Pronašao sam Ryana koji je stajao u blizini pozornice pokraj koje sam ga i zadnji put vidio i upitao sam ga: “Hej, imaš li Stellin broj?” Podignuo je obrvu. “Imam. Zašto?” “Mogu li ga dobiti?” Izgledao je kao da želi raspravljati zbog toga što sam na pitanje odgovorio protupitanjem, ali ipak nije. Dao mi je telefon ne pobunivši se, a ja sam ukrao broj prije no što sam krenuo tražiti tiho mjesto s kojega ću nazvati.”
* * * Dva sata kasnije, kada sam se već trebao odmarati (preporuka trenera), donio sam potencijalno najgoru ili najbolju odluku u životu. Opet sam provjerio sat. Stella je obećala da će Dallas dovesti kući do jedanaest i rekla mi je koji je prozor njezin. Svjetla su bila ugašena i samo sam se molio Bogu da trener ima čvrst san. Ne želim ni razmišljati o tome što bi učinio kada bi doznao. Vjerojatno bih kući išao s kojim dijelom tijela manje. Sagnuo sam se ispod breskve pokraj njezina prozora, prekoračio grmlje koje je okruživalo kuću i tiho pokucao na staklo. Nisam čuo ništa, pa sam nakon trideset sekundi pokucao opet. “O moj Bože, Stella. Što sam tri rekla za korištenje...” Razmaknula je zastore i zinula prije no što je dovršila, “vrata.” “Što ti...” “Mogu li ući?” prošaptao sam.
Molim te, molim te da trener nema lak san. Potisnula je iznenađenje i podignula stakleni dio prozora. Uhvatio sam se za ciglu s vanjske strane kuće i ugurao jednu nogu. Nekoliko sam puta gotovo ugrozio svoju sposobnost da imam djecu pokušavajući ugurati svoje preduge udove kroz otvor. Dallas me morala pridržati kako bi se pobrinula da ne padnem i ne probudim cijelo susjedstvo, ali nakon nekoliko mučnih minuta, ušao sam, a ona je za mnom zatvorila prozor. Imala je donji dio trenirke Rusk crne boje koji joj je bio nisko na kukovima. Gore je odjenula bijelu majicu na bretele, od koje nisam baš
190