi. To znači da se u Panoniji ništa nije promijenilo od vremena Plinija koji je govorio o Panoniji i jeziku Panona (lingua Pannonica),570 dok je na drugom mjestu rekao da su u Panoniji obitavali Veneti.571 Sv. Jeronim (347.- 419./.20.) spominje jezik u provincijama Dalmacije i Panonije: "sermo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis".572 U VI. st. po. Kr. spominje Jordanes Venete u Panoniji od grada Novietunuma, današnjeg mjesta Drnovo kod Krškog nedaleko hrvatsko-slovenske granice do Mursijanskog (Osječkog) jezera.573 Jordanes je prvi koji govori o Venetima kao Slavenima. On kaže da je moguće da se ime Veneta mijenjalo prema njihovim različitim plemenima i sjedištima, ali su najglavnija imena bila Slaveni i Anti.574 To znači da je Jordanes prvi počeo govoriti o Venetima kao kolektivnom imenu za Slavene u Panoniji. Ako su dakle u Panoniji bili Slaveni, onda je i njihov panonski jezik bio slavenski jezik pa su prema tome Panoni bili Slaveni.

Panoni se do sada nisu naročito obrađivali kao poseban etnos ili "gentes Pannoniorum".560 Zosimo govori o panonskom etnosu.561 374. spominje Amijan Marcelin "plebs agrestis occupata circa messem in Pannonia".562 Činjenica je da Pavao Đakon govori o Panonima koji su išli s Langobardima 568. u Italiju. Uz Panone se spominju i Suavi. Kad Pavao Đakon nabraja koje su narode poveli Langobardi sa sobom u Italiju, onda nabraja: "Gepidos, Vulgäres, Sarmatas, Pannonios, Suavos, Noricos".563 Suavi su bili na rijeci Savi u provinciji Saviji. Slične navode o Suavima imamo i kod Jordana kad kaže da je Suavija bila u susjedstvu s Dalmacijom a nije bila daleko ni od Panonije, naročito od onog dijela Panonije gdje su obitavali Goti.564 W. Mertens komentira ovdje da je Jordanes zamijenio Suaviju sa Savijom.565 Tu moramo dati pravo W. Mertensu. Ako se vratimo natrag na Panone, L. Schlözer (1735.-1809.) kaže da su Rimljani znali Slavene u Panoniji, ali ih nisu zvali Slaveni nego Panoni.566 Plinije ih je nazivao Venetima.567 607. godine govori Pavao Đakon o sjedištima Slavena od Zelije do Medara kod Nove Gradiške, a 60 godina

Velej Paterkul kaže da su Panoni poznavali ratne vještine Rimljana i njihov jezik. Mnogi su znali čitati i pisati.575 Taj navod da su Panoni znali jezik Rimljana potvrđuje da je njihov materinji jezik bio različit od latinskog jezika kojim su govorili Rimljani. Iako se u znanosti mnogo raspravljalo o Plinijevu navodu panonskog jezika "lingua Pannonica", nova nam istraživanja pokazuju da su lingua Pannonica i lingua Venetica zapravo sinonimi i da se ovdje radi o slavenskom jeziku u Panoniji jer su

558

Dio Cassius, Römische Geschichte, Ausgabe 0. Veh, Zürich/München 1986. T. III., B. 49 (2). 559 Tomičić, Z. Panonski periplus. Arheološka topografija panonske Hrvatske, Zagreb, 1999., str. 19 560 Monumentum Ancyranum c. a. 10. Corpus inscriptionum Latinorum. Voluminis III, 2. P. 796. 561 Zosimos, Ausgabe G. Moravcsik: Byzantinoturcica 1958., 1.48 562 Ammianus Marcellinus, 29.6.6. 563 Pauli historia Langobardorum, lib. II. nr. 26. 564 Jordanes. Gotengeschichte. Ausgabe W. Mertens, Leipzig 1884. Nr. 273 565 Jordanes. Gotengeschichte, str. 88., primjedba . 1.. 566 Schlözer A. L., Allgemeine Weltgeschichte, B.l. Göttingen 1785., p. 231. 567 "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius 37,43.)

568

Boguslawski, E., Einfürung in die Geschichte der Slaven. Jena 1904., S. 63. Vita et passio HaimhrammLauctore Arbeone. Hg. B. Krusch in Monumenta Germaniae Scriptores rerum Merovingorum., 4 (1902., hg. Bischoff 1953.. 570 Tacitus, Germania 43. 571 "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius Secundus, Naturalis historiae 37,43. 572 Hieronymus. Epist. ad Ageruchiam a. 409, commentarii in Isaiam 7.19. 573 "Sclaveni a civitate Novietunense et lacu qui appellatur Mursianus usque ad Danastrum et in boream Viscia tenus commorantur". str. 106. Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium. T. L, Moskva 1991. str. 22. 574 Jordanes. Gotengeschichte. Ausgabe W. Martens. Leipzig 1913.III. 17. 575 "in omnibus autem Pannoniis non disciplinae tantummodo, sed linguae quoque notitia Romanae, plerisque etiam litterarum usus" Velleiius Paterculus 2,115 569

140

141

u Panoniji živjeli Veneti, kako je to potvrdila kultura jantara, kultura sojenica i žarnih polja, a u povijesno vrijeme Homer, Herodot, Strabon, Plinije i Jordanes koji govore o Venetima u Panoniji pa nema razloga da ne govorimo o Panonima kao Slavenima.

Panone svojim narodom.582 Budući da su Panoni bili Slaveni, znači da su i Dardani morali biti Slaveni.

2.1. Značenje imena Panona Prema navodima Apijana, Grci su nazivali Panone Paioni, a Rimljani Panoniji.576 Neki su ih Grci u neznanju zvali Paeoni.577 Strabon ih naziva Panoni.578 Dio Casije (155.-235.) koji je bio namjesnik u gornjoj Panoniji govori da ime Panoni potječe od riječi za stare krpe, koje su oni rezali na pruge i od toga tkali dugačke suknje sa rukavima.579 Te su pruge nazivali pani, pa su po tim panima dobili ime Panoni. I danas se to radi, ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i drugdje. Dio Casije kaže da su Grci Panone nazivali u neznanju Peoni; to je bez sumnje staro ime, ali nema sa zemljom ništa zajedničko. Ono odgovara Rodopima blizu današnje (u vrijeme Dija Kasija) Makedonije sve do mora. Dio Casije kaže izričito: Zbog toga ću i ja stanovnike navedene zemlje nazivati Peoni a druge ću nazivati Panoni, kako se oni i sami nazivaju kako to čine i Rimljani.580 Možda bi bilo bolje nazivati ih pravim imenom Panoni, ako su ih Grci u neznanju nazivali Peonima. To znači da moramo onda govoriti o antičkim Panonima koji su se širili od Dunava do Vardara. Iz ovih se navoda može zaključiti da su Paioni, Panoniji, Panoni ili Paeoni zapravo isti narod. Dok smo mislili da se ime Panona izvodilo po imenu rimske provincije Panonije, Dio Kasije nas je poučio da ime Panona nema s imenom provincije Panonije ništa. Glavno sjedište južnih antičkih Panona je bilo mjesto Dide. Na sjeveru su im graničili Dardani. Prema navodima W. Tomascheka Dardani su bili pleme srodno južnim Panonima. Tu se on poziva na grčkog govornika iz Makedonije Polienosa 581 iz 162. po. Kr. To potvrđuje i Livije kad kaže da su Dardani smatrali

2.2. Panonsko-dalmatski ustanak Panonsko-dalmatski ustanak između 6.- 9. po. Kr. poznat je i pod dva pogrješna naziva kao panonsko-ilirski ustanak, odnosno Oktavijanovi ratovi protiv Ilira ili opet batonski rat (Bellum Batonianum). Naziv panonsko-ilirski ustanak je zbog toga neispravan jer on nema s Ilirima ništa zajedničko, osim toga je Oktavijan vodio rat protiv Dalmata i Panona, a njih se ne može nazivati Ilirima. Dio Kasije govori o ustanku partenskih Ilira za vrijeme triumvira Marka Antonija (82.-30. pr. Kr)583 koji je bio ugušen, no taj ustanak nema ništa s panonsko-dalmatskim ustankom od 6.-9. po. Kr. Naziv Bellum Batonianum isto nije ispravan naziv, jer nisu svi Batoni bili u Panonsko-Dalmatskom ratu. Kod Dardana je postojao isto vođa Bato koji nije bio u navedenom ustanku. U natpisima koji su se sačuvali naziva se dalmatski rat kao "bellum Delmaticum",584 a na drugom mjestu kao "bellum Batonianum".585 Dio Casije navodi da je August (30.- 4. po. Kr.) zauzeo čitavu Panoniju. Prvotno nije htio pustošiti i pljačakti njihova sela, koja su pred njim napustili njihovi stanovnici, jer je mislio da će se slobodno predati. No kad su ga s dolaskom pred Sisak počeli uznemirivati bio je ljut, palio je zemlju i uzimao sve kao plijen. Kad se približavao Sisku, urođenici su za neko vrijeme slušali svoje vođe i bili su spremni sklopiti ugovor i dati taoce, a!i kada su zatvorili gradska vrata, dopustili su da ih Rimljani opsjedaju. Bili su zaštićeni jakim zidinama ali se najvećma pouzdavali u dvije plovne rijeke. Prva po imenu Kupa teče neposredno uzduž zidina grada i utječe u nedaleku rijeku Savu. U vrijeme Dija Kasija optjecala je rijeka Kupa čitav grad, jer joj je Tiberije dao takav smjer iskopavši kanal kojim se vratilo u svoje staro korito.

576

Appian, IL 40. Dio Cassius. Römische Geschichte., T. III. B. 49. Nr. 36 (6) 573 Strabo Buch IV, Kapitel 6, Nr. 207. 579 Dio CassiusT III. B. 49. Nr. 36 (5). 580 Dio CassiusT III. B. 49. Nr. 36 (6). 581 Polyaenus ( Polyainos). Strategomena. Ausgabe J. Melber (1887), Übers, v. W. H. Blume u. C. Fuchs, 4 Bde. (1833-55). IV 12,3.; Tomaschek, W., Die alten Thraken...S. 23. 577

582

"Dardani repetebant Paeoniam, quod et sua fuisset et continens esset finibus suis" . LiviusXLV29,12. 583 Dio Cassius, T III., B. 48., Nr. 41 (7). 584 Corpus inscriptionum Latinorum III 3158; Hirschfeld, O., Zur Geschichte des germanischdalmatischen Krieges, in: Hermes, Zeitschrift für classische Phylologie, B. 25. Berlin 1890. S. 352. 585 Corpus inscriptionum Latinorum V 3346.

143

142

Tada je tekla rijeka Kupa na jednoj strani neposredno uza zidine a na drugoj je strani tekla u kratkom razmaku uz Savu, pa je tu bio slobodan prostor, koji je bio utvrđen palisadama i kanalom. Zbog toga si je Tiberije dao načiniti čamce kod svojih saveznika pa ih je doveo po rijeci Dunavu na rijeku Savu, a odatle na Kupu. Sada je napao Panone i s pješadijom i s brodovima, došlo je do borbe na rijeci. Na početku su Panoni poubijali neke rimske vojvode u borbi na vodi ali su stanovnici i na kopnu davali otpor Tiberiju. Panoni su radili čamce iz jednog drvenog trupca, pa su se s takvim čamcima borili protiv Rimljana. Ipak je jedan dio pao u zamku i bio potučen. Zbog toga su se Panoni predali, a onda je Tiberije nagovorio i ostali dio Panona da se mirno predaju.586 Tu je ostavio Fufija Gemina s manjom vojskom te se vratio u Rim. Ova borba kod Siska je morala biti prije 34. pr. Kr., jer je Tiberije 34. pr. Kr. išao sa svojim ocem u pohod na Britaniju. Panoni su međutim protjerali Gemina iz Siska. Ovaj je pokušao ponovno podvrgnuti Panoniju, dok je Valerije Mesala podvrgnuo Salase i druga plemena koja su sudjelovala u uzbuni.587 Kada je Tiberije poduzeo drugi pohod protiv Germanije, slijedio ga je i carski namjesnik Dalmacije i Panonije Valerije Mesala (Messallinus). Dalmati su isto dobili nalog da skupe svoje čete, ali kad su vidjeli jačinu svoje vojske kojoj je na čelu bio Dezidijat Bato, okrenuli su oružje protiv Rimljana i pobijedili ih. Dezidijata Batu spominje i Strabon (Daisitiatei ton Baton).588 Kad su to čuli Breuci imenovali su svojega Batu za vođu i napali Srijemsku Mitrovicu i tamošnje Rimljane. Grad nisu mogli zauzeti jer je namjesnik provincije Mezije Čedna Sever došao i navalio na Breuke na rijeci Dravi, gdje ih je potukao. U isto vrijeme u 6. g . po. Kr. pošao je Bato iz plemena Dalmata protiv Salone. Tu ga je pogodio kamen pa nije mogao ništa učiniti, ali je zato poslao druge svoje vođe koji su opustošili čitavu obalu do Apolonije (u južnoj Albaniji), a jednu je rimsku vojsku koja ga je napala pobijedio. Na to su se i ostala plemena odmetnula od Rimljana. Velej Paterkul (20. pr. Kr.) kaže da se protiv Rimljana podiglo oko 800.000 ljudi od kojih je bilo

200.000 pješaka i 9.000 konjanika.589 Paterkul je bio oficir u vojni Tiberija protiv Panona pa je mogao govoriti kao očevidac. Jedan dio ratnika je odlučio poći u Italiju, i to preko Nauportusa (Vrhnike) i Tergeste (Trsta), drugi je dio išao u Makedoniju, a treći je ostao kod kuće. Najveći su ugled imali jedan i drugi Bato i Pinet. U Senatu su se već širile glasine da će neprijatelji za deset dana vidjeti Rim, ako ih se ne suzbije u ovom ustanku. U to je vrijeme bio zapovjednik u Panoniji Valerije Mesala sa svojom 20. legijom. Kad je to čuo Tiberije, uplašio se da bi ove vojske mogle napasti Italiju, pa se odmah vratio iz Germanije. Ispred sebe je poslao Valerija Mesalu. Kad je za to čuo dalmatski Bato krenuo je protiv Mesale i na početku pobjeđivao ali su ga Rimljani napali iz zasjede i porazili. Na to je dalmatski Bato tražio pomoć od Bate iz plemena Breuka i dogovorio s njime zajedničku borbu. Tada su zajednički osvojili jedan brijeg po imenu Alma. Smičiklas spominje rijeku Almu (Alma iuxta aquam Olma) u općini Dubica.590 Ovdje su ih napali Tračani koje je vodio Sever. Bili su poraženi, ali su davali jaki otpor. Na to su Dačani u zajednici sa Sarmatima harali Mezijom, pa se Sever morao vratiti. Tiberije i Mesala su ostali u Sisku pa su Dalmati provalili u područja svojih saveznika i uzvitlali još veći ustanak. Iako je Tiberije bio u blizini, nisu ga se usudili napasti, nego su harali od mjesta do mjesta. Poznavali su teren, a bili su lagano naoružani pa su mogli bez većih teškoća doći gdje je bilo potrebno. Kad je došla zima, načinili su još veće štete. Čak su upali i u Makedoniju. Car August (ЗО.рг. -14. pc. Kr.) je počeo sumnjičiti Tiberija, koji je navodno mogao poraziti neprijatelje, ali da namjerno odugovlači vremenom, kako bi pod izlikom da mora voditi rat, bio dugo pod oružjem. Zato je poslao Germanika kvestora u Panoniju. Kad je taj došao u Panoniju, sakupljali su i jedan i drugi Bato vojsku i čekali na Severa iz Mezije.591 Do rata je došlo kod Volcejskih močvara u istočnoj Slavoniji. Prema navodima W. Tomascheka Volceji su bili keltski narod.592 Kada su rimski vojnici stajali iza kanala vojnog logora, napali su ih Panoni, ali su kod ponovnog 589

590

591 586

Dio Cassius. T. III. B. 49. Nr. 37 (1-6). Dio Cassius. T. III. B. 49. Nr. 38 (3). 588 Strabon V. 314. 587

592

"gentium naöonumque, quae rebellaverant, omnis numerus amplius DCCC milibus explebat; CC fere peditum colligebantur armis habilia, equitum VIIII". Velleius Paterculus. Römische Geschichte. Ausgabe A. Lyssenhardt, Stuttgart 1865. S. 109. Dickenmann, E., Studien zur Hydronymie des Savesystems L, Heidleberg 1966., S. 37.38. Dio Cassius. Römische Geschichte. Ausgabe Veh. 0., Zürich/München 1986. T. IV., B. 55., Nr. 32 (3) Tomaschek, W. Die alten Thraker, in: Sitzungsberichte der philosophisch-historischen Classe der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, B. 128. Wien 1893., S. 111.

144 napada poraženi. Germanik nije ništa naročito uspio osim što je porazio dalmatske pleme Mezeja. U. 8. godini po. Kr. htjeli su i Dalmati i Panoni sklopiti mirovni ugovor s Rimljanima. Je li do mirovnog ugovora došlo, o tome izvori ne kažu ništa. Mi samo znamo da je August došao u Ariminum gdje je davao upute u vezi s Dalmatima i Panonima i da su 593 prije odlaska spaljivali žrtve i dali potrebna obećanja. Velej Paterkul kaže, da se rat vodio u Klaudijskim brdima gdje su Panoni bili poraženi jer je Rimljanima došla u pomoć tračanska konjica iza leđa. Nakon toga rata se Tiberije povukao u Sisak. Idućeg ljeta su se Panoni predali na rijeci Batin (vjerojatno rijeka Bedenica uporedna rijeci Lonji). Bato je bio uhićen a Pinet predan Rimljanima. Rimski pisac Gaj Svetonije Trankvil (70.- nepoznato) kaže da je Tiberije nakon rata s Batonima otišao u Germaniju te da je istom nakon dvije godine slavio trijumf u Rimu. Kod toga triumfa je panonski Bato bio nagrađen i dano mu iz zahvalnosti sjedište u Raveni što je Tiberija za vrijeme rata pustio iz ugroženog mjesta.594 A. Stipčević je borbe panonskih i dalmatskih plemena protiv Rimljana vrlo lijepo opisao, ali je potpuno krivo shvatio da se ovdje radi o ustanku ilirskih plemena pa stalno govori o ratu ilirskih plemena protiv Rimljana, da su Iliri dali otpor Rimljanima i slično. Rimski pisci nisu nigdje spominjali ilirski ustanak ili Ilire, nego samo panonsko-dalmatski ustanak. Dio Kasije je rekao jasno da mu je nakon njegova namjesništva u Africi i Dalmaciji, gdje je posljednje mjesto imao i njegov otac bila dodijeljena gornja Panonija i da na temelju toga može govoriti s točnim i opširnim poznavanjem tamošnjih događaja. Dio ^ Kasije ne spominje ime Baton, kako to misli A. Stipčević, nego Bato. Čini se da Bato nije nikakvo ime nego naziv za vojskovođu. Dio Kasije govori o tri vođe i svakoga naziva Bato. Prvi Bato je bio iz plemena Dezidijata, drugi od Breuka a treći od plemena Dalmata. Vrlo je značajno da Dio Kasije kaže da su si Breuci izabrali svoga Batu da im bude vođa. To znači da Bato nije neko ime nego titula, koja podsjeća na čisto slavenski naziv bato, koji se u nekim krajevima još danas upotrebljava. U romskom jeziku označava riječ bato starijeg, uglednog i moćnog čovjeka.

593 594

Dio Cassius. T. IV., B. 55., Nr. 33 (1) Gaius Suetonius Tranquillus. Leben der Caesaren Tiberius (42. pr. Kr.-37. po. Kr.). Kap. 19. Zürich-Stuttgart 1955.

145 2.3. Etničke granice Panona Etničke granice Panona se nisu širile samo između rijeka Save i Drave, kako su to mislili neki autori koji su poistovjećivali Panone s područjem Panonske nizine. Tako je Zdravko Marić pomaknuo sjevernu granicu Ilira sve do rijeke Save. Prema njegovim navodima Panoni su živjeli sjeverno 595 od rijeke Save. Plinije spominje osim Panona i Panoniju s 596 hrastovima, ali prema njemu ne možemo točno odrediti granicu na istoku jer samo kaže da Panonija graniči s Mezijom koja se prostirala na južnom dijelu donjeg Dunava do Crnog mora.597 Mezija je započinjala kod utoka rijeke Save u Dunav. Rimski pisac Flor (oko 120. po. Kr.) navodi da su Panoni obitavali između Save i Drave.598 Strabon govori da se roba dovozi rijekom Savom do Siska za Panone i Tauriske.599 Taurisci su obitavali u Koruškoj. To je zapravo klasično poimanje etničkih granica Panona, ali se one šire i sjeverno od rijeke Drave i južno od rijeke Save. Dio Kasije kaže da su Panoni živjeli vrlo siromašno zbog tla i klime. Nisu sadili maslenike i nisu proizvodili vino, a ako su ga i proizvodili, vrlo malo i loše kvalitete. Budući da je veći dio godine bila jaka zima, jeli su i pili hmelj i proso (panicum miliaceum), ali su bili najhrabriji od svih ljudi koje su Rimljani poznavali. Dio Kasije kaže da to nije samo čuo ili čitao nego i vidio jer je bio prije namjesnik u toj zemlji.600 Za granice Panona kaže Dio Kasije da se protežu u blizini Dalmacije, neposredno uzduž obale Dunava od Norika do Mezije.601 Tacit govori o panonskim Alpama (Pannonicae Alpes).602 Plinije stavlja i za Ilirik i za Panoniju iste granice. Tako kaže da je granica Ilirika i Panonije bila na istoku rijeka Drina, na zapadu pustinje Boja i Karna, na sjeveru rijeka Dunav, a na jugu Jadransko more.603 Da se Ilirik, po njegovu mišljenju, 595

Marić, A., Japodske nekropole u dolini Une. Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologije) n.s. 23/1968, str. 57.-61. 596 "inde gladifera Pannoniae, Plinius, 3,147. 597 "Pannoniae iungitur provincia, quae Moesia appellatur ad Pontum usque cum Danuvio decurens". Plinius, HI/149. 598 Florus Lucius Annaeus. Römische Geschichte. Ausgabe 0. Rossbach. 1896. 599 Strabo Buch IV, Kapitel 6, Nr. 207. 600 Dio Cassius, T. III. B. 49.36,4. 601 Dio Cassisus T. III. B. 49.36,22. 602 Tacitus Historien. Ausgabe H. Hross. München. 1963. Lib. II, 98. 603 Illyricum, Pannonia ab Oriente flumine Drino, ab occidente desertis, in quibus habitabant Boi er Carni, a septentrione flumine Danubio, a meridie mari Adriatico". Plinius Secundus, Naturalis Historiae. Ausgabe Kai Brodersen. Darmstadt 1966. Lib. VI.

146

147

prostirao do Dunava pokazuje navod gdje kaže da Dunav teče pod imenom Dunav, ali kad dođe do Ilirika onda se zove Ister.604 Apijan kaže, da su Panoni velik narod na Dunavu a da su ih Grci zvali Paioni a Rimljani Panoniji.605 Na daljnjem mjestu kaže da su se Panoni širili od Dunava do Japoda i Dardana.606 Rimski pisac Tit Livije (59.- pr. Kr.-17 po. Kr.) koji je rođen u slavenskom području Padove, pa je i sam mogao biti slavenskog podrijetla, napisao je 142 knjige rimske povijesti od osnivanja grada Rima (Ab urbe condita) 753. g. pr. Kr. do 9. godine po. Kr. Kad govori o provali Kelta na Balkan u 3. st. pr. Kr., onda kaže da su Kelti zbog manjka obradivog zemljišta otišli iz svoje domovine, napuštali svoje kuće i prodrli uzduž obale Ilirije i išli dalje u borbi s divljim narodima Panonije i Tracije.607 Tu dakle govori Tit Livije da se Panonija nalazila između ilirske (jadranske) obale i Tracije. Oko 300. pr. Kr. Kelti su zauzeli panonsko područje između Save i Drave.608 Panoni se šire i dalje na jug. Tako Herodot spominje južne Panone na rijeci Strimon (Struma u jugozapadnoj Bugarskoj) koji su ratovali protiv Perzije i teško ih porazili.609 Te je Panone car Darije sa ženama i djecom preselio u Sardes610 u današnjoj Turskoj, jer je tu bilo sjedište perzijskog satrapa, ali su oni pobjegli natrag na rijeku Strimon. Na gornjem toku rijeke Strimon spominje Herodot osim Panona, Dobere i Pajople.611 Tukidid spominje panonske nacije Agrijane i Leaje na rijeci Strimon.612 Iz ovih navoda možemo zaključiti da se Panonija nije širila samo između rijeke Save i Drave nego od Dunava do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora. Vrlo je važno ustanoviti da se kontinuitet spominjanja Panona može vidjeti od Trojanskog rata 1184. god. pr. Kr. pa sve do IV.

st. po. Kr. oko 342.-343. kad Teoderet Cirski govori da su panonski biskupi bili na sinodi u Sardici (Sofiji).613

6<M

"Danuvii nomine... unde primum Illyricum adluit, Hister appellatus.. Plinius, Nat. hist. 4,79. 605 Appian. IL 14. 606 Appian, IL. 40. 607 "Extorresinopia agrorum profecti domo per asperrimam Illyrici oram, Paeoniam inde et Thraciam pugnando cum ferocissimis gentibus emensi has terras ceperunt". Titus Livius. Ab urbe condita. Römische Geschichte. Ausgabe H. J. Hillen. Darmstadt 1982. Lib. XXXVIII17/16. 608 Marti, O. Die Völker..., S. 63. 609 Herodot, Historien. Ausgabe W. F. Otto., Stuttgart 1955 V/l. 610 Isto Herodot., V/14 611 Isto Herodot., V/113 612 Thukydides. De bello Peloponnesiaco. Ausgabe H. Conrad. Buch II. Nr. 96. MünchenLeipzig 1912.

Do sada se nije posobno naglašavalo Panone za razliku od Ilira. Ni u hrvatskoj se historiografiji nije razlučivalo u pitanju Ilira i Panona, ali je već po navodima Aleksandra Stipčevića sarajevski arheolog Zdravko Marić zastupao mišljenje da Panoni nemaju ništa zajedničko s Ilirima.614 Stipčević se naprotiv buni protiv ovakvih mišljenja i čvrstih etničkih granica jer da navodno nije potrebno posebno naglasiti da čvrste etničke granice između Ilira i susjednih etničkih skupina nije bilo.615 Ovi se navodi A. Stipčevića moraju odbiti kao neosnovani i prihvatiti mišljenja Zdravka Marica da Panoni nisu imali ništa zajedničko s Ilirima i da su etničke granice između Ilira i Panona postojale. Pitanje etničkih granica Panona i njihovo širenje ne samo između Save i Drave nego sjeverno i južno od tog područja pokazuju nam pojedina panonska plemena, kojih je bilo oko 30. Zanimljivo je da su Rimljani smatrali Panoniju samo do Dunava, a mi znamo da se Panonija širila i na lijevu stranu Dunava. Plinije kaže jasno da je provinciju Panoniju omeđivala rijeka Dunav: "Pannonia... finitur inde Dunavio".616 U Panoniji je bilo osim Panona i keltskih i germanskih plemena. 2.4. Panoni sjeverno od Drave Azale stavlja A. Mocsy sjeverno od rijeke Drave i Blatnog jezera do Dunava.617 Kod plemena Azala susrećemo ime Bato koje upućuje na slavensku etničku pripadnost. Andijante stavlja Ptolomej sjeverno od rijeke Drave a naziva ih panonskim plemenom.618 Andijante stavlja K. Zeuss na lijevi tok rijeke Drave u Panonskoj nizini.619 Iznad rijeke Drave su bila i keltska, odnosno germanska plemena. 613

Theodert von Cyrus. Kirchegeschichte. Ausgabe 0. Bardenhewer. München 1926. S. 99. Stipčević, Α., Iliri. Zagreb 1991., str. 22. 615 Isto, Stipčević, Α., str. 22. 616 Plinius, 3,148. 617 Mocsy Α., Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannen-Kriegen. Budapest 1959., str.32. 614

618 619

Ptolomaios, 2,15,16. Zeuss, K. Die Deutschen..., S. 257.

148

149

Boji su bili prema mišljenju svih znanstvenika keltsko pleme. Tacit kaže isto da su Boji bili Gali (Kelti).620 To se pleme lokalizira u gornjoj Panoniji sjeverno od rijeke Mure. Pronađeni kameni natpisi imaju sasvim keltska imena.621 Apijan ih isto naziva Keltima.622 Njihovo prvotno sjedište je bilo na rijeci Eridan (Pad) u Italiji.623 Kelti su počeli provaljivati u Iliriju još u 4. st. pr. Kr.624 Strabon ih prvo spominje istočno do rijeke Rajne i Majne u današnjoj Njemačkoj.625 Cazar kaže da su prvo bili istočno od rijeke Rajne, a onda su došli u susjedstvo Norika: "Bojosque, qui trans Rhenum incoluerunt, et in agrum Noricum transierunt".626 Rimski povjesnopisac Tit Livije (59. pr. Kr.-17.po. Kr.) govori o Bojima u zajednici sa Lingonima između rijeke Pad i Alpa kad kaže «Boji Lingonesque.. inter Padum atque Alpes omnia tenerentur».627 Kasnije vidimo Boje u području od istočnih Alpa do Dunava u Panoniji, današnjoj zapadnoj Mađarskoj. To znači da su se Boji iz nizine rijeke Pada pomicali prema sjeveroistoku i došli u područje gornje Panonije.

Mitrovice. Amantine stavlja i D. Janković u Srijem, odnosno u donju Panoniju.630

2.5. Panoni između Save i Drave Između Save i Drave imamo mnoga panonska plemena. Plinije govori o sljedećim narodima: "Draus per Serrestes, Serapillos, lasos, Andizetes, Saus per Colapianos Breucosque". To su glavni narodi - "Populorum haec capita"; osim njih su: "Arivates, Azali, Amantini, Belgites, Gatari, Cornacates, Eravisci, Hercuniates, Latobici, Osaeriates, Varciani".628 Amantini se spominju kod Plinija kad navodi "civitas Sirmiensium et Amantinorum".629 To znači da su oni bili na rijeci Savi u koloniji Srijemske

Andizeti se spominju kod Strabona južno od rijeke Save. Andizete je Strabon nazivao južnim panonskim plemenom. Ove Andizete stavlja K. Zeuss uz rijeku Dravu.631 Plinije kaže da rijeka Drava protječe kroz područje Andizeta.632 Po navodima Paulys-Wissowa ima se njihov smještaj staviti u okolicu Osijeka.633 Stručnjaci osječkog muzeja Slavonije otkrili su u srpnju 2000. između mjesta Marijanci i Marijanskih Ivanovaca ostatke utvrde iz I. st. pr. Kr. Ravnatelj muzeja M. Radić u Osijeku je bio mišljenja da se ovdje radi o keltskoj kulturi. Na tim lokacijama je bilo panonsko pleme Andizeta kako je rekao Plinije. No kako su Panoni bili Veneti ili Slaveni nema potrebe govoriti o Keltima, jer Andizeti nisu bili Kelti. Arivati se pobliže ne lociraju ali znademo da su bili između Save i Drave. Neki su autori zastupali mišljenje da su Arivati bili Hrvati.634 Arabisci ili Arabiskoi kod Strabona su izgleda locirani na rijeci Odri od Zagreba do Siska. Paulv - Wissowa misle da je kod Strabona imenovana rijeka Arabos,635 zapravo rijeka Odra.636 Prema tome bi se radilo o Odranima koji se kasnije sele na izvor rijeke Odre u Češkoj, kojoj daju ovo ime, kao i Sereti, koji odlaze u Karpate i daju rijeci na kojoj su se naselili ime Seret, što ga je do danas zadržala. Belgiti se spominju kod Plinija u Panoniji. Oni su bili izgleda germansko pleme koje je, kako kaže Ludwig Schmidt, još u 2. st. pr. Kr. keltizirano.637 Prema tome su Belgiti došli s Keltima u Panoniju. Njihovo područje nije lokalizirano.

620

Tacitus Historien., ed. E. Fehrle, München 1929. 28,5. Mocsy Α., Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannen-Kriegen. Budapest 1959. S. 31. 622 Appian L, II, 13. 623 Appian L, II17. S. 125. II 32. 624 Krähe H., Die alten...,5.7. 625 Strabo 7. 626 Caesar. De bello Gallico 1,5. 627 Livius Titus. Ausgabe W. Weissenborn, H. J. Müller u. D. Rossbach, 10 Bde. (1880-1924, Nachdruck 1962/63) 5.35. 628 Plinius, 3,148. 529 Pauly-Wissova, S. 605 621

630

Јанковић, Ђ., Словенске особине насеља позноримског доба на југоистоку Паноније., у: Труди VI Международного Конгресса славлнскои археологии. Том 3. Москва 1997., стр. 373. 631 Zeuss, K., Die Deutschen und die Nachbarstämme. Heildeberg 1925., str. 257. 632 "Draus..per..Andizetes". Plinius, Naturalis historiae, 3,147 633 Pauly-Wissova, Supplementband IX. Stuttgart 1962., S. 606 634 Pantelić, S., Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt am Main . Berlin . Bern . New York . Paris . Wien., S. 5, 30-32. 635 Strabo, VII. 5. 2

636

637

Pauly - Wissowa. Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. Stuttgart 1935., str. 524. Schmidt L., Die Ostgermanen. München 1941. S. 84.

150

151

Breuci (Breukoi) su bili panonsko pleme, nastanjeno na obje strane rijeke Save. Neki su smatrali da su Breuci bili u donjoj Panoniji (Pannonia inferior) zapadno od Srijemske Mitrovice, ali Plinije spominje Breuke u zajednici sa Kolapijanima: "Saus per Colapianos Breucosque defluit".638 Breuke spominju Ptolomej,639 Dio Kasije,640 Strabon641 i Apijan.642 Strabo stavlja Breuke među južne Panone. Poznato je da Strabo govori o sjevernoj Panoniji, koja mu se širi od Siska do Dunava, a južna Panonija južno od rijeke Save, gdje nabraja osim Breuka, Andizete, Diasione, Piruste i Mazeje. Breuke je pokorio Tiberije od 12.-10. pr. Kr.643 U 6. godini pr. Kr. su se ponovno podigli i bunili protiv Rimljana sve do 9. godine po. Kr. Vođe su im bili Bato i Pines. Između Bate i Pinesa nije bilo sloge pa je Bato predao Pinesa Rimljanima. Zato je dobio od Rimljana vlast nad Breucima. No Dezidijatski Bato ga je ubio. Kako su Breuci ostali bez vođe, morali su služiti vojsku u rimskim legijama.

Diasioni su južno panonsko pleme kako to potvrđuje Strabon. On ih 649 650 stavlja između Andizeta i Peirusta. K. Zeuss ih stavlja među Panone.

Kolapijani su bili na rijeci Kupi. Nemamo podataka o etničkoj pripadnosti, ali bi morali pripadati Panonima. Kolapijane spominje Ptolomej u svojoj Geografiji.644 Plinije je samo rekao da rijeka Sava protječe kroz zemlju Kolapijana: "Saus per Colapianos"645 A. Stipčević kaže da su Kolapijani spadali u panonska plemena.646 On ih stavlja između donjeg toka rijeke Kupe i rijeke Save.647 Kolapijani su dobili^svoje ime po rijeci Kupi - ad Colapium fluvium, koja se tako spominje još 819. 648 godine. Kornakati se lokaliziraju na rijeci Savi, na jugoistočnoj strani Vinkovaca. Tu je bilo i mjesto Kornakum. 638

639 640

Plinius. Naturalis historia III, 147.

Ptolomej, 2,15, 3.

Dio Cassius. Römische Geschichte. Ausgabe O. Veh. Zürich/München 1986 T. IV. B 55, Nr. 34 (4) 641 Strabo VII. 314. 642 Appian, Illyricum 22. 643 Gaius Suetonius Tranquillus. Leben der Caesaren. Ausgabe K. Hoenn. Zürcih/Stuttgart 1955. S. 176. 644 Ptolomaeus. Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe 0. Cuntz. Berlin 1923., 291,2. 645 Plinius, Naturalis historia, 3,147. 646 Isto, Stipčević, Α., str. 30. 647 Stipčević, Α., Iliri. Zagreb 1991., str. 28. 648 Rački, Documnta 301.; Dickenmann, E., Studien zur Hydronymie des Savesystems L, Heidleberg 1966. S. 198.

Erkunijati su po navodima Ptolomeja bili u Panoniji inferior.651 Erkunijate spominje i Strabon i Plinije u Panoniji. Jaši se spominju na dva mjesta. Prvo se spominju u okolici Varaždina652 u Varaždinskim Toplicama, na latinskom Aquae lasae.653 Jaše spominju i Plinije i Strabon. Mocsy smjepšta Jasse na liniji Daruvar - Virovitica - Barč - Beleg.654 Kod Daruvara je pronađen natpis "res publica lasorum.655 Kitne spominje Strabon u obliku Kitnoi. K. Zeuss prvi stavlja Kitne u gornji dio Panonije.656 Koletijani su prema Ptolomeju (100.-160.) panonsko pleme.657 Te Koletijane stavlja K. Zeuss jugozapadno od rijeke Drave.658 Čini se da su ovi Koletijani obitavali na rijeci Koledin.659 U općini Koprivnice postoji još danas ime mjesta Koledinec, a tu se spominje i pleme Koledići.660 Da se radi o slavenskom plemenu koje se iz Panonije selilo u Poljsku u biskupiju Poznanj, upućuju imena mjesta kao Koleda, Koledzin i Koledzice.661 Još u X. st. u okolici Brandenburga spominje se pokrajina i županija Koledizi i 649

Zeus, K. Die Deutschen...,S. 254. Zeuss, K. Die Deutschen, str. 254. 651 Mocsy Α., Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannen-Kriegen. Budapest 1959. S. 73. 652 Isto Stipčević, Α., str. 30.; Mayer Α., lasi, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n.s. 16/1935., str. 69-82. 653 Isto, Mocsy Α., str. 27. 654 Mocsy Α., Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannen-Krieigen. Budapest 1959. S. 31. 655 Hoffiller V. - Saria B., Antike Inschriften aus Jugoslawien I. Zagreb 1938. S. 269. 656 Zeuss, K. Die Deutschen..., S. 256. 657 Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe 0. Cuntz. Berlin 1923.11,15. 658 Zeuss, K. Die Deutschen..., S. 256. 659 "Koledin, ad villam in qua est fluvius Koledyn". Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. T. Smiciklas, II.-XV. (povelje od 1101.-1378.). Zagreb 1904. i dalje; Dickenmann, E., Studien zur Hydronymie des Savesystems I. Heidelberg 1966. S 179. 660 Isto, Dickenmann..., S. 179. 661 Kozierowski, St., I.-VII. = Badania nazw topograficznych dzisiejszej archidjecezji Poznanskiej. Bd. 2, Posen 1916., str. 316. 650

152

153

Kolidici.662 U Češkoj ima mjesto Koldin ispod Doudlebv. Da su ovi Koletijani ili Koledići bili Slaveni, proizlazi iz činjenice da ih nalazimo prvo u Panoniji, gdje su bili Panoni odnosno Veneti, a onda u Poljskoj i kasnije i u Polablju, pa su nam Koletijani vrlo lijepi primjer pravca seobe s juga prema sjeveru.

Osi su po navodima Tacita bili u susjedstvu s Kotinima i Burima. Osi su bili panonsko pleme, dok su Kotini i Buri bili germanski narodi.667 Rudolf Much kaže da su Ose potisnuli Kelti iz Panonije u Češku i istočnu Njemačku, jer i Ptolomej govori o Osima u Germania magna.668 Tacit kaže da su Osi govorili panonski jezik i da nisu bili Germani: "Osos pannonica lingua coarguit non esse Germanos".669 Ovo je veliko otkriće jer Tacit potvrđuje, da su se Osi selili s juga prema sjeveru. To znači da su Osi i u Germania magna govorili svoj jezik lingua pannonica ili lingua venetica odnosno lingua slavica.

Latovici su po navodima Plinija boravili na rijeci Savi.663 To latinsko ime upućuje na staroslavensku riječi leto, koja na starovendskom i poljskom glasi lato, pa Latovici nisu ništa drugo nego Latovici. U okolici Siska postoji mjesto Letovanić a oko Petrinje mjesto Letovanci. Ta imena upućuju na stara hrvatska plemena Latovića, Letovanića ili Letovanaca jer lokacija ovog naroda odgovara i lokaciji navedenih imena mjesta na rijeci Savi. Naravno ako bismo primjenili metodu njemačkog lingviste Hansa Krahea koji je na temelju nastavka u imenu pojedinog mjesta s nastavkom -ona došao do zaključka da se radi o ilirskim imenima pa navodi primjere kao Aenona, Salona, Narona, Scardona i druge, koji kasnije dobivaju oblike u hrvatskom jeziku s nastavkom -in, kao Aenona - Nin, Salona - Solin, Scardona -Skradin,664 onda bi i kod imena Latovici s nastavkom -ovici ili ovići mogli zaključiti da se radi o slavenskom plemenu. Dok u Hrvatskoj imamo samo jedno mjesto s nastavkom -ovici - Jakovici kod Pazina, s nastavkom ovići postoji više imena mjesta. Kod Petrinje Begovići, kod Karlovca Barkovići, kod Ogulina Bartolovići, Crikvenice Benkovići, Labina i Crikvenice Blaškovići, Krke Bogovići i kod Dubrovnika Boljenovići. No kako se Latovici ili Latovici moraju smjestiti oko grada Siska na rijeci Savi, a Veneti su se po navodima Plinija i Herodota širili od Dunava do Jadranskog mora, to su i Latovici odnosno Latovici morali biti Veneti odnosno Slaveni. Ranije su morali biti i u područjima današnje Slovenije, 665 što se temelji na nazivima Praetorium Latobicorum (Trebnje), 666 Municipium Latobicorum (Drnovo, Krško, Vel. Malence).'"

Ozerijati se pobliže ne lociraju. Već je više puta u znanosti bilo pokušaja da se podrijetlo nekih panonskih plemena objasni kao slavensko. Prema navodima Ivana Mužića prvi je Mijo Lončarić u Hrvata (1990.) objavio rezultate znanstvenih istraživanja O. Trubačeva koji je lingvistički istraživao neka panonska plemena koja spominje Plinije.670 Radi se o plemenu Ozerijati između Save i Drave.671 Kaspar Zeuss stavlja ove Ozerijate južno od srednjeg toka rijeke Drave.672 Radoslav Katičić je stavio Ozerijate na hrvatsko područje u Posavinu istočno od utoka rijeke Une.673 Čini se da su K. Zeuss i R. Katičić bili najbliže pravilnom smještaju Ozeriata u dolini i jezerima oko rijeke Ilove na liniji Grubišno Polje Garešnica - upovljani - Dubica. O. N. Trubačev izvodi ime Ozerijati iz slavenske riječi jezero, ruski ozero674 koje na staroslavenskom, češkom i hrvatskom glasi jezero, a na poljskom jezioro. Problematika kod Trubačeva leži samo u tome što je on uzeo današnju rusku riječ ozero kao temelj jezikoslovnog izvođenja starog plemena Ozeriati iz 1. st. po. Kr. Danas postoji rijeka Jezera kao usporedna rječica rijeke Kupe, ali i usporedna rječica rijeke Lipnice kod Zagreba. U dokumentima spominje Smičiklas 1278. "castrum JJiezera".675 Osim imena rijeka postoje i imena mjesta, kao Jezera kod Šibenika, Jezera ne kod Otočca, Jezerce kod Korenice, Jezerine i Jezernice kod Jastrebarskog, Jezerišće kod Krapine, 667

Tacitus, Germania Ausgabe R. Much, Heidelberg 1937., 43,3. Isto, Tacitus 43.3. Isto, Tacitus 43.3. 670 Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati., Zagreb 1997., str. 96. 671 Plinius, Naturalis historia 3,148. 672 Zeuss, K. Die Deutschen...S. 256. 673 Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati., str. 96. 674 Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati., str. 96. 675 Dickenmann, E., Studien..., S. 160. 668

662

"regio pagusque Coledizi, povelja iz 973. Regesta historiae Brandenburgensis. Ausgabe Raumer F., Nr. 248 i 250. 643 "Saus per ..Latobici" Plinius, Naturalis historiae 3,148. ш Krähe, H., Die alten balkanillyrischen geographischen Namen. Heidelberg 1925. S. 49. 665 Pauly-Wisssowa. Realencyclopädie der klassischen Altertumswissenschaft XXII 1954, 1638f. "A Hoffilier V. - Saria B., Antike Inschriften aus Jugoslawien I. Zagreb 1938. S. 108ff

669

154

155

Jezero kod Požege, Jezero kod Ogulina i Slunja, Jezero Klanječko kod Zaboka i Jezero Posavsko kod Siska. Zanimljivo je da u mnogim slučajevima tipološka jmena mjesta jezero nemaju ništa zajedničko s vodom ili jezerom. U Češkoj postoji ime rijeke Jizera i Jizerka, u Poljskoj Jeziorca, Jeziorka, Jezierce, Jezierna, Jeziork, Jeziersyce, Jeziorki, a u Rusiji mnoga imena rijeka kao Ozero, Ozerco, Ozerje, Ozerana, Ozerec, Ozeriha i Ozerenka. U području Dnjepra postoji 16 imena rijeka i potoka koja se svode na ime Ozero. U Slovačkoj postoje isto imena rijeka kao Jazerna i Jazernica.676 Ovakvih imena mjesta ima i u Polablju. Svi nam ovi podaci govore da je moralo postojati veliko pleme Jezerčana, koji s juga sele prema sjeveru, preko Češke, Slovačke, Ukrajine, Poljske sve do Rusije, a odavde pojedini dijelovi u Polablje.

Segestani su po navodima Apijana boravili u Panoniji na rijeci Savi, gdje je bio i grad Segestica, dananšnji Sisak, zaštićen rijekom Savom i širokim kanalom.683

Skordisci su bili panonsko pleme između Save i Drave. Ernst Dickenmann navodi u području Požege potok po imenu Skorin potok: "ad potok Zkorin vocatum...ad alium potok Dobouch vocatum", a. 1259 ( Smičiklas V 149,150) iuxta quendam potok qui vulgari Scorin potok nominatur; descendens in Scorin potok antedictum, a. 1263, ibid. 283, ad potock Zkorin vocatum, a. 1280, (ibid. VI 344)".677 E. Dickenmann izvodi etimološki ovo ime od riječi skor, brz i da ime pripada korijenu skor. Tu se radi o korijenu koji nalazimo i kod panonskog plemena Skordiska, koje i A. Stipčević stavlja između Save i Dunava.678 Na istok su se mogli širiti već od Požege od potoka Skorina. Ptolomej nabraja Skordisce među panonskim plemenima.679 Još je Tit Livije rekao da se Skordisci i Bastarni ne razlikuju mnogo u jeziku i običajima.680 Velej Paterkul navodi da je Tiberije pokorio Vindelike, Norike, Panone i Skordiske.681 682

Serapili su po navodima Plinija bili panonsko pleme na rijeci Dravi. 676

Isto. Dickenmann, S. 160.-161. Isto, Dickenmann, E., Studien..., S. 108. 678 Isto Stipčević, A., str. 28.; G. Alföldy, Des territoires occupee par les Scordisques. Acta antiqua Academiae scientiarum Hungaricae, 12/1964, str. 107-127. J. Todorović, Scordisci. Istorija i kultura. Novi Sad - Beograd, 1974. B. Jovanović, The formation of the Scordisci on the basis of archeological and historical sources, Lesy mouvements celtiques du V au I siecle avant notre ere, Pariš 1979, str. 179-187. 677

679

680

Ptolomej, 2,15.16.

"Bastarni Scordiscos.. nec enim aut lingua aut moribus abhorrere". Livius Titus 40.57,7. Griechische..., S. 206-207. 681 "Vindelicos ac Noricos Pannoniamque et Scordiscos novas imeperio nostro subiunxit provincias". Velleius Paterculus, Historia Romana. 39,3. Griechische..., S. 266 f. 682 "Draus per.. Serrapili" Plinius, Naturalis historiae 3,147.

Sereti su po navodu Plinija (23./24.-79.) bili na rijeci Dravi.684 Oni se pod pritiskom Rimljana sele u Karpate na rijeku Seret, kojoj daju ime, a koja izvire u Karpatima, protječe kroz Rumunjsku i ulazi u Crno more. Taurisci su po navodima Plinija bili u Alpama (Alpes luliae), ali da je njihov grad Noreis nestao ("Tauriscis Noreia").685 Noreja je bio grad u Noriku današnji, Neumarkt u Koruškoj. Plinije kaže da se narod, koji se prije zvao Taurisci, sada zove Norici: "Taurisci appellati, nunc Norici".686. Polibije govori o nalazištima zlata kod norijskih Tauriska.687 Jedan se dio ovih Tauriska odselio u Moslavačku goru (mons Claudius) kojoj se na prednjoj strani nalaze Skordisci a na stražnjoj Taurisci: "Mons Claudius, cuius in fronte Scordisci, in tergo Taurisci".688 Strabon spominje Skordiske i Tauriske kao keltske narode na Dunavu.689 Tektosagi. Rimski pisac Pompejus Trogus govori o keltskom plemenu Tektosaga koji su se nakon pljačkaškog pohoda iz Grčke doselili na ušće rijeke Save u Dunav i htjeli da budu nazvani Skordisci.690 Kad su se ipak vratili natrag u svoju domovinu u Tuluzu u današnjoj Francuskoj zahvatila ih je teška zarazna bolest. Vračari su im savjetovali da napljačkano zlato i srebro bace u jezero kod Tuluze. Bilo je ukupno 110 000 funti srebra i l 500 000 funti zlata. To zlato i srebro ipak nije bačeno u jezero, nego ga je odnio rimski konzul Cepio. Za nas je važan navod da se jedan dio tih Tektosaga vratio natrag u Ilirik radi novih pljački. Nakon što su opljačkali Istru, naselili su se u Panoniji.691 Tektosagi su uz Aremorike pripadali 583

Appian. IL 65. "Draus per... Serretes Plinius, Naturalis historiae 3,147. 685 Plinius, Naturalis histariae. 3,131. 686 Plinius, 111,133. 687 Polibios, II, S. 1274. 388 Plinius, 111,148. ;"89 Strabo, 7,2,2. Griechische und Lateinische Quellne..., S. 239. 690 "ex his manus quaedam in confluente Danuvii et Savi consedit Scordiscosque se appellari voluit". Pompeius Trogus, epit. 32, 8-10. Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas. B I. Ausgabe J. Herrmann. Berlin 1988. S. 262.-263. 691 "ex gente Tectosagorum non mediocris populus praedae dulcedine Illyricum repetivit spoliatisque Histris in Pannonia consedit". Pompeius Trogus, epit, 32,12. Griechische..., S. 262.-263. 684

156

157

keltskom plemenu Volka, latinizirano ime Volce. Njihova domovina je bila između rijeke Rhone i Pirineja. Oko 500. pr. Kr. su bili u područjima današnje srednje Njemačke, odakle sjj ih Germani protjerali, pa se jedan dio naselio u područjima današnje Češke, jedan u Maloj Aziji (galatski Tektosagi) a jedan dio u antičkoj Panoniji, današnjoj Makedoniji. Još danas imamo onomastičke tragove koji upućuju na ovaj narod po imenu Volki u imenima mjesta Volkoderi kod Resena, Volkovija kod Gostivara, Volkovija kod Tetova i Volkovo kod Prilepa.

Mazeji potvrđuju da panonska plemena nisu bila samo između Save i Drave nego i južno od rijeke Save.

Varcijani su po navodima Plinija bili uz Ozerijate, ali se prema Pliniju ne mogu točno locirati.692 Prema navodima Paulys-Wissowa radi se ovdje o keltskom imenu, pa bi to pleme trebalo tražiti na području Andautonije, današnjeg Ščitarjeva.693 2.6. Panoni južno od Save Dicioni su po navodima Plinija bili u Panoniji, a A. Stipčević ih stavlja ispod izvora rijeke Une.694 Mazeji su bili među južnim panonskim plemenima. Plinije navodi da su Mazeji obitavali južno od rijeke Save i da je za Mazeje sa 269 dekurija (dekurija = 10 vojnika) bio nadležan sud u Saloni.695 Mazeji su bili naseljeni u nizinama rijeke Sane i donje Bosne. A. Stipčević ih isto stavlja na srednji tok rijeke Bosne. Kaspar Zeuss stavlja Mazeje među južne panonske narode.696 Dio Kasije kaže da je Mazeje pobijedio Germanik i da su oni bili dalmatsko pleme.697 Nije isključeno da su ovi Mazeji kasniji Mazovšani, koje spominje Nestorova kronika između Ljutića i Pomorjana na sjeveru.698 Ovi se Mazovšani nazivaju i Mazoviji i Mazuri kao južni susjedi Prusa, stanovnici današnje provincije Mazowsze iznad Varšave koja se prije nazivala Masovia, Mazovia ili Dukat Mazovije.699 Ovi nam

Dezidijati. Plinije je rekao da su Dezidijati pripadali koloniji Naroni u 700 Dalmaciji. Rimski povjesnopisac Velej Paterkul (20. pr. Kr.-29. po. Kr.) 701 kaže da su Dezidijati bili Dalmati: "Desitiates Delmatae". Strabon međutim govori da su Dezidijati bili panonski narod: "Pannonion... Desitiatai"702 i da im je vođa bio Bato. Dio Kasije spominje isto Dezidijate i kaže da je Tiberije poduzeo drugi pohod protiv Germanije i da ga je slijedio carski namjesnik Dalmacije i Panonije Valerije Mesala. Dalmati su zbog pohoda u Germaniju dobili nalog da oblikuju svoje čete pa su sa svojim vođom po imenu Bato, koji je bio Dezidijat, okrenuli oružje protiv Rimljana i pobijedili ih.703 Dizidijate stavlja A. Stipčević ispod izvora rijeke Bosne do rijeke Drine, ali ne govori o njihovoj etničkoj pripadnosti nego samo da su bili pokopavani u Glasincu.704 Problem nam međutim čine navodi PJinija da su Dezidijati bili Dalmati, dok Strabon kaže da su bili Panoni. Čini se da trebamo ipak dati pravo Strabonu da su Dezidijati bili Panoni jer je Dezidijat Bato bio prvo na čelu Dalmata, ali su si Dalmati izabrali svoga Batu. Kad bi Dezidijat Bato bio po podrijetlu Dalmat, onda Dalmati ne bi trebali birati svoga Batu. Zbog toga su Dezidijati morali biti Panoni. Vrlo je uspio rad o Dezidijatima Veljka Paškvalina koji je osim pogrešnog mišljenj a da su Dezidijati bili ilirsko-panonsko pleme inače vrlo pohvalan. Dezidijati nisu nikada bili ilirsko pleme nego su samo mogli biti panonsko jer smo dokazali da su bili Panoni. Naročitu pohvalu zaslužuje međutim V. Paškvalin kad precizno locira Dezidijate u krajeve središnje Bosne. Glavno 705 mjesto njihova prebivališta je "He(dum?) c/astel(lum) Daesitiatium". Prema ovom sačuvanom natpisu na miljokazu iz Salone Hedum je od 700

Plinius 3.143. Vellejus Paterculus Marcus. Ausgabe C. Stegmann v. Pritzwald 1933. 2,115. 702 Strabo 314. 703 Dio Cassius. Römische Geschichte., T. IV. B. 55. Nr.^29 (2). 704 Stipčević, A., Iliri. Zagreb 1991., str. 178; Borivoj Čović, O izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, 5/1967, str. 103-122. Isti, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 284.-290. 705 Paškvalin V., Ilirsko-panonsko pleme Desidijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova područja, u: Godišnjak Akademije Nauka i Umjetnosti Bosne i Hercegovine. Knj. XXXI. Centar za blakanošoka ispitivanja knj. 29. Sarajaveo 2000., str. 193. " 701

692

Plinius, 111,148. Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. G. Wissowa-W. Supplementum B. IX. Stuttgart 1962. S. 605 694 Isto, Stipčević, A., str. 28. 695 Plinius, Naturalis historiae 3,142. 696 Zeuss, K. Die Deutschen..., S. 254. 697 Dio Cassius, Römische Geschichte T. IV, B. 55. Nr. 32. (4). 698 Litopis Rusku. Za ipatiskim spiskom preklav L. Mahnovec. Kiev. 1989., str. 2 699 Zeuss, K. Die Deutschen..., S. 662. 693

Kroll.

158

159

Salone bio udaljen 156 tisuća koraka ili 233 km.706 Druga epigrafska potvrda koja očituje pouzdano lociranje antičkih Dezidijata u gornji tok rijeke Bosne je nadgrobni spomenik nađen u ruševinama starokršćanske 707 bazilike u Brezi. Na temelju tih i sličnih dokaza zaključuje Veljko Paškvalin da se uglavnom stariji istraživači antičke povijesti prije svih spomenutih nalaza slažu da je područje gornjeg toka rijeke Bosne pripadalo panonskom plemenu Dezidijata kojemu se također pripisivalo i istočno područje Bosne sve do Drine.708 V. Paškvalin naglašava da na natpisima s ovog područja, koje je prema epigrafskim nalazima pripadalo plemenu Dezidijata, susrećemo domorodnu onomastiku. Na osnovi njezina izučavanja R. Katičić je ukazao na mogućnost postojanja dalmatsko-panonskih onomastičkih tipova.709 Vrlo je zanimljivo ime Bato koje je mnogo češće u izvornom srednjodalmatinskom materijalu i u Panoniji nego u jugoistočnoj onomastičkoj skupini.710 Na području srednje Bosne ime Bato nalazimo još na natpisu iz Župče711 i Malog Mošunja.712 Za ime Bato kaže i R. Katičić da je potvrđeno i u sjevernoj Dalmaciji, ali je nešto češće u južnoj.713 Vrlo je važno što je ustanovio R. Katičić kad kaže da je panonska onomastika bliža srednjodalmatskoj nego ijednoj drugoj grupi.714 Područje Dezidijata bi po ocjeni R. Katičića spadalo u sjeverni dio srednjodalmatskog onomastičkog područja na kojem on

nalazi panonski tip onomastike koju dovodi u vezu s etničkim skupinama koje antički pisci nazivaju Delmati i Panoni.715

"... a Salonis ad He... c/astel(lum) Daesitiatium per mi/llia pas/šum. CLVI munit...". Abramić, M., Starinar, 38; Bojanovski, L, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela 47, CBI, ANUBiH, Sarajevo, 1974, 39, citirano prema Veljku Paškvalinu na dj. str. 193. 707 Gremošnik, G., - Sergejevski D., Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo, Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 1930, 8, T. III; D. Sergejevski, Spomenik XCII, Srpska kraljevska akademija. Beograd, 1940, 141. Citirano prema Veljku Paškvalinu na dj. str. 193 bilj. 12. 708 Pašalić, E., Questiones de bello dalmatico pannonicoque, Godišnjak društva Istoričara Bosne i Hercegovine, God. VIII, Sarajevo, 1956, 272,273, V. Paškvalin na dj. str. 195. 709 Paškvalin, V. na dje. Str. 200. 710 Katičić, R., Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija., Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba, Posebno izdanje ANUBiH, Knj. IV. Sarjaevo, 1964, 9-30. 711 Isto Katičić, Simpozijum 1964, 28,29. 712 Vulić, N., Spomenik JXXVII/1934/,40; D. Rendić - Miočević, Onomastika/1948, 32. 49. V. Paškvalin na dj. str. 201., bilj. 73. 713 Alföldy, G., Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg, 1969, S. 185.

706

714

Katičić, R., Simpozijum 1964, 16.

Što se tiče pokapanja na području Dezidijata, naglašava V. Paškvalin, da na Stupu (Ilidža) imamo tragova obreda spaljivanja pokojnika koji 716 sigurno pripadaju damaćem dezidijatskom stanovništvu, a prevladavaju 717 u rimsko doba. Dok smo na početku naglasili da V. Paškvalin govori o ilirsko-panonskom plemenu Dezidijata, Z. Marić naglašava da kultura žarnih polja kod Dezidijata pripada Panonima a ne Ilirima, odnosno da nemaju ništa zajedničko. Stoga treba smatrati odvojenom kulturu i etničku skupinu tih plemena i naroda.718 Na kraju naglašava V. Paškvalin da bismo ovdje, ne ulazeći dublje u etničku pripadnost Dezidijata, odnosno njihova podrijetla, morali ukazati samo na jednu kulturnopovijesnu činjenicu bez obzira kako će se ona interpretirati. Naime, kultni spomenici s područja Dezidijata ukazuju da je dezidijatski teritorij bio ipak pod jačim utjecajem Podunavlja. U prilog ovom jakom kulturnopovijesnom utjecaju na krajeve Dezidijata su i dekorativni elementi koji su najviše rašireni u Panoniji i Noriku. S Panonijom ove krajeve veže još i nošnja koja se otkriva na nadgrobnim spomenicma, a nosili su je pokojnici dezidijatskog područja i okolice Travnika, Zenice, Kiseljaka i Kaknja.719 Ova nam istraživanja V. Paškvalina i R. Katičića pokazuju da se na temelju pokapanja Dezidijata spaljivanjem pokojnika ili incineracijom kako to potvrđuje V. Paškvalin i na temelju povezanosti s Panonijom i Norikom, kako to potvrđuje R. Katičić mora doći do zaključka da su panonski Dezidijati bili Veneti odnosno Slaveni. 2.7. Slavenstvo Panona Slavenstvo Panona dokazuju u prvom redu historijski dokazi, jer su Panoni i Veneti sinonim, a za Venete smo ustanovili da su bili Slaveni. Daljnji dokazi za slavenstvo Panona je lingvistika, a onda geografski i 715

Isto Katičić, str. 19,20. Čović, B. Pogrebni običaji , GZM/XVIII, 1963/, 50-59: M. Baum - D. Srejović, Prvi rezultati ispitivanja rimske nekropole u Sasama. Članci i građa za kulturnu Istoriju Istočne Bosne, III, Tuzla., 1959, 20-29. 717 Anđelić, P., Lepenica NDBiH, knj. III, 1963., 166-167. 718 Marić, Z., Dolina, GZM/XIX, 1964, 73. A. Benac, Praistorija 1987, str. 737 i.d... 719 Sergejevski, D., Spomenik /LXXVII/1934, 28, 29. - V. Paškvalin na dj. str. 213. Bilj. 176. 716

160

161

arheološki dokazi kao kultura sojenica, kultura jantara, kultura žarnih polja te na kraju mitologija.

koji govori o Venetima kao Slavenima. On kaže da je moguće da se ime Veneta mijenjalo prema njihovim razlačitim plemenima i sjedištima, ali su najglavnija imena Slaveni i Anti.728 To znači da je Jordanes prvi počeo govoriti o Venetima kao zajedničkom imenu za Slavene. Ako su dakle u Panoniji bili Slaveni onda je i njihov panonski jezik bio slavenski, pa su prema tome Panoni bili Slaveni.

Ivan Mužić navodi kao dokaz za slavenstvo Panona praslavenske hidronime i opis života Slavena u Panoniji. On se bavio pitanjem slavenstva Panona i Dalmata pa kaže: "Važno je istaknuti da su mnoga imena u antičkoj Panoniji i na cijelom teritoriju Dalmata bila ista. Iz te se činjenice može zaključiti da su Dalmati i Panoni govorili istim jezikom, a to upućuje da su bili istoga ili srodnoga podrijetla".720 Dalje kaže Ivan Mužić: "Na području današnje Slavonije i Srijema razna plemena bila su obuhvaćena zajedničkim imenom Panona. Da se u Panoniji govorilo slavenskim jezikom prije seobe germanskih plemena u te predjele, potvrđuju i stari praslavenski hidronimi".721 Nadalje navodi Mužić da je Trubačev utvrdio da su u antičko doba u Panoniji (oko Dunava) živjeli Slaveni.722 Ovdje spada i onaj navod Tacita da su panonski Osi govorili panonskim jezikom. Kada bi Panoni bili Iliri, ili Kelti, ili Rimljani onda bi Tacit rekao da Panoni govore ilirski, keltski ili latinski jezik. No on kaže da su Osi govorili panonskim jezikom - "lingua Pannonica".723 Dok još dakle Tacit spominje panonski jezik (lingua Pannonica),724 sv. Jeronim (347.- 419./.20.) spominje jezik u provincijama Dalmacije i Panonije: "Sermo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis".725 Mainzerski nadbiskup Aribo (990.-1031.) spominje u Vita st. Emmerami jezik panonskih naroda "lingua Pannoniensis plebis",726 dok su ovdje već davno Hrvati. U VI. st. po. Kr. spominje Jordanes Venete u Panoniji od grada Novietunuma, današnjeg mjesta Drnovo kod Krškog nedaleko hrvatskoslovenske granice do Mursijanskog (Osječkog) jezera.727 Jordanes je prvi

Nadalje kaže Jordanes da je istočno gotski kralj Theuderich Veliki (471.526.) krenuo u rat protiv Veneta, koji su doduše potjecali od jednog plemena ali su imali tri imena Veneti, Anti i Slaveni.729 Kada je išao prema Italiji prvo je došao u Srijemsku Mitrovicu, ušao u susjednu Panoniju i stupio na tlo Veneta.730 Ovo je krunski dokaz, da se pod Venetima u Panonji imaju shvatiti Slaveni. Pavao Đakon govori prvi o slavenskim regijama od Zellie do Medara (kod Nove Gradiške) u godini 607. u panonskom području.731 Svi nam ti navodi svjedoče, da su Panoni bili Slaveni. Veliku ulogu za slavenstvo Panona i Dalmata igraju slavenska imena u rimskmri natpisima. U vezi s time navodi I. Mužić pronalazak natpisa iz sela Škripa na Braču koji glasi: "Veselia Felicetas Libero M(agno) Patri Torcle(n)si ex voto".732 A. Stipčević je doduše priznao da se kod imena Veselia radi o slavenskoj riječi, ali on govori o ilirskom dijelu Veselia, koji ima očite sličnosti sa slavenskom riječju "veselje" pa zato "nije teško ilirskom imenu dati objašnjenje sadržano u toj slavenskoj riječi".733 Navodi A. Stipčevića o ilirskom imenu u slavenskoj riječi djeluje ovdje smušeno. Milan Budimir je iz imena Veselija zaključio da riječ Veselija proizlazi iz slavenske riječi veselu.734 Izgleda da je Mate Šimundić najbolje zaključio kad kaže da u imenu Veselia Felicitas vidi hrvatsko ime Veselija/Vesela.735

720

Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati. V. dop. izd. Zagreb 1997., str. 93. Isto Mužić, I., str. 93.; Trubačev, O.N., Etnogeneza i kultura starih Slavena. Moskva 1991., str. 229, 230, 241-242. 722 Isto Mužić, L, str. 94. 723 Tacitus, Germania 43. 724 Tacitus, Germania 43. 725 Hieronymus. Epist. ad Ageruchiam a. 409, commentarii in Isaiam 7.19. 726 Aribo, Vita st. Emmerami. Hg. V. B. Krusch in: Monumenta Germaniae Scriptores Merovingorum., (1902) 1.3. p. 474. 727 "Sciaveni a civitate Novietunense et lacu qui appeilatur Mursianus usque ad Danastrum et in boream Viscia tenus commorantur". str. 106. Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium. T. L, Moskva 1991. str. 22. 721

728

Jordanes. Gotengeschichte. Ausgabe W. Martens. Leipzig 1913.III. 17. Isto, Jordanes. V. 35. 730 Isto, Jordanes. LVII. 292.-293. 731 "Sclavorum regionem quae Zellia appelatur usque ad locum qui Medaria dia'tur possiderunt". Pauli historia Langobardorum, B. IV. Nr. 38. 732 Isto Mužić, L, str. 94. 733 Isto Mužić, I., str. 94.; Stipčević. A. Iliri, Zagreb 1974. str. 235.-236. 734 Budimir, M., Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques. Beograd /1934., l, 281.-282. 735 Isto Mužić, L, str. 95. 729

162

163

Ovdje primjećuje Radoslav Rotković: "Ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski, ipak su pojedine ličnosti mogle da budu Sloveni a u unutrašnjosti su mogle da žive i slovenske etničke skupine, poput Veneta".736 Vojislav P. Nikčević isto prihvaća da je Veselija slavenska ri]ec 737

Isto bi se moglo zaključiti da su i Amantini bili Slaveni jer imamo u Istri imena mjesta s nastvakom -ini, kao Putini kod Rovinja i Vižintini kod mjesta Buje u Istri. Slično bi se moglo zaključiti da su Andizeti bili Slaveni jer imamo u Istri ime mjesta Draguzeti ili opet prema Arivatima, Horvati kod Zagreba.

Ivan Ružić kao i Ivan Kukuljević vide slavenstvo Panona u latinskim nazivima panonskih plemena koja su čisto slavenska. Breuci su Brajci oko Karlovca, Ozlja i Ribnika, Pirusti Pirušćani, Arivati Arvati kako se i danas u Sloveniji i Dalmaciji naziva Hrvate, Segestani Segećani oko Siska, Kolapijani Pokupčani, Katari Kotorani i slično.738

Može li se Kraheova metoda stvarno primijeniti, ostaje upitno jer bi onda i Vindobona, današnji Beč ili današnje mjesto Seona kod Našica bilo ilirsko mjesto. Stručnjaci za istraživanje sojenica dovode Vindobonu u vezu s Venetima, odnosno Slavenima a ne s Ilirima.

Vrlo su zanimljivi lingvistički dokazi prema H. Kraheu koji je na temelju nastavaka -ona u nekim antičkim imenima mjesta kao Salona, Scardona, Aenona i slično zaključivao da su to ilirska imena. Ako primijenimo metodu istih nastavaka u imenima pojedinih plemena, kao Breuci odnosno Brevci (-evci), onda bi po nastavku i to pleme moralo biti slavensko jer u današnjoj kontinentalnoj Hrvatskoj od Vukovara na istoku do Delnica na zapadu ima mnogo imena mjesta s nastvakom -evci. Kod Vukovara postoje mjesta Mikluševci i Tompojevci, u općini Valpovo Ladimirevci, Petrijevci, u općini Našica Klokočevci, Pribiševci i Vukojevci, u općini Đakova Bračevci, Forkuševci, Piškorevci i Vučevci, ukopani Slavonski Brod Divoševci, Andrijevci, Donji Andrijevci, Korduševci i Sikirevci, u općini Požega Bratuljevci, Deževci, Frkljevci, Imrijevci, Mihaljevci, Milivojevci i Novi Mihaljevci, u općini Donji Miholjac Čamagajevci, u Podravskoj Slatini Miljevci, Sladojevci i Vraneševci, u općini Nova Gradiška Donji Bogičevci, Gornji Bogičevci i Gunjevci, u općini Čazma Donji Dragičevci i Gornji Dragičevci, u općini Jastrebarsko Tomaševci, u općini Ozalj Dragoševci, u općini Vrbovsko Bunjevci, u općini Delnice Hlevci, ali i na jug kod Knina mjesto Ivoševci te kod Šibenika Lađevci. Sve nam ove okolnosti govore da su Brevci morali biti slavenski Panoni.

736

Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Onomastička istraživanja. Matica crnogorsak. Cetinje 1995., str. 16. 737 Nikčević, V., Crnogorski jezik, T. I. Cetinje 1993., str. 48. - 49. 738 Ružić., I., Stara i nova postojbina Hrvata. Zagreb 1903, str. 14; I. Kukuljević. Panonija rimska str. 101-103 prema I. Mužić, str. 99.

Vrlo je važno ime kraljevskog namjesnika Dide u mjestu Bilazora i privilegij Aleksandra Velikog dan slavenskim narodima koji je prvi objavio Vinko Pribojević a koji je po njegovim navodima izvađen iz vrlo stare knjige na grčkom, otkrivene u Carigardu i od riječi do riječi s grčkog jezika preveden na latinski sa svom pomnjom i marom.739 Ovaj privilegij 739

Privilegium Alexandri Magni donatum Populis Slauis: Quod ex libro graeco antiquissimo extractum (Constantinopolim reperto) et de uerbo ad uerbum ex gaeco semone in latinam linguam,cum omni cura atque studio uersum est. Nos Alexander Philippi regis Macedonum archos Monarchie figuratus, Graecorum imperij inchoator, magni louis filius, per Nathabanum nuntiatus, alloquor. Et Bragmanorum et Arborum Solls atque Lune conculcator et Persarum atque Medorum regnores. Dominus mundi ab ortu solis usque ad occasum a meridie usque ad septemtrionem. Illustri prosapie Slauorum et linguae eorum gratiam et pacem atque salutem a uobis et successoribus nostris succedentibus nobis in gubernatione mundi. Quoniam nobis semper affuistis in fide veraces in armis strenui nostri choadiutores bellicosci et robusti, damus et conserimus uobis libere et in perpetuum totam plagam terrae ab Aquilone usque ad fines Italie Meridionales, ut nullus audet ibi manere aut residere aut se locare nisi vestrates. Et si quis ibi alius inuentus fuerit manes, situester seruus et posteri eorum sint serui uestrirum posterorum. Datum in Ciuitate Noua (nostre fundationis) Alexandrina, fundata super magno Nili fluvio, anno regnorum nostrorum duodecimo. Arriden öbus Magnis Diis loue, Märte, Plutone et Maxima Dea Minerua. Testes huiusce rei sund Athleta Illustris Lotaterra noster et alii Principes undecim. Quos nobis prole decedentibus relinquimus nostros heres ac toöus Orbis". U prijevodu Pavla Knezovića glasi ovaj tekst kako slijedi: "Privilegij Aleksandra Velikog dan slavenskim narodima - koji je izvađen iz vrlo stare knjige na grčkom, otkrivene u Carigradu i od riječi do riječi s grčkog jezika preveden na latinski sa svom pomnjom i marom. Mi Aleksandar (sin) makedonskog kralja Filipa, urešeni vojvoda monarhije, začetnik grčkog carstva, sin velikog Jupitera, navješten po Natabanu, govorim. Bragmana i Arapa Sunca i Mjeseca preziratelj, a i Perzijanaca i kraljeva međanskih. Gospodar svijeta od istoka do zapada i od juga do sjevera. Slavnom rodu Slavena i jezika njihova milost i mir te pozdrav od nas i naših nasljednika, koji naslijeđuju nas u upravljanju svijetom. Budući da ste mi bili uvijek istiniti u vjernosti, u oružju odvažni, naši pomagači, ratoborni i jaki, dajemo i potvrđujemo vam svojevoljno i zauvijek čitavu obalu zemlje od Akvilonie sve do granica Južne Italije i da se nitko ne

164

165

Aleksandra Velikog (356.-323. pr. Kr.) dan slavenskim narodima se nije do sada u hrvatskoj povijesti naročito valorizirao, jer su neki autori smatrali kako navodi Miroslav Kurelac, da je ovaj privilegij falsifikat740 ne navodeći nikakve dokaze za to. Zbog toga se njihova mišljenja o falsifikatu moraju zabaciti.

Daljnji dokaz slavenstva Panona leži u geografskim razlozima jer se kod antičkih pisaca i za Venete i za Panone stavljaju iste geografske granice. Dok Herodot i Plinije govore o etničkim granicama Veneta od Dunava do Jadranskog mora,745 prema Apianu se te granice mogu staviti od Dunava do Dalmacije i Dardana, a zapadno uzduž Norikuma i Japoda dok na istok ide granica sve do rijeke Drine.746Svi se ovi autori slažu da su etničke granice Veneta i Panona bili u istim granicama. Ova identičnost se vidi i kod južnih Panona i Veneta između rijeke Vardara i Strume.

Bez obzira, je li ovaj privilegij Aleksandra Velikog falsifikat ili ne, mi ne možemo zanijekati činjenicu da se u tom privilegiju spominju Slaveni u njegovim ratovima u Makedoniji gdje Appijan spominje Venete. Tim je Panonima-Venetima bio glavni grad Bilazora u kojoj je vladao kraljevski namjesnik posljednjeg makedonskog kralja Perseja po imenu Dida. Sve ove okolnosti govore da ovaj privilegij nije neki falsifikat, jer ga je sastavio netko, koji je znao da su na rijeci Vardaru u makedonskoj Panoniji za vrijeme Aleksandra Makedonskog živjeli Slaveni. Kao drugi dokaz za slavenstvo Panona je kultura sojenica čiji su nosioci bili Panoni odnosno Veneti ili Slaveni. Herodot spominje pleme Panona koji su na Dojranskom jezeru gradili sojenice.742 Tu spominje Appian iz II. st. po. Kr. Venete odnosno Enete na granici Makedonije u susjedstvu sa Dardanima i Sintima.743 U to isto područje stavljaju drugi izvori Panone. Iz toga možemo zaključiti da su Panoni i Veneti zapravo sinonim. O. Marti kaže da se može raditi o ostatku Venda, kako svjedoči predaja, jer su se znali braniti od tračanskog osvajanja.744 usudi ondje ostati ili zasjesti, ili se namjestiti, osim vaših sunarodnjaka. I ako se bude naišlo ondje na nekoga drugoga, koji prebiva, nek bude vaš rob, a njihovo potomstvo robovi potomaka vaših. Dano u gradu Novoj Aleksandriji, koju smo mi osnovali na velikoj rijeci Nil, dvanaeste godine našeg kraljevanja. Uz pristanak s osmjehom velikih bogova Jupitera, Marta, Plutona i najveće božice Minerve. Svjedoci ove stvari su: naš slavni borac Lotatera i ostalih dvanaest prvaka, koje mi, odlazeći s ovoga svijeta bez potomaka, ostavljamo za naše nasljednike čitavog svijeta". Vinko Pribojević, O podrijetlu i slavi Slavena. Preveli Veljko Gortan i Pavao Knezović Priredio Miroslav Kurelac. Zagreb 1997., str. 52.-53. 740 Isto, Vinko Pribojević 741 Appian von Alexandria,. Römische Geschichte I. Teil. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987., Mi 243. S. 369. 742 Herodot naziva jezero Prassia. Jezično bi se moglo misliti da se radi o Prespanskom jezeru, ali komentatori govore o Dojranskom jezeru. 743 Appian von Alexandria,. Römische Geschichte I. Teil. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987., Mi 243. S. 369. 744 "Es kann sich hier um einen wendischen Rest handeln, der, wie ebenfalls überliefert wird, gegenüber den thrazischen Eroberern seine Unabhängigkeit zu behaupten verstanden hatte". Marti, O., Die Völker..., S. 21.

Ova su istraživanja pokazala da plemena Panona nisu bila samo između rijeka Drave i Save, nego i od Dunava do Vardara i da je Dio Kasije imao pravo kad je rekao da ime Panona nema ništa zajedničko sa zemljom Panonijom. Također su nam ova istraživanja pokazala da su Panoni i Veneti zapravo sinonim i da se kod oba ova naziva radi o Slavenima. Ovi nam podaci daju pravo zaključiti da su Panoni bili Veneti odnosno Slaveni, jer to pokazuju ne samo historijski dokazi nego i lingvistički te arheološki kao kultura sojenica, kultura jantara i kultura žarnih polja, čiji su nosioci bili Veneti odnosno Slaveni.

745

"Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius Secundus, Naturalis historia 37, 43. Ausgabe D. Detlefsen 1866-82. 746 Appian von Alexandria. IL. 40. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987.

166

167

IV. Antropološki dokazi autohtonosti Slavena

je osim rimskog bilo i drugog stanovništva koji je Rimljanima plaćalo porez i bilo pod njihovom vlasti, a te su kolonije mogle biti potpuno različitog etničkog podrijetla, što još više otežava antropološka istraživanja.

Antropološkim dokazima o autohtonosti Slavena se naročito bavi I. Mužić, koji pokazuje da antropološki dokazi potvrđuju kontinuitet stanovništva na istraživanom području. Pozivajući se na Živka Mikića, govori o antropološkom kontinuitetu stanovništva na nekadanjem teritoriju provincije Dalmacije. Pojava kratkoglavog stanovništva ili brahikranizacije se jače zapaža u brončano doba. U željezno je doba jače naglašen dinarski antropološki tip koji se javlja na širem području.747 I. Mužić zaključuju: "Antropoški kontinuitet na Balkanu je gotovo neobjašnjiv ako se zanemari prevladavanje autohtonosti na tom teritoriju".748 U tom smislu se poziva i na V. P. Nikčevića koji je rekao da na Balkanu prevladava gotovo apsolutno antropološki tip starosjedilaca.749 Vrlo je važno što zaključuje Mužić da u doba, u koje su neki pisci smještali seobu Slavena, ne samo da se nije izmijenila etnička struktura stanovništva nego je sve do pokrštenja bit dotadanje kulture ostala ista. To potvrđuje i N. Klaić kad kaže: "Stoga bismo još jednom htjeli istaći da prijelaz iz antike u rani srednji vijek nije bio nikakva katastrofa ni neko posvemašnje uništavanje, već postepeno stapanje i sraštavanje staroga s novim u svim vidovima".750 Možda I. Mužić podcjenjuje seobu Slavena na jug krajem VI. st. kada 600. godine gotovo čitavi dio jugoistočne Europe pada u njihove ruke, ali ako prijelaz iz antike u rani srednji vijek nije vidljiv, te se može govoriti o kontinuitetu stanovništva na području srednjega Dunava, onda se mora zaključiti da su u tom području morali postojati starosjedioci koji su imali istu materijalnu i duhovnu kulturu kao i slavenski povratnici, tj. da su starosjedioci srednjeg Podunavlja morali biti Slaveni. Ipak se čini da se antropološki kontinuitet ne smije shvatiti tako da je na srednjem dijelu jugoistočne Europe bilo samo jednoliko stanovništvo. Već su rimski pisci naglašavali da su pojedini gradovi u Dalmaciji bili naseljeni rimskim stanovništvom gdje rimski pisci govore o kolonijama. To znači da 747

Mužić, I., Hrvati i autohtonost..., str. 207.; Mikić, Ž., Antropološka struktura stanovništva Srbije. Beograd 1988., str. 120., 127.-129. 748 Mužić. L, Hrvati i autohtonost..., str. 208. 749 Isto, str. 208. 750 Klaić, N., Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990, s. 10.12.: Mužić, L, Hrvati i autohtonost.., str. 209. bilj. 505.

Josip Flavije govori u "De bello Judaico" da su Sarmati već u 1. st. po. Kr. prešli preko rijeke Dunava i došli u Panoniju.751 Sv. Jeronim govori za godinu 263. po. Kr. da su Kuadi i Sarmati zaposjeli panonske provinicije.752 Jedno vrijeme su Sarmati vladali u Singidunumu (Beogradu). Mojsije iz Karina (Moses Chorenatzi) spominje u svojoj Armenskoj geografiji Dalmaciju uz Sarmaciju.753 To znači da možemo polaziti od sarmatskih kolonija na Jadranu. Kad su Armenci izgubili svoju samostalnost u V. st. po. Kr., raspršili su se na mnoge strane. Jedna je grupa otišla u područje Polablja (usporedi mjesta Gross Karin, Klein Karin i Karin), jedna u Mađarsku, druga u Italiju, Palestinu i čak u Indiju. Tu su imali svoje kolonije.754 Jedna je grupa došla na Jadran gdje su imali svoje armenske kolonije u mjestima Karin na Jadranu u koji su se doselili iz Karina sa izvora rijeke Eufrata u Armenskom gorju. Latinizirani oblik je Carenes.755 Plinije spominje to ime kao Caranitis,756 a od toga je nastalo Korenaci, čovjek iz Karina.757 Mjesto Karin je izgradio rimski vojskovođa (magister militum per Orientum) Anatolije za vrijeme Teodosija Malenog (408.-450.) te ga prozvao Teodoziopolis.758 Gornje navode da su se Armenci raspršili nakon propasti njihova kraljevstva potvrđuje i Prokop kad govori da je Teodozije II. kad je primio vlast od armenskog kralja Arsacesa sagradio grad na brežuljku kojemu je dao ime Teodoziopolis, ali mu ga je perzijski kralj Kavab 502. oduzeo. Tu je car Anastazije (491.-518.) izgradio grad i uklopio ga u utvrdu perzijskog kralja. Iako je nazvao grad prema sebi, ipak je ostalo

751

Josephus Flavius, De bello Judaico, Darmstadt 1963.-1982. "Quadi et Sarmaae Pannonias occupaverunt". Hieronymus Chronik. Griechiche und lateinische Quellen..., B. 4. S. 250 753 Geographie de Moise de Corene d'apres Ptolemee, texte armenien, traduit en francais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881. 754 Baumstark, A., Die christilichen Literaturen des Orients. Leipzig 1911., str. 63. 755 Hübschmann, H., Die altarmenischen Ortsnamen. Straßburg 1904. S. 439. 756 Plinius. Naturalis historia 5,83. 757 Hübschmann, H., Die altarmenischen Ortsnamen. Straßburg 1904., S. 288. 758 Isto, Hübschmann, H., Die altarmenischen Ortsnamen. S. 287.-28S. 752

168

169

prijašnje ime.759 Staroarmensko ime Karin potječe od prastare armenske riječi karino.760 Čini se da ovo Staroarmensko ime mjesta Karin na izvoru rijeke Eufrata svjedoči da su njegovi stanovnici pobjegli pred Rimljanima na Jadransku obalu gdje još danas imamo Karinsko more, mjesto Donji Karin u općini Benkovac i Gornji Karin u općini Obrovac.

V. Arheološki dokazi autohtonosti Slavena

Ovi nam primjeri pokazuju da su antropološka a i genetska istraživanja vrlo teška dok nemamo pregled antičkih kolonija u predjelima srednjeg Podunavlja. Zato je T. P. Vukanović vrlo dobro ustvrdio da je iz onoga što je do sada potvrđeno očito da nema jedinstvenog antropološkog tipa Slavena.761 To znači da se prije antropoloških a i arheoloških istraživanja mora ustanoviti koja je enklava živjela na istraživanom području jer se može dogoditi da se ne radi o slavenskoj nego o sarmatskoj, alanskoj, gotskoj itd. Sjetimo se samo navoda sv. Jeronima kad on kaže koliko je rimske krvi proliveno dnevno od Carigrada do Julijskih Alpa. Skitiju, Traciju, Makedoniju, Tesaliju, Dardaniju, Daciju, Epirus, Dalmaciju i sve Panonske zemlje pustoše i pljačkaju Goti, Sarmati, Kvadi, Alani, Huni i Narkomani.762

Uz antropološke, arheološki su izvori od neprocjenjive važnosti za istraživanje najstarije povijesti nekoga naroda jer nam oni jedini dokumentiraju vrijeme prije pisanih izvora. Jedini nam arheološki izvori mogu dokumentirati način stanovanja, način pokapanja i kult božanstava, a bez ta tri elementa se ne može govoriti o iskonima nekog naroda.

1. Kultura sojenica Kultura sojenica je kultura stanovanja u kućicama sagrađenim iznad vode na drvenim stupovima. Sojenička naselja su se podizala na obalama rijeka, u jezerima i na močvarim predjelima. Taj način stanovanja se pojavio nakon stanovanja u spiljama. Kultura se sojenica u južnom Podunavlju nije za prapovijest naročito vrednovala, premda je ona važna kao i trgovina jantarom a kasnije kultura žarnih polja. Podvodna arheologija ispituje naročito kulturu stanovanja nad vodom u sojenicama i podvodne nalaze ispod sojenica, koje redovito pruža bogate arheološke nalaze prethistorijskog vremena. O. Menghin polazi od pretpostavke da istočna alpska kultura sojenica odgovara podunavskom neolitiku.763 O. Marti kaže da je gradnja sojenica bila baština posebne kulture jednog naroda ili plemena, a budući da gradnja sojenica koja prelazi rano mlađe kameno doba nije dokazana, može se utvrditi kada. je po prilici došao taj narod u srednju i zapadnu Europu, naime u 5. tisućljeću.764 Na drugom mjestu govori o najstarijim stanovnicima Europe Ligurima i Venetima odnosno Vendima.765 To znači da su Veneti u jugoistočnoj Europi bili mnogo stariji kad su u srednju i zapadnu Europu stigli 5.000 godina pr. Kr. Kad su se počele graditi sojenice u srednjem Podunavlju, nije do sada istraživano, ali ako je ova kultura prodrla u srednju Europu s

759

Isto, str. 288. Isto., str. 439. 761 Vukanović, T. P., Etnogeneza južnih Slovena. Vranje 1974., str. 34, 175; Mužić, L, Hrvati i autohtonost..., str. 203. 762 "inter Constantionopolim et Alpes Julias quotidie Romanus sanguis effunditur. Scythiam, Thraciam, Macedoniam, Thessaliam, Dardaniam, Daciam, Epiros, Dalmatiam cunctasque Pannonias Gothus, Sarmata, Quadus, Alanus, Hunni, Vandali, Marcomanni vastant, trahunt, rapiunt". Hieronimus Epistulae 16,2. Griechische und lateinische Quellen B. $. S. 241.

763

760

764

765

"ostalpine Pfahlkultur, die möglicherweise der ganzen zweiten Hauptstufe des donauländischen Neolithikums entspricht". Menghin, O., Weltgeschichte der Steinzeit. Wien, 1931., S. 62. "Der Pfahlbau war der besondere Kulturbesitz eines Volkes oder einer Völkerschaft.. und da Pfahlbauten, die über die frühe Jungsteinzeit hinaufreichen, nicht erwiesen sind, läßt sich bestimmen, wann ungefähr dieses Volk nach Mittel- und Westeuropa gelangt ist, nämlich im 5. Jahrtausen v. Chr". Marti, 0., Die Völker..., S. 14. "Die älteste Bevölkerung - Die Ligurer und die Veneten oder Wenden". Marti, 0., Die Völker..., S. 12.

170

171

pretkeramičkim neolitikom onda moramo govoriti o vremenu prije 5.000 godina. Poznate su nam sojenice na jezeru kod Donje Doline na rijeci Savi kod Bosanske Gradiške i Ripač na rijeci Uni ispod Bihaća.766 Je li je postojao sojenički grad u blizini Skradina na ušću rijeke Krke u Prokljansko jezero, treba još istraživati. Dosada se govori samo o potonulom ušću rijeke Krke.767

Vrlo je važno ustanoviti da se nigdje tako zorno ne podudaraju arheologija i lingvistika kao u pitanju kulture sojenica, jer gdje god se pojavljuju arheološki nalazi sojenica, tu se pojavljuju imena mjesta s korijenom imena Veneta. To potvrđuje da su nositelji kulture sojenica bili Veneti odnosno Slaveni. Plinije govori o dva venetska potonula grada u Padskoj nizini i to Atini i Celini.774 Mnogo sojenica se nalazilo na jezerima u Švicarskoj. Današnje Tunersko jezero (Thunersee) u Švicarskoj južno od Berna, gdje su pronađeni tragovi sojenica, zvalo se u srednjem vijeku Wendelsee,775 što jasno upućuje na Wende, odnosno Slavene. Dalje u dolini rijeke Aare se nalaze mjesta Wendenalp, Wendengletscher i Wendenwasser.776 U vendsko ime^se može sigurno pribrajati i mjesto Vindonissa, današnji Windisch u Švicarskoj na rijeci Aari gdje su se gradile sojenice.777 Pomponije Mela naziva Bodensko jezero prema Venetima "lacus Veneticus".778 H. Reinerth je doduše opisivao sojeničko naselje na Bodenskom jezeru, koje on naziva i Švapsko more (Schwäbisches Meer) ili Venetsko more (Venetisches Meer) ali se nije bavio etničkim pitanjem nositelja sojeničke kulture. On govori samo o načinu gradnje sojeničkih naselja na Bodenskom jezeru, kojih je bilo oko 27.

Ž. Tomičić navodi prva naselja za vrijeme srednjeg neolitika u Lonjskoilovskoj zavali (Moslavini), Prigorju, Bjelovarskom kraju, a veoma vjerojatno i na prostoru Hrvatskog zagorja, na rijeci Sutli na zapadu i Pokuplju na jugu, no ne govori o sojenicama,768 što ne znači da ih nije bilo. Prvi historijski dokaz o sojenicama imamo za vrijeme Herodota u V. st. pr. Kr. Herodot spominje pleme Panona koji su na Dojranskom jezeru gradili kuće na vodi.769 Tu spominje Tit Livije Venete. Kad Herodot opisuje sojenice, onda kaže da su u sredini jezera načinili drveno postolje kao pozornicu koja je stajala na drvenim stupovima a s kopna se moglo prići samo uskim mostom. Tu su načinili drvene kuće u kojima su stanovali, a živjeli od riba.770 Na podestu su ugrađena vrata prema vodi. Kada otvore ta vrata i puste na konopcu praznu košaru u jezero, puna je riba kad je za kratko vrijeme izvade. Postoje dvije vrste riba koje oni zovu papraki i tiloni. Malu djecu privežu uzicom za jednu nogu da ne padnu u vodu. Konje i blago za vuču hrane s ribama. Od Dojranskog jezera nije Makedonija daleko. Odmah do jezera je rudnik iz kojega je Aleksandar I. (oko 450. pr. Kr.) dobivao dnevno jedan talenat srebra. Iza toga rudnika se nalazi brijeg po imenu Disoron (Kruša planina), a iza njega je Makedonija.771 Nositelji kulture sojenica su bili Veneti.772 O. Marti ide od činjenice da su Veneti kao nositelji kulture sojenica izgradili i Veneciju.773 766

Ebert, M. Lexikon der Vorgeschichte, B. 10.. Berlin 1927/28., S. 88. Paulys-Wissowa III. Halbband, Stuttgart 1921., S. 356. 768 Tomičić, Ž., Panonski periplus, str. 14.; Dimitrijević, S., Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji. OpArch V, Zagreb, 1961., 8., 9. 769 Herodot naziva jezero Prassia. Jezično bi se moglo misliti da se radi o Prespanskom jezeru, ali komentatori govore o Dojranskom jezeru. 770 Herodot Historien. Ausgabe H.W. Haussig. Stutgart 1967. Buch V. Nr. 15. 771 Herodot, V/16.-17. 772 Childe, V.G., The dawn of European civilization. London 1961.; Isti: What happened in history; Isti njemački: Stufen der Kultur 1952.; Isti The preshistory of European society; 767

U Njemačkoj postoje mnoga imena mjesta s korijenom vend, wend ili wind. Ovdje pripadaju Vendenheim, Wendebach, Wenden, Wendhausen, Wendisch Baggendorf, Wendisch Priborn, Wendland, Wendung, Wendungen, Wennenden, Michelwinnaden, Steinwenden, Windbach, Windberg stariji naziv Venetidunus mons, Windeck, Windesheim, Winden, Wineden, Windisch, Windischbergerdorf, Windische Bohlen, Winiden, Winethoheim, Winidin, Winithberc. Na sjeveroistočnoj strani od ušća rijeke Odre na otoku Usedom je bio prije grad Vineta, koji je potopljen. njemački: Vorgeschichte der europäischen Kultur 1960. Jankuin H., Vor- und Frühgeschichte. Vom Neolitikum zur Völkerwanderungszeit. Deutsche Agrargeschichte., l, Hg. G. Franz, 1969.: Mellaart, J., Earliest civilizations of the Near East, London 1965.; Milojčić, V., Chronologie der jüngeren Steinzeit Mittel- und Südost Europas 1949. 773 "Venedig, lateinisch Venetia, lag im Land der Veneter oder, wie man richtiger sagt, der Veneten; diese selber haben Venedig geschaffen und müssen folglich Pfahlbauer gewesen sein". Marti, 0., Die Völker West- und Mittel-Europas im Altertum. BadenBaden 1947., str. 15. 774 "In hoc situ interiere... ex Venetis Atina et Caelina". Plinius, 3,131. ' Marti, 0., Die Völker, str. 16. 776 Marti, O., Die Völker, str. 16. ' Marti, O., Die Völker, str. 17. 1 Pomponius Mela. Chorographia III 24.

172

173

Ovo se ime izvodi od imena naroda Veneta.779 Sva su ta imena povezana s dokazanom gradnjom sojenica.

Svagdje gdje dolazi ime mjesta Vindonisa, pojavljuje se kultura 786 sojenica/00 U Bavarskoj postoji još danas ime mjesta Windberg kod Gerolzhofena koje se ranije zvalo Venetidunus mons. Sve nam ovo dakle govori da se u nazivu Veneta mora misliti na Slavene. Kultura sojenica je jedan od najboljih dokaza autohtonosti Slavena u jugoistočnoj Europi, ali je to područje premalo istraženo.

Nalazi sojenica i dalje prema zapadu govore o Venetima trgovcima koji imaju mnoge trgovačke centre u Europi. A. Holder smatra da su ovi Veneti došli iz Trakije.780 To upućuje na stara vremana kad se čitav Balkan nazivao Trakijom, a pod Tračanima, govori Armenska geografija Mcjsija iz Karina, o 25 slavenskih plemena.781 Procvat kulture sojenica nastaje naročito s trgovinom bronce u brončano doba. O. Marti kaže da je srednjoeuropska trgovina s broncom bila u rukama sojeničara, dakle Slavena.782 Veneti, trgovci i sojeničari imali su svoje kolonije poput Grka, i to u Engleskoj, Danskoj, Švedskoj jer su trgovali cinkom, nadalje u Švicarskoj, Francuskoj, Istočnoj Prusiji, Meklenburgu, Češkoj i Galiciji. Sve su te gradove gradili sojeničari odnosno Slaveni. Trgovina je broncom bila u rukama graditelja sojenica već od vremena mlađeg kamenog doba, dakle Veneta.783 Preko Venecije su bili povezani sa Sredozemnim morem, preko basnoslovne Vinete s Baltičkim a preko Vindobone (Beč) sa srednjodunavskim područjem.784 Da su Veneti ranije spomenuti u Podunavlju došli na rijeku Vislu, govori O. Marti kad kaže da je onaj narod na rijeci Visli, koji je još u srednjem vijeku nosio ime Vendi donio sa sobom svoju kulturu s jugoistoka, dakle iz srednjeg Podunavlja.785

779

Marti, O., Die Völker, str. 16. Holder, Α., Alt-Celtischer Sprachschatz, 3 Bde. 1896 ff. 781 Geographie de Moise de Corene. Prijevod na francuski od A. Soukry. Venecija 1881. 782 Gutzwiller, K., Hirtentum , Alpenwirtschaft und Handelsverkehr über die Alpen in der Pfahlbauzeit. Koblenz Schweiz. 1936., S. 17 ff. 783 "Der mitteleuropäische Handel der Bronze- und wohl schon der Jungsteinzeit lag vornehmlich in den Händen der Pfahlbauter, also von Wenden", Marti, 0., Die Völker..., S. 31; Gutzwiller, K., Hirtentum, Alpenwirtschaft und Handelsverkehr über die Alpen in der Pfahlbauzeit. Koblenz/Schweiz. 1936, S. 17-19. 784 "den Anschluß an das Mittelmeer vermittelte die Wndenstadt Venedig, schon in vorrömischer Zeit eine blühende Handelsstadt und den Anschluß an die Ostsee unter anderem wohl das sagenhafte Vineta". Marti, 0., Die Völker..., S. 31. 785 "Dasjenige Volk, das seinen Wenden-Namen noch im Mittelalter trug, dasjenige im Raum der Weichsel, hatte seine sogar aus dem Südosten mitgebrachte Kultur". Marti, 0., Die Völker..., str 36. 780

2. Kultura jantara Kultura jantara je jedan od najboljih dokaza autohtonosti Veneta u srednjem Podunavlju jer kontinuitet kulture jantara prelazi od prethistorijskog u historijsko vrijeme. Jantar su Grci nazivali elektron, ali se pod imenom elktron moglo misliti i na zlato koje je u sebi sadržavalo jednu petinu srebra, kako to naglašava Plinije.787 No ipak se čini da je ovo jedini navod o drugačijem značenju elektrona i da se elektronom općenito inače mislio na jantar. Prvi koji spominje elektron je bio Homer iz VIII. st. pr. Kr., jer on u Odiseji kaže: "Došao je podmukli čovjek u kuću moga oca sa zlatnim i jantarnim lancem".788 U Odiseji se isto govori da je kraljevska palača Menelajeva bila ukrašena zlatom, elektronom, srebrom i slonovom kosti.789 Ženu Menelajeva, lijepu Jelenu, je oteo Pariš pa je zbog toga došlo do trojanskog rata 1174.-1184. Jantar pokazuje da su između Germana i južnih Slavena postojale trgovačke veze još u prethistorijsko vrijeme. Plinije je naime rekao da Germani dovoze jantar uglavnom u provinciju Panoniju, a odatle su ga širili Veneti koje su Grci nazivali Eneti i koji su živjeli u obližnjoj Panoniji i na Jadranskom moru. 79° To znači da Plinije stavlja Venete u Panoniju do Dunava kod Beča, a ti se navodi podudaraju i s navodima Herodota (1,196), koji govori o Venetima u Iliriji. Poznato je da su se Iliri za Grke protezali sve do Dunava. Prema tome se kod grčkih Ilira u Panoniji radi o Venetima, odnosno Slavenima. Jantar je do sada pronađen kod Sanskog Mosta, u Jezerinama kod 786

Marti, O., Die Völker..., S. 17. "ubicumque quinta argenti portio est, electrum vocatur". Plinius, Naturalis historiae 33,80. 788 Homeros. Odyssee. 15,459,-460. Griechische und lateinische Quellen..., B. 1. Ausg. J. Herrmann, Berlin 1988. S. 42-43. Griechische und lateinische Quellen..., S. 46-47. 789 Homer, Odiseja, IV, 71-73. 790 "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius 37,43.) 787

174

175

Jastrebarskog, Ribićima kod Konjica, Prozoru i Kompolju kod Otočca, Širokoj Kuli i Smiljanu kod Gospića i drugdje. Nakit od jantara sam mogao vidjeti u godini 2000. u Arheološkom muzeju u Zadru. Je li ovaj jantar kemijski istraživan da bi se moglo ustanoviti pripada li baltičkom jantaru koji sadržava 8% jantarne kiseline, nije mi poznato. Kruna svih ovih dokaza je Armenska geografija. Poznato je da se dosada naučavalo da su najstariji stanovnici u srednjem Podunavlju bili Tračani, a Armenska geografija kaže da je pod Tračanima bilo 25 plemena Slavena.791

Da jantar na počeku izlazi kao tekućina, govore sitne životinjice koje su u njemu, kao npr. mravci, muhe i gušteri koji su se bez sumnje zalijepili na svježem jantaru, a kad se ovaj skrutnuo, ostali su u njemu zatvoreni. Postoji više vrsta jantara. Bijeli jantar ima najljepši miris, ali ni on ni voštano žuti nemaju vrijednost. Crvenožuti se više cijene, a još više prozirni, osim ako njihov plamen previše ne svjetluca. Dopadaju se naročito oni u kojima se vidi odraz svjetlosti vatre, a da nisu sami vatra. Najveću cijenu dobiva jantar koji ima boju vina, i zove se falerni jantar (Falernis a vini colere dicti), kako kaže Plinije, koji je uz svoj ugodan sjaj proziran s blagim izgledom kuhanog meda.796

Današnja znanost pred postavi ja, da se jantar pojavljuje na nalazištima starog kamenog doba, ali se u većim količinama pojavljuje i u mlađem kamenom dobu (neolitiku) između 5000 do 2.500 godina pr. Kr. s oblicima dugmadi, privjesaka i malih plastika na Baltičkom moru. Osim što služi za nakit, pripisuje mu se u brončano doba i magično, kultno i ljekovito značenje pa služi kao dječji amulet. U rimsko carsko doba cijenio se jantar kao i dragi kamen. Iz jantara su se radile ogrlice, dugmad i privjesci. Jantar se stavljao kao dodatak i kod pokopa umrlih. Bogati nalazi jantara su pronađeni u Akvileji. U vezi s pitanjem što je jantar vrlo je lijepo rekao Tacit da Barbari nisu N ispitivali niti su čuli od čega je jantar i na koji način nastaje. Da se radi o soku drveća (smoli) može se raspoznati po tome jer su neki puzavci i kukci češće dospijevali u tekućinu pa su onda u njoj ostali konzervirani kad se masa skrutnula.792 Nadalje kaže da jantar gori kao crnogorica ako se pripali i daje zadimljeni mirišljivi plamen, a poslije toga je ljepljiv kao katran ili smola.793 Od čega se sastoji jantar govori i rimski pisac Solinus, koji kaže da postoji neko crnogorično drvo koje izlučuje jantar. Da se radi o soku drveta (sucus), može se zaključiti iz imena (sucinum), a da potječe od crnogoričnog drveta dokazuje miris kad ga se pripali.794 Plinije je isto rekao da su njegovi predci smatrali da je jantar sok nekog drveta, pa su ga zato zvali sucinum. Da je on sok drveta koji pripada nekoj vrsti crnogorice, dokazuje njegov miris na crnogoricu kad se trlja ili kad se pripali, pa gori kao smolasta crnogorica a tako i miriši.795

S obzirom na podrijetlo jantara, postojala su i mitska objašnjenja. Tako grčki pisac Apolonije Rodanski opisuje mitski postanak jantara koji nastaje od suza kćerke grčkog boga Heliosa (boga sunca). Iz njenih očiju teku svijetle suze jantara koje se osuše pod suncem na pješčanim obalama i koje vjetrovi odnose u rijeku Pad. Kelti su pak mislili da su jantar suze boga Apolona sina Zeusa i Leto.797 Plinije navodi da je Nicijas smatrao da jantar dolazi od soka sunčanih zraka. Kad one na zapadu padnu na zemlju, ostavljaju na zemlji gustu tekućinu, a tu izbacuje ocean na obale Germanije.798 Što se tiče nalazišta jantara, uvriježilo se mišljenje da je on došao s Baltika, ali je bilo navoda da dolazi iz rijeke Pad. U V. st. pr. Kr. kaže Herodot da si ne može predstaviti da rijeka Pad utječe u neko sjeverno more i da iz te rijeke dolazi jantar.799 Grčki pisac Apolonije Rodanski govori o brodu Argo s kojim se veslalo do svetog otoka Elektris koji je bio viši nego drugi otoci i koji se nalazio na rijeci Pad.800 Na drugom mjestu kaže isto da se jantar nalazio na rijeci Pad.801 Plinije kaže da se brod s kojim se dovozio jantar zvao Argo. On naime prigovara onim piscima koji su smatrali da Dunav utječe u Jadransko more. Zato kaže da su se oni varali zbog toga što je brod Argo dolazio s rijekom nedaleko od Trsta

791

Geographie de Moise de Corene d'apres Ptolemee, texte armenien, traduit en frangais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881. 792 Tacitus, Germania, 45,5. 793 Tacitus, Germania, 45,5. 794 Solin, 20,9. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 795 "Arboris sucum ess etiam prisci nostri credidere, ob id sucinum appelantes". Plinius, Naturalis historiae 37,43.

796

Plinius, Naturalis historiae 37,43. Apollonios von Rhdos, 4,605-610. Griechische und lateinische Quellen..., S. 56-59. 798 Plinius, Naturalis historiae 37, 36. 799 Herodot, Historien 3, 115, 1-2. 800 Apollonios von Rhdos, 4,505. Griechische und lateinische Quellen..., S. 56-57. 801 Apollonios von Rhdos, 4,610. Griechische und lateinische Quellen..., S. 59. 797

176

177

(rijekom Sočom) u Jadransko more.802 Grčki pisac Dionizije Perijegetes koji je pisao za vrijeme cara Hadrijana (117. -138.) govori da su na ušću rijeke Pad bili Kelti, da su sjedili ispod jablanova i sakupljali suze jantara koji se sjajio kao zlato.803 Na drugom mjestu spominje jantar na istočnom dijelu Baltičkog mora.804 Solin kaže da ne bi trebalo vjerovati da šume na rijeci Pad izlučuju jantar.805

jantar.810 Navodno je Tales iz Mileta (oko 650. pr. Kr.) pronašao da se trljanjem jantara stvara struja koji je zato nazvao elktron.811 Plinije navodi da su Grci imali fantastične predodžbe o jantaru. Sestre nekog Fetona kojega je pogodila munja pretvorile su se iz žalosti u jablane pa one puštaju jantar u svojim suzama u rijeku Eridan koju Rimljani nazivaju Pad, a zove se elektron jer se sunce zove elektor.812 Mate Suić zaključuje da "liburnska kultura, poput one njoj srodne sa suprotne italske obale, u Picenumu obiluje predmetima izrađenim od jantara. To upućuje na zaključak da su dosta uvjerljive kombinacije po kojima je jantarski put završavao upravo ovdje u sjevernom Jadranu, u užem kvarnerskom području".813 Tacit je prvo pripisivao jantar Estoncima koji su sabirali jantar na plitkim mjestima neposredno na obali mora. Jantar je ležao dugo vremena kao otpad koji nanose more, dok mu nisu Rimljani u sklonosti za luksuzom dali vrijednost. Estonci nisu upotrebljavali jantar, nego su ga davali dalje i čudili se što za to još i novac dobiju.814

Tacit je rekao da si može predstaviti, da ima drveća i grmlja bogatog sokom u zabitnim mjestima istoka, odakle dolazi tamjan i balzam, kao i na otocima i zemljama na zapadu. Postoji nešto takvo, što zrake sunca izvlače kao tekućinu koja teče polako u obližnje more a odavde je jaki vjetrovi odnose na suprotnu obalu.806 Plinije navodi da su neki autori neispravno navodili da na nepreglednim pećinama Jadranskog mora, raste drveće koje izlučuje gumu (jantar) kad izađe pasja zvijezda.807 Na daljnjem mjestu kaže Plinije da su Grci uz otoke Pularija (Lošinj) i Absirtidi (Kvarnerski otoci) govorili o Elektridima na kojima ima navodno jantara koji Grci nazivaju elektron, ali da je to jasan dokaz o grčkoj lažljivosti jer se nikada nije znalo o kojim otocima govore.808 Na pitanje Elektrida vraća se Plinije i u 37. knjizi kad kaže da su neki autori govorili o Elektridima u Jadranskom moru u koje rijeka Pad donosi jantar.809 No Plinije naglašava da se Elektridi nikada nisu nalazili u Jadranu i da nisu imali takav položaj da bi rijeka Pad mogla donijeti

802

"nullus enim ex Danuvio amnis in mare Hadriaticum effunditur, deceptos credo, quoniam Argo navis flumine in mare Hadriaticum descendit non procul Tergeste". Plinius. Naturalis historiae 3,128. 803 Dionisius Periegetes, Oikumenes periegesis (Opis naseljenog svijeta), 290. Griechische und lateinische Quellen..., S. 185. 804 Dionisius Periegetes, Oikumenes periegesis, 316. Griechische und lateinische Quellen..., S. 187. 805 Solin, 20,9. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 806 Tacitus, Germania, 45,5. 807 "...prodidere in extremis Hadriatici sinus inviis rupibus arbores stare, quae canis ortu hanc effunderent cummim". Plinius 37,33. 808 "iuxta eas Electridas vocavere, in quibus proveniret sucinum, quod illi electrum appellant, vanitatis Graecae certissimum documentum, adeo ut qua earum designent haud umquam constiterit". Plinius 3,152. 809 "Elektrides insulas in mari Hadriatico esse dixerunt, a d quas delaberetur Pado". Plinius 37,32.

Grčki povjesnopisac Diodor iz 1. st. pr. Kr. piše da na strani suprotnoj od zemlje Skita koja se proteže preko Galije postoji jedan otok u sred oceana koji se zove Bazileja. Na taj otok izbacuju valovi velike količine jantara koji se ne može inače naći na cijelom svijetu. Taj se jantar na tom otoku sakuplja te ga stanovnici donose na obližnje kopno, a kopnenim putem dolazi u grčko područje.815 Iz ovoga navoda se može zaključiti da se jantar uvozio iz krajeva oko Baltičkog mora. Plinije govori o nekom otoku Baunonia koji leži nasuprot Skitije u sjevernom oceanu i da morski valovi na taj otok izbacuju u proljeće jantar.816 Komentatori su smatrali da je to bio otok Helgoland iznad Wilhelmshafena. Na daljnjem mjestu kaže da su u Germanskom moru 810

"Qua appellatione nullas umquam ibi fuisse certum est, nee vero ullas ita positas esse, in quas quidquam cursu Padi devehi posset". Plinius 37,32. 811 Thaies von Milet. Fragmente. H. Diels u. W. Kranz: Die Fragmente der Vorsokratiker, 1. 1966. 812 "Phaethontis fulmine icti sorores luctu mutatas in arbores populos lacrimis elctrum omnibus annis fundere iuxta Eridanum amnem, quem Padum vocavimus, electrum appellatum, quoniam sol vocitatus sit Elector". Plinius 37, 31. 813 Suić, M. Odabrani radovi, str. 458. 814 Tacitus, Germania 45,4. 815 Diodoros. Historische Bibliothek 523,1-5. Griechische und lateinische Quellen..., S. 170171. 816 "ante Scythiam, quae appellatur Baunonia, unam abesse diei cursu, in quam veris temproe fluctibus electrum eiciatur". Plinius, Nat. hist. 4,94.

178

179

(Baltičkom moru) postojali otoci (jantari otoci) koje su Grci nazivali Elektridi, jer je tamo nastajao jantar.817 Rimski pisac Kaj Julije Solin iz III. st. po. Kr. piše da na otoku Glezerija ima kristala a da se može naći i jantar. Taj jantar nazivaju Germani u svom jeziku glezum.818 Da se ovdje radi o jantaru na Baltičkom moru to je jasno, a to potvrđuje Solin i na daljnjem mjestu gdje kaže da je Germanik Julije Cezar pretražio sve obale Germanije.819 Dalje kaže Solin opet da ovaj jantar uvoze barbari u Iliriju, a odavde odlazi panonskim putem do ljudi s onu stranu rijeke Pad. Budući da su Rimljani vidjeli jantar prvi put na rijeci Pad mislili su da odande potječe. Jednom je car Neron priređivao borbu gladijatora pa je čitava postrojenja okitio s jantarom, jer mu je germanski kralj poslao 13.000 libara jantara, ("trećem milia libarum rex Germaniae donum ei miserit").820 Radi se o 6.500 kilograma. Nadalje kaže Solinus da je jantar u početku neprerađen i da je na njemu kora drveta, da ga ima i u Indiji, ali u Germaniji najviše i to najbolje kvalitete.821 Plinije navodi Piteja (Pytheas) koji je govorio da jantar dolazi od Gutona, germanskog naroda koji stanuje u nizinama oceana po imenu Metuonis koje obuhvaćaju prostor od 600 stadija. Odatle je udaljen jedan dan putovanja brodom otok Abal. Tu naplavljuju valovi jantar s ledenog mora u proljeće, a stanovnici ga koriste umjesto drveta za vatru i prodaju na njihove susjede Teutone. Njemu je vjerovao i Timaj, ali je otok nazivao Bazileja.822 Dalje Plinije kaže da jantar nastaje na otocima sjevernog oceana, da ga Germani nazivaju glezum i da je zbog toga rimska vojska s kojom je Cezar izvodio vojne operacije nazivala jedan od otoka Glezarija a koji su barbari nazivali Austeravija. Jantar se stvara od tekuće srčike crnogoričnog drveća kao guma kod trešanja i smola kod Pinija koja izlazi zbog prevelike količine vlažnosti. Nakon smrzavanja ili u toku vremena ona se skrutne te je izbacuje more iz otoka kad se podignu valovi i nosi

ga na određene obale. Jantar se okreće lagano i tako brzo u vodi pa se čini da se u plitkoj vodi zabrtvi a ne da leži.823Za nas je najvažniji navod kad Plinije kaže da Germani dovoze jantar u provinciju Panoniju, a odatle su ga širili Veneti koje su Grci nazivali Eneti jer su živjeli u obližnjoj Panoniji i na Jadranskom moru.824 Gdje je bila ta obližnja Panonija govori Plinije dalje kad kaže da je od panonskog mjesta Karnuntuma 600 milja (888 km) udaljena obala Germanije odakle se uvozi jantar.825 Mjesto Carnuntum se nalazilo istočno od Beča a to je današnje mjesto Petronell na Dunavu. Tu je bila granica između Panona i Germana.826 Strabon spominje Venete koji su živjeli bili na rijeci koja dolazi iz Alpa a plovna je 1200 stadija (220 km) do grada Noreje.827 On ne navodi ime te rijeke ali je to rijeka Drava jer ona izvire u Alpama u Italiji i na njoj se nalazio grad Noreja, današnje mjesto Neumarkt u Štajerskoj, dokle je Drava u antičko vrijeme bila plovna.828 K. Gutzwiller navodi da se jantar dovozio do 800. pr. Kr.,829 ali Plinije govori da je u njegovo vrijeme živio rimski plemić kojega je Julijan poslao da kupi jantar. Julijan je bio organizator gladijatorskih igara za vrijeme Nerona (S4.-68.). Taj je plemić obišao sva važnija trgovačka mjesta i obale i donio toliku količinu jantara da su čak uzlovi mreža, koje su služili za zaštitu carske cirkuske lože od divljih zvijeri bili ukrašeni jantarom, a njime se ukrašavalo i oružje i odar ubijenih gladijatora te čitav pribor kako bi uveli promjene u dnevnom slavlju. Jedan gomolj jantara najveće težine koji je donio navedeni plemić je iznosio 4,5 kg. 83°

817

"in Germanicum mare sparsae Glaesiae, quas Electridas Graeci recentiores appelavere, quod ibi electrum nasceretur". Plinius. Nat. hist. 4ДОЗ. 313 Solin, 20,9. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 819 Solin, 20,9. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 820 Solin, 20,11. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 821 Solin, 20,13. Griechische und lateinische Quellen..., S. 369. 822 "Pytheas Gutonibus, Germaniae genti, accoli aestuarium Metuonidis nomine spatio stadiorum sex milium; ab hoc diei navigatione abesse insulam Abalum; illo per ver fluctibus advehi et esse concreti maris purgamentum; incolas pro ligno ad ignem uti eo proximisque Teutonis vendere. huis et Timaeus credidit, sed insulam Basiliam vocavit". Plinius, Naturalis historiae 37, 35-36.

823

Plinius, Naturalis historiae 37,43. "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". Plinius Secundus, Naturalis historia 37,43. Ausgabe R. König. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1994. XXXVII/43. 825 "DC M p. fere a Carnunto Pannoniae abesse litus id Germaniae, ex quo invehitur" Plinius 37,45 826 "Panonica hiberna Carnunti Germanorumque ibi confinium". Plinius, Naturalis historiae 4,80. 827 Strabo 5,1,8 - Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas. I von Homer bis Plutarch. Berlin 1988., S. 229. 828 Marević, l, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb 2000., str. 2053. 829 Gutzwiller, K., Hirtentum, Alpenwirtschaft und Handelsverkehr über die Alpen in der Pfahlbauzeit. Koblenz/Schweiz 1936. S. 4. 830 Plinius, Naturalis historiae, 37,45-46. 824

181

180 Zbog trgovine jantarom je nastalo i mišljenje da rijeka Dunav utječe u Jadransko more. Skilaksov Periplus spominje u 20. pogl. uz Venete, Istre 831 i rijeku Istros (Dunav): "Poslije Veneta su Istri i rijeka Istros". Više antičkih pisaca je pisalo da je rijeka Dunav utjecala u Jadransko more. Pomponije Mela je rekao za rijeku Pad da s toliko snage utječe u Jadransko more da i u moru zadrži svoje korito. S istarske strane dolazi rijeka Dunav te prihvaća rijeku Pad - "...ex adverso litore Histriae eodem impetu profluens Hister amnis".832 Kornelije Nepos je rekao da je Istra dobila ime od rijeke Ister koja se nazivala i Dunav a utječe u Jadransko more nasuprot rijeci Pad.833 Plinije Stariji je prigovarao Neposu da je krivo tvrdio da je Istra dobila ime od rijeke Ister koja utječe u Jadransko more i da ta ista rijeka Ister nasuprot ušća rijeke Pad zaslađuje more strujom slatke vode koja dolazi iz protivnog smjera, ali ni jedan rukav rijeke Dunava ne utječe u Jadransko more.834 No Plinije govori ipak o podzemnom rukavu rijeke Dunava koji utječe u Jadransko more.835 Ako se vratimo natrag na kulturu jantara, ta je kultura uz kulturu sojenica jedan od bitnih dokaza autohtonosti Slavena na srednjem Podunavlju i najbolji dokaz da su nosioci te kulture bili Veneti odnosno Slaveni jer nam to potvrđuje Plinije. Kultura jantara nije išla samo od Dunava do Jadranskog mora nego i od Dunava rijekom Moravom i Vardarom do Egejskog mora, pa se mora govoriti o Venetima, odnosno o Panonima od Dunava do Jadrana i Dunava do Vardara.

831

Suić, M., Odabrani radovi..., str. 256. Pomponius Mela. De Chorographia. Ausgabe K. Brodersen. Darmstadt 1994.11/63. 833 "Histriae, quam cognominatam a flumine Histro, in Hadriam effluente e Danuvio amne eodeque Histro ex adversum Padi fauces". Cornelius Nepos. Kurzbiographien und Fragmente. Erlangen 1952. II. Exempla 20. 834 "Histriae, quam cognominatam a flumine Histro, in Hadriam effluente e Danuvio amne eodeque Histro exadversum Padi fauces, contrario eorum percussu mari interiecto dulcescente, plerique dixere falso, et Nepos etiam Padi accola; nullus enim ex Danuvio amnis in mare Hadriaticum effunditur". C. Plinu Secundi. Naturalis historiae. Darmstadt 1985. HI/127. 835 C. Plinu Secundi. Naturalis historiae. 9,53. 332

3. Kultura žarnih polja Kultura žarnih polja je spaljivanje pokojnika i polaganje pepela u urne ili u jamice duboke 50 cm ispod zemlje s humcima ili bez humaka. Kultura žarnih polja datira u vrijeme brončanog doba 2.500. do 700. pr. Kr., a nositelji te kulture su Veneti odnosno Slaveni. Mi ćemo se ovdje osvrnuti na vrste i datiranje kulture žarnih polja, na kratki pregled nalazišta u srednjem Podunavlju, na pitanje podrijetla kulture žarnih polja i dokaz kontinuiteta materijalne i duhovne kulture u srednjem Podunavlju. Tabela arheoloških formacija 1. Paleolitik 1.1 Staro kameno doba (Protolitik) 1.2 Srednje kameno doba (Miolitik)

Ledeno doba

60.000 - 20.000 posljednje međuvremeno ledeno doba 14.000 - 6.000 posljednje ledeno doba

Liguri i Veneti 2. Neolitik/Mlađe kameno doba 6.000-2.500 kultura sojenica 3. Brončano doba 2.500-700 kultura žara 4. Starije željezno doba (Hallstatt) 900-500 5. Mlađe željezno doba (Latene) 400-50 H. Müller-Karpe dijeli kulturu žarnih polja na četiri grupe, i to: Schönfelder grupa (Altmark, oko Magdeburga u Njemačkoj), lužička kultura, bavarska kultura koja se naziva Urnenfelderkultur i panonska kultura.836 Neki su arheolozi navodili bavarsku i lužičku kulturu koja se naziva Urnenfelderkultur i na podunavskom području kulture žarnih polja. Drugi autori dijele Urenenfelderkultur na zapadnu granu koja se pojavljuje u jugoistočnoj Njemačkoj kao lužička kultura u Češkoj i Slovačkoj kao knovicska, milovačka, i veletska kultura, i južnu u Mađarskoj Val kultura te u sjeveroistočnoj Hrvatskoj kao Dalj kultura.837 Kao što smo gore naglasili, kultura žarnih polja se pojavljuje u Europi u vrijeme brončanog doba, tj. u vremenu između 2.500. do 700. pr. Kr. Ž. 836 837

Müller-Karpe H., Einführung..., str. 49. Müller.Karpe, H., Beiträge zur Chronologie der Urnenfelderzeit nördlich und südlich der Alpen 1959. Nachdruck 1970.

182

183

Tomičić kaže da se na velikim prostranstvima srednje Europe, a posebice unutar Karpatske kotline, oblikovala snažno izražena materijalna kultura populacije koja je pokojnike spaljivala i pohranjivala u prostrana ravna grobna polja sa žarama. Tu kulturu stavlja Ž. Tomičić unutar dravskodunavsko-savskog međurječja u vremenski okvir od početka XIII. do svršetka VIII. stoljeća pr. Kr.838

U srednje brončano doba u području Bijelog Brda, Sarvaša, Aljmoša i Dalja su otkriveni grobovi s paljevinama iz brončanog doba.848

Ž. Tomičić govori o kulturi žarnih polja u okolici mjesta Rastoke u općini Jastrebarsko za vrijeme brončane kulture od 2000. do 1000 pr. Kr., a kod mjesta Krupače, isto u općini Jastrebarsko je još 1897. pronađeno manje groblje sa kulturom žarnih polja.839 Kultura žarnih polja se pojavljuje na području Hrvatskog zagorja kod mjesta Bojačno u općini Klanjec i u Sesvetskom prigorju,840 u općini Zlatar-Bistrica kod mjesta Lobor841 te u području starog grada Krapine,842 nadalje u selu Struga kod Ludbrega,843 Podrute kod Novog Marofa844 i Mačkovcu kod Klanjca.845 Na Kalniku je također pronađena kultura žarnih polja koju je obradila K. Vinski-Gasparini.846 Ž. Tomičić govori, da su mnogobrojne ostave kulture žarnih polja otkrivene uz tokove Drave, Dunava i Save, posebice od vremena 1230. do 1100. godine pr. Kr. Tu je pronađeno oko dridesetak ostava kulture žarnih polja iz tzv. zapadne skupine međurječja Drave, Dunava i Save.847

838

Tomičić, Ž. Panonski Periplus..., str. 16. Tomičić, Ž., Panonski periplus..., str. 36; Brunšmid, J., Groblje sa urnama u Krupačama kod Krašića u Hrvatskoj, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, Nove serije, sveska III., 1898., Zagreb 1898./99., 137.-143.; Vinski-Kasparini, K., Prethistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo, 1987. 840 Pavišić, L, Rezultati probnih iskopavanja na prethistorijskoj gradini Špičak u Bojačnom, Prilozi 5/6 (1986.-1987.), Zagreb, 1987., 5.-23. 841 Tomičić, Ž., Panonski...str, str. 50 842 Isto, str. 98. 843 Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar 1973., str. 73., 102., 105. 344 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 111. 845 Müller-Karpe, H., Beiträge zur Chronologie der Urnenfelderzeit nördlich und südlich der Alpen. B. 22. Text. Berlin 1959. SA. 107. Anm. 1. 846 Vinski-Gasparini, K., Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu, Acta Musei Cibalensis (Vinkovci), 1970., T. 4., 12, T. 20., l, T. 46., 1-3, 7 i T. 47., 2-4. 347 Tomičić, Z., Panonski..., str. 140. 839

U okolici Vinkovaca kod mjesta Nuštar pronađena je kultura polja sa žarama.849 U vrijeme kasnog brončanog doba dokazana je nazočnost nositelja kulture žarnih polja u Sarvašu kod Osijeka, koja pripada grupi Dalj.850 Tu pripada i mjesto Bervaci kod Slavonskog Broda.851 U novije vrijeme otkrivena je kultura žarnih polja u mjestu Bušetini kod Virovitice. K. Vinski-Gasparini govori o pet zatvorenih cjelina unutar kulture žarnih polja u kontinentalnoj Hrvatskoj, koje se smjenjuju u kronološkom slijedu od XIII. do svršetka VIII. stoljeća pr. Kr., a od kojih se tri grupe: Virovitica, Zagreb i Velika Gorica pojavljuju na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske.852 Vinski-Gasparini navodi dalje da se tijekom starijeg željeznog doba u savsko-dravskom međurječju, od jugoistočnog predalpskog do jugozapadnog panonskog prostora, pojavljuje kultura gdje se spaljeni pokojnici zakapaju pod zemljane humke. Takve nekropole su otkrivene u varaždinskoj Podravini, u Međimurju i u Požeškoj kotlini.853 U biti možemo govoriti o kulturi žarnih polja u cijelom području porječja rijeke Drave i Save gdje su bili Veneti i Panoni a isto tako i dalje u Istri i Dalmaciji. M. Suić kaže da je ustanovio da je za uže riječko područje osobito značajno širenje nositelja kulture grobnih polja sa žarama. "Nositelji te kulture prodrli su i na tlo Istre i tu izazvali osjetan prekid kontinuiteta, pa je u kulturi željeznog doba Histra kao i susjednih Veneta, ugrađena i komponenta kulture žarnih polja".854 Zdenko Vinski je tvrdio da kasnoantička baština u grobovima ranog srednjeg vijeka dokazuje kontinuitet autohtonog etničkog elementa na širem području bivših rimskih provincija, a osobito u krajevima rimske :48

Tomičić, Ž., Panonski..., str. 235. Isto., str. 206. 850 Isto., str. 235. 851 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 109. 852 Isto Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama...., str. 551. i d.; Tomičić, Ž., Panonski Periplus, str. 17. 853 Isto, Tomičić, Ž., str. 17. 854 Suić, M.m Odabrani radovi..., str. 456. 849

184

185

Dalmacije, i to sve do VII. st.855 On kaže "Novija su arheološka istraživanja pokazala da mnoga groblja VII. i VI. st. sa svojim kulturnim inventarom na alpskom i predalpskom tlu, naročito u Istri, u rimskim provincijama Dalmatia, Pannonia, Moesia itd., de facto pripadaju starosjedilačkom stanovništvu".856 Kad M. Suić govori o nekropolama u Ninu, onda spominje grobove s incineracijom.857 Na drugom mjestu navodi da je i kod Japoda vladao obred pokapanja incineracije.858

Kad se govori o podrijetlu kulture žarnih polja, potrebno je spomenuti da je bilo autora koji su mislili da najstarija kultura žarnih polja vuće podrijetlo iz Lužica u jugoistočnom dijelu današnje Njemačke, pa se iz toga izvodio zaključak da je tu kolijevka i pradomovina zapadnih Slavena. To su naročito prihvatili slovenski znanstvenici J. Šavli i Matej Bor. Neki su njemački autori ustali protiv toga te su smatrali da su nosioci ove kulture bili Iliri iz Podunavlja. G. Kossina je smatrao da lužička kultura stoji u povezanosti sa sjevernoilirskom kulturom.870

Kultura žarnih polja je otkrivena u Hercegovini u mjestu Krehin Gradac kod Čitluka,859 na rijeci Uni kod mjesta Ripač i Jezerine, općina Bihać,860 u Donjoj Dolini, općina Bosanska Gradiška,861 nadalje Babin Potok kod Višegrada, Kulen-Vakuf kod Bihaća,862 Tešanj863 i naravno Glasinac.864 Zdravko Marić govori jasno o kulturi žarnih polja kod Dezidijata na gornjem i srednjem toku rijeke Bosne. U vezi s time je naglasio V. Paškvalin da kultni spomenici s područja Dezidijata, ukazuju da je dezidijatski teritorij bio ipak pod jačim utjecajem Podunavlja.865 Što se tiče pokapanja na području Dezidijata naglašava V. Paškvalin, na Stupu (Ilidža) imamo tragova obreda incineracije koji sigurno pripadaju domaćem dezidijatskom stanovništvu. Neke od nalaza kulture žarnih polja možemo ovdje navesti u Srbiji, kao u Adaševcima kod Sida,866 u Konjušima,867 Surčinu kod Zemuna868 i kod Vince.869 Vinski, Z., Kasnoantička baština u grobovima ranoga srednjega vijeka kao činjenica i kao problem. Materijali I., VI. kongres areheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963., izdanje Beograd 1964. 856 Vinski, Z., Epoha seobe naroda, u knjizi Rani srednji vijek, ed. Prosveta Beograd, Spektar Zagreb, Prva književna komuna-Mostar, 1980, s. 24: Mužić, L, Hrvati i autothtonost., Zagreb 1998., str. 219. Bilj 527. 857 Suić, M., Nin u Antici, u: Nin - Problemi arheoloških istraživanja, Zadar 1968., str. 50. 858 Isto, Suić, str. 186. 859 Müller-Karpe, H., Beitrage..., S. 129. 860 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 122. u. 130. 861 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 122. 862 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 128. 863 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 114. 864 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 122. 865 Sergejevski, D., Spomenik /LXXVII/1934, 28, 29. - V. Paškvalin na dj. str. 213. Bilj. 176. 866 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 128. 867 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 107. 868 Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 119. 855

Čini se da se njemačkim autorima pridružio i Aleksandar Stipčević kad kaže: "Među teorijama o podrijetlu Ilira veliku popularnost kako među lingvistima tako i među arheolozima imala je sve donedavno teorija o Ilirima kao tvorcima tzv. kulture žarnih polja (Urnenfelderkultur), posebno onog njenog ogranka koji arheolozi nazivaju lužičkom kulturom".871 On naglašava da su tvorci kulture žarnih polja bili Protoiliri, ali da su se najranija sjedišta tih Protoilira nalazila na području Lužica u današnjoj istočnoj Njemačkoj, da su se ti Protoiliri u željezno doba razvili Iliri, odakle se oni šire Europom i dolaze na Balkan gdje je izazvana dorijska ili egejska seoba.872 U ovim navodima je A. Stipčević bio sigurno u zabludi jer Homer ne poznaje Ilire u XII. st. pr. Kr., ali zato poznaje Panone i Venete. Ako bi Iliri stvarno prouzročili egejsku seobu, sigurno je da bi ih Homer morao spomenuti u trojanskom ratu, ali od toga nikakva traga. Osim toga ni jedan antički pisac ne spominje Ilire u međurječju Save i Drave gdje su bili Panoni. Čini se da objektivni promatrač mora ustanoviti da nosioci kulture žarnih polja pa prema tome i lužičke kulture, nisu nikada mogli biti Iliri ili Protoiliri nego samo Veneti čije je podrijetlo bilo u Panoniji, gdje se pojavljuju sa kulturom sojenica, jantara i žarnih polja. Time potvrđujemo nauku J. Kostrzewskog da su nosioci žarnih polja lužičke kulture mogli biti samo Veneti,873 ali njihova pradomovina nije bila u Lužici nego u srednjem Podunavlju. Također moramo priznati B. F. v. Richthofenu da je seoba lužičke kulture bila s juga, ali njezini nositelji 869

Müller-Karpe, H. Beiträge..., S. 106. Kossina, G., Zur älteren Bronzezeit Mitteleuropas, Mannus IV, S. 173-185. 871 Stipčević, A. Iliri. Zagreb 1991., str. 16. 872 Stipčević, A. Iliri. Zagreb 1991., str. 16. 873 Richthofen B.v.Gehort Ostdeutschland zur Urheimat der Polen? Danzig 1929. 870

186

187

nisu nikada bili Iliri nego Veneti iz Panonije. Neki elementi materijalne kulture, koji su pronađeni u gornjoj Lužici, nalaze se ne samo u Bavarskoj i Češkoj nego i u Moravskoj, Mađarskoj, donjoj Austriji, pa čak i Hrvatskoj i u Bosni.874 Ovaj redoslijed mora ići obratnim putem od srednjeg Podunavlja prema sjeveru. U srednjem Podunavlju se mogu dokazivati samo Veneti i Panoni, tj. Slaveni koji se ovdje pojavljuju već 5000 godina pr. Kr. s gradnjom sojenica, na jezerima između Dunava i Tise, Dunava i Vardara, Dunava i Jadranskog mora.

O. Paret navodi dalje da u Maloj Aziji najstariji slojevi u Troji s obzirom na način gradnje i keramiku pokazuju utjecaj dunavskog područja.878

Iz dosadašnjih povijesnih istraživanja nije se moglo dokazati da bi Veneti nakon trojanskog rata 1184. pr. Kr. došli u jugoistočni dio današnje Njemačke, gdje nalazimo lužičku kulturu, ali se čini da arheološki dokazi to potvrđuju. Sličnosti keramičkih posuda u sedmom sloju kod iskopina Troje upućivala je na brončane tipove i stil keramike lužičke kulture875 pa nam je to jedan od dokaza da se dio Veneta nakon Trojanskog rata mogao spasiti u jugoistočnom dijelu današnje Njemačke, u Lužici. Time se dokončavaju rasprave koje je započeo poljski znanstvenik J. Kostrzewski876 u 30. godinama prošlog stoljeća. On doduše ima pravo da su nosioci lužičke kulture bili Slaveni, ali Lužica nije nikada bila kolijevka i pradomovina zapadnih Slavena jer Slaveni u Lužicu dolaze istom nakon trojanskog rata, kamo su došli iz Panonije. Njemački znanstvenik Oskar Paret kaže da se istraživanjem tla došlo do spoznane da poznata kultura žarnih polja (Urnenfeldkultur) iz kasnog brončanog doba potječe iz istočne srednje Europe, dakle od istoga stanovništva od kojeg su dijelovi iz područja Dunava išli u Italiju, Grčku, Malu Aziju i Palestinu.877 Odatle je započela i dorijska ili egejska seoba.

Na koje je područje mislio Herodot kad spominje Venete u Iliriji,879 na ono u Iliriji u sjevernim područjima današnje Albanije ili na čitavo područje zapadnog Podunavlja, to ne možemo znati, ali se čini da su historičari griješili kad su misliili da su Veneti neko ilirsko pleme.880 Arheološke paralele s arheološkom kulturom žarnih polja u srednjem Podunavlju su pokazale da su ovo najstariji tragovi kulture žarnih polja. Odavde se širi ta klutura prema istočnim Alpama gdje je pronađena kultura žarnih polja u mjestima Ruše, Špure, Sv. Benedikt (promijenjeno u Drvanje), Pobrežje kod Maribora, u samom Mariboru, u Hajdini i Čermožišču kod Ptuja, Gornji log kod Litije, Sv. Janez kod Tomišlja, Cerovec, Čermošnjice i Jurka vas kod Novog mesta, nadalje na Ljubljanici kod Ljubljane.881 Točno datiranje ove kulture žarnih polja nije određeno, ali se stavlja u mlađe doba kulture žarnih polja.882 To znači u vremenu oko 2500. godina pr. Kr. Odavde se širi ta kultura preko Alpa u Češku, Bavarsku i Lužicu i dalje prema istoku u Karpate. Ruski i ukrajinski arheolozi govore o kulturi žarnih polja u Karpatima i o najranijim grobnim humcima koji se odnose na vrijeme od VII-VIII. st. Jedan je grobni humak pronađen u Červenevu u zakarpatskoj oblasti, gledano s istočne strane. Iskopine su vršili u 30-tim godinama XX. st. J. Jankovič, a u 60-tim S. I. Penjak.883 U svim grobnim humcima je pronađena incineracija: "Bo всех курганах открвгшх сожжении".884 Urne koje su se mogle slijepiti bile su okruglog tipa, one su imale najširi otvor u sredini. Drugi je grobni humak pronađen u Černovki u Novoselckom rajonu, Cernovske oblasti.885 Visina humaka je bila do 0,5 878

874

875

876 877

Ebert, M., Vorgeschichtliche Forschungen. B.I., Heft 3. Die Ältere Bronzezeit in Schlesien. Berlin 1926. S. 82. Richthofen B. F.v. Vorgeschichtliche Forschungen. B. I. Heft 3. Die ältere Bronzezeti in Schlesien. Berlin 1926., S. 127. Richthofen B.v.Gehort Ostdeutschland zur Urheimat der Polen? Danzig 1929. "Gehen wir zurück nach Mitteleuropa, so ist dort die durch die Bodenforschung bekanntgewordene Urnenfelderkultur der Spätbronzezeit als Kultur einer aus dem östlichen Mitteleuropa eingewanderten illyrischen Bevölkerung erkannt worden, also derselben Völkergruppe, von der sich Teile vom Donauraum aus nach Italien, Griechenland, Kleinasien und Palestina gewandt hatten". Paret, 0., Das neue Bild der Vorgeschichte. Stuttgart 1946. Str. 143.

"In Kleinasien zeigt schon die älteste Schicht von Troja in den Bauformen und der Tonware Einflüsse vom Donaugebiet". Paret, 0., Das neue Bild der Vorgeschichte. Stuttgart 1946. Str. 146 879 Herdovt. Historien. Ausgabe H. W. Haussig. Stuttgart 1955. V/9. 880 Isto, Šavli, J.,- Bor, M. Unsere Vorfahren, S. 30. 881 -Müller-Karpe, H., Beiträge zur Chronologie der Unrenflederzeit nördlich und südlich der Alpen. Berlin 1959., S. 279.-283. 882 883

Isto, str. 116.

Пенлк C. И. Исследованние древнеславланских памлтников второи половинм I твгачелетил на территории Закарпатскои области. УССР. - AR, 5., 1968, c. 596-600. ш Пенлк, С. И. Исследованние..., c. 596.-600. 885 Руссанова, И. И., Изучение славлнских поселении у с. Черновка 1980., с. 331.

188

189

m. Ostaci kremacije nalazili su se po strani razmješteni ispod nasipa na staroj gradini. Ovapnjene kosti, pepeo i ugljen sve je bilo usuto u plitke jamice. U svakom grobnom humku su se nalazile dvije ili tri pogrebne jamice.

se na Zdravka Marica894 kaže Željko Tomičić da se indoeuropskim etničkim skupinama treba tražiti ishodište u srednjem Podunavlju, a zasebno promatrano, one na panonskom prostoru koje se dovode u vezu s Panonima sudjelovale su i u pokretanju valova velikih egejskih seoba.895 O. Paret polazi od pretpostavke da je Dorijska seoba ili egejska seoba u XII. st. pr. Kr. bila prouzročena velikim promjenama klime, jer je stanovništvo koje je živjelo u porječju Dunava i Tise na vodi u sojenicama moralo napuštati svoje domove i tražiti nove vode zbog suše.896 Ž. Tomičić govori o "autohtonim plemenima Panona".897 Ako on govori o autohtonim plemenima Panona, onda bi morao govoriti i o autohtonim plemenima Veneta jer su Panoni bili Veneti odnosno Slaveni.

Kad V. V. Sedov govori o Hrvatima u Karpatima, onda naglašava da obred sahrane u oblasti Hrvata nije očevidno prouzrokovao rasporstranjenost: «Курганнш обрлд захороненил в области расселенил хорватов очевидно не получил распространенил».886 U području Podnjestrovlja se ukapaju pokojnici prema utjecaju Volinjana. Kod Užgoroda na granici Gologova bila su pronađena dva humka s kremacijom: «Так, в Ужгороде в урочшце Галаговое во времл работ бмло открвгго два погребенил c остатками сожженил».887 Ova su istraživanja pokazala da se kod kulture žarnih polja mora govoriti o najstarijem vremenu u srednjem Podunavlju čiji su nosioci bili Veneti i Panoni odnosno Slaveni. M. Zaborowski je tvrdio da kultura žarnih polja - incineracija pripada Venetima odnosno Praslavenima.888 M. Sergi smatra incineraciju protoslavenskom kulturom sahranjivanja.889 Talijanski venetolog G. B. Pellegrini je ubrajao Venete u Slavene,890 a G. Devoto je tvrdio da se narodno ime Veneti može jedino zamijeniti terminom "nositelji kulture žarnih polja".891 Prema tim navodima bi se kultura žarnih polja trebala datirati mnogo ranije nego tek u brončano doba. Kultura žarnih polja u srednjem Podunavlju govori za autohtonost Veneta i Panona odnosno Slavena jer se ona najranije spominje u tom području. Zbog toga je Zaborowski smatrao da je pradomovina Slavena upravo u srednjem Podunavlju.892 Kultura žarnih polja je dokazana već od vremena mlađeg kamenog doba.893 To znači između 6000-2500 godina pr. Kr. Pozivajući 886

Седов, В.В., Восточнне..., c. 126. Седов, В.В., BoCT04Hbie..., c. 126. 888 Zaborowski, M., Origine des Slaves, u: Bulletins et Memoires de la Societe d'Antropologie de Paris. 15.XII 1904. 671-720. 889 Sergi, M. Aru et Italici, 1898. 134. 890 Pellegrini, G.B., A.L. Prosdocimi, La lingua venetica HI, Padua 1967.; Rotkovic, R. Odakle..., str. 320. 891 Devoto, G., Origini indeeuropee. 1962., str. 194.; Rotkovic, R. Odakle..., str. 320. 892 Zaborowski, M., Origine des Slaves, u: Bulletins st Memoires de la Societe d'Anthropologie de Paris. 15.XII 1904. 671-720. 893 "Totenverbrennung, seit der Jungsteinzeit nachgewiesen". Müller-Karpe H., Einführung in die Vorgeschichte. München 1975., str. 49.; Isti,

887

4. Podunavske arheološke kulture Dok nam je kultura sojenica i kultura žarnih polja pokazala da su nosioci tih kultura bili Veneti odnosno Slaveni, postavlja se pitanje može li se i iz ostalih arheoloških kultura u srednjem Podunavlju zaključiti na etnitet. Prije nego što odgovorimo na to pitanje, potrebno je dati kratak pregled arheoloških kultura koje se pojavljuju u podunavskom području. Prema navodima O. Menghina podunavski kulturni krug nosi to ime s potpunim pravom, jer postoji svuda gdje protječe Dunav, a ni jedna rijeka koja dolazi sa strane ne ulazi u neko drugo kulturno područje. 898 Taj je kulturni krug proširen još daleko preko toga velikog područja. Pripada mu čitava južna Njemačka pa čak dodiruje i jugoistočnu Belgiju.

Handbuch er Vorgeschichte. B. II. Jungsteinzeit. München 1968. S., 366. Marić, Z., Problem sjevernog graničnog područja Ilira. Simpozijum o teritorijalnom i hrnološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba. Posebna izdanja Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo), str. 68 i. d., 186 i d.; Tomičić, Ž., na dj. str. 16. 895 Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama sa svojim grupama. Praistorija jugoslavenskih zemalja, IV. Sarajevo, 1983., 547.-648-S49. 896 Pert, O., Das neuei Bild der Vorgeschichte, Stuttgart 1946. S. 136. 897 Tomičić, Ž., Panonski periplus., str. 19. 898 "Der donauländische Kulturkreis führt diesen Namen mit vollem Rechte. Denn nirgends, wo die Dunau durchfließt, fehlt er und keiner ihrer Seitenflüsse reicht in ein anderes Kulturgebiet hinein". Menghin, O. Weltgeschichte der Steinzeit, Wien 1931. S. 369. 894

191

190

U srednjoj Njemačkoj se mogu naći njegovi tragovi gotovo svagdje.899 Taj kulturni krug ide preko južne Poljske i Ukrajine sve do Dnjepra.900 O. Menghin je podijelio podunavske arheološke kulture na linearnu keramičku kulturu, kutnu vrpčastu keramičku kulturu, lengyelnu keramičku, južnu vrpčastu keramiku i istočnu vrpčastu keramičku kulturu. Linearnu keramičku kulturu je podijelio na zapadnu i istočnu a dijelili su ih Bijeli i Mali Karpati. Zapadna grupa pripada linearnoj keramičkoj kulturi u užem smislu. Ona se može podijeliti u rani, srednji, i kasni stupanj. Prva se susreće u Češkoj, Donjoj Austriji, Šleziji i zapadnoj Poljskoj, druga u Češkoj i južnoj Njemačkoj, a treća u južnoj i srednjoj Njemačkoj. Istočnoj grupi pripada zselička kultura prema mjestu Zselic na Blatnom jezeru koja se pojavljuje u Slovačkoj i Mađarskoj a bukksička kultura u gorju Biikk. Iz mlađeg kamenog doba potječu nalazi u mađarskom mjestu Lengyel u okrugu Tolna prema kojoj je nastala arheološka lengyelicka kultura.901 Radi se o području između Blatnog jezera i rijeke Drave, ali se ta kultura širi i između Dunava i rijeke Save sve do Alpa, odavde u dojiju Austriju, a vjerojatno preko Dunava u Slovačku, Moravsku, Češku, Šleziju, pa ide dalje Dunavom do istočne Bavarske. Tu se nalazi po navodima o. Menghina najstarija keramika toga područja.902 Lengyelicku kulturu u zapadnoj Mađarskoj zamjenjuje nova vučedolska i ljubljanska kultura, čija je uža domovina bila u Sloveniji sve do istočne Slavonije.903 Te se kulture javljaju na prijelazu neolitika na brončano doba od 2000. do 1700. pr. Kr.

5. Kontinuitet stanovništva Najnovija arheološka istraživanja pokazuju posebno otkriven fenomen o postojanju kontinuiteta antičke baštine u srednjem Podunavlju. I doseljavanje Slavena u VI. i VII. st. dokazuje da ti došljaci nisu bili neki Neoslaveni koji bi se razlikovali od starosjeditelja, nego su pripadali istoj materijalnoj i duhovnoj kulturi starosjeditelja, a to dokazuje kontinuitet starosjeditelja i došljaka. Ž. Rapanić ističe, da rane provale i naseljavanje Hrvata u središnjem dijelu istočne jadranske obale nije izmijenilo ni bit ni organizaciju gradskog života ni njezine oblike.904 To znači da je u ovom području bilo Hrvata starosjeditelja koji su se lako stopili s Hrvatima iz dijaspore, jer su bili istog podrijetla i istog jezika. Čini se da se ovaj fenomen ponavlja i kod drugih južnoslavenskih naroda. Slično utvrđuje i S. Gunjaca na primjerima antičkih topografskih naziva za koje kaže da su se do danas zadržali u regiji dalmatinskog kopna, što nikako ne bi moglo biti preuzeto da je bilo iskorijenjeno staro stanovništvo na kopnu današnje Dalmacije.905 U to se vrlo lijepo uklapa i navod R. Marica da su se antička imena rijeka kao Sava, Drava, Drina, Timok te planina Durmitor, Vizitor kao i gradova Solin, Skolje, Duklja, u oblasti Dalmacije, itd. sačuvali do danas.906 Antropološkim kontinuitetom stanovništva se naročito bavio Živko Mikić za kojega kaže I. Mužić da je "jedini do sada u znanosti južnih Slavena koji se profesionalno bavi antropologijom i da njegova istraživanja pokazuju kontinuitet stanovništva na nekadanjem teritoriju rimske provincije Dalmacije".907 Možda bi trebali ispraviti I. Mužića samo u tome da Dalmacija nikada nije bila rimska provincija, nego su Rimljani Dalmaciju opljačkali i kolonizirali. Također treba ispraviti i Ivu RendićMiočevića da se iz znanstvenih istraživanja Živka Mikića ne smije nikada zaključiti "da smo mi potomci drevnih stanovnika Ilirika",908 jer su Veneti i

899

"Er ist aber auch noch weit über dieses große Gebiet hinaus verbreitet. Ganz Süddeutschland gehört ihm an, und selbst das südöstliche Belgien wird von ihm berührt. In Mitteldeutschland sind seine Spuren fast überall zu finden". Menghin, O., S. 369. 900 »rjurcri südpolen und die Ukraine geht er bis zum Dnjepr". Menghin, 0., S. 369. 901 Wosinsky, M., Das prähistorische Schanzwerk von Lengyel. Budapest 1888.-1890. 902 "zwischen Donau, Save und dem Alpenrande... befindet sich das Kerngebiet der Lengyelkultur, die die älteste Tonware in dieser Gegend zu sein scheint". Menghin, 0., Weltgeschichte der Steinzeit. Wien 1931. S. 58. 903 "im Süden des Plattensees die eingewanderte Gattungen von Vučedol und Leibach, deren engere Heimat von Krain bis ins östliche Slawonien reicht. Menghin, O., Weltgeschichte der Steinzeit. Wien 1931. S. 58.

904

Rapanić, Ž., Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. Starohrvatska prosvjeta, sv. 15, god. 1985., str. 18.; Mužić, L, Hrvati i autohtonost. Zagreb 1998., str. 218. 905 Gunjaca, S., Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II. Zagreb 1973., str. 24-26, 68.; Mužić, L, Hrvati i autohtonost.., str. 218. 906 Marić, R., Antički kultovi u našoj zemlji. Beograd 1933., str. 115; Mužić L, Hrvati i autohtonost..., str. 218. 907 Mužić, L, Hrvati i autohtonost..., str. 207. 908 Rendić-Miočević, L, Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Književni krug, Split 1996., str. 450.; Mužić, I., Hrvati i autohtonost..., str. 208.

192

193

Panoni od Dunava do Vardara i od Dunava do Jadrana stariji od Ilira na ovim područjima.

VI. Mitološki dokazi autohtonosti Slavena

U tom smislu kaže i Ivan Mužić: "Antropološki kontinuitet na Balkanu je gotovo neobjašnjiv ako se zanemari prevladavanje autohtonosti na tom teritoriju".909 Ova nam istraživanja pokazuju da svi znanstvenici bezuvjetno priznaju kontinuitet stanovništva na srednjem Podunavlju, ali ne znaju kako bi nazvali to atohtono stanovništvo. Upravo je to najveći nedostatak teorije kontinuiteta stanovništva, ste se zanemaruje pitanje njihova etniteta. Sigurno je da su najstariji stanovnici Dinarskog poluotoka u jugoistočnoj Europi bili Slaveni jer Armenska geografija navodi najstarije stanovnike Dalmate i Tračane a pod Tračanima 25 plemena Slavena.910

Mitološki dokazi su vrlo važni radi etniteta, jer je svaki narod zadržavao svoja božanstva pa i onda ako su bili osvojeni i živjeli pod imenima svojih osvajača. Tako su već pod Tračanima bila različita plemena koja nisu pripadala tračanskom etnosu, kojega kao etnosa možda nije ni bilo. Ta se tradicija ponavlja kod Ilira, Kelta i kasnijih velikih osvajača. Zbog toga je vrlo važno naglasiti činjenicu da je mitologija jedan od najvećih putokaza za etničku pripadnost nekog naroda ili plemena jer osvajači nisu nikada silili osvojeni narod da napusti svoja božanstva i oblike svoga kulta. Svaki je narod imao svoje bogove i svoje svećenstvo koje je zadržao i onda ako je bio podvrgnut. S obzirom na kult božanstva u srednjem Podunavlju, odnosno od Dunava do Jadranskog mora, može se govoriti o dva tipa kulta božanstava, jedan je čisto slavenski, a drugi upućuje na orijentalni utjecaj, koji se pojavljuje nakon provale perzijskog plemena Sarmata preko Dunava u 1. st. po. Kr.

1. Slavenska mitologija Šime Batović je vrlo dobro rekao da postoji kontinuitet kultnih mjesta iz prethistorije u Dalmaciji.911 L. Steindorff naglašava da se u područjima Hrvatske može naći tragova pretkršćanske religije. Zbog toga navodi jugoistočno od Splita brijeg Perun, nazvan prema slavenskom glavnom bogu. Mokošica kod Dubrovnika je dobila ime prema ženi Perunovoj koja se zvala Mokoš. Mali poluotok Veles kod Novog Vinodola podsjeća na Perunova protivnika Velesa.912 Mjesto Veleševec imamo kod Zagreba, Veleškovec kod Zlatar Bistrice, Velesovo u Sloveniji kod Kranja, Velesnicu kod Kladova u Srbiji, Velestovo kod Cetinja u Crnoj Gori, te Veles na Vardaru i Velestovo kod Ohrida u Makedoniji. U Srbiji postoji ime mjesta Perunika, što upućuje na slavenskog boga Peruna. Ova onomastika pokazuje da je slavenska mitologija kod južnih Slavena bila ista i da se

911

912 909 910

Mužić, L, Hrvati i autohtonost..., str. 208. Geographie de Corene D'apres de Ptolemee. Texte Armenien traduit en Frangais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881. p. 20.

Batović, Š., - Oštirić O., Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog područja. Godišnjak Akademije nauka Bosne i Hercegovine, knj . XII, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1974, str. 256.-2S9. "Südwestlich von Split liegt der Berg Perun, benannt nach dem slawischen Hauptgott. Mokošica heißt nach Peruns Frau Mokoš. Der kleine Halbinsel Veles bei Novi Vinodol erinnert an Peruns mit dem Wasser verbundenen Gegener Veles". Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Regensburg 2001., S. 25.

194

195

mora datirati još u prethistorijsko vrijeme. Upravo nam ta mitologija svjedoči da su Slaveni bili autohotni u jugoistočnoj Europi.

Panoniji, odnosno da su kult tog boga donijeli nakon franačko-avarskog rata 791.-799., kad Bijeli Hrvati iz Polablja dolaze na jug. Prema bogu Verovitu imamo današnje mjesto Virovitica a prema imenu Rugijevitus imamo mjesta Rujevo kod Listiće u Bosni i Hercegovini, Rujevac kod Dvora na Uni, Rujevac kod Ljubovije i Rujevica kod Sokobanje u Srbiji, Rujevica kod Pljevlja u Crnoj Gori, Rujevo kod Ozlja u Hrvatskoj. Kristijanizirano ime u obliku sv. Vida imamo mjesta sv. Vid kod Crikvenice, Sv. Vid-Dobrinjski i Sv. Vid-Miholjice na otoku Krku. U Bosni i Hercegovini postoje mjesta Vidovic, kod Orašja, Vidovići kod Bosanskog Grahova, Vidovići kod Visokog, Vidovo Selo kod Drvara, Vitina kod Ljubuškog, Vitine kod Foče. U Hrvatskoj imamo imena mjesta prema sv. Vidu i to Vidovac Cesarički kod Gospića, Vidovci kod Požege, Vidovec kod Varaždina, Vidovec Krapinski i Vidovec Petrovski kod Krapine, Vidovic na otoku Cresu. U Makedoniji postoji mjesto Vidovište kod Kočana, a u Sloveniji Vidovica kod Šmarja pri Jelšah. U Srbiji su slijedeća imena mjesta: Vidovac kod Knjaževca, Vidovača kod Prokuplja i Vidovo kod Novog Pazara, Vitina na Kosovu.

Mišljenje L. Steindorffa, da se boga Peruna često kristijaniziralo pa je mjesto imena mjesta Perun došlo ime sv. Vida se ne može prihvatiti, jer su štovanje sv. Vida donijeli sa sobom polapski Hrvati, gdje je prvotno postojao kult Verovita. Ž. Tomičić naglašava da se u blizini Rastoke kod Jastrebarskog nalazio toponim "Vidyna goricha". O tome toponimu kaže Ž. Tomičić: "Taj znakoviti mjestopisni podatak upućuje na kontinuitet svetog mjesta. U vertikali imena prvo susrećemo sv. Vida (sanctus Vidus), poštivanje koje se proširilo po slavenskim gorama, na području zapadne crkve".913 Toponim jasno govori o staroslavenskom gromovniku koji je u mitološkom svijetu poznat pod imenom Sventovit.914 Na ove navode Ž. Tomičića možemo reći da se tu zapravo radi o istom božanstvu, čiji je kult bio rasprostranjen među polapskim Slavenima i Bijelim Hrvatima u Polablju kao Sventovit, Svjatovit, Rugiae vithus, Rujewit, Herovit i Verovit. On je bio gromovnik i bog rata915 te najveći bog Slavena "Deo Deorum" kako ga naziva Sakso Grammatik.916 Helmold iz Bossaua kaže da je bio bog u zemlji Rugijana, ali da je imao primat i kod ostalih Slavena.917 Njegovo glavno svetište se nalazilo kod polapskih Slavena u Arkoni na otoku Rügenu, gdje još danas postoje ostaci toga svetišta. Kult se vršio jednom godišnje kao zahvala za jesenske berbe. Tu se donosila stoka za žrtvovanje, a žrtvovali su i kršćane. Ovaj se bog spominje i u staročeškim glosama. Bog Svjatovit ili Verovit je odgovarao rimskom bogu Marsu.918 Ako dakle Ž. Tomičić govori o svetištu toga polapskog boga Svantovita ili Svjatovita u "Vidyna goricha" u blizini Rastoke u općini Jastrebarsko onda je to dokaz da su Slaveni u Polablju bili povezani sa Slavenima u

913

Katičić, R., Uz početke hrvatskih početaka, Biblioteka znanstvenih djela 70, Književni krug, Split 1993. (sv. Vid 63.); Tomičić, Ž., n. dj. str. 40. 914 Isto, Tomičić, Ž., str. 40. 915 "Verovito, qui Deus militae eorum fuit". Vita s. Ottonis, Acta Sanctorum Bollandiana. Jul. l, 442. 916 Saxo Grammaticus, Die ersten neun Bücher der dänischen Geschichte. Ausgabe H. Jantzen. Berlin 1900. 917 "Suantevit, deus terrae Rugianorum, inter omnia numina Slavorum primatum optinuit" Helmoldi presbyteri Bzoviensis Chronica Slavorum. Ed. H. Stoob. Darmstadt 1963. 2.12. 918 "Deo suo Verovito, qui lingua latina Mars dicitur". Vita s. Ottonis, Acta Sanctorum Bollandiana. Jul. l, 409.

I. Mužić je smatrao da je božanstvo Suantauit, Szuenteviti ili Zuantevith, odnosno Svantevit ili Suantavit nastalo mnogo kasnije tek nakon pokrštenja plemena Rugijana pa zaključuje da se iz "Heimoldova izvora može zaključiti da Sventovit nije drugo nego sveti Vit, kojega su baltički Slaveni pretvorili u poganskoga boga kad su otpali od kšćanstva".919 Čini se međutim da je upravo obratno, da je od Svjetovita postao kršćanski sv. Vid. Njemački znanstvenik K. Zeuss je protiv mišljenja da bi polapski narod Rugijana počeo štovati sv. Vita, nakon što su ih benedktinici iz Corveya pokrstili. Kad su se opet vratili u poganstvo, počeli slaviti boga Swantewita.920 Kult poganskog boga Svantovita je mnogo stariji nego kult sv. Vita (mučenik iz Sicilije iz 313.), kojega su kult počeli širiti benediktinci iz Corveya tek polovicom IX. st. Može biti da su oni htjeli zamijeniti kult poganskog boga Svjatovita sa sv. Vitom kod pokrštenog naroda Rugijana, što samo potvrđuje da su Slaveni još mnogo ranije štovali boga Svantovita nego sv. Vita, ali da bi počeli slaviti Svjatovita tek nakon polovice IX. st., to se ne može prihvatiti. Ta su svetišta u Hrvata sigurno starija od IX. st, jer su se oni iz Polablja doselili krajem VIII. st., 919 920

Mužić, I., Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split 1991., str. 150. Zeuss, K., Die Deutschen und die Nachbrastämme. Heidelberg 1925. S. 35., Anm. 3.

196

197

tako da Svjatovit ili Verovit nema ništa zajedničko sa sv. Vitom ili sv. Vidom. Jedino što možemo zaključiti je mogućnost da su se mjesta božanstva Svjatovita, nakon primanja kršćanstva počela nazivati po sv. Vidu.

vrsta liburnskog broda.925 Ako je dakle na slici germanskog božanstva bila naslikana neka vrsta liburnskog broda, onda je to sigurno dokaz da su Slaveni iz Liburnije selili na sjever do Germana.

Ime mjesta Virovitice kako smo već naglasili, upućuje na poganskog boga Verovita. Današnji dvorac Pejačević je sigurno sagrađen na starom kultnom mjestu boga Verovita gdje se nekada nalazila gradina. Na to upućuje opkopni kanal oko dvorca da je tu nekada bila voda a između kopna i gradine je bio pomični most. Bijeli Hrvati u Polablju, koje su Franci nazivali Obodriti ili Abodriti, su slavili boga Radogosta.921 On je ^odgovarao rimskom bogu trgovine Merkuru. Polabljani su imali božicu Živu (Zhiva ili Siwa), koja je bila usko povezana sa Djevanom ili Dziewanom kod Dlugossa,922 a u staročeškim glosama poistovjećena je Dijanom, Perunovom kćerkom ili rimskom božicom Dijanom.

2. Orijentalna mitologija Jedan od velikih stručnjaka za hrvatsku antičku povijest M. Suić govori da se u antičkom Ninu javljaju orijentalni kultovi, doduše ne tako često i obilato kao u nekim drugim gradovima Liburnije (Zadru, Senju i dr.), i da je zasad poznat kult božice Iziđe koja se inače redovito veže uz kult Serapisa a onda božanstva Sabazija".923 Ti se navodi mogu shvatiti, kako je rekao Strzygowski, da se radi o iranskim plemenima koja su se kasnije izgubila među Slavenima, odnosno Hrvatima.924 *

Iz ovih se navoda može zaključiti da se radi o kultovima koji nisu utjecali na drugo autohtono stanovništvo i da su samostalna pojava novodoseljenih plemena. Autohtono stanovništvo nije prihvaćalo strane utjecaje, nego obratno, ono je utjecalo na druge. Vrlo je značajno kad Tacit opisuje strani utjecaj na germanske kultove onda kaže da nije istraživao odakle je došao taj utjecaj. Na slici božanstva je naslikana neka

921

"Radigast, Deus terrae Obodritorum". Helmoldi Chronika Slavorum, 1.52. Dlugossii Opera. 1.37 923 Suić, M. Nin u antici..., str. 41. 924 Strzygowski, J. O razvitku starohrvatske umjetnosti. Zagreb 1927. 922

V. Košćak navodi da je do najvažnijih spoznaja došao češki znanstvenik Jan Peisker koji je zastupao tezu iranskog podrijetla staroslavenske mitologije čija je glavna karakteristika zoroasterski dualizam s poganskim kultom dobrog i zlog božanstva.926 To potvrđuje i S. K. Sakač kad kaže da je ceh Jan Peisker dokazao "s više od tridesetak primjera svetišta dobromu i zlomu božanstvu s veličanstvenim scenarijem: voda (jezero, zaton ili rijeka); njoj s lijeva visoka šumovita gora s dalekim vidikom kao prijestolje dobroga božanstva (bijelog boga, Sventovida), a vodi s desne strane gole i strme hridine kao brlog zla duha (Crnog boga, Strašitelja). Ujedno je otkrio da ta svetišta nastavljaju scenarij staroperzijskog Zaratrustrina svetišta... Mnogo od tih slavenskih Zaratustrinih svetišta nalazi se na području nekadanjih Hrvata u staroj Karantaniji i Velikoj Moravskoj".927 Peiskera je po navodima S. K. Sakača podržao M. Sufflay primjerima s područja stare Crvene Hrvatske. Ujedno je naglasio, "da je patarenstvo u Bosni našlo plodno tlo po svoj prilici radi jačih ostataka starih dualističkih vjerovanja i običaja".928 Ovaj dualizam zastupa i I. Pilar koji je polazio od topografske građe u Hrvatskoj.929 M. Marčinko navodi da je ime planine Velebit prastaroga postojanja. Neki istraživači misle da su oni Hrvati koji su se nakon dolaska naselili u krajevima oko Velebita bili možda sljedbenici iranske dualističke Zaratrustrine religije.930 M. Marčinko kaže da s B. Gušić slaže s I. Pilarom "da Sveto brdo, Visoki vrhunac u južnom Velebitu, sigurno 925

"unde causa et origo peregrino sacro, parum comperi, nisi quod signum ipsum in modum Liburniae giguratum docet advectam reiigionem". Tacitus Germania 9, 1.-2. Griechische un lateinisceh Quellen..., B. II. S. 88-89. 926 Peisker, J., Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja. Starohrvatska prosvjeta 1928; Košćak, V., Iranska teorija o podrijetlu Hrvata, u: Etnogenze Hrvata, priredio N. Budak, Zagrebl995., str. 112. 927 Sakač, S. K., Teorije, napose iranske o postanku Hrvata., str. 344. 928 Peisker, J., Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja. Starohrvatska prosvjeta , 2 (1928); 53-88. 929 Sufflay, M., Obzor, 11. IX 1928, citirano prema S.K. Sakaču, Hrvatska revija, Teorije, napose..., str. 344. ; Pilar, L, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju. Zbornik za narodni život i običaje. 1931, citirano prema Košćak, M., Iranska teorija..., str. 112. 930 Isto, Marčinko, M., Indoiransko... str. 20.

198

199

označuje prastaro kultno mjesto još iz kulturnog kruga prvih doseljenih Hrvata".931 Ovdje zaključuje M. Marčinko da ovaj dualizam potječe "iz hrvatske poganske, dapače iz najstarije hrvatske iranske baštine".932

ističe Zuantevith ili (Zvantevich, Zuentewich, Zuanteuit), bog u zemlji Rugijana.935

Tu se moramo suprostaviti M. Marčinku jer se iz ovog dualizma može zaključiti nešto drugo a to je da ovaj dualizam ne potječe iz "hrvatske poganske, dapače najstarije hrvatske iranske baštine", jer se taj dualizam ne pojavljue samo u područjima današnje Hrvatske, nego i u Karantaniji, Velikoj Moravskoj, kod Lužičkih Srba u Polablju i drugdje, a to znači da je iransko pleme Sarmata došlo već u 1. st. po. Kr. u zapadnu i jugositočnu Europu, pa je njihov utjecaj normalna pojava. Ovdje se uopće ne radi o hrvatskim poganskim baštinama nego o iransko-sarmatskim, koji su imali svoje kolonije u Dalmaciji, jer smo već naglasili, da nekoliko izvora govori o iranskom plemenu Sarmata u Dalmaciji već od 1. st. po. Kr. O nekom iranskom podrijetlu Hrvata na temelju navedenih razloga nema govora. Još danas postoje u jugoistočnoj Njemačkoj u gornjoj Lužici kod mjesta Bautzena - Budišina, imena planina Bijeli bog i Crni bog. Crni bog "Czorneboh" je sa 561. m iznad morske razine najveće uzvišenje u sjevernom lužičkom gorskom lancu, dok je Bijeli bog "Bieleboh" 499. m iznad morske razine najviše uzvišenje.933 Ovi oronimi upućuju jasno na mitološki dualizam pod utjecajem iranskog plemena Sarmata. Ime mjesta Bautzen - Budišin ima svoje paralele u mjestima Budaševo kod Siska i rijeci Budičini kod Petrinje u Hrvatskoj. O navedenom dualizmu govori Helmod iz Bossaua u svojoj Kronici Slavena gdje kaže da Slaveni vjeruju da sve dobro proizlazi od dobrog boga a sve zlo od zlog boga. Zbog toga nazivaju zlog boga u svome jeziku Diabol ili Crni bog "Zcerneboch".934 Ovdje govori Helmold o Polapskim Slavenima. Mađu mnogim slavenskim bogovima naročito se

Iz toga se može izvući zaljučak da sarmatski utjecaji nisu postojali samo u područjima današnje Hrvatske da bi pobornici iranske hipoteze mogli zaključiti da Hrvati imaju iransko podrijetlo, nego se taj utjecaj može vidjeti i među zapadnim Slavenima, gdje Tabula Peutingeriana govori o nazivu Venedi- Sarmatae u donjem Povislju te u Češkoj, Karantaniji, među Lužičkim Srbima i Polablju. Ti su utjecaji vrijedni istraživanja, ali ni u kom slučaju ne daju za pravo stvaranja bemsislenog zaključka o iranskom podrijetlu Hrvata. Već je više puta naglašeno da je Josip Flavije u De bello Judaico govorio o provali Sarmata preko rijeke Dunava. Ako postoje dokazi perzijsko-sarmatskih ili perzijsko-medijskih utjecaja na hrvatski jezik, običaje i kulturu, onda je to samo dakaz da su starosjedioci Hrvata već u vrijeme provale Sarmata i Medijaca bili na današnjem hrvatskom tlu. Možda bismo ovdje prije mogli govoriti o samostalnim iranskim kultnim mjestima, koja s Hrvatima nemaju ništa zajedničko. U antičko su doba strani utjecaji naročito kod Slavena bili isključeni. To se vidi i kod činjenice da su osvajači počeli govoriti jezikom osvojenih. Ako se pita kako je to moguće, odgovor je vrlo jednostavan. Neprijatelj je muškarce potukao a ostale su samo žene i djeca. Kako majke nisu htjele govoriti stranim jezikom i nisu dozvolile svojoj djeci da ga uče to su djeca osvajača počela govoriti njihov. Tako su osvajači počeli govoriti jezik osvojenih. To je bila vrlo jednostana metoda da mali narodi nisu nestali.

331

Isto, Marčinko, M., Indoiransko... str. 20. Isto, Marčinko, M., Indoiransko... str. 35. 933 " Der Czorneboh ist mit 561 m über dem Meresspiegel die höchste Erheburng des nördlichen Lausitzer Gebiergszuges. Der Bieleboh, 499 m über dem Meeresspiegel, ragt als höchste Erhebung aus der 11 km langen Bielebohkette hervor".Hartstock. E., Thiemann, M., Bautzen, Berlin/Leipzig 1978. S. 68-69. 934 "omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam al malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum lingua sua Diabol sive Zcerneboch, ist est nigrum deum, appeilant". Helmoldi presbyteri Bozoviensis Chronica Slavorum. Ed. H. Stoob. Darmstadt 1963. LII/4. 932

935

"Inter multiformia autem Slavorum numina prepollet Zuantevith, deus terrae Rugianorum". Helmoldi presbyteri Bozoviensis Chronica Slavorum. LII.

200

201

VII. Lingvistički dokazi

nalazi u Ukrajini i Polablju. U Polablju je vrlo karakterstično staro ime Dobrogost, koje se spominje 1333. u obliku Dobergost.941

Istraživanje iskona nekoga naroda nije moguće ako se ne uzmu u obzir i lingvistička istraživanja imena mjesta, rijeka i planina koja nam kao narodno blago svjedoče o kretanju naših predaka i naših otaca. No i tu se mora ići multidisciplinarno i svestrano tražiti putove odakle su došli predci nekoga naroda. Crnogorski znanstvenik Radoslov Rotković je u tom smislu vrlo lijepo rekao: "Toponimi su kao zrna žita koja se prosipaju za sobom, da se zna odakle se došlo. Idući natrag, po njima se može stići do - pradomovine"!936 To je Rotković ispravno zaključio, ali se pitanje početka s time nije riješilo. Zato je potrebno polaziti od najstarijih nam poznatih naziva i gledati kuda se šire, da bismo mogli slijediti put njihove seobe. Ti najstariji nazivi se upravo pojavljuju u srednjem Podunavlju. Lingvističkim dokazima se bavio naročito I. Mužić. U donjoj Panoniji pronađen je natpis iz II. ili III. st po. Kr. posvećen Bogu Dobratu: "DEO DOBRATI. EUTICES. SER(vus). DE(dit)".937 Prema navodima Trubačeva naziv boga Dobrata potječe iz temeljne slavenske riječi dobro, dobar, dobrota.938 Stariji naziv, koji se temelji na slavenskoj riječi dobar imamo kod Plinija kad on spominje narod Dobera u Makedoniji.939 Još stariji naziv ptječe od Herodota, jer on spominje pleme Dobera na Dojranskom jezeru, a tu se spominje i mjesto Doberos (danas Dirani) na južnoj obali Dojranskog jezera.940 Ako istražujemo današnja imena mjesta prema korijenu riječi dobar ta su istraživanja pokazala da su imena mjesta koja imaju staroslavenski korijen dobrb najviše proširena u južnoslavenskim zemljama sa oko 174 mjesta, u Češkoj i Slovačkoj 109, Poljskoj 139 mjesta, a manji dio se

936

Rotković, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Cetinje 2000., str. 11. Mužić, L, Slaveni, Goti i Hrvati, Zagreb 1997., str. 93. 938 Isto Mužić, L, str. 93.; Trubačev, str. 100.-101. 939 "dein praeiacente gremio terrarum Arethusii, Antiochienses, Idomenenses, Doberi, Aestrienses, Allatenses, Audaristenses, Morylli, Garresci, Lyncestae, Othryonei et liberi Amantini atque Orestae". Plinius IV/35. 940 Herodot. Historien. Deutsche Gesamtausgabe. Hrsg. H.W. Haussig. Stuttgart 1955. VII/113 937

Ako bismo išli od pravila da seoba nekog narada započinje tamo, gdje ima najviše tragova neke toponimike, onda bi imena mjesta sa korijenom dobrb, ukazivala na seobu sa juga prema sjeveru. Da bismo dakle ustanovu kako je migracija Slavena išla iz juga prema sjevere portrebno bi bilo gledati kako su se stari Venetski toponimi širili prema sjeveru pa bismo onda dobili sliku te seobe, ali se u tom smislu nisu vršila neka naročita istraživanja. Onomastička istraživanja srednjeg Podunavlja pokazuju da je tu otkriveno veliko znanstveno polje. Naravno da se to istraživanje ne može vršiti jednosmjerno nego se mora vršiti svestrano, a to znači da se moraju istraživati grčki, ilirski, keltski, rimski, saramtski, gotski i drugi utjecaji koji su postojali na autohtonom venetskom ili panonskom stanovništvu. Vrlo je zanimljivo da su njemački lingvisti na temelju onomastike dokazivali postojanje keltskih naselja u današnjoj Njemačkoj. Ako slijedimo njihov primjer, možemo iste spoznaje primijeniti i u srednjem Podunavlju gdje su isto bili Kelti. Otto Marti utvrđuje da imena mjesta koja u sebi imaju korijen -rod ili ried, odnosno -riet pripadaju predgermanskom vremenu, i to Keltima. Među takvim imenima mjesta navodi i mjesto Rodenbach kod Kaiserslauterna i mjesto Riet kod Radolfzella. Ako prevedemo ime mjesta Rodenbach, dobivamo Rodin potok, a takvo ime mjesta postoji kraj Virovitice. To naravno znači da ovo ime nema ništa s rodama, nego s keltskim imenom mjesta. Slično je i sa imenom Riet kod Radolfszella, Riede u Bavarskoj kod Bad Tölza u Austriji, kod Landecka i Insbrucka i mnogim drugima područjima južne Njemačke, Austrije i Švicarske. U općini Virovitica imamo mjesto Rit, sa dugusilaznim naglaskom što je keltska riječ, a znači močvarna zemlja. Paralelnih imena mjesta prema virovitičkom imenu Rit imamo u Njemačkoj kao Riet ili Ried vrlo mnogo. Ovi bi nam toponimi mogli poslužiti za tvrdnju da su u okolici Virovitice bili Kelti.

941

Schlimpert, G., Slawische Personennamen im mittelalterlichen Quellen zur deutschen Geschichte. Berlin 1978., str. 41.

202

203

Keltska imena mjesta s nastavkom -durum, postaju u Njemačkoj sa nastavkom turn, prema keltskom imenu mjesta Salodurum - Solothurn. U Hrvatskoj su sljedeća imena mjesta s korijenom -turn: kod Đurđevca Turnašica, kod Požege Turnić, kod Zlatar Bistrice Turnišće, kod Pregrade Turnovo i Turnišće Desinićko a kod Zaboka Turnišće Klanječko.

Što se tiče navoda Ž. Tomičića da je promatrani prostor općine Jastrebarsko u VI. i VII. st. zahvaćen valom slavenskog doseljavanja, to nije sporno, ali ne bi trebalo biti sporno ni to da je u tom istom području već bilo venetsko, odnosno panonsko, slavensko starosjedilačko stanovništvo, pa se navedeno doseljavanje treba razumjeti kao povratak. Ako je dakle i bilo doseljavanja Slavena iz dijaspore u područje slavenskih starosjedilaca u Panoniju i Dalmaciju, onda je razumljivo da arheološka istraživanja to ne mogu dokazati jer su i starosjeditelji i povratnici imali istu materijalnu i duhovnu kulturu.

Keltska riječ stegia znači visoka kuća ili toranj, a u hrvatskom nalazimo tu riječ kao nastavak - steg. Tako imamo mjesto Pristeg kod Benkovca. To znači da je tu bila neka keltska utvrda. Još danas imamo u hrvatskom riječ stijeg koja je izgleda keltskog podrijetla. Vrlo su zanimljive keltske riječi s korijenom mun(i), što znači jak ili snažan. U Njemačkoj je prema toj riječi nastao grad Munich - München (Minhen). U Njemačkoj ima mnogo gradova sa ovim keltskim korijenom, a u Hrvatskoj su samo dva mjesta i to Male Mune kod Opatije i Munije kod Grubišnog Polja. Keltska riječ dunum znači vojnu utvrdu. Keltska imena mjesta s nastvakom -dunum postaju u Hrvatskoj sa nastavkom -tun, ili - dun. Ovdje spadaju Katun kod Crikvenice, Katun kod Poreča i Katuni kod Omiša. Sa nastavkom -dun su sljedeća mjesta u Hrvatskoj: Gardun kod Sinja, Grdun kod Ozlja, planina Kordun i Kordunski Ljeskovac kod Slunja. Ovo je naravno samo mali uvid u problematiku utjecaja keltskog jezika na današnju hrvatsku onomastiku koji bi bio vrijedan daljnjeg istraživanja.

1. Onomastika kao dokaz seobe Ž. Tomičić se osvrće posebno na krajnji zapadni dio središnje Hrvatske za koji kaže da je najmanje arheološki istražen, pa obrađuje mjesto Rastoki u općini Jastrebarsko. Arheolozi govore o doseljenju slavenskog stanovništva u ova područja u VI. i početkom VII. st, ali za to ne postoje dokazi. Ž. Tomičić kaže: "Potkraj VI. i početkom VII. stoljeća promatrani je prostor zahvaćen valom slavenskog doseljavanja. Premda zasad nemamo arheoloških dokaza za iznijetu tvrdnju, povijesna vrela, a posebice svjedočanstva jezikoslovlja, upućuju na gusto naseljavanje kraja oko sela Rastoki".942

Drugi dio dokaza o doseljenju Slavena traži Ž. Tomičić u onomastičkim istraživanjima, ali naglašava da "toponomastička istraživanja nisu obavljena".943 To znači da mi još do dana.s ne znamo odakle je uslijedilo naseljavanje. Zato ćemo izvršiti kratka onomastička istraživanja općine Jastrebarsko. Kako do sada nisu rađena toponomastička istraživanja uzet ćemo kao primjer samo imena mjesta iz općine Jastrebarsko od kojih jedan dio upućuje da postoji njihova srodnost s imenima mjesta oko rijeke Labe u Polablju, na granici sa Sasima gdje Konstantin Porfirogenet spominje Bijele Hrvate, a njemački lingvista H. Kunstmann Šaške Hrvate. Općina Jastrebarsko je stvarno gusto naseljena kako kaže Ž. Tomičić. Od ukupnih 156 mjesta 21 ime mjesta pokazuje da su im korijeni u polapskim imenima naselja. Neka imena mjesta u općini Jastrebarsko nemaju doduše onomastičke paralele s Polabljem, ali pokazuju da su nastala prema bjelohrvatskom jeziku iz Polablja. Naravno da bi trebalo istraživati i ostalih 135 mjesta, postoji li u njima keltski, gotski ili drugi utjecaji naroda koji su živjeli u tim područjima.

Brezari, Brezarić, Breznik Plešivički U općini Jastrebarsko imamo tri mjesta kojih su imena nastala prema imenu drveta breze i to Brezari, Brezarić i Breznik Plešivički. Mjesto Brezari je imalo 1866. 11 kuća i 104 stanovnika, Brezarić je imao 21 kuću s 230 stanovnika, a Breznik Plešivički se zvao samo Breznik a imao je 7 kuća i 79 stanovnika.944 Prema tim imenima se spominje u Polablju 1158. 943 944

Isto, Tomičić, Ž., str. 40.

Isto, Tomičić, Ž., str. 40. Sabljar, V. Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije Hervatske i Slavonije. Zagreb 1866. str. 41.-42.315

204

205

terra Brezen.945 U godini 1171. se spominje zemlja Bresin - terra Bresin946 a 1189. Brezne terra.947 Kao zemlja spominje se i 1351.948 Radi se o istočnom dijelu mjesta Grevesmühlen iznad Schwerina na Baltičkom moru gdje je živio slavenski narod Abodrita ili Obodrita koje Konstanin Porfirogenet naziva Bijelim Hrvatima. Zemlja Bresin je dobila ima prema 9 drvetu breze. To je ime identično s imenom mjesta Brezne iz 1329.^ i sa 950 imenom Bresen iz 1525. kod Stendala. Kod mjesta Pvritz na desnom utoku rijeke Visle u Poljskoj spominje se ime Bresen 1314.951 Mjesto Breesen se spominje i na otoku Rügenu. Nadalje se spominje mjesto Bresewitz kod današnjeg mjesta Burg Stargard na Tolenskom jezeru u današnjoj njemačkoj provinciji Prednjoj Pomeraniji (Vorpommern). To se ime spominje prvi put 1469. kao Bryseuitze,952 a 1496. kao Bresewisse.953 Staro ime Brezovec je identično s poljskim imenom Brzozowiec, Brzozowica i hrvatskom Brezovac i Brezovica ili u općini Jastrebarsko Brezari, Brezarić i Breznik Plešivički. R. Rotković navodi 6 imena mjesta u Crnoj Gori koja su mu dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.954 Mjesta koja su nastala prema imenu drveta breze nisu naročito pouzdani putokazi seobe, jer su raširani po čitavom slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima na svim stranama 161 mjesto od kojih je prema imenu breze u Hrvatskoj 47 mjesta.

Bucowe 1334.,956 a 1305. Bugh,957 ili 1257. kao Buch958 i kao "castrum Bukow cum Buga",959 1314. kao Bucow960 i Bukow kod mjesta Malchin. Staro mjesto Bukov (Bukovo, Bukova) je identično s mjestom Bukau kod Magdeburga; Buckow, wendski Buckow, Jezero Buckow u kotaru Schlawe 9б1 (poljski Slawno), "terra Bucow 1302". Boguphal je rekao da se Lübeck prije zvao Bukovec: "Slavi vero in ibi morantes, Lubucensem civitaten non 962 Lubek, sed Buccovecz appellant". Kašupski se kaže Bukovo, poljski Bukow, Bukowo, Bukowa, donjosorpski Bukow, češki Bukov, Bukova. U općini Jastrebarsko su mjesta Bukovac Svetojanski i Bukovica Prekriška. Bukovac Svetojanski se prije 1866. godine zvao samo Bukovac, a imao je 18 kuća i 155 stanovnika.963 Bukovica Prekriška se prije 1866. godine nazivala samo Bukovica, a imala je 17 kuća i 83 stanovnika.964 R. Rotković navodi 3 imena mjesta prema korijenu naziva drveta bukve u Crnoj Gori koja su mu dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.965Imena mjesta koja su nastala prema imenu drveta Bukve nisu naročito pouzdani putokazi seobe, jer su raširani po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima 102 mjesta od kojih je u Hrvatskoj 21 mjesto.

Bukovec Svetojanski i Bukovica Prekriška Prema imenu drveta bukve nazivala se zemlja ili obala Baltičkog mora od mjesta Wustrow do Arendsee u kotaru Wismar (Visemir) kao Bucowe advocatia.955 Zemlja oko grada Alt Buckow koji se danas nalazi sjeveroistočno od Wismara (Višemira) na Baltičkom moru se nazivala

945

Mecklenburgisches Urkundenbuch. B. 1. Schwerin 1863., 58. Mecklenburgisches Urkundenbuch. B. 1. Schwerin 1863., 97. Or.. 947 Mecklenburgisches Urkundenbuch. B. 1. Schwerin 1863., 148. 948 Mecklenburgisches Urkundenbuch. B. 13.. Schwerin 1876., 50 Or. 949 Sudendorf, Urkundenbuch zur Geschichte der Herzöge von Braunschweig-Lüneburg Bd. l, Hannover 1880., 242. 950 Trautmann, R., Die wendischen Ortsnamen Ostholsteins, Lübecks, Lauenburgs und Mecklenburgs. Neumünster 1939., S. 46. 951 Pommersches Urkundenbuch. B. 4. Stettin 1868 i d. 952 Regesten des 15. Jahrhunderts im Schweriner Staatsarchiv II. 953 Regesten des 15. Jahrhunderts im Schweriner Staatsarchiv II. 554 Rotković, R., l. c. str. 86. 355 Mecklenburgisches Urkundenbuch 8, 455 546

Cernik U kotaru Güstrow u Polablju je mjesto Cernin966 koje se spominje 1282. i mjesto Cernyn koje se spominje 1302.967 U općini Jastrebarsko je mjesto Cernik. Ovakvo ime Cernik imamo i kod Nove Gradiške i Rijeke. Cernik u 968 općini Jastrebarsko je 1866. godine imao 8 kuća i 85 stanovonika. Ovo mjesto upućuje da je doneseno iz Polablja.

956

Mecklenburgisches Urkundenbuch 9.573 Or. Mecklenburgisches Urkundenbuch 5.244 Or. 958 Mecklenburgisches Urkundenbuch 2.100 Or. 959 Mecklenburgisches Urkundenbuch 10.195. Or. 960 Mecklenburgisches Urkundenbuch 6.117 Or. 961 Pommersches Urkundenbuch. 4,44. 962 Boguphali Chronicon 470/480; Trautmann, R., Die wendischen..., S. 50. 963 Sabljar, V. Miestopisni riečnik..., str. 50. 964 Sabljar, V. Miestopisni riečnik..., str. 51. 965 Rotković, R., l. c. str. 87.-S8. 966 Mecklenburgisches Urkundenbuch 3,40 Or. 967 Mecklenburgisches Urkundenbuch 5,55 968 Rotković, R., l. c, str. 100. 957

207

206

Jamnica Pisarovinska

Gorica Jamnička i Gorica Svetojanska 969

Sjeveroistočno od Lübecka spominje se mjesto Goritz 1286. godine, 970 1318. kao Ghoricze, a 1249. kao Gvritz novi i stari - novum et 971 antiquum. Radi se o današnjem mjestu Altengörs i Neuengörs u kotaru 972 Segeberg. Staro mjesto Gorica ili Gorice je identično sa mjestom Goriz kod mjesta Lehnin zapadno od Berlina i s mjestom Göritz u kotaru Prenzlau. To ime dolazi od sinonima za brijeg ili goru.973 U općini Jastrebarsko su mjesta Gorica Jamnička i Gorica Svetojanska. U XIX. st. su se obje Gorice zvale samo Gorice. Današnja Gorica Jamnička je imala 1866. godine 253 stanovnika i 28 kuća.974 Gorica Svetojanska ili Gorica sv. Ane imala je 1866. godine 31 kuću i 166 stanovnika.975 R. Rotković navodi ime mjesta Gorica u Crnoj Gori koje mu je dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.976 Imena mjesta koja su nastala prema imenu Gorica isto nisu naročito pouzdani putokazi seobe, jer su raširani po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima postoje na svim stranama 32 mjesta od kojih je prema imenu Gorica u Hrvatskoj 13.

Hutin U mjestu Hutin bi se moglo prepoznati staropolapsku riječ hut koja se upotrebljavala kao onomatopeja za glasanje sove. Prema tome bi Hutin bilo mjesto gdje je bilo sova. Ovakvo se mjesto kao Hutovo spominje i kod Neuma. Mjesto Hutin bi se mglo uzeti kao pouzdani putokaz za seobu Bijelih Hrvata iz Polablja, prvo u Panonsku nizinu, a odavde na Jadran. Mjesto Hutin je imalo 1866. godine 173 stanovnika i 18 kuća.977

U kotaru Schönberg istočno od Lübecka spominje se 1230. mjesto 978 Jamene. To je današnje mjesto Jamel kod Schönberga i kod 979 Schwerina. U kotaru Güstrow spominje se 1235. mjesto Jamin, a 1314. 980 mjesto Jamene. To je današnje mjesto Jahmen. Staro mjesto Jamno je 981 identično s mjestom Jamne koje se spominje 1278. u kotaru Köslin. To je mjesto u Pomeraniji u Poljskoj. Pomerelski se naziva Jamno982 ili stagnum Jamene.983 To ime dolazi od poljskog i vendskog naziva jama.984 U općini Jastrebarsko je mjesto Jamnica Pisarovinska koja se prije zvala samo Jamnica, a imala je 78 stanovnika i 14 kuća. Jedna Jamnica je bila prije kod Dvora na Uni. Imala je 721 stanovnika i 64 kuće. Može biti da se to ime kod Dvora na Uni promijenilo u ime mjesta Javnica. Ako se to stvarno dogodilo, to nije ispravan čin da se historijskim izvorima mijenjaju njihovi prvotni oblici i tako iskrivljuje povijest. To se nažalost uvijek radilo za vrijeme ideoloških sistema a u novije vrijeme imamo mijenjanje imena mjesta Duvno u Tomislavgrad, što za historičara nije prihvatljivo. Čini se da su se oba imena mjesta Jamnica Pisarovinska i Jamnica kod Dvora na Uni prije zvala Jamnica Gornja i Jamnica Donja. R. Rotković navodi 3 imena mjesta Jama u Crnoj Gori koja su mu dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.985 Ta imena mjesta nisu naročito pouzdani dokaz za seobu. U Poljskoj imamo osim mjesta Jamnica i Jamnice preko 15 imena mjesta s ovim korijenom. Javor 986

Kod mjesta Dobbertin spominje se 1237. bara ili jezero Jawir, a 1277. mjesto Jawere.987 Staro mjesto Jawor je identično s potokom Jawor u Gesellschaft für Urkundensammlung der Schleswig-Holstein-Lauenburgischen vaterländische Geschichte . Bd. 1. Kiel 1839. 480 Or. 970 Isto, 484 Or. 971 Urkundenbuch des Bistum Lübecks. Oldenburg 1856. 97. Or. 972 Riedel, Codex diplomaticus Brandenburgensis. Bd. 10.1 d. Berlin 1838 i d. 182. 973 Miklosich F.X. Die Bildung der slavischen Personennamen und Ortsnamen. Heidelberg 1927. 245. 974 Sabljar, V. Miestopisni riečnik..., str. 118. 975 Sabljar, V. Miestopisni riečnik..., str. 118. 976 Rotković, R., I.e. str. 100. 977 Sabljar, V. Miestopisni riečnik..., str. 145. 969

978

Das Ratzeburger Zehntregister . Ausgabe bei Jegorow, Die kolonisation Mecklenburgs im 13. Jahrhundert. Band 1/2 Breslau 1930. Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,437 Ko. 980 Mecklenburgisches Urkundenbuch 6.117. 981 Pommersches Urkundebuch 2,286. 982 Pommerellisches Urkundenbuch. Danzig 1882. 542.. 983 Pommersches Urkundebuch 2,286. 9M Miklosich F.X. Die Bildung..., 256 f. 979

985

Rotković, R., I.e. str. 103. Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,465/2, 500. 987 Mecklenburgisches Urkundenbuch 2, 570. 986

208

209

gornjoj Lužici koje se spominje 1141.988 Mjesto Jawer spominje se i 1391.989 u kotaru Grimmen i 1360. na otoku Rügenu.990 Radi se o imenu drveta javor, koje se na poljskom zove Jawor, na češkom Javor, vendski Jawora, a hrvatski, kao u općini Jastrebarsko, Javor. R. Rotković navodi više imena mjesta prema korijenu javor u Crnoj Gori koja su mu dokaz da 991 su predci Crnogoraca došli iz Polablja. Imena mjesta koja su nastala prema imenu drveta javora nisu naročito pouzdani putokazi seobe, jer su raširani po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima na svim stranama 33 mjesta od kojih su Hrvatskoj samo 6. Mjesto Javor je imalo 1866. godine 9 kuća i 106 stanovnika.

mjesto Bad Kleinen. Staro mjesto Kliny na češkom je Kliny. Prema 998 Miklošiču se ovdje radi o trouglastim česticama zemlje. U općini Jastrebarsko je srodno ime mjesta Klinča Sela. To se ime ranije pisalo zajedno kao Klinčasela, a imalo je 1866. 16. kuća i 187 stanovnika. U južnoslavenskim zamljama ima ukupno 9 mjesta, dok su u Hvatskoj samo 2. Čini se da i ovaj naziv imena mjesta nije pouzdan izvor za seobu jer je rasprostranjen i na drugim područjima a ne samo u Polablju i u Hrvatskoj.

Jezerine i Jezernice 4

U kotaru Hagenow ispod Schwerina (Zverina) spominjalo se mjesto Yheser 1371.992 Danas je to mjesto Kirch Jesar. Staro ime Jezera je identično s nazivom imena mjesta Jezere.993 Mjesto Jeeser i Alt Jeeser se spominje u kotaru Grimmen, a 1198. Jezere.994 U općini Jastrebarsko su mjesta Jezerine i Jezernice. R. Rotković navodi dva imena mjesta prema korijenu jezera u Crnoj Gori koja su mu dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.995 Imena mjesta koja su nastala prema nazivu jezera nisu naročito pouzdani putokazi seobe jer su raširana po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima 31 mjesto od kojih je u Hrvatskoj 11 mjesta. Mjesto Jezerine je imalo 1866. godine 15 kuća i 74 stanovnika. Mjesto Jezernice se prije zvalo Jezernica, a imalo je 12 kuća i 151 stanovnika. Klinča Sela U kotaru Wismar u današnjoj Njemačkoj koji se prije zvao Višemir 996 997 spominje se ime mjesta Cline, a 1186. mjesto Klinen. To je današnje 988

Hey, Die slavischen Siedlungen im Königreich Sachsen. Dresden 1893. 246. Mecklenburgisches Urkundenbuch 22, 101. 990 Trautmann, R., Die wendischen..., S. 101. 991 Rotković, R., I.e. str. 103. 992 Mecklenburgisches Urkundenbuch 18.82. Or. 993 Codex diplomaticus Anhaltinus. B. 1. Dessau 1867. 563. Or. 994 Riedel, Codex diplomaticus..., 10,186. 995 Rotković, R., I.e. str. 104. 995 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,120. 997 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,137. 989

Konjarić vrh U Kotaru Ludwigslustu u području današnje Njemačke se spominje 1270. mjesto Conowe.999 Danas je to mjesto Conow. Staro mjesto Konov je identično s mjestom Konove koje se spominje 1289. pod nazivom "bona Slavicalia".1000 U kotaru Randow na rijeci Peni i kotaru Saatzig istočno od donje Visle u Poljskoj se spominju imena mjesta Kunow. U Ukrajini je mjesto Koniv, u gornjoj Lužici Konjecy ili "Cunnewitz".1001 Prema Miklošiču je ovo mjesto identično s hrvatskim Konjević i Konjevići.1002 Ovom imenu mjesta pripada i Konjarić vrh u općini Jastrebarsko. R. Rotković navodi jedno mjesto Konjic prema korijenu naziva konja u Crnoj Gori koje mu je dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.1003 Radi se o mjestu Konjic kod Mojkovca. Imena mjesta koja su nastala prema imenu konja nisu naročito pouzdani putokazi seobe jer su rašireni po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima 40 mjesta od kojih su u Hrvatskoj 7. Kozlikovo U kotaru Burg Stargard spominje se mjesto Cosen1004, što je današnje mjesto Cosa. Staro mjesto Koza je identično sa mjestom Kose u kotaru Lauenburgu, jugoistočno od Lübecka. Jedno mjesto Cosa se spominje u 998

Miklosich F.X., Die Bildung..., 263. Mecklenburgisches Urkundenbuch 2, 386. 1000 Sudendorf, Urkundenbuch ..., 1,71. 1001 Hey, Die slavischen Siedlungen..., 103. 1002 Mikosich F.X., Die Bildung..., 265. 1003 Rotković, R., I.e. str. 86. 1004 Mecklenburgisches Urkundenbuch 9, 117.

999

2.11

210

kotaru Köthen sjeverno od mjesta Halle na Sali, a na rijeci Sali u kotaru Weißenfels je mjesto Bad Kosen. Prema Miklošiču ovo ime potječe od 1005 poljske riječi za kozu. Ime Kosences se spominje u jednoj povelji 1006 samostana u Heusdorfu. Biskup Ekkehard je imao svoja imanja u 1007 mjestu Cosence. Već sam 1997. prvi put zastupao mišljenje da je ime ovoga mjesto Cosence identično sa imenom jednog od petero braće Kosentzesa kojega spominje Konstantin Porfirogenet u 30. glavi, da se doselio s onu stranu Bavarske u Dalmaciju.1008 Neki su autori etimologizirali iz turske riječi qazaq ili Kaseg,1009 ali se to mora odbaciti jer svi njemački lingvisti etimologiziraju ime Kosentzes od imena domaće životinje koze. U općini Jastrebarsko je ime mjesta Kozlikovo, ali u Hrvatskoj ima još 19 mjesta sa korijenom koz. R. Rotković navodi više imena mjesta prema korijenu riječi koza u Crnoj Gori koja su mu dokaz da su predci Crnogoraca došli iz Polablja.1010 Imena mjesta koja su nastala prema riječi koza nisu naročito pouzdani putokazi seobe jer su rašireni po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima na svim stranama 72 mjesta od kojih su u Hrvatskoj 19. Može biti da je to pleme još krajem VI. st. bilo jedinstveno ali se kasnije pod utjecajem seobe i rata raspršilo.

Krasici ili Krašici je identično s poljskim Krasice ili Kraszye, 1014 a s hrvatskim Krašić. Miklošič smatra da od toga dolazi i osobno ime 1015 Krasimir. U općini Jastrebarsko je ime mjesta Krašić, koje je dakle doneseno iz Polablja iz kotara Waren, Osim u Hvatskoj ima još u Bosni i Hercegovini mjesto Krašići u općini Goražde. 1866 je Krašić u Hrvatskoj imao 33 kuće i 429 stanovnika. Ovakvo ime mjesta nije rasprostranjeno u ostalim slavenskim zemljama, pa je ono dokaz da je donijeto iz Polablja. Lanišće 1301. 3. i 4. se spominje ime mjesta Lenst,1016 prije toga još 1273. kao Liniz,1017 a kasnije Lenz kod današnjeg mjesta Mirow. Reinhold Trautmann misli da se ovdje radi o starom imenu Lanišče koje je identično sa češkim imenom Lanište i ukrajinskim Linišče.1018 U općini Jastrebarsko je mjesto Lanišće. Ime dolazi od riječi za lan. oni se da su i imena mjesta prema imenu biljke lana vrlo proširena pa nam ne mogu poslužiti kao smjerokazi seobe. Lanišće je imalo 1866. 4 kuće i 39 stanovnika.1019

Krašić

Markušići

U kotaru Waren u Polablju se spominje 1325. jezero po imenu 1011 1012 Krasitze, a 1332. stagnum (jezero) Krasitze. Danas je to mjesto Kraaz u kotaru Waren na jezeru Krazer See. 1286. se spominje mjesto Crase,1013 što je današnje mjesto Kraase u kotaru Waren. Staro mjesto

Mjesto Markušići se prije zvalo Markešići, Hudebci i Hudoboci. Vrlo očit utjecaj polapskog jezika vidimo u imenu mjesta Markušići koje se u županiji grada Zagreba naziva Markuševec. Ovo je mjesto dobilo ime prema osobnom imenu Marko, što je na polapskom glasilo Markus. Ovakvih imena mjesta prema polapskom imenu Markus imamo u Hrvatskoj samo 4, i to Markušbrijeg kod Zlatar-Bistrice, Markuševec Turopoljski kod Zagreba, Markušica kod Vinkovaca i Markušići kod Jastrebarskog. Ovo nam mjesto očito govori da je doneseno iz Polablja.

1005

Miklosich, F.X., Die Bildung..., 268. ICK «sgx mansoSj quorum duo siti sunt in ... Cosence ecclesiae in Husdorp. Urkundenbuch des Hochstifts Merseburg . T. 1., (962-1357) Ausgabe O. Kehr, Halle 1899. S. 178. 1007 Urkundenbuch des Hochstifts Merseburg ..., S. 147. 1008 Pantelić, S. Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt am Mainn . Berlin . Bern . New York . Paris . Wien 1997., S. 148. Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio, Gy. Moravcsik- RJ. Jenkins 1967. 30. 1009 Hauptmann, L., str. 347. Kroaten, Goten und Sarmaten, in: Germanoslavica . Jhg. III., Prag 1935., Heft 1-4. 1010 Rotković, R., I.e. str. 109. 1011 Mecklenburgisches Urkundenbuch 7,299. 1012 Mecklenburgisches Urkundenbuch 8,315. 1013 Mecklenburgisches Urkundenbuch 3,223.

1014

Kozierowski, Badania nazw topograficznych dzisieszej srchidyecezyi Gnieznienskiej. Poznanj 1914. 128 i d. 1015 Miklosich, F.X., Die Bildung..., 268. wie Mecklenburgisches Urkundenbuch 5,4/125/155. 1017 Mecklenburgisches Urkundenbuch 2,454. 1018 Trautmann, R., Die wendischen..., S. 133. 1019 Sabljar, V., Miestnopisni..., str. 219

213

212

Pesek Kod mjesta Mölln se spominjalo 1230. ime mjesta Pezeke.1020 To mjesto danas više ne postoji. Prema Mikiošiču su stara imena za rijeke i mjesta bila Pesky i Pasky. Ta su mjesta identična s imenom mjesta Pyazeke, koje se spominje 1314. i Patzig na otoku Rügenu.1021 Danas imamo mjesto Paatzig u kotaru Cammin ispod Rostocka i Regenwalde u istočnoj Pomeraniji istočno od ušća rijeke Visle u Poljskoj. Tu se spominje i Patzik, kotar Szczecinek u istočnoj prednjoj Pomeraniji. U Pomereliji je ime Pesske. U donjoj Lužici je ime mjesta Peski a u Češkoj Pisek. Miklošič ide od pretpostavke da se ovdje radi o pješčanu tlu.1022 U općini Jastrebarsko je ime mjesta Pesak, a u Križevcima Pesek. Ovo ime mjesta bi moglo poslužiti kao putokaz jer nije rasprostranjeno izvan okvira istraživanog područja. Mjesto Pesak kod Jastrebarskog imalo je 1866. godine 10 kuća i 64 stanovnika. Jedno mjesto Pesak je bilo 1866. u župi Zagreb s 5 kuća i 60 stanovnika. Danas toga mjesta više nema. Plavci 1235. se spominje ime mjesta Plawe,1023kao zemlja Plawe1024 i jezero Plawe.1025 Ovi nazivi odgovaraju današnjem mjestu Plau i jezero Plauer See1026 u kotaru Parchim u istočnoj Njemačkoj. Stara imena za polja i mjesta Plavy Plur su identična sa mjestima Plawe1027 i jezerom Plawe1028 kod Chorina u kotaru Angermünde. U kotaru Güstrow se spominje 1352. mjesto Plaweze,1029 a 1368 mjesto Plawese.10301358. se spominje mjesto 1031 Plawiz. Radi se o današnjem mjestu Plaaz. Staro mjesto Plaveč je prema Mikiošiču identično sa češkim imenom Plaveč koje dolazi od imena

kamena plavec za pokrivanje kuća. Miklošič ide od predpostavke da se radi o češkom glagolu plaviti,1032 koji postoji i u hrvatskom a znači ispirati. U općini Jastrebarsko je ime mjesta Plavci. To znači da se u tom mjestu pralo i ispiralo. Mjesto Plavci je imalo 1866. 4 kuće i 48 stanovnika. Plešivica U kotaru Plön iznad Hamburga gdje je bilo slavensko pleme Travunjana spominje se ime Plessewitze 1426.1033 1250. se spominje ime mjesta Plizcewiz,1034 a 1253. Pleccevitz.1035 Staro ime Plešoviec ili Plešovici je identično sa češkim Plešovec ili Plešovice. Tu pripada i mjesto Plešov, koje se spominje 1458.1036 kao i crkva (ecclesia Plessowe).1037 U kotaru Belzig se spominje ime Plessow, identično sa staročeškom Plessow, a spominje se 1186. zapadno od Berlina.1038 Prema R. Trautmannu dolazi ovo ime od češke riječi ples, a znači golo mjesto ili prazno zemljište.1039 U općini Jastrebarsko je ime ^ mjesta Plešivica. Ovakva imena mjesta imamo i kod Severina kao i Čakovca. Mjesto Plešivica je imalo 1866. samo 125 stanovnika i 17 kuća.1040 U današnjoj Hrvatskoj imamo mnogo prezimena Plesa. Planinski masiv jugoistočno od Male Kapele u Lici se zove Plješivica. Imena mjesta sa korijenom ples bi nam mogla poslužiti kao putokaz seobe iz Polablja.

1032

1020

Das Ratzeburger Zehntregister. 125. 1021 Pommersches Urkundebuch 5,192. 1022 Miklosich, F. X. Die Bildung.,., 296. 1023 Mecklenburgisches Urkundenbuch l, 427. 1024 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,426 Or. 1025 Mecklenburgisches Urkundenbuch 5,335. 1026 Jahrbücher des Vereins für mecklenburgische Geschichte. B. l ff. Schwerin 1836 ff. 94, 100 ff. 1027 Riedel, Codex diplomaticus..., 13,205. 1028 Riedel, Codex diplomaticus..., 13,206. 1029 Mecklenburgisches Urkundenbuch 13, 209. 1030 Mecklenburgisches Urkundenbuch 16,278 Or. 1031 Mecklenburgisches Urkundenbuch 14, 244.

Miklosich, F. X. Die Bildung..., 297. Zehntregister des Bischofs Johann VII. zu Lübeck. Ausgabe Lünig, Spicilegium ecclesiasticum des Teutschen Reichs-Archiv, Teil 2., Leipzig 1716.., S. 418, 423.; Archiv für Staats- und Kirchegeschichte der Herzogtümer Schleswig, Holstein, Lauenburg, Bd.2., Altona 1834 ff. 1034 Schleswig-Holstein-Lauenburgische Regesten und Urkunden. Band 1. Hamburg-Leipzig 1886. 324. Or. 1035 Isto, Schleswig..., 2,15. 1033

1036

1037

Riedel, Codex...,14,304.

Isto, Riedel 24,338 Or. 1038 Codex diplomatius Bohemiae et Moraviae. Band. Vz Prga 1905/12., 1,282 Or. 1039 Trautmann. R., S. 168. 1040 Sabljar, V. Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije. Zagreb, 1866. str. 315

214

215

Na otoku Poel na Baltičkom moru se spominjala provincija Pole 1163 1042 zemlja terra Pole, a 1210. otok Pole koji su imali Slaveni - (a Slaviš 1043 1044 hactenus inhabitata). Pole je identično s Pole na Usedomu. Prema 1045 Miklošiču radi se o riječi polje. U općini Jastrebarsko je srodno ime mjesta Poljanica Okićka. 1866. se to mjesto zvalo samo Poljanica bez dodatka Okićka, a imalo je 4 kuće i 106 stanovnika.

aquarum dicitur"). Prema korijenu ovoga imena ima mnogo imena mjesta, ne samo u Njemačkoj nego i u Poljskoj i Ukrajini, kao Rostoka, u Češkoj kao Rostoky u Hrvatskoj u općini Jastrebarsko Rastoki. Ovo 1055 mjesto Rastoki je 1866. imalo 10 kuća i 79 stanovnika. Kod Gospića postoji mjesto Rastoka. Kod Bijelog Polja u Crnoj Gori postoji isto mjesto Rastoka, a R. Rotković spominje kod Nikšića Rastok i 1056 Rastoci. Za R. Rotkovića je to ime mjesta dokaz da je bila seoba iz Polablja u Crnu Goru. To se mjesto međutim spominje u Poljskoj, Ukrajini, Češkoj i u Hrvatskoj, pa je teško na temelju toga imena mjesta odrediti pravac kako je išla seoba i gdje je započela.

1054

Poljanica Okićka 1041

;

Prodin Dol Polapska riječ prody znači prednji. To znači da u imenu jastrebarskog mjesta Prodin Dol treba govoriti od prednjem Dolu. U nazivu mjesta Prodin dol se vidi očiti polapski utjecaj. 1866. se to ime pisalao kao 1046 Prodindol, a imalo je 16 kuća i 230 stanovnika. Ovo nam mjestu može poslužiti kao siguran putokaz seobe iz Polablja u Hrvatsku.

Rastoki 1219. se spominje ime Roztoc,1047 a 1228. mjesto Rozstok.1048 Helmold spominje to ime 1171. kao Rozstoc.1049 Sakso Gramatik spominje to ime mjesta 1161. u obliku Rostock kao danas.10501189. se spominje u obliku Rotstoch1051 i Rotstoc.1052 Radi se o današnjem mjestu Rostocku, koji se naziva i alte Wendenburg - stara wendska utvrda.1053 Boguphal zove starim Rostokom oko 1250. mjesto gdje se voda rastače ("a dissolutione

1041

Hasse. Schleswig-Holstein-Lauenburgische Regesten..., 1,54. Or., 1042 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,86. 1043 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,187. 1044 Pommersches Urkundenbuch 1,165. 1045 Miklosich, F. X., S. 300. 1046 Sabljar, V., Miestopisni riečnik..., str. 341. 1047 Mecklenburgisches Urkundenbuch l, 246. 1048 Mecklenburgisches Urkundenbuch l, 229. 1049 Helmoldi presbsteri Bozoviensis Chronica Slavorum. II, 14. 1050 Saxo Grammaticus, Die ersten neun Bücher der dänischen Geschichte. Ausgabe H. Janzen. Berlin 1900. 1051 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,174. 1052 Mecklenburgisches Urkundenbuch 1,142. 1053 Jahrbücher des Vereins..., 9,18ff i 94,56.

Ovo nam onomastičko istraživanje pokazuje da neka imena mjesta jasno upućuju, na svoje paralele u Polablju, dok su druga općeslavenska koja nam teško mogu dokumentirti put seobe. Nakon ovog pregleda potrebno je dati sljedeće zaključke. Da bismo mogli koristiti neko ime mjesta kao putokaz seobe, mora se uzeti isti onaj oblik kakvi smo našli u području* od kojeg istražujemo put seobe. Mogli bismo misliti da napr. imena mjesta koja su nastala prema imenu biljke lana nisu naročito pouzdani putokazi seobe jer su raširana po čitavu slavenskom svijetu, a samo među južnim Slavenima ima 11 mjesta od kojih su u Hrvatskoj 3. Jedino u Hrvatskoj imamo oblik Lanišće kod Jastrebarskog, Lanišće kod Buzeta i Lanišće kod Labina. Ovaj oblik odgovara obliku u Polablju, dok se na drugim mjestima rabi kao Lanište slično kao u Češkoj ili Lanišče kao u Ukrajini. Prema ovim onomastičkim istraživanjima možemo sigurno zaključiti da se jedan dio Bijelih Hrvata doselio iz Polablja iz današnje njemačke provincije Mecklenburg u područje općine Jastrebarsko. Danas je općenito priznato u znanosti, da su imena mjesta svjedoci seobe. Tako su imena mjesta u Polablju, koja se podudaraju s imenima mjesta u Hrvatskoj, dokaz o seobi Hrvata iz Polablja u područja današnje Hrvatske. Neka se imena mjesta osim u Provinciji Mecklenbug spominju i preko rijeke Visle u prednjoj Pomeraniji, ali su ona u manjem broju. Naravno da bi trebalo istraživati i daljnje općine u Hrvatskoj, ali to zahtijeva mnogo truda. No već ovaj mali uvid pokazuje da je bilo preseljavanja iz Polablja 1054

Boguphali Chronicon Poloniae. Monumenta Poloniae historica. B. 2, Lemberg 1872, 481. Isto, Sabljar, str. 352. 1056 Rotoković, R. Odakle su došli preci Crnogoraca, str. 136. 1055

216

u područja današnje Hrvatske, pa nam je to ujedno odgovor na pitanje odakle su došli Bijeli Hrvati u Panoniju i Dalmaciju. Time smo zadovoljili one koji govore o doseljenju Hrvata, jer se stvarno jedan dio njih vraća iz Polablja iza Bavarske u 600. godini, a drugi u franačko-avarskom ratu 791.-799. To znači da moramo priznati autohtonost, ali i dolazak, odnosno povratak Hrvata, koji su se razbježali pod pritiskom Kelta u III. st. pr. Kr., a kasnije pod pritiskom Rimljana iz Panonije i Dalmacije na sjever, da bi se u VI. i VII. st. vraćali natrag.

217

Zaključak Pradomovina Slavena je jedna od najviše obrađivanih tema, jedna od vrlo teških tema i tema koja je najviše stajala pod različitim ideološkim utjecajima pa se taj utjecaj vidi djelomično i danas. Zbog toga se bilo vrlo teško odlučiti na obradu ove teme. Nakon što smo dali pregled svih teorija o pradomovini Slavena, postavilo se pitanje odakle treba započeti. Jedni su mislili da je pradomovina Slavena u Aziji, drugi u istočnoj Europi, treći u zapadnoj a četvrti u jugoistočnoj Europi. Nakon mnogo istraživanja i razmišljanja došli smo do zaključka da se ne može početi ni od istoka ni zapada ni juga, nego od Troje. Azijska hipoteza polazi uglavnom od stanovišta da su Slaveni nakon potopa došli u Europu. Ta se hipoteza ne temelji ni na kakvim dokazima, nego samo na tvrdnjama i pretpostavkama, pa znanstveno nije prihvaćena. Zastupnici istočne teorije u Europi su polazili od navoda Veneta na donjem toku rijeke Visle, gdje ih spominju Plinije, Tacit i Ptolomej u 1. st. po. Kr. Od donje Visle se pomicala pradomovina Slavena sve više prema istoku u današnju zapadnu Rusiju. Ta je teorija dobila naročitu rusku podršku nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, a pogotovo nakon 1945. kada je čitav slavenski svijet bio pod utjecajem ideološkog sistema iz Rusije, pa se i pradomovinu Slavena stavljalo u Rusiju. To je bila zapravo službena doktrina svih komunističkih zemalja i njihovih akademija nauka, pa je istraživanje o pradomovini Slavena doživjelo potpunu stagnaciju. Nažalost se ta zabluda zadržala do danas, a ne temelji ni na kakvim dokazima nego samo na tvrdnjama. Zapadna teorija je isto polazila od tvrdjni da je pradomovina Slavena na donjem toku rijeke Visle, ali se ta granica pomicala sve do rijeke Labe i u područja današnje jugoistočne Njemačke, gdje je bila pronađena kultura žarnih polja u Lužicama. Oni znanstvenici koji su mislili da tu ne može biti pradomovina SJavena izmislili su teoriju da su nositelji ove kulture žarnih polja bili Iliri. Činjenica je da je kultura žarnih polja starija na srednjem Podunavlju pa njihovi nositelji nisu nikada bili Iliri nego samo Veneti,

218

219

odnosno Panoni. Zbog toga se zapadna hipoteza o pradomovini Slavena mora zabaciti.

danas Vannes. 56. pr. Kr. ih je pokorio Cezar i nazvao njihovu provinciju Galija Lugdunenzis.

Južnu teoriju je zastupalo najviše znanstvenika, ali ni oni nisu temeljili svoje spoznaje na multidisciplinarnim istraživanjima. Bilo je doduše lingvista koji su pokušali s lingvističke strane dokazivati pradomovinu Slavena, ali im je pošlo za rukom dokazati samo neke indicije o prisustvu Slavena za vrijeme Rimljana u provincijama Dalmacije i Panonije. Neki su uzimali kao glavni izvor dokaza za pradomovinu Slavena u srednjem Podunavlju rusku kroniku Ijetopisca Nestora Повесљ временних лет koja kaže da su se Slaveni nakon mnogo vremena doselili na Dunav: "По МНОЗЛХБ же времнншх слли cyrb словлни по Дунаеви". Iz toga navoda se može zaključiti da su prije Podunavlja bili negdje drugdje. Zato se Nestorova kronika ne može uzeti kao pouzdani izvor za pradomovinu Slavena. Neki su autori mislili da je seoba Slavena s juga na sjever nastala pod utjecajem biblije, a to su bili naročito autori, koji su zastupali azijsku teoriju o pradomovini Slavena. Nestora potvrđuje i gotski pisac Jordanes, koji govori o Venetima u Panoniji i na rijeci Visli.

Veneti koji se spominju u 1. st. po. Kr. u Gdanskom zaljevu kao Venedi (sinus Venedicus) i na gornjoj Visli, koje su oko 150. po. Kr. podvrgli istočni Goti, su najmlađi Slaveni koji su mogli doći pod pritiskom Kelta iz Panonije već u 3. st. pr. Kr. a kasnije pod pritiskom Rimljana između 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr.

Nakon ovih teorija o pradomovini Slavena trebalo je krenuti na dokazni postupak koji se temelji na povijesnim, arheološkim, antropološkim i mitološkim dokazima. Iz povijesnog stanovišta je uopće krivo postaviti pitanje jesu li Slaveni došli iz Azije, iz istočne, zapadne ili južne Europe, nego je bitno pitanje odakle su Slaveni došli u Troju i Trojanski rat 1174.-l 184. pr. Kr. Slaveni se u to vrijeme nazivaju još Veneti i Panoni. Homer govori u Ilijadi o Panonima i Venetima u Troji, a to znači da su Panoni, koji su sinonim za Venete mogli doći samo iz antičke Panonije koja se prostirala od Dunava do Vardara i Dunava do Jadrana. Zbog izgubljenog Trojanskog rata bila je sramota vratiti se praznih ruku kući u svoju domovinu Panoniju, pa jedan dio njih odlazi s Antenorom u Italiju na rijeku Pad. Tu su bili kod provala Kelta na strani Rimljana. 49. pr. Kr. im je Cezar dao rimsko građanstvo. Drugi dio Veneta odlazi na poluotok Hilis u Dalmaciju između današnjeg Zadra i Splita. Tu su poznata njihova žrtvovanja Diomedu koji se borio na njihovoj strani u Troji. Žrtvovali su bijelog konja. Treći dio Veneta odlazi u Francusku na rijeku Loire u današnju provinciju Bretanju s glavnim gradom Darioritum,

Zagrebački arheolog Željko Tomičić govori o autohtonim plemenima Panona, a to potvrđuje i Dio Kasije kad govori o panonskim urođenicima. Njemački historičar Ludwig Schlözer je još u XVII. st. tvrdio da su Rimljani znali Slavene u Panoniji ali ih nisu zvali Slavenima nego Panonima. Bilo je znanstvenika koji su osporavali činjenicu da su Veneti i Panoni bili Slaveni. No to nam dokazuje Vita st. Kolumbani koja kaže da su se Veneti nazivali Slaveni. To potvrđuju i Jordanes i Fredegar. Fredegar koji kažu da su se Veneti nazivali Wendi. Za Wende znamo da su bili Slaveni. Prema tome su i Veneti bili Slaveni. Da su Veneti bili Slaveni, priznali su i mnogi drugi autori i zanstvenici. Armenska Geografija iz V. st. po. Kr. Mojsija iz Karina (na izvoru rijeke Eufrat u antičkoj Armeniji) govori o najstarijem narodu u jugoistočnoj Europi, a to su bili Tračani, a pod Tračanima navodi 25 plemena Slavena. Taj kontinuitet potvrđuje Homer u Ilijadi kad govori o zemlji Eneta, odnosno Veneta, a ti su Veneti došli iz Trakije, odnosno srednjeg Podunavlja, jer su i Tračani bili u trojanskom ratu. Venete spominju u srednjem Podunavlju i Herodot i Strabon. Najveći historijski dokaz za pradomovinu Slavena u jugoistočnoj Europi je bez sumnje Plinijev navod da su Germani dovozili jantar do Dunava do Karnuntuma, današnjeg mjesta Petronell na Dunavu kod Beča odakle su ga preuzimali Veneti, koji su obitavli u obližnjoj Panoniji i na Jadranskom moru. "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". (Plinius Secundus, Naturalis historiae 37,43.). Nigdje se tako lijepo ne povezuju povijesni i arheološki dokazi kao u navodima kulture jantara i Veneta u Panoniji i na Jadranskom moru kao nositeljima te kulture, a arheološki dokazi o kulturi jantara idu unatrag u

220

221

paleolitik i neolitik naročito su intenzivni u brončano doba od 2.500. do 800. pr. Kr.

kod Zagreba, Veleškovec kod Zlatar Bistrice, Velesovo u Sloveniji, Velesnica u Srbiji, Velestovo kod Cetinja u Crnoj Gori, te Velestovo i Veles u Makedoniji. Prema slavenskom bogu Verovitu mogli bismo povezati ime mjesta Virovitice. Naravno da je ovo područje još vrlo malo istraženo, ali nam je L. Steindorff na ovaj način približio povijest i pokazao vrijednost mitoloških dokaza za pradomovinu Slavena.1057

Daljnji arheološki dokaz za pradomovinu Slavena u jugoistočnoj Europi je kultura sojenica, koja potječe iz mlađeg kamenog doba između 6000. do 2500. godine pr. Kr., a nosioci ove kluture su bili Veneti. Ovdje se povezuju arheološki s lingvističkim dokazima, jer gdje god se u prethistorijsko vrijeme pojavljuju sojenice, u historijsko vrijeme se ta područja nazivaju imenima Veneta. Treći arheološki dokaz pradomovine Slavena u jugoistočnoj Europi je kultura žarnih polja iz brončanog doba, a nosioci te kulture su bili Slaveni. Kulturu žarnih polja je najbolje okarakterizirao jedan od najprominentnijih zastupnika autohtonosti Slavena u srednjem Podunavlju, odnosno u jugoistočnoj Europi, a to je bio pariški antropolog Sigismund Zaborowski. On je tvrdio da su se Slaveni oblikovali kao narod u dunavskim zemljama. Rani Slaveni su pripadali arheološkom tipu koji se odnosio na Kelte i južne Venete a u historijsko vrijeme na južne Slavene. Arheološki tip dunavskog područja se pomiješao po južnoj Europi. Slavenska je pradomovina bila u prostranstvu između rijeke Dunava i Jadranskog mora. Odavde su se Slaveni raseljavali u Karpate gdje su nosili sa sobom kulturu žarnih polja i uporabu kovina. Ovi su Praslaveni krenuli s juga između VIII. i IV. st. pr. Kr. Kao četvrta grupa dokaza o pradomovini Slavena uzima se novootkriveni fenomen kontinuiteta stanovništva na srednjem Podunavlju o čemu svjedoči antropologija i arheologija. Teoriju kontinuiteta stanovništva zastupa naročito Ivan Mužić iz Splita. Ta teorija koja se uglavnom temelji na prethistorijskim znanostima ne može sama po sebi riješiti pitanje o kojem se stanovništvu radi. Zato se moraju uzeti i povijesni dokazi koji govore o najstarijem stanovništvu u jugoistočnoj Europi Veneta i Panona. U petu grupu dokaza o pradomovini Slavena u srednjem Podunavlju spadaju mitološki dokazi koji se vrlo lijepo odrazuju u imenima planina i imenima mjesta. Otkiriće ovoga fenomena bismo mogli pripisati njemačkom povjesničaru Ludwigu Steindorffu. On nalazi u blizini Splita brijeg Perun, prema imenu slavenskog poganskog boga Peruna. Ime Peruna protivnika Velesa ima odjeka u imenima poluotoka Velesa kod Novog Vinodolskog. Tu bismo mogli navesti i toponime kao Veleševec

Možda bi se metoda povezivanja imena mjesta mogla primijeniti i u lingvistici u pitanju najstarijeg slavenskog jezika. Imena mjesta Bilazora na gornjem Vardaru, gdje su bili Veneti, te ime mjesta Dide kod Cetinja u Crnoj Gori te Dide u području rijeke Pada gdje su isto bili Veneti upućuju da je najstariji govor Veneta odnosno Slavena bio ikavica. Tragovi ovoga govora se pomiču prema sjeveru, pa nalazimo kod Livna mjesto Bilo Polje u Češkoj Bila Voda a onda u području istočnih Prusa i Latvije na rijeci Wendi, gdje su isto bili Veneti, imamo tragove ikavskog govora u riječima migla (magla), štiklo (staklo) i slično. Odavde se širi ovaj govor i u Polablje, gdje nalazimo Bili Grad (današnji Dorf Mecklenburg), rijeku Bille koja se prije nazivala Bila Voda. Svi ovi dokazi od arheoloških, kao kultura jantara, kultura sojenica i kultura žarnih polja, čiji su nositelji bili Veneti odnosno Slaveni, preko kontinuiteta stanovništva i mitologije do historijskih dokaza, gdje Homer govori o Panonima-Venetima u Troji, Herodot o Venetima u Iliriji do Dunava, Strabon na rijeci Dravi, a Plinije u Panoniji i na Jadranskom moru potvrđuju da je pradomovina Slavena bila u jugoistočnoj Europi. Nauka o autohtonosti Slavena u srednjem Podunavlju ne želi omalovažavati one autore koji govore o dolasku južnih Slavena sa sjevera ili istoka, nego želi uputiti na činjenicu da se taj dolazak ima shvatiti kao povratak. Autohtoni Slaveni na srednjem Podunavlju doživljavaju tri raseljavanja. Prvo raseljavnje nastaje kad iz srednjeg Podunavlja idu u rat u Troju a nakon izgubljenog rata ide jedan dio u Italiju na rijeku Pad, drugi u Galiju u današnju Bretanju u Francuskoj, a treći u Dalmaciju na poluotok Hilis između Zadra i Splita. Drugo raseljavanje nastaje nakon provale Kelta u III. st. pr. Kr. u Panoniju, kad jedan dio ostaje u Panoniji, a drugi bježi prema sjeveru. Treći raseljavanje nastaje kad Rimljani provaljuju i osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Jedan dio bježi u Karpate, a drugi idu dalje sve do Baltika. Istom u VI. st. počinju seobe na zapad, a ' Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. München 2001.

222

odavde na jug. To znači da su ova istraživanja pokazala da se mora govoriti o putu južnih Slavena prema sjeveru, ali i o njihovu povratku na jug i da oni autori koji govore o dolasku Slavena u VI. st. u jugoistočnu Europu imaju potpuno pravo, ali se to doseljenje mora nazvati povratkom. Na kraju treba spomenuti da je ilirologija u znanosti južnih Slavena zauzimala mnogo veći prostor nego joj je to trebalo pripasti, jer je ipak trebalo staviti u prvi plan venetologiju, a ona se nije upoće naučavala. Zato bi venetologija u 3. mileniju trebala dobiti veći znanstveni prostor kako bi se radilo na daljnjim dokazima da su Veneti i Panoni bili praslavenski narod i da je jugoistočna Europa pradomovina slavenskih naroda.

223

Zusammenfassung Die Urheimat der Slaven ist eines der meist behandelten Themen und ein Thema das am meisten unter den verschiedenen ideologischen Einflüssen stand. Deswegen war es sehr schwierig, eine Entscheidung zu treffen, dieses Thema zu behandeln. Zunächst wurde eine Übersicht aller bisherigen Theorien über die Urheimat der Slaven dargestellt und zwar die asiatische und europäische, die sich in die osteuropäische, westeuropäische und südosteuropäische Theorie gliedert. Die asiatische Hypothese über die Urheimat der Slaven geht vom Standpunkt aus, dass die Slaven nach der Sindflut nach Europa gekommen sind. Diese Hypothese gründet auf keine Beweise, sondern auf Behauptungen und Vorstellungen, deswegen wurde sie wissenschaflich abgelehnt. Die Vertreter der osteuropäischen Theorie gingen von den Angaben der Veneter am Unterlauf der Weichsel aus, wo Plinius, Tacitus und Ptolomäus von den Venetern sprechen. Die Grenze am Unterlauf der Weichsel wurde immer mehr nach Osten in Westrussland verschoben, so kam es zur östlichen Theorie der Urheimat der Slaven. Diese Theorie bekam grosse Unterstützung in Russland nach der Oktoberrevolution 1917 und besonders nach 1945 als die ganze slavische Welt unter dem russischen ideologischen Einfluss stand. Deswegen wurde auch die Urheimat der Slaven nach Russland verlegt. Das war die amtliche Doktrin aller kommunistischen Länder und ihrer nationalen Akademien. Unter diesem bolschevistischen Irrtum hat die Forschung über die Urheimat der Slaven einen völligen Stillstand erreicht, der leider bis heute herrscht, obwohl diese Theorie nur auf Behauptungen und Vorstellungen beruht. Irgendwelche Beweise, dass die Urheimat der Slaven in Russland war, gibt es nicht. Die westeuropäische Theorie über die Urheimat der Slaven ist ebenfalls vom Unterlauf der Weichsel ausgegangen, hat aber die Grenze nach Westen bis zur Elbe und der heutigen ostdeutschen Gebiete verschoben, wo in der Lausitz die Urnenfelderkultur entdecket wurde, deren Träger die Slaven waren. Gegen diese Theorie ist eine Gruppe von Wissenschaftlern aufgetreten mit der Behauptung, die Träger der

224

225

Urnenfelderkultur waren die Illyrer. Es ist jedoch eine Tatsache, dass die Urnenfelderkultur an der mittleren Donau älter ist und dass die Träger dieser Kultur nie Illyrer sondern Veneter oder Panonen bzw. die Slaven waren. Aus diesem Grunde muss die westliche Hypothese von der Urheimat der Slaven abgelehnt werden.

Wegen dem verlorenen Krieg war es eine Schande mit leeren Händen nach Hause nach Pannonien zurückzukehren. Deswegen ging ein Teil der Veneter mit dem Antenor nach Italien in die Poebene, der zweite Teil auf die Halbinsel Hillys nach Dalmatien zwischen Split und Zadar. Hier haben sie dem Diomed, der auf ihrer Seite in Troja war das weisse Pferd geopfert. Der dritte Teil der Veneter ging nach Frankreich an den Fluss Loire in die heutige Provinz Bretagne mit der Hauptstadt Darioritum, heute Vannes. 56. v. Chr. unterwarf sie Cezar und nannte ihre Provinz Galia Lugdunensis.

Die südosteuropäische Theorie haben die meisten Autoren vertreten, haben jedoch nicht die multidisziplinären Untersuchungen angewandt. Es gab zwar einige Linguisten, die die Versuche unternahmen, linguistisch die südliche Urheimat der Slaven zu beweisen, sie konnten jedoch nur einige Beweise über die Anwesenheit der Slaven in den Provinzen Dalmatien und Pannonien nachweisen. Andere Autoren haben als Hauptquelle der Urheimat der Slaven an der mittleren Donau die russische Chronik Povest vremennych let - Повесњ временних лет - zu Rate gezogen. Diese Chronik sagt nämlich, dass sich die Slaven nach vielen Jahren an der Donau niederliessen: "По МНОЗЛХБ же времлнлх слли cyrb словлни по Дунаеви". Da uns vor den Slaven kein anderes Volk an der Donau bekannt ist, müssen wir davon ausgehen, dass die Slaven die ältesten Anwohner der Donau sind. Die Chronik von Nestor wird auch von Jordanes bestätigt, der von den Slaven in Pannonien und an der Weichsel spricht. Diese Angaben decken sich mit den genannten Angaben bei Plinius, Tacitus und Ptolomäus, die von den Slaven an der unteren Weichsel sprechen, aber Plinius auch in Pannonien und am Adriatischen Meer. Alle diese Angaben wurden zuwenig von der Archäologie, Anthropologie, Mythologie und anderen hilfshistorischen Wissenschaften erhellt, deswegen bedarf auch die südliche Theorie weiterer wissenschaftlichen Forschungen. Alle diese Theorien haben uns keine zufriedenstellende Antwort gegeben, deswegen mussten wir neue Wege suchen. Nach unserer Auffassung ist es überhaupt falsch von der Frage auszugehen, ob die Urheimat der Slaven in Asien, in Ost-, West,- oder Südostosteuropa war. Wesentlich ist die Frage, woher die Slaven nach Troja und in den Trojanischen Krieg (1174.-1184. v. Chr.) gekommen sind. Troja ist der Ausgangspunkt. Die Slaven werden zu dieser Zeit Veneti und Pannoni genannt. Homer spricht in der Ilias von Pannonen und Veneten in Troja. Diese Begriffe sind jedoch Synonyme unter welchen sich die Slaven verbergen. Das bedeutet, dass die Slaven nach Troja aus Südosteuropa, aus Pannonien gekommen sind.

Die Veneter, die im 1. Jh. n. Chr. von Plinius, Tacitus und Ptolomäus an der Ostseeküste - sinus Veneticus - an der unteren Weichsel erwähnt werden, sind die jüngsten Slaven. Wir haben keine Beweise, dass sie mit den trojanischen Venetern in unmittelbaren Beziehungen standen. Sie konnten unter dem Druck der Kelten aus Pannonien im 3. Jh. v. Chr, und später unter dem römischen Druck im 1. Jh. n. Chr. nach Norden verdrängt werden. Deswegen können die Angaben von Plinius, Tacitus und Ptolomäus über die Veneter an der unteren Weichsel weder als älteste Benennung der Veneter gelten, noch als Urheimat der Slaven angenommen werden wie dies die östlichen Vertreter der Urheimat der Slaven vertreten. Die Urheimat der Slaven kann nur an der Donau in Südosteuropa gesucht werden. Der Zagreber Archäologe Željko Tomičić spricht über die bodenständigen Stämme der Panonen. Dies bestätigt auch Dio Cassius wenn er über die pannonischen Urbewohner spricht. Der deutsche Historiker Ludwig Schlözer behauptete noch im XVII. Jh. dass die Römer die Slaven in Pannoninen kannten, nannten sie jedoch nicht Slaven sondern Pannoni. Es gab Autoren, die die Tatsache verdrängten, die Veneter und Panonnen seien die Slaven. Dies beweist die vita st. Columbani, die besagt, dass die Veneter Slaven waren. Dies bestätigt auch Jordanes und Fredegar. Fredegar sagt, dass die Veneter auch Wenden genannt wurden. Für die Wenden wissen wir, dass es sich um Slaven handelt. Deswegen sind die Veneter Slaven. Dies wird übrigens von einer Reihe hervorragender Wissenschaftler anerkannt.

226

227

Armänische Geografie aus dem V. Jh. n. Chr. des Moses Chorenaci, oder Moses aus Karin (Karin an der Quelle von Euphrat im antiken Armänien) spricht über das älteste Volk in Südosteuropa der Thraker und unter den Thraker 25 Stämme der Slaven. Diese Kontinuität stammt von Homer der in Ilias vom Land der Eneter bzw. der Veneter spricht. Diese Veneter sind aus Thrakien bzw. aus Panonnien gekommen und werden auch als Pannoni genannt. Von den Venetern an der mittleren Donau in Pannonien sprechen später Herodot, Strabo und Plinius.

Christi bekannt ist. Das heisst, dass sowohl die östliche als auch die westliche Theorie über die Urheimat der Slaven abgelehnt werden muss, da sie nicht begründet ist.

Der grösste historische Beweis über die Urheimat der Slaven in Südosteuroapa ist ohne Zweifel die Angabe Plinius, dass die Veneter in Pannonien und am Adriatischen Meer gewohnt haben. "Adfertur a Germanis in Pannoniam maxime provinciam, et inde Veneti primum, quos Enetos Graeci vocaverunt, famam rei fecere proximique Pannoniae et agentes circa märe Hadriaticum". (Plinius Secundus, Naturalis historiae 37,43.). Diese historischen Beweise über die Urheimat der Slaven in Pannonien und an der Adria unterstützen besonders die archäologischen Beweise der Pfahlbaukultur, Bernsteinkultur und Urnenfelderkultur, deren Träger die Slaven waren. Die archäologischen Beweise Pfahlbaukultur und der Bernsteinkultur greifen zurück in das Paleolitikum und Neolitikum, die Urnenfelderkultur besonders intensiv in die Bronzezeit von 2.500. bis 800. v. Chr. Die Pfahlbaukultur stammt schon aus der Jungsteinzeit Neolitikum von 6000. bis 2500. v. Chr. Die Träger dieser Kultur waren in der historischen Zeit die Veneter. Daraus kann man schliessen, dass sie auch in prähistorischer Zeit die Träger dieser Kultur waren. Hier verbinden sich archäologische und linguistische Beweise ineinander. Überall wo in der prähistorischen Zeit die Pfahlbaukultur erscheint, erscheinen in der historischen Zeit die Veneter. Der zweite archäologische Beweis für die Urheimat der Slaven an der Donau ist die Bernstein kultu r, deren Träger neben den Germanen im Norden, die Veneter bzw. die Slaven im Süden waren. Das hat schon Plinius, wie oben erwähnt, bewiesen. Die älteste Beziehung der Germanen und Slaven stammt also aus der Donau und nicht aus der Weichsel oder Lausitz, da die Bernsteinkultur schon 5.000 Jahre vor

Der dritte archäologische Beweis für die Urheimat der Slaven im Südosten Europas ist die Urnenfelderkultur aus der Bronzezeit. Die Träger dieser Kultur waren ebenfalls die Slaven. Die Urnenfelderkultur hat zutreffend der prominenteste Vertreter der Bodenständigkeit der Slaven in Südosten Europas der Pariser Anthropologe Sigismund Zaborowski vertreten. Er hat gesagt, dass sich die Slaven in den Donauländern gebildet haben. Die frühen Slaven gehörten zu dem athropologischen Typus, zu dem die Kelten und südlichen Veneter und in der historischen Zeit die südlichen Slaven gehörten. Der anthropologische Typ des Donaugebietes vermischte sich im Süden Europas. Die slavische Urheimat war in den Gebieten zwischen der Donau und dem Adriatischen Meer. Von hier aus siedelten die Slaven in die Karpaten um, wohin sie ihre Urnenfelderkultur und die Metallbenutzung mitgebracht haben. Die älteste Urnenfelderkultur befand sich an dem Fluss Bosna in Glasinac. Die Urnenfelderkultur beweist auch, dass die Urheimat der Slaven nicht an der Weichsel oder Lausitz sondern in Südosteuropa an den Donazuflüssen war. Afs vierter Beweis für die Urheimat der Slaven in Südosteuropa wurde das neuentdeckte Phänomen der Kontinuität der Bevölkerung an der mittleren Donau angesehen. Dies bezeugen Archäologie und Anthropologie. Die Theorie der Kontinuität der Bevölkerung an der mittleren Donau vertritt besonders Ivan Mužić aus Split. Diese Theorie, die im wesentlichen mit prähistorischen Wissenschaften begründet wird, kann die Frage von welcher Bevölkerung hier die Rede ist, nicht beantworten. Es müssen also die historischen Gründe zu Rate gezogen werden, die von der ältesten Bevölkerung im Südosten Europas von Venetern und Pannonen sprechen. Deswegen kann diese Theorie als Beweis für die Urheimat der Slaven am Zusammenfluss der Donau nur in Zusammenhang mit den historischen Gründen zu Rate gezogen werden. Zu der fünften Gruppe der Beweise über die Urheimat der Slaven im mittleren Donauzusammenfluss, sind die mythologischen Beweise, die besonders in der Oronimik und Toponimik bis heute sichtbar sind. Die Entdeckung dieses Phänomens könnte man dem deutschen Historiker

228

229

Ludwig Steindorff zuschreiben. Er findet in der Nähe von Split den Namen des Berges Perun nach dem Namen des slavischen mythologischen Gottes Perun. Der Gegner von Perun ist Veles. Diesen Namen finden wir im Namen der Halbinsel Veles bei Novi Vinodolski. Hier könnte man auch andere Ortsnamen hinzuzählen wie Velesevec bei Zagreb, Veleskovec bei Zlatar Bistrica, Velesovo in Slovenien, Velesnica in Serbien, Velestovo bei Cetinje in Monte Negro, und Velestovo und Veles in Mazedonien. Mit dem slavischen Gott Verovitus kann man den Namen der Stadt Virovitica verbinden. Natürlich ist dieses Gebiet wenig erfoscht. L. Steindorff hat uns aber die Geschichte näher gebracht und die mythologischen Beweise für die Urheimat der Slaven hervorgehoben.1058

Die Lehre von der Urheimat der Slaven im Südosten Europas will keineswegs diejenigen Autoren beiseite schieben, die von dem Kommen der Südslaven aus Osten oder Westen im 6. oder 7. Jh. sprechen. Davon sprechen auch die griechischen und lateinischen Quellen. Diese neuen Ankömmlinge sind keine Neoslaven, sondern diejenigen Slaven, die von den Kelten und Römern aus dem Süden verdrängt wurden und jetzt im 6. und 7. Jh. zurückkehren.

Linguistische Beweise für die Urheimat der Slaven und die ältesten slavischen Sprache aufgrund der Ortsnamen wurden bis jetzt nicht besonders verwertet. Der Ortsname Bylazora am oberen Vardar, wo die Veneter waren, sowie der Orstname Dide bei Cetinje in Monte Negro und Dide in der Poebene, wo ebenfalls die Veneter waren, weisen auf die älteste slavische Mundart des Ikavischen. Die Spuren dieser Mundart gehen von Süden nach Norden. So finden wir bei Livno den Ort Bilo Polje, in Tschechien Bila Voda, mehrere Ortschaften Bila; Bila Briza, Bila Hajovna, Bila Hlina, Bila Hurka, Bila Lhota, Bila Skala, Bila Studne, Bila Tremešna, Bile Podoly, Bile Policany und andere. Im Gebiet der Preussen in Lettland an der Wenda, wo ebenfalls die Veneter waren, sind die Spuren des Ikavischen geblieben. So die Worte migla (Nebel), štiklo (Glas) und ähnliches. Von hieraus verbreitet sich diese Mundart an die Elbe, wo man den Ort Bili Grad (heutiges Dorf Mecklenburg), den Fluss Bille, die früher Bila Voda hiess, findet. Alle diese Beweise von den archäologischen, wie die Bernsteinkultur. Pfahlbaukultur und Urnenfelderkultur, deren Träger die Veneter bzw. die Slaven waren, die Kontinuität der Bevölkerung, Mythologie und die historischen Beweise, wo Homer von den Venetern und Pannonen in Troja, Herodot über die Veneter in Illyrien, Strabo an der Dräu und Plinius in Pannonien und um Adriatischen Meer sprechen, bestätigen, dass die Urheimat der Slaven in Südosteuropa war.

1058

Steindorff, L., Kroatien vom Mittelalter bis zur Gegenwart. München 2001.

Am Ende muss betont werden, dass ein Umdenkprozess bezüglich der Illyrer eintreten muss, da die älteste Bevölkerung in Pannonien und der Adria nicht die Illyrer, sonderen Pannonen und Veneter waren. Deswegen sollte im 3. Millenium nicht die Illyrologie, sondern die Venetologie an der ersten Stelle stehen und an weiteren Beweisen geforscht werden, dass die Veneter und die Pannonen bzw. die Slaven die älteste Bevölkerung Südosteuropas sind.

231

230

Prilog Napomene o Ilirima Kad govorimo o Ilirima, susrećemo se neminovno s nekoliko pitanja koja su se različito rješavala. Tu spada shvaćanje Ilira kao jednog jedinstvenog etnosa, dok su drugi smatrali da se pod imenom Ilira sakriva samo geografski naziv područja jugoistočne Europe, pod kojim su bili različiti etniteti. Kod prvog mišljenja o jedinstvnom etnosu Ilira neki su znanstvenici govorili o području današnje Albanije kao području pravih Ilira, što se izgleda mora prihvatiti. Veliki nedostatak u istraživanju Ilira je bio u tome što su se Panoni, odnosno Veneti kao najstariji narodi jugoistočne Europe zanemarivali, a na njihovo mjesto su se stavljali Iliri kao najstariji narod, što je očito neispravno. Na mogućnost da su se pod Ilirima nalazili različiti etniteti govori činjenica najnovijih istraživanja koja su pod Tračanima dokazala 25 plemena Slavena. Ovakav se slučaj može još danas naći u nekim zemljama gdje ime zemlje ne uključuje samo po sebi i ime naroda koji se pod njom nalazi, pa se čini da je to slučaj i s Tračanima i s Ilirima. S obzirom na pitanje podrijetla Ilira, ni tu nije bilo sloge. Hrvatski humanist Vinko Pribojević iz XVI. st. bavio se pitanjem podrijetla Ilira te se osvrće na Apijana, ali ga iskrivljava. On kaže da je Apijan rekao da je "Ilir imao sinove Ahileja, Autarija, Dardana, Meda, Taulanta i Pereba, od kojih potekoše Panonije, Skordisk i Tribal".1059 Kod Apijana nema ovog dodatka "od kojih potekoše Panonije, Skordisk i Tribal". Pribojević nastavlja dalje: "Imao je i kćeri Partu, Daortu i Daseru. Od te njegove djece potekoše velika i silno ratoborna ilirska plemena: „Ahileji, Autariji, Dardanci, Međani, Taulanti, Perebi, Panoniji, Skordisci, Tribali, Parteni, Darsiji i Dasareti".1060 Apian navodi doduše ilirska plemena kaja su nastala od Ilirove djece, ali tu nabraja samo 9 plemena. "Taulanciji, Perhaibi, Enheleji, Autariensi, Dardani, Maidi, Parti, Dasareti i Darsi".1061 1059 1:60 1K1

Vinko Pribojević. O podrijetlu i slavi Slavena. Izd. Kurelac M., Zagreb 1997., str. 139 Isto, Vinko Pribojević, str. 139. Appian von Alexandria. Römische Geschichte. Ausgabe: P. Wirth u. W. Gessel. Stuttgart 1987. IL 1-7.

Pribojević navodi 12 plemena, jer dodaje Panone, Skordiske i Tribale, za koje Apijan nije nikada navodio da bi bili ilirskog podrijetla. Neka plemena Pribojević poptpuno iskrivljuje: Perhaibe u Perebe, Enheleje u Ahileje, a Maide u Mede. Nadalje citira Apijana "da je Iliru bio otac Polifem, majka Galateja a braća Kelt i Gal od kojih iziđoše Kelti i Gali". Tako Apijan nije rekao. Dok Pribojević navodi da su Polifem i Galateja imali dva sina Kelta i Gala, Apijan navodi da su Polifem i Galacija imali tri sina Kelta, Ilira i Gala i da su od njih nastali Kelti, Iliri i Gali, ali Apijan jasno navodi da je ovo mit i da on u to ne vjeruje, a to Pribojević nije naveo. Da je to mit dokazuje i činjenica da se ovdje govori o Keltima i Galima, a to je isti narod. Već je Tacit rekao da se Kelti na svojem jeziku nazivaju Kelti, a na našem, tj. latinskom Gali.1062 Ova nam usporedba pokazuje da se Pribojevića ne smije razumjeti u doslovnom smislu, jer je on iskrivljavao izvore i dodavao proizvoljno svoje navode. Nesumnjiva je činjenica, da se u antičkoj literaturi uz Ilire često spominju Panoni kao kod Homera, Herodota, Strabona i Plinija ali se to zanemarivalo. Nitko nije postavljao pitanje tko su bili Panoni. Činjenica je da ni grčki pisci nisu razlikovali Ilire od Panona, istom kod latinskih pisaca nailazimo na jasno razlikovanje. Najteže pitanje kod Ilira su njihove granice. Na teškoće određivanja irliskih granica uputio je već Mate Suić kad kaže: "Trnovito pitanje određivanja etničkih granica Ilira stoji pred brojnim i nemalim zaprekama i poteškoćama kad se radi o bilo kojoj granici, istočnoj, sjevernoj ili južnoj".1063 Mi nemamo namjeru ulazjti u općeniti prikaz ovog velikog područja kojim se bavi ilirologija, ali želimo naglasiti da je doduše trnovit put ako slijedimo općenite navode antičkih pisaca o etničkim granicama Ilira, ali ako istražujemo pojedina plemena koja su bila pod Ilirima prema njihovoj etničkoj pripadnosti, dolazimo do sasvim drugih rezultata. Kada govorimo o granicama Ilira nailazimo na veliko neznanje modernih a i antičkih pisaca koji ne razlikuju Panone i Ilire kao što to nisu

1062

1063

"qui ipsorum lingua Celtae, nostra Galli appellantur". Tacitus. De bello Gallico 1,1. Griechische und lateinisceh Quellen..., S. 86. Suić, M., Odabrani radovi, str. 67.

232

233

razlikovali ni Grci, pa su se u cijelu Panoniju i Norik stavljala ilirska plemena.

Gaj Svetonije Trankvil kaže da je rimski car Tiberije (14.-37.) podvrgnuo čitavi Ilirik koji se protezao od Italije, Norikuma, Tracije, Makedonije, Dunava i Jadranskog mora.1071

Bizantinski povijesnopisac Ivan Zonara (umro oko 1159.) kaže da se ime Ilirik u stara vremena rabilo za različita područja, a onda za unutrašnjost zemlje iznad Makedonije i na dio Trakije od gore Balkana (Haimos) i Rodopa u Bugarskoj sve do Alpa i rijeka In i Dunav te do Crnog mora, a na nekim je mjestima granica prelazila preko rijeke Dunava.1064 Pomponije Mela je na čitavu obalu Jadranskog mora sve do današnjeg Trsta stavio Ilire.1065 Plinije Stariji nam ne pomaže mnogo kod određivanja ilirskih granica jer ne razlikuje Ilirik od Panonije. On navodi da su Ilirik i Panonija graničili na istoku s rijekom Drinom, na zapadu s pustinjama gdje obitavaju Boji i Karni, na sjeveru s Dunavom, a na jugu s Jadranskim morem.1066 Na daljnjem mjestu govori o ilirskoj obali koja ima preko 1000 otoka.1067 Između Korčule, zvane i Melaina i Ilirika leži otok Mljet, poznat po mljetskim psićima koje spominje Kalimah.1068 U četvrtoj knjizi kaže Plinije da je Dunav oplahivao Ilirik i da se od tog mjesta nazivao Hister.1069 Ister se nazivao od utoka rijeke Save u Dunav do Crnog mora. Kad govori o duljini i širini Ilirika onda kaže da je širina Ilirika bila 325 milja, duljina od rijeke Raše do rijeke Drine 800 milja (oko 480 km), od rijeke Drine do Akrokeraunskih predgorja (gorja na granici između Albanije i Grčke) 175 milja po navodima Agripe, a čitavu obalu od Italije do Illyrika mjeri sa 1600 milja.1070 1064

Zonaras, loannes, G. Moravcsik: Bizantinoturcica 11958. Hadrian .. hoc es mare magno recessu litorum acceptum et vaste quidem in latitudienm patens, qua penetrat tarnen vastius, Illyricis usque Tergestum, cetera Gallicis Italicisque gentibus cingitur". Pomponius Mela II/54.-55. 1066 "niyrjcum/ Pannonia ab Oriente flumine Drino, ab occidente desertis, in quibus habitabant Boi et Carni, a septentrione flumine Danubio, a meridie mari Adriatico". Plinius C. Secundi. Naturalis Historiae. Lib. VI. Ausgabe K. Brodersen. Wissenscahftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1996. Demensuratio Provinciarum 18. 1067 "ц|угјсј ora mjiie amplius insulis frequentatur" Plinius, 3,151 TOS "corcyrg Melaena cognominata...inter quam et Illricum Melite, unde catulos Melitaeos appellari Callimachusauctorest".. Plinius, 3,152. 1069 "Illyricum adfluit Hister appellatus". Plinius, 4,79. 1070 "Illyrici latitudo qua maxima est CCCXXV p. colligit, longitudo a flumine Arsia ad flumen Drinium DXXX. a Drinio ad promunturium Acreceraunium CLXXV Agrippa prodidit, Universum autem sinum Itaiiae et Illyrici ambitu XVI (MDX)". Plinius HI/150. 1065

Grčki pisac Strabon razlikuje Ilire od Panona kad kaže da su područje od Siska do Dunava prema istoku i sjeveru imali Panoni. Segestika (Sisak) je glavni grad Panona, gdje se slijevaju više rijeka, koje su sve plovne. Prema njegovim navodima pripadaju plemenima Panona Breuci, Andizeti, Dicioni i Pirusti čiji je upravitelj bio Bato, te druga manja plemena do Dalmacije i gotovo do Ardijeja na jugu. Uz planine Jadranskog mora do Rizonskog poluotoka (Kotora) nalazi se ilirska obala između mora i panonskih naroda. Istrani su prvi na ilirskoj obali.1072 On naziva ilirskom obalom područje od Keraunskih gorja, tj. od gorja između današnje Albanije i Grčke do Japoda sa 6150. stadija.1073 To znači u današnjem geografskom poimanju da se granica Ilira protezala prema Strabonu od rijeke Vojuše i današnjeg grada Vlore u Albaniji do Šibenika. Na daljnjem mjestu stavlja Strabon Ilire na cijelu desnu stranu Jadranske obale sve do Akvileje.1074 Tacit kaže da su Germani graničili s Galima (Keltima), Recijima i Panonima: "Germania omnis a Gallis Raetisque et Pannoniis".1075 On govori jasno o legijama Ilirka, Dalmacije, Panonije i Mezije "ex Illyrico, Dalmatiae ac Pannoniae et Moesiae legiones".1076 To znači da Tacit nije rabio ime Ilirk za čitav zapadni dio jugoistočne Europe, kako su to radili Plinije Stariji i drugi rimski pisci. Nepouzdanost o pitanjima ilirskih granica primijetio je i A. Stipčević, ali je krivnju pridavao antičkim piscima zbog krivog pripisivanja drugih plemena ilirskim narodima. On kaže: "Sigurno je da su se neki antički pisci mogli prevariti kada su ovo ili ono pleme uključivali u ilirski etnički kompleks, posebice ako sam pisac nije iz vlastitog iskustva poznavao krajeve o kojima je pisao. No kada su Rimljani podvrgli svojoj vlasti zapadni dio Balkana i kada su ti pisci mogli pisati o Ilirima mnogo točnije negoli u

1071

Sueton. Cäsarenleben. Hrsg. Heinemann, M., Stuttgart 1986. Tiberius 16., S. 177. Strabonis Geographica. Recens. W. Aly, 314. Bonn 1972. 1073 Strabo 11/105. 1074 Strabo 11/105. 1075 Tacitus Germania. L, Ausgabe E. Fehrle. München 1929., S. 2. 1076 Tacitus, P. Cornelius, Historien, Ausgabe H. Vretska, Stuttgart, 1984,1,76. 1072

234

235

ranija vremena, mogućnost neke grublje greške bila je ipak bitno smanjena. Upravo su zato vjerodostojna svjedočanstva pisaca iz toga vremena. To posebice vrijedi za Apijana, pisca glasovitog djela 'Rimska povijest', u kojoj je cijelo poglavlje posvećeno rimskim osvajanjima zapadnog Balkana. Evo što Apijan piše o rasprostranjenosti Ilira: 'Grci zovu Ilirima one narode koji obitavaju iznad Makedonije i Trakije, od granica Haonaca i Tespročana do rijeke Istrosa (Dunava). Ovo je duljina Ilirije, a širina joj je od makedonskih i tračkih brda sve do Peona (Panona!), do Jonskog (Jadranskog!) mora i do početka Alpa. Kako kažu Grci široka je pet, a dugačka trideset dana. Ali Rimljani, pošto su onu zemlju izmjerili, ustanoviše da je dugačka više od šest tisuća, a široka po prilici tisuću i dvijesto stadija".1077

spomenuti da Apijan naziva Ilire Trača n i ma.1082 Možda je to ključ za odgonetku Ilira, da je to mlađi naziv za Tračane.

Aleksandar Stipčević zaključuje da se Apijanovo mišljenje "može smatrati najkompetentnijim za utvrđivanje etničkih granica Ilira".1078 No A. Stipčević nije izgleda znao šta piše jer Apijan naglašava da su u pitanju razlučivanja Ilira i drugih susjednih naroda postojala dva mišljenja, i to grčko i rimsko, a Stipčević navodi samo grčko. Prema grčkom mišljenju su se sva plemena od Makedonije i Trakije u Panoniji do Jadranskog mora i do obronaka Alpa nazivali općenitim imenom Iliri. Rimljani su međutim razlikovali Ilire, Panone i Norike.1079 Sam Apijan se čudi što Grci nisu razlikovali Ilire od Panona jer kaže da ne zna kako su Grci došli do toga naziva Iliri, koji Rimljani rabe do danas, tj. do II. st. po. Kr. u njegovo vrijeme.1080 Dok su dakle grčki pisci a i neki rimski pisci na području jugoistočne Europe poznali samo Iliriju i Trakiju, većina rimskih pisaca govori u zapadnom Balkanu o Panoniji, Dalmaciji i Iliriku.1081 S time je dakle i Apijan potvrdio Plinijevo mišljenje da je bilo pravih, u užem smislu nazvanih Ilira, za razliku od krivih u općem smislu zvanih Ilira. Bez znanja Apijanova navoda o grčkom i rimskom poimanju Panona i Ilira nemoguće je prihvatiti se posla o određivanju granica Ilira. Vrlo je važno

Čitava slika granica Ilira postaje drugačija kada se istražuje etničko pitanje pojedinih plemena i na njima etničke granice. Ta nam istraživanja pokazuju da se pravi Iliri spominju zapravo od Epira, Albanije i do izvora rijeke Zapadne *Morave. U četvrtoj knjizi svoga djela Historije lokalizira Herodot Ilire oko izvora rijeke Zapadne Morave (Angros), jer kaže da rijeka Zapadna Morava dolazi iz Ilirije.1083 Radi se o području izvora Zapadne Morave sjeverno od Kosova u planini Goliji u Srbiji. Na gornji tok rijeke Zapadne Morave i rijeke Drine stavlja A. Stipčević Autarijate.1084 Strabon kaže za Autarijate da su nestali pod Tračanima.1085 Autarijati su inače morali biti snažno pleme jer Strabon kaže da su svoje susjede Enete i Dardane podvrgli pod svoju vlast.1086 Vlast Autarijata su dokinuli Galati (Kelti) oko 280. pr. Kr. Njihovo glavno sjedište je bilo na rijeci Moravi. Kasnije se nazivaju Skordisci.1087 To znači da su Veneti već u III. st. pr. Kr. boravili na rijeci Moravi u područjima današnje Srbije. Na jugu je u Makedoniji bilo ilirsko pleme Dasareta. Apijan je rekao da je Ilir imao 6 sinova pa je od jednog sina nastalo i pleme Dassareta.1088 Izgleda da su Dasareti bili Iliri ali pod makedonskom vlasti, jer Polibije govori da su za vrijeme makedonskog kralja Filipa otpali od Makedonije pa ih je Filip morao ponovno pokoriti.1089 U VIII. knjizi kaže Polibije da su Dasareti bili ilirski narod.1090 U početku ilirska plemena naziva Pomponije Mela prvo Partenima a onda Dasaretima.1091

1082

Appian. Ausgabe v. L. Mendelssonn u. P. Viereck, 2. Bde. 1905. Herodot, Historien. Deutsche Gesamtausgabe H.W.Haussig. Stuttgart 1959.1/196. Stipčević, Α., str. 28. 1085 Strabo, S. 315. 1086 Strabo, VII str. 318 1087 Tomaschek, W. Die Alten Thraker..., S. 89. 1088 Appian von Alexandria. Römische Geschichte. Ausgabe: P. Wirth u. W. Gessel. Stuttgart 1987. IL 1-7. 1089 Polibios V/108. 1090 Polibios VIII/38. 1091 "parani et Dasaretae prima eius tenunt". Pomponius Mela. De Chorographia. Hrsg. K. Brodersen. Darmstadt 1994.11/55. 1083 10M

1077

Stipčević, A., Iliri. Zagreb 1991., str. 21; Appiani Alexandrini, "Historia Romana", Illyr., 1. Po prijevodu Ante Starčevića "Rimska Ilirija od Apiana Alexandrinskog", Arkiv za povestnicu jugoslavensku, 7/1863, str. 163.. 1078 Isto Stipčević, A., str. 21. 1079 Appian von Alexandria. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. B. 23. Stuttgart 1987, II 4. 1080 Appian IL. 16 1081 Gaius Suetonius Tranquillus. Leben der Caesaren. Augustus (63. pr. Kr.-14. po. Kr.). Ausgabe K. Hoenn. Zürich-Stuttgart 1955. S. 99.

236

237

Dokleati su bili u Crnoj Gori a glavni im je grad bio Doklea, danas Duklja sjeverno od Podgorice. Dokleate je Apijan smatrao Ilirima. Pertini su bili smješteni oko Drača.

podrijetla".1098 Appijan potvrđuje isto da su Taulanciji bili Iliri.1099 Plinije ih ubraja u pravom smislu zvanih Ilira "proprie dicti Illyri".1100

Plinije spominje pleme Pireja nakon što govori o Ilirima u pravom smislu zvanih Ilira: "proprie dicti Illyri".1092 To znači da Pireji nisu bili Iliri u pravom smislu a obitavali su južno od Dubrovnika. Na rijeci Drinu spominje plemena Ilira, Labeata, Endirudina, Saseja i Grabeja u pravom smislu zvanih Ilira ("proprie dicti Illyri") Taulancije i Pireje.1093 Iliri u pravom smislu su bila dakle 4 ilirska plemena Labeati, Enduridi, Saseji i Grabeji. Labeati su bili na Labeatskom (Skadarskom) jezeru. Od njih nam je poznat njihov kralj Gencije koji je početkom 168. stupio u savezništvo sa sinom makedonskog kralja Filipa V. (221.-179.pr. Kr.) Perzejem u borbi protiv Rimljana, ali ga je rimski pretor L Anicije Gal 15. 06. 168. pr. Kr. pobijedio.1094 Polibije spominje grad Meteon i područje Labeatis (oko Skadarskog jezera) gdje je 168. godine pr. Kr. došlo do ugovora o savezništvu Ilira i Makedonaca.1095 I Tit Livije kaže da je Skadar bio najvažniji grad za rimska osvajanja jer ga je ilirski kralj Gencije utvrdio kao glavno uporište čitavog svog kraljevstva.1096

Ova nam istraživanja pokazuju da se zapravo ilirska plemena mogu dokazati od Epira i Albanije do izvora rijeke Zapadne Morave. Time čitava slika etničkih granica Ilira dobiva nove dimenzije, jer se ilirstvo plemena izvan navedenog područja može vrlo teško dokazati. Možda je Alojz Benac po navodima Ivana Mužića ispravno zaključio kad kaže da se u svakom slučaju prvobitna jezgra ilirske zajednice plemena nalazila na teritoriju Albanije.1101 U restituciji Skilaksova Peripla možemo pročitati u 26. poglavlju: „Slijedi narod Ilira, gdje je grad Epidamnos i rijeka Palamnos. Iz Epidamna do grčkog grada Apolonije kopnenim se putem putuje dva dana. U toj je zemlji Keraunsko gorje i uza nj mali otok Sason. Od njega do grada Orika plovi se trećinu dana."1102

Tukidides govori u VI. st. pr. Kr. da su Taulanciji obitavali u Jonskom moru u blizini grada Drača (Epidamnosa) i da su bili ilirskog podrijetla, ali su u njihovoj zajednici bili i Korkirei i druga dorijska plemena.1097 On kaže doslovno: "Epidamnos je grad, koji se ostavi na desnoj ruci kad se ulazi u Jonski zaljev. Tu u blizini stanuju Taulanciji, barbarska nacija ilirskog

S obzirom na autohtonost Ilira može se primijetiti gotovo kod svih autora da se Ilire smatra starijim u jugoistočnoj Europi od Veneta ili Panona. Primjer za to nam daje A. Stipčević kad kaže da je ilirska duhovna kultura imala značajan udio u formiranju duhovne i materijalne kulture Slavena na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka, ali smatra da su se Slaveni doselili u njihovo susjedstvo istom u srednjem vijeku. A. Stipčević govori također o simbiozi domorodaca i došljaka, o simbiozi Ilira kao domorodaca i Slavena kao došljaka i da su Iliri na Balkanu živjeli dulje od svih po imenu poznatih nam naroda.1103 Ovako misle mnogi današnji historičari i arheolozi, što je sveopća zabluda.

:092

A. Stipčević je u posljednje vrijeme više put iznio mišljenje da danas sve više prevladava misao da su Iliri bili autohtono stanovništvo na zapadnom Balkanu i da su mnogi lingvisti i arheolozi prihvaćali uvelike teoriju o Ilirima kao tvorcima žarnih polja. Drugi su smatrali da su tvorci

"Labeatae, Endirudini, Sasaei, Grabaei proprieque dicti Illyrii et Taulantii et Pyraei". Plinius, 3,144. 1093 Plinius, 3,144. 1094 Plinius, 3,144. Komentar str. 326.; LIvius XLIV 322-4. :Q95 PolibiosXXIX/3. :Q96 "Ad Scodram inde ventum est, quod belli caput erat, non eo solum, quod Gentius eam šibi ceperat velut regni totius arcem, sed etiam quod Labeatium gentis munitissima longe est et difficilis aditu". Livius XLIV 31/2. :097 Thukydides. Geschichte des Peloponnesischen Krieges. B. L, Deutsch von Heilmann. Leipzig 1912. Buch 1., 17.

1098

Isyto, Thukydides.I/17. Appian von Alexandria. Römisache Geschichte. Teil II. Die Bürgerkriege. Ausgabe W. Will. Stuttgart 1989. E2, 156. 1100 Labeatae, Endirudini, Sasaei, Grabaei proprieque dicti Illyrii et Taulantii et Pyraei". Plinius, 3,144. 1101 Benac, A., O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1987, str. 759., I. Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati, Zagreb 1997., str. 344. 1102 Suić, M., Odabrani radovi..., str. 256. 1:03 Stipčević, A., Iliri. Zagreb 1991., str. 5. 1099

239

238

brončanodobne kulture žarnih polja bili Protoiliri od kojih su se u željezno doba razvili Iliri.1104 Zato utvrđuje A. Stipčević: "Autohtona teorija dobiva u posljednje vrijeme sve više pristaša, ponajprije među arheolozima koji mogu mnogo realnije rješavati probleme u vezi s etnogenezom Ilira i ilirskom kulturom na osnovi mnogo bogatijeg materijala, ali i među filolozima koji su u svojim zaključcima postali mnogo oprezniji nego što su bili ranije".1105 Mišljenje da su Iliri ili Protoiliri bili nositelji kulture žarnih polja se mora odbaciti, naročito ako se pozovemo na Zaborowskog, koji je rekao gdje god nailazimo na incineraciju, naiđemo i na Venete = Praslavene.11061. M. Sergi smatra isto incineraciju protoslavenskom kulturom 1107 sahranjivanja. Čini se da i dalje moramo biti vrlo oprezni kad govorimo o autohtonosti Ilira, jer Homer još u VIII. st. pr. Kr. ne poznaje ime Iliri niti neko ilirsko pleme, dok o Venetima i Panonima govori za vrijeme trojanskog rata u XII. st. pr. Kr. To znači da se kod kulture žarnih polja treba govoriti o slavenskoj kulturi žarnih polja, a ne Ilira, te da je pojam Ilira mnogo mlađi od Slavena (Veneta) i Panona pa o nekoj autohtonosti Ilira ne može biti govora.

1104

Stipčević A., Iliri. Zagreb 1991., str. 16.-17. Stipčević A., Iliri., str. 17. 1106 Zaborovski, M., Origine des Slaves, u: Bulletins et Memoires de las Societe đ Anthropologie de Paris 15.XII 1904. 671-720; Rotković R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Podgorica 2000., str. 13. 1107 Sergi, I. M. Ani et Italici 1898 . S. 134. Rotković, R., str. 13. 1105

Antički geografski rječnik Absortium Absvrtides Acruvium Ad Bassante Ad Fines Ad Ladios Ad Libros Ad Malum Ad Matricem Ad Pirum Ad Salinas Ad Titulos Ad Turres Adra, Adria, Adris Aeas, Aous, Aoos Aemonia Aenona Aequum Agida Aguntum Ahaja Akarnania Albion, Albius, Albanus mons Albona ili Alvona Aleba Almas Alperio Alpis Alveria Amantia Amantini Ambula Anagastum Ancus

Osor na Cresu Kvarnerski otoci Grbalj kod Kotora mjesto na drugoj strani ušća r. Bosne u Savu Laktaši Trn Vidoši, ranije Radinčić na izvoru r. Sudbe rimska postaja u Istri Gornje Skoplje Hrušica Tuzla rim. postaja kod Šapjana iznad Rijeke Crikvenica Medviđa Vojuša, rijeka u Albaniji Novigrad u Istri Nin Čitluk kod Sinja Kopar Dölsach kod Lienza pokrajina na sjev. Peloponeza pokrajina u zap. Grčkoj Velebit Labin u Istri mjesto kod Rogatice Aljmaš (rijeka na ušću Drave u Dunav) Bilibrig Drava Dobropoljci kod Bribira ruševine sjeverno od Vlore u Albaniji panon. pl. sjev. od Srijem. Mitrovice rijeka Ambla kod Dubrovnika Onogošt u Crnoj Gori Široka Kula kod Gospića

240 Andautonija Anderba Andetrium Andizeti Antipatreia Aous, Aoos Apathinum Apolonija Aponus Apsorus, Apsirta, Dyyrta Apsyrta Aqua Viva Aquae Balissae Aquae lasae Aquae S. Aquileia, Aquilea Arabiaten Arauzaon (Arausion) Arba, Arva Arbates Ardotion Arduba Argentaria Argyruntum Ariminum Arion Arsia Arupinum, Arupio Arupium Asamo Aspalathos Asseria Assinone Ateste Athina Atina

Sčitarjevo Nikšić Muć, (kod Drniša, danas ne postoji.) Tu se skrivao dalmatski Bato. pa n. Pl. kod Osijeka Berat, mjesto u Albaniji Vojuša, rijeka u Albaniji Apatin Pojan, Polan, ruševine na utoku rijeke Vojuše kraj Valone Abano kraj kod Padove Osor Cres Petrijanci Daruvar Varaždinske Toplice Ilidža Akvileja, Oglej ilir. pl. na rijeci Rabi (Raab). Naselje kod Vranskog jezera Rab Krka mjesto kod Kosinja Vranduk Srebrenica Starigrad kod Zadra Rimini Neretva Raša (rijeka u Istri) Vital kod Otočca, drugi Munjava kod Ogulina Prozor kod Otočca Trebinje Split Podgrađe kod Benkovca Prijedor Este Voćin Nestali grad Veneta u jezerima Lacija

241 Auportum Aura na Ausancalio Ausancalione Avendo, Vendon (Strabon) Axios Azali Bacuntius Badelon Baloie, Baloia Barbariga Barbat Bariduum Basante, Basanius Bassianae Bathinus Berginio Berzeuche Bibanum (Vibianum) Bigeste Bilibium Bisantion Bistrici us Bistuae Novae Bistue Novae Bistue Bivium Bononia Borysthenes Bosanius Bova, Bua Brattia, Brateiai, Krateiai Breuci Brevona Brinidia Brundisium Budalia Bulini

Ljubljana Vrana u Kotarima Ploče Istočno od Metka kod Gospića Crkvina kod Otočca Vardar ilirsko pleme Raca, s onu stranu ušća rijeke Drine luka u Istri Mjesto kod Varcareva i Majdana Mjesto u Istri Mjesto na Rabu Livno r. Bosna. Petrovci Bedenica, uporedna rijeka rijeke Lonje Dubica na Uni Virovitica Bibinje Ljubuški Mjesto kod Prološca Istanbul r. Bistrica (kod Varaždina, Krapine, Pakraca, Slatine) Zenica Vitez Fojnica (Hvoinica) Otočac Bolonja Dnjepar rijeka Bosna Čiovo Brač pan. Pl. kod Vinkovaca Mali Brijun Krupa na Uni Brindisi Kuzmin i Marince kod Srem. Mitrovice Liburnsko pleme na donjoj Cetini

242

Bullis Burnum Burnum Butua(num), Buthoe, Buthua Caelina Candavia Cansilena Capadunum Carnuntum Carpis Castra Catarbates Celeia Cerauni Ceraunii montes Certissa Cibalae Cissa Portunata (Kissa) Cissa Pullaria Cissa Clambetae Clandate

Ruševine kod grada Vajze u Albaniji Ivoševci kod Kistanja Ruševine kod Šuplje Crkve kod Knina. Budva Nestali grad Veneta Mjesto zapadno od Ohrid. jež. Orolik kod Vinkovaca Uzice Petronell, mjesto istočno od Beča na Dunavu Sava Banja Luka Krka

Celje

Kavkaz Gorje između Albanije i Makedonije Đakovo Vinkovci Ćaska Veliki i Mali Brijun Pag Cvijina Gradina u Kruševu kod Obrovca Novi, mjesto na ušću rijeke Sane u Unu pan. Pl. na donjoj Kupi Colapiani Kupa Colapis otok Murter Colentum, Colentium Carigrad (danas Istanbul) Constantinopolis Krka Corbavia, Carbavia, Carbava Korčula Corcirya Nigra otok Krf Corcirya Korčula Corcyra Melaina Karin, u Njemačkoj Veliki Karin (Gross Corinium Karin), Mali Karin (Klein Karin) i Karin, Karin na izvoru rijeke Eufrat u antičkoj Armeniji i Karin u Hrvatskoj. Sotin kod Vukovara Cornacum Crexa, Crepsa, Crexi, Arbaerexi Cres Cuccium Ilok

Curcum Curetia Curia Bani Curictum Curicum, Civita Vetula, Veglia Dalluntum Da rđa n i Dassareti Daversi Delminium, Dalmium, Delmino Delontinum Deremisti Deretini Dezidiati (Daesitiati) Diadora Dida Dida Dide Diluntium Diluntum Dimallum Dindari Ditioni Doklea Domavia, Argentaria Domavia Drapane Drilon Dyrrachium (Epidamnum) Elaphiten Elektrides (Elektridi) Emona Enderum Endirudini Eneti (Herodot 1,196) Enheleji Enona

Udbina, općina Korenica u dolini r. Krbave Hrvatska Sutjeska otok Krk grad Krk Stolac Ilirsko pleme iznad gornjeg Vardara ilir. pl. na rijeci Seman u Albaniji pleme na donjoj Neretvi Duvno (Tomislavgrad) Stolac danas Ljubinje na Trebišnjici na rijeci Rami kod Varvare pleme od Sarajeva do gornje Drine. Zadar kralj, namjesnik maked kralja Filipa toponim kod Trsta na granici Veneta mjesto kod Cetinja Ljubinje Stolac Krotine kod Berata u Albaniji pleme na srednjem Drinu pan. pl. između utoka Bosne i Drine u Savu Duklja Srebrenica Gradina Trpa nj Drin Drač Sipan i otoci kod Dubrovnika Cres, Lošinj i Krk (otoci jantara) Ljubljana Nikšić nestalo ilir. pl. kod Nikšića Slaveni u Iliriji u V. st. pr. Kr. liburn. pl. na ušću Drina Nin

244 Epetium, Epetion Epidamnos, Dyrrachios Epidaurus Epidotio Epirus Eridanus Erona Este Faros Faveria Flanaticus sinus Flanona Foinike Formio flumen Formio Forum lulii Fulfinium Gelianum

Geti

Glindicioni Grabaeei (Kambaioi) Hadra Hadria Haimos, Haimon, Haemon Haonia, Chaonia Hapsus Hebros Hellespontus Hemasini Heraklea Heraklea Heraklea Heraklea Herakles (Stupovi Heraklesa) Hierosolyma

Stobreč Drač Cavtat mjesto na izvoru r. Gacke provin. od sjeveroz. Grčke do jugoz. Albanije Po ili Pad mjesto sjev. od Čitluka na srednjoj Cetini venetski grad Hvar nepoznat antički grad na jugu Istre Flanatički zaljev mjesto Plomin Foenice rijeka Dragonja u Istri Rižana Friaul mjesto Omišalj na Krku otok Ugljan tračko pleme između Stare planine i Dunava pleme na gornoj Neretvi nestalo ilir. pl. među Dokleatima Medviđe Adria grad u sjev. Italiji Stara Planina, Balkan ^ mjesto u Epiru nasuprot Krfu Seman, rijeka u Albaniji Marica, rijeka u Bugarskoj Dardaneli (Morski kanal između Mramornog i Egejskog mora) pleme, ne može se lokalizirati grčka kolonija na mjestu Korčuli na položaju grada Hvara na položaju Lumbarde na Korčuli na položaju Vele Luke na Korčuli Gibraltar Jeruzalem

245 Himani Hippos, Hippios, Tilurius Humagum Hyllis Hypanis Hyskana lader (Jader), ladrus ladera lapudia lasi Idassa (Idanum), ladera Iliri Incerum Indenea Inicero lonnaria lovia lovia Issa Issontius Istmus, Istmos Istropolis Istros, Ister luvavum Kandavia Karpis Kassiterides, Kleitreilitria Katarbates Katarrhaktes Kaviji Kelaudijski otoci Kelegeri Kerauni Kinia Korkira Korkira

liburn. pl. nepoznate lokacije Cetina Umag poluotok od Splita do Zadra Bug mjesto kod Ohridskog jezera rijeka Jader u Solinu Zadar Provincija od Vel. i Mal. Kapele do Velebita pan. pleme na Dravi Zadar prvotno pleme na ušću r. Drin Treštanovci kod Požege Jezero kod Majdana Kaptol ili Vetovo mjesto na izvoru Janse reke, kod Vagnja Kloštar Ludbreg Vis Soča Ston, Prevlaka Istrija Dunav Salzburg Jablanica Sava Cres, Lošinj, Krk Krka Krka pl. južno od Ohrid. jež. otoci oko Dugog Otoka dio plemena Skordiska u dolini Zapadne Morave dio plemena Pirusta na gornjem Drimu Knin Korčula Krf

247

246

Korkyra Melaina Kornakati Krateiai, Creteae, Cretae Labeati Labeatis Ladesta Lamatis Laurentia Laurentum Leucono Leusaba Liburnum Lichnidus Lissa Lissos Lissum, Lissus, Lissos Lopsica Ludrum Lumbarda ' Lycnida Maeotis lacus, Maiotis Magnum Makron Teihos Manius sinus (Manios kolpos) Margus Marsonia Martar Mastiti Matrix Melkumani Melita Melna Melna Mentori Mentorides Meteon Metubarbis Metulum

Korčula pan. pl. kod Cornacuma (Sotina) Kratejski otoci ispred Šibenika ilir. pl. u Albaniji kod Skadar, jež. Skadarsko jezero Lastovo Han Pavić na visoravni Dobrinje Lovreč Lovran, liburnski grad u Istri Andrijevci izm. Đakova i Broda na Savi. mjesto u nizini Podražnice grad u Italiji Ohrid Ugljan grad u Albaniji Lješ, Lezhe grad na albanskoj obali Sveti Juraj kod Senja Kninsko polje grčka kolonija na Korčuli Ohridske jezero Lvchnidos Azovsko more mjesto između Drniša i Muca Dugački Zid Neretvanski kanal Morava Brod Konjic Pleme se ne može lokalizirati Gornji Vakuf Na gor. Bosni sa gl. gradom Stanecli Mljet, Malta Milna na otoku Hvaru Milna na Braču libur. Pleme na otoku Premuda otoci Pag i Rab ilirski kraj od Narone (Vida) do Skodre, današnji Medun kod Podgorice otok na Savi kod Županje Metulje kod Cerknice ili kod Metlike

Moneti u m Mons Baebius, Alpes Monte Bulsinio Morter Muccurum Municipium Magnum Mursa Murula Mutila Mutina Nar, Naron Naresi Nareste Narona Nauportus Navalia Navaros Nedinum Nesactium Nestos Nestus (Nestos) Netovio ili Netobio Neviodunum, Novietunum Ningurs Ninia Nona Noreia Novae Novalia Nutria Nymphaeum Oeneus Oeneus Oeneus, Oineus Olcinium Olint, Olynta Olint, Olynta

Brinje, japodska utvrda Velebit Bužanin Murter Makarska Runović Osijek Stenica kod Jablanca antički grad 8 km jugoist. od Pule Modena Neretva dio plem. Pirusta na Neretvi Krilo Jesenice Vid kod Metkovića mjesto Vrhnika Novalja Sava (Keltski naziv) Nadin Gradina kod Pule (Vizače u Istri) rijeka Nestos u Grčkoj - Mesta u Bugarskoj

Cetina

u Vrtovačkom ili Lipovskom polju Drnovo kod Krškog u Sloveniji na ušću r. Krke u Savu Mirna, rijeka u Istri Knin Nin Neumarkt u Norikumu, Runovići Novalja grad u Iliriji na donjoj Vojuši rijeka Rječina, Rečina Ričina u Rijeci Rječina rijaka Una Ulcinj v otok Šolta Šolta

248 Olisa Olsoi Oneum Orbelos Oricum Ortopla Osismi Ouendon (Uendon, Vendon) Ourpanus Ozueji (Oxyaioi) Paflagonija Palus Labeatis Pa modus Pangaion Panticapaeon Panticapes Parentium Partini Pasinum Pata vi u m Pedena Pelso Persetis Petovium Peuketi Pharia Pharos Pharus Picentino Pietas lulia Pincus Pinet Piquentum Pituntium Poetovio Pola Pontus Euxinus Portunata Portus Paulinus

mjesto kod Munjave Stinica kod Senja Omiš Belasica Eriko grad u Albaniji Stinica kod Senja pleme Veneta u danas. Bretanji japodsko naselje Crkvina kod Otočca Vrbas pl. stopljeno s Deramistima provincija u sjevernoj Maloj Aziji Skadarsko jezero otok Maun Rodopi Kerčka vrata Ingulec Poreč Ilirsko pleme iza Drača (Dürres) Padine kod Mokrog Polja Padova Pića n Blatno jezero Bravsko polje kod Petrovca Ptuj Libur. pleme odselili u Kalabriju Lešina/Hvar otok Hvar Starigrad na Hvaru mjesto pred ušćem Orljave u Savu Pula Pek panonski vođa s Batom grad u Istri Podstrana kod Splita Ptuj Pula Crno more Dugi otok Pavlinska ili Povljanska luka

249 Primodia Promona Propontis Protera Pullaria Pullariae Pyraei (Palarioi) Quadrata Quara Raetia Raetinum Raparia Rhodope Ripejske göre Risinium( Rhizon, Rhizinium) Romula Ruginium Saldae Saldis Salinae Salon Salona Salviae Sa Ivi u m Samandria Sanseterum Saraium Sardica Saritte Sarna Sarnacle Sarnade Sarzia ili Sarite Saseji Sason Savaria Savum, Karpis

Premuda Tepljuh kod Drniša Mramorno more Drvenik Lošinj otoci kod Istre Ilirsko pleme južno od Dubrovnika mjesto na južnoj obali Save kod Remetinca Hvar rim. prov. za cara Klaudija (41.-54.) Golubić, ili mjesto kod Bihaća liburnski grad kod Trsata bugarski Rodopi Srednje rusko uzvišenje Risan Jesenice, mj. na rim. cesti od Siska do Krškog Rovinj Brčko Soljani kod Županje > Tuzla rijeka Jadro u Solinu Solin Glavice na Glomačkom polju Podgradina poviše Glamočkog polja Smederevo Aržano Sarajevo Sofija Sa rici Sana mjesto na izvoru r. Sane. Pecka Sarić kod Šipova nestalo ilirsko pleme Sazan otok u Albaniji Szombathelv Sava

251

250 Scarbantia Scardona Scodra Scordisci Scordos mons Scunasticum Sebenica Segesta Segestani Segestica Senia Separia Sera Serapilli Seretium Serreti Servitium, Servitio Setovija Siculi Sikuloti Singidunum Sinocium, Sinotion Sirmium Siscia, Segestica Skardona Ski rta ri Solenta, Solentia Sopiana Spalato Spaneta Speridium Splonum, Splaunon Stagnum Stanecli Stobi

Sopran Skradin Skadar Keltsko pl. na utoku Save u Dunav Šarplanina Naselje kod Narone, kod Vida kod Metkovića Šibenik grad na Siciliji Segešćani Sisak Senj Nepoznati otok južno od Splita Sv. Andrija pan. Pleme na donjoj Dravi Sa rici kod Sokolca pan. Pleme na donjoj Dravi Bosanska Gradiška, rimska postaja flote Prijašnje mjesto Bilk kod Stoca Bijača kod Trogira dio pl. Pirusta na r. Lim i g. Drinu Beograd Sinj Novi i Stari prema Strabonu Srijemska Mitrovica Sisak Skradin dio pL Pirusta na r. Lim i g. Drin otok Šolta Pečuh Split Bačince mjesto kod Bihaća Stari Majdan kod Sanskog Mosta, ili Vital kod Otočca, danas ne postoji. Ston Kiseljak, drugi Blažuj ant. Grad u Makedoniji na ušću Crne reke/Vardar

Stridon Stridon Strimon Strvmon Stulpum Synodion Tanais Tariona Tarioti Tarsatica Tarstenum Taulantii Tau rida (Ta u ris) Taurunum Tautoburgium Tedanius, Telavius Tediastzum Telavius Teotoburgium Tergeste Terponus Teurnia Thessalonica Tilurium Timachi Timacus Timavus Timavus Tiras Tissia Titius, Titium Tochinia

Tragurium, Tragurion Trapa n i

mjesto kod Rijeke (danas ne postoji) Mjesto na granici Panonije i Dalmacije kod Topuskog, rodno mj. sv. Jeronima Strumica, rijeka u Makedoniji Struma mj. u zap. Bosni mj. u Sinjskom polju na srednjoj Cetini Don Rat ploča kod Trogira ilir. pl. u Kotarima kod Zadra Trsat Trsteno ilirsko pleme sjeverno do Drina Šćedro Zemun Dalj Zrmanja mjesto kod Otočca Zrmanja Dalj Trst japodska utvrda St. Peter kod Spitala Solun Gardun kod Trilja na Cetini (logor VII legije), drugi Trilj ilir. pl. na Timoku. Timok Timav, rijeka u Istri Timavo rijeka u sjev. Ital. (Marević) Dnjestar Tisa rijeka Krka Tukljača kod Biograda na moru (danas ne postoji), možda Tuključani kod Bos. Dubice Trogir (poznat po mramoru sa ljekovitim djelovanjem) Trpa nj

252

Tribali Tridentum Tyras Ulca Ulmo Urpanus Usora Vadasus Val Marin Valdasus Varaždinske Toplice Vardeji Varvaria Vegium (Vegia) Vendon Veneti

Via Gabiniana Vindelici Vindobona Virunum Volcera Voloder Vrbate

ilir. pl. s gl. Gradom Naissus (Miš) Trient Dnjestar Vuka Vrbica i Ilince Vrbas Usorci kod Sanskog Mosta Ukrinica Brod kod Pule Una Aquae Constantinae Pl. na Trebišatu kod Vida Bribir, Bribirska glavica Karlobag * Japodski grad (Modruš kod Ogulina) Slaveni na Visli, Dunavu, Dravi, Dalmaciji, Dardaniji, na rijeci Vardaru, Moravi, Strumi, Italiju i u Francuskoj u Bretanji Rimska cesta od Drniša do Solina Slav. pl. U gornjoj Bavarskoj i Bodenskom jež. - Lacus Veneticus Beč St. Veit, mjesto kod Klagenfurta Bakar Kraj kod Kutine Mjesto na utoku Vrbasa u Savu

253

Izvori Appian von Alexandria,. Römische Geschichte 7.1. Teil. Ausgabe P. Wirth u. W. Gessel. Stuttgart 1987. Appian von Alexandria. Ausgabe v. L. Mendelsson u. P. Viereck, 2. Bde. 1905. Appian von Alexandria. Römische Geschichte. Teil H. Die Bürgerkriege. Ausgabe W. Will. Stuttgart 1989. Archiv für Staats- und Kirchengeschichte der Herzogtümer Schleswig, Holstein, Lauenburg, Bd. 2., Altona 1834 ff. Aurelius Victor Sextus. Ausgabe A. Forbiger. Stuttgart 1866. Buguchwali Chronica Polonica. Monumenta Poloniae Historica. Nava series. Krakow 1952. C. lulii Solini. Colectanea rerum memorabilium. Ed. Th. Mommsen. Berlini 1958. C. Plinii Secundi, Naturalis historiae. Ausgabe R. König. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1994. C. Plinii Secundi, Naturalis historiae. Ausgabe G. Winkler. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1988. C. Plinii Secundi, Naturalis historiae. Ausgabe K. Brodersen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1996. C. Plinii Secundi, Naturalis historiae. Ausgabe. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1993. Caesar. De bello Gallico. Ausgabe Oppermann, H., 1966. Cassius Dio, Römische Geschichte, übers. O, Veh, B. I. u. II., München 1985. Cassius Dio, Römische Geschichte, übers. 0, Veh, B. III. u. IV., München 1986. Cassius Dio, Römische Geschichte, übers. O, Veh, B. V., München 1987. Chronica Ragusina Junii restii, ab origine Urbis usque ad annum 1451, ed. Nodilo , MSHSM XXV, 1893. Codex diplomaticus Anhaltinus. B. 1. Dessau 1867. 563. Or. Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. T. Smiciklas,(povelje öd 1101.-1378.). Zagreb 1904. i dalje.

254

Codex diplomatius Bohemiae et Moraviae. Band. Va Prg 1905/12., 1,282 Or. Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio, Greek text edited Gy. Moravcsik, English translation RJ. Jenkins, New, Revised Edition, Dumbarton Oaks Texte, One, Dumbarton Oaks, 1967. Cornelius Nepos, Kurzbiographien und Fragmente. Hrsg. H. Färber. Erlangen 1952. Cornelius Nepos. Bibliotheca scriptorum graecorum et latinorum monacensis. Vol. I. München 1947. Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium, Volumen primum (I-VI saecula). Mosqua 1991. Cosmae Pragensis Chronica Boemorum. Munumenta Germaniae Historica. Scriptores Rereum Germanicarum. Nova series. Das Ratzeburger Zehntregister. Ausgabe bei Jegorow, Die Kolonisation Mecklenburgs im 13. Jahrhundert. Band 1/2 Breslau 1930. Dictionarium Septem diversarum linguarum. Praha 1605. Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe O. Cuntz. Berlin 1923. Die Peutingerische Tafel oder Weltkarte des Castorius, mit kurzer Erklärung, 18 Kartenskizzen der überlieferten römischen Reisewege aller Länder und der 4 Meter langer Karte in Faximile neu hrsg. Von K. Miller. Stuttgart 1916. Eutropii breviarium ab urbe condita, hg. H. Droysen 187. Forbiger: Eutropius Abriss der römischen Geschichte 2, Ludwigshafen 1911. Florus Lucius Annaeus. Römische Geschichte. Ausgabe 0. Rossbach.,

1896. Fontes rerum Bohemicarum. Praha, 1884. D. III. C.l. Fontes rerum Bohemicarum. Praha, 1893 D.V. Gaius Suetonius Tranquillus. Leben der Caesaren. Ausgabe K. Hoenn. Zürich-Stuttgart 1955. Helmoldi presbyteri Bozoviensis. Chronica Slavorum. Ed. H. Stoob. Darmstadt 1963. Herodot. Historien. Ausgabe H. W. Haussig. Stuttgart 1955. Hieronymus. Epist. ad Ageruchiam a. 409, commentarii in Isaiam 7.19. Historia Polonica, Vincentii Kadlubkonis episcopi cracoviensis 1612.

Homer Ilias, Ausgabe H. Rupe. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt 1994. Jordanes De origine actibusque Getarum, hg. Th. Mommsen in: Monumenta Germaniae histoirica, Auctores antiquissimi. Jordanes. Gotengeschichte. Ausgabe W. Martens. Leipzig 1884. Jordanes. Gotengeschichte: Wattenbach W., Die Geschichte der deutschen Vorzeit. B.I. Leipzig 1884. Jordanis Gotengeschichte. Ausgabe M. Tangel. Leipzig 1913.. V/34. Josephus Flavius, De bello Judaico, Darmstadt 1963.-1982. Litopis Ruskii. Za ipatiskim spiskom preklav Leonid Mahnovec, Kiev 1989. Livius Titus. Ab urbe condita. Izdanje HJ. Hillen. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1988. Livius Titus. Ausgabe W. Weissenborn, HJ. Müller u. D. Rossbach, 10 Bde. (1880-1924, Nachdruck 1962/63) 5.35. Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. Darmstadt 1982. Livius Titus. Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. München-Zürich 2. Aufl. 1986. Livius Titus. Römische Geschichte. Ausgabe H. l Hillen. Buch V. Darmstadt 1991. Livius, M. Titus, Ab urbe condita . Ausgabe H. J.Hillen. München-Zürich 1987. Livius, M. Titus, Ab urbe condita. Ausgabe H. J. Hillen. München-Zürich 1983. Magistri Vincentii episcopi cracoviensis Chronica Polonorum sive origine regum et principum Poloniae . Monumenta Poloniae Historica. Krakow, 1952. T.2. Mansi. Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio. Parisiis 1901. Mecklenburgisches Urkundenbuch . B. 1. Schwerin 1863. Mecklenburgisches Urkundenbuch . B. 13.. Schwerin 1876. Monumentum Ancyranum. Corpus inscriptionum Latinorum. Voluminis III. Moses Corenaci. Geographie de Moise de Corene d'apres Prolemee, texte armenien, traduit en frangais par le P. Arsene Soukry, Venise 1881.

256

Pauli historia Langobardorum. MGH. Autores antiqui. 11,14. Plinius Secundus, Naturalis historiae. Ausgabe Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Dramstadt 1996.

257

Thukydides. De bello Peloponnesiaco -Deutsch, Ausgabe H. Conrad. München-Leipzig 1912.

Polybios Geschichte. Ausgabe H. Drexler. Stuttgart 1961.

Thukydides. Geschichte des Peloponnesischen Krieges. B. 1., Deutsch von Heilmann. Leipzig 1912.

Pommerellisches Urkundenbuch. Danzig 1882.

Urkundenbuch des Bistum Lübecks. Oldenburg 1856.

Pommersches Urkundenbuch. B. 4. Stettin 1868.

Urkundenbuch des Hochstifts Merseburg. T. 1., (962-1357) Ausgabe 0. Kehr. Halle 1899.

Pomponius Mela. De Chorographia. Ausgabe K. Brodersen. Darmstadt 1994. Procopii, De bello Gothico. Ed. Haurym, J., Lipsiae 1963. Ptolomaeus. Die Geographie des Ptolomaeus. Ausgabe O. Cuntz. Berlin 1923. Publius Cornelius Tacitus. Germania. Ausgabe E. Fehrle. München 1929. Publius Vergilius Maro. Erklärende Gesamtausgabe v. Ch. G. Heyne u. G. P.E. Wagner, 4 Bde. (1830.-1833., Nachdruck 1968).

Urkundensammlung der Schleswig-Holstein-Lauenburgischen Gesellschaft für vaterländische Geschichte . Bd. 1. Kiel 1839. Velleius Paterculus Marcus. Ausgabe C. Stegmann v. Pritzwald 1933. Velleius Paterculus. Römische Geschichte. Ausgabe A. Lyssenhardt, Stuttgart 1865. Vita et passio Haimhrammi, auctore Arbeone. Hg. B. Krusch in Monumenta Germaniae Scriptores rerum Merovingorum., 4 (1902, hg. Bischoff 1953).

Ravennatis Anonimi Cosmographia et Guidonis Geographica. Berolini 1962.

Vita Gregorii Sanoc (Wiszniewski). Pomniki historyi i literatury Polski. T. IV.

Regesta historiae Brandenburgensis,. Ausgabe Raumer F., Nr. 248 i 250.

Vita s. Emmerami. Hg. V. B. Krusch in: Monumenta Germaniae Scriptores Merovingorum, (1902). ·,

Regesten des 15. Jahrhunderts im Schweriner Staatsarchiv II. Riedel, Codex diplomaticus Brandenburgensis. Bd. 10.1 d. Berlin 1838. Saxo Grammaticus, Die ersten neun Bücher der dänischen Geschichte. Ausgabe H. Jantzen. Berlin 1900. Schleswig-Holstein-Lauenburgische Regesten und Urkunden. Band 1. Hamburg-Leipzig 1886. Sudendorf, Urkundenbuch zur Geschichte der Herzöge von Braunschweig-Lüneburg Bd. l, Hannover 1880. Sueton. Cäsarenleben. Hrsg. Heinemann, M., Stuttgart 1986. Strabonis Geographica. Recens. W. Aly, Bonn 1972. Tacitus Germania. Ausgabe E. Fehrle. München 1929. Tacitus Historien. Ausgabe E. Fehrle, München 1929. Tacitus, P. Cornelius, Historien, Ausgabe H. Vretska. Stuttgart 1984, Theodert von Cyrus. Kirchengeschichte. Ausgabe O. Bardenhewer. München 1926.

Vita s. Ottonis, Acta Sanctorum Bollandiana. Jul. l, 409. Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugolsavije, sv. I., SANU, Beograd 1955. Zehntregister des Bischofs Johann VII. zu Lübeck. Ausgabe Lünig, Spicilegium ecclesiasticum des Teutschen Reichs-Archiv, Teil 2, Leipzig 1716. Zosimos, Ausgabe G. Moravcsik: Byzantinoturcica 1958. Повесп» временнмх лет. Редакц^ Б. Π. Адрианова-Перетц, Москва-Ленинград 1950.

259

258

Literatura Alföldi, Α., Der Untergang der Römerherrschaft in Pannonien. B. 2. Berlin/Leipzig 1926. Alföldy, G., Des territoires occupee par les Scordisques. Acta antiqua Academiae scientiarum Hungaricae, 12/1964. Alföldy, G., Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg, 1969. Anđelić, P., Lepenica NDBiH, knj. III, 1963. 4

Anton, K.G., Geschichte der deutschen Nation. T. I. Leipzig 1793. Babić, B., Sloveni severno i zapadno od Dunava, u: Трудм VI Международного Конгресса славлнскои археологии. Том 3, Москва 1997, Batović, Š., - Oštirić O., Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog područja. Godišnjak Akademije nauka Bosne i Hercegovne, knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja. Sarajevo 1974. Batović, Š., Nin u prapovijesno doba, u: Povijest grada Nina. Zadar 1969. Baum, M., - Srejović, D., Prvi rezultati ispitivanja rimske nekropole u Sasama. Članci i građa za kulturnu Istoriju Istočne Bosne, III, Tuzla 1959. Baumstark, Α., Die christilichen Literaturen des Orients. Leipzig 1911. Belić, A., Osnovi istorije srpskohrvatskog jezika, I. Fonetika. Univerzitetska predavanja. Beograd 1960. Belić, A., Srpskohrvatski jezik, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatskoslovenačka prof. St. Stanojevića. IV knjiga. Zagreb 1929. Benac, A., O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo 1987. Bielowski, Α., Wstep krytyczny do dziejow Polski, Lwow 1850.

Boguphali Chronicon Poloniae. Monumenta Poloniae historica. B. 2, Lemberg 1872. Boguslawski, E., Einfürung in die Geschichte der Slaven. Jena 1904. Bojanovski, I., Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela 47, CBI, ANUBiH, Sarajevo 1974. Brunšmid, E., Groblje sa urnama u Krupačama kod Krašića u Hrvatskoj, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, Nove serije, sv. III., 1898., Zagreb 1898./99. Budak, N., Tumačenje podrijetla i najstarije povijesti Hrvata u djelima srednjovjekovnih pisaca, u: Etnogeneza Hrvata (Zbornik radova znanstvenog skupa 1989. u Zagrebu), Zagreb 1995. Budimir, M., Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques. Beograd 1934. Chiide, V. G., The dawn of European civilization. London 1961. Childe, V. G., The prehistory of European society; njemački: Vorgeschichte der europäischen Kultur. 1960. Childe, V. G., What happened in history, njemački: Stufen der Kultur. 1952. Cluver F., Germaniae antiquae libri tres. 1631. Contzen L., Die Wanderungen der Kelten. Leipzig 1861. Čović, B., O izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, 5/1967, str. 103-122. Isti, Od Butmira do Ilira. Sarajevo 1976 Cromer M., Polonia: sive de origine et rebus gestis Polonorum. Basel 1562. Cuno, J.G. Forschungen im Gebiete der alten Völkerkunde. T.l. Die Skythen. Berlin 1871. Devoto, G., Le Tavole di Gubbio. Firenca 1948; Ernoult, A., Le dialecte ombrien. Paris 1961. Devoto, G., Tabulae Iguviae. Rim 1962.

260

261

Dickenmann, E., Studien zu Hydronymie der Savesystems I. 2. Aufl. Heidelberg 1966.

Gutzwiller, K., Hirtentum , Alpenwirtschaft und Handelsverkehr über die Alpen in der Pfahlbauzeit. Koblenz-Schweiz 1936.

Dimitrijević, S., Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji. Zagreb 1961.

Hahn, J. G., Albanische Studien. I-III Heft. Jena 1853./54.; Reise von Belgrad nach Salonik (1861.); Reise durch die Gebiete des Drin und Wardar, 2. Bde. (167.-1869.)

Dobrovsky J., Geschichte der böhmischen Sprache. 1791.

Harmata, J., Studies on the history of the Sarmatians, Budapest 1950.

Dobrovsky J., Über die Begräbnis der alten Slaven überhaupt und Boehmen insbesondere. 1786.

Hartstock. E., Thiemann, M., Bautzen, Berlin/Leipzig 1978.

Dubravius, 3., Historia regni Boiemiae. Praha 1552.

Hasse. Schleswig-Holstein-Lauenburgische Regesten..., 1,54. Or.,

Ebert, M., Reallexikon der Vorgeschichte X 85ff. Fontes rerum Bernensium. 9. Bde. Bern 1883 ff.

Hauptmann, L., Kroaten, Goten und Sarmaten, in: Germanoslavica. Jhg. III. Prag 1935. Heft 1-4.

Ebert, M., Reallexikon der Vorgeschichte, B. 10. Berlin 1927/28.

Hellwald, F., Die Ethnologie der Balkanländer. 1872

Ebert, M., Vorgeschichtliche Forschungen. B.I., Heft 3, Die Ältere Bronzezeit in Schlesien. Berlin 1926.

Herrmann, J., Die Slawen. Leipzig-Jena-Berlin 1986.

Ernoult, A., Le dialecte ombrien. Paris 1961. Filip. J., Enzyklopädisches Handbuch zur Ur- und Frühgeschichte Europas. Prag 1969. Garašanin, M. - Kovačević, J., Pregled materijalne kulture Južnih Slovena u ranom srednjem veku: Beograd 1950. Gatterer I.H., De Slavorum origine Getica sive Đačića. Gottingae 1793. Golab, Z., Veneti/Venedi. The Old Name of the Slavs: The Journal of Indo-European Studies. 1975. Goldstein, L, Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb 1955. Gorjanović-Kramberger, D., Der diluviale Mensch von Krapina in Kroatien. 1906. Grafenauer, B., Književni list, З.Х. 1985. Gremošnik, G.,-Sergejevski D., Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo, Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 1930, 8, T. III. Gunjaca, S., Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II. Zagreb 1973.

Hey, Die slavischen Siedlungen im Königreich Sachsen. Dresden 1893. Hoffilier V. - Saria B., Antike Inschriften aus Jugoslawien I. Zagreb 1938. Holder, A., Alt-Celtischer Sprachschatz, 3 Bde. 1896 ff. Hubert, H., Les Celtes. 2. Bde. Paris 1932. Hübschmann, H., Die altarmenischen Ortsnamen. Straßburg 1904. loane vitae Columbani. Fontes historiam saeculorum septimi et octavi illustrantes. Ed. B. Krusch et A. Hofmeister. Darmstadt 1982. Jagić, V., Archiv für slayische Philologie XXIII. 1901. Jagić, V., Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Zagreb 1867. Jahrbücher des Vereins für mecklenburgische Geschichte. B. l ff. Schwerin 1836ff. Jankuin H., Vor- und Frühgeschichte. Vom Neolitikum zur Völkerwanderungszeit. Deutsche Agrargeschichte., l, Hg. G. Franz , 1969. Jordan J. Chr., De originibus slavicus opus chronologico-geographicohistoricum. Vindobonae, 1745.

262

Jovanović, B., The formation of the Scordisci on the basis of archeological and historical sources, Lesy mouvements celtiques du V au I siecle avant notre ere, Pariš 1979. Katančić, P., Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, Zagrabiae 1795.; De Istro ejusque adcolis, Budae 1798.; Orbis antiquus ex tabula itineraria Peutingeriana, Budae 1824.-25.; Istri adcolorum geographia vetus, Budae 1826.-27. Katičić, R., Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija., Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba, Posebno izdanje ANUBiH, Knj. IV., Sarajevo 1964. Katičić, R., Uz početke hrvatskih početaka, Biblioteka znanstvenih djela 70, Književni krug, Split 1993.

263

Lefevre, A., Les origines slaves (Bulletins de la societe d'anthropologie de Paris 1896.) Lehr-Sptewinski, T., O pochodzeniu i praojcž nie SJwian. Poznan 1946. Leibniz G.W., Brevis delineatio meditationum de originibus gentium ductis potissimum ex indicio linguarum. Berolini 1605. LeibnizG.W., Gesammelte Werke, hg. G. H. Pertz. 1. Folge: Geschichte, 4 Bde. (1843 ff.) Lelevel, J., Narody na ziemiach slowianskich. Poznan, 1853. Lenard, L., Stari Srbi i srpska praotađbina. Beograd, 1927. Lovmianski, H., Studia nad dziejami Stowianszcyzny, Polski i Rusi w wiekach šrednich. Poznan 1986.

Kaulfuss, R. S., Die Slaven in den ältesten Zeiten bis Samo, Berlin 1842.

Lučić, J., Podaci o doseljenju Slavena u starijoj dubrovačkoj historiografiji, u Entogeneza Hrvata, uredio N. Budak, Zagreb 1995.

Klaić, N., Poganska stara ili Vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta, u: Croatia Christiana, br. 21. god XII. Zagreb 1988.

Lucius, I., De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amsterdam, 1666.

Klaić, N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. II. izd. Zagreb 1974. Klaić, N., Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb 1990. Košćak, V., Iranska teroija o podrijetlu Hrvata, u: Etnogeneza Hrvata, priredio N. Budak, Zagreb 1995. Kossinna, G., Zur älteren Bronzezeit Mitteleruropas. Berlin 1912. Kozierowski, St., Badania nazw topograficznych dzisieszej srchidyecezyi Gnieznienskiej. Poznanj 1914. Kozierowski, St., Badania nazw topograficznych dzisieszej archidjecezji Poznanskiej. Bd. 2, Posen 1916. Krähe, H., Die alten Balkanillyrischen geographischen Namen. Heidelberg 1925. Kukuljević-Sakcinski, L, Panonija rimska, Rad JAZU 1873. Kunstmann, H., Der völkerwanderungszeitliche Zug der Slaven von Balkan nach Mittel- und Osteuropa, u: Mužić L, Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split 1991. Kunstmann, H., Die Slaven, Stuttgart 1966.

Mannert, K., Geographie der Griechen und Römer. III-IV Teil. II. Aufl. Leipzig 1820. Marčinko, M., Indoiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 2000. Maretić, T., Slaveni u davnini. Zagreb 1889. Marević, J., Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb 2000. Marić, R., Antički kultovi u našoj zemlji. Beograd 1933. Marić, Z. Japodske nekropole u dolini Une, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) n. s. 23/1968. Marić, Z., Dolina, GZM/XIX, 1964, 73. A. Benac, Praistorija 1987. Marić, Z., Problem sjevernog graničnog područja Ilira, Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba. Posebna izdanja Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo). Marti, O., Die Völker West- und Mittel-Europas im Altertum. BadenBaden 1947. Mayer, A., lasi, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n.s. 16/1935.

264

Mellaart, J., Earliest civilizations of the Near East. London 1965. Menghin, O., Weltgeschichte der Steinziet, Wien 1931.

265

Orbini Mavro, II regno degli Slavi, hoggi corrotamente delli Schiavoni historia. Pesaro 1601.

Mikić, Ž., Antropološka struktura stanovništva Srbije. Beograd 1988.

Pantelić, S. Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt am Main. Berlin. Bern. New York. Paris. Wien 1997.

Miklosich F. X. Die Bildung der slavischen Personennamen und Ortsnamen. Heidelberg 1927.

Pantelić, S. Hrvatska Krstionica. Split-Mainz 2000.

Miklosich, F. X. Die slavischen Elemente im Rumenischen. 1862. Milojčić, V., Chronologie der jüngeren Steinzeit Mittel- und Südost Europas, 1949. Mocsy A., Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den MarkomannenKriegen. Budapest 1959. Müllenhoff, K., Deutsche Altertumskunde II, Berlin 1881 Müller-Karpe H., Handbuch der Vorgeschichte B.I. Altsteinzeit. München 1966. Müller-Karpe, H., Beiträge zur Chronologie der Urnenfelderzeit nördlich und südlich der Alpen. Berlin 1959.

Pantelić, S., Pradomovina Crnogoraca. Hrvatska obzorja., br. 2. Split 2001. Pantelić, S., Veneti u Dalmaciji. Hrvatska obzorja., br. 2. Split 2000. Paret, O., Das neue Bild der Vorgeschichte. Stuttgart 1946. Pašalić, E., Questiones de bello dalmatico pannonicoque, Godišnjak društva Istoričara Bosne i Hercegovine, God. VIII, Sarajevo 1956. Paškvalin V., Ilirsko-panonsko pleme Desidijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova područja, u: Godišnjak Akademije Nauka i Umjetnosti Bosne i Hercegovine. Knj. XXXI. Centar za balkanološka ispitivanja knj. 29. Sarajevo 2000.

Müller-Karpe, H., Einführung in die Vorgeschichte. München 1975.

Patkanian, Ch., Armenska geografija 7. st. . St. Petersburg 1877. na ruskom. i

Müller-Karpe, H., Handbuch der Vorgeschichte. B. II. Jungsteinzeit. München 1968.

Paulys-Wissowa, Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. B. IV. Stuttgart 1932.

Mužić, L, Hrvati i autohtonost. VI. izd. Zagreb 1998.

Pavao Ritter Vitezović, Oživjela Hrvatska. S latinskog prevao Z. Pleše. Izd. F. Naletić i K. Fuček. Zagreb 1997.

Mužić, L, Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split 1991. Mužić, I., Slaveni, Goti i Hrvati, V. izd. Zagreb 1997. Narr, K. J., Urgeschichte der Kultur. 1961.

Pavišić, I., Rezultati probnih iskopavanja na prethistorijskoj gradini Špičak u Bojačnom, Prilozi 5/6 (1986.-1987.), Zagreb 1987.

Niederle, L. Slovanske starožitnosti. Praha 1902.

Peisker, J., Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja. Starohrvatska prosvjeta , 2 (1928).

Nikčević, V. P. Štokavski dijasistem, Cetinje 1998.

Pert, O., Das neue Bild der Vorgeschichte, Stuttgart 1946.

Nikčević, V. P. Veneti in Slovenci, u knjizi: Z Veneti v novi čas. Uredio I. Tomažić. Ljubljana 1990.

Pfiffig, A. 3., Tabulae Iguvinae. Beč 1964.

Nikčević, V. P., Crnogorski jezik. Cetinje 1993.

Pič, J. L., Archaeologicky vyzkum ve strednich Cechäch podniknuty. Praha 1893.

Novaković, R., Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo. Beograd 1977.

Pilar, L, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju. Zbornik za narodni život i običaje. 1931.

267 Polascheck, E., Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. Stuttgart 1955. Potocki, 3., Histoire primitive des peuples de la Russie, St. Petersburg 1802.

СПб., 1889 СССХХИ. С. 324-384; Очерк древнеишего периода истории русского нзв1ка: Знциклопедил славлскои филологии. Ст. Петерсбург 1916.; Введение в курс истории русского лзмка. Ст. Петерсбург 1916.; Древнеишие судвбм русского племени. Ст. Петерсбург 1919.

Rački, F., Documenta historiae chroaticae periodum antiquam ilustrantia JAZU. Zagreb 1877.

Schlözer A. L, Allgemeine Weltgeschichte, B.l. Göttingen 1785.

Rački, F., Nacrt jugoslovjenskih povjestijh do IX stoletja (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Knj. IV. 1857.

Schlözer, A. L., von, Allgemeine Welthistorie XXXI, Allgemeine nordische Geschichte. Halle 1771.

Rapanić, Z., Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku, Starohrvatska prosvjeta, sv. 15, god. 1985.

Schmidt, L., Die Ostgermanen. München 1933. Schubart, H., Bericht über den fünften Interantionalen Kongreß für Vor- und Frühgeschichte. Hambrug 1958. Hg. V. G. Bersu 1961.

Richthofen B. F.v. Vorgeschichtliche Forschungen. B. I. Heft 3. Die ältere Bronzezeti in Schlesien. Berlin 1926.

Šembera, A., Zapadni Slovane v praveku, ve Vidni 1868.

Richthofen B. F.v., Gehört Ostdeutschland zur Urheimat der Polen? Danzig 1929.

Sergejevski, D., Spomenik XCII, Spomenik Srpska kraljevska akademija. Beograd, 1940.

Rotkqvic, R., Odakle su došli preci Crnogoraca. Podgorica 2000.

Sergi, G., Arii e Italici. Torino 1898.

Rozwadowski, J., Ze studjow nad nazwami rzek stowianskich. Lwow 1910.

Sicha K., Namen und Schwinden der Slawen. Leibach 1886.

Ružić, I., Stara i nova postojbina Hrvata. Zagreb 1903. Sabljar, V. Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije Hervatske i Slavonije. Zagreb 1866.

Šišić, F. Pregled povijesti hrvatskog naroda. III. izd. Zagreb 1962. Smičiklas, T., Poviest hrvatska. I. dio. Zagreb 1882. Stipčević. A., Iliri, Zagreb 1991.

Šafarik, P. J., Slovanske starožitnosti. Praha 1837.

Strzygowski, J., O razvitku starohrvatske umjetnosti. Zagreb 1927.

Šafarik, P. J., Über die Abkunft der Slaven nach Lorenz Surowiecki. Ofen 1828.

Suić, M., Odabrani radovi iz starije povijesti Hrvatske. Zadar 1996.

Sakač, S. K., Teorije, napose iranske o postanku Hrvata. Hrvatska Revija. God II, sv. 4. Buenos Aires. Prosinac 1952. Sasinek, F., Zahady dejepisne. Praha 1886.-1888. Šavli J., -Bor, M., Unsere Vorfahren die Veneter. Wien 1988. Schachmatov A. L., Zu ältesten slavisch-keltischen Beziehungen. Archiv für slavische Philologie. Berlin 1912. Bd. XXXIII. S. 51-99.; K вопросу об образовании русских наречии и русских народностеи: Журнал Министерства народного просвешен^

Suić, M., Nin u Antici, u: Nin - Problemi arheoloških istraživanja, Zadar 1968. Sulimirski, T., Die Skythen in Mittel- und Westeuropa. In: Bericht über den V. internationalen Kongress für Vor- und Frühgeschichte Hamburg, vom 24. bis 30. August 1958. Berlin 1961. Surowiecki, L., Sledzenie poctatku narodow slowianskich, Warszawa 1824. Todorović, J., Scordisci. Istorija i kultura. Novi Sad - Beograd 1974.

268 Tomaschek, Die vorslavische Topographie der Bosna, in: Mitteilungen der geographischen Gesellschaft. Wien 1880. Tomičić, Ž., Panonski periplus: arheološka topografija kontinentalne Hrvatske. Zagreb 1999. Trautmann, R., Die wendischen Ortsnamen Ostholsteins, Lübecks, Lauenburgs und Mecklenburgs. Neumünster 1939. Trstenjak, D., Slovanščina v romanščini. Celovec 1878. Trubačev, O. N., Etnogeneza i kultura starih Slavena. Moskva 1991. Vasmer, M., Die Urheimat der Slawen. Der ostdeutsche Volksboden. Breslau 1926. Vinko Pribojević, O podrijetlu i slavi Slavena, izd. M. Kurelac. Zagreb 1997. Vinko Pribojević. De origine successibusque Slavorum. 1525. Vinski, Z., Epoha seobe naroda, u knjizi Rani srednji vijek, ed. Prosveta Beograd, Spektar Zagreb, Prva književna komuna-Mostar, 1980. Vinski, Z., Kasnoantička baština u grobovima ranoga srednjega vijeka kao činjenica i kao problem. Materijali L, VI kongresa areheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963., izdanje Beograd 1964. Vinski, Z., Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V. Zagreb, 1971.

269 Wilser, L., Die Herkunft der Deutschen. Karlsruhe 1885. Zaborovski, S., Origine des Slaves, u: Bulletins et Memoires de las Societe d4 Anthropologie de Paris 15.XII 1904. Zaborowski S., Les Slaves de race et leurs origines. Bulletin et memoires de la societe d'anthropologie de Paris 1904.; L'autochtonisme des slaves en Europe, ses premiers defenseurs. Revue de ecole d'anthropologie de Paris 1905. T. 15. Zeman, 3., Zu den chronologischen Fragen der ältesten slawischen Besiedlung im Bereich der Tschechoslowakei, u: Pamätky archeologicke 67,1976. Zeuss, K., Die Deutschen und die Nachbarstämme. Heildeberg 1925. Župan, J., Etymologie der Namen der Flüsse in Kärnten. Carinthia 1831. Будилович, A. C. nepBo6biTHbie славлне в их лзмке, öbire и понлтилх по даннв!м лексикалвшм. Исспедованил в области лингвистическои палеонтологии славлн, Ст. Петерсбург 1865. Воцселв, Л. 3., Древнеишал бвпговал историл славлн вообше и чехов в особенности. Киев 1875. Гилфердинг, Α., ДревнеишЈи перјодв исторји СЛЗВЛНЂ. Весникћ Европи 1868. T. IV-V. ДриновЋ, М., Заселение балканского полуострова славлнами. Москва 1873.

Vinski-Gasparini, K., Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu, Acta Musei Cibalensis (Vinkovci), 1970.

Јанковић, Ђ., Словенске особине насеља позноримског доба на југоистоку Паноније., у: Трудм VI Международного Конгресса славлнскои археологии. Том 3, Москва 1997.

Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama sa svojim grupama. Praistorija jugoslavenskih zemalja, IV. Sarajevo 1983.

Карамзин Η. Μ., Историл государства Россиииского. Москва 1989.

Vinski-Gasparini, K., Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj. Zadar 1973. Vitezović, P. R., Oživjela Hrvatska, prijevod Z. Pleše. Zagreb 1997. Vlahović, P., Narodi i etničke zajednice sveta. Beograd 1984. Wattenbach, W., u. Levision W. Deutschlands Geschichtsquellen im Mittelalter. Vorzeit und Karolinger, l, 1952.

Леопардов Н., 0 начале славнн Руси со сторонв! историкоархеологическои. Киев 1892. Некрасов, Α. Α., Место превоначалбного обособленил спавлн. Казанњ 1879. Пеник, С. И. Исспедованние древнеславлнских памлтников второи половини I твгачелетил на территории Закарпатскои обласги. УССР.-AR, 5., 1968.

270

//1

Перволф, И., Спавжне, их взаимоотношенил и свлзи. Т. I. Варшава 1886. Погодин, Α., Из истории славлн, передвижении. С. Петерсбург 1901.

Index

Риттих, Л. Ф., Славлнскии мир. Историко-географическое и зтнографическое исспедование. Варшава 1885. Руссанова, И. И., Изучение славлнских поселении у с. Черновка 1980. СамоквасовЂ, Д., Историл русского права, Варшава 1888. 0 происхождении кладов римских монет в земллх древних руссов и лнхов. Трудв! VIII Археологического свезда. Москва 1897. Седов, B. B., Очерки по археологии славлн, Москва 1994. Соболевскии, А. И., Русско-скифские зткзду. Извеош отделенил русского лзика и словесности Академии наук, 1921.

Abodriti 45, 50, 65, 130, 131, 133, 196 Acelum (Asolo) 87 Adrijska planina 114 Aenona 107, 152, 162, 239 Agapije 59 Agatirsi 90 Akvileja 86, 87, 103, 240 Alani 19, 20, 168 Albanci 24 Albona 34, 107, 239 Alfoldi,A. 80,258 Alpe 54,109 Altmark 181 Amantini 136, 148,163, 200, 239 Anari 85 Andautonija 240 Anđelić, P. 159,258 Andetrium 111, 240 Andizeti 149, 163, 233, 240 Andrijevci 162, 246 Antenor 82, 87, 96, 120, 225 Anti 22, 61, 75, 79, 119, 139, 161 Anticus 81 Aorsi 90 Apian 117, 230 Apolonija 240 Aqua nigra 80 Ardijeji 114 Argo 101, 104, 105, 175, 176 Aribo (1018.-1045 139 Arivati 149, 162 Armenci 167 Arpos 87 Arsieti 90 Ateste(Este) 87 Atina 85, 87, 171, 240 Austrija 283

Avari 19,21,22,37,55 Avarini 90 Azali 148, 241 Azovsko more 246

B Babić, B. 258 Balkan 11, 18, 21, 22, 26, 39, 49,

94, 132, 146, 172, 185, 244, 262, 283

Balkanski poluotok 11,132 Baltičko more 56 Banja Luka 242 Barč 151 Barkovići 152 Bartolovići 152 Bastarni 90, 154 Batović, Š. 107, 193, 258 Baumstark, A. 167, 258 Beč 34, 70, 108, 163, 172, 252, 265 Begovići 152 Belgiti 149 Belić, A. 59, 258 Belunum (Belluno) 87 Benac, A. 237,258 Benkovići 152 Beograd 31, 40, 43, 49, 59, 71, 72,

120, 128, 132, 154, 158, 161, 166, 184, 191, 250, 257, 258,

259, 260, 263, 264, 267, 268 Biesi 90 Bihać 184 Bijeli bog 198 Bijeli Hrvati 49, 131, 195, 196, 216 Bilazora 46, 53, 129, 134, 137, 163, 164, 221 Bitini 82 Bjelovar 80 Blaškovići 152

273

272 Blatno jezero 248 Bogovići 152 Boguslawski, E. 139, 259 Boimi 38 Bojačno 182 Bojanovski, I. 158, 259 Boji 85, 98, 114, 148, 232 Bojki 38,49 Boljenovići 152 Bor, M. 75, 93, 94, 120, 187 Bosanska Gradiška 184, 250 Bosna 114, 115, 227, 241, 268 Boyke 38 Brač 241 Bračevci 162 Bratuljevci 162 Breuci 142,144,150, 162, 233, 241 Breza 158, 260 Brezari 203 Brezarić 203 Brigi 82 Brunšmid, J. 182 Budak, N. 259 Budimir, M. 120,161, 259 Budini 21, 25 Bugari 54 Bugarska 29 Buje 163 Bukovac Svetojanski 205 Bukovica Prekriška 204, 205 Bunjevci 162 Burgioni 90 Buri 153 Bylazora 38, 46, 53, 134, 137, 228

Caelina 85, 87, 171, 242 Carigrad 17, 242 Gatari 148 Čazma 162 Cecina Sever 142

Čeh 18, 19, 29, 62, 63 Cenomani 84, 85 Cernik 205 Černovki 187 Cetinje 44, 120, 162, 200, 228, 264, 285 Childe,V.G. 170 Cosmae Pragensis 17, 254 Čović, B. 159, 259 Cres 105, 107, 240, 242, 243, 245 Crikvenica 239 Crkvina 110,241,248 Crna Gora 33 Crni bog. 198 Cmo more 17, 61, 127, 155, 248 Crnogorci 45, 130, 132, 133

D Dačani 57, 69, 143 Dacija 16 Daki 64 Đakovo 242 Dalmacija 16, 21,110,112,113, 191 Dalmati 76, 83, 111, 112, 113, 114,

115, 117, 118, 119, 120, 142,

143, 157, 160 Dalmium 243 Daorsi 112 Dardani 41, 114, 127, 128, 140, 141, 230, 243 Dardanija 16 Darije 146 Daruvar 151, 240 Dasareti 230,235 Daunija 108 Delmati 159 Delminium 243 Delnice 162 Derbani 114 Deuri 111, 114 Devoto, G. 108, 188, 259

Dezidijati 111, 157, 159 Diasioni 151 Dicioni 114, 156, 233 Dickenmann, E. 80, 143, 150, 151, 153, 154, 260 Dida 38, 39, 53, 134, 137, 164, 243 Dide 38, 39, 46, 53, 133, 134, 163, 221, 228, 243 Dimitrijević, S. 170, 260 Dinara 114 Diomed 87, 117, 225 Divoševci 162 Dnjepar 21, 38, 241 Doberi 136,200 Dokleati 111,132, 236 Don 19, 21, 251 Donji Andrijevd 162 Donji Bogičevci 162 Donji Dragičevci 162 Donji Karin 16,168 Donji Miholjac 162 Doriji 82 Dorijska seoba 189 Drač 243, 244 Dragoševci 162 Draguzeti 163 Drava 99, 149, 179, 191, 239 Drevljani 69 Drina 145, 191, 243, 251 Drnovo 61, 75, 79, 119, 139, 152,

160, 247

Dubica 143, 153, 241 Dubrovčani 45, 51 Dubrovnik 134 Duklja 131, 132, 191, 236, 243 Dukljani 131, 132 Dunav 16, 18, 20, 24, 55, 57, 61,

66, 67, 78, 101, 104, 127, 129, 145, 147, 155, 175, 180, 189, 218, 232, 239, 245, 250

Duvno 207, 243

E Ebert, M. 170, 186, 260 Emona 34, 243 Enduridi 236 Eneti 78, 81, 86, 173, 179, 243 Epidamnos 236, 237, 244 Epirus nova 21 Eratosten 116 Erkunijati 151 Ernoult, A. 108,259,260 Eufrat 28, 219, 242 Europa 12, 82, 222, 223 Eutropije (364.-378.) 113

Rnci 58 Fini 90 Flanatički zaljev 244 Forkuševci 162 Fredegar 75, 219, 225 Frigi 82 Frkljevci 162

G Gaj Svetonije Trankvil (70.nepoznato) 144 Gali 148, 231 Galija 73,84,219 Galindi 90,91 Garašanin, M. 72, 260 Gardun 111, 202, 251 Garešnica 153 Gepidi 65 Germani 16, 19, 58, 78, 101, 153, 156, 173, 178, 219, 233 Geti 19, 57, 64, 69, 244 Glasinac 184, 227 Gneus 85 Gnjev 85 Golab, Z. 75, 260

275

274

Goldstein, I. 75, 260 Gorica Jamnička 206 Gorica Svetojanska 206 Gornji Dragičevci 162 Gornji Karin 16, 168 Goti 19, 22, 33, 65, 71, 73, 91,

138, 153, 160, 168, 200, 219,

237, 264 Gotini 91 Göttingen 64, 138, 267 Grafenauer, B. 14, 92, 260 Grci 11, 52, 53, 61, 78, 79, 118,

128, 137, 140, 146, 173, 176, 177, 178, 179, 232, 234

Grdun 202 Gremošnik, G. 158, 260 Grigorij iz Sanoka (umro 1479.)

Grubišno Polje 153 Gudci 80 Gunjaca, S. 191, 260 Gunjevci 162 Gutzwiller, K. 172,179, 261

H Harmata 18, 261 Harpalije 41, 82 Hedum 157

Heleni

116, 117

Heneti 86, 116 Heraklea 17,244 Herovit 194 Herrmann, J. 34, 55, 261 Hilički poluotok 116 Hiri 89 Histra 53, 87, 103, 104, 105, 134,

183

Hlevci 162 Holder, A. 172,261 Hrvat 134, 283, 284 Hrvati 25, 29, 45, 46, 49, 66, 71,

131, 132, 149, 153, 160, 166,

168, 184, 191, 192, 194, 197, 199, 200, 237, 264, 282, 283

Jastrebarsko

52, 64, 81, 109, 197, 243, 262, 265, 266, 268, 283, 284

Javor 207, 208 Jezerine 153, 184, 208 Jezernice 153, 208 Jonjani 28 Jovanović, B. 262

Hrvatska 36, 38, 45, 46, 47, 49, Hubert, H. 84, 261 Hübschmann, H. 167, 261 Huni 21, 22, 33, 65, 168 Hutin 206 Hyllis 116,245

Ilidža 159,184, 240 Iliri 11, 19, 28, 32, 33, 40, 52, 53,

54, 66, 70, 86, 105, 107, 109, 117, 119, 121, 128, 135, 137, 144, 147, 150, 157, 160, 161, 173, 185, 217, 230, 231, 234, 235, 236, 237, 238, 245, 267

Ilirik

21, 44, 59, 104, 106, 120,

145, 155, 232, 233

Imrijevci 162 Iran 43 Iskar 127 Issaei 111 Istočni Goti 80 Istra 39, 101, 103, 104, 180 Italija 84

Ivoševci 162, 242

Jacigi 18 Jadran 16, 28, 104, 167, 206 Jadransko more 26,101, 104, 145, 175, 180 Jamnica 207 Jamnica Pisarovinska 207 Jantar 101, 173, 174, 177, 178 Japigi 85, 108 Japodi 108, 109, 110 Jaši 151

162, 182, 194, 202,

203, 205, 206, 207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 214, 215

Kozlikovo 209,210 Krahe, H. 70, 135, 152, 262 Krašić 210, 211 Krško 152 Krupače 182 Kunstmann, H. 21, 22, 40, 262 Kupa 141, 142, 242 Kuzma iz Praga (1045.-1125.) 17

K Kadlubek (oko 1200.) 29, 62 Kalimah 106,232 Kareoti 90 Karinsko more 16,168 Karpati 49, 190 Karpi 41, 66 Katičić, R. 34, 158, 194, 262 Katun 202 Katuni 202 Kavkaz 242 Kazari 23 Kelegeri 127, 245 Kelti 11, 19, 25, 52, 53, 54, 58, 67,

84, 85, 86, 88, 89, 91, 95, 108, 146, 148, 149, 153, 160, 175, 176, 201, 231, 235

Kizil 82 Klanjec 182 Klinča Sela 208, 209 Klokočevci 162 Kniđani 114 Knin 113, 245, 247 Koledinec 151 Kolhi 105 Konjarić vrh 209 Korčula 114, 242, 245, 246 Kordun 202 Kordunski Ljeskovac 202 Korduševci 162 Košćak, V. 197,262 Kotini 153 Kovačević, J. 72 Kozierowski, St. 151, 262

Labeati 236,246 Lađevci 162 Langobardi 65, 138 Lanišće kod Buzeta 34 Lanišće kod Jastrebarskog 34, 215 Lanišće kod Labina 34, 215 Lanišče kod Ljubljane 34 Laniše kod Kamnika 34 Laniše kod Škofije Loke 34 Lanište kod Bele Palanke 34 Lanište kod Kačanika 34 Lanište kod Ključa 34 Lanište kod Štimlja 34 Latobici 148, 152 Latovici 152 Lebeci 85 Letovanci 152 Letovanić 152 Liburni 86, 104, 107 Liger (Loire) 89 Lingoni 41, 85 Lipovljani 153 Ljubljana 14, 34, 63, 92, 100, 101, 104, 184, 241, 243, 264, 268 Ljutići 45,50 Lobor 182 Lübeck 205, 213, 257 Lučić, J. 24, 263 Lužica 185, 186 Lužički Srbi 67

276

M Makedonija 170 Male Mune 202 Mannert, K. 65, 263 Mansi 81,255 Marčinko, M. 118, 197, 198 Maretić, T. 25, 263 Marević, J., 14, 179, 263 Marić, Z. 159, 189, 263 Marijanci 149 Mazeji 114, 156 Mazovšani 156 Mazuri 156 Mecklenburg 215, 221, 228 Medeja 105 Medijci 78 Mellaart, l 171,264 Memel 30,57 Menelaos 81 Menghin, O. 79, 88, 169, 190, 264 Metulje 110,246 Metulum 110,246 Mezija 145 Meziji 66, 127 Michelwinnaden 171 Migdoni 136 Mihaljevci 162 Mikić, Ž. 132, 166, 264 Mikluševci 162 Milivojevci 162 Miljevci 162 Milojčić, V. 171,264 Mljet 232 Moesi 127 Morava 35, 61, 127, 246 Moskva 79, 139, 160, 268, 283 Moslavina 170 Müllenhoff, K. 23, 264 Muller-Karpe, H. 182, 183, 184, 185, 264 Munije 202

277 Mužić, I. 52, 71, 72, 109, 119, 120, 132, 153, 160, 161, 166, 168, 184, 191, 192, 195, 200, 264

N Narona 34, 70, 111, 152, 247 Nauportus 101, 104, 247 Nekrasov (1837.-1905.) 20 Neoslaveni 191 Neretva 35, 111, 114, 240, 247 Nestorova kronika 60,156, 218 Neumarkt 87, 99, 155, 179, 247 Neuri 95 Nikčević, V. P. 44, 264 Nin 107, 152, 184, 196, 239, 243, 247, 258, 267 NiŠ 252 Njemačka 189 Norici 68, 98, 99, 155 Norikum 58 Nova Gradiška 162 Novaković, R. 31, 40, 132, 264 Novi Mihaljevci 162

O Obodriti 45, 50, 65, 131, 196 Obrovac 168 Odra 149 Ogulin 152, 154, 240, 252 Ombroni 90 Opitergium (Oderzo) 87 Osi 41, 90, 153, 160 Osor 105, 107, 239, 240 Otočac 241 Ozalj 162

Padova 248 Padska nizina 86 Paeoni 140

Paflagoni 82, 83 Paflagonija 82, 83, 248 Pag 105, 107, 242, 246 Pagiriti 90 Paioni 140, 146 Palestina 186 Pan 62 Panoni 11, 13, 33, 41, 50, 52, 64, 72, 73, 75, 76, 79, 80, 83, 94, 102, 118, 119, 137, 138, 139, 140, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 152, 156, 157, 159, 160, 161, 162, 164, 165, 183, 185, 188, 189, 192, 218, 219, 222, 230, 231, 233 Panonija 29, 62, 65, 136, 144, 145, 146, 147, 162, 179, 232, 262 Pantelić, S. 36, 52, 81, 149, 210, 265, 283 Paret, O. 106, 108, 186, 187, 265 Pariji 114 Parteni 230 Parus 114 Pašalić, E. 158,265 Paškvalin, V. 158 Patavium (Padova) 87 Patkanian, Ch. 265 Pauly-Wissova 148, 149 Pavišić, I. 182, 265 Peisker, l 197, 265 Pek 83, 127, 248 Pelagoni 136 Perseus 53, 137 Pert, O. 189, 265 Pesek 212 Petrijevci 162 Peucini 90 Peukecija 108 Pfiffig, AJ. 108 Pharos 248 Piengiti 90 Pilar 197, 265 Pirušćani 162

Pirusti 135, 162, 233 Piškorevci 162 Plavci 212,213 Plešivica 213 Plomin 106, 244 PO 18, 66, 84, 90, 121, 149, 234, 244 Podunavlje 12, 29, 41, 46, 48, 65, 285 Pokupčani 162 Polablje 33, 42, 54, 85, 154, 221 Poljani 69 Poljanica Okićka 214 Poljska 49 Pomorje 18 Poreč 105, 248 Portus 22,248 Povislje 58 Požega 162 Poznanj 67, 151, 211, 262 Praslaveni 70, 220 Prevalitana 21 Pribik Pulkava 17, 103 Pribiševci 162 Pripjet 26, 95 Prut 49 Pseudo Skimnus 103 Ptolomej (100.-160.) 99 Putini 163

R Raab 80, 240 Rab 105, 107, 240, 246 Rajna 98^ Rapanić, Ž. 191, 266 Raša 240 Rastoka 33, 215 Rastoka kod Bijelog Polja 33 Rastoka kod Gospića 33 Rastoka kod Ključa 33 Rastoke 182, 194 Rastoki 33, 202, 214, 215

279

278 Rastoki kod Jastrebarskog 33

Riet 201

Rim 22, 40, 84, 103, 108, 126, 142, 143, 259 Rimljani 16, 52, 53, 64, 66, 69, 84, 85, 87, 89, 95, 97, 108, 114, 126, 128, 129, 134, 137, 138, 139, 140, 141, 143, 144, 145, 146, 147, 150, 160, 167, 168, 177, 178, 191, 219, 221, 233, 234 Ripač 170, 184

Ripejske gore 249

Rit 201

Rodenbach 201 Rodin potok 201 Rodopi 136, 248, 249 Roksolani 20 Romani 52 Rostock 214 Rotković, R. 106, 109, 188, 200, 208, 209,

31, 120, 204, 210,

32, 36, 39, 40, 130, 131, 162, 205, 206, 207, 238, 266

Rozwadowski, J. 266 Rugiaevithus 194 Rugijani 131

Rujewit 194 Rus 62, 63 Rusi 22,263 Rusija 283 Ružić, I. 266

Sabljar, V. 203, 205, 206, 211, 213, 214, 266 Saboki 90 Sakač, S. K. 197, 266 Salasi 97, 108 Sali 90, 210 Salona 34, 70, 110, 111, 113, 152, 162, 249

Sana 249 Sardeati 114 Sardes 146 Sarmacija 18,19, 90 Sarmati 18,19, 20, 65, 89,167,

168 Šar-Planina 128 Sava 35, 99, 150, 191, 242, 245, 247, 249 Šavli, J. 59, 91, 93, 94, 95, 118, 120, 187 Scardona 34, 107, 110, 116, 152, 162, 250 Scarniunga 80 Schmidt, L 80,267 Schönberg 207 Schubart, H. 70,267 Schwerin 204, 212, 255, 261 Scordisci 154, 155, 250, 262, 267 Segestani 155, 162, 250 Senj 107, 250 Sereti 41, 149, 155 Sergejevski, D. 159, 184, 267 Serrapili 154 Šibenik 250 Siguni 77, 78 Sisak 113, 141, 144, 233, 250 Skiri 89 Skiti 17, 20, 23, 61, 72, 78, 127 Skitija 23,61,78 Skorin potok 154 Skradin 106, 107, 250 Slavonski Brod 162 Slovenci 25, 46, 63, 91, 92, 93, 94, 102, 264 Solin 87, 152, 174, 176, 178, 191, 249 Srbi 25, 38, 40, 49, 71, 263, 264 Srejović, D. 258 Srijem 149, 239 Srijemska Mitrovica 250 St. Petersburg 64, 265, 266 Stara Planina 127, 244

Stavani 90 Steinwenden 171 Stipčević, A. 109, 128, 135, 147, 150, 151, 154, 156, 157, 185, 234, 235, 237 Stobreč 111, 112, 244 Strimon 146, 251 Strzygowski, J. 196, 267 Suavi 138 Sudini 90, 91 Šufflav, M. 197 Suić, M. 27, 53, 76, 87, 103, 104, 105, 106, 107, 109, 116, 118, 119, 134, 177, 180, 183, 184, 196, 231, 237, 267 Sulimirski, T. 78, 267 Suloni 90 sv. Amand 80 sv. Jeronim 118, 119, 120, 160, 163, 168, 251 sv. Vid 194, 195, 196 Švapsko more 171 Sventovit 194, 195 Svjatovit 194, 196 Synodion 251

Tagliamento 86

Tanais 251 Tariona 116, 251 Tarioti 116, 251

Tarus 16 Taulanciji 230, 236

Taurisci 99, 145, 155 Teoderet Cirski 129, 147 Teoderik Veliki (471.-526.) 79 Tepljuh 115, 249 Tergeste 53, 105, 134, 143, 176, 251 Tihik 120 Tlmahi 127 Timav 87, 100, 251

Timok 127, 191, 251 Tini 82 Tisa 251

Todorović, J. 267

Tomascheck 83, 117 Tomaševci 162 Tomičić, Ž. 138, 170, 182, 183, 189, 194, 202, 203, 268 Tompojevci 162 Tračani 11, 41, 52, 63, 127, 143, 174, 219 Tracija 16 Trautmann, R. 204, 205, 208, 211, 268 Tribali 114, 127, 129, 230, 252 Trogir 110, 112, 251 Troja 79, 82, 86, 96, 187, 224, 225, 228 Trojanci 86, 127 Trst 251 Trubačev, O. 160, 268 Tuditan 104 Turnašica 202 Turnić 202 Turnišće 202 Turnišće Klanječko 202 Turnovo 202 Tusci 87 Tvchicus 120 Tyras 63, 252

U Uendon 248 Ukrajina 283 Una 247, 252 Urnenfelderkultur

105, 181, 185,

186, 223, 226, 227, 228 Usedom 171

Valerije Mesala

142, 143, 157

281

280 Valpovo 162 Vandali 19, 20, 65,168 Varciani 148 Vardar 77,136, 228, 241, 250 Vasmer, M. 17, 23, 27, 33, 34, 35, 36,268 Velebit 109, 197, 239, 247 Veleti 45, 50,130 Velika Gorica 183

Velti 90

Vendenheim 171 Vendon 110, 241, 248, 252 Venedi 23, 28, 65, 72, 73, 75, 89,

Vinski-Gasparini, K. 182, 183, 189,

268

Virovitica

241

Visla 45, 54, 56, 61 Vit 127, 195 Vizače 104, 105, 107, 247 Vižintini 163 Vlahović, P. 59,268 Vraneševci 162 Vrbovsko 162 Vulić, N. 158

90, 199, 219, 260

Venedski zaljev 90 Veneti 11, 13, 18, 19, 23, 24, 25,

28, 32, 33, 40, 41, 50, 52, 53, 54, 58, 59, 60, 61, 63, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 100, 101, 102, 103, 1C6, 107, 108, 109, 110, 117, 119, 121, 126, 127, 128, 130, 133, 135, 138, 139, 140, 149, 152, 159, 161, 164, 165, 169, 170, 171, 172, 173, 179, 180, 181, 183, 185, 186, 187, 188, 189, 191, 217, 218, 219, 220, 221, 222, 224, 226, 230, 235, 252, 260, 264, 265, 284

Venetidunus 171, 173 Venetsko more 171 Verovit 194, 196 Verumus 16 Vidyna goricha 194 Vilci 50, 90, 130, 131, 133 Vindonisa 97, 173 Vineta 171, 172 Vinko Pribojević (oko 1525.) 63 Vinkovci 182, 242, 268 Vinski, Z. 72, 184, 268

151, 183, 195, 201, 228,

Wattenbach, W. 75, 268 Wendebach 171 Wendelsee 171 Wenden 73, 93, 95, 169, 171, 172,

225

Wendenalp 171 Wendengletscher 171 Wendenwasser 171 Wendhausen 171 Wendi 93, 219, 221 Wendisch Baggendorf 171 Wendisch Priborn 171 Wendland 171 Wendung 171 Wendungen 171 Windeck 171 Winden 171 Windesheim 171 Windisch 97, 171 Wineden 171 Winethoheim 171 Winiden 171 Winidin 171 Winithberc 171

Zadar 27, 103, 106, 107, 109, 182,

184, 225, 243, 245, 258, 267, 268

Zagreb 14, 25, 28, 29, 38, 40, 43,

49, 52, 54, 63, 64, 66, 71, 72, 75, 109, 119, 138, 147, 150, 151, 152, 153, 157, 160, 161, 162, 164, 166, 170, 179, 182, 183, 184, 185, 191, 196, 200,

203, 212, 213, 228, 230, 234, 237, 238, 253, 258, 259, 260, 261, 262, 263, 264, 265, 266, 267, 268, 282 Zapadna Morava 61, 235 Zeman, J. 54, 269 Zeuss, K. 96, 98, 147, 149, 151,

153, 156, 195, 269

Zlatar Bistrica 228 Zrmanja 107, 108, 251 Župče 158

282

Bilješke o piscu Stjepan Pantelić rođen je 14. kolovoza 1942 u Koriji kod Virovitice. Tu je pohađao pučku školu. Osmogodišnju školu je završio u Virovitici. Nakon osmogodišnje škole odlazi u Zagreb gdje završava klasičnu gimnaziju a poslije toga započinje studij filozofije i teologije na katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. 1966. odlazi sa velikim nadama u Njemačku i nastavlja studij teologije na Sveučilištu «Johannes Gutenberg» u Mainzu. Tu su mu poznati profesori prof. dr. F. Wetter, današnji kardinal u Münchenu i prof. dr. K. Lehmann, kardinal u Mainzu. Kod prof. dr. K. Lehmanna prijavljuje diplomski rad «Griješna Crkva» - «Sündige Kirche». Tu dolazi u sukob s njime jer doslovno najbraja crkvene grijehe kao inkviziciju, Galilea Galilei i drugo te ga ovaj odbija. Diplomira ipak na socijalnoj etici kod prof. dr. Berga, sa diplomskom radnjom «Marksizam i kršćanstvo u Jugoslaviji». Zbog spora sa prof. dr. K. Lehmannom Biskupski ordinarijat u Mainzu mu suskraćuje "Missio canonica" što je jednako crkvenoj inkviziciji, pa sa teološkim studijem ne može više započeti ništa. Zbog toga započinje od početka studij slavenske filologije. Nakon završenog studija prijavljuje doktorsku radnju Hrvati i Franci, ali se ta tema na slavističkom institutu u Mainzu ne dozvoljava. Povlači se kao prevodilac i istraživač najstarije hrvatske i slavenske povijesti. 1993. Objavljuje monografiju «Najstarija povijest Hrvata», s kojom je zapravo htio uputiti na krivo čitanje natpisa na Hrvatskoj Krstionici. 1994. do 1996. radi intenzivno u bibliotekama u Lavovu i na institutu za arheologiju i istražuje povijest Hrvata u zapadnoj Ukrajini. 1997. Objavljuje knjigu na njemačkom jeziku Pradomovina Hrvata u Panoniji i Dalmaciji - «Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien». 2000. Objavljuje knjigu Hrvatska Krstionica, Mainz-Split. Inače je stalni suradnik Hrvatskih obzorja, Matice hrvatske u Splitu. Od 2000. je predsjednik znanstvene udruge Croatia Antiqua e.V. Mainz. Živi povučeno i radi mnogo u biblioteci u Mainzu.

283

Popis autorovih knjiga, studija i znanstvenih skupova 1993. Najstarija povijest Hrvata. Croatia Antiqua Mainz. 1993. Međunarodni povijesni skup «Mogersdorf», Graz 1994. Međunarodni povijesni skup «Mogersdorf», u Mogersdorfu/Austrija. 1995. Shidnoslovajnski litopisni Horvati v sycasnii ukrainskii istoriografii. (Istočno slavenski Hrvati Nestorova ljetopisa u suvermenoj ukrajinskoj historiografiji). Bojkoviščina istorija ta sučasnist. Materijali međunarodnog povijesno-etnološkog seminara u Sambiru/Ukraina. 1995. Pantelić, S., - Korčinskij O., Do pitanja migraciju Horvativ na Balkan ta možlivi perspektivi iogo rozvjazanja. Bojkoviščina istorija ta sučasnist. Marijali međunarodnog povijesno-etnološkog seminara u Sambiru/Ukraina. 1995. Arheološka iskapanja u Zvonimirovcu kod Virovitice pod vodstvom prof. dr. Ž. Tomičića. 1995. Međunarodni povijesno-etnološki seminar u Sambiru/Ukrajina 1996. Die neue Version der Migration der Kroaten, Duleben und Volinjanen. Trudi VI Međunardongo kongressa slavjanskoi arheologu. T. 3. Etnogenez i etnokulturnie kontakti Slayjan, Moskva. 1996. Međunarodni kongres slavenske arheologije u Novgorodu/Rusija 1996. Pradomovina i migracija Hrvata. Hrvatska obzorja. Split, god. IV., br. 2/96., str. 327.-341. 1996. Migracija Saskih Hrvata. Hrvatska obzorja. Split, god. IV., br. 2/96., str. 597.-604. 1997. Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt am Main * Berlin * Bern * New York * Paris * Wien. 1997. Najnovija istraživanja o imenu Hrvat. Hrvatska obzorja. Split, god, V., br. 1./98., str. 907.-918. 1998. Hrvati i arijanska hereza. Hrvatska obzorja. Split, god. VI., br. 1./98., str. 105,-112. 1998. Podrijetlo dalmatinskih Hrvata. Hrvatska obzorja. Split, god. VI., br. 4/98., str. 927.-932.

284 1999.0 germanskom podrijetlu etnonima Hrvat. Hrvatska obzorja. Split, god. VII., br. 2./99., str. 365.-370. 1999. Dolazak Crnogoraca. Hrvatska obzorja. Split, god. VI., br. 4./99., str. 8S5.-892. 2000. Najstariji spomen etničkog imena Hrvat. Hrvatska obzorja. Split, god. VII., br. 1./2000., str. 193.-200. 2000. Pradomovina Crnogoraca. Hrvatska obzorja. Split, god. VIII., br. 2./2000., str. 355.-370. 2000. Zablude o dolasku Hrvata iz Bijele Hrvatske. Hrvatska obzorja. Split, god. VIII., br. 4./2000. 2000. Zablude o iranskom podrijetlu Hrvata, Zadarska smotra god. XLIX, br. 1-3, Zadar 2000. str. 127-145 2001. Veneti u Dalmaciji. Hrvatska obzorja. Split, god. IX., br. 2./2001. 2001. Veneti u Karantaniji. Hrvatska obzorja. Split, god. IX., br. 3./2001. 2001. Internacionalni simpozij o Venetima u Ljubljani od 17.-18.10.2001 2002. Zablude o iranskom podrijetlu Hrvata. Hrvatska obzorja. Split, god. X., br. 1./2002.

285

Recenzija akademika Vojislava Nikčevića «O pradomovini Slavena postoje tri glavne teorije: istočna, zapadna i južna. Svaka od njih je jednako legitimna i kao takva posjeduje argumente za i protiv. Tek kad se erheološki, historiografski, lingvistički i antropološki studiozno obrade i poslije toga međusobno usporede, vidjeti će se koja je od njih najviše naučno utemeljena. Povjeničar Stjepan Pantelić se u knjizi Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju zalaže za južnu (autohtonu) teoriju. U njoj iznosi dokaze za i protiv svake od triju spomenutih teorija u svjetlosti arheoloških, i povijesnih argumenata opredjeljujući se za srednje Podunavlje kao pradomovinu Slavena. Njegova knjiga ima iskljiučivo naučni karakter, spoznajnu namjeru. Uzimajući u obzir sve činjenice, studiju Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju Stjepana Pantelića svesrdno preporučujem za štampu. Cetinje, dne 3.X.2001. Akademik prof. dr. Vojislav P. Nikčević redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti u Podgorici redovni profesor Filozofksog fakulteta u Nikšiću, član i predsjednik Odbora za jezik i književnost Crnogorskog PEN centra u Cetinju, član Odjeljenja za nauku Matice crnogorske u Cetinnju, član Crnogorskog društva nezavisnih književnika u Podgorici

286

287

Rezension des Akademikers Vojislav Nikčević

Recenzija akademika Radoslava Rotkovića

Über die Urheimat der Slaven bestehen drei Haupttheorien: östliche, westliche und südliche. Jede von diesen Theorien ist legitim und als solche hat sie Beweise pro und contra. Erst wenn man sie archäologisch, historiographisch, linguistisch und anthropologisch eingehend behandelt und danach gegenseitig vergleicht, wird man sehen, welche von denen am meisten wissenschaftlich begründet ist.

"Da bi se jedna knjiga preporučila za tisak, nije neophodno da se autor i recenzent slažu s svim zaključcima. Mnogo je važnije pitanje: da li se radi o samostalnom istraživanju koje razmiče dosadašnje granice znanosti u ovoj materiji i otvara vrata na sobi da uđe svježi zrak, ili o kompilaciji iz tuđih istraživanja, po onome Vukovome: ko pročita deset narodni/eh pjesama, može sam sastaviti jedanaestu. A ovđe se radi o originalnome istraživanju koje nas vraća na izvore, prvi put u nas sakupljene na jedno mjesto, tako da na osnovu te građe možemo da donosimo i sopstvene zaključke. Pa iako se i ne složimo u svemu s autorom, naći će se drugi koji će se složiti. No ni to nije bitno. Važno je istaći da ovo nije jedanaesta knjiga, nego dobro sistematizovana i komentarisana građa koju je autor svrstao u dvije grupe, nalazeći da se sve teorije o porijeklu Slovena, posebno nas na jugu mogu svrstati na dvije grupe; azijsku i evropsku a evropsaka na severnu, zapadnu i južnu. Tu je građa i klasičnih pisaca i literatura nastala na osnovu njih ili na temelju literature. Autor je imao sreću da su mu bile dostupne kolekcije starih pisaca, jer mi smo za našu knjigu Odakle su došli pred Crnogoraca (1995) morali da putujemo do Beča, Berlina, Praga, Amsterdama, i zato radili na njoj 15 godina umjesto tri mjeseca. No mi znamo da je veliki broj znanstvenika takođe imao tu sreću da se nađe blizu velikijeh knjižnica, ali nije tu sreću iskoristio kao Pantelić. Dakle, nesporno je da ova zanimljiva studija zavrijeđuje da se objavi, jer uzburkava ustajalu vodu i pravi pukotinu na brani da ta prepisivačka jedanestoknjižna žabokrečina oteče a da bistra voda znanosti poteče. Čitajte Pantelića. Njegova je knjiga inspirativna.

Der Historiker Stjepan Pantelić hat sich in seinem Buch Die Urheimat der Slaven an der mittleren Donau für die südliche (autochthone) Theorie eingesetzt. In diesem Buch erhebt er pro und contra Beweise für jede von diesen drei Theorien im Lichte der archäologischen und historischen Beweise und entscheidet sich für die Urheimat der Slaven an der mittleren Donau. Sein Buch hat ausschliesslich wissenschaftlichen Charakter, Erkenntnisabischt. Wenn man alle Tatsachen in Betracht zieht, die wissenschaftliche Studie Die Urheimat der Slaven an der mittleren Donau von Stjepan Pantelić empfehle ich besonders für die Veröffentlichung. Akademiker, Prof. Dr. Vojislav P. Nikčević Mitglied der Duklja Akademie der Wissenschaften und Kunst in Podgorica/Monte Negro Ordentlicher Professor an der Philosophischen Fakultät in Nikšić Vorsitzender des Ausschusses für die Sprache und Literatur des montenegrinischen PEN Zentrums in Cetinje. Mitglied der Abteilung für Wissenschaft der Matrix Montenegrina in Podgorica Mitglied der montenegrinischen Gesellschaft unabhängiger Schriftsteller in Podgorica.

Akademik Dr. Radoslav Rotković redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti u Podgorici Član Crnogorskog PEN centra u Cetinju Član Crnogorskog društva nezavisnih književnika

288

Rezension des Akademikers Radoslav Rotković Damit ein Buch für die Veröffentlichung empfohlen wird, ist es nicht unbedingt erforderlich, dass der Autor und der Rezensent in allen Schlussfolgerungen einig sind. Viel wichtiger ist die Frage: handelt es sich um eine selbständige Untersuchung, die die bisherigen Grenzen der Wissenschaft in diesem Gebiet verdrängt und die Tür des Zimmers öffnet, damit die frische Luft kommt oder eine Kompilation der fremden Untersuchungen nach jener Aussage von Vuk: Wer zehn Volkslieder gelesen hat, kann da elfte allein schreiben. Hier handelt es sich um eine originale Untersuchung, die uns an die Quellen zurückbeordert, die zum ersten Mal an einer Stelle zusammengebracht sind. So kann man aufgrund dieses Stoffes eigenständige Schlussfolgerungen ziehen. Wenn wir mit dem Autor in allen Punkten auch nicht einig sein sollten, wird es solche geben, die mit ihm einig werden. Das ist auch nicht das Wesentliche. Es ist notwendig hervorzuheben, dass dies nicht das elfte Buch ist, sondern gut systematisierter und mit Kommentaren versehener Stoff, den der Autor in zwei Gruppen geteilt hat, die asiatische und europäische Theorie, die sich in osteuropäische, westeuropäische und südeuropäische gliedert. Hier ist das Quellenmaterial der antiken Schriftsteller und die begleitende Litaratur. Der Autor hat das Glück gehabt, dass er auf die Kollektion der alten Schriftsteller zurückgreifen konnte. Wir haben für unser Buch "Woher die Vorfahren der Montenegriner (1995) nach Wien, Berlin, Prag und Amsterdam fahren müssen und an dem Buch 15 statt 3 Jahre gearbeitet. Wir wissen, dass ein grosser Teil der Wissenschaftler abenfalls diese Glück gehabt hat, in der Nähe der grossen Bibliotheken zu sein, haben aber dies nicht ausgenützt wie Pantelić. (Die städtische Bibliothek in Mainz zählt zu den grössten komunalen Bibliotheken Deutschlands). Es ist unmissverständlich, dass diese wissenschaftliche Studie verdient, veröffentlicht zu werden, weil sie das Wasser bewegt und den Staudamm aufreisst, damit der Wasserfaden abflisst und frischer Wasser der Wissenschaft zu strömen beginnt. Lesen sie Pantelić. Sein Buch ist inspirativ. Dr. Radoslav Rotković Akademiker der Duklja Akademie der Wissenschaft und Kunst in Podgorica/Monte Negro. Mitglied des montenegrinischen PEN Zentrums und der Gesellschaft der unabhängigen Schriftsteller in Podgorica.