N O V O S T I I Z M E D I C I N S K E L I T E R AT U R E
Uređuje: doc. dr. sc. Dražen Pulanić, dr. med.
niti u jednoj grupi, dok rizik za umjerenu hipoglikemiju nije bio veći u grupi s metforminom. Autori su zaključili da je metformin poboljšao funkciju vaskularnih glatkih mišića te smanjio koncentraciju HbA1c i potrebnu dozu inzulina u djece sa šećernom bolesti tipa 1, zbog čega smatraju kako bi se upotreba metformina trebala razmotriti u sve djece s ovom bolešću. (J Clin Endocrinol Metab. 2017 Oct 9. [Epub ahead of print] doi: 10.1210/jc.2017-00781.) Dr. sc. Lovro Lamot, dr. med., specijalist pedijatar
RIFAKSIMIN U PROFILAKSI SPONTANOG BAKTERIJSKOG PERITONITISA: META-ANALIZA
Spontani bakterijski peritonitis (SBP) je česta, po život opasna bakterijska infekcija u bolesnika s cirozom jetre. Intrahospitalni mortalitet nakon prve epizode SBP-a varira od 10 do 50%, a kod preživjelih bolesnika rizik za ponovljenom epizodom iznosi 70% u prve godine. Trenutne smjernice preporučuju antimikrobnu profilaksu u bolesnika s visokim rizikom za razvoj SBP-a (Child-Turcotte-Pugh skor ≥9 , bilirubin ≥3 mg/ dL, ili ukupni proteini u ascitesu <1.5 g/ dL s oštećenom bubrežnom funkcijom i kreatininom ≥1.2 mg/dL, ureom ≥25 mg/dL ili serumskom razinom natrija ≤130 mmol/L) te kod onih s prethodno liječenim SBP-om. Međutim, bilježi se porast rezistencije na antibiotsku terapiju. Učinkovitost prve terapijske linije (cefalosporina 3. generacije) je u padu. Escherichia coli, Klebsiella pneumoniae i Streptococusl pneumoniae bili su najčešći patogeni kod SBP-a, a danas raste prevalencija meticilin rezistentnog Streptococcus aureus te enterokoka. Bilježi se i porast rezistencije na beta laktamske antibiotike, fluorokinolone (npr. norfloksacin) te trimetoprim-sulfametoksazol. Rifaksimin je neapsorbirajući za GIT seLIJEČNIČKE NOVINE 164 11 / 2017
lektivni antibiotik širokog spektra djelovanja te niske rezistencije i stoga se često koristi u liječenju hepatalne encefalopatije. Postiže visoke koncentracije u enteralnom sustavu, stoga ima prednost u prevenciji crijevnog bakterijskog prerastanja i translokaciji bez sistemskih nuspojava. Kolega dr. Goel A. (Stanford University Medical Center, SAD) sa suradnicima publicirao je pregledni članak i meta-analizu glede učinkovitosti rifaksimina u primarnoj i sekundarnoj prevenciji SBP-a kod ciroze jetre, pošto su dosadašnji rezultati istraživanja proturječni. Ukupno je uključeno pet studija s 555 ispitanika (295 rifaksimin, 260 sistemski antibiotici). Komparirajući istraživanja gdje su ispitanici bili na rifaksiminu ili bez antibiotika, ukupno je bilo 784 ispitanika (186 rifaksimin, 598 bez antibiotika). Rezultati istraživanja su pokazali kako rifaksimin reducira rizik za SBP za 47% u komparaciji sa skupinom ispitanika bez antibiotika u primarnoj profilaksi, te za 74% u sekundarnoj profilaksi u usporedbi sa sistemskim antibioticima. Autori zaključuju kako je rifaksimin učinkovit u prevenciji SBP-a kod bolesnika s cirozom jetre i ascitesom u komparaciji sa sistemskim antibioticima te placebom. Rifaksimin smanjuje rizik od antibiotske rezistencije, ima širok antibakterijski spektar protiv gram pozitivnih i negativnih bakterija te povoljan profil tolerancije i sigurnosti. (Aliment Pharmacol Ther. 2017 Oct 9. [Epub ahead of print]) Ivana Rosenzweig Jukić, dr. med., specijalist interne medicine, subspecijalizant gastroenterologije
TIOPURINOM INDUCIRANA MIJELOSUPRESIJA KOD NORMALNOG TPMT GENOTIPA Tiopurini su imunosupresivni lijekovi koji imaju važnu ulogu u liječenju crijevnih upalnih bolesti. Leukopenija je česta nuspojava kod bolesnika koji se liječe tiopurinima. Varijante tiopurin
S-metiltransferaze (TPMT) gena (stvara se prevelika količina citotoksičnog metabolita 6-tiogvanin nukleotida, 6-TGN) najbolje su poznati čimbenik rizika za mijelosupresijue, međutim one objašnjavaju samo 25% slučajeva leukopenije. Otprilike 0,3% populacije su homozigoti TPMT varijante, a oko 10% heterozigoti ove varijante. Cilj ovog istraživanja dr. Broekmana MMTJ bio je identificirati kliničke čimbenike rizika za leukopeniju induciranu tiopurinom u bolesnika s normalnim TPMT genotipom te utvrditi rizik za infekciju. Učinjena je naknadna analiza TOPIC istraživanja (Thiopurine response Optimisation by Pharmacogenetic testing in Inflammatory bowel disease Clinics), gdje su uključeni bolesnici bez TPMT varijante (TPMT*2, TPMT*3A ili TPMT*3C). Lekupenija je definirana kao broj leukocita <3.0 × 109 /L, a infekcije klasificirane prema Common Terminology Criteria for Adverse Events. Rezultati istraživanja su pokazali kako je 90,6% ispitanika imalo normalan TPMT genotip, od čega je 6,5% razvilo leukopeniju. Medijan vremena za razvoj leukopenije bio je 56 dana (29-112). Čimbenici rizika za razvoj infekcije bili su starija dob i konkomitantna biološka terapija. Niska ulazna razina leukocita i merkaptopurin, uzrokovani relativno višim dozama lijeka, bili su čimbenici rizika tiopurinom inducirane leukopenije u bolesnika bez TPMT varijante. Pušenje i šećerna bolest nisu identificirani kao čimbenici rizika za infekciju. Rezultati sugeriraju na praćenje serumske razine leukocita i metabolita lijeka kod bolesnika na terapiji tiopurinima čak i kad nije prisutna TPMT varijanta. (Aliment Pharmacol Ther. 2017;46(10):953-963. Epub 2017 Sep 15.) Ivana Rosenzweig Jukić, dr. med., specijalist interne medicine, subspecijalizant gastroenterologije
65