KO VODA

KO VODA By Nada Matovic

Let si mi bila po leđima, lakirala usne umjesto noktiju, pljujući u šaku ko neobična ptičurina. Po rebrima mojim tražila si boju svoje pjesme, ko da voda novina može biti. Pod pritiskom svih bijelih zabluda, istraživala si mi šake da slučajno na njima nešto novo ne piše.

Pod tvojim krilom dosanjah nebo. I na kraju svega, na početku kraja, mahnula si mi i počela da tečeš baš ko voda da si.

Oko, čije li si sada? Moje, tvoje, naše? Svemira ili nemira? Koga sada vidiš, čije li te suze plaše?

Jedan korak, pa drugi, pa treći... Neko nekome dođe, neko od nekoga ode. I tako dan za danom, godina za godinom, ćutanje za ćutanjem. I tebi i meni su dolazili i odlazili. I ti i ja smo odlazili i dolazili. I uvijek nam kažu - život je to i da dolazak osmijeh nosi, tugu lomi, dok odlazak na tugu sluti. Mora li osmijeh tuga da smijeni? Zato uvijek s osmjehom ka sreći koračam, jedan korak, drugi, treći... I ja - dolazim, a ti?