pro memoria
Piše: dr. sc. Ivan Bagarić, specijalist javnog zdravstva zapovjednik ratnog zdravstva HVO-a, general bojnik HVO-a i brigadir HV-a, mail: ibagari1@yahoo.com
Juraj Njavro (2.7.1938. – 15.9.2008.) Juraj Njavro je rođen na jednom kraju Domovine, u Cerovici, Neum (BiH), branio ju je na drugom kraju (Vukovar), a preminuo u njenom srcu (Zagreb). Liječnik i junak Domovinskog rata, zapovjednik ratnog zdravstva i glavni kirurg u vukovarskoj ratnoj bolnici, uspravan zatočenik srpskih logora, zastupnik u Hrvatskom saboru u tri mandata, ministar triju ministarstava u Vladama Republike Hrvatske, predsjednik Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca. Za sve to, Juraj Njavro ima mnoga priznanja, a najvažnije mu je, kako je govorio, priznanje čovjeka u potrebi. Onoga kojeg je tješio i budio mu nadu, bio mu svjetlo protivno svakoj nadi. I onda kad ga je liječio i kad je s njim prolazio križni put od vukovarske bolnice do stratišta Ovčare ili logora u Srbiji. Zrcalio je svoj poziv radom i ljubavlju. Vjerovao je u ono što je radio, ostavljao dojam…, i prema franjevačkoj reguli koristio je i riječi, ako je morao. Bio je najšutljiviji propovjednik kojeg sam vidio. Kad razmišljamo o čovjeku i liječniku Juraju Njavri, neizostavna je asocijacija na starozavjetnog Joba, liječnika i zatočenika Viktora Frankla pa i samog Krista. U znaku vlastitog imena, bio je zaštitnički odvažan i nesalomljiv, jobovski vjeran i ustrajan, vjerujući „bezuvjetnom vjerom u bezuvjetan smisao života“. S trpećim narodom strpljivo je podnosio patnju i potvrdio da je čovjek biće koje ne samo zna (homo sapiens) i stvara (homo faber), nego i pati (homo patiens). I sve to ima smisla! Budući da je uvijek znao zašto, nikada nije imao problema s kako. Ni u Vukovaru. A Vukovar…! Iako je u njemu bilo najviše Hrvata (uz dvadeset i dvije nacionalne manjine!) i unatoč činjenici da se 98 % njegovih stanovnika na referendumu
LIJEČNIČKE NOVINE 154 11 / 2016
izjasnilo za Hrvatsku kao samostalnu državu, odmah nakon prvih slobodnih izbora u „pomoć“ dolaze „dragovoljci“ iz Srbije. Zločinački podmuklo napadaju redarstvenike u Borovu Selu, organizirano kreću na Vukovar, Hrvatsku i BiH. U isto vrijeme se nedolascima na posao „opredijelio“ i jedan broj zdravstvenog osoblja srpske nacionalnosti Medicinskog centra Vukovar. Tako sredinom 1991. preko tristo njih napušta bolnicu, odnose lijekove, sanitetski materijal i opremu. O tempora…! I dio stanovništva, što u strahu a što planski, napušta grad. Bolnica biva ljudski, materijalno i tehnički devastirana. Na balvan-putovima otima se sanitetska vozila, organizira poljske bolnice na „svom“ teritoriju... U takvim okolnostima Juraj Njavro obnaša dužnost načelnika saniteta općine, a Vesna Bosanac preuzima dužnost ravnateljice Medicinskog centra. Kolike kušnje, kolik izazov! U srpnju 1991. organiziraju krizni stožer i isturene sanitetske punktove, pripremaju općinu i bolnicu za obranu. Juraj Njavro osobno rukovodi bolničkim Odjelom za kirurgiju i pripadajućim Odsjekom za ranjenike. Kad se stradanje vojnika i civila povećalo, organizirao je Odjel za ratnu kirurgiju. Na blagdan Velike Gospe 1991. i bolnica je bila napadnuta. Pacijenti su žurno izmješteni u podrum i protuatomsko sklonište. Napadi na bolnicu se nastavljaju izravnim projektilima sa zemlje i iz zraka! U okruženju Vukovara ostalo je oko 15.000 stanovnika, od čega 1.500 djece. Uređuju se civilna skloništa u kojima je organizirana zdravstvena zaštita za vojnike i civile. Prekinuta je svaka komunikacija s ostatkom Hrvatske. Glavni sanitetski stožer organizira 19. listopada 1991. i provodi posljednji konvoj kojim evakuira ranjenike. Bolnica se organizira i na pričuvnoj lokaciji u Borovu Naselju.
Usprkos svim nevoljama, ne posustaje se u spašavanju života. I u takvim okolnostima, primjenjuje se doktrina „zlatnog sata“, tj. najkraćeg mogućeg vremena u kome se provodi trijaža, reanimacija, dijagnostika i kirurško zbrinjavanje. I pored nadljudskih napora, medicinsko osoblje svakodnevno svjedoči stradanju i smrti – i djece! S druge strane, organizira se rodilište i briga o trudnicama i novorođenčadi. Protivno svemu, život se rađa! Tako su u vukovarskoj nevolji bolnica i njeni djelatnici bili „svjetlo i nada“. Juraja Njavru, Vesnu Bosanac i sve njih zbližila je čovječnost i stradanje. I sve se to uvezalo u rukovet dobra u službi obrane života i slobode. Obrane čovjeka i naroda – u nevolji. A nevolja je bila golema, osobito nakon pada grada kada je uslijedio zločin nad ranjenicima vukovarske bolnice i zatočeništvo mnoštva vojnika i civila koji su zlostavljani po logorima u Srbiji. Zatočeno je i šesnaest zdravstvenih djelatnika, među njima i Juraj Njavro i Vesna Bosanac, koji su kasnije razmijenjeni za zločinačku skupinu „Labrador“. Ova razmjena je svojevrsna paradigma Domovinskog rata. Svatko na svoju stranu, zatočenici dobra za zatočenike zla. Nakon razmjene, Juraj Njavro se s obitelji doselio u Zagreb. Tražio sam ga i našao u hotelu Laguna gdje je bio smješten s drugim prognanicima. Slušao i učio. U vukovarskoj medicinskoj epopeji naglašavao je značaj i doprinos drugih kolega, osobito medicinskih sestara i pomoćnog osoblja. Ispričao sam mu naše nevolje u Posavini, Bosni, Hercegovini…, te mu dao do znanja da bismo ga tamo rado vidjeli. Veli mi, odmah dolazim! Došao je i s nama liječnicima HV(O)-a i hrvatskim narodom (u Hrvatskoj i BiH), i kad je otišao - ostao je zauvijek!
15