GOST UREDNIK
K AKO B IT I LI J EČ NI K U Virovitičko-podravskoj županiji skih resursa u javnim službama uočljive su brojne slabosti. To još uvijek ipak ne znači da je neka služba posebice ugrožena barem iz perspektive prosječnih građana. Kako bih se uvjerio u pogled koji bi bio najzanimljiviji čitateljima Liječničkih novina, odlučio sam iz Virovitice gdje živim i radim posljednje dvije godine otići do jednoga još malo udaljenijeg mjesta koje bi se po mnogočemu moglo nazvati reprezentativnim i primjernim za našu županiju.
BERISLAV BULAT, dr. med. Predsjednik Županijskog povjerenstva HLK-a za Virovitičko-podravsku županiju, predsjednik Podružnice KoHOM-a za Virovitičko-podravsku županiju, član Upravnog odbora HLZ-a Podružnica Virovitica
Fenomen „posljednjih livada“ većina nas pamti još iz anatomije mozga, a to je nekako prva misao koja mi se javlja pri razmišljanju o liječničkom korpusu Virovitičko-podravske županije. Ne zbog ishemije mozga, naravno, nego zbog velike vjerojatnosti da će se diplomandi medicine s najbližih fakulteta, onih u Osijeku i Zagrebu, pri izboru karijere prije odlučiti za opcije vezane uz ta središta i kliničke bolničke centre. To ostavlja ovu županiju, čije je administrativno središte Virovitica oko 130 km udaljeno od Osijeka te oko 140 km od Zagreba, da već godinama muku muči s popunjavanjem radnih mjesta u našoj struci. Inače poznata po drvnoprerađivačkoj industriji i duhanu, a sada sve više i po drugim poljoprivrednim kulturama te raznim prirodnim i povijesnim znamenitostima koje se pomalo koriste u smislu razvoja kontinentalnog turizma, a s pogleda ljud-
58
LIJEČNIČKE NOVINE 193 - listopad 2020.
Voćin je selo praktično jednako izolirano od bližih gradova kao i Virovitica od spomenutih akademskih središta. Mjesto je to koje je pretrpjelo velike gubitke u vrijeme Domovinskog rata, slično kao i cijela županija, npr. na polju gospodarstva u istom razdoblju, što zbog razaranja i izbjeglištva, što zbog tzv. „ortačke privatizacije“. U Voćin su se zatim doselile brojne obitelji, a uz njih i prvi liječnik koji je tamo radio nakon rata te radi još i sada, upravo kao što je trend doseljavanja liječnika podrijetlom iz drugih krajeva Hrvatske i danas važan čimbenik zdravstvenog sustava županije. Suprotan trend, iseljavanje, jako je zamjetan u cijeloj županiji pa tako i u Voćinu, odakle se prema nekim računicama posljednjih godina u inozemstvo iselilo 500-tinjak osoba (ekstremno za općinu od nepunih 2.500 stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva!). Među ostalima, iz županije odlaze i liječnici, ne samo u inozemstvo, no po ovom pitanju je Voćin ipak poseban – u njemu je sada puno više liječnika nego 1995. kada je dr. Davorin Runje stigao sa svojom, sada pokojnom, suprugom, medicinskom sestrom. O uvjetima za rad i život liječnika u županiji te može li se porast broja liječnika ubuduće očekivati i u ostatku županije kao i kakve su nam perspektive, odlučio sam pitati najprije upravo ove kolege. Hrvoje Filić je također liječnik s prebivalištem u Voćinu, pripadnik je prve generacije doktora medicine koji su odmah po diplomiranju imali pravo dobiti odobrenje za samostalan rad, licencu. On je iskoristio mogućnost koja se od prošle godine nudi kao zamjena za pripravnički staž, tzv. rad pod nadzorom, i obavio ga na hitnom
Dr. Davorin Runje, dr. Anica Radoš Kajić i dr. Hrvoje Filić prijemu OB-a Virovitica. Danas je specijalizant ortopedije i traumatologije za istu bolnicu i u razgovoru mi potvrđuje kako je primjer dr. Runje otprije četvrt stoljeća sličan i danas u manjim sredinama – traže se osnovni egzistencijalni uvjeti kao što su posao za supružnika, rješavanje stambenog pitanja, uz dostupnost dječjeg vrtića i osnovne škole za početak. Dr. Filić, podijetlom iz Voćina, sebe idućih 10 godina svakako vidi u ovoj županiji budući da se na godine njegove specijalizacije, koja je tek u začetku, svakako nadodaje i „dug“ istog broja godina koje treba
„Nakon 20 - 30 godina u jednom selu izgubiš društvene kontakte; liječiš jednostavne ljude koji nisu utjecajni nigdje – ne liječiš pravnike, profesore, političare kao što je to u gradu“, dodaje dr. Runje i nastavlja: „Nemaš društvenih poznanstava, veza, „poseljačiš“ se. raditi za matičnu ustanovu. U suprotnom bi bio dužan platiti i do 300-tinjak tisuća kuna koliko, prema trenutačno važećim odredbama, iznosi trošak specijalizacije, a to smatra neisplativim posebice iz perspektive sadašnje plaće koju ima kao specijalizant.