2. Vitalni znakovi

Simptomi i znakovi bolesti i stanja

Svrha pregleda i promatranja bolesnika jest prepoznavanje simptoma i znakova bolesti, odnosno izostanka zdravlja. U prepoznavanju možemo reagirati instinktivno (podražajno, nenaučeno, refleksno) i iskustveno – metoda prijašnjih pravodobnih uočavanja, uklanjanja i dokumentiranja simptoma i znakova bolesti. Izvor podataka mogu biti subjektivni (bolesnikov osjećaja bola, patnje, nezadovoljstva) i objektivni (povijest bolesti, članovi obitelji). Tijek utvrđivanja bolesti dinamičan je i trajan proces prikupljanja podataka, pregleda i promatranja (dijagnostika), a zatim analize i intervencija (liječenje). Bolesnika promatramo cjelodnevno: kroz razgovor, provođenjem zdravstvene njege, hranjenja, spavanja, primjenom dijagnostičkih i terapijskih postupaka i to provodimo cjelovito, sustavno i stalno. Uočene podatke bilježimo i prenosimo ostatku tima. U pregled bolesnika ubrajamo: • kliničku dokumentaciju • promatranje i procjenu poremećaja bolesnikova stanja • intervju • fizikalni pregled • dijagnostičke pretrage • konzultacije. Klinička dokumentacija uključuje povijest bolesti, laboratorijske pretrage, rendgenske snimke i druge pretrage i intervencije liječenja, zatim sestrinsku dokumentaciju (plan zdravstvene njege), kao i otpusno pismo s uputama za liječenje i zdravstvenu njegu. Promatranje i procjena poremećaja osnova je uočavanja odstupanja zdravlja, a provodi se sustavno i cjelovito na tri načina: promatranjem bolesnika od glave do pete (uočavanja općeg tjelesnog izgleda i stanja svijesti), promatranjem funkcije i rada vitalnih tjelesnih organa (respiratorni, srčani, živčani, gastrointestinalni, urogenitalni, lokomotorni) sustava i primjenom Gordonova obrasca zdravstvenog funkcioniranja (tjelesne aktivnosti, odmor i spavanje, kognitivni i perceptivni obrazac, samopercepcija, obrazac uloge i odnosa, seksualno-reprodukcijski obrazac, sučeljavanje i tolerancija, a nakraju obrazac vrijednosti i vjerovanja). Intervju se provodi pri uzimanju anamneze kao osnove početka svakog liječenja. Tijekom razgovora potrebno je osigurati ugodnu okolinu za pacijenta, provoditi ga u zasebnoj, mirnoj prostoriji tako da govorimo dovoljno glasno i razgovijetno gledajući u oči sugovorniku. Pri intervjuu treba se koristiti otvorenim i zatvorenim pitanjima, izbjegavati fraze, stručne izraze, suzdržavati se od parafraziranja i refleksija te strpljivo i bez prekidanja saslušati sugovornika. Intervju treba sadržavati osobne podatke, sadašnji problem zbog kojeg se javio liječniku, povijest bolesti, posebne važne podatke o alergijama na lijekove, kirurškim zahvatima, ugradnji medicinskih (tjelesnih) nadomjestaka, posjedovanju donorske kartice.

Fizikalni pregled uključuje inspekciju, palpaciju, perkusiju i auskultaciju. Pregled može sadržavati demonstraciju tjelesnih pokreta i položaja, ispitivanje sluha, razumijevanja i percepciju sebe i okoline. Dijagnostičke pretrage pomažu pri potvrđivanju sumnje ili nesigurnosti glede bolesnoga stanja i donošenju odluka o načinu liječenja. Različite medicinskolaboratorijske pretrage, radiološka dijagnostika i probni testovi provode se na osnovi dosadašnjih prikupljenih podataka jer se njima mogu utvrditi uzroci i okolnosti bolesti te prema njihovim rezultatima provesti ispravno terapijsko i kirurško liječenje. Konzultacije dopunjuju informacije iz sekundarnih i tercijarnih izvora, kojima se dobivaju podatci koje je pacijent zatajio, nije ih svjestan ili se ne želi ili ne može suočiti s njima. One služe za savjetovanje, razmjenu mišljenja, komunikaciju između medicinskog osoblja u donošenju odluka pri dijagnosticiranju i liječenju bolesti, zadržavanju i povratku zdravlja. Važnu ulogu imaju u ostvarivanju socijalne interakcije (ostvarivanje kontakta s ljudima, društveni i socijalni status osobe), kulturnog značenja (upoznavanja jezika sporazumijevanja, običaja, vjerske i etičke pripadnosti sudionika) i razvojne mogućnosti koje ovise o bolesnikovoj dobi, iskustvu, učenju, pozitivnom stavu, sposobnosti i mogućnosti.

Ciljevi promatranja

Na osnovi prikupljenih podataka i rezultata provodi se dijagnostički proces, koji se sastoji od nekoliko faza: organizacija i grupiranje podataka, interpretacija, validacija podataka i zaključak o uzroku problema i liječenju. Potom slijedi definiranje medicinske dijagnoze, sestrinske i zajedničke dijagnoze. Medicinsku dijagnozu postavlja liječnik, a ona opisuje zdravstveni problem bolesnika. Sestrinsku dijagnozu donose medicinske sestre, a odnosi se na pružanje zdravstvene njege i poboljšanje životnoga procesa tijekom hospitalizacije i nakon otpusta sestrinskim pismom. Zajednička dijagnoza sastoji se iz liječničke dijagnoze, koja se odnosi na zdravstveni problem pacijenta (bolest) i sestrinskih dijagnoza, koje upućuju na potrebu pacijenta za zdravstvenom njegom s ciljem unaprjeđivanja kvalitete života. Revizijom podataka možemo još saznati: etiologiju bolesti, lokalizaciju bolesti, način liječenja, ozbiljnost bolesti, bolesnikovo fizičko i psihičko stanje.

Izgled bolesnika

Promatranje i pregled bolesnika uključuje: izgled, pokretljivost i stanje svijesti. Promatranje i pregled obuhvaća cijelo tijelo (od glave do donjih udova), sa svrhom utvrđivanja odstupanja u izgledu i funkciji tijela.

Bolesnik mijenja položaj u krevetu aktivno i pasivno, ili potpuno uz pomoć druge osobe, a taj je položaj potrebno mijenjati svaka dva sata. Aktivno mijenjanje položaja podrazumijeva promjenu položaja u postelji samostalno ili s pomoću pomagala (trapez, uzde) i zauzimanje sjedećeg položaja u postelji. Promjenom položaja poboljšava se cirkulacija tijela i sprječavaju komplikacije dugotrajnog ležanja (dekubitus, kontrakture). Pasivno mijenjanje položaja podrazumijeva manju, veću ili potpunu pomoć druge osobe. Položaj je potrebno mijenjati svaka dva sata.

Najčešći prisilni položaji

Fowlerov položaj je polusjedeći položaj s lagano savijenim koljenima i podignutim uzglavljem. Za takav položaj namijenjeni su specijalni kreveti, a, ako u kući nemamo „specijalni krevet“, pacijenta u takav položaj možemo namjestiti s pomoću uložaka za podizanje uzglavlja/jastuka. Ortopnoični položaj primjenjuje bolesnici s otežanim disanjem (dekompenzacija srca). Bolesnik sjedi u krevetu, nagnut prema naprijed sa spuštenim nogama prema dolje, a ispred bolesnika može se staviti stolić za posluživanje s jastucima kako bi mu bilo udobno. Trendelenburgov položaj zauzima se u bolesnika koji su u nesvijesti i/ili u šoku. Zauzimaju ga pacijenti kod radiološki pretraga probavnih organa, mokraćnih puteva i kralježničkog kanala. Položaj se postiže podizanjem podnožja kreveta tako da su glava i ramena spušteni niže od donjih udova. Quinckov drenažni položaj zauzima se u bolesnika s velikim nakupinama sekreta u plućima kao posljedicom kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB). Bolesnika stavljamo u takav položaj s pomoću specijalnog kreveta prelamanjem ili podizanjem na sredini, ili podizanjem podnožja kreveta za 40 cm, tako da donji dio pluća bude na višoj razini od razine gornjega dijela, što omogućuje lakše iskašljavanje. Preporučuje se da bolesnik ostane u tom položaju 10 do 20 minuta, odnosno koliko može izdržati. Kolemanov položaj zauzimaju unesrećene i onesviještene osobe u svrhu održavanja prohodnosti dišnih puteva tijekom prijevoza do bolnice. Bolesnik se najprije smjesti na ravnu podlogu, na leđima s ispruženim nogama i rukama ispruženima uz tijelo. Povlačenjem za gornju ruku, okrećemo bolesnika preko boka u potrbušni položaj, leđa podupremo jastukom, drugi jastuk stavljamo ispred prsnog koša, donja noga je ispružena, a gornja savijena u koljenu, gornju ruku i jastuk stavljamo pod glavu, donju ruku ispružimo ispod leđa, a između njegovih koljena stavljamo jastuk.

Nelsonov položaj primjenjuje se pri drenaži sekreta kod bronhoektazija i plućnog apscesa. Pacijentu stavljamo savijeni jastuk pod trbuh tako da se trup tijela savija, a glava i prsni koš položeni su nadolje. Pri Nobelovu položaju bolesnik sjedi glavom nagnutom prema naprijed u svrhu pregleda lumbalnih regija, kod punkcije bubrega i lumbalne punkcije. Robsonov položaj zauzimaju bolesnici pri kirurškim zahvatima žučnog mjehura i mokraćnih puteva, pri čemu bolesnik leži na leđima s pješčanom vrećicom ispod rebara. U genokubitalnom položaju bolesnik je naslonjen na koljena i laktove. Primjenjuje se pri pregledu debeloga crijeva i prostate.

polusjedeći položaj ortostatički položaj Fowlerov položaj Quinckeov drenažni položaj

trandelenburgov položaj autotransfuzijski položaj ortopnoični položaj nelsonov drenažni položaj

ležeći položaj s glavom u razini trupa Kolemenov položaj genokubitalni položaj ginekološki položaj

Slika 1-1. Najčešći prisilni položaji

Pitanja za provjeru znanja:

1. Nabrojiti i objasniti što uključuje pregled bolesnika. 2. Što je cilj promatranja bolesnika? 3. Opisati što sve promatramo u izgledu bolesnika. 4. Što je pokretljivost i koja su njezina ograničenja? 5. Koji su načini promjene položaja? 6. Nabrojiti i objasniti prisilne položaje.

2.

Vitalni znakovi

SADRŽAJ

temperatura tijela ............................................................. 8 njega bolesnika s povišenom temperaturom ......................................12 Puls ........................................................................13 tahikardija/bradikardija ........................................................14 disanje ......................................................................14 Krvni tlak ....................................................................16 Hipertenzija i hipotenzija ....................................................... 17 Hipertenzijska kriza ...........................................................19

Ishodi učenja:

1. definirati temperaturu, objasniti njezina glavna obilježja (mjesto, način mjerenja), opisati postupak mjerenja temperature i njegu bolesnika 2. objasniti što je puls i opisati postupak mjerenja pulsa 3. objasniti proces disanja i nabrojiti obilježja disanja prema dubini, frekvenciji, ritmu i patologiji disanja 4. definirati krvni tlak, nabrojiti normalne vrijednosti, opisati postupak mjerenja krvnoga tlaka 5. definirati pojmove hipertenzije, hipotenzije i hipertenzijske krize

Temperatura tijela

Temperatura (vrućica) jest stanje povišene tjelesne temperature domaćina kao obrambena reakcija na ulazak živih i neživih mikroorganizama u organizam. No naviknuli smo je doživljavati kao signal za uzbunu kako se u organizmu razvila infekcija ili upala. Mnoge bolesti uzrokuju vrućicu, a one se općenito mogu podijeliti na zarazne (najčešće), neoplastične i upalne (reumatske). Normalna tjelesna temperatura u zdrava čovjeka kreće se između 36 i 37 °C izmjerena na površini tijela između dva nabora kože, uz moguće dnevne oscilacije (od 0,1 do 1,0 °C), ovisno o dobu dana (normalna jutarnja temperatura iznosi 37,2 dok je popodne nešto viša 37,8 °C), dobi osobe (veća je u djece nego u starijih osoba), metabolizmu, tjelesnom naporu (mišićnoj aktivnosti) i emocionalnoj snazi, spolu (u žena u posebnim stanjima kao što su trudnoća i menstrualni ciklusi). Povišena se tjelesna temperatura odnosi na unutarnju temperaturu tijela, a ne na temperaturu kože i/ili tkiva ispod nje, koja može rasti i padati s temperaturom okoliša. Važnu ulogu u čuvanju i otpuštanju tjelesne temperature ima izolacijski sustav, koji čine koža i potkožno tkivo. Simptomi povišene temperature mogu biti različiti, ovisno o brzini ulaska i djelovanja patogenih mikroorganizama na čovjekov organizam. S vrućicom redovito ide osjećaj zimice u vrijeme povišenja temperature. Pri ulasku mikroogranizma u cirkulaciju nastavlja se nagli porast temperature i pojavljuje se drhtavica. Ako se mikroorganizmi nastane i razmnože u cirkulaciji domaćina, pojavljuje se tresavica (hladnoća i podrhtavanje mišića).

Tablica 2-1. Nazivi tjelesne temperature prema stupnju temperature • hipotermija – tjelesna temperatura < 35 °C • subnormalnost – tjelesna temperatura < 36 °C • afebrilnost – tjelesna temperatura od 36 do 37 °C • subfebrilnost – tjelesna temperatura od 37,1 do 38 °C • febrilnost – tjelesna temperatura od 38,1 do 39 °C • visoka febrilnost – tjelesna temperatura > 39,1 °C

Tjelesna se temperatura u čovjeka može mjeriti između dvaju nabora kože i na sluznicama: • između dvaju nabora (pazuho, prepona) • sluznica usta – ispod jezika (oralno, sublingvalno) • debelo crijevo (rektalno) • u ženskom spolovilu (vaginalno) • u djece se temperatura mjeri rektalno ili u uhu. Prije donošenja odredbe o zabrani upotrebe profesionalnih proizvoda u medicini (instrumenata, materijala) koji sadržavaju živu kod nas se temperatura najčešće

mjerila živnim ili alkoholnim toplomjerom, koji su se smatrali najtočnijim i najsigurnijim za mjerenje. Uredbom Europske unije 2009. zabranjuje se proizvodnja i uporaba uređaja i proizvoda koji sadržavaju spojeve žive. Ta je uredba stupila kod nas na snagu od 1. srpnja 2013 pristupom Hrvatske u članstvo Europske unije. Tlakomjeri, toplomjeri i drugi instrumenti koji sadržavaju živu za profesionalnu primjenu bili su u upotrebi do 10. travnja 2014. Elektronički toplomjer (kontaktni, beskontaktni) zvučnim signalom označuje završetak mjerenja temperature, vrijeme mjerenja je kraće (nekoliko sekundi), praktični su za primjenu u djece (u uhu), a nedostatak im je viša tržišna cijena.

Slika 2-1. Vrste toplomjera: sa senzorom, elektronički kontaktni i beskontaktni

Pribor za mjerenje temperature uključuje: • toplomjer • jednokratne rukavice • vazelin (za rektalno mjerenje) • bubrežastu zdjelica. Nakon postupka potrebno je toplomjer oprati, osušiti, dezinficirati i vratiti na suho mjesto. Aksilarno mjerenje temperature uobičajeni je svakodnevni postupak u medicinskoj skrbi. Obavlja se redovito dvaput na dan, ujutro i poslijepopodne, a mjerenja su češća u slučaju febrilnosti, nakon kirurškog zahvata ili primjene određene terapije. Postupak je otežan u mršavih osoba, djece, pri postojanju zavoja ili imobilizacije ekstremiteta te ozljeda ili ožiljaka u aksilarnom području. Prije mjerenja potrebno je obrisati i posušiti pazušno područje (znoj smanjuje temperaturu), metalni dio toplomjera postaviti u pazuhšnu udubinu, a bolesnik ruku

perature. Normalna vrijednost rektalnog mjerenja temperature u zdrava čovjeka iznosi 36 do 37,8 °C.

Slika 2-3. Pribor za rektalno mjerenje temperature

Digitalnim se toplomjerom mjeri temperatura na membrani timpani. Toplomjer se postavlja u bolesnikov vanjski ušni kanal. On mjeri toplinsko zračenje koje proizvodi bubnjić. Prije mjerenja potrebno je provjeriti stanje zvukovoda. Mjerenje se ne provodi kod djece i bolesnika s upalnim procesima u uhu, ozljedama, krvarenjem i povećanom količinom cerumena (ušni vosak). Mjerač bilježi vrijednost temperature za 2 – 5 sekundi, raspon normalne tjelesne temperature kreće se od 36,5 do 37,5 °C. Zbog brzine mjerenja i jednostavne uporabe, toplomjer se upotrebljava na pedijatrijskim odjelima i domaćinstvima. Danas se upotrebljavaju beskontaktni infracrveni toplomjeri za mjerenje temperature za 1 – 2 sekunde.

Slika 2-4. Mjerenje temperature na membrani timpani Slika 2-5. Mjerenje temperature beskontaktnim toplomjerom

rior. Palpacijom jagodicom drugog, trećeg i četvrtog prsta na arteriju tijekom jedne minute mjeri se frekvencija pulsa. To je broj otkucaja u minuti, a u zdrava čovjeka u stanju mirovanja normalan broj otkucaja srca iznosi 100/160 u minuti ovisno o aktivnosti, stanju budnosti i sna, dok je u novorođenčadi i male djece veći i u rasponu je između 100 i 150/minuti. Postupak mjerenja pulsa: • bolesnika staviti u udoban sjedeći ili ležeći položaj u mirovanju, ruku saviti u laktu pod pravim kutom, ispruženih prstiju s dlanom okrenutim prema trbuhu • jagodice drugog, trećeg i četvrtog prsta položiti i umjereno pritisnuti prema radijalnoj kosti, mjestu radijalne arterije dok ne osjetimo puls • mjerenjem se procjenjuje punjenost, napetost arterije i amplitude • uz kontrolu mjerača (sata) puls se mjeri jednu minutu • izmjerena vrijednost pulsa označuje se crvenom bojom na temperaturnoj listi • uočena patološka stanja zabilježiti i o njima oba- Slika 2-6. Mjerenje pulsa vijestiti liječnika. Pulsni oksimetar je uređaj koji kontinuirano mjeri vrijednosti zasićenosti kisikom u arterijskom hemoglobinu i otkucaje srca. Glavna mu je funkcija otkrivanje hipoksemije. Uređaj izgleda poput štipaljke, a sastoji se od središnje jedinice i senzora. Senzor se sastoji od crvenog i infracrvenog zračnika i fotodetektora. Senzor oksimetra postavlja se na vršak prsta na ruci, nožnog prsta, na ušnu školjku ili u male djece na distalni dio stopala. Uređaj prenosi snop svjetlosti

Slika 2-7. Pulsni oksimetar

kroz tkivo mjereći količinu kisika u krvi i srčanu frekvenciju – puls. To je bezbolan proces, može se primjenjivati tijekom bolničkog liječenja ili zdrastvene njege u kući kod kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB), astme, pneumonije, karcinoma pluća, anemije, srčanog udara ili zatajenja srca, prirođenih srčanih grešaka. Vrijeme mjerenja iznosi 15 – 30 sekundi.

Tahikardija/bradikardija

Tahikardija je ubrzan puls (više od 80 otkucaja u minuti), pojavljuje se kao reakcija organizma na određena fiziološka stanja kao što su: tjelesni napor, stres ili šok, anksioznost, povišena temperatura, infekcija, pojačan rad štitnjače, akutno stanje smanjenog dotoka krvi u srce, suženje krvnih žila ili pritisak želudca na srce, infarkt miokarda. Praćena je simptomima kao što su ubrzan rad srca i umor, bol u prsima, slabost, kratak dah i nedostatak zraka, vrtoglavica, nesvjestica i pritisak u glavi i vratu. Tahikardija se dijagnosticira liječničkim pregledom, kliničkom slikom i EKG-om, odnosno elektrokardiografijom, a za dobivanje više podataka bolesniku se preporučuje nošenje prenosivog elektrokardiografskog monitora (holterski monitor) koji pacijent nosi 24 sata. Uspješno se liječi farmakološkom terapijom i trajnom ugradnjom trajnog elektrostimulatora srca (engl. pacemaker). Bradikardija je usporen srčani ritam, frekvencijom manji od 60 otkucaja u minuti. Pojavljuje se kao znak poremećaja i degenerativnih bolesti (starenja) u provodnom sustavu, ishemijske ili valvularne bolesti srca, dok prolazne bradikardije mogu biti posljedica uzimanja lijekova, elektrolitskih poremećaja ili infekcije. Može biti asimptomatska ili praćena omaglicom, umorom, slabošću, palpitacijama, nelagodom u prsima, gubitkom svijesti. Dijagnosticira se fizikalnim pregledom, EKG-om, sedmodnevnim monitoringom holterom te testom opterećenja. Bradikardija uzrokovana lijekovima zahtijeva korekciju farmakološke terapije, dok je pri izrazitoj sinusnoj bradikardiji, koja uzrokuje učestale ili opasne simptome srčanog ritma, potrebna ugradnja pacemakera (elektrostimulatora srca).

Disanje

Disanje ili respiracija fiziološki je proces pri kojemu se u organizam unose molekule kisika, a iz organizma otpušta ugljikov dioksid. U procesu disanja kisik ulazi u sve stanice organizma, u kojima sudjeluje pri oksidaciji hranjivih tvari, čime se oslobađa energija potrebna za životnu funkciju organizma. Čovjek diše kroz nos i usta, a normalna frekvencija disanja u mirovanju iznosi 12 – 20 udisaja u minuti. Pri procjeni načina disanja potrebno je pozornost usmjeriti na frekvenciju, dubinu, ritam i trajanje pojedinih faza disanja (udisaj, izdisaj), odnosno općenito na to kako osoba diše.

Prema brzini udisaja, razlikujemo: • eupneju (normalna brzina disanja u mirovanju) • tahipneju (ubrzano disanje) • bradipneju (usporeno disanje) • apneju (prestanak disanja).

Dubina disanja može biti: • normalna (ujednačena) • produbljena (bolesnik udiše i izdiše veću količinu zraka) • površna (kratki udisaji i izdisaji zraka).

Tablica 2-2. Normalne frekvencije disanja u minuti novorođenče (0 – 1 mj.) 40 – 60/min dojenčad (1 mj. – 1 god.) 30 – 60/min djeca (1 – 3 god.) 24 – 60/min predškolska djeca (3 – 6 god.) 22 – 34/min školska dob (6 – 12 god.) 18 – 30/min adolescenti (12 – 18 god.) 12 – 16/min

Ritam disanja relativno je pravilna izmjena udisaja i izdisaja. Pri pravilnom disanju udah traje kraće nego izdisaj, a stanke su dulje od dišnih pokreta. Dispneja, nestašica ili glad za zrakom, fiziološki je subjektivan osjećaj pojave nedostatka zraka, odnosno gušenja, a manifestira se kao promjena učestalosti, načina, ritma i dubine disanja. Pojavljuje se pri bolestima respiratornog (astma, pneumonija, kronična opstruktivna plućna bolest), kardiovaskularnog (miokardijalna ishemija srca), ednokrinog, urinarnog sustava te pri poremećajima metabolizma i psihe. Ostali uzroci dispneje jesu tjelesni napor, snažne emocije, pretilost, loša tjelesna kondicija, hipotenzija, anemija, traume. Kod učestalih i ozbiljnijih pojava dispneje potrebno je primjenjivati određenu liječničku terapiju (kisik). Patološki oblici disanja: • hiperpneja je duboko učestalo disanje kod astme • ortopneja je duboko i učestalo disanje koje bolesnika s dekompenzacijom srca prisiljava na zauzimanje uspravnog sjedećieg položaja gornjeg dijela tijela • astmatično disanje jest oblik disanja pri kojemu je ekspirij (izdisaj) otežan i produljen u bolesnika s bronhalnom astmom, KOPB-om, plućnim emfizemom • Kussmaulovo disanje jest duboko i šumno disanje s iznenadnim stankama u disanju u bolesnika s bubrežnom insuficijencijom, dijabetesom i ozljedom mozga

Slika 2-8. Ručni i digitalni tlakomjer

Hipertenzija i hipotenzija

Hipertenzija je stanje povišenoga sistoličkog više od 160 mmHg i sistoličkog više od 95 mmHg u odraslih osoba. Rezultat je takvoga stanja poremećaj na nekoliko razina u organizmu, pa tako pojačano zadržavanje soli dovodi do porasta volumena cirkulacije, što rezultira hipertenzijom. Očituje se bolovima i pritiskom u glavi, crvenilom lica, izraženim sitnim kapilarama na nosu i licu te zamaranjem bolesnika. Hipotenzija se definira vrijednostima tlaka nižima od 100/60 mmHg, ne smatra se bolešću, nije opasna, ali može biti neugodna. Prateći su simptomi umor, poremećaj sna, vrtoglavica, nesvjestice, anksioznost ili depresija, osjećaj jakog lupanja srca, znojenje. Uzroci mogu biti različiti poremećaji rada srca, hiperventilacija, trudnoća, porast tlaka u prsnoj i trbušnoj šupljini, povraćanje, povećan gubitak tekućine, djelovanje lijekova, no često može biti kratkotrajan i prolazan simptom. Za mjerenje tlaka pripremamo tlakomjer i stetoskop (slušalice), a bolesniku savjetujemo da pola sata prije mjerenja ne jede, ne puši i da miruje najmanje pet minuta. Postupak mjerenja: • ispitanika smjestiti u udoban sjedeći ili ležeći položaj, odabrati ekstremitet ispitanika na kojem će biti mjereno, osloboditi ga odjeće, položiti ga na podlogu u visine srca, s ispruženim lakta i prstiju i okrenutim dlanom prema gore • praznu orukvicu oviti oko nadlaktice ekstremiteta (odgovarajuću veličinu orukvice treba biti širina balona mora biti 40 % opsega sredine • nadlaktice, a duljina najmanje 80 %) praznu orukvicu oviti oko bolesnikove nadlaktice tako da je moguće staviti distalnu falangu prsta između orukvice i nadlaktice, njezin donji dio ruba postaviti da bude 2 - 3 cm iznad pregiba lakta, strelica na oruknici pokazuje gdje bi trebala biti arterija u odnosu na oruknicu, gumene nastavke tlakomjera staviti s strane lakta

Slika 2-9. Mjerenje krvnog tlaka ručnim tlakomjerom

• palpacijom utvrditi mjesto palpacije brahijalne arterije, staviti nastavke stetoskopa u uši, postaviti stetoskopa (pojačava zvuk pulsacije arterije) preko brahijalnu arteriju na unutrašnjoj strani lakta • brzim pritiscima pumpice punimo balon tlakomjer dok nestanu otkucaji, laganim popuštanjem ventila osluškujemo otkucaje arterije, prvi otkucaj koji se čuje bilježi se kao sistolički, a zadnji kao dijastoličkim • odvrtanjem navoja ventila potpuno ispuhujemo oruknicu tlakomjera • skinuti oruknicu s bolesnikove ruke • bolesniku pomoći odjenuti odjeću i smjestiti ga u udoban položaj • dezinficirati olive i membranu stetoskopa • uredno složiti i tlakomjer • izmjerene vrijednosti zabilježiti na temperaturnu listu.

Kod digitalnog mjerenja arterijskog tlaka potrebno je postaviti oruknicu oko nadlaktice (kao kod mjerenja tlaka ručnim tlakomjerom), pritisnuti tipku dok uređaj sam pune balon oruknice i prikazuje vrijednosti tlaka i pulsa. Milimetar žive ili živina stupca (znak mmHg), mjerna jedinica koja se uobičajeno rabi za izražavanje vrijednosti krvnog tlaka, metrička tlačna jedinica koja se primjenjuje za mjerenje različitih tlakova, od atmosferskog do unutarnjeg tlaka. Da bi vrijednost krvnog tlaka izražena u mmHg pretvorili u kilopaskale treba je pomnožiti sa 0,13332239.

Primjerice, ako kod pacijenta izmjerili vrijednost krvnog tlaka 120/80 postupak pretvorbe je sljedeći: 120 x 0,13332239 = 15,998 688 Kilopaskala zaokružite odgovor na drugo decimalno mjesto ili na stotke iznosi 16, 80 x 0,13332239 = 10,665 792 kilopaskal zaokruženost decimale iznosi 10,7. Ako podijelimo vrijednost krvnog tlaka sa 7.50061561303 dobiti ćemo isti rezultat u Kilopaskalima, na taj načim možemo provjeriti točnost provedene pretvorbe.

Hipertenzijska kriza

Hipertenzijska je kriza kronična bolest kao posljedica nekontrolirane hipertenzije, koja se definira naglim porastom sistoličkoga tlaka >180 mm Hg i dijastoličkoga krvnog tlaka >120 mm Hg. Teška je hipertenzija glavni čimbenik za razvoj moždanog udara, infarkta miokarda (srčanog udara), zatajivanja srca, aneurizme arterija i nekih oblika kroničnog oštećenja bubrega. Praćena je simptomima smetenosti, prolazne sljepoće, hemipareze, konvluzije, bola u prsištu, zaduhe, pospanosti, mučnine. Za dijagnostiku je potrebno kontinuirano mjeriti krvni tlak, napraviti pretrage EKG-om, analizu urina, RDG prsišta, a pri neurološkim ispadima napraviti CT glave. Liječenje hipertenzijske krize l provodi se u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL) sa svrhom hitne regulacije krvnoga tlaka preoralnom terapijom, a promjena načina prehrane i životnih navika može pomoći pri nadzoru nad vrijednostima krvnoga tlaka i umanjiti opasnost od komplikacija povezanih s njima.