BIOETIKA
NE DAJ SE FLOKI, OSTANI PSINA! i udovoljavati njihovim potrebama. Uistinu, ako vaša nestašna mačka zaglavi na drvetu, velika je vjerojatnost da će se oko njezina spašavanja angažirati čitav vatrogasni odred. No, iako svjedočimo porastu brige za neljudska živa bića, a time i razvitku bioetičkog senzibiliteta, podrobnija analiza onoga što cinični promatrač doživljava kao skakutanje za psećim hirovima otvara pitanje mazimo li mi i pazimo zaista drugu vrstu ili smo naše ljubimce možda zamijenili za ljude?
"Uljuđenje" životinja Doc. dr. sc. MARIJA SELAK e-mail: marija.selak@gmail.com
Iako je vječni zagrebački gradonačelnik Bandić najavio ozbiljne kazne za vlasnike pasa koji dopuštaju prirodan proces raspadanja njihovog izmeta, ljudi mogu odahnuti. Naime, postoji opravdana sumnja da će na kraju balade psi, a ne njihovi vlasnici, prenoćiti u zatvoru zbog svoga podmukloga zločina. Kaznionica za kućne ljubimce – zvuči nevjerojatno, ali je li zaista i nemoguće?
Bioetički senzibilitet Danas kulturni pesimisti više ne dvoje vlada li čovjek svojim „najboljim prijateljem“ ili pas zapovijeda njemu. Poput francuskog plemića, Floki drijema na prijestolju dok uslužni vlasnik googla do iznemoglosti kako bi mu naručio najkvalitetniju hranu koju po tajnom receptu proizvodi samo Kyoko iz japanskog sela za koje nitko, osim tri hipstera iz Rovinja, nikada nije čuo. U postmodernom procesu tepave iracionalizacije psi i djeca, kao oni čije su reakcije autentične i nevine, moralno su superiorni kvarnom odraslom ljudskom biću. Stoga ih treba osluškivati 96
Dok mi sa strepnjom pratimo ljubavnu priču i bračne razmirice Klepatana i Malene, najpoznatijeg hrvatskog para roda, oni samo slijede svoje instinkte, odnosno brinu se za vlastitu reprodukciju. Da je proces uljuđenja životinja zaista uzeo maha pokazuje to što većina vlasnika inzistira da se njihovom ljubimcu nakon što ugine održi sprovod „dostojan“ čovjeka. U Rijeci postoji čitavo groblje kućnih ljubimaca s pripadnim nadgrobnim spomenicima, a kod Samobora krematorij, pri čemu nije zgorega dometnuti kako prikladno obredno obilježavanje odlaska vašeg hrčka na vječni počinak košta više nego što je vrijedio njegov život u zoo-shopu. Proslave rođendana, šišanja, odijevanja i slične modne dodatke da i ne spominjemo. Koliko su postali bizarni zahtjevi vlasnika zorno svjedoče i upute koje se mogu pronaći na stranicama Prijatelja životinja o tome kako od psa, notornog mesojeda, napraviti vegetarijanca ili čak vegana. Time mi pokazujemo da ne uvažavamo životinjska prava, nego samo ljudska – a životinje ih mogu uživati jedino ako će postati naša loša kopija. No biti čovjek i nije tako lako. Pripadnicima naše vrste dobro je poznato da nema
prava bez obaveza. Dakle, za očekivati je da bi uljuđene životinje uskoro mogle biti pozvane na odgovornost. Zanimljivo je da im, povijesno gledano, to i ne bi bio prvi put.
Predhumanističko poimanje prava Za vrijeme srednjeg vijeka i početkom renesanse u Francuskoj, ali i u ostatku Europe, sudski su se gonile, i prikladno kažnjavale, životinje koje bi počinile štetu. Tako su iz Marseillea, nakon što su izgubili sudski spor, svojevremeno protjerani dupini koji su bili proglašeni krivima za zagušenje luke. Na tom tragu francuski filozof Alain Renaut objašnjava kako je kažnjavanje životinja karakteristično za predhumanističko poimanje prava, u kojem su i ljudi i životinje bili shvaćeni kao subjekti prava, a pojam pravednosti odnosio se na svako biće s obzirom na mjesto koje zauzima u poretku svijeta. Određivanje kazne imalo je za cilj ponovnu uspostavu poretka svijeta i povratak harmonije. Tek u novovjekovlju, kada se čovjek počinje pozicionirati kao tvorac svijeta, on postaje jedini koji može i mora preuzeti odgovornost za svoje postupke, a životinje su izuzete iz „privilegije“ plaćanja za svoje zločine. No, čini se da to više nije nužno slučaj. Slične prakse na mala vrata ulaze i u našu epohu. Primjerice, nedavno je petogodišnji mješanac Medo završio na optuženičkoj klupi zbog lajanja, nakon čega mu je sud odredio privremenu mjeru „kućnog pritvora”. Od totema „zapadnog“ čovjeka, kućni ljubimac polako postaje prezreni kriminalac. U tom smislu možemo reći da nakon stoljeća buđenja ljudskih, dječjih i životinjskih prava, sada svjedočimo civilizacijskoj regresiji, čije moguće posljedice na širem planu tek treba detektirati.