RAZGOVOR
Ne može se znanošću baviti bilo tko. Ta se privilegija treba steći radom, projektima i dokazivanjem
Vuletić. Važni su i psiholozi koji procjenjuju kritičnost pacijenta, njegovu sposobnost da kritički sagleda očekivane uspjehe i rizike operacije. Zatim psihijatar koji ne dozvoljava da pacijenti s nekim težim psihičkim poremećajima budu kandidati za duboku mozgovnu stimulaciju, posebice ne oni koji su podložni suicidu i teškoj depresiji. Dakle, radi se o širem timu koji je osnovan u KB-u Dubrava, i to velikim dijelom zaslugom predstojnika Zavoda za neurologiju, prof. dr. Silvija Bašića. Kao tim zajednički uživamo u uspjehu, ali i odgovaramo za komplikacije ako se dogode i rješavamo ih. Za sada smo jedini tako kompletiran tim u Hrvatskoj. Koji su rizici DBS-a?
Moram priznati kako imam sreću s mladim neurokirurzima. Danas ako izaberete pogrešnu osobu, više ne možete ništa učiniti. Ona do kraja života radi u vašoj ustanovi
Rizik svake neurokirurške operacije na mozgu jest postoperacijsko krvarenje, kojeg se boje svi neurokirurzi na svijetu. Postoji rizik i od infekcija, pri čemu je najgori meningitis, ali se može inficirati i sam hardver, elektrode, jer je to strani materijal. Mogu nastati pucanja i lomovi na mjestu gdje se elektroda spaja s kućištem ili gdje se nalazi baterija, ali to je danas rjeđe, jer je tehnika dosta napredovala. Danas imamo elektrode koje se spajaju s kućištem, a koje mogu izdržati šezdesetpostotno rastezanje. Koliko ste do danas napravili takvih operacija? Oko 150, znači da je u Hrvatskoj ugrađeno 300 elektroda. Kakvi su rezultati?
Našu svijest oblikuju emocije i empatija. Svoju ljudskost potvrđujemo kad se počnemo pitati kako je drugima
8
Rezultati su zadovoljavajući, na razini ustanova koje u svijetu duži niz godina rade takve operacije. Nama je HZZO godišnje odobrio 30 operacija pa možemo reći da smo postigli određenu rutinu, no ipak stalno preispitujemo načine kojima tu metodu još možemo poboljšati. Bitno je i što na taj način u KB-u Dubravi stvaramo školu, našu hrvatsku školu, jer postoje mladi neurokirurzi koji mogu raditi DBS, ako ja sutra obolim. Znam da bi dr. Fadi Almahariq, dr. Domagoj Dlaka i dr. Dominik Romić mogli obaviti tu operaciju na prihvatljivo kvalitetnoj razini, jer su me u to uvjerili. Vi ste im pretpostavljam, mentor? Jesam, no ne i jedini, jer kod nas rade i drugi iskusni neurokirurzi. Njihova kvaliteta rezultat je i angažmana dr. sc. Vjekoslava Jeleča, dr. sc. Tonka Marinovića, dr. Damira
Tomca i dr. sc. Jurice Marakovića. Moram priznati kako imam sreću s mladim neurokirurzima, jer danas kada birate specijalizanta, ako pogriješite ili ako ste izabrali pogrešnu osobu, više ne možete ništa učiniti. Ona do kraja života radi u vašoj ustanovi. Moji se specijalizanti međusobno jako dobro slažu i međusobno pomažu. Trojica mladih specijalista koje sam spomenuo, kada se udruže, moći će savladati velik broj zahtjevnih operacija. Uvjeren sam da ću ih kao starac moći zamoliti za pomoć jer se i odnos prema starijima kolegama u našem timu uči. Uspjeh DBS-a kod vegetativnih stanja i stanja minimalne svijesti? Riječ je o projektu koji smo prof. Vedran Deletis i ja započeli prije četiri godine; sad već imamo konkretne rezultate i prikazujemo ih na kongresima. Imamo dovoljan vremenski odmak tako da je dužina praćenja zadovoljila uvjete za pisanje ozbiljnog rada. DBS kod vegetativnih stanja i stanja minimalne svijesti ne radi puno zdravstvenih ustanova u svijetu. Sada ih počinju raditi u SAD-u i Italiji. A Japan? Japan je to nekad radio, ali su prestali, iako su imali najveće uspjehe. Zašto? Prestali su iz jednostavnog razloga što je tadašnji šef neurokirurgije Tsubokawa, koji je bio jako zainteresiran za tu metodu, otišao u mirovinu i nitko je nije nastavio s tolikom energijom „gurati“ dalje. I u Japanu trebate dobro obrazložiti ima li svrhe nešto raditi, uostalom, kao u svim ozbiljnim državama. Za sada ne prihvaćaju da se DBS radi rutinski kod vegetativnih stanja, jer ta metoda ne zahtijeva samo neurostimulatore, nego kompletnu logistiku i tim ljudi koji će oko nje biti angažirani. Osim toga, prava pacijenata u Japanu nisu tako visoka kako neki zamišljaju. Dobili ste i nagradu „Ponos Hrvatske“ zbog primjene DBS-a kod pacijenta u vegetativnom stanju svijesti? To je bilo zbog prvog i početnog uspjeha kada smo jednog mladića iz Splita uspjeli vrlo brzo podići na razinu ne samo svjesnosti, nego potpune samostalnosti. Naime, on je tri mjeseca nakon ugradnje elektrode već mogao samostalno hodati i praktički brinuti se sam o sebi.