PRAVO I MEDICINA
MOŽE LI PACIJENT U HRVATSKOJ USKRATITI SVOJ PRISTANAK ZA PRIKLJUČENJE NA RESPIRATOR? Primijenimo li navedeno na konkretan slučaj – ako je štićenik u vrijeme dok je bio poslovno sposoban u obliku javnobilježničke isprave izjavio da ne želi da ga se priključi na respirator. Nakon što bude pravomoćno lišen poslovne sposobnosti, odluku o tome više ne mogu donijeti sudovi, a budući da ta odluka ispunjava zakonom propisane pretpostavke, ona ima vezujući učinak i prema liječnicima.
Izv. prof. dr. sc. Aleksandra Maganić Katedra za građansko procesno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, amaganic@pravo.hr
Pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj osoba starije životne dobi1 dolazi na bolničko liječenje zbog COVID-19. Uslijed ozbiljnih smetnji disanja liječnici odluče priključiti je na respirator. Međutim, osoba je prilikom dolaska u bolnicu donijela javnobilježničku ispravu u kojoj je dala izjavu kako ne želi da se prema njoj poduzimaju mjere za održavanje na životu, između ostaloga ni priključivanje na respirator. Kako u takvoj situaciji postupiti? Naime, osnovno pitanje jest jesu li liječnici dužni postupiti u skladu s izjavom koju je pacijent dao ili ta izjava za njih nema vezujući učinak? Krenimo redom. Obiteljski zakon2 u dijelu koji se tiče odluka o zdravlju štićenika određuje da štićenik može u vrijeme dok je bio poslovno sposoban u obliku javnobilježničke isprave odlučiti o sterilizaciji, doniranju tkiva i organa i mjerama za održavanje na životu anticipiranom naredbom (čl. 260. ObZ). ). S obzirom na to da je priključivanje na respirator nesumnjivo jedna od mjera za održavanje na životu, ovaj slučaj je pokriven postojećim zakonskim uređenjem. Dakle, anticipirana naredba djeluje prema sudovima na način da sudovi ne mogu donijeti odluku o zdravlju štićenika, već moraju poštovati izjavu volje štićenika donesenu u vrijeme dok je on bio poslovno sposoban. Isto tako, odluku o zdravlju štićenika iz anticipirane naredbe dužni su poštivati i liječnici.
70
LIJEČNIČKE NOVINE 192 - rujan 2020.
Ipak, u okviru ovog pravnog uređenja krije se jedan problem. Prije svega, prezentirani slučaj odnosi se samo na štićenike, dakle osobe koje su lišene poslovne sposobnosti. ObZ ništa ne propisuje za osobe koje nisu lišene poslovne sposobnosti. Zbog toga bi se zakonske odredbe mogle interpretirati na dva različita načina. Prema jednom, užem, zakonodavac očigledno nije htio donošenje anticipiranih naredbi koje se tiču odluka o zdravlju omogućiti svim građanima u Hrvatskoj, već samo onima koji su naknadno lišeni poslovne sposobnosti. Budući da je riječ, u pravilu o vrlo teškim odlukama, koje mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za život i zdravlje štićenika, omogućuje im se da o tim pitanjima odluče sami, sve dok su sposobni rasuđivati (ObZ određuje dok su poslovno sposobni). Druga, šira interpretacija polazila bi od stajališta, koje se čini znatno logičnijim, da bi se anticipirane naredbe koje se odnose na zdravlje, a koje je netko dao dok je bio sposoban rasuđivati i koje su sastavljene u obliku javnobilježničke isprave, primjenjivale ili aktivirale ne samo u situacijama kada je netko formalno lišen poslovne sposobnosti, već u svim slučajevima kada je netko (zbog bolesti) postao nesposoban za rasuđivanje, iako nije lišen poslovne sposobnosti. Svakako treba napomenuti da je Hrvatska javnobilježnička komora osnovala i da vodi registar anticipiranih naredbi i punomoći u elektroničkom obliku,3 ali da time nisu obuhvaćene anticipirane naredbe koje se odnose na zdravlje štićenika, već samo obvezujuće izjave prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.4 S obzirom na to da anticipirane naredbe koje se tiču zdravlja štićenika nisu pokrivene nikakvom evidencijom,
ne možemo ništa reći o njihovom broju ni pojedinostima u praktičnoj primjeni.5 Pored već iskazane dvojbe koja proizlazi iz ObZ-a i nepokrivene evidencije, više nego razvidno je da u Hrvatskoj problem raspolaganja pacijenta, dakle, davanja suglasnosti ili uskrate za određene medicinske zahvate treba urediti na znatno prikladniji način. Jedna od mogućnosti bila bi u skladu s nekim poredbenim rješenjima germanskog pravnog kruga (Njemačka ili Austrija). Kako je riječ o relativno složenoj materiji, trebalo bi donijeti poseban zakonski akt u kojem bi samostalno donošenje odluka o zdravlju trebalo omogućiti svim punoljetnim građanima Hrvatske koji bi u trenutku davanja takve izjave bili sposobni rasuđivati. S obzirom na iznimnu složenost problematike te njezine medicinske i pravne aspekte, svakako bi trebalo propisati da bi jedna od pretpostavki za donošenje takvih izjava nužno uključivala sudjelovanje liječnika koji bi pacijentima pojasnili sve aspekte njihove odluke. Primjerice, u konkretnom slučaju, koji se odnosi na uskratu za priključenje na respirator, pojašnjenje o tome što će se zbivati ako uskrati suglasnost za poduzimanje te mjere za održavanje na životu. S nadom da ćemo uskoro moći izvještavati o zakonskom prikazu raspolaganja pacijenata u Hrvatskoj, sigurni smo da bi našim građanima trebalo omogućiti primjenu tog instituta i ostvarivanje prava svake osobe na samoodređenje. 1 Problemski slučaj naravno ne isključuje mogućnost da to bude i osoba mlađe životne dobi, ali se s obzirom na zanemarenost ove tematike u Hrvatskoj i različitih interpretacija pravnih i medicinskih posljedica navodi slučaj osobe starije životne dobi. 2 Obiteljski zakon (Narodne novine, br. 103/15, 98/19), u daljnjem tekstu: ObZ. 3 Odluka o ustroju registra anticipiranih naredbi i punomoći u elektroničkom obliku (Narodne novine, br. 20/17), u daljnjem tekstu: Odluka. 4 Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine, br. 76/14), u daljnjem tekstu: ZZODS. 5 Nasuprot tome prema Središnjem registru za skrbništvo (Zentrale Vorsorgeregistar), u daljnjem tekstu: ZVR 30. lipnja 2020. u Njemačkoj je bilo registrirano 4.806.287 upisa od čega je čak 72 % povezano s raspolaganjem pacijenta. https://www. vorsorgeregister.de/footer/jahresbericht-undstatistik, stanje od 4. rujna 2020.
