samo opažanje i regulaciju emocija, te da je izostavila razmišljanje o osjećanjima. Isti autori stoga predlažu revidiranu definiciju, prema kojoj „emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti brzog zapažanja procjene i izražavanja emocija; sposobnost uviđanja i generisanja osjećanja koja olakšavaju mišljenje; sposobnosti razumijevanja emocija i znanje o emocijama; i sposobnost regulisanja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja” (Salovey i Mayer, 1997). U sažetijem vidu, tri autora emocionalnu inteligenciju definišu kao sposobnost opažanja, asimilacije, razumijevanja i upravljanja emocijama. (Mayer, Caruso i Salovey, 2000) Prema Golemanu, emocionalnu inteligenciju čine nekognitivne sposobnosti, kompetencije i vještine koje utiču na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline. Emocionalna inteligencija se dijelom stiče genetskim nasljeđem, ali značajnim dijelom i učenjem. Mnogi autori smatraju da je potrebno što ranije otpočeti sa ovladavanjem brojnim emocionalnim vještinama.
djecu žele ono što sami nisu postigli, edukaciju emocionalne inteligencije treba usmjeriti podjednako na djecu i roditelje. Razvojem emocionalne inteligencije djeci se omogućava da odrastaju slobodno, da misle, odlučuju i osjećaju samostalno, da svoje ponašanje usklađuju sa osjećanjima. Emocionalna inteligencija im omogućava da izrastaju u samostalna bića koja uspijevaju da izbjegnu zamku kolektivizma - da rade ono što svi drugi misle da treba da se radi. Učeći djecu da osjećanja imaju značaj i vrijednost u procesu donošenja odluka, istovremeno ih učimo da je sreća vrlo lična kategorija. Njegujući emocionalnu inteligenciju, djeca odrastaju u zdrava, samopouzdana bića i nezavisne ličnosti. Naravno da je to plod ispravnog roditeljstva, jer to mogu samo djeca koja u kući osjećaju sigurnost, podršku i zdrav podsticaj. Sigurnost se kod djece javlja samo ako roditelji stalno ne presuđuju, kritikuju, ismijevaju nespretnost, nipodaštavaju, već ispoljavaju emocionalnu podršku, povjerenje u postupke djeteta, pružajući podsticaj njegovim razvojnim izborima.
Porodica predstavlja prvu radionicu Emocionalnog učenja.
Emocionalno inteligentni roditelji iskazuju djeci važnost - poštovanje davanjem pohvala i prihvatanjem mišljenja svoje djece.
Svi roditelji prirodno žele da im djeca budu sigurna i srećna, da su poštovana i prihvaćena. Ipak, samo neki roditelji uspijevaju u tome. Roditelji su suočeni s konkretnim problemima koji iziskuju konkretna rješenja. Nijedan roditelj dobrovoljno ne želi da svoje dijete učini plašljivim, sramežljivim, agresivnim ili nepristupačnim. Ipak, mnoga djeca poprimaju baš takve karakteristike. Djeca bezuspješno pokušavaju da izgrade osjećaj sigurnosti i samopoštovanja. Roditelji žele da im djeca imaju samopouzdanja, a ona pokazuju nesigurnost; žele da budu ljubazna, a ona izražavaju nepristojnost; žele da budu pribrana, a ona izražavaju anksioznost i agresivnost, žele da budu zadovoljna i srećna, a ona to najčešće nisu. Treba započeti pitanjem da li su roditelji ostvarili pomenute želje. Budući da roditelji, uglavnom, za svoju
56
Emocionalno zdrava djeca zadovoljnija su i uspješnija, pokazuju bolje rezultate u školi, na fakultetu (jer su problemi sa učenjem većim dijelom emocionalnog porijekla), u ponašanju pokazuju veći stepen samopoštovanja i samopouzdanja, iskazuju veću sposobnost odupiranju pritisku grupe vršnjaka, lakše rješavaju konflikte, blagonaklona su i dobronamjerna - rijetko sklona nasilju, tj. bolje upravljaju svojim ponašanjem.
1 Plutchik, 1994.