i z KOMORE
Problem implementacije i (ne)provođenja
Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine Tekst pripremili: dr. sc. Luka Vučemilo, dr. med. i Vanja Pintarić Japec, dr. med. Povjerenstvo za mlade liječnike, mladi@hlk.hr
Postojeći Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz obiteljske medicine (NN 129/11, 129/12 i 120/13) te Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16 i 69/16) utvrđuju grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija, uvjete koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i doktori medicine koji obavljaju privatnu praksu za obavljanje specijalizacije, način provođenja specijalizacija i užih specijalizacija te način polaganja specijalističkog ispita. Unatoč postojanju pravilnika i njihovim učestalim izmjenama i dopunama, postoje brojni problemi u njihovoj primjeni. Ovim se tekstom ne želi generalizirati na sve specijalizante, mentore i zdravstvene ustanove, ali ako je i jedan specijalizant ili budući specijalist zakinut u svom profesionalnom razvoju, zdravstvena administracija treba poduzeti sve potrebne mjere kako bi se to ispravilo. Sustav specijalističkog usavršavanja treba unaprijediti ne samo radi specijalizanata samih već i radi kvalitete samoga zdravstvenog sustava te postizanja bolje zdravstvene skrbi za pacijente. Uvijek je dobro podsjetiti se da određena prava prate i određene obveze, ali vrijedi i obrnuto, kada se od specijalizanta traži izvršenje određenih obveza (ugovorna obveza rada, plaćanje penala, tretiranje bruto plaće kao troška specijalizacije), onda se mora osigurati i provođenje prava što ih nude pravilnici o specijalističkom usavršavanju. Na alarmantnu situaciju upozorava i istraživanje koje je provelo Povjerenstvo za mlade liječnike Hrvatske liječničke komore, čiji su rezultati publicirani u radu pod naslovom “Zadovoljstvo mladih liječnika u Republici Hrvatskoj: idemo li u pravom smjeru” (Liječ Vjesn 2016;138:179–188). Rezultati tog istraživanja među 1531 liječnikom upućuju na visoku razinu nezadovoljstva mladih liječnika zdravstvenim sustavnom općenito, segmentima specijalističkog usavršavanja te ulogom mentora u specijalističkom usavršavanju. Prema rezultatima istraživanja zanemariv broj ispitanika cjelovito je odradio program specijalističkog 22
usavršavanja, a značajan dio ispitanika upozorava i na lažiranje podataka pri ispunjavanju specijalizantskih knjižica. Čak 48 % ispitanika nije zadovoljno ulogom mentora u obavljanju specijalizacije. Program specijalističkog usavršavanja utvrđuje sadržaj, trajanje svih dijelova specijalističkog usavršavanja, popis općih i posebnih kompetencija, obrazac praćenja napredovanja u stjecanju kompetencija te obrazac praćenja zahvata. Upozoravamo na rezultate prethodno spomenutog istraživanja prema kojima je samo 7 % ispitanika izjavilo da je u sklopu specijalizacije obavilo sve stavke programa specijalističkog usavršavanja. Razlozi za to su brojni te ih se može promatrati s aspekta specijalizanta, mentora i zdravstvenih ustanova. Pojedini dijelovi programa su nerealno napisani, pojedine organizacijske jedinice ne ispunjavaju uvjete za provedbu programa s obzirom na opremu i broj određenih postupaka i zahvata, pojedini mentori nisu upoznati sa sadržajem programa, a pojedini specijalizanti ne inzistiraju na cjelovitom provođenju programa i stjecanju potrebnih kompetencija za samostalan specijalistički rad. Osim problema s provođenjem samih pravilnika o specijalističkom usavršavanju, specijalizanti nailaze na neprilike jer su neke stavke specijalističkog usavršavanja nejasno definirane ili su pak u koliziji s drugim aktima. Tako je primjerice prema pravilnicima trajanje godišnjeg odmora utvrđeno u trajanju od 30 kalendarskih dana, a za svaki dan godišnjeg odmora preko te granice specijalizacija se produljuje. Međutim, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (KU) utvrđeno je trajanje godišnjeg odmora zdravstvenih radnika tako da i specijalizanti s pravom na najkraći godišnji odmor imaju 24 radna dana, dakle više od 30 kalendarskih dana predviđenih pravilnicima. Pojedine zdravstvene ustanove, vodeći se pravilnicima, specijalizantima uskraćuju trajanje godišnjeg odmora sukladno KU-u.