Hugh laurie Vrlo komplicirana trgovina

svoju odvjetniĉku periku.” Izraz njegova lica sugerirao je da sam to trebao shvatiti kao dosjetku. Ali jedino sam mogao razmišljati o tome da me je to vjerojatno koštalo trideset funti.

“E, pa to ulijeva povjerenje”, rekao sam dajući do znanja da kontam foru. Lagodno smo se jedan drugome osmjehnuli. “Ĉinjenica je”, nastavio sam, “da mi je prijatelj rekao da ste mu nedavno jako pomogli tako što ste ga predstavili nekim ljudima s neuobiĉajenim vještinama.”

Slijedila je stanka, kao što sam i predvidio.

“Tako, dakle”, rekao je Spencer. Osmijeh mu je lagano izblijedio, skinuo je naoĉale, a bradu podigao za pet stupnjeva. “Moţete li mi uĉiniti uslugu i reći mi ime tog svog prijatelja?”

“Zasad vam to radije ne bih rekao. Rekao mi je da je trebao... pa nešto kao tjelohranitelja, nekoga tko bi bio spreman obaviti neke priliĉno neuobiĉajene zadatke, te da ste mu vi ponudili nekoliko imena.”

Spencer se nagnuo natrag na stolici i promatrao me. Od glave do pete. Bilo mi je jasno da je razgovor već gotov, te da samo smišlja najelegantniji naĉin da mi to priopći. Nakon nekog vremena polako je udahnuo kroz svoj fino skulpturirani nos.

“Moguće je”, rekao je, “da ste krivo shvatili kakve usluge ovdje nudimo, g. Fincham.

Mi smo odvjetniĉka tvrtka. Odvjetnici. Vodimo sluĉajeve na sudu. To je naša funkcija. Mi nismo – a mislim da je tu moţda došlo do zabune – agencija za zapošljavanje. Ako je Vaš prijatelj zadovoljan našim uslugama, drago mi je. No, nadam se i vjerujem da je to bilo zbog pravnih savjeta koje smo mu bili ponudili, a ne zbog bilo kakvih preporuka o zapošljavanju djelatnika.” U njegovim je ustima rijeĉ djelatnik poprimila priliĉno ruţan prizvuk. “Ne bi li bilo bolje da kontaktirate svog prijatelja i tako doĊete do tih, kakvih god informacija koje trebate?”

“E, pa u tome i jest problem”, rekao sam. “Prijatelj mi je otputovao.”

Uslijedila je tišina, a Spencer je polako trepnuo. Bilo je nešto ĉudnovato uvredljivo u polaganom treptanju. Znam, jer to i sam koristim.

“Slobodno se posluţite telefonom u sluţbenikovu uredu.”

“Nije mi ostavio broj.”

“Onda, naţalost, g. Fincham, imate problem. A sada, ispriĉavam se...” Naoĉale je vratio natrag na nos i zaposleno listao neke papire na stolu.

“Moj prijatelj je traţio osobu”, rekao sam, “koja bi bila spremna nekoga ubiti.”

Naoĉale dolje, brada gore.

“Stvarno.”

Dugaĉka stanka.

“Stvarno”, ponovno je rekao. “Budući da je to protuzakonito djelo, vrlo je malo vjerojatno da je primio bilo kakvu pomoć djelatnika ove tvrtke, g. Fincham...”

“Uvjeravao me je da ste bili više nego od pomoći...”