RIJEČ GLAVNE UREDNICE
Anomija Anomija (grč., bezakonje) je pojam (meni sinestetički anemičnog zvuka riječi) koji označava nepridržavanje normi ili slom bilo kakvih moralnih vrijednosti, standarda ili društvenih pravila koje bi pojedinci trebali slijediti. Anomija se može razviti iz sukoba sustava vjerovanja i dovesti do raspada društvenih veza između pojedinca i zajednice te do velikih promjena i događaja. Svjedočimo li tomu danas? Jer kako nazvati ovo čudno vrijeme u kojemu se građanski neposluh pojavljuje u sasvim promašenim ulogama prosvjednika, na temelju netočnih premisa o pandemiji. One su odraz djelovanja kvazistručnog i nadriliječničkog svijeta koji se trudi ovladati medijskim i duhovnim mainstreamom. Ideja slobode tako je pogrešno shvaćena, sramotno prožvakana, te se u ime slobode misli i govora suprotstavlja razumu znanošću vođenih autoriteta. Tek kada se odmaknemo na sigurnu povijesnu udaljenost koja omogućuje širi vremenski obuhvat i pruža jasniju perspektivu, tada možemo i ušutjeti gledajući neizbježne prizore prijelomnih događanja koji s vremena na vrijeme resetiraju svijet, pri čemu se zabilježi i crna bilanca. Vrijeme između takvih prijelomnih neukrotivih razdoblja daje nam priliku da gradimo bolju budućnost. A to znači uvažiti sve nužne promjene ne podilazeći prošlosti. I nadati se sretnijem preživljavanju. A sada nam je
izdržati ne popuštajući metafizičkim ezoterijama ni pedlja. A virus prolazi svoj životni vijek (nadam se da ipak neće biti vijek) zaigrano mijenjajući fenotip, a s njim i nadimke, ne poštujući potpuno slijed grčkoga alfabeta pa ne znam čekamo li sada pi (π) ili? Kakogod, još uvijek živimo izloženi borbi za svakog pacijenta, s COVID-om ili bez, s molitvama za slobodnu postelju i onoga tko bi ga zbrinuo, u situaciji gdje nas nema dovoljno pa neprekidno radimo za kojeg liječnika više. A kada napustimo zidove radnih kuća, i dalje nas dočekuje bahata arogancija dijela sugrađana koja ignorira ovu tešku stvarnost, bezosjećajno uživajući u „paralelnom svijetu“ u kojemu nema te zavjereničke izmišljene bolesti, u kojemu su COVID bolnice, intenzivne, bolesni i umrli tek tlapnja diktature moćnih bjelosvjetskih vladara i njihovih podanika. Međugradski autobusi su prepuni, a ulaznice za Berlinsku filharmoniju rasprodane, za publiku bez distance. Ni vozač autobusa ni gospođa s blagajne koncertne dvorane ne nalaze u čemu je problem. Jesmo li se prestali čuditi egzodusu iz Hrvatske jer je poprimio razinu seobe naroda?! Jedino što je u tome čudno je što samo uporno tražimo krivce. Istodobno prihvaćajući višemanje prešutno devijacije sasvim bliske nam zbilje, dok lajemo samo na Mjesec. Čitam dnevničke zapise
LADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina
hrvatskog erudita Z. M., koji s kasnosječanjskim datumom iz 1984. piše: „Ja se ipak nadam da ćemo u Jugoslaviji za deset-dvadeset godina stvoriti uvjete za prestanak egzodusa naše pameti.“ Pametnomu dosta, osobito u vezi s krivcima i povijesnim tijekom. U ovom broju, trenutku usprkos, nalazimo „mirnodopske“ (iliti necovid) teme i upoznajemo čitatelje s položajem žena liječnica u hrvatskoj medicini, s Crvenim nosovima i sa škrljevskom bolesti. Odmičemo se od medicine putopisom o Japanu, drugim dijelom osvrta na Afganistan i ponekom pjesmom. Vraćamo se u povijest sjećanjima na povijest hrvatske uspješnice – transplantacije i autentičnim svjedočanstvom o međunarodnom priznanju Lijepe nam naše, prije sada već trideset godina. I, kako bi ponudio PubMed, entrez! I nakon Godine čitanja, nastavimo s čitanjem.
206 - veljača 2022. LIJEČNIČKE NOVINE
5
