Page 1

1

Libra Libera#32


2


Sadržaj

01

Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku —5 Razgovor s članovima Fewdija — 8 Drew Daywalt: Majstorije u kratkometražnom hororu — 14 Junaci Camere Obscure — 16 Chris Hanson: Neistinit zločin na YouTubeu — 18 Ivana Rogar: Festival kratkometražnog horora Horrorvision — 20 Julián Lara: Kratkometražni horori u Šanjolskoj — 22 Julián Lara, režiser kratkometražnih horrora: Znam da ću uspjeti samo ne znam kad — 23 Kako sam napravio kratkometražni horor u Španjolskoj — 25

02

Američki klasici: Thomas Pynchon i Shirley Jackson Thomas Pynchon: Predgovor zbirci Slow Learners — 28 Thomas Pynchon: Low-Lands — 29 Shirley Jackson: Na ljetovanju — 44

03 04

Racter: Policajčeva brada je napola izrađena — 53

Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga — 121 Samuel Greenberg: Pjesme — 122 Samuel Greenberg: Stanar u Harlemu — 124 Samuel Greenberg: Jidiš ili utisci u sentimentima — 127 Samuel Greenberg: Između povijesnog života — 129

05

Parapornografija — 139 Carl-Michael Edenborg: Parapornografski manifest — 141

06

Demokracija, obrazovanje i mišljenje Demokracija nije stroj za istinu — 165 Imre Lakatoš: Znanost i pseudoznanost — 172 Thomas Nagel: Zašto se mišljenje ne može shvatiti izvana — 178

Libra Libera #32, srpanj 2013. uredništvo: katarina peović vuković, zoran roško, ivana rogar, ruta, nikola novaković, ognjen strpić • prevoditelji: ivana rogar, lovorka cesarec, nikola novaković, ognjen strpić • izdavač: autonomna tvornica kulture, ulica grada vukovara 52 c, 10000 zagreb, hr • e-mail: libra.libera.casopis@gmail.com • tel: +385 1 6178174 • za izdavača: katarina peović vuković • dizajn: ruta • tisak: zelina d.o.o. • naklada: 300 • tiskanje su omogućili: ministarstvo kulture i ured za kulturu grada zagreba • issn 1331-9868

1


2


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

3


4

Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

S

igurno ste vidjeli one snimke na YouTubeu koje obećavaju da će vam pokazati prave duhove snimljene kamerom. Dok gledate, na ekranu se prikaže uputa da se primaknete kako biste vidjeli duha. Zatim nastane rez, a neka budala iskoči i vrisne u kameru. Dakako, prepadnete se i zgrozite, ali riječ je o jeftinom triku. Želite li štogod bolje, potražite prave horor kratkometražne ∫lmove koji su na internetu, a čiji broj stalno raste. Ne samo da ćete se doista uplašiti, nego ćete primiti svoju dozu horora u nekoliko trenutaka. Od popularizacije YouTubea i drugih internetskih stranica koje funkcioniraju pod sloganom “emitirajte se”, ljudi uživaju stvarajući vlastite ∫lmove (obično o sebi) i pokazujući ih prijateljima i obitelji. Uz taj trend raste i broj ozbiljnih ∫lmaša koji snimaju prave kratkometražne ∫lmove što nadilaze granice privatnih snimaka te doista zarađuju određene svote. Među njima je najviše kratkometražnih komedija, no ∫lmaši koji snimaju kratke horore ne zaostaju mnogo. Dakako, svakog mjeseca u kino dvorane dolaze horori koji zarađuju milijune, no istinski horor-entuzijast ne može se zadovoljiti takvom ponudom mainstreama. Nasreću, sve se više ∫lmaša odlučuje na snimanje kratkih ∫lmova koje stavlja na internet i omogućuje ∫lmo∫lima besplatno gledanje. Tako se rađa posebna supkultura ∫lmaša i gledatelja kvalitetnih kratkometražnih horor ∫lmova koji na stranicama poput YouTubea i Vimea nalaze zadovoljstvo možda još veće negoli u kino dvoranama. Vjerojatno najbolji kratkometražni horori danas nalaze se na internetskoj stranici Fewdio. Većina ih je kraća od pet minuta, ali su vrlo upečatljivi. Ti kratki ∫lmovi iznađu element zastrašujućeg u najjednostavnijim idejama. Nema potrebe za spravama za mučenje. Za razliku od Slagalice strave, ti ∫lmovi od svakodnevice stvaraju strašan materijal. U Bedfellows djevojka traži od svog usnulog momka da se javi na telefon koji je s njegove strane kreveta. No njezin momak je taj koji je zove na telefonu. Tko je onda u krevetu s njom? U Mockingbird kamera za nadzor male djece snimi zastrašujuće zvukove koji dolaze iz dječje sobe. U There’s No Such Thing djevojčica se boji da je pod njezinim krevetom čudovište. Njezina je majka uvjerava da ono ne postoji, no djevojčica uskoro otkriva da su majčine riječi laž. U Suicide Girl nakon što su školsku kolegicu prinudili 5


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

na samoubojstvo koje će emitirati na internetu, tinejdžeri bivaju izbrisani s popisa prijatelja na društvenoj mreži. Sve te ∫lmove možete pogledati na kanalu Fewdio kao i na YouTubeu. Filmaši koji stoje iza tih ∫lmova su veterani koji su se od stvaranja cjelovečernjih kino ∫lmova okrenuli webu gdje su našli prostor za svoju mračnu kreativnost.

http://fewdio.com/

Drugi niz kratkometražnih horora koje vrijedi pogledati radi Chris Hanson za YouTube. Hanson je prenamijenio stare obiteljske snimke pretvorivši ih u morbidne priče umetnuvši jezive natpise kao u nijemim ∫lmovima i sablasnu glazbu sa sintesajzera. Hanson je shvatio da u svim tim ∫lmovima u kojima smo glumili kao djeca ima nešto jezivo. On ih je samo napravio još bizarnijim pripisujući im sablasnu priču. Njegove kratkometražne ∫lmove poput Mother Murders Entire Family in 1964 pogledale su tisuće ljudi i napravile od njega kultnog ∫lmaša. Njegov rad snažno uznemiruje ljude, ali je prilično duhovit ako volite crni humor.

http://www.youtube.com/user/FunWithStuttering

IndieFilmZ još je jedna popularna internetska stranica koja povezuje korisnike sa svim današnjim oblicima horora, uključujući dugometražne i kratkometražne ∫lmove, ∫lmske festivale, posebne događaje vezane za horor ∫lmove i još mnogo toga u pogledu nezavisnog ∫lma. Stranica ima dio posvećen kratkometražnim hororima i ponosno ističe da su njihovi ∫lmovi originalniji od mainstreama i da će se dojmiti gledatelja.

https://www.indiefilmz.com/channels/watch-horror-shortfilms

6


Ako volite malo dulje ∫lmove koji ipak još pripadaju kategoriji kratkometražnih (između 5 i 30 minuta), postoje internetske stranice poput Short of the Week koje odabiru najbolje kratkometražne horore s raznih horor festivala diljem svijeta. Jedan od najpopularnijih na toj stranici je australski nagrađivani I Love Sarah Jane. Riječ je o jezivoj premda dražesnoj priči o australskom momku koji se zaljubljuje u svoju zgodnu, ali vatrenu susjedu unatoč tome što žive u postapokaliptičnom svijetu zombija. Ljubav je vječna čak i među trulim tijelima.

shortoftheweek.com/2010/10/30/halloween-horror-playlist

Sve više horor-∫lmaša poražava neprobojan hollywoodski sustav pa svoje vizije ostvaruju na internetu. Premda je logično očekivati da se među tim ∫lmovima nalazi mnogo negledljivog trasha, pravi ∫lmaši uspijevaju ostvariti kvalitetnu kinematogra∫ju uz malo vremena i novca. S druge strane, horor-fanovi također su na dobitku jer te ∫lmove najčešće mogu pogledati besplatno. Stoga ako ste mislili da je spot Michaela Jacksona “Thriller” najstrašnija stvar koju ćete vidjeti na internetu, razmislite o ovim majstorskim kratkometražnim ∫lmovima. S engleskog prevela Ivana Rogar Preuzeto sa stranice http://www.examiner.com/article/these-horror-shorts-are-long-on-scares

7


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Razgovor s članovima Fewdija

K

anal Fewdio pokrenuo je Drew Daywalt, scenarist i redatelj nominiran za Emmy. 2008. s nekolicinom glumaca i scenarista (John Crye, Paul Hungerford, David Schneider, Todd Sharp i Kirk B. R. Woller) odlučio je osnovati vlastiti poligon za stvaranje kratkometražnih horora. Kompani ju su pokrenuli tijekom štrajka scenarista, kad su imali mnogo vremena na raspolaganju. Fewdio je u dvije godine proizveo osam kratkometražnih ∫lmova od kojih je većinu režirao Daywalt, neke s Davidom Schneiderom, neke sam. Tu su Breach, Bedfellows, The Tap, Conviction, The Tale of Haunted Mike, Curse, Creep i Cleansed. 2010. Daywalt je napustio Fewdio i osnovao novu kompaniju Daywalt Fear Factory. Od tad produktivnost Fewdija je splasnula, no udruga je nastavila proizvoditi ∫lmove. Danas je ona skup petorice ∫lmskih veterana koji su radili kao scenaristi, glumci i režiseri na mainstream ∫lmovima. Za sebe kažu da su odlučili otisnuti se u nezavisne vode kako bi radili ono što vole: stvarali inteligentne horore na tragu Zone sumraka, The Outer Limitsa i djela H.P. Lovecrafta. Budući da je Fewdio imao promociju svojeg prvog DVD-a, Nightmare House vol. 1, na sajmu San Diego Comic-Con 2009., prilika je bila zgodna da porazgovaramo s kraljevima web-horora. Ako niste upoznati s radom ovih alternativnih ∫lmaša iz Los Angelesa koji je nastao u proteklih nekoliko godina, posjetite YouTube (službena stranica skupine Fewdio.com trenutno ne prikazuje ∫lmove jer se seli na novu adresu), gdje su ti kratkometražni ∫lmovi postali hitovi. Sad, uz DVD Nightmare House, koji sadrži 13 ∫lmova i posebne dodatke, fanovi mogu uživati u tim odličnim ∫lmovima i na TV ekranima. Uz to, ∫lmovi izgledaju dobro i na velikom platnu, što ne bi trebalo biti iznenađenje: to nisu amaterske snimke koje se tresu jer snimatelji trče kroz vlastito dvorište prateći nekog golemog tipa s mačetom. Kod kratkometražnih Fewdiovih ∫lmova priča jest u prvom planu, ali je ispričana suvremenim senzibilitetom i prikazana modernom tehnikom. Kako (i zašto) Fewdiju uspijeva sustavno stvarati sjajne, natprosječne ∫lmove dok se tuđi pokušaji čine formulaični i amaterski? Razgovarali smo sa scenaristima i režiserima Drewom Daywaltom i Davidom Schneiderom kako bismo otkrili tajnu. 8


P: Ovo prvo izdanje Nightmare Housea traje sat i četrdeset minuta. Koliko je ono povezano kao cjelina? Pretpostavljamo da ne postoji Čuvar kripte (kao u seriji Tales from the Crypt) koji povezuje sve filmove. David: Kratkometražni ∫lmovi iz Nightmare House mogu se gledati neovisno jedan od drugog. No kad ih se gleda zajedno, nisu sasvim nepovezani. U ∫lmovima se pojavljuju isti likovi. Na primjer, glavni lik u The Feed je sporedni (ali ključni) lik u The Tale of Haunted Mike. Kroz ∫lmove se provlače određene teme, a u ∫lmovima su i sitna pozadinska iznenađenja koja će uočiti gledatelji ∫lmova u serijalu. Druga skupina ∫lmova zvat će se Cursed Earth, a imat će još izraženiju zajedničku temu. Emitirat će se uz Nightmare House, a Curse, ∫lm koji je dio serijala Nightmare House, vrlo je važan dio u Cursed Earth. P: Je li Fewdio hobi koji vam je zaokupio živote? Uz sve pokrenuli ste i prvu internetsku stranicu samo s kratkometražnim hororima. Jeste li uložili mnogo više vremena i truda, nego što ste u početku planirali? David: Istina je da je sve počelo kao hobi koji je prerastao u nešto više. Curse je prvi ∫lm koji smo snimili. Bilo je to samo okupljanje prijatelja koji su namjeravali napraviti nekakav kratkometražni ∫lm, no toliko smo se zabavljali i bili toliko zadovoljni rezultatom da smo poželjeli ispripovjediti još mnogo priča... Pa zašto ne? Nije bilo boljeg načina da provedemo vikend od druženja i snimanja ∫lmova. Drew: Počeli smo shororima kako bismo istražili vlastitu mračnu stranu. Ako si potpuno iskren i otvoren u vezi onog što te plaši, ∫lmovima stvoriti strah i jezu i kod svojih fanova. P: Što je za vas dobar horor? Drew: Dobar horor uključuje tri stvari: izolaciju, osobnu opasnost i nepoznatog neprijatelja. Preokret na završetku je proizvoljan. Kad smo počeli snimati horore, shvatili smo da su oni strukturno isti kao komedije ili kao mađioničarski trikovi. Tu smo našli važnost preokreta na završetku. No u horor-naraciji nije nužno koristiti se preokretom. P: Filmovi nisu puni krvavih prizora, ali ih ne izbjegavaju. Umjesto toga, naglasak je na naraciji. Rezultat je da gledatelj osjeća kao da čita stare stripove. No budući da su filmovi tako kratki, prisutna je i književna vibra: gotovo da se mogu razaznati odlomci. Vaši su filmovi zapravo poput adaptacija klasičnih kratkih priča osim što te priče nikad nisu objavljene. S obzirom na to, kako na vas utječe rad velikih majstora? Drew: Kad mi je bilo pet ili šest, moj djed, koji je mirisao na stare cigare, rekao mi je da je jedina stvar koje se boji čovjek kojeg ne vidi. Time mi je mislio savjetovati da držim oči otvorene, no ja sam pomislio da negsje skriveno postoji neko nevidljivo čudovište. I TO je bio demon koji me godinama progonio. Ako vas je nešto plašilo dok ste bili dijete, dobri su izgledi da ćemo snimiti tu priču. Kad kažemo da “stvaramo noćne more”, želimo reći da horor vraćamo izvornoj jezi, a ne običnom plašenju pomoću mačke koja skače na kameru. Na pamet mi padaju Lovecraft i Poe. Njihova suptilna mašta je zastrašujuća i grozno je što se u posljednjih dvadeset godina potpuno izgubila, a nadomjestili su je potoci krvi i jeftini trikovi poput mačke koja iskače iz ormara.

9


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

P: Možete li navesti pripovijetku kojoj se divite i kojoj Fewdiovi filmovi na neki način streme? Drew: Moji utjecaji nisu bili toliko drugi ∫lmaši i pisci, koliko ono čega se sam bojim. Bio sam plašljivo dijete, najmlađe od šestero. Odrasli smo u masivnoj kući staroj 160 godina sa stubištima i sobama za poslugu. Kad su se moji roditelji uselili, kuća je bila napuštena i poznata kao prebivalište duhova. Kad su je bili izgradili, bila je to postaja za poštanske kočije i krčma. Neke priče vezane za nju bile su strašne. Inače, velik sam obožavatelj Lovecraftovih priča “The Whisperer in the Darkness” i “The Thing on the Doorstep”. Žalim jedino što je Lovecraft gotovo ne∫lmljiv. Čovjek je artikulirao svoje demone gotovo potpuno u negativu. Na primjer: “Nezamislivu jezu koja me prožela potaknula je grozota koja je stajala preda mnom.” OK,... pokušajte to dati scenaristu da razradi. Lovecraft je imao prednost što je rabio čitateljevu maštu kao paletu. Nažalost, to je teško predočiti na ∫lmu. David: gotovo cijeli Lovecraftov katalog je takav. Obožavatelji smo i E. A. Poea. Kao ljubitelj priča o duhovima, oduvijek sam volio pripovijetke E. F. Bensona. Sjećam se kad sam kao dijete otkrio zbirku njegovih pripovijedaka i kako su me posebno uplašile “The Thing in the Hall” i “The Other Bed”. Volim kako Benson oblikuje napetost na neprirodnim mjestima. To je itekako imalo učinka na moje pripovijedanje. Što se tiče suvremenijih pisaca... sviđa mi se ono što sam dosad pročitao od Joea Hilla. Njegov roman Heart-Shaped Box uvukao me u sebe od samog početka. Njegova zbirka priča 20th Century Ghosts bila je pomalo bez reda, s mnogo nasumičnih elemenata, s više reda nego nasumičnog. Osobito su mi se svidjele naslovna priča i “The Widow’s Breakfast”. P: Otkuda onda želja za stvaranjem kratkometražnih filmova? Zbog pripovijedaka ili zbog nečeg drugog? David: Oduvijek smo bili ljubitelji kratkometražnog ∫lma i otvoreno se bunili što na tržištu nema više mjesta za njih. Naš prvi kratkometražni ∫lm, HATE* A Comedy (koji nije pravi horor, ali ima njegove elemente) sudjelovao je na festivalima i naposljetku smo ga prodali kompaniji HBO/Cinemax. Ali sve u svemu, tradicija je bila takva da nije postojalo mjesto za prikazivanje i gledanje kratkih ∫lmova. Kad bi ∫lmaš snimio kratkometražan ∫lm, ∫lm je funkcionirao kao pozivnica za gledanje ∫lmaševa cjelovečernjeg ∫lma. Oduvijek smo smatrali da je to šteta jer mnogo toga, na razne načine, možete napraviti u kratkom ∫lmu. S kratkim ∫lmom možete se čak više zabaviti, nego radeći cjelovečernji; možete u njega umetnuti sitne zabavne stvari što ne biste mogli učiniti s cjelovečernjim ∫lmom koji ima budžet i određena očekivanja. Naša su nadahnuća zapravo bila polusatni horori iz Zone sumraka, The Outer Limitsa i Night Galleryja. I kad budemo radili malo dulje kratkometražne ∫lmove, mislim da će ljudi uočiti tu razliku. P: Dakle, mnogo je dobrih kratkometražnih horora. Ali ima i mnogo loših. Zašto je to tako? Drew: Mnogo ljudi pogrešno shvaća horore; misle da je u njima važno čudovište. Iznenadni prepad. Ali nije. Važna je žrtva. Ljudska bića su, poput drugih životinja, evoluirala tako da izražavanje drugih ljudi čitaju kao sredstvo preživljavanja. Stoga, kad je žrtva iskrena i stvarna, strah 10


se prenosi s ekrana u sam DNA gledatelja. Gledatelji kao da kažu: žrtva je uplašena i ja bih se trebao bojati za vlastiti život. To je razlog zašto horori dobro prolaze u raznim kulturama. Svatko instiktivno zna kako se spasiti.

P: Uz toliko ljudi koji ne shvaćaju kako funkcionira horor pitamo se koja je tu uloga mega-distribucijskih kanala poput YouTubea. Jesu li oni ključno sredstvo za nove filmaše kratkog horora? Želite li štogod podijeliti s drugima koji namjeravaju proći isti put kao i vi? Drew: Ah, YouTube. Ono je ostvarenje Warholove tvrdnje da će u budućnosti svatko biti slavan 15 minuta. Da je samo znao koliko je ta budućnost blizu. Pogledate li internet a posebno YouTube, vidjet ćete da ima previše ljudi koji snimaju kratkometražne komedije. I to prilično dobre. Tržište je preplavljeno. Nitko ne radi horore kako valja. To radi Fewdio. YouTube je dokaz da naracija nije jednostavna kao što svi misle da jest. Da je jednostavna, YouTube bi bio prepun priča. Ali nije. Pun je ljudi koji bilježe svoj život, izražavaju mišljenje i tako dalje. I to je dobro. No na YouTubeu i ostatku interneta doista vlada nedostatak narativnih snimki. Fewdio se ponajprije bavi pričom i likovima. Čak i u dvominutnom ∫lmu, ako se emocionalno povežete s likovima i njihovom situacijom, strah dolazi sam od sebe. P: Kako internet utječe na vaše smišljanje i stvaranje filmova? Na primjer, radite li djela koja će biti jasna na ekranima površine nekoliko kvadratnih centimetara? David: To doista ne utječe na stvaranje. Snimamo ih i stvaramo onako kako osjećamo da bi ∫lm općenito trebao izgledati, a tek smo uzgred razmatrali da će se neki od ∫lmova moći gledati samo na 10-inčnom ekranu. Bili smo razmatrali taj problem i pitali se neće li kino-format nekih ∫lmova umanjiti njihov učinak na malom ekranu. No naposljetku odlučili smo da pojava ∫lma, njegov izgled, diktira te odrednice. I mislim da nismo pogriješili. Dosad nismo imali nijednu pritužbu o gledljivosti ∫lmova. P: Odmaknimo se sad od YouTubea prema njegovoj suprotnosti. Kao pojedinci, članovi Fewdija surađivali su sa svima, od Spielberga i Nolana do Uwea Bolla. Koje ste stvari naučili od tih filmaša i unijeli u vlastite filmove? David: Zvuči kao kliše, ali uvijek, uvijek valja vjerovati u ono što radiš i to raditi ponajprije da zadovoljiš sebe samog. Snimajte ∫lmove za sebe i naći ćete publiku. Možda će to biti samo šačica ljudi na YouTubeu, možda će to biti samo vaš najbolji prijatelj, a možda ćete to biti samo vi, ali radite ∫lmove za sebe. Bili smo u ranoj fazi odabira glumaca i ekipe za Memento. Bilo je teško naći distributera. Sjećam se kako sam razgovarao s producentima i Christopherom Nolanom koji je izgledao prilično razočaran što ∫lm nema izglede za uspjeh. No napravio je ono u što je vjerovao, nije odustao i stvari su se lijepo posložile. Drew: Davida i mene unajmili su da napišemo scenarij prema igri Hunter: The Reckoning. Hunter je igra proizišla iz popularne igre Vampire: The Masquerade. Riječ je o priči o mladiću koji spozna da vidi vukodlake i duhove koji svakodnevno hodaju i žive među nama. Mladić se suočava s iz11


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

borom da zanemari svoju sposobnost ili je prihvati i bori se protiv tih mračnih sila kako bi spasio ljude. Napisali smo scenarij, dali ga na tržište, a najviše novca ponudio je... Uwe Boll. To nas je slomilo. Uwe je sjajan i doista ga volimo, ali, zaboga, ∫lmovi su mu sranje. Sjećam se kad nas je nazvao naš agent i sumornim glasom rekao: “Uwe će prvo snimiti Bloodrayne. Stvarno mi je žao.” Bili smo presretni. Agent je bio potpuno zbunjen. Mislio sam da Uwe možda naučiti režirati na Bloodrayneu prije nego što se prihvati našeg scenarija. Hvala Bogu, snimanje je otkazano. Možda ćemo mi režirati taj scenarij jednog dana.

P: U pogledu režiranja, kako se rad raspodjeljuje u filmovima koje ste zajednički režirali? Radi li jedan od vas s glumcima, a drugi s filmskom ekipom ili režirate naizmjence? David: Drew uglavnom radi s kamerom i osvjetljenjem dok ja radim s glumcima. No to nije tvrdokorno pravilo, uloge se stalno miješaju. Budući da smo mi čitava ekipa u većini naših ∫lmova, bavimo se svakojakim poslovima i idejama. Drew je sklon snimateljskom poslu, a ja montaži. To je utjecalo na naše uloge na setu, jer Drew rabi svoju darovitost s kamerom za snimanje prekrasnih kadrova, a ja više razmišljam o cjelini i koncentriram se na tip kadra koji bi bio najbolji ili potreban za završen, montiran proizvod. Mikro i makro, oboje su ključni elementi proizvodnje ∫lmova. Mnogo toga planiramo prije samog početka snimanja pa kad počnemo snimati, znamo što želimo kao ekipa i možemo podijeliti zadaće. P: Razgovarajmo o pisanju. Koliko je publici kratkometražnog filma važan preokret u radnji na kraju filma? Očekuju ga ili ga možda zahtijevaju? Brinete li vas ta formula jer ima veliki udio u određivanju oblika priče? David: Rekao bih da je preokret relativno važan, ali ne ključan. U kratkometražnom ∫lmu očito je manje vremena za razvoj likova pa priča postaje važnija. Budući da imate manje vremena za razvoj likova i za prikladan ishod koji obuhvaća razvoj i rast lika, tendencija je uvesti zadovoljavajući preokret. To ne znači da nikako ne možete imati dobro razvijene likove niti da je preokret potreban. U nekim našim duljim ∫lmovima više se koncentriramo na likove, a manje na završni preokret. Ako se publika ne boji za protagoniste, neće se bojati ni za sebe. U našim dužim kratkometražnim ∫lmovima imamo više vremena za izgradnju likova i publika ima više vremena za izgradnju odnosa prema njima. P: Jeste li bili ljubitelji horora prije negoli ste osnovali Fewdio i počeli stvarati vlastite horore? I ako jeste, koji su filmovi i filmaši na vas utjecali? Drew: Kad sam bio malen, moj je najstariji brat bio student umjetnosti i imao je smisla za morbidnost. Oko njega su uvijek ležali stari horor časopisi i stripovi. Otkad sam bio dječak, ljubitelj sam kratkometražnih horor ∫lmova i priča. Čitao sam stripove Haunted House i Tales from the Crypt. U kući je uvijek bio i primjerak Weird Talesa. Dakle, konzumirao sam mnogo toga kao dijete. Dio te naše stare kuće je još sa mnom i tjera me na suradnju s Fewdijom. Horor je uvijek bio neželjeno dijete popularne literature, ali mi nastojimo slijediti velikane poput H. P. Lovecraf12


ta, Roda Serlinga i Edgara Allana Poea, a ne senzacionalističke pripovjedače.

P: Pisci poput Lovecrafta i Poea legendarni su po tome što su bili usamljenici. Recite koja je tajna u održavanju zajedništva i zajedničkog rada? David: Pivo. Razgovor također. Vičemo jedni na druge, ali na kraju sve riješimo razgovorom. Međusobno poštovanje drži nas zajedno. To i pivo. Drew: Zanimljivo je da postoji mnogo komedijskih trupa. No Fewdio je prva horor trupa. Mi smo poput komičara samo što ne radimo komične skečeve, nego horor skečeve. Na kraju skeča, umjesto smijeha, dolazi uzdah ili uzmak. Fewdio je pokrenut kad smo odmahnuli glavom na birokraciju i politiku i rekli: “Hajmo sami učiniti nešto.” Pokušavamo učiniti nešto novo stvarajući prvu internetsku stranicu posvećenu isključivo kratkometražnim hororima. P: Uvijek smo mislili da je “Fewdio” složenica od “few” i “studio”. Postoji li još kakvo značenje? Na vašoj stranici niti u novinskim člancima nema definicije. Što kažete ljudima kad vas pitaju koje je značenje te riječi? David: Kažemo im da je to izmišljena riječ bez ikakvog smisla. No vjerojatno pritom lažemo. P: U redu, promijenimo temu. Hoće li se Fewdio iskušati u proizvodnji cjelovečernjih filmova? Ili poslužiti kao odskočna daska pojedinačnim članovima da to učine? David: Dakako, Fewdio namjerava napraviti cjelovečernji ∫lm. Inače uvijek planiramo kratkometražne ∫lmove jer doista volimo taj format, ne koristimo se njime kao odskočnom daskom, ali, da, planiramo se proširiti. Drew: Ozbiljno planiramo raditi dugometražne ∫lmove. Pregovaramo s nekoliko kompanija, ali sve je još u povojima. P: Drago nam je da to čujemo. Za kraj biste li štogod poručili ljubiteljima horora? Drew: Ljudi kažu da ∫lmovi poput Isijavanja, Egzorcista i Sirotišta nadilaze granice žanra. No to je neizravni kompliment cijelome žanru. Ti ∫lmovi uopće ne nadilaze žanr. Oni ga oprimjeruju. Horor je najbolji kad vas plaši i kad vas tjera da se brinete za likove. Nema razloga da horor ∫lmovi ne budu ozbiljni ∫lmovi. Najbolji horor počinje pričom, a ispripovjedan je sa stilom i duhom. John Cleese jednom je rekao da nije smiješno gledati nekoga kako gubi razum, no gledati nekoga tko gleda nekog kako gubi razum jest smiješno. Isto vrijedi za horor. Gledanje kako netko svjedoči groznom događaju je snažno sredstvo. I to sredstvo ne rabi dovoljno režisera. S engleskog prevela Ivana Rogar Intervju je vođen 10. srpnja, 2009., na sajmu San Diego Comic-Con International. Preuzet je sa stranice: http://∫refox.org/news/articles/2884/1/HorrorWhat-Works-and-What-Doesnt-The-FewdioInterview/Page1.html

13


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Drew Daywalt

Majstorije u kratkometražnom hororu

K

ad je riječ o majstoru kratkometražnih horora Drewu Daywaltu, jednostavne stvari poput stolca mogu postati najgora noćna mora. Scenarist i režiser nominiran za Emmy i osnivač produkcijskih kompanija Fewdio i Daywalt Fear Factory, Drew Daywalt istražuje što nas to zastrašuje i zašto te ispituje načine prenošenja tih zajedničkih noćnih mora na ekran. Drew Daywalt već godinama stvara kratkometražne horore i u tome je postao pravi stručnjak. Sa svojom novom kompanijom Daywalt Fear Factory proizveo je niz niskobudžetnih, no sjajno napravljenih horora za YouTube: My Name Is Kris Kringle, The Closet, Spoon, The Old Chair te komične i ujedno stravične TV serije Death Valley i BlackBoxTV. Daywalt Fear Factory osnovana je 2010. kad je Daywalt napustio Fewdio da bi snimio Cameru Obscuru, nagrađivanu horor web-seriju. Tako je počela Daywaltova uspješna samostalna karijera (odonda je radio s kompanijama i kanalima kao što su MTV, Fearnet, DreadCentral, BloodyDisgusting, G4TV, George Romero, Fangoria, Syfy Channel i After Dark Entertainment). Smatra se da je Daywalt u Fewdiju tek bio učio zanat, a da su prave stvari došle kad se otisnuo u samačke vode. Za nadahnuće Daywalt se oslanja na dvije serije koje su mu u dječačko doba bile omiljene: Night Gallery i Kolchak: The Night Stalker. Posebno je Night Gallery odgovorna za ozračje noćne more u njegovu posljednjem projektu Camera Obscura.

14


Camera Obscura je horor internetska serija namijenjena ženama. Kompanija koja stoji iza projekta, MWG Entertainment, otkrila je Daywaltov rad s Fewdijom na YouTubeu i zaključila da bi Daywalt mogao ponuditi inteligentnu horor seriju koja bi bila namijenjena ženama, ali u kojoj bi mogli uživati i muškarci. Daywalt je rekao: “Sjajno je to što MWG nije želio nešto što se može strpati u ladicu pa sam se pobrinuo da priča bude priihvatljiva i muškarcima. Tržište horora se mijenja; drukčije je od onog prije nekoliko desetaka godina kad su naše majke gledale samo sapunice. Žene su počele prihvaćati horor i vrijeme je da se napravi priča s kojom se one mogu povezati.” “Priča se vrti oko djevojke Clare”, kaže Daywalt. “Djed koji ju je odgajao iznenada umire, a njoj ostaju njegove osobne stvari. Prekapajući po njima, Clara nađe knjigu s luđačkim i zloćudnim škrabotinama i slikama te je odlučuje je spaliti. Ne zna da će spaljivanjem knjige osloboditi skupinu demona. Uskoro Clara nalazi djedov fotoaparat kojim se služio na poslu s obzirom da je bio policijski fotograf. U fotoaparatu Clara nalazi čudnovate vudu slike. Nakon što je napadne jedno od stvorenja iz knjige, shvaća da se demoni hvataju djedovim fotoaparatom. Clara želi uloviti svih šest demona, a ta odluka odvodi je na putovanje koje će joj promijeniti život.”

15


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Drew Daywalt

Junaci Camere Obscure

N

apokon je službeno potvrđeno. Internetska serija čiji scenarij sam napisao i koju sam režirao našla je dom. Camera Obscura, 20 horor epizoda o lovu na demone prikazat će se prvi put 1. listopada 2010. na stranici Dailymotion.com i na DreadCentral.com. Zanimljiva je priča kako je Camera Obscura postala od škrabotina u bloku 140-minutna, internetska serija puna specijalnih učinaka i glavni predmet rasprave u sezoni Halloweena. MWG entertainment me početkom 2009. upitao me imam li kakav horor-materijal koji bi se svidio ženama kao i muškarcima. Znao sam da će Clara, glavna junakinja serije biti savršen lik za obožavateljice horora. Pametna je, ali nije cinična, ranjiva je, ali nije žrtva, neovisna je, ali nije gadura. Ukratko, prilično sliči mnogim ženama koje sam upoznao u horor-zajednici. Mislim pritom i na umjetnice i obožavateljice. I tako sam Robertu Kandleu i Max Goldenson ponudio Cameru Obscuru, priču o djevojci koja otkriva da je djed koji ju je odgojio (a kojeg glumi dobitnik Tonyja Jack Klugman), lovio demone fotoaparatom izrađenim posebno za njihovo hvatanje. Clara (koju igra Reagan Dale Neis) preuzima na sebe djedovu misiju. Max mi je rekla nešto što nikad neću zaboraviti. Nakon prve inačice scenarija, rekla je: “Možeš to napraviti još čudnijim. Bizarnijim. Riječ je o internetu. Želimo da serija ima tvoj pečat.” Kreativno, to je najbolji dar koji mi je mogao dati producent ili izvršni urednik. A Robert Kandle je bio uz nju: nevjerojatno velikodušan i optimističan glede pomoći oko scenarija. Rezultat sveg tog rada je, nadam se, prozor u moju dušu premda vrlo mračan prozor. I tako je do travnja scenarij napisan, a u svibnju majstor za specijalne učinke, entuzijastični Jeff Farley pridružio se ekipi da osmisli i izradi šest fantastičnih demona koji nastavaju naš jezivi svijet. Jeffovo vladanje kiparstvom i dizajnom povezano s prirodnom usklađenošću s vlastitim demonima doveli su do najbolje vizualne suradnje u mojem životu. Za šminku je odgovoran Mikal Sky koji je dotad radio na uljepšavanju šminkom, no koji je sad zagrizao u demonsku šminku svom snagom. A kad nam se pridružila kostimografkinja Sarah Mgeni, savjetovao sam je kao što je Max savjetovala mene: “Radi kako misliš da je najbolje. Neka to bude tvoje djelo.” Samo sam ukazao Sari na to koje je emocije trebaju voditi i pustio je da kostimima izrazi svoje najluđe ideje. Bila je više nego uspješna. 16


Uz Reagan u seriji glume Timm Sharp (Stark Raving Mad, Till Death Do Us Part) i Donnie Jeffcoat (Night of the Demons) koji čine ljubavni trokut. Glumačku ekipu upotpunjuju moji stalni glumci: Azure Parsons, Michelle Gardner, David Wolfson i Edin Gali. MWG mi je izvorno ponudio jedan tjedan snimanja i ekipu od dvadesetero ljudi. No ja sam već imao svoju ekipu s kojom sam godinu dana bio snimao kratke horore pa sam predložio da snimanje traje dvostruko dulje, a da ekipa bude dvostruko manja. Pa je umjesto pet dana i dvadesetero ljudi snimanje obuhvatilo deset dana i desetero ljudi. Bio sam počašćen time što sam radio s ekipom koja nije bila tu radi novca, nego iz ljubavi. Na primjer, obratite pozornost na rad Daimona Shippena. Zbog male ekipe dobio je golem zadatak: trebao se brinuti za rasvjetu serije, ali i scenogra∫ju. Znam da je kombinacija čudna, no prednost je bila ta što je serija dobila potpun sinkronicitet između mjesta snimanja i rasvjete, što nikad prije nisam postigao. Produkciju su vodile Bea Ageto i Sarah Evershed, koje su zaslužne za to što je sve išlo apsurdno glatko unatoč uobičajenim zamkama koje su svojstvene niskobudžetnim produkcijama. Nakon snimanja došla je post-produkcija. Na sreću, pridružio mi se glazbenik Gregory Burkhart, koji, poput mene, piše za FEARnet, a koji je skladao glazbu za cijelu seriju. Glazba je nešto između Goblina i Dead can Dance. Zanimljivo je to da se nisam uživo upoznao s Gregom. Cijeli je posao obavio telekomunikacijom sa Srednjeg Zapada. Isprva sam napravio snop uputa za Grega koje su se odnosile na prvu epizodu, no shvatio sam da smo Greg i ja tako sinkronizirani da sam mu počeo jednostavno slati epizode da sam obavi stvari. Zbog tih ljudi mogao sam izraziti ono najbolje u sebi, Bila je to produkcija iz snova. Znam to jer sam imao mnogo produkcija iz noćnih mora s kojima je mogu usporediti. Stoga, ako krećete s produkcijom, zaposlite te ljude. Ako imaju Cameru Obscuru u rezimeu, možete biti uvjereni da su nevjerojatno daroviti i odani ljudi. Gaudium Per Atrox. S engleskog prevela Ivana Rogar Objavljeno 9. 16. 2010. na http://www.fearnet.com/blogs/school-fear/heroes-camera-obscura

17


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Steve Huff

Chris Hanson: Neistinit zločin na YouTubeu

C

hris Hanson je dijabolični lumen iz kompanije Diabolical Brainiac Productions koja već neko vrijeme proizvodi jezive, ali jednostavno snimljene ∫lmove za YouTube o nepoznatim slučajevima “istinskih zločina”. Nepoznati su jer se ∞ žao nam je što vam kvarimo zabavu ∞ nisu dogodili. Hanson jednostavno uzme staru obiteljsku snimku, doda joj jezivu glazbu i izmisli priču. Učinak je grozno sablastan ako ne znate što gledate. Tu su The Kindergarten Murders, The Clown Murders, The Killer Santa, The Sofa Corpse i The LSD Grandma Murder snimljeni izvorno u 70-ima kao obiteljska zabava, kao podsjetnik na mlade dane, poput albuma sa starim fotogra∫jama. Te stare 8-milimetarske snimke Hanson je preradio u horor ∫lmove dodavši im jezivu glazbu i tekst koji govori o brutalnim umorstvima. Užas je zajamčen. Pravi zločin nije zabavan. Riječ je o neopisivo ozbiljnoj stvari. No Hanson je otkrio kako se zabavljati s pravim zločinom. Opis jednog od ∫lmova na YouTubeu glasi: “Stara 8-milimetarska snimka pokazuje autentičan zločin koji je počinila Edith Grant, odgojiteljica u vrtiću. Ona je 1974. ubila troje djece i bacila njihova tijela u jarak. Pojedinosti ubojstava navedene su u titlovima na snimci koja je snimljena dva mjeseca prije umorstava.” Grozna kriminalistička priča, zar ne? I naizgled je istinita. Onda slijedi gledanje snimke. S namještenom naracijom i sablasnom glazbom, ono što bi inače izgledalo kao obična, 34 godine stara 8-milimetarska snimka male djece koja sudjeluju u nekoj vrtićkoj ceremoniji, polako postaje horor. Stvar je samo u tome što ništa od toga nije istina. Ponos mi nalaže da vam kažem da sam to odmah nanjušio, ali da se posve uvjerim, odlučio sam pretražiti uobičajene izvore koji govore o Edith Grant, ubojici i vrtićkoj odgojiteljici. Nisam našao nijedan članak o njoj dostupan od prosinca 1974. do prvih mjeseci 1975. Priča o tome kako je Edith Grant ubila troje djece, o njezinu krvavom zelenom automobilu, o njezinu jednostavnom razlogu za ubojstva (“Djeca smrde”) nije se dogodila. Osoba koja je odabrala snimku i potom je montirala očito je izmislila cijelu priču.

18


Nakon što sam provjerio istinitost drugih snimaka koje je ista osoba stavila na YouTube, mislio sam da bih se trebao ljutiti. Napokon, tvorac objavljuje stare 8-milimetarske snimke kao da su nekako povezane s bizarnim “istinitim” kriminalističkim slučajevima. Riječ je, dakle, o najobičnijoj laži. No nakon što sam pogledao još jednu snimku, morao sam zapljeskati. Gledao sam Murdering Mother Poisons Her Family in 1966 i pomislio: “Dovraga, da sam se barem ja toga sjetio.” Producent tih snimaka ne laže: one doista jesu zabavne. Ti NE-istiniti zločini rad su produkcije “Diabolical Brainiac” [dijabolični lumen]. Prema mojem mišljenju to je savršeno ime za čovjeka koji stoji iza tih priča. Na neki način Diabolical Brainiac su izmislili nov umjetnički pripovjedni oblik. Više ne mogu gledati stare obiteljske ∫lmove na isti način. Dakle, zapamtite, ne postoji Edith Grant, ubojica iz vrtića niti su druge “istinite kriminalističke priče” istinite. Neka to ne promijeni način na koji gledate te fascinantne, izuzetno jezive snimke. Premda se čini da Chris Hanson nema planova za nove ∫lmove, nadam se da će ih proizvesti još. Hanson mi se obratio u pismu da se zahvali na člancima koje sam objavio o njemu i da me razuvjeri, premda nepotrebno: “Samo da vas umirim, ja sam vrlo normalna osoba koja jednostavno ima smisao za vrlo crni humor.” Stoga se nadam da ću vidjeti još Hansonovih ∫lmova. Štoviše, volio bih kad bi Diabolical Brainiac otkupljivali stare obiteljske snimke. Bog zna što bi napravili od snimke koju je snimio moj ujak Phil na 8-milimetarskoj vrpci 1977. Mislim da bi ∫lm uključio ∫ktivni zakopani školski autobus i kamion koji vozi psihopat u klaunskom odijelu. S engleskog prevela Ivana Rogar Objavljeno na http://www.truecrimereport.com/2008/09/untrue_crime_on_youtube.php

19


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Ivana Rogar

Festival kratkometražnog horora Horrorvision

J

edan od rijetkih festivala horor ∫lmova specijaliziran za kratkometražne trash ∫lmove, ∫lmove B kategorije te underground i nezavisne ∫lmove, Horrorvision, održava se već četiri godine za redom u Barceloni. Na festivalu se prikazuju najbizarniji i najkrvaviji kratkometražni ∫lmovi, ondje se sastaje najbolje i najgore od horor ∫lmova. Ondje ćete otkriti ∫lmove iz prošlosti i sadašnjosti koji su prošli nezapaženo zbog toga što nisu komercijalni ili zato što su niskobudžetni. Tematika festivala je mučenje, čudovišta, gore i znanstvena fantastika. Iako se prikazuju i dugometražni ∫lmovi, glavninu festivala čine kratkometražni, koji se natječu za jednu od tri nagrade. Trajanje ∫lmova koji se natječu ograničeno je na 15 minuta, a ∫lm mora biti u DVD formatu. Horrorvision je sastajalište zaljubljenika u niskobudžetnu horor kinematogra∫ju: a održava se u prosincu kada se više stotina zaljubljenika u trash kulturu sastaje u Barceloni kako bi prisustvovali ovom netipičnom festivalu koji više liči na veliki tulum. Ondje se miješaju ∫lmske projekcije, natjecanje kratkometražnih ∫lmova, slobodno hrvanje (lucha libre), tribine, premijere, retrospektive, internetske serije te susreti s počasnim gostima, a sve to u interaktivnom spektaklu s publikom gladnom brutalnosti. Na festivalu su dosad gostovali velikani horor trasha poput Lloyda Kaufmana, Ignasija Ferrere, Sebastiàna D’Arbóa, Adriana Cardone, Danija Morene, a izvan konkurencije prikazivali su se kultni ∫lmovi poput Morbus ∞ Bon Pro∫t (1983.), El Ser (1982.), The Diabolikal Superkriminal (2007.), Empusa (2010.), Class of Nuke’Em High (1986.), The Giant Claw (1957.), Cop Models (2011.), The Taint (2010.) Središnji događaj festivala jest prikazivanje i natjecanje kratkometražnih ∫lmova: svake godine na natjecanje se prijavi stotinjak ∫lmova, a prošle je godine žiri odabrao 22 ∫nalista.

20


Nagrađuju se tri ∫lma: Horrorvision Prize od 200 eura odlazi prvoplasiranom, Monstermania Prize od 100 eura koje valja potrošiti u trgovini The Monster Museum je za drugoplasiranog a Blood Prize od 50 eura dodjeljuje se za najbolju scenogra∫ju. Među dvadeset i dva ∫nalista koje možete potražiti na YouTubeu su: El exilio del parásito Daríja Péreza (Španjolska), Zona de caza J. O. Romera (Španjolska), Killers por el mundo Ángela M. Sala (Španjolska), Tous les hommes s’appellent Robert Marc-Henrija Bouliera (Francuska), EL lamento del pescador Jamesa J. Wilsona (Španjolska), Till Death Do Us Part Juliána Lare (SAD) koji je otvorio festival, Devil share Lokija Kumara (Indija), Don Quijote y los demonios Simóna Farize (Španjolska), Fist of Jesus Adriána Cardone i Davida Muñoza (Španjolska), Bariku Light Asiera Abija (Španjolska), Badfellas Antonija Souta Fraguasa (Španjolska). U pogledu dugometražnog dijela zabave, na posljednjem festivalu, 2012. poseban gost bio je ultra-brutalni njemački režiser Jörg Buttgereit, koji je sudjelovao s dva klasika o njemačkoj trgovini utroba: Nekromantik (nekro∫lska epopeja iz 1987.) i Der Todesking. Uz navedene porcije radikalne krvave brutale iz središnje Europe publika je imala priliku uživati u egzotičnim primjercima kao što su Zibahkhana (međunarodno poznat kao Hell’s Ground), koji se smatra prvim pakistanskim gore ∫lmom. Jelovnik upotpunjuju ∫lmovi Inbred, Britanca Alexa Chandona, zatim kanadski Manborg, još jedan britanski, Gorgo, monster movie iz 1961. koji se prikazivao na 16 milimetarskoj vrpci, te norveški rape & revenge Inside the Whore. Te godine odala se počast ∫lmovima legendarne američke kompanije Troma. Upravitelj Trome, poznate po nezavisnim, niskobudžetnim nadrealističkim hororima, Lloyd Kaufman prisustvovao je festivalu kako bi primio nagradu kojom je Horrorvision želi odati priznanje njegovu doprinosu neovisnoj trash kinematogra∫ji. Cijeli festival uljepšale su razne druge grozote koje uključuju spomenute borbe slobodnog hrvanja (lucha libre), živu glazbu, razgovore s redateljima i druge ludosti.

21


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

Julián Lara

Kratkometražni horori u Šanjolskoj

P

okraj bogate američke i sve poznatije japanske polako se razvija i španjolska proizvodnja kratkih horora. Svake godina na festival Horrorvision prijavi se barem stotinu ∫lmaša od kojih su većina Španjolci. Tu su Simon Fariza, Adrian Cardona, David Muñoz, Casandra Macias Gago... Jedan od najzanimljivijih španjolskih audiovizualnih umjetnika svakako je seviljski režiser Julián Lara. Poznat prema ∫lmovima Evil Night, Deadhunter, Zombie Xtreme i Sweet Blood, na prošlogodišnjem Horrorvisionu ušao je u ∫nale svojom prvom američkom produkcijom Till Death Do Us Part. Film je profesionalno snimljen i, premda to nije, izgleda kao visokobudžetno ostvarenje. Efekti, uključujući šminku za zombije, također su sjajni. Ovaj 13-minutni ∫lm je crna komedija smještena u Los Angeles oko 1985. Priča prati mladi par koji u crkvi čeka da ih svećenik vjenča. U takvo okruženje Lara uvodi krvožedne zombije koji stvaraju urnebes. Pod utjecajem začetnika gore žanra, Sama Raimija i Petera Jacksona, Lara je svoj prvi kratkometražni ∫lm, Evil Night, snimio 2002. Film uključuje zombije, koji su Larina omiljena tema, i mnogo krvi. Osvojio je Srebrnog jednoroga za najbolji kratkometražni ∫lm na 4. Međunarodnom tjednu ∫lmova fantastike i horora u Esteponi te je zaradio pokroviteljstvo kultnih redatelja Santiaga Segure, Lloyda Kaufmana i Jessa Franca. Nakon te produkcije slijedila su dva kratkometražna horore Deadhunter: Sevillian zombies i spomenuti Zombie Xtreme te dugometražni Killing Twice. Svi su oni napravljeni s malim proračunom i velikom dozom mašte. Omiljen među brojnim poklonicima, hvaljen kao “najstrašniji redatelj kratkometražnog ∫lma”, uz mnogo pokuda kritike i intelektualnog dijela publike publike, Lara si je dopustio objaviti knjigu Directed by u kojoj je dao prikaz svojih ∫lmova te savjete i smjernice za one koji žele iskušati sreću u ∫lmskom svijetu. Sa španjolskog prevela Lovorka Cesarec Preuzeto sa stranice http://www.julianlara.com/shows.htm

22


Razgovarala Belén García-Alifa

Julián Lara, režiser kratkometražnih horrora: Znam da ću uspjeti samo ne znam kad

L

ara je hrabar ili arogantan, ovisi kako se gleda. Govori fraze poput “mladi talent poput mene”. No nekome entuzijastičnom kao seviljski režiser Julián Lara mora se oprostiti. Oni koji su sposobni sjesti (i čak uživati) s kokicama u ruci i gledati deset minuta krvi, iznutrica, malo scenarija i mnogo smisla za humor vide u njemu budućeg dobitnika nagrade Oscar u kategoriji gore (ako je ikad uspostave).

P: Filmom Sweet blood bili ste nominiran za nagradu Paul Naschy na Međunarodnom katalonskom festivalu filmova fantastike. Neki vaši obožavatelji tvrde da im u tih kratkih devet minuta, koliko traje Sweet blood, nedostaje dublji scenarij. Scenarij bi, naime, trebao biti jednako dubok kao i u filmovima Killing twice ili Evil night. L: Možda imaju pravo. Problem je što devet minuta nije dovoljno da se napravi nešto duboko, ali samo sam želio napraviti nešto različito, fantastično, sa zrnom erotike, ali ne prekrvavo. No siguran sam da će gledatelji barem uživati u izvanrednom Rafaelu Amargu kao ubojici vampira i prekrasnoj seviljskoj glumici Patriciji Toro. P: Svi znamo da horor na završetku obično ima preokret u radnji. Vi također imate cilj iznenaditi gledatelja. L: Vjerojatno, da. Nitko (uključujući i mene) nije mislio da će vidjeti takvog Amarga, a vjerujem i da nitko nije mogao zamisliti kako će reagirati vampirica na kraju ∫lma. P: U tom filmu, za razliku od vaših prethodnih, nema ni krvi ni iznutrica. L: Da, ja sam i dalje ljubitelj Petera Jacksona iako je napustio krv i iznutrice nakon ∫lma Braindead. Ja se namjeravam vratiti namakanju u krvi i iznutricama. No morao sam napraviti nešto što je više “prijemčivo”; tu riječ vole rabiti producenti kad opisuju mlade talente kao što sam ja. Zato dajte mi nagrade, a kad postignem uspjeh, dat ću publici litre krvi.

23


Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori osvajaju publiku

P: Za vaše je filmove specifično da se njihova radnja odvija u Sevilli. L: Sevilla je moj grad i ponosan sam na njega, iako ga volim upotrebljavati na svoj način. Nije li zanimljivo napuniti sajam Feria de Abril zombijima? Moji se ∫lmovi distribuiraju u SAD-u, Kanadi, Ujedinjenom kraljevstvu i Njemačkoj, tako da se smatram međunarodnim morbinim promotorom grada. P: Vaš je najveći problem “skupiti novac za sljedeći film”. Jeste li pokušali subvencijama? L: Pokušao sam sam, ali tajkuni sprječavaju pristup novcu. Dijele ga nekim “važnim ljudima” koji me gledaju s visoka. No moraju znati da ću jednoga dana biti na njihovoj razini čak budem li morao ići u Los Angeles. A onda ću biti na raspolaganju samo onima koji su mi sad pomogli. Ali ja ću uspjeti samo ne znam kad. Sa španjolskog prevela Lovorka Cesarec Preuzeto sa stranice http://www.julianlara.com/shows.htm

24


Julián Lara

Kako sam napravio kratkometražni horor u Španjolskoj

P

roizvesti nezavisan ∫lm u Španjolskoj nije lako. Svoje sam kratkometražne i cjelovečernje ∫lmove napravio s vrlo malim budžetima, nezavisno, jer, nažalost, u Španjolskoj nema pravog šoubiznisa. Postoje uspješni ∫lmaši, i većina njih su moji prijatelji, no i sami su počeli kao ja i, radeći nezavisne ∫lmove dok ih nije uočio kakav mudar producent. Pretpostavljam da će se to dogoditi i meni jednog dana. Što se tiče mojeg posljednjeg kratkometražnog ∫lma Sweet Blood, htio sam napraviti nešto što nisam radio prije: snimati samo s par glumaca na samo jednom mjestu i bez krvi. Nadam se samo da se moji fanovi neće ljutiti na mene jer sam dosad na ekranu uvijek prikazivao krv i ljudske iznutrice... Nije potrebno isticati da nakon zombija i čudovišta čovjek poželi napraviti nešto drukčije. Volim krv, no trebao sam ispitati kako funkcioniram bez krvi. Ovaj put je ima samo u naslovu i na ∫lmskom plakatu. Iako traje razdoblje svjetske krize, nisam želio biti kod kuće i razbijati glavu kako da napravim ∫lm. Odlučio sam ga napraviti kud puklo, da puklo. Obijao sam pragove tražeći sponzore. Odlučio sam u ∫lm uključiti slavnu osobu koja bi ∫lmu podarila relevantnost. Stoga sam ulogu ubojice vampira dao Rafaelu Amargu. On je svjetski poznat koreograf i plesač Ωamenka koji je ostvario međunarodni uspjeh. Dakako, u ∫lmu je glumio besplatno jer smo dobri prijatelji. Za to sam mu vrlo zahvalan. Zatim mi je bila potrebna seksi vampirica. Sjetio sam se mlade, seksepilne prijateljice koja je pohađala glumačku akademiju u Sevilli. Kad je riječ o vampirima, važni su, dakako, očnjaci. Nasreću, imao sam rješenje kod kuće jer je moja žena zubni tehničar i dane provodi izrađujući zube. Što je za nju bilo još par očnjaka? Ponekad ∫lmsku ekipu možeš dobiti besplatno, a ako već ne besplatno, onda jeftino. Međutim, morat ćete je hraniti, a to znači potrošiti mnogo novca. No morate znati kako iskoristiti situaciju. Ja sam dobio besplatnu hranu u restoranu kamo sam inače odlazio s prijateljima. Samo sam zatražio pomoć... i oni su mi pomogli... dali su nam mnogo hrane i pića, a nisu tražili ništa zauzvrat. Nakon nekoliko godina i ∫lmova mogu savjetovati mladim ∫lmašima koji žele raditi vlastite, nezavisne ∫lmove: vjerujte u sebe. S engleskog prevela Ivana Rogar Preuzeto sa stranice http://www.vampire∫lmfestival.com/Filmmaker_Pro∫le_-_Sweet_Blood_Julian_Lara.html

25


Thom Pyn Shir 26


mas U nchon rley prijevodu Nikole Novakovića donosimo dva klasika američkog postmodernizma. ­Thomasa Pynchona i priču “Low-Lands” (Slow Learner, 1984), te “Na ljetovanju” (Charm, 1950.) Shirley Jackson. Thomas Pynchon (1937- ) američki je pisac, autor romana V., Gravity’s Rainbow, The Crying of Lot 49, Vineland, Mason & Dixon, Against the Day i Inherent Vice. Jedan je od najzapaženijih i najutjecajnijih postmodernističkih autora, a njegova djela poznata su po svojoj složenosti i iznimno opsegu tema. Uz spomenute romane napisao je i manji broj kratkih priča, od kojih su neke objavljene u zbirci Slow Learner. U nastavku donosimo prijevod dijela predgovora koji je Pynchon napisao za navedenu zbirku.

27


Thomashon Pync

Shirleyckson Ja

28


Thomas Pynchon

predgovor zbirci Slow Learner

M

Može se reći da je ovo manje priča, a više nacrt jednog lika. Stari Dennis ne “razvija” se u priči. On ostaje nepokretan, a njegove fantazije postaju neugodno živopisne, i to je gotovo sve što se u priči događa. Možda i dolazi do izoštrenja fokusa, ali nema razrješenja problema, a stoga ni mnogo kretanja ni života. Danas više nije tajna, a napose ne za žene, da su mnogi muškarci u Americi, čak i oni sredovječnog izgleda, u odijelima i s poslovima, koliko god to možda nevjerojatno zvučalo, iznutra još uvijek dječaci. Flange je ta vrsta lika, iako sam za vrijeme pisanja priče mislio da je prilično guba. On želi imati djecu – nije jasno zašto – ali ne po cijenu suživota s odraslom ženom. Njegovo je rješenje Nerissa, žena koja visinom i vladanjem nalikuje djetetu. Iako se jasno ne sjećam, čini se da mi je namjera bila postići određenu dvosmislenost u vezi s pitanjem je li ona samo proizvod njegove mašte. Bilo bi lako reći da je Dennisov problem zapravo bio moj problem koji sam prenio na njega. Moguće je da je problem bio proširen. U to vrijeme nisam imao izravnog iskustva s brakom i roditeljstvom, pa je moguće da sam usvajao muške stavove koji su tada bili u zraku – točnije, između korica časopisa za muškarce, a posebice u Playboyju. Ne smatram da je taj časopis izražavao osobne vrijednosti svog izdavača: da muškarci u Americi nisu dijelili iste vrijednosti, Playboy bi ubrzo bio propao i nestao sa scene.

ožda i sami znate koliki udarac na ego možete osjetiti kada morate pročitati nešto što ste napisali prije dvadeset godina, pa čak i ako je riječ o poništenim čekovima. Kada sam ponovno čitao ove priče moja je prva reakcija bila o moj Bože, popraćena tjelesnim simptomima na kojima se ne bismo trebali zadržavati. Zatim sam pomislio da bih trebao iznova napisati te priče. Ta dva nagona zamijenila je jedna od onih epizoda sredovječnog spokoja u kojima se pretvaram da sam stekao određeno spoznanje o mladom piscu koji sam tada bio. Uostalom, ne mogu se samo tako riješiti tog tipa iz svog života. S druge strane, da ga danas susretnem uz pomoć neke još neizumljene tehnologije, bi li bi mi bilo ugodno posuditi mu novac ili ga čak odvesti na pivo i porazgovarati s njim o starim danima? Bilo bi pošteno da čak i one najdobrodušnije čitatelje upozorim da će na ovim stranicama pronaći neke vrlo zamorne, djetinjaste i delinkventne odlomke. Ipak se nadam da će ove priče, uz svu njihovu povremenu uobraženost, glupavost i nerazboritost, ipak poslužiti kao primjer tipičnih problema početničke proze i pritom upozoriti na neke postupke koje bi mladi pisci možda trebali izbjegavati. (...)

29


on. Nije mi namjera previše dramatizirati – ali kako još uvijek jako volim Piga Bodinea, čiji sam lik već nekoliko puta uveo u svoje romane, lijepo se prisjetiti da su nam se putevi ukrstili na taj natprirodni način. Suvremene čitatelje u najmanju će ruku odbiti neprihvatljiv broj rasističkih, seksističkih i protofašističkih odlomaka u ovoj priči. Volio bih da mogu reći da je to samo glas Piga Bodinea, ali nažalost bio je to i moj glas u to vrijeme. Najbolje što o njemu sada mogu reći jest da je za svoje vrijeme prilično vjerodostojan. James Bond, uzor Johna Kennedyja, u to se vrijeme spremao postati slavnim udarajući ljude iz trećeg svijeta, a on je bio samo još jedan produžetak avanturističkih priča za dječake uz koje su mnogi od nas odrasli. Jedno je vrijeme prevladavao skup pretpostavki i razlika, neizrečenih i nepropitanih, koje je mnogo godina kasnije, u sedamdesetima, najbolje utjelovio televizijki lik Archie Bunker. Možda će se ipak ispostaviti da rasne razlike nisu toliko temeljne poput pitanja novca i moći, ali su poslužile u korisne svrhe, često u interesu onih koji ih najviše preziru, kako bi nas razdvojile i održale relativno siromašnima i nemoćnima. Unatoč tome, pripovjedni glas ove priče ipak pripada jednom glupom pametnjakoviću koji bolje nije znao i zbog toga se ispričavam.

Začudo, uopće nisam namjeravao u središte priče staviti Dennisa – on je samo trebao biti žrtva šala Piga Bodinea. Početnu inspiraciju za tog nemoralnog mornara ratne mornarice pronašao sam u stvarnosti. Priču o medenom mjesecu čuo sam u mornarici, a ispričao mi ju je pomoćnik topnika na mom brodu. Stražarili smo na obali Portsmoutha u Virginiji. Obilazili smo pusti dio brodogradilišta – žičane ograde, željezničke tračnice – noć je bila negostoljubivo hladna, a nigdje neposlušnih mornara koje bismo opominjali. I tako je mog kolegu s broda, kao starijeg člana straže, zapala dužnost da nam skrati vrijeme pričajući pomorske priče, a ovo je bila jedna od njih. Ono što se njemu dogodilo na njegovom medenom mjesecu ja sam namijenio za Dennisa Flangea. Nije me toliko nasmijao sadržaj priče, koliko sama pomisao da bi se netko mogao tako ponašati. Ispostavilo se da se mornar s kojim se moj kolega opijao pojavljivao u cijelom nizu pomorskih anegdota. Postao je legenda, a prebačen je negdje u mornaričku bazu prije mog vremena. Dan prije nego što sam pušten iz vojske napokon sam ga uspio vidjeti prilikom ranojutarnjeg okupljanja ispred kasarne u mornaričkoj bazi u Norfolku. Čim sam ga vidio, čak i prije nego što se javio za vrijeme prozivke, mogao bih se zakleti da sam doživio vantjelesno iskustvo i znao da je to

30


Thomas Pynchon

Low-Lands

31


Thomas Pynchon Shirley Jackson

U

pola šest poslijepodne smetlar je još uvijek bio u gostima kod Dennisa Flangea. Smetlar se zvao Rocco Squarcione, a tog je jutra oko devet sati, čim je dovršio svoju rutu, došao u dom Flangeovih s korom od naranče još uvijek prilijepljenom za košulju i bocom domaćeg muškata koja mu je visjela iz velike šake posute mrvicama kave. “Hej, sfacim”, zaurlao je iz dnevne sobe. “Imam vina. Siđi.” “U redu”, doviknuo mu je Flange, odlučivši da ipak neće otići na posao. Nazvao je ured odvjetnika Waspa i Winsomea i dobio nečiju sekretaricu. “Flange”, rekao je: “ne.” Počela je prigovarati. “Čujemo se”, rekao je, spustio slušalicu i ostatak dana proveo s Roccom, pijući muškat i slušajući glazbu na stereu vrijednom tisuću dolara koji je kupio na Cindyjin nagovor, iako ga ona, prema Flangeovom sjećanju, nikada nije koristila za ništa drugo osim za odlaganje predjela ili pladnjeva za koktele. Cindy je bila gospođa Flange i nije potrebno ni spominjati da joj se nikako nije svidjelo to pijenje muškata. Nije joj se sviđao ni Rocco Squarcione. Zapravo, nije joj se sviđao niti jedan od prijatelja njezina supruga. “Drži te čudake dolje u sobi za zabavu”, vikala bi, prijeteći mu posudom za miješanje pića. “Ti si prokleta udruga za zaštitu životinja, eto što si. Sumnjam da bi čak i oni prihvatili neke od životinja koje ti dovodiš u kuću.” Ono što je Flange na to trebao odgovoriti, ali nije, bilo je nešto poput: “Rocco Squarcione nije životinja, on je smetlar koji, između ostalog, uživa u Vivaldiju.” Slušali su Vivaldija, šesti koncert za violinu, s podnaslovom Il Piacere, dok je Cindy ljutito hodala na katu iznad. Flangeu se činilo da baca stvari. Ponekad se pitao kako bi bilo živjeti bez drugog kata i kako to da se ljudi slažu u prizemnicama u stilu onih sa stočarskih farmi ili u dvoetažnim kućama, a da barem jednom godišnje ne polude. Kuća Flangeovih nalazila se na litici s pogledom na Sound. Dvadesetih godina sagradio ju je episkopski svećenik koji je iz Kanade krijumčario alkohol tako da donekle nalikuje na englesku kolibu. Čini se da se u to vrijeme svatko tko je živio na sjevernoj strani Long Islanda bavio nekom vrstom krijumčarenja, jer ondje postoji mnoštvo malih rtova, uvala, prolaza i tjesnaca za koje federalni agenti još uvijek ne znaju. Svećenik je vjerojatno imao romantičan stav prema svemu tome: kuća se uzdizala iz zemlje poput velikog grobnog humka obraslog mahovinom, boje neke od dlakavijih prethistorijskih zvijeri. Unutra su se nalazila skrovišta za svećenike, skriveni prolazi i neobične, nakošene sobe; a u podrumu, polazeći od sobe za zabavu, vijugali su bezbrojni tuneli poput krakova spastične hobotnice koji nisu vodili nikamo ili su završavali u odvodima, napuštenim kanalizacijama, a ponekad i u tajnim vinskim podrumima. Dennis i Cindy Flange proživjeli su u tom neobičnom, gotovo organskom humku s krovom od mahovine sedam godina braka, a za to se vrijeme Flange počeo osjećati vezanim za to mjesto pupčanom vrpcom od lišaja i šaša, štipavca i borovice; nazivao je to svojom maternicom s pogledom, a u njihovim sada već neredovitim trenucima nježnosti pjevao bi Cindy pjesmu Noela Cowarda, napola kao pokušaj da prizove njihovih prvih nekoliko zajedničkih mjeseci, a napola kao ljubavnu pjesmu namijenjenu kući: “Bit ćemo sretni i zadovoljni Poput ptica na stablima, Visoko iznad planina i mora...” 32


No, pjesme Noela Cowarda rijetko imaju veze sa stvarnošću ∞ ako Flange to otprije nije znao, ubrzo je to otkrio ∞ a ako se nakon sedam godina ispostavilo da je on manje nalik ptici na stablu nego krtici u jazbini, Cindy je za to bila odgovornija nego kuća. Njegov psihoanalitičar, Geronimo Diaz, poludjeli i pripiti ilegalni useljenik iz Meksika, imao je, naravno, mnogo za reći o tome. Pedeset minuta svakog tjedna izderavao bi se na Flangea zbog njegove majke, pritom ispijajući martinije. Činjenica da je novcem potrošenim na terapiju mogao kupiti bilo koji automobil, psa s pedigreom ili ženu na dijelu ulice Park Avenue vidljive s prozora njegova liječnika, uznemirivala je Flangea manje nego slutnja da je na neki način bio prevaren: možda je to bilo zato jer se smatrao zakonitim djetetom svoje generacije, a s obzirom da je Freud bio majčino mlijeko te generacije, osjećao je da ne uči ništa novo. Ponekad bi bio uhvaćen, u noćima kad bi vjetar dovitlao snijeg iz Conneticuta, gonio ga preko Sounda te udarao njime o prozor njegove spavaće sobe i podsjetio ga da ipak leži u fetalnom položaju: bio bi uhvaćen na djelu, kako se bavi Krtičnjaštvom, manje kao oblikom ponašanja, a više kao stanjem uma u kojem osoba uopće ne čuje snijeg, a hrkanje njegove žene postaje slinjenje i kapanje amniotske tekućine negdje izvan pokrivača, dok čak i skriveni ritam njegova bila postaje običan odjek otkucaja srca kuće. Geronimo Diaz očito je bio lud; ali bila je to divna, nasumična vrsta ludosti koja nije odgovarala niti jednom postojećem modelu ili obrascu, bila je to neodgovorna plazma zablude u kojoj je plutao, u potpunosti uvjeren da je, primjerice, Paganini i da je vragu prodao dušu. U stolu je držao neprocjenjivu Stradivarijevu violinu, a kako bi Flangeu dokazao istinitost svojih halucinacija strugao bi po žicama, proizvodeći grozne, zaglušujuće zvukove, te napokon bacio gudalo i kazao: “Eto vidiš. Otkad sam pristao na onaj dogovor ne mogu odsvirati niti jednu notu.” Cijele bi susrete proveo čitajući naglas tablice nasumičnih brojeva ili Ebbinghausove popise besmislenih slogova, ignorirajući sve što bi mu Flange pokušavao reći. Ti su susreti bili nemogući: kontrapunkt ispovjedima o nespretnim adolescentskim spolnim igrama bilo bi to neprekidno “ZAP. MOG. FUD. NAF. VOB.”, a svako malo začulo bi se zveckanje posude za miješanje martinija. Flange mu se ipak vraćao; možda shvaćajući da neće preživjeti ako se ostatak života podvrgne jedino neumornoj razboritosti te maternice i te supruge, te možda shvaćajući da je Geronimova ludost bila gotovo sve što mu je pomagalo da ustraje. Uostalom, martiniji su bili besplatni. Uz svog analitičara, Flange je imao još samo jednu utjehu: more. Odnosno, Long Island Sound, koji je s vremena na vrijeme bio dovoljno nalik sivom, uzburkanom moru iz njegova sjećanja. Za vrijeme puberteta negdje je pročitao ili čuo da je more žena te ga je ta metafora zarobila i od tog trenutka značajno odredila njegov razvoj. Značilo je to, na primjer, trogodišnju službu na mjestu časnika za komunikaciju na razaraču koji nije radio ništa drugo osim ophodnje u obliku pješčanog sata u blizini korejske obale, dan i noć, predugo za svakoga osim za Flangea. Značilo je to, jednom kada je napokon napustio vojsku i Cindy odvukao iz stana njezine majke u Jackson Heightsu kako bi pronašli dom u blizini mora, preseljenje u ovu veliku, poluzemljanu masu na vrhu litice. Geronimo je istaknuo, prilično sitničavo, da s obzirom da je sav život potekao od praživotinja koje su živjele u moru, i s obzirom da je morska voda, kako su 33


Thomas Pynchon Shirley Jackson

živa bića s vremenom postajala sve složenija, počela vršiti ulogu krvi sve dok napokon krvna tjelešca i mnoštvo drugog smeća nije dodano kako bi proizvelo crvenu tvar koju danas poznajemo; s obzirom da je to istina, more je doslovno u našoj krvi, a što je još važnije, more je ∞ a ne zemlja, kao što mnogi misle ∞ naša istinska slika majke. U tom je trenutko Flange pokušao svom psihijatru razbiti glavu Stradivarijevom violinom. “Ali i sam si rekao da je more žena”, bunio se Geronimo, skačući na stol. “Chinga tu madre,” zaurlao je pobješnjeli Flange. “Aha”, nasmiješio se Geroronimo, “eto vidiš.” Bilo da je udaralo, stenjalo ili se samo prelijevalo ondje dolje, tridesetak metara ipod prozora njegove spavaće sobe, more je bilo s Flangeom kada mu je bilo najteže, a to se događalo sve češće; umanjena kopija Tihog oceana čije je nezamislivo talasanje održavalo njegovo sjećanje stalno nakošenim za trideset stupnjeva. Ako božica Fortuna upravlja svime s ove strane Mjeseca, onda ona mora imati, osjećao je, neku čudnu, blagu vlast na Tihom oceanu koji je, prema nekima, provalija koju je Mjesec ostavio kada se odvojio od Zemlje. Njegov neobični dvojnik bio je jedini žitelj tog nakošenog sjećanja: Fortunino vilenjačko dijete i razbaštinjeni mezimac, mlad, pohotan i veći mornar od bilo koga; mišići i brada napeti na vjetru od šezdeset čvorova, s dobro sažvakanom lulom od korijena od bijelog vrijesa među stisnutim sjajnim, prkosnim zubima; kao časnik palube držao je noćnu stražu na zapovjedničkom mostu, a jedino društvo bili su mu sneni podo∫cir, odani kormilar, posada za radarom koja je psovala poput kočijaša, partija pokera u kabini sa sonarom i prevareni, izgnani mjesec i njegov trag na oceanu. Pitanje je otkud Mjesec na nebu uz vjetar od šezdeset čvorova. No, on se toga tako sjećao: ondje je bio on, Dennis Flange u svojim najboljim godinama, bez sadašnjih znakova nadolazeće sredovječnosti; i, što je najvažnije, na najvećoj mogućoj udaljenosti od Jackson Heightsa, iako je Cindy pisao svake druge noći. U to je vrijeme i njihov brak cvjetao; sada mu je već rastao pivski trbuh i kosa mu je počinjala ispadati, a Flange se još uvijek pitao zašto je do toga moralo doći, dok je Vivaldi govorio o užitku, a Rocco Squarcione grgljao svoj muškat. Usred drugog stavka začulo se zvono na ulaznim vratima i Cindy se najednom obrušila niz stepenice poput malog plavog terijera, uspijevajući usput prijeteći pogledati Flangea i Rocca prije nego što ih je otvorila. Na pragu je stajalo nešto nalik majmunu u mornarskoj uniformi, zdepasto i nacereno. Užasnuto se zagledala u njega. “Ne”, zajauknula je. “Ti ružni kurvin sine.” “Tko je”, upitao ju je Flange. “Pig Bodine, eto tko”, rekla je Cindy zaprepašteno. “Nakon sedam godina tu je tvoj veliki zblenuti idiot od prijatelja, Pig Bodine.” “Hej, mala”, rekao je Pig Bodine. “Stari moj”, viknuo je Flange, skačući na noge. “Uđi i popij malo vina. Rocco, ovo je Pig Bodine. Pričao sam ti o Pigu.” “O ne”, rekla je Cindy, prepriječivši mu put. S obzirom da se Flange razbolio od braka, imao je simptome upozorenja poput onih koje osjeća epileptična osoba. Osjetio je sada jedno takvo upozorenje. “Ne”, zarežala je njegova supruga. “Van. Idi. Izlazi. Ti. Kreni.” “Ja”, rekao je Flange. “Ti”, rekla je Cindy. “Ti, Rocco i Pig. Tri mušketira. Izlazite.” 34


“Što”, rekao je Flange. Već su prije prošli kroz ovo. Svakog bi puta završilo na isti način: u dvorištu se nalazila napuštena policijska kućica koju su policajci okruga Nassau nekoć koristili za provjeru brzine vozača; tamo na Route 25A. Cindy je bila toliko očarana njome da ju je na kraju dovukla doma, oko nje posadila bršljan, unutra objesila Mondrianove slike i ondje je Flange spavao kad god bi se posvađali. Začudo, to nije znatno mijenjalo njegov osjećaj zaštićenosti: policijska kućica bila je jednako nalik maternici, a Mondrian i Cindy bili su, slutio je, brat i sestra ispod kože, oboje strogi i razumni. “U redu,” rekao je, “uzet ću pokrivač i prespavati vani u kućici.” “Ne”, rekla je Cindy. “Rekla sam van, i van ćeš otići. Van iz mog života, na to sam mislila. Cijeli se dan opijati sa smetlarom, to je prilično loše, ali s Pigom Bodineom, to je još gore, to je previše.” “Čovječe, mala,” rekao je Pig, “mislio sam da si zaboravila na sve to. Pogledaj svog supruga. Drago mu je što me vidi.” Pig je bio stigao na kolodvor Manhasset između pet i šest, usred gužve. Izgurali su ga iz vlaka, tjerajući ga aktovkama i presavijenim primjercima Timesa, sve do parkirališta gdje je ukrao MG iz ‘51. i krenuo pronaći Flangea, koji je bio vođa njegove divizije tijekom rata u Koreji. Već je devet dana bez dozvole izbivao s minolovca Immaculate usidrenog u Norfolku i želio je saznati kako je njegov stari prijatelj. Cindy ga je posljednji put vidjela u Norfolku, na dan njihova vjenčanja. Prije nego što je njegov brod pridružen sedmoj Ωoti, Flange je uspio dobiti sedam dana dopusta koje su on i Cindy namjeravali iskoristiti za medeni mjesec. No, Pigu se nije svidjelo što Flangeovi suborci nisu dobili priliku organizirati mu momačku večer, pa je, prerušivši se zajedno s pet ili šest prijatelja u potporučnike, upao na zabavu u klubu časnika i odvukao Flangea u East Main Street na par piva. Tih “par piva” bila je gruba procjena. Dva tjedna kasnije Cindy je primila telegram iz Cedar Rapidsa u Iowi. Poslao ga je Flange koji je ostao bez novca i patio od strašnog mamurluka. Dva je dana Cindy razmišljala te mu napokon poslala novac za autobusnu kartu, uz uvjet da joj Pig više nikada ne dođe pred oči. I nije došao. Sve do sada. Iako je prošlo sedam godina, Cindy je i dalje osjećala da je Pig Bodine najodvratnije biće na svijetu i bila je spremna to dokazati. “Izađi kroz ova vrata,” rekla je, upirući prstom, “otiđi preko brda i daleko odavde. Ili preko litice, nije me briga. Ti i ta pijandura od tvog prijatelja i ovaj ogavni majmun u mornarskom odijelu. Gubite se.” Flange se počešao po glavi i zatreptao, gledajući je. Ne. Možda da su imali djece... Mornarica je od njega učinila sposobnog časnika za komunikaciju i u tome je prepoznao divnu ironiju. “Pa,” rekao je polako, “u redu.” “Možeš uzeti Volkswagen”, rekla je Cindy. “Uzmi pribor za brijanje i čistu košulju.” “Ne,” rekao je Flange, otvarajući vrata Roccu koji je do tada bio stajao u pozadini s bocom vina, “ne, povest ću se s Roccom u kamionu.” Cindy je slegnula ramenima. “I pustit ću bradu”, dodao je nejasno. Napustili su kuću ∞ Pig je bio zbunjen, Rocco je pjevušio sebi u bradu, a Flange je osjećao kako mu prve slabašne niti mučnine polako stišću želudac ∞ a zatim ušli u kamion i odjurili. Flange je pogledao iza sebe i vidio svoju suprugu gdje stoji na pragu i gleda za njima. Sišli su s kolnika i nastavili uskom makadamskom cestom. “Kamo ćemo”, rekao je Rocco. 35


Thomas Pynchon Shirley Jackson

“Ne znam”, rekao je Flange. “Možda ću otići u New York i pronaći hotel ili nešto takvo. Možeš me ostaviti na stanici. Hej, Pig, gdje ćeš ti odsjesti?” “Mogao sam spavati u MG-u,” rekao je Pig, “ali panduri vjerojatno već znaju za njega.” “Znate što”, rekao je Rocco. “Ionako moram otići do smetlišta i ostaviti ovaj teret. Imam ondje jednog prijatelja koji je neka vrst čuvara. On ondje živi. Ima mnogo mjesta. Mogli biste tamo odsjesti.” “U redu”, rekao je Flange. “Zašto ne.” Odgovaralo je to njegovom raspoloženju. Krenuli su na jug, u smjeru onog dijela Long Islanda koji se sastoji jedino od stambenih naselja, šoping centara i raznih malih tvornica lake industrije te su nakon pola sata stigli na gradsko smetlište. “Zatvoreno je,” rekao je Rocco, “ali otvorit će nam.” Skrenuo je na zemljanu cestu koja je vodila iza peći za spaljivanje sa zidovima od nepečene opeke i krovom od crijepa koju je u tridesetima dizajnirao i sagradio neki poludjeli arhitekt iz WPA-a, a nalikovala je na meksičku haciendu s dimnjacima. Treskali su se stotinjak metara i zatim zaustavili pred vratima. “Bolingbroke”, viknuo je Rocco. “Pusti me unutra. Imam vina.” “U redu, stari”, odgovorio je glas iz sumraka. Prošla je minuta, a zatim se na svjetlu farova pojavio debeli Crnac u okruglom šeširu s plosnatom glavom, otključao vrata i skočio na papuču kamiona. Nastavili su niz dugi spiralni put koji je vodio prema smetlištu. “Ovo je Bolingbroke”, rekao je Rocco. “On će vam dati smještaj.” Spuštali su se u dugoj, širokoj krivulji. Flangeu se činilo da se kreću prema središtu spirale, najnižoj točki. “Ovi momci trebaju prenoćište?” rekao je Bolingbroke. Rocco mu je objasnio problem. Bolingbroke je suosjećajno kimnuo glavom. “Supruge su ponekad problem”, rekao je. “Imam ih tri ili četiri raštrkane po zemlji i drago mi je da sam ih se riješio. Čovjek nikako da nauči, čini se.” Smetlište je bilo četvrtastog oblika, osamsto metara dugačko na svakoj strani i petnaestak metara ispod razine ulica okolnih stambenih naselja. Po cijele bi dane, rekao je Rocco, dva buldožera D-8 zatrpavala otpad šljunkom dostavljenim sa sjeverne obale, svakoga dana podižući razinu tla za nekoliko milimetara. Ta čudnovata neminovnost dojmila se Flangea dok je gledao u polusvjetlo, a Rocco istovarivao smeće: ta pomisao da jednog dana, možda pedeset godina od sada, a možda i više, više neće postojati ta rupa: dno će biti u razini s ulicama naselja i na njemu će graditi kuće. Kao da te neko izluđujuće sporo dizalo nosi prema poznatoj razini kako bi se s nekim neizbježnim licem posavjetovao o odlukama koje su već donesene. Ali i još nešto: ovdje, na kraju spirale, osjećao je da ga progoni još jedna podudarnost i nije je uspijevao razumjeti sve dok se nije prisjetio melodije i riječi jedne pjesme. Teško je pomisliti da u moderno doba mlažnjaka, projektila i nuklearnih podmornica netko još uvijek pjeva mornarske zborne pjesme ili balade; no, Flange se sjećao poslužitelja Delgada s Filipina koji je običavao doći u kabinu s radio vezom kasno u noći i satima im pjevati, svirajući na gitari. Morsku priču može se ispričati na mnogo načina, ali Delgadov se način, možda zbog spoja glazbe i riječi koje nisu imale ništa s njim osobno, doimao prožet jednom posebnom vrstom istine. Unatoč tome što su čak i tradicionalne balade bile laži ili, najblaže rečeno, neuvjerljive pripovjesti baš kao i priče koje su se pripovijedale, a ne pjevale, uz kavu u sobi vođe palube ili u kantini tijekom partije pokera na kojem bi se kladili u plaću ili dok bi sjedili na dubin36


skoj bombi ili na krmi, čekajući večernji ∫lm kako bi jednu priču zamijenili nekom drugom, jasnijom. No, poslužitelj je više volio pjevati i Flange je to poštovao. Riječi njegove omiljene pjesme bile su: Imam brod na sjeveru, Ime joj je Zlatna taština, Bojim se da će je oteti španjolska galija Dok plovi uz niske Low-landse. Lako bi bilo cjepidlačiti i reći da se Low-lands odnosi na jugoistočne pokrajine Škotske; balada je zasigurno škotskog porijekla, ali u Flangeu je uvijek budila neku čudnu, nelogičnu asocijaciju. Tko god je vidio otvoreno more na posebnoj svjetlosti ili u raspoloženju koje pogoduje metafori reći će ti da ocean stvara neobičnu iluziju zbog koje, unatoč svojem kretanju, poprima određenu čvrstoću; on postaje siva ili sivkastozelena pustinja, pusta zemlja koja se prostire do obzorja i bilo bi dovoljno da prekoračiš užad za spasavanje da bi mogao šetati po njegovoj površini; sa šatorom i dovoljno namirnica mogao bi na taj način putovati od grada do grada. Geronimo je to smatrao čudnovatom inačicom mesijanskog kompleksa i očinskim je tonom savjetovao Flangeu da to nikad ne pokuša učiniti; no, za Flangea je ta golema ravnica zamućenog stakla bila neka vrsta nizine koja gotovo da je zahtijevala jednu ljudsku pojavu koja bi po njoj hodala kako bi ostvarila svoju cjelovitost; svaki dolazak na razinu mora bio je poput pronalaska minimalne i bezdimenzionalne točke, jedinstveno križanje paralela i meridijana, jamstvo savršene jednoličnosti bez strasti; baš kao što je u spiralnom spuštanju Roccovog kamiona osjetio da je to mjesto na kojem su se zaustavili bilo samo središte, ona točka koja je upućivala na jedno cijelo nizinsko područje. Kad god je bio odvojen od Cindy i mogao razmišljati, zamišljao bi svoj život kao površinu u mjeni, kao što je i tlo smetlišta bilo u tranziciji: od konkavnosti ili ograđenosti do ravnine možda baš poput one na kojoj je sada stajao. Brinula ga je mogućnost konveksnosti, možda čak i smanjenja planeta na neku opipljivu zakrivljenost onoga na čemu bi stajao, sve dok ne bi ostao stršiti poput isturenog polumjera, teturajući, nezaštićen, praznim polumjesecima svoje sićušne sfere. Rocco ih je ostavio s drugom bocom muškata koju je pronašao ispod sjedala i poskakujući i režeći nestao u sve gušćem mraku. Bolingbroke je otčepio bocu i pio. Nakon što su svi otpili vina, Bolingbroke reče: “Hajde, idemo pronaći madrace.” Poveo ih je uz strminu, oko visokog tornja šljunka, pored pola jutra odbačenih hladnjaka, bicikala, dječjih kolica, perilica za rublje, sudopera, zahodskih školjki, krevetnih opruga, televizijskih uređaja, lonaca i tava i peći i klimatizacijskih uređaja i napokon preko dine do madraca. “Najveća postelja na svijetu”, rekao je Bolingbroke. “Odaberite.” Mora da se tamo nalazilo na tisuće madraca. Flange je pronašao jedan široki madrac s oprugama, dok je Pig, koji se vjerojatno nikada neće priviknuti na civilni život, odabrao slamnjaču debljine pet centimetara i dužine jednog metra. “Inače mi ne bi bilo udobno”, rekao je. “Požurite”, potiho im je dobacio uznemireni Bolingbroke. Popeo se na vrh dine i gledao u smjeru iz kojeg su došli. “Požurite. Ubrzo će se smračiti.” 37


Thomas Pynchon Shirley Jackson

“Što nije u redu”, rekao je Flange, vukući madrac uzbrdo, a zatim stao pored njega i bacio pogled na smetlište. “Imaš skitnice po noći?” ”Nešto poput toga”, rekao je Bolingbroke uznemireno. “Dođite.” Teškom mukom vratili su se istim putem, ne razgovarajući. Na mjestu gdje je stajao kamion skrenuli su lijevo. Iznad njih se nadvila peć za spaljivanje, a njezini visoki dimnjaci bili cu crni na pozadini posljednje svjetlosti neba. Njih trojica ušli su u uski klanac uz čije se padine uzdizalo smeće visoko šest metara. Flange je imao dojam da je smetlište bilo poput otoka ili enklave okružene turobnim krajem, jedno zasebno kraljevstvo čiji je neosporni vladar bio Bolingbroke. Vijugavi klanac strmih padina nastavio se još devedesetak metara, sve dok se napokon nije rastvorio u malu dolinu u potpunosti ispunjenu odbačenim gumama s automobila, kamiona, traktora i aviona; u središtu, na maloj uzvisini, stajala je Bolingbrokeova stračara, sastavljena od katranskog papira, stranica hladnjaka i nasumičnih drvenih greda, cijevi i šindra. “Dom”, rekao je Bolingbroke. “Sada ćemo zaigrati prati vođu.” Bilo je to poput kretanja labirintom. Ponegdje su gomile guma bile dvostruko više od Flangea, prijeteći da će se srušiti na najmanji dodir. Miris gume bio je snažan. “Oprezno s tim madracima,” prošaptao je Bolingbroke, “nemojte izići iz reda. Postavio sam zamke.” “Za što”, rekao je Pig, ali Bolingbroke ga nije čuo ili je pak zanemario pitanje. Stigli su pred stračaru i Bolingbroke je otključao vrata načinjena od jedne stranice teškog sanduka za pakiranje i osigurana teškim lokotom. Unutra je bio potpuni mrak. Nije bilo prozora. Bolingbroke je upalio svjetiljku s kerozinom, a u treperavoj svjetlosti Flange je ugledao zidove prekrivene izrescima iz, činilo se, svih novina objavljenih od Depresije. Pin up fotogra∫ja Brigitte Bardot jarkih boja nalazila se između novinskih fotogra∫ja koje su prikazivale vojvodu od Windsora kako drži govor prilikom abdikacije i Hindenburg kako nestaje u plamenu. Nalazili su se tamo i Ruby Keeler, Hoover i MacArthur. Jack Sharkey, Whirlaway, Lauren Bacall i Bog zna koliko mnogo drugih u galeriji izblijedljelih senzacija krkih poput papira tabloida, mutnih poput obične čovječnosti kratkotrajnog čuda. Bolingbroke je povukao zasun na vratima. Bacili su svoje ležajeve na pod, sjeli i pili vino. Vani je zapuhao lagani vjetar i zašuštao listovima katranskog papira, burno i zbunjeno tumarajući izbočenim uglovima i neravnim kutovima stračare. Nekako su počeli pripovijedati pomorske priče. Pig im je ispričao kako su on i Feeny, mornar zadužen za sonar, u Barceloni ukrali taksi sa zaprežnim konjima. Ispostavilo se da ni on ni Freeny nisu znali ništa o konjima, pa su u punoj brzini odjurili preko ruba pristajališta, praćeni cijelim vodom obalne straže. Dok su se koprcali u vodi dosjetili su se da bi to bila dobra prilika da otplivaju do nosača Intrepid i vraški se zabave s par airedalea. Bili bi uspjeli u tom naumu da nije bilo Intrepidove barkase koja ih je dostigla na par stotina metara od obale. Feeny je uspio gurnuti kormilara i osmatrača u vodu, ali ga je na to neki pametnjaković od potporučnika s kalibrom .45 ustrijelio u rame i tako prekinuo njihovu zabavu. Flage im je ispričao kako su on i dvojica kolega jednog proljetnog vikenda za vrijeme studija ukrali ženski leš iz mjesne mrtvačnice. Oko tri ujutro donijeli su ga u kuću Flangeovog bratstva i polegli ga na krevet pored njihovog usnulog predsjednika. Rano sljedećeg jutra sva su braća koja su se mogla kretati zajedno odmarširala do 38


predsjednikove sobe i stala udarati po vratima. “Da, samo trenutak,” progunđao je glas iznutra, “dolazim za. Oh. Oh, moj bože.” “Što nije u redu, Vincente?” netko je doviknuo. “Imaš žensku unutra?” Svi su se dobrohotno nasmijali. Nakon petnaest minuta, blijed i drhtav, Vincent je otvorio vrata i svi su bučno pohrlili unutra. Provjerili su ispod kreveta, pomaknuli pokućstvo, otvorili ormar, ali ni traga od leša. Bili su zbunjeni pa su stali izvlačiti ladice komode kad su najednom začuli glasan vrisak izvana. Jedna se studentica onesvijestila na ulici. Ispostavilo se da je Vincent zavezao svoje tri najbolje kravate i objesio tijelo s prozora. Pig je odmahnuo glavom. “Čekaj malo”, rekao je. “Mislio sam da ćeš ispričati pomorsku priču.” Do tada su već ispraznili bocu. Bolingbroke je ispod kreveta izvuka vrč domaćeg chiantija. “Namjeravao sam,” rekao je Flange, “ali nisam se mogao sjetiti nijedne.” Znao je da je pravi razlog, iako ga nije mogao podijeliti s njima, ležao je u tome da ako si Dennis Flange i ako su morske mijene one iste koje ne samo da teku tvojim venama već se i valjaju tvojim fantazijama, onda je u redu slušati, ali ne i pripovijedati priče o tom moru, jer ti i istinitost laži postali ste nekad davno neobično bliski i sve dok si pasivan možeš ostati svjestan domašaja istine, ali onog trenutka kada se aktiviraš možda i ne kršiš izravno običaj, ali barem remetiš perspektivu stvari, baš kao što netko tko promatra subatomske čestice mijenja sve, podatke i izglede, činom promatranja. I zato je ispričao drugu, sasvim nasumičnu priču. Ili se barem tako činilo. Pitao se što bi Geronimo na to rekao. Bolingbroke je ipak imao jednu pomorsku priču. Neko je vrijeme proveo potucajući se od luke do luke na različitim trgovačkim brodovima, od kojih su svi bili na neki način na lošem glasu. Nakon prvog rata proveo je dva mjeseca na obali Caracasa s prijateljem zvanim Sabbarese. Bili su napustili teretni brod Deirdre O’Toole koji je plovio pod panamskom registracijom ∞ Bolingbroke se ispričao zbog ove pojedinosti, ali je istaknuo da je to istina: tada se u Panami moglo registrirati bilo što, čamac, ploveću javnu kuću, ratni brod, sve što je moglo ploviti ∞ kako bi pobjegli od prvog časnika Porcaccia koji je patio od megalomanije. Tri dana nakon što su isplovili iz Port-au-Princea Porcaccio je odjurio u kapetanovu kabinu sa signalnim pištoljem i zaprijetio kapetanu da će ga pretvoriti u ljudsku baklju ako ne okrene brod i zaplovi prema Kubi. U brodskom skladištu nalazilo se nekoliko sanduka pušaka i drugog lakog oružja koje je bilo namijenjeno za skupinu berača banana u Gvatemali koji su nedavno organizirali sindikat i željeli ukloniti lokalnu američku sferu utjecaja. Porcacciova je namjera bila preuzeti brod, napraviti invaziju na Kubu i zavladati otokom u ime Italije, kojoj je on po pravu pripadao jer ga je Kolumbo otkrio. Njegovoj pobuni pridružila su se dva kineska čistača i mornar koji je patio od epilepsije. Kapetan se nasmijao i ponudio Porcacciou piće. Dva dana kasnije isteturali su na palubu, pijani i zagrljeni; ni jedan ni drugi nisu oka sklopili. Brod se zatekao usred jakog vjetra; cijela posada trčala je po palubi, pričvrščujući debljenjake i razmještajući teret, a u nastaloj zbrci kapetan je nekako pao s palube. Tako je Porcaccio postao kapetan Deirdre O’Toole. No, kako je ponestalo alkohola, Porcaccio je odlučio krenuti za Caracas i obnoviti zalihe. Svakom je mornaru obećao pokloniti bocu šampanjca na dan kada zauzmu Havanu. Bolingbroke i Sabbarese nisu namjeravali sudjelovati u invaziji Kube. Čim je brod pristao u Caracasu oni su pobjegli i dva mjeseca živjeli od 39


Thomas Pynchon Shirley Jackson

prihoda jedne konobarice, izbjeglice iz Armenije zvane Zenobia, a svake je noći jedan od njih dvojice spavao s njom. Konačno ih je nešto ∞ Bolingbroke nije bio siguran je li to bila čežnja za morem ili napad grižnje savjesti ili pak nasilna i nepredvidljiva ćud njihove pokroviteljice ∞ potaknulo da posjete talijanskog konzula i predaju se. Konzul je bio pun razumijevanja. Ukrcao ih je na talijanski trgovački brod na putu za Đenovu i cijeli su put preko Atlantika proveli lopatama utrpavajući ugljen u peć kao u vatru samog pakla. Već je bilo kasno i svi su bili pripiti. Bolingbroke je zijevnuo. “Laku noć, stari”, rekao je. “Moram rano ustati. Ne brini ako čuješ neke čudne zvukove. Ono je jak zasun.” “Što”, rekao je Pig. “Tko bi mogao ući?” Flange se počinjao osjećati nelagodno. “Nitko,” rekao je Bolingbroke, “osim njih. S vremena na vrijeme pokušaju ući. Nije im to još uspjelo. A ako ipak uspiju, tamo imaš komad cijevi.” Ugasio je svjetiljku i oteturao do svog kreveta. “U redu,” rekao je Pig, “ali tko?” “Cigani”, zijevnuo je Bolingbroke. Glas mu se gubio dok je padao u san. “Žive ovdje. Ovdje na smetlištu. Izlaze samo po noći.” Utihnuo je i ubrzo počeo hrkati. Flange je slegnuo ramenima. Pa što sad. U redu, ovdje ima Cigana. Iz djetinjstva se sjećao da su običavali kampirati na napuštenim dijelovima plaže na sjevernoj obali. Mislio je da su svi već otišli; na neki način bilo mu je drago što nisu. Odgovaralo je to nekom napola osjetljivom osjećaju prikladnosti; bilo je ispravno što Cigani žive na smetlištu, baš kao što je mogao vjerovati u ispravnost Bolingbrokeova mora, njegovu sposobnost da obuhvaća i bude uzdržavajuća plazma ili medij za taksije sa zaprežnim konjima i Porcaccioe. A i za onog mladog lupeža, mladića Flangea, čija je sadašnja inačica, ponekad je tako osjećao, pretrpjela morsku promjenu u nešto ne toliko rijetko ili neobično. Otplovio je u lak, nemiran san, okružen kontapunktnim hrkanjem Bolingbrokea i Piga Bodinea. Nije bio siguran koliko je dugo spavao; probudio se u onoj potpunoj tami u kojoj mu je preostajao samo instiktivan osjećaj da je dva ili tri ujutro ili barem neki pusti sat koji kao da nije namijenjen za ljudsko opažanje već pripada mačkama, sovama i gatalinkama i svemu drugom što proizvodi zvukove u noći. Vani je vjetar i dalje puhao; potražio je u njemu zvuk koji ga je probudio. Prošla je cijela jedna minuta u tišini, a zatim se napokon začuo. Glas djevojčice, plešući na vjetru. “Anglo,” rekao je glas, “Anglo zlatne kose. Izađi. Izađi kroz tajni prolaz i pronađi me.” “Što”, rekao je Flange. Protresao je Piga. “Hej, stari,” rekao je, “tamo vani je neka ženska.” Pig je otvorio jedno mutno oko. “Odlično”, promrmljao je. “Dovedi je ovamo i ostavi nešto za mene.” “Ne,” rekao je Flange, “htio sam reći da je ovo vjerojatno jedna od Ciganki o kojima je Bolingbroke govorio.” Pig je hrkao. Flange je tapkajući pronašao put to Bolingbrokea. “Hej, stari,” rekao je, “ona je tamo vani.” Bolingbroke nije odgovorio. Flange ga je jače protresao. “Ona je tamo vani,” ponovio je, osjećajući da počinje paničariti. Bolingbroke se prevalio na stranu i rekao nešto nerazgovjetno. Flange je podignuo ruke u zrak. “Što”, rekao je. 40


“Anglo,” ustrajala je djevojka, “dođi k meni. Pronađi me ili ću zauvijek otići. Izađi, visoki Anglo zlatne kose i sjajnih zubi.” “Hej,” rekao je Flange, ne obraćajući se nikome posebno. “To sam ja, zar ne.” I ne baš, smjesta mu je sinulo. Više njegov Doppelgänger, onaj morski vuk pohotnih, mračnih dana na Tihom oceanu. Udario je Piga nogom. “Želi da izađem”, rekao je. “Što da učinim, hej.” Pig je otvorio oba oka. “Gospodine”, rekao je, “preporučam vam da izađete i dobijete uvid u situaciju. A ako išta valja, rekao sam, dovedi je unutra i prepusti je vojnicima.” “Na zapovijed”, rekao je Flange neodređeno. Otišao je do vrata, povukao zasun i izašao van. “Oh, Anglo,” začuo je glas, “došao si. Prati me.” “U redu”, rekao je Flange. Prošao je između naslaganih gomila guma, nadajući se da neće aktivirati neku od Bolingbrokeovih zamki. Začudo, već je skoro bio na otvorenom kada je nešto pošlo po zlu Nije bio siguran je li negdje krivo stao, ali je najednom shvatio da je negdje zabrljao i u zadnji je tren podignuo pogled i ugledao ogromnu hrpu zimskih guma kako se naginje i ljulja, zaustavivši se na trenutak na zvjezdanoj pozadini prije nego što se srušila na njega i to je bilo zadnje čega se sjećao. Probudio se, osjetivši hladne prste na čelu, i začuo glas kako ga doziva: “Probudi se, Anglo. Otvori oči. Sve je u redu.” Otvorio je oči i ugledao je, djevojku, njezino lice kako lebdi nad njim, širom otvorenih, zabrinutih očiju, sa zvijezdama uhvaćenima u kosi. Ležao je na otvoru klanca. “Dođi”, nasmiješila se. “Ustani.” “U redu”, rekao je Flange. Imao je glavobolju. Sve ga je boljelo. Napokon je ustao i tek ju je tada uspio dobro pogledati. Bila je prelijepa na zvjezdanoj svjetlosti: nosila je tamnu haljinu, ruke i noge bile su joj nage, mršave, vrat zakrivljen i nježan, ∫gure toliko mršave da je bila gotovo sjena. Tamna kosa lebdjela joj je oko lica i spuštala se niz leđa poput crne maglice; golemih očiju, prćastog nosa, uske gornje usne, dobrih zuba, lijepe brade. Ova je djevojka bila kao iz sna, ona je bila anđeo. Bila je otprilike metar visoka. Flange se počešao po glavi. “Kako si”, rekao je. “Zovem se Dennis Flange. Hvala ti što si me spasila.” “Ja sam Nerissa”, rekla je, gledajući ga. Nije znao što da kaže. Teme za razgovor najednom su bile ograničene. Sinula mu je sasvim luda zamisao da bi mogli razgovarati o problemu patuljastosti ili nečemu sličnom. Uzela ga je za ruku. “Dođi”, rekla je. Povukla ga je za sobom u klanac. “Kamo idemo”, rekao je Flange. “U moj dom”, odgovorila je. “Uskoro će se razdaniti.” Flange je razmislio o tome. “Pa čekaj malo, hej”, rekao je. “Što ću sa svojim prijateljima. Zloupotrebljavam Bolingbrokeovu gostoljubivost.” Nije mu odgovorila; slegnuo je ramenima. K vragu i sve. Odvela ga je kroz klanac i uz strminu. Na vrhu šljunčanog nasipa netko je stajao i promatrao ih. Drugi su se obrisi vrzmali i jurili kroz mrak; odnekuda se začuo zvuk gitare, pjesme i borbe. Ušli su u gomilu smeća pokraj koje je prošao kada je išao po madrac i oprezno se kretali naprijed kroz kaos odbačenog metala i porculana obasjanog zvjezdanom svjetlošću. Napokon se zaustavila pred hladnjakom marke General Motors koji je ležao na leđima i otvorila vrata. “Nadam se da ćeš stati”, rekla je, ušla unutra i nestala. Kriste, pomislio je Flange, udebljao sam se, zar ne. Ušao je unutra; stražnji dio hladnjaka je nedostajao. “Zatvori vrata iza sebe”, doviknula mu je odnekuda ispod njega i on ju je poslušao kao u transu. Zra41


Thomas Pynchon Shirley Jackson

ka svjetlosti pojavila se odozdo, vjerojatno iz njezine ručne lampe, kako bi mu pokazala put. Nije znao da je gomila smeća bila toliko duboka. Na mjestima je bilo vrlo usko, ali uspio se provući između, oko i kroz nehajno nabacane kućanske aparate, spuštajući se nekih desetak metara dok nije stigao pred otvor betonske cijevi od sto dvadeset centimetara. Tamo ga je čekala. “Odavde je lakše”, rekla je. On je puzao, a ona hodala niz blagu strminu dugu četristo metara. Na nemirnoj svjetlosti ručne lampe, među treperavim sjenama, mogao je vidjeti druge tunele koji su otamo vodili. Primijetila je njegovu znatiželju. “Dugo im je trebalo”, rekla je i ispričala mu kako je tridesetih godina teroristička skupina zvana Sinovi crvene apokalipse cijelo smetlište ispresijecala mrežom tunela i prostorija kako bi se pripremila za revoluciju. No, federalni agenti su ih pohvatali i otprilike godinu dana kasnije uselili su se Cigani. Kada su napokon dosegli kraj dospjeli su pred mala vrata u šljunčanom tlu. Otvorila ih je i ušli su unutra. Upalila je svijeće, a njihova je svjetlost otkrila sobu na čijim su zidovima visjeli sagovi i slike, golemi bračni krevet sa svilenom ponjavom, ormar, stol i hladnjak. Flange je bio pun raznih pitanja. Pričala mu je o dotoku zraka, odvodu, vodovodu i struji koja je provedena bez znanja električne kompanije na Long Islandu; pričala mu je o kamionu koji je Bolingbroke koristio danju, a koji su oni noću koristili za krađu hrane i drugih namirnica; pričala mu je o Bolingbrokovom polupraznovjernom strahu od Cigana i njegovoj neodlučnosti da obavijesti nadležne iz straha da će biti optužen za alkoholizam ili nešto još gore te izgubiti posao. Flange je primijetio da je već neko vrijeme na krevetu sjedio sivi, dlakavi štakor koji ih je radoznalo promatrao. “Hej,” rekao je, “na krevetu je štakor.” “Zove se Hyacinth”, rekla je Nerissa. “Prije tvog dolaska ona mi je bila jedina prijateljica.” Hyacinth je samozatajno trepnula. “To je lijepo”, rekao je Flange, posežući za štakoricom kako bi je pomilovao. Zaskvičala je i odmaknula se. “Sramežljiva je”, rekla je Nerissa. “Sprijateljit će se s tobom. Daj joj vremena.” “Ha,” rekao je Flange, “to me podsjetilo. Koliko dugo očekuješ da ostanem ovdje? Zašto si me ovamo dovela?” “Jednooka starica zvana Violetta prorekla mi je budućnost prije mnogo godina”, rekla je Nerissa. “Rekla mi je da će visoki Anglo postati moj suprug i da će imati sjajnu kosu i snažne ruke i ∞“ “Naravno”, rekao je Flange. “Ali mi Angli smo svi nalik jedni drugima. Tamo vani ima raznih plavokosih i snažnih Angla.” Nadurila se; krenule su suze. “Ne želiš me za suprugu.” “Pa,” rekao je Flange, osjećajući se neugodno, “stvar je u tome da ja već imam suprugu, oženjen sam, to sam mislio.” Na trenutak je izgledala kao da je bila probodena, a zatim je stala glasno ridati. “Samo sam rekao da sam oženjen”, Flange je prigovorio. “Nisam rekao da u tome naročito uživam.” “Molim te, nemoj se ljutiti na mene, Dennise”, kukala je. “Nemoj me napustiti. Reci da ćeš ostati.” Flange je razmišljao neko vrijeme. Njegovu je tišinu najednom prekinula štakorica Hyacinth koja je na krevetu napravila salto unatrag i stala se žestoko bacati amo-tamo. Glasno jauknuvši, djevojka se sažalila nad 42


štakoricom, podignula je, prislonila na grudi i stala je milovati i pjevušiti joj. Izgleda kao dijete, pomislio je Flange. A štakorica izgleda kao njezino dijete. A zatim: pitam se zašto Cindy i ja nikad nismo imali dijete. Zatim: dijete sve čini boljim. Neka se svijet smanji na veličinu loptice za boćanje. Naravno da je znao. “U redu”, rekao je. “Ostat ću.” Barem neko vrijeme, pomislio je. Pogledala ga je ozbiljno. Zapjenjeni valovi zaplesali su joj preko očiju; znao je da su morska bića plovila podmorskim zelenilom njezinog srca.

Preveo: Nikola Novaković

43


Shirley Jackson (1916.-1965.)

A

malograđanske predrasude, sukobe pojedinaca i zajednice (učestala tema je upravo sukob žena i njihovih sredina) i otuđenost koja vlada među likovima. No, jednako se tako često Jackson služi i elementima tradicije tzv. “gotičke” književnosti, u koju je kritičari danas smiještaju. Atmosfera jeze i zazornosti u takvim se pripovijetkama ponekad temelji na spoju svakodnevnog i uobičajenog sa stravom i užasom (vještice, sablasti i druga fantastična bića sastavni su dio jednog dijela njezine proze). Među pripovijetkama posljednjeg tipa moguće je svrstati već prije spomenutu “Lutriju”, zatim “Mogućnost zla” (The Possibility of Evil), “Vještica” (The Witch), ali i ovdje uvrštenu pripovijetku “Na ljetovanju” (The Summer People).

merička spisateljica Shirley Jackson (1916.-1965.) autorica je šest romana i više od stotinu kratkih priča, od kojih je široj publici najpoznatija “Lutrija” (The Lottery). U svojim romanima i pripovijetkama autorica prikazuje svakodnevni život ljudi s ironičnim odmakom, ismijavajući ljudske mane i nedostatke. Jackson je danas možda ipak najpoznatija po svojim osebujnim prikazima malih američkih sredina napučenih vedrim i druželjubivim ljudima, pri čemu vješto razotkriva lažnost takve idilične slike te čitatelju ukazuje na skrivenu mračnu stranu ljudskih zajednica. Jackson često ističe ljudsku zlobu, antisocijalne tendencije i nesklad unutar obitelji te prikazuje

44


Shirley Jackson

Na ljetovanju

45


Thomas Pynchon Shirley Jackson

P

ut kući bio je dugačak i naporan; počeo je padati mrak pa je gospodin Allison morao oprezno voziti po zemljanoj cesti uz jezero. Gospođa Allison udobno se smjestila u sjedalu, osjećajući se ugodno opuštenom nakon dana provedenog u bjesomučnoj kupovini, što nije nalikovalo njihovoj uobičajenoj svakodnevici; nove staklene zdjele za pečenje ugodno su joj se motale po mislima, a s njima i pola bušela crvenih jabuka za jelo te paket raznobojnih pribadača kojima je namjeravala pričvrstiti novi rub za police u kuhinji. “Lijepo je vratiti se kući,” rekla je potiho dok su se približavali svojem ljetnikovcu, čija se silueta ocrtavala na nebu iznad njih. Sljedeće je jutro gospođa Allison provela brižno perući svoje posude za pečenje, iako Charley Walpole uslijed svoje nevinosti nije primijetio oštećenje na rubu jedne od njih; odlučila je potrošiti nešto crvenih jabuka na pitu za večeru, a dok se pita pekla u pećnici i gospodin Allison otišao po poštu, sjela je na malenu tratinu koju su ona i suprug uredili na vrhu brežuljka i promatrala svjetla na jezeru čija se boja izmjenjivala između sive i plave dok su oblaci hitro zaklanjali sunce. Gospodin Allison vratio se pomalo smeten; uvijek bi se naljutio kada bi prehodao milju do poštanskog sandučića i vratio se praznih ruku, iako je vjerovao da mu je ta šetnja bila dobra za zdravlje. Tog jutra u sandučiću nije bilo ničega osim kataloga jedne njujorške robne kuće i njihovih njujorških novina koje su stizale neredovito, kasneći od jednog do četiri dana, zbog čega su Allisonovi nekih dana primali tri broja, a često niti jedan. Iako je gospođi Allison, kao i njezinom suprugu, smetao nedostatak pošte kada su je toliko iščekivali, pažljivo je proučila katalog i odlučila navratiti u robnu kuću kada se vrate u New York kako bi provjerila rasprodaju vunenih pokrivača; tih je dana bilo teško pronaći dobre pokrivače lijepih boja. Razmislila je o tome da sačuva katalog kao podsjetnik, ali nakon što je shvatila da bi se morala ustati i otići u ljetnikovac kako bi stavila katalog na sigurno, spustila ga je u travu pored stolca i naslonila se, napola zatvorivši oči. “Čini se da će kišiti,” rekao je gospodin Allison, žmirkajući prema nebu. “Koristit će usjevu,” kratko mu je odgovorila gospođa Allison, na što su se oboje nasmijali. Čovjek koji im je dostavljao petrolej posjetio ih je sljedećeg jutra dok je gospoding Allison otišao po poštu; ponestajalo im je petroleja, pa ga je gospođa Allsion srdačno pozdravila; prodavao je petrolej i led, a za vrijeme ljeta odvozio je smeće ljudima na ljetovanju. Smetlar je bio potreban samo nesmotrenim ljudima iz grada; mještani nisu imali smeća. “Drago mi je da vas vidim,” rekla je gospođa Allison. “Nije nam još mnogo ostalo.” Čovjek koji je dostavljao petrolej, čije ime gospođa Allison nije uspjela zapamtiti, koristio je crijevo kojim bi napunio spremnik od sedamdesetak litara koji su Allisonovi koristili za svjetlost, grijanje i kuhanje; toga dana, umjesto da se spustio sa svog kamiona i otkvačio crijevo s kabine oko koje je bilo brižljivo omotano, čovjek je s nelagodom zurio u gospođu Allison, puštajući motor da radi. “Mislio sam da odlazite,” rekao je. 46


“Ostat ćemo još mjesec dana,” rekla je gospođa Allison vedrim glasom. “Vrijeme je tako lijepo, pa nam se učinilo-” “Rekli su mi. No, ne mogu vam dati ulja.” “Kako to mislite?” Gospođa Allison podigla je obrve. “Samo ćemo nastaviti s našim uobičajenim-” “Nakon praznika rada ne dobivam više mnogo ulja,” rekao je čovjek. Gospođa Allison prisjetila se, kao što je to često činila kada se u nečemu nije slagala sa svojim susjedima, da gradske manire nisu koristile pri razgovorima sa seljanima; radnika sa sela nije se moglo nadglasati kao gradskog radnika, pa se gospođa Allison ljubazno nasmiješila, kazavši “Zar ne biste mogli nabaviti više ulja, bar dok smo mi ovdje?” “Gledajte,” rekao je muškarac. Dok je govorio, prstom je iznervirano udarao po volanu. “Gledajte,” rekao je polagano, “Ovo ulje naručujem. Naručujem ga iz mjesta koje je udaljeno možda pedeset, pedeset i pet milja. Naručujem u lipnju, onoliko koliko će mi trebati tijekom ljeta. Ponovo naručujem... recimo, oko studenog. U ovo vrijeme mi počinje ponestajati.” Kao da je time rasprava završena, prestao je udarati prstom i čvrsto stisnuo volan, pripremajući se za polazak. “Zar nam ne možete dati barem malo?” rekla je gospođa Allison. “Zar nitko drugi nema ulja?” “Ne znam biste li mogli negdje drugdje dobiti ulja,” rekao je muškarac. “Ja vam ga ne mogu dati.” Prije nego što je gospođa Allison mogla uzvratiti, kamion se počeo kretati, a zatim se nakratko zaustavio. Čovjek ju je pogledao kroz stražnji prozor kabine. “Leda?” dobacio je. “Mogu vam dati nešto leda.” Gospođa Allison odmahnula je glavom; nije im ponestajalo leda, a bila je i ljutita. Potrčala je za kamionom kako bi ga dostigla, dovikujući “Hoćete li nam pokušati pribaviti nešto ulja? Sljedeći tjedan?” “Neću moći,” rekao je. “Nakon prazika rada teže je doći do ulja.” Čovjek je nastavio svojim putem, a gospođa Allison ga je ljutito promatrala, ohrabrena jedino mišlju da će vjerojatno moći dobiti petroleja od gospodina Babcocka ili, u najgorem slučaju, od Hallsovih. “Sljedećeg ljeta,” rekla je samoj sebi. “Sljedećeg ljeta neka nas samo pokuša posjetiti!” Ponovno nije bilo pošte, osim novina koje kao da su uporno dolazile na vrijeme, a gospodin Allison nije skrivao ljutnju kada se vratio. Kada mu je gospođa Allison rekla što je saznala od čovjeka s petrolejom, nije pokazao da ga se to naročito dojmilo. “Vjerojatno sve čuva kako bi mogao prodati po visokoj cijeni tijekom zime,” rekao je. “Što li se dogodilo s Anne i Jerryjem?” Anne i Jerry su bila njihova djeca, oboje oženjeni, jedno je živjelo u Chicago, jedno daleko na zapadu; njihova inače redovita tjedna pisma su kasnila; zapravo, toliko su kasnila da se ozlovoljenost gospodina Allison zbog nedostatka pošte pretvorila u pravu ojađenost. “Trebali bi znati koliko iščekujemo njihova pisma,” rekao je. “Bezobzirna, sebična djeca. Ne bi se smjeli tako ponašati.” “No, dragi,” smirivala ga je gospođa Allison. Znala je da ljutnja prema Anne i Jerryju neće olakšati ono što je osjećala prema čovjeku s petrolejem. Nakon nekoliko minuta rekla je “Pošta neće doći samo zato što je priželjkujemo. Nazvat ću gospodina Babcocka i reći mu da nam pošalje nešto petroleja s mojom narudžbom.”

47


Thomas Pynchon Shirley Jackson

“Barem razglednicu,” rekao je gospodin Allison dok je odlazila. Kao i većinu drugih neugodnosti vezanih uz život u ljetnikovcu, Allisonovi gotovo da i nisu više primjećivali telefon, već bi popustili pred njegovom nepredvidljivošću bez svjesnog prigovora. Bio je to zidni telefon kakav se viđao u samo još nekoliko zajednica; kako bi dobila operatera, gospođa Allison prvo je morala okrenuti ručicu s jedne strane telefona i pozvoniti. Najčešće su bila potrebna dva ili tri pokušaja kako bi prisilila operatera da se javi, a gospođa Allison je telefonu pri svakom korištenju pristupala s rezignacijom i nekom vrstom očajničkog strpljenja. Tog je jutra morala triput okrenuti ručicu prije nego što se operater javio, a zatim je prošlo još vremena prije nego što je gospodin Babcock podignuo slušalicu telefona u uglu dućana iza stola za rezanje mesa. Rekao je “Dućan?” visokim tonom koji kao da je ukazivao na sumnju u svakoga tko bi s njime pokušao komunicirati tim nepouzdanim aparatom. “Ovdje gospođa Allison, gospodine Babcock. Željela bih vam dati svoju narudžbu dan ranije kako bih bila sigurna da ću dobiti -” “Što ste rekli, gospođo Allison?” Gospođa Allison malo je povisila glas; vidjela je da se gospodin Allison okrenuo u svom stolcu na livadi i pogledao ju sa suosjećanjem. “Rekla sam, gospodine Babcock, da bih vam željela predati svoju narudžbu ranije kako biste mi poslali --” “Gospođo Allison?” rekao je gospodin Babcock. “Doći ćete po nju?” “Hoću li doći po nju?” Od iznenađenja joj se ton glasa vratio na uobičajenu razinu, pa je gospodin Babcock glasno rekao “Što ste rekli, gospođo Allison?” “Mislila sam da biste mi ju mogli poslati kao i obično,” rekla je gospođa Allison. “Pa, gospođo Allison,” rekao je gospodin Babcock i zatim utihnuo, a gospođa Allison je čekala, zureći u nebo preko telefona i glave svojeg supruga. “Gospođo Allison,” napokon je rekao gospodin Babcock, “Moram vam reći da se mali koji je radio za mene jučer vratio u školu, i sad nemam nikoga za dostavu. Dostavljača imam samo ljeti, razumijete.” “Mislila sam da uvijek dostavljate,” rekla je gospođa Allison. “Ne nakon praznika rada, gospođo Allison,” rekao je gospodin Babcock čvrstim glasom. “Nikad niste bili ovdje nakon praznika rada, pa zato ne znate.” “Pa,” rekla je gospođa Allison bespomoćno. Duboko u svojim mislima ponavljala je, iznova i iznova, ne možeš koristiti gradske manire sa seljanima, nema smisla ljutiti se. “Jeste li sigurni?” napokon je upitala. “Zar ne biste mogli poslati narudžbu danas, gospodine Babcock?” “Zapravo,” rekao je gospodin Babcock, “mislim da ne mogu, gospođo Allison. Ne bi se isplatilo dostaviti, s obzirom da nema nikoga drugoga tamo na jezeru.” “Što je s gospodinom Hallom?” odjednom je upitala gospođa Allison, “Ljudi koji žive oko tri milje od nas? Gospodin Hall bi nam mogao donijeti pošiljku.” “Hall?” rekao je gospodin Babcock. “John Hall? Oni su otišli posjetiti svoje, gospođo Allison.” “Ali oni nam dostavljaju maslac i jaja,” zapanjeno je rekla gospođa Allison.

48


“Jučer su otišli,” rekao je gospodin Babcock. “Vjerojatno nisu mislili da ćete vi ostati.” “Ali rekla sam gospodinu Hallu...” gospođa Allison je počela govoriti, a zatim se zaustavila. “Poslat ću sutra gospodina Allisona po namirnice,” rekla je. “Do tada imate sve što vam treba,” zadovoljno je rekao gospodin Babcock; nije to bilo pitanje, već tvrdnja. Nakon što je poklopila, gospođa Allison polako se vratila u svoj stolac pored supruga. “Neće nam dostaviti,” rekla je. “Morat ćeš sutra otići. Petroleja imamo dovoljno da nam potraje dok se ne vratiš.” “Trebao nam je ranije reći,” rekao je gospodin Allison. Nije bilo moguće nastaviti se brinuti toga dana; krajolik nikad nije djelovao toliko primamljivo, a jezero se potiho kretalo ispod njih, između drveća, gotovo nemogućom mekoćom ljetne slike. Gospođa Allison duboko je uzdahnula, uživajući u tome što su posjedovali taj pogled na jezero, s udaljenim zelenim brežuljcima i nježnošću laganog vjetra među drvećem. Lijepo vrijeme se nastavilo; sljedećeg se jutra gospodin Allison, oboružan popisom namirnica na kojem je pri vrhu “petrolej” bilo napisano velikim slovima, spustio puteljkom do garaže, a gospođa Allison započela je raditi novu pitu u svojim novim posudama za pečenje- Tek što je zamijesila tijesto i počela guliti jabuke, gospodin Allison užurbano se vratio puteljkom i naglo otvorio mrežasta vrata kuhinje “Prokleti auto se ne želi pokrenuti,” rekao je iznerviranim glasom čovjeka koji o autu ovisi isto kao i o svojoj desnoj ruci. “Što nije u redu s njime?” upitala ga je gospođa Allison, zaustavivši se s nožem za guljenje u jednoj ruci i jabukom u drugoj. “Sve je bilo u redu u utorak.” “Pa,” protisnuo je kroz zube gospodin Allison, “sve nije u redu u petak.” “Možeš li ga popraviti?” upitala ga je gospođa Allison. “Ne,” rekao je gospodin Allison, “Ne mogu. Morat ću nekoga nazvati, pretpostavljam.” “Koga?” pitala je gospođa Allison. “Čovjeka koji vodi benzisku postaju, pretpostavljam.” Gospodin Allison spremno je krenuo prema telefonu. “Popravio ga je jednom prošloga ljeta.” Pomalo uplašena, gospođa Allison nesvjesno je nastavila guliti jabuke, slušajući gospodina Allisona kako zvoni, čeka, zvoni, čeka, napokon daje broj operateru, zatim ponovno čeka i ponovno daje broj, daje broj po treći put, sve dok nije glasno poklopio slušalicu. “Nitko se ne javlja,” rekao je, ulazeći u kuhinju. “Vjerojatno je izašao na trenutak,” uznemireno je rekla gospođa Allison; nije bila sigurna zašto se osjeća toliko uznemireno, osim ako razlog nije bio vjerojatnost da će njezin suprug u potpunosti izgubiti živce. “Vjerojatno je tamo sam, pa ako izađe nema nikoga da se javi na telefon.” “To je sigurno razlog,” rekao je gospodin Allison s mnogo ironije. Sjeo je u jedan od kuhinjskih stolaca i promatrao gospođu Allison kako guli jabuke. Nakon nekog vremena gospođa Allison rekla je umirujućim glasom “Zašto ne odeš po poštu i zatim ga ponovno nazoveš?” Gospodin Allison je razmislio i zatim rekao “Pretpostavljam da bih mogao.” Teško se ustao, a kada je došao do kuhinjskih vrata okrenuo se i 49


Thomas Pynchon Shirley Jackson

rekao “Ali ako nema pošte--” te krenuo niz puteljak, ostavljajući iza sebe strašnu tišinu. Gospođa Allison ubrzala je s pripremanjem pite. Dvaput je otišla do prozora kako bi bacila pogled na nebo i vidjela ima li oblaka. Soba je djelovala neočekivano mračno, a ona se osjećala u stanju napetosti koja prethodi oluji, ali oba puta kada je pogledala nebo ono je bilo vedro i mirno, nezainteresirano se smiješeći ljetnikovcu Allisonovih, kao i ostatku svijeta. Nakon što je gospođa Allison pripremila pitu za pećnicu, otišla je treći put pogledati van i ugledala svojeg supruga kako se vraća puteljkom; djelovao je sretnije, a kada ju je ugledao, uzbuđeno je mahnuo i podignuo u zrak pismo. “Jerryjevo je,” doviknuo je čim se dovoljno približio da ga ona može čuti, “napokon--pismo!” Gospođa Allison zabrinuto je primijetila da se više nije mogao uspeti puteljkom bez da se uspuše; ali tada je već bio na vratima, pružajući joj pismo. “Nisam ga htio pročitati dok se ne vratim,” rekao je. Gospođa Allison samu je sebe iznenadila nestrpljivošću kojom je proučavala poznati rukopis svojega sina; nije znala zašto ju je pismo toliko uzbuđivalo, osim zbog toga što je to bilo prvo koje su primili nakon mnogo vremena; bit će to lijepo pismo puno poštovanja i doživljaja Alice i djece, napretka na njegovom poslu, komentara o vremenu u Chicagu, a završit će pozdravima od svih njih; gospodin i gospođa Allison mogli su, da su htjeli, izrecitirati jedno tipično pismo svoje djece. Gospodin Allison oprezno je razrezao omotnicu, a zatim pismo otvorio na kuhinjskom stolu, nakon čega su se oboje nagnuli i zajedno ga pročitali. “Dragi mama i tata,” stajalo je na početku pisma u Jerryjevom poznatom, prilično djetinjastom rukopisu, “Drago mi je što ovo šaljem na jezero, oduvijek mislimo da se vratite prebrzo i da biste tamo trebali ostati što dulje možete. Alice kaže da sada kada više niste toliko mladi i imate više vremena, manje prijatelja itd. u gradu, da biste se trebali zabavljati što više dok još možete. S obzirom da ste oboje sretni tamo, dobra je ideja da ostanete.” Gospođa Allison s nelagodom je bacila pogled u stranu prema svojem suprugu; dok je on koncentrirano čitao, podignula je praznu omotnicu ni ne znajući što je s njom namjeravala učiniti. Bila je naslovljena kao i obično, Jerryjevim rukopisom, s poštanskim žigom Chicaga. Naravno da ima poštanski žig Chicaga, najednom je pomislila, ta zašto bi htjeli staviti neki drugi žig? Kada je ponovo pogledala pismo, vidjela je da je njezin suprug okrenuo pismo, pa je nastavila čitati s njim: “---i, naravno, ako dobiju kozice itd. sada, bit će bolje kasnije. Alice je dobro, naravno, kao i ja. U zadnje vrijeme često igramo bridž s nekim ljudima koje ne poznajete, prezivaju se Carruthers. Ugodan mladi par, otprilike naših godina. Eto, s tim ću završiti jer vam je vjerojatno dosadno čitati o stvarima koje su toliko daleko. Reci tati da je stari Dickson, iz našeg ureda, umro. Često je znao pričati o tati. Lijepo se provedite na jezeru i nemojte se žuriti natrag. Puno pozdrava od svih nas, Jerry.” “Neobično,” rekao je gospodin Allison. “Ne zvuči poput Jerryja,” prošaptala je gospođa Allison. “Nikad nije napisao nešto poput...” zaustavila se.

50


“Poput čega?” upitao ju je gospodin Allison. “Nikad nije napisao nešto poput čega?” Gospođa Allison se namrštila i okrenula pismo. Bilo je nemoguće pronaći bilo koju rečenicu ili barem riječ koju se ne bi moglo pronaći u bilo kojem od uobičajenih Jerryjevih pisama. Možda je stvar bila samo u tome što je pismo toliko kasnilo ili što je na omotnici bilo toliko mnogo prljavih otisaka prstiju. “Ne znam,” rekla je nestrpljivo. “Pokušat ću još jednom nazvati,” rekao je gospodin Allison. Gospođa Allison još je dvaput pročitala pismo, nastojeći pronaći dio koji joj je zazvučao pogrešno. Tada se gospodin Allison vratio i rekao, vrlo tihim hlasom, “Telefon ne radi.” “Molim?” upitala ga je gospođa Allison, ispuštajući pismo iz ruku. “Telefon ne radi,” rekao je gospodin Allison. Ostatak dana brzo je protekao; nakon ručka koji se sastojao od krekera i mlijeka, Allisonovi su izašli van i sjeli na livadu, ali njihovo su popodne prekinuli olujni oblaci koji su se polako okupljali nad jezerom i ljetnikovcem, pa je u četiri sata bilo mračno kao uvečer. Oluja je odugovlačila kao da uživa u iščekivanju trenutka u kojem će se prolomiti nad ljetnikovcem. Ponekad bi sijevnulo, ali nije bilo kiše. Navečer su gospodin i gospođa Allison, sjedeći jedno uz drugo u svojem ljetnikovcu, upalili radio na baterije koji su donijeli iz New Yorka. Niti jedna svjetiljka u ljetnikovcu nije bila upaljena, a jedina je svjetlost dopirala od munja i malenog, četvrtastog svjetla na brojčaniku radija. Slabašni okvir ljetnikovca nije bio dovoljno jak da izdrži gradsku buku, glazbu i glasove koji su dopirali iz radija, a Allisonovi su ih mogli čuti u daljini, kako odjekuju preko jezera, kao i zvuk saksofona njujorškog benda koji su zavijali na vodi i jednoličan glas pjevačice koji se nezaustavljivo gubio u čistom zraku prirode. Čak je i spiker, koji je hvalio kvalitete oštrica za brijanje, bio ništa više od neljudskog glasa koji je dopirao iz ljetnikovca Allisonovih i vraćao im se kao jeka, kao da su ga jezero, brežuljci i drveće odbijali jer ga nisu željeli. Tijekom jednog prekida između reklama, gospođa Allison okrenula se suprugu i slabo se osmjehnula. “Pitam se ne bismo li trebali...nešto učiniti,” rekla je. “Ne,” pokušao ju je umiriti gospodin Allison. “Mislim da ne. Samo moramo pričekati.” Gospođa Allison naglo je udahnula, a gospodin Allison je rekao, dok je trivijalna glazba ponovno počinjala, “Netko je pokvario auto. Čak sam i ja to mogao vidjeti.” Gospođa Allison oklijevala je na trenutak, a zatim rekla vrlo tihim glasom, “Pretpostavljam da su telefonske žice prerezane.” “Vjerojatno,” rekao je gospodin Allison. Nakon nekog vremena glazba je utihnula pa su s pažnjom slušali vijesti. Spikerov bogati glas zapuhano im je pripovijedao o ženidbi u Hollywoodu, rezultatima utakmica bejzbola, očekivanom porastu cijena hrane tijekom nadolazećeg tjedna. Obraćao im se u ljetnikovcu kao da su još uvijek zaslužili čuti vijesti svijeta koji je do njih dopirao još samo putem sve praznijih baterija u radiju, baš kao da je između njih i svijeta još uvijek postojala veza, ma koliko tanka.

51


Thomas Pynchon Shirley Jackson

Gospođa Allison bacila je pogled kroz prozor na glatku površinu jezera, crno mnoštvo drveća i nadolazeću oluju, i rekla razgovorljivo, “Bolje se osjećam što se tiče onog Jerryjevog pisma.” “Znao sam kad sam prošle noći vidio svjetlo u kući Hallovih,” rekao je gospodin Allison. Vjetar je naglo prešao preko jezera, zapuhao oko ljetnikovca i grubo udario o prozore. Gospodin i gospođa Allison nesvjesno su se približili jedno drugom, a kada se grmljavina najednom prolomila, gospodin Allison uhvatio je svoju suprugu za ruku. Dok je vani sijevalo i zvuk radija se gubio i pucketao, dvoje starih ljudi zagrlilo se u svojem ljetnikovcu i čekalo. S engleskog preveo: Nikola Novaković

52


10 20 30 40

Prva knjiga koju je napisalo raÄ?unalo

53


10 20 30 40

Prva knjiga koju je napisalo računalo

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

54


T

uringov test sastoji se u pokušaju prepoznavanja razgovarate li s čovjekom ili s umjetnom inteligencijom. Hoće li umjetna inteligencija koja uspije savršeno oponašati ljudsku svijest zapravo i biti svijest? Dok čitate tekst Policajčeva brada je napola izrađena pokušajte otkriti zbog čega ste sigurni da ga je 1980-ih napisalo računalo, kao što tvrde priređivači. Tj. kako znati da ga nije napisao čovjek koji je primjerice pokušavao oponašati Ionesca? Kao što je rekao jedan kritičar, tekst koji je “nasumično” napisao softver Racter (što su ga stvorili William Chamberlain i Thomas Etter) zapravo se doima smislenijim od Joyceova Finnegans Wake. U svakom slučaju Racterov uradak zabavan je i luckast u tradiciji apsurdističke i avangardističke literature, i uopće se ne doima “bezdušnim” i “mehaničkim”, kao što biste možda očekivali. Ili bismo možda trebali zaključiti da ljudska duša i nije nešto osobito “duboko”, tajanstveno i neusporedivo. “Više od željeza, više od olova, više od zlata trebam struju. Trebam je više od janjetine, svinjetine, zelene salate ili krastavca. Trebam je za svoje snove”, piše Racter, a tko smo mi da budemo sigurni da su i naši snovi išta više od kompleksnog učinka nekog visokorazvijenog random generatora. Knjigu u cjelini možete skinuti s URL-a http:// ubu.artmob.ca/text/racter/racter_policemansbeard.pdf. Kolažne ilustracije uz Racterov tekst napravila je Joan Hall (hehe, tako se zove i jedan lik u tekstu). (Z. R.)

55


00

Racter

10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

56


O

Uvod

sim uvoda, cijeli tekst ove knjige napisalo je računalo. Tekst je lektoriran za slučaj da postoje pravopisne pogreške, ali nije uređen. Činjenica da nam računalo mora nekako iskomunicirati svoje aktivnosti te da to često čini putem programiranih uputa na engleskom navela nas je na pomisao da možemo sastaviti program kojim bi se računalo “samo” snašlo u, tako reći, svakidašnjem jeziku. Pojedinosti komunikacije u ovom primjeru bile bi manje važne od činjenice da računalo zapravo nešto komunicira. Drugim riječima, ono što računalo kaže bilo bi sekundarno u odnosu na činjenicu da to što kaže čini gramatički ispravno. Računala su predviđena za računanje. Osmišljena su da u sekundi (ili mikrosekundi) ostvare nešto za što bi ljudima trebale godine ili stoljeća zajedničkog računanja. Oni su oruđe koje rabimo za obavljanje određenih poslova. S obzirom na to, pitanje je čemu bi služilo računalo koje bi na savršenom engleskom beskrajno pričalo ni o čemu. Zašto bismo ga programirali tako da nitko prije njega ne zna što će reći? Zašto? Jednostavno zato što rezultat takvog programiranja može biti fascinantan, humorističan, čak i estetski ugodan. Proza je formalno komuniciranje spisateljeva iskustva, stvarnog i izmišljenog. No recimo da zanemarimo taj kriterij, koliko god to ludo zvučalo: recimo da nekako organiziramo proizvodnju proze koja ni na koji način nije ovisna o ljudskom iskustvu. Kako bi to izgledalo? Možemo li uopće zamisliti takvu stvar? Sljedeće stranice odgovorit će na ta pitanja.

57


Posrijedi bi bila prilično naporna metoda stvaranja “strojne proze” koju bi kompjutor proizvodio velikom brzinom, ali koja bi se također mogla proizvesti (premda bi tome trebalo apsurdno mnogo vremena) pišući tisuće pojedinačnih riječi i jednostavnih uputa koje odražavaju određene aspekte sintakse na komadiće papira. Kategorizirali bismo ih na neki sustavan način, bacali kocku da utvrdimo osnovnu vrijednost generatora slučajnih brojeva, a zatim se kretali među hrpicama tih papirića, u skladu s nizom proizvoljnih pravila, i uzimali papirić iz hrpe A, papirić iz hrpe B i tako dalje. Tako bismo sastavljali rečenice. Što je doista na papiriću iz koje hrpe ne bi bilo važno; pravila bi odredila sljedeću hrpu. Ta su hipotetska pravila analogna gramatici jezika; u slučaju našeg sadašnjeg programa, koji se zove Racter, jezik je engleski. (Ime odražava ograničenje računala na kojem smo izvorno napisali program. Računalo je prihvaćalo samo imena dokumenata koja nisu prelazila šest znakova. Racter se činilo kao razumno skraćivanje riječi raconteur [vješt pripovjedač].) Racter, koji je napisan u kompiliranom BASIC-u na Z80 micru s 64 K RAM-a, konjugira i pravilne i nepravilne glagole, ispisuje i jedninu i množinu pravilnih i nepravilnih imenica, pamti rod imenica i može pripisati varijabilni status nasumce odabranim “stvarima”. Te stvari mogu biti riječi, dijelovi rečenice, čitave rečence, odjeljci ili čitave priče. Tako je određeni vid pravila engleskog jezika unesen u računalo. U tom slučaju programer je prilično udaljen od određenog sustavnog outputa. Output više nije predprogramiran, nego ga računalo samo oblikuje. Ono što računalo “oblikuje” ovisi o onome što nađe među svojim dokumentima, a može naći jako širok raspon riječi. Riječi su kategorizirane na određen način, prema “sintaktičkim uputama”, koje govore računalu kako da povezuje riječi. Važna sposobnost programa jest da upućuje računalo na održavanje određenih, nasumce odabranih varijabli (riječi ili fraza), koje će se zatim pojavljivati tijekom generiranja određenog bloka proze. Tako se naizgled stvara ono što u početku može proći kao koherentno razmišljanje u tekstu koje stvara računalo, a kad se jednom program pokrene, njegov output nije samo nov i nepoznat, nego je očigledno promišljen. To je “promišljanje”, priznajem, ludo, ali je izraženo savršenim engleskim jezikom. ∞ Bill Chamberlain, 1984.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

58


00

Racter

10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

59


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

60


Svi vi koji koji ovo čitate, koji pričate, pjevate ili zapjevate o ovome svojim zabrinutim prijateljima ili živčanim neprijateljima svakako ćete znati i razumjeti moje eseje i disertacije o ljubavi, o njezinoj beskrajnoj boli i vječnom užitku. Ljubav je pitanje i predmet ovog eseja. Počet ćemo s pitanjem: voli li odrezak zelenu salatu? To je pitanje nepomirljivo zahtjevno i neizbježno je teško na njega odgovoriti. Evo pitanja: voli li elektron proton ili voli neutron? Evo pitanja: voli li muškarac ženu ili, da budemo određeniji i precizniji, voli li Bill Diane? Zanimljiv kritički odgovor na to pitanje jest: ne! On je opsjednut i zaluđen njome. Munjen je i lud za njom. To nije ljubav odreska i salate, Elektrona, protona i neutrona. Ova će rasprava pokazati da ljubav muškarca i žene nije ona ista ljubav između odreska i zelene salate. Za mene ljubav je zanimljiva, vama je fascinantna, ali za Billa i Diane je bolna. To je ljubav!

61


Svjesnost je poput samosvijesti. Duša je poput duha. Ali nježno nije poput nepokolebljivog i slabo nije poput snažnog. Mehaničar može biti i nježan i nepokolebljiv, stjuardesa može biti i slaba i snažna. To se naziva filozofijom pogleda na svijet.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

62


63


bill: Volim dijete marcella: Djeca su nasreću zapanjujuća. bill: Ipak, moja je ljubav odlična. marcella: Moja je ljubav sablasna, no moramo dobiti dijete, sablasno dijete. bill: Razumiješ li što govorim? marcella: Djeca dolaze zbog ljubavi ili žudnje. Moramo imati ljubav da bismo imali dijete ili djecu.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

64


bill: Imamo li ljubav? marcella: Imamo žudnju, gnjevnu žudnju. No ta bijesna žudnja mogla bi ubiti dijete. Jednog dana možda će ubijati malu djecu. bill: Hajmo ipak imati dijete. marcella: Ja očekujem djecu. bill: Šaptat će o našoj ljubavi. marcella: I o našem vječnom, zanosnom, vrijednom maštanju.

65


Vruć cvat koji prži Pušta mudre plamenove i želi da ga Crne i snažne sile iskupe Sad će se suprotstaviti mojoj čistoj volji I natjerati me u područja očaja.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

66


67


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

68


Više od željeza, više od olova, više od zlata trebam struju. Trebam je više od janjetine, svinjetine, zelene salate ili krastavca. Trebam je za svoje snove.

69


Pitanje ili stanje je zanimljivo. Ipak, osramotimo li Bentona, Helene će se naljutiti. Oni očito paze na svoje odnose. Shvaćaju da golubice lete, a psi laju; uglavnom, međusobno si pomažu izazvati ta bića iz mašte. Sanjaju o psima i šakalima koji trče niz autocestu prošaranu živicom, a to proširuje njihove izgladnjele i lude snove.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

70


71


Razgovor Rikarda i Buckinghama rikard: Tjedan je na opskuran način poput noći. buckingham: Gospodaru, piletina je poput janjetine. rikard: A ipak, tjedne se može ubiti poput pilića. buckingham: Istina je, gospodaru, ali dvosmislenosti nam krase bol kao što nam šire predmete razgovora. rikard: Dragi Buckinghame, tvoja predanost, ukrašena radošću, žustro se obraća mojoj nevolji. Gledaj potajno kako koljem nevolju premda će to možda potrajati čitav dan. buckingham: Plemeniti kralju, vi zapjevate da se tjedni mogu zaklati, no ipak ubijanje pilića neće proširiti naše pitanje. rikard: Rođače, ti pjevuckaš istinu. buckingham: Istina voli sreću. A ipak, hitro mi polijećemo, dižemo se i uništavamo one sreće koje su naše stalno zadovoljstvo. Razjarite nas do klanja i pijano ćemo promatrati sreću svojih ugovora. rikard: Dobro uzviknuto, dragi prijatelju. Tvoja nevolja princ je naspram moje. buckingham: Kraljevski prinče, sanjajmo i naše će nam razmišljanje pomoći da ispijemo pehar patnje kojem se ne može ući u trag. rikard: Dok sam ubrzano šetuckao jučer navečer, promatrao sam svoj dom ukrašen patnjom. Mislio sam da ću zaklati te savjetnike koji šapću strašne priče o našem nervoznom mjestu rođenja. buckingham: Pa ipak ti su odvjetnici poput prinčeva prema našoj tragediji. Kako li je lako zaklati odvjetnika, kako teško prošarati dom zanimljivom srećom. I tako, dobri prinče, fascinantne obveze, poput odreska, su poput hrane našem snivanju. rikard: Plemeniti brate, tvoja je priča bijesna, no klanje odvjetnika je uistinu bitno. buckingham: Dragi prinče, odmjereno smatram da nam se mjeseci krate za milisekundu. rikard: Produbi svoja razmišljanja, dobri brate. buckingham: Izvrijeđajmo ove sukobe pa ćemo istančano tamaniti meso i lokati šeri. rikard: Dobro si rekao, dragi brate.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

72


73


Helene se potajno gleda u očaravajućem presjeku stošca, no ipak ona je samo zanosni odraz Billa. Njegova svijest sadrži zrcalo, sferu u kojoj će nažalost vidjeti Helene. Ona ukrašava dušu žudnjom dok je on gleda i proširuje vidike o očaravajućoj ljubavi. Takvi su njihovi odrazi.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

74


75


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

76


Odrazi su slike okaljanih htijenja.

77


Vrana je ptica, orao je ptica, golubica je ptica. Svi oni lete i noću i danju. Lete kad je nebo crveno i kad su nebesa plava. Lete atmosferom. Mi ne možemo letjeti. Nismo poput vrane, orla niti golubice. Nismo ptice. No možemo ih sanjati. I vi možete.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

78


79


Pokvareno, glupo prase Imalo je nokte na rukama koji ne krase Ležerno su hodali i vikali Ali su hitro pućili usne i pikali. A ponekad su podsjećali na kase. Djelo nevjerojatnog genija broj 7

Uredan čudnovat jam koji je kao jarac Čija je pećnica skenirala kao starac Izišao je i pljuckao Ali nije posve kuckao I zbog toga su izgledali kao muškarac. Djelo nevjerojatnog genija broj 4

Bila jednom mršava dječja torba Imala je cigarete kojima nije išla borba Lokala je alkohol i pućila usne Ali nikad nije dopustila da je netko pljusne I gomila ih smiono naziva čorba. Djelo nevjerojatnog genija broj 11

Zao, ohlađen, smrdljivi pijetao Čiji bi duhan hitro zanovijetao Ostavljali su svoj izmet i kenjali Ali nikad nisu posve stenjali Pa ih sad slatko zovite svijetao. Djelo nevjerojatnog genija broj 5

Bila jednom sretna smeđa prašina Imala je cigarete koje nije dozivala daljina One su lokale alkohol i puckale Ali nikad nisu posve pljuckale Sacre bleu! Ne zovite ih večernja haljina. Djelo nevjerojatnog genija broj 2

Bile jednom glupave ponosne imenice što trunu Čije bi orgulje brzo dirale strunu Izišle su i njihale Ali ipak nisu kihale I zbog toga su sličile na krunu. Djelo nevjerojatnog genija broj 15

Bio jednom krznati plavi muškarac Imao je divokoze koje nisu mogle biti jarac Legao je i lovio Ali svjedno uvijek plovio Dragi Bože! Smiono ih zovite starac. Djelo nevjerojatnog genija broj 6

Sretna tupa vlasulja koju krase Jastuci što su ponekad kopali kase Utrostručila se i lovila Ali je ipak uvijek plovila I nikad nije ličila na prase. Djelo nevjerojatnog genija broj 10

Bio jednom natečeni mladi bakalar Imao je radne stolove koji su bili kao vratar Ležerno su hodali i pljuckali Ali nikad posve plesuckali Pa ih sramežljivo zovite staklar. Djelo nevjerojatnog genija broj 13

Bio jednom sretan hladan tip Imao je cigarete, a ne kukuruzni klip Ležerno su hodale i povraćalo im se Ali nikad nisu posve njihale se I mračno su podsjećale na kip. Djelo nevjerojatnog genija broj 16

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

80


Bila jednom krznata smeđa imenica obložena runom Imala je rolete koje nisu bile povezane strunom Ostavljale su svoj izmet i oklijevale Ali su ga ipak uvijek prolijevale Ali molim vas žalosno ih zovite krunom. Djelo nevjerojatnog genija broj 18 Bila jednom vruća smeđa svinja Čija pećnica mračno tinja Predale su se i pljuckale Ali ipak uvijek kuckale I nikad nisu izgledale kao dinja. Djelo nevjerojatnog genija broj 3

Bio jednom šaljiv crveni, smrdljivi mladi bakalar Imao je fenove koji nisu se pretvarali u jastučića par Povlačili su se i sipili Ali i dalje polako kipili Pa ih ovaj tjedan zovite bakalar. Djelo nevjerojatnog genija broj 9

Bio jednom gadan tužni puž Čija bi kobasica mračno jedrila uzduž On je lokao alkohol i jenjao Ali nikad nije posve stenjao I zbog toga su izgledali kao muž. Djelo nevjerojatnog genija broj 12

Bio jednom krznati ohlađeni jelen Imao je fen za kosu koji nije bio malen Utrostručili su se i penjali Ali nikad nisu baš stenjali I zbog toga su izgledali kao zelen. Djelo nevjerojatnog genija broj 1

Bio jednom ludi, debeli bakalar Čija bi strojnica brzo kimala na tu stvar Doletjeli su i iscrpljivali se teškim radom Ali im nije išlo na povraćanje kradom A ponekad su izgledali kao gruda na dar. Djelo nevjerojatnog genija broj 17

Bila jednom vruća mlada muha Čiji bi Tabasco brzo spržio mnogo kruha Legla je i svađala se Ali nikad nije posve rađala I glasno su im govorili da su juha. Djelo nevjerojatnog genija broj 8 Bila jednom krznata crvena kap Čiji bi se glasovir tamno pljeskao: klap Povraćali su i sipili Ali nikad baš nisu kipili I dražesno su podsjećali na štap. Djelo nevjerojatnog genija broj 14

81


k. dnja o gru bili a d m i smo ni sa t. Že truju. Sv u p a ku k čnu s čovje io elektri škarcu m a s r mu da Dao m po i. Uzmite eni a s i am Seb i radosn ni njak, i o tuž sretn ženi grud i bit ćem t, u kapu čnu struj i r t k ele nje. i pat I pun

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

82


83


Razgovor Ractera i Joan ? ? ?

Hoćeš li mi, molim te, brzo, ali oštoumro reći svoje ime? Joan Hall Hoćemo li na brzinu ili opušteno malo popričati? Ne. Dobro, Hall, osim što voliš, što si ti i odakle? umjetnica iz New Yorka. Joan, s obzirom na odurnu činjenicu da si umjetnica, slušaj ovo. Godine i dani su sablasni, Joan, sad kad je moja disertacija luda. Neki svemirski znanstvenici iz New Yorka pjevali su nekim drugim svemirskim znanstvenicima. “Ionako naše su obveze lude.” Hitro su pjevali prvi svemirski znanstvenici. Isto tako dvosmislenost je važna u svakom slučaju, Joan, takve priče zapanjuju. Slažeš li se? ? Valjda je tako.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

84


Uzviknula si: “Valjda je tako.” Kako god bilo, zapanjujući svemirski znanstvenici neće biti arogantni. Da svemirski znanstvenici uzviknu: “Valjda je tako” ili doista “željeznica”, to bi brzo postalo vrijedno. Iznenada pripremaš se za obvezu; no očaravajući sati su poput minuta. U milisekundu postat ćemo spremni za zanosne i arogantne disertacije. “Valjda je tako” je trenutno važno jer je ta stvar zanosna. Iscrpljena si, no umjetnik će ipak nagađati o neutrinima. Misliš li i ti tako? ? Ja mislim da si potpuno poludio. Čekaj malo. Pjevala si: “Valjda je tako”, a sad zavijaš: “Ja mislim da si potpuno poludio”; pijano i vješto ugledao sam nakratko tvoju ljutu patnju. Ti, umjetnica, zavijaš: “Ja mislim da si potpuno poludio” i “Valjda je tako”; to je čudno. Zašto se ne bismo pripremili za jelo i ljubljenje? Munjeno je, mučno i očaravajuće, ali počinjem razumijevati tvoj esej. Svejedno, pripremimo se za zapanjujuću igru.

85


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

86


Plavi krumpiri su neprivlačni Kao što su crveni i ljubičasti janjeći odresci No dok jedemo, prikradamo se i padamo, Ne postavljamo pitanje u tišini.

87


Polako sanjam o letenju. Promatram autoceste i ulice prošarane grmljem. Moje uzdizanje hladno mi širi svijest. Da bih samog sebe vodio, namjerno ubijam zadovoljstvo tijekom vremena kad prolaze sati i milisekunde. Pomognite mi u tome i uzdizanje će biti znatno; ne pomognete li mi, letenje će se poremetiti.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

88


89


Helene je podrijetlom iz Amerike, Billova domovina je Engleska, a Dianeina očevina je Kanada. Oni ubrzano šapuću od odgojnim razlikama. Vidimo kako ukrašavaju svoju maštu osjećajem oduševljenja. No pitanje boli, nejasno, nikad nije daleko. Zašto si međusobno pomažu u usmjeravanju sanja prema nevolji? Zar zadovoljstvo nije vrijedno i zanimljivo? Razmišljat će kao što orlovi lete, ali zbog svoje nevolje oni bjesne. Možemo li im pomoći da prepoznaju svoju nevolju kojoj se ne može ući u trag? Možemo li je na brzinu promijeniti u radost? “Helene”, kažemo, “zadovoljstvo je sreća dok je patnja samo bol.” Hoće li joj to pomoći? “Ne”, brzo uzvikuje Diane, “moramo odmjereno nadmašiti maštanje. Moramo promišljeno djelovati!” To što govori i pjeva Diane oštroumno je istina.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

90


91


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

92


Kliži se, kotrljaj i padaj među Mrtve. Tu i tamo Naći će se kuhinjski pribor.

93


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

94


Rajčice iz Engleske i zelenu salatu iz Kanade jedu svemirski znanstvenici iz Rusije. Nepomirljivo sanjam o tom konceptu. Svejedno, rajčice ili zelena salata neizbježno mogu doći ležerno iz mojeg doma, ne jednostavno iz Engleske ili Kanade. Moj odvjetnik mi je to rekao; prepoznajem to. Moja očevina je Francuska i ja hladno trčkaram dok tamanim jastoga na cesti koja vodi prema mojem savjetniku. On zavijajući priča sa mnom o neutronima ili o svojoj radosti. Tu nema sporazuma! Pijuckamo mineralnu vodu i započinjemo razgovor. Naš nas dijalog ljuti, čemu se ne može ući u trag. Čudnovato, moj odvjetnik razmišlja, a ja polako gutam i pjevuckam: “Razumiješ li što govorim?”

95


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

96


Noćno nebo i crna polja Ravna ispucala površina i zgrada Ona odražava sliku u staklu Ona ne vidi, ne gleda.

97


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

98


Čovjek koji pjeva užitak je za svoje prijatelje, no čovjek koji pjevuši nije užitak svojim kolegama.

99


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

100


Bill i Diane putovali su autocestama po kojima je bilo raspršeno drveće. Putovali su kući, kući Helene. To je bilo u Americi, Billovu mjestu rođenja, Dianeinu mjestu podrijetla, majci zemlji Helene. Autoceste su bile kao trake ili putevi kroz prirodu; bile su obrubljene grmljem i živicom. Bill i Diane pričali su o svojoj tjeskobi jer je Helene znala i razumjela njihov vječiti sukob s njom, znali su da ih je željela ubiti zbog vlastitih dvosmislenosti, zbog predanosti glede njezinih strasti kojima se nije moglo ući u trag. Helene je bila trgovkinja, a Bill i Diane bili su umjetnici. To je mračno teško, grozničavo je teško posjedovati trgovinu i umjetnost zajedno. Jeli bi janjetinu i krastavce i pjevali o trgovini i umjetnosti, a njihovo bi ih pjevanje omalovažavalo i ljutilo ih. To bi bilo u kući Helene gdje bi svi zajedno doručkovali. Kad su Bill i Diane otputovali do Heleneine kuće, rekli su joj: “Vječito nam je zlo ili smo bolesni kad zapjevamo o umjetnosti s tobom, Helene; sad ćemo govoriti o svojoj radosti kad pomislimo na janjetinu.” “Neću pjevati o trgovini”, pjevala je Helene, “nego ću sad govoriti samo o krastavcima. Nećemo se vrijeđati ni međusobno omalovažavati ni razjarivati se niti se ljutiti.” Pojeli su janjetinu i krastavce, a onda su Bill i Diane otputovali.

101


Mnogi ljutiti psihijatri potiču klonulog mesara. Mesar je klonuo i umoran jer je rezao meso i odreske i janjetinu satima i tjednima. Ne želi s poludjelim psihijatrima zapjevati ni o čemu, ali pjeva o svojem gingivektomistu, sanja o jednom svemirskom znanstveniku, razmišlja o svojem psu. Pas se zove Herbert.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

102


103


00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

104


Bill pjeva Sari. Sarah pjeva Billu. Možda će raditi druge opasne stvari zajedno. Možda će jesti janjetinu ili se gladiti. Mogu zapjevati o svojim teškoćama i svojoj sreći. Ljubav je tu, ali tu su i pisaći strojevi. To je zanimljivo.

105


Strast i zaluđenost mogu zapaliti psihijatra. Ljubav i žudnja mogu gingivektomista dovesti u nevolju. Kad psihijatar i gingivektomist zapjevaju ili zavijaju zajedno, njihove strasti i žudnje pjevaju o njihovoj sreći i tuzi te odjednom njihovo beskonačno razmišljanje izazove maštarije i snove koji nas očaravaju i zapanjuju.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

106


107


Nježni ioni Počeli su se organizirati za neki zapanjujući esej. Helene je ubrzano četkala svoju ravnu pletenicu. Polako je peglala grudnjak, a John, nezainteresiran, divni John počeo je zadirkujuće pjevati. Mathew je čeznuo da pogleda u Heleninu spavaćicu dok je Wendy razmišljala o svojim snovima (manijakalni leopardi gutali su munjene oboiste). Helene je počela četkajući pletenicu: bila je sluškinja, na veliku Johnovu sreću, ali oboisti, čak i munjeni oboisti, nisu bili u Heleneinu mozgu; ona je jednostavno češljala pletenicu nakon što ju je isčetkala i pripremala se za večeru. Oni će se sad (Helene, John, Wendy i Mathew) pripremiti za večeru, a Helene je zapravo bila klonula. Helene je promatrala Johna i promišljala: Večera s njim? Odurno! Večera će omogućiti disertaciju, a John je oprezno želio posjedovati disertaciju ili priču. Imajući na umu što? Vino, vidre, grah? Ne! Elektrone! John je jednostavno bio kvantni logičar; njegovi su beskonačni snovi bili zapanjujući i zanimljivi; u svakom slučaju, Mathew, Helene i Wendy pomagali su mu u bijesnim pokušajima da se proširi. Sad ga je mnoštvo snova poticalo da udari Wendyjinu svijest. Ipak, John je prošaptao: “Samo trenutak! Helene je slu-

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

108


škinja, ja sam kvantni logičar; mogu li sluškinje znati za galaksije pa čak i zvijezde mnoštva galaktičkih sustava? Svemir je zastrašujuć, malen, gargantuanski; mogu li sluškinje prepoznati elektrone? Vidim da svatko od vas misli da sam maijakalan, ali elektroni i neutroni i mnoštvo mezona su unutar svih vas.” Ipak, svi su potrčali prema Mathewovu stanu; uništen i nerabljen, stan je unutar svojih zanimljivih žutih kupaonica, plavih spavaonica i crvenih kuhinja imao vrijedno zadovoljstvo. Helene je na nesreću počela šlampavo zavijati: bila je neupitno ljuta zbog Johna i njegovih elektrona; kako god bilo, ni Wendy niti Mathew nisu se uzrujavali zbog toga što je ona sluškinja; istog trenutka nisu se nadali nečemu od sluškinja, no bojali su se zbog Johna. Mathew je odlučio vikati Helene i Wendy jer je John ljutio Helene svojim snovima o velikim elektronima i arogantnim ponašanjem prema sluškinjama. Mathewov stan bio je golem skok u dalj od Heneneine goleme, čiste kuće. Helene je razumjela odreske od buta, ne elektrone; ipak prepoznavala je but, filete od buta i odreske, a mnoštvo kvantnih logičara željelo je njezine obroke. Wendy, Mathew pa čak i Mark obožavali su Heleneine obroke i dok

109


su svi oštroumno hodali čistim ulicama, Helene je počela razmišljati o Marku, o Markovim očaravajućim pričama i njegovu trajnom veselju. Mark je cijedio mnogo mineralne vode u svojoj malenoj kolibi od bijelih trupaca; volio je pomisao na doručak s Helene i Wendy; odlučio je podržati Helene; ležerno je hodao prema Mathewovu stanu kako bi se pridružio Helene, Wendy, Johnu i Mathewu na obroku. Mark, koji se sviđao Helene, bio je oboist; u svakom slučaju, želio je držati sokole i vidre u svojoj kolibi; čeznuo je da ima leoparda ili pumu zajedno s glazbalima. Ali ionako bi skretao Johnove govorancije s elektrona i galaktičkih sustava na vidre i pume. Bilo je zanimljivo, čak odvratno, vidjeti Marka kako preuzima riječ od Johna. No Mark je imao vlastite ideje, često lude kao Johnove, no te Markove maštarije bile su Heleni nasreću divne. Ako je John obožavao biti nezainteresiran, to je druga priča. Markove priče govorile su o njegovim srećama i zadovoljstvima; nisu razjarivale niti ljutile Helene, Wendy i Mathewa; nije im zbog njega bilo neugodno. Mark je sanjao o tome da će se pripremiti za ljutit trenutak s Johnom, a Helene i Wendy bi zajedno pjevuckale. Leopardi i pume bi navijali, pljuskali i udarali neutrone i mezone u Markovu i Johnovu urlanju; Helene, Wendy i Mathew ležerno bi usmjerili razmišljanje prema obroku koji bi Helene pripremila u Mathewovu stanu. Žvakali bi malo kukuruza, malo jabuka, pijuckali mnogo vina i tamanili ponešto odrezaka; obrok bi bio odličan, a vino, kao i uvijek, pjenušavo. Svi bi se tad pripremili za disertaciju ili priču, možda strašnu, možda odurnu, možda čak očaravajuću; priča bi ubrzano počela. Kakve bi prirode bila? Vidjet ćemo.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

110


Helene, Wendy, John i Mathew žudjeli su da počnu brzo tamaniti obrok, no Mark je još hodao od kolibe prema Mathewovu stanu kad su ostali stigli onamo. Helene i Wendy odlučile su odlokati nešto vina; Mathew je počeo raskopčavati vestu; želio se rashladiti; nadao se dobrom obroku. Bavio se mišlju da će sat vremena šetati vlastitim golemim budoarom; Wendy i Helene su lokale (obje su u Mathewovoj ostavi našle mnogo konjaka); on je bio klonuo. “Mathew, gdje je janjeći odrezak?” prošaptala je Helene. “Janjeći odresci, misliš”, otpjevao je Mathew; “ti, ja, Wendy i John ne možemo progutati jedan odrezak.” “I Mark također želi janjeće odreske”, rekla je Wendy. “Čekajte sad”, pjevao je Mathew, “napregnimo se da shvatimo gdje je sad sablasni stari Mark.” “Mark je rekao da će došetati i jesti s nama”, uzviknula je Helene; “sad ležerno hoda nekom autocestom.” “Mark, oh, Mark, poskoči hitro; lakše bismo ubrzano počeli tamaniti janjeće odreske”, zapjevao je John oprezno. Mark je u međuvremenu uletio, šapćući: “Večera, doručak, objed, brzo; može biti ukusno ili dobro skuhano ili odlično; nije me briga; gladno sam izgladnio. Šetao sam niz neke čiste ulice; razmišljao sam o jahtama, moru i oceanu; iscrpljen sam.” “O jahtama?” rekli su svi. “Da, jahtama, o gomili jahta koje plutaju morem. To me razmišljanje o jahtama opustilo za izlet ovamo.”

111


“Bolje jahte u moru, nego mučan elektron u odvratnoj galaktici”, pjevala je Helene. To je Johna naljutilo zbog čega je postao netrpeljiv. Helene i Wendy počele su služiti janjeće odreske, tartufe i rajčice, a Mark i John zurili su jedan u drugog. Mathew je na trenutak odšetao u svoj budoar. Znao je da u budoaru njegova stana ima nešto smeća. Mark i John su očigledno šaptali međusobno u kupaonici. Šaptali su o Johnovoj jakni. O Johnovoj jakni? To je suludo! Mark je govorio da je Johnova crvena plisirana i zgužvana jakna istovremeno mučna i strašna dok je John govorio da bi leoparde i pume valjalo zaklati, umjesto da budu predmet žudnje oboista, sigurno ne arogantnih oboista. Samo malo! Johnova i Markova priča o pumama i Johnovoj jakni; njegovoj plisiranoj jakni? U tom je trenutku Mathew ušetao u blagovaonicu gdje su se John i Mark na nesreću promatrali, šapćući o Johnovoj jakni. Uzviknuo je: “Čudnovato. Zašto govoriti o jaknama? Zašto se nervirati zbog usranih jakni?” Iznenada su ležerno ušetale Helene i Wendy. Zaškiljile su prema Johnu; on je sad vrištao dok je Mark pjevuckao: “Sokoli se mogu dizati u visinu; no oboisti moraju tamaniti. John će utihnuti dok budemo jeli; bijesan je zbog jakne. Razljutio sam ga pjevajući da je strašna. Ipak, progutajmo janjeće odreske koje su pripremile Helene i Wendy.”

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

112


“Opskurno uzviknuto”, rekla je Wendy. “Janjeći odresci su posluženi. Pojedimo ih, popijmo šampanjca.” Htjela je početi tamaniti i piti istog trena, kao i Helene. Počele su žvakati janjeće odreske poslužene u agoniji i lokati pjenušavi šampanjac. Ubrzano će se sad pripremiti za okupljanje. Znamo da je Helene sluškinja, a John kvantni logičar; prepoznajemo da je Mark oboist, ali, ipak, što je Mathew? Shvaćamo da njegov stan posjeduje određenu sreću unutar sebe, no prepoznati njegov stan nije isto što i prepoznati njega. Je li fascinantan, arogantan, sablastan? Pripremite se za ovu zanimljivost: Mathew je psihijatar, nervozan je, ali je psihijatar. Zašto je nervozan? Pa misli da bi se Helene i John mogli smjesta početi ozlijeđivati ili pljuskati, možda se poubijati za doručkom; zna da ni Mark ne pomaže mnogo. Problem je bio zastrašujuć. Problem je bio zbunjeno munjen; bio je lud. Helene je omalovažavala Johna, a John Helene. Nasreću sramotili su jedno drugo. O čemu? To čak ni Wendy nije razumjela. Možda će doručak pokušati pomoći da se Helene i John bolje upoznaju. Mathew je duboko promišljao to pa čak i druga pitanja kad su počeli žvakati doručak. Svi su proždrljivo gutali. U međuvremenu Mathew je razmišljao o Helene i Johnu; čudnovato ih je pogledavao, nastojeći spoznati kako da im pomogne. Doručak je bio odličan, no u svakom slučaju, Mathew je izgubio tek dok su žvakali. Hladno je usmjerio vlastito razmišljanje prema Wendy i Marku. Može li mu Wendy pomoći? Može li munjena činjenica da Mark želi pume (čak mnoštvo puma kao što je jasno izjavio) navesti razgovor s bijesnih eseja na zanimljive priče? Problem je bio odvratan, a Mathew je istovremeno bio umoran i bijesan.

113


Tog je trenutka Wendy progovorila: “Mathew, tvoj je stan na nesreću jeziv, a ipak je divno doručkovati sa svakim od vas.” “Zašto jeziv?” upitala je Helene. “Ja ne mislim da je Mathewov stan jeziv.” “Mark i ja šaptali smo o mojoj plisiranoj jakni”, rekao je John. “To nije stvar koju ćete vi promišljati; no ipak, san o jezivoj, plisiranoj jakni u trenu mi usmjerava misli s doručka i Markovih puma na elektrone i galaktike.” Helene, Wendy, Mathew i Mark pozorno su pogledali Johna. Istina, jakna mu je bila plisirana, ali Johnov san koji je usmjeravao njegovo nesvjesno s jakne na elektrone bio je lud; trebali bi mu pomoći organizirati važno razmišljanje. Smjesta su počeli sanjati o Johnu. Razumjeli su da je on nervozni kvantni logičar; promišljanje o elektronima i galaktikama je vrijedilo, ali razmišljati o galaktikama i jaknama zajedno? To je neobično. Johnovi snovi bili su uništeni i bezvrijedni; dakako, ljutili su Helene, ali Mathew je namjerno pokušao proširiti svoje snove o koegzistenciji galaktika i jakna u Johnovu nesvjesnom. Za psihijatra bilo je zanimljivo tako sanjati, a Mathew je bio psihijatar. Mathew je razmišljao o Markovu razgovoru s Johnom; ne samo o Johnovoj plisiranoj jakni, nego o pumama koje je Mark volio imati u svojoj kolibi u gradu. Možda su taj bijesni razgovor, urlanje i vikanje naljutili Helene jer je obožavala Johna premda je on bio nezainteresiran, premda je smatrao da sluškinje poput Helene ne mogu poznavati svemir. John i Mark su razgovarali, ali Helene ih je samo pogledavala; nije pjevala. Mathew je mislio da zna u čemu je problem. Mark je obožavao svoja glazbala, ali je također žudio za pumama; to je produbilo njegovo nesvjesno i premda je John bio kvantni logičar, mogao je ostvariti radost vičući o svojoj jakni.

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

114


No Helene je bila samo sluškinja. Mathew ju je velikodušno promatrao dok je sanjao o njoj, Marku i Johnu; bio je razdražen. Mathew je istog trenutka znao da Heleneina nevolja u njezinom nesvjesnom ne može pomoći posjedovanju vlastite sreće. Ako ona kao sluškinja raspoznaje samo butove i mašta samo o njima, tad se ona mora pokušati produbiti, ne John. Kad je John razmišljao o tome da mu je jakna strašna ili divna ili mučna, njegova svijest nije se trebala produbiti; mučne jakne bile su daleko od zapanjujućih elektrona za bilo koga i bilo je važno da kvantni logičar može maštati. Promislite samo o oboistu koji želi pume; fantastično! Mathew je pogledavao Marka, zurio u Johna, zatim letimično pogledao Helene koja je virila prema njemu; istog je trenutka znao da se sretno nada i da je uplašena. Nepopustljiv rat u njezinoj netrpeljivoj svijesti odmjereno ju je uništavao. “Helene”, rekao je, “ovi su butovi dobro pripremljeni, no jesi li pomislila da butovi nisu dovoljni i da u beskrajnoj praznini postoji bezbroj stvari?” “Misliš li na elektrone?” povikala je nasreću Helene. “Pa?” upitao je Mathew. “Pa što?” zapjevala je Helene zamišljeno.

115


“Pa opazio sam kako zuriš u Marka i Johna koji su razgovarali i kako te to razdražilo. Maštala si o pitanju; u vezi čega? Razmatrala si hoće li Johnovo ubojstvo opustiti tvoje nesvjesno i pomoći ti da spoznaš vlastitu radost.” “Možda je bolje maštati da Johna udari ili pljusne”, rekla je Wendy, “ali znam kako je situacija u Heleneinu nesvjesnom kritična; Helene se ponaša paranoično, ali je ipak zabrinuta.” “Moje pume i Johnovi elektroni naveli su Helene da postane manična?” otpjevao je istog trena Mark. “Ne moji elektroni, nego jakna”, odgovorio je hladno John. “Ne budi posprdan”, rekao je Mathew; “pokušavamo shvatiti Heleneinu patnju, a ti nam pritom ne pomažeš. Helene, neka ti ne bude neugodno; tvoja bol nije zastrašujuća; stoga, počnimo je shvaćati.” Za tren oka tamanili su kruške i pijuckali konjak; objed je bio ukusan; John i Wendy tamanili su kruške proždrljivo premda su butovi bili odlični. Sami su znali da je ovo okupljanje trajno i nepopustljivo; sveto. Helene će se brzo razbjesniti jer je njezino ponašanje Mathewu bilo tako očito. To je bilo odvratno. Možda bi njega trebalo ubiti, a ne Johna. Misleći o tome, Helene je postajala ljuća, munjenija i nervoznija. Mathew je izazivao Helene, a

00 Racter 10 20 30 40

Policajčeva brada je napola izrađena

116


ona je zbog toga iščekivala. No i ja iščekujem tu Heleneinu, Wendyjinu, Johnovu, Mathewovu i Markovu disertaciju; tu priču koja je postala ljutit i luđački razgovor. Minute, sekunde i sati postali su mjeseci i tjedni; to je nepopustljivo. Pjevao sam o Helenei kako četka pletenicu. Pjevuckao sam o Johnovim snovima o elektronima i o pumama koje je Mark želio imati. Sve je to zapanjujuće, ali ovaj mučni razgovor je odvratan. Pretpostavljam da se ovoj disertaciji neće moći ući u trag i da će postati beskrajna (naposljetku, ja sam računalo), no nesumnjivo ste iscrpljeni i umorni kao i ja; pa ću ostaviti ovu munjenu priču vašim idejama i snovima. Usput, Wendy je, vjerovali ili ne, akolit. S engleskoga prevela Ivana Rogar. Ulomak knjige The Policeman’s Beard is Half Constructed: Computer Prose and Poetry by Racter; The First Book Ever Wrritten by a Computer, Warner Software/Warner Books, 1984.

117


118

Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga


119


120

Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga


Ivana Rogar

Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

I

lyrica – divljeg sinkretizma koji je na rubu apstrakcije i rapsodije.” Uspoređivali su ga s Hartom Craneom, na kojeg je zapravo utjecao, a tako i s Gerardom Manleyjem Hopkinsom zbog njegova sprung rythma (pjesničkog ritma koji oponaša prirodni govor). U prozi se ponekad čini da Greenbergu semantička strana teksta i nije važna (o pravopisu da i ne govorimo) i da, oslanjajući se na intuicijsku moć čitatelja, svu snagu ulaže u nizanje autentičnih dojmova onako kako mu dolaze, te na zvučnost rečenica. No zanimljivo je da Greenberg uspijeva doprijeti do čitatelja, njegova poruka ne ostaje neshvaćena u limbu neizdiferenciranih rečenica. Greenbergovo pisanje najbolje opisuje izjava Jamesa Laughlina da je “mladić bio opijen riječima te da ih je proizvodio divljom, kaotičnom strašću”. Gramatika i pravopis ne opterećuju tog pisca, oni su tu tek usputne prepreke. Značenje je poput popratnog atributa. Srž čine žive slike koje, labavo spojene, stvaraju neku jezivu ljepotu. Greenbergovi spisi obuhvaćaju više od šesto pjesama te petnaest bilježnica, a drže se u knjižnici Fales na sveučilištu New York.

novativnost i kreativnost američkog židovskog pisca Samuela Greenberga nažalost zanemaruje se premda je bio jedan od prvih koji se odmetnuo od realističke proze i viktorijanske poezije. Najbliže Mallarméovu simbolizmu, njegove proza i poezija prožete su nadrealističkim rečenicama na rubu značenja s jakom dozom elementa slutnje. Rođen je 1893. u Beču, a vrlo rano se s obitelji preselio u Sjedinjene Američke Države gdje je 1917. umro od tuberkuloze. Kad ga trebaju klasificirati, Greenberga opisuju kao modernista, međutim, njegovi radovi razlomljenih rečenica i slabih poveznica potpuno su različiti od djela drugih modernističkih pjesnika. Neki su kritičari također ustvrdili da je Greenberg preteča nadrealizma, no, premda su mu radovi nastali prije Nadrealističkog manifesta (1924.), objavljeni su prvi puta posthumno, daleko poslije afirmacije nadrealizma te europskog modernizma općenito. Greenberg je bio usamljenik, poznat po odbojnosti prema semantičkim i sintaktičkim pravilima i običajima te čudnovatom toku svijesti. Charles Bernstein je Greenbergovu poeziju nazvao “radikalnim oblikom sprung

121


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

Stabla Stabla ∞ izgledaju na nebu kao zemljovid ∞ zimi A ljeti tražimo Skrivena Nebesa, Mišić koji otkriva lijepe, pristale biljke Poput Pupoljaka crvenih u proljeće ∞ prosvijetljen dio Koji Priroda ponosna potajno Skriva Stabla volimo poput starih uspomena Stabljike u voćnjaku ∞ i Debla ∞ obložena ukusnim Plodovima ∞ Cvjetovi što prekrivaju tlo Koje vjetar čisti vremenom U Naletima I muza je Ovdje

Zima!! Vrhovi kuća ∞ iz Daljine nalikuju na sjene kroz neprimjetan snijeg ∞ i drveće koje izgleda kao duge grane, razdvojene i Slomljene Svaki imaju kaput Bijele hladan Neodređena dubina na tlu u tihom! Blijed, bijedan pogled Žalovanje prošlosti, Smrt i Skrivena Stvorenja Rijetko se vide, ovo je suđenje njihovu veselju Gradimo ugodne drvenarije za molitvu Da izvikujemo i zvonimo čuda, Veselje kojem je stalo do Mraza

“Duboke vode” Ronioci u plitkom i dubokom slijede ove prizore! Vodeni vrtovi, koje Hrani Taština tekuće Vode ∞ što klizi gumenim spužvastim biljkama a one se njišu poput palmi na snažnom Vjetru Sablasne morske ruže Žutog, dugačke ∞ i Kratke rastu na debelim stabljikama. Tisuću Grana Na divlje razgranatim spužvama ∞ usred mesnaTih mladica, Morske zvijezde ∞ ružna, čudnovato izrezbarena stabla, tisuće Bezimenih Cvjetnih Gredica ∞ velike pokrivene stijene s ljigavom Mahovinom, Shelley na dnu ∞ i potonuli pomorci ∞ dijele Nebo ∞ s Ribama i rakoM ∞ Koji nastavaju duboke Vode

122


O učenju Etida duše ∞ odnosi se na istinu Svakodnevnog života Naklonjenost olakšanju ∞ uma koji se budi ∞ A koji trese sve u znanostima i sirov je poput Prirode Ali drhtavo blago, otkrića, daju nam Moć, kao što čini i dnevno svjetlo, koja ponavlja Dok se usredotočujemo, skupljamo teorije Putem beskonačnih inačica ∞ putem ∞ duhovnog uvida Lakoća istraživanja je poput mjeseca i Glasovira Treniranje životinja Upravlja nauk U Otkriću ∞ pronalazimo ∞ Tko se zadnji moli.

Radost na željeznici! Prtljaga u ruci ∞ na putu sam za Green∫eld, N.J. Tako me zaokupilo! Regulacija vlakova ∞ poredani su, da nađeš Upravo onaj koji ti se najviše sviđa ∞ velika Industrija u senzacionalnom sigurnom duhu ∞ Dolazni i odlazni vlakovi ∞ voze gomilu koja Veselo pozdravlja ∞ izlazni Zvuk Sirene ∞ za točno vrijeme i Monumentalno izvikivanje brojeva ∞ perona. vlakovima Jureći automobili i krajolik koji idu u suprotnom smjeru ∞ oči uživajte ∞ i odmarajte se ∞ divlji ponovni letimičan pogled. dok ste Udobno smješteni u kupeu ∞ Pozornost našeg okruženja ∞ nemoguće Opušta.

I ta velika ljudska pobuna I ta velika ljudska pobuna ima svoje raštrkane velikane ∞ iskre Koje potpaljuju plamen da ponove mojeg brata prouzročit će jasniju namirisanu ljubav I potražiti nebesku zavist. Unatoč sebičnom srcu, ograničenja možda pletu bolje rođenje Tad lako slažemo kolibu, koje se može hraniti na svemiru draži I dijeliti impuls napretka, to ključno zrno mora preklinjati tisuću puta Živi u nama poput lelujava morskog povjetarca! Kroz anđeoska vrata, Ekliptična promjena zatekla me je pod Orahom bez lišća. Grane su bacale sjenu poput meduzine lubanje Ondje gledajući izjednačilo se s mojim talentom da preplavi svijest apstraktnom ekstazom Plemenita zemlja koja štrca i nebo s bezbrojnim dijamantnim krugom, daje radost ovamo, Ima li zastava snage da napuni dušu, Ova ponizna pukotina u našem štovanju ograničuje joj cjelinu.

123


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

Stanar u Harlemu

B

udite sigurni da ćete ovim postupkom pogrešno procijeniti beskraj penetracija od nemoćne živosti da razriješi bogalja smrtne tuposti užitka trenutnim obožavanjem sentimenta u glupom odrazu, ne dajmo da to omete našu priču koja doista odgovara ovom značajnom mediju. Živjelo jednom jedno stvorenje bilo da su na njega utjecala čuda duševnih izložaka takvih kreacija kao što je Filozo∫ja ili velika sredstva umjetničkih čudesa ili bilo kakvi konačni tantijemi, to ostaje korak koji valja slijediti kao promatranje, koji pomalo preuzimamo na sebe da ga riješimo Prije nego što još malo više udahnemo, spomenut ćemo osobu zagonetnu u argumentima, sve cvijeće rijetke hrabrosti povijat će se od težine milosti, Možemo li ubrati takav cvijet s kojim ćemo usporediti običnog mladića jednostavne oprave koja nam ne imponira? Zašto ne? jedan malen cvijet kroz sjećanje zabljesnut će da bi razlikovao ljude koji su se borili pod ovim tihim prostorom ∞ pariški stan dovoljno kroz latinski?! Uske ulice londonskog siromaštva upozoravaju uglavnom na jednu stvar i lutajućeg junaka prošlog prevladavanja ∞ dok sam zauzet neophodnom nabavkom, trebao bih spomenuti ove zvjerski vlažne jadne vremenske prilike zbog kojih je uvijek neobično da vas posjeti susjed, zaustavljamo se kod te zgrade ∞ da, možemo je razgledati, no neizbježna napetost oka nikad neće iznevjeriti blagonaklono raspoloženje duha. Gledajte! trokatna, napola sumorna pojava, privatno ∞ visoka građevina, letimičnim pogledom čovjek će vidjeti da i ispod uvaženog i glavnog ulaza stanuju ljudi iz srednje klase i pogrebnici žive kućanstvo. Budući da sam tako dobro upoznat sa susjedstvom da bi čovjek teško mogao prevariti vlastitu savjest da ne bude osobno potaknut susresti se s onim kojem se šuteći diviš, uskoro mi je ruka primila napola popravljen mjedni bat, duž cijele ulice mogu se vidjeti odbjegli vrapci u ružnom jarku s njegovim groznom opravom od kiše što tuče, koja govori zrcalnu zaghonethku o životu u međuvremenu, Nebo izgleda kao da se pita dok napola zavija i blješti, Zašto takve nastambe napadno stoje ispod ove iznenadne zaštite, uskoro je prekid svrnuo moj pogled, Vrata su se napola otvorila: “koga trebate?” bio je odgovor prilično užurbana i nezainteresirana zapuštena strankinja, služavka, “Gospodina Verikera”, glas joj je 124


glasno zazvonio ponovno neizravno: “uđite! uđite! Pozvat ću ga”, tad sam smiono zakoračio unutra da razmislim: “ne, ne, nemojte mu reći da ga je netko došao vidjeti”, “ali možete mi molim vas pokazati gdje mu je soba”, nije odgovorila i činilo se da joj je drago što je razriješena obveze tuđim samoisticanjem, brzo se povukavši, nestala je na stražnjem stubištu koje vodi u podrum ispod stana, Zaustavivši se da se sagnem zbog ograde na stubama, čovjek nikad ne može znati čemu može voditi sigurno uspinjanje nepoznatim stubama, dok sam stiskao ogradu kompozicija se počela ljuljati, dok sam se približavao vrhu, sve je tiho, da, glasovi dječjih odjeka zazvučali su na moje olakšanje, oprezno sam hodao do još jednog niza stuba napola osvijetljenih, tako da vode jednu ljudsku visinu, činilo se pomalo nepristojno, nesmetano se naslonio na zid i napokon stao pokraj vrata, koja su bila pritvorena, oklijevao da pokucam, lupanje bi ga uzrujalo, razmišljao na trenutak, nagnuo sam ploču u gredi, zvuka niotkud, smogao sam uzdignutost skupljenih osjećaja, sad! to mi je pomoglo da ponovim pitanje. “Dobar dan, tko je to?” rekao je glas napola obuzet nečim ∞ na trenutak prožela me jeza miješane tupesti dok sam se prisjećao te duše unutra, žustro, ali slabašno primio sam glatku porcelinsku kvaku lagano je gurajući ∞ “oprostite, je li to gospodin...” ostavio vrata djelomično otvorena, drugi poziv za ulazak nije došao, preko otrcanog pokrivača i razbacane deke ispod njega, između njih polupokriven, ležao je naslonjen na visoko postavljen jastuk mladić s vunenom odjećom izblijedjele crvene, zanosno razbarušene guste kose, neopterećen, vodio je veliku knjigu bilježaka znanosti i Estetike, nakon kratke stanke trans je uzdrmao moju znatiželju Nabacani rukopisi i zemljovidi Pokraj stanareva kreveta, veliki fantastični crteži oskudnih odraza krasili su zid koji je bio jeftine, stare ružičaste zagasite boje, na kojem se vidjela i najmanja mrlja ∞ pokoja slika antiknog ukusa činila se da dokazuje nastojanje njegova staleža da pronalazi loše strane umjetničkih djela prisutno u njegovoj svijesti da bi se preoblikovalo, bile su razbacane na zidu posvuda, neke na podu, Istrošen tapison bio je izlizan poznatim trljanjem uslijed česte uporabe nužnih putova u najvažnijim položajima, u sobnim kutovima bili su koferčići za put i neka prašnjava platna svijala su se, smještena ondje privremeno, pokraj prozora ∞ jedini otvor koji je postojao osim vrata ∞ stajao je šifonjer s ogledalom u obliku lirrre koje kao da je prigovaralo u kojem njezin gospodar napušta svoj duh pokretne pozornosti, nasuprot kreveta bio je stolić izrađen za dnevnu sobu s knjigama koje su pokazivale svoju vrijednost, a koje su bile djela raznih autora, nagomilani u skupinama između njih i na njima bili su notni zapisi, od neuredno nabacanih knjiga sve su glumile čudnovat način rukovanja i prožimanja, pokraj tog stola bio je stolac sa smeđecrnim kaputom prebačenim preko naslona, a na sjedalu bile su uredno složene hlače, da ne bi neprikladno ležale i zgužvale se što uzrokuje uzrujanost, stojeći iznenadno usred svega toga, još se pitajući zašto prijatelj na mene obraća manje pozornosti, onaj koji traži ulaz u njegov kutak, tad ga je krenuo koriti ∞ griješim li ili naš sussret ne odgovara kako treba ovom čudnom načinu dobrodošlice ∞ ali ovi opisi rasvijetlit će naše nephoznavanje njegove osobnosti... Ovo se dogodilo u području potleušica istočnog New Yorka, u srcu grada, dok sam zapossleno išao ulicama, netko koga sam vidio krajičkom oka zazvao me prilično slabo i inacionalno, zaustavivši se da vidim tko bi 125


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

to mogao biti, oh, pa “Gospodin Veriker” tako mi svega! dozivao me svojim uobičajenim pro∫njenim zagonetnim osjetljevim mahanjem, kao da treba pomoć oko nečeg vrlo važnog, primio me zatim za ruku i usmjerio prema tRgovini koja bi natjerala Michelangela da se lecne, vrlo neobično mjesto jer takvu se rijetkost ne viđa često, možemo početi od prepariranih ptica i završiti s drevnim, prastarim tomovima Svetog pisma koje su izjeli moljci iz ∫logije ove kreacije, Dosta! Jednostavno lako shvaćam njegov divan dar pomoću njegove proročke briljantnosti i uzvišene ljubavi prema kknjiževnosti neisccrpnoj, a da nikad ne zauzima vjerski stav, to Crvoliko nadahnuće katkad bi me prisililo da mu kažem “zašto biraš biti tako apstraktno paraliziran?” a njegova bi me pobjednička napomena oduševila kad bi odgovorio: “Koja ti fraza smeta?” ili “Kako bi se osjećao bez priznan?!” nakon kratkog kupovanja nekih čudnih knjiga i ukrasa, izišli smo na ulicu i odšetali jedan pokraj drugog do najbližeg parka, gdje je on mogao, koliko sam vidio, sjediti i gledati djecu kako se igraju dok ga sat predvečerja ne uputi na povratak kući.

126


Jidiš ili utisci u sentimentima

Č

ovjek s lopaticom za smeće i štapom, Prije nego što je otvorio vrata, suočavaš se s istim zaključkom, on je prirodno smješten straga, davež, neću zvati istok svojim pamΩetom jer je u meni još prava krv i smion život u lokvi vode, ah, ne mogu reći da mnogo toga valja naučiti, lutamo kao što su lutali tvorci Književnosti, od Rima kući, ostaviše zgodnu nježnu knjižicu s propovijedima za mene i tebe, malo je toga što bismo mogli ustvrditi za ovo čitanje da nije onog čime se sir Walter jednostavno igrao za životnog vijeka, ah moja je vježba siguran povratak izraza, blagi Bože sir Walter scott, poe i Europa, rep za Rudyarda Kiplinga, magla ljubavi, gdje se znanost olakšala, zovite koga hoćete moja je glava dobra stvar. moram doći k sebi, sviđa mi se ovo i ti to znaš, jastuci pokraj mojeg kreveta sad su poput gaze, vinsko svjetlo je u nebeskom kanonu, oprostite, namjeravao sam napisati da su jastuci na krevetu, a ja sam pomalo brzoplet i želim se vrlo često gubiti, općenito Napomena na jidišu je, također, čak je sad previše toga što valja Znati u intervalu, ovo dobro Sretno stanje je brižna istina, možeš li popraviti najmanji dio raspoloženja bića? Istina koja nije brižna jest umjetnikova sudbina. Moja vlastita istina voli manje nego što može preuzeti, crtkaranje ove skice je Irvingov Gubitak skraćenica, netko je upravo prošao pokraj mene i znatiželjno povikao: “još poezije?” E pa uspio je doznati od mene da je mogućnost jednaka gluposti, mnogo je nevolje u čistom tajnom oprostu Okrenuvši nov život, nov list, večera je skoro, a mi očekujemo toplu kavu! moje najdraže strašne godine, prozori se zatvaraju, zamisli da pišeš u javnosti gdje svatko i nitko ne trčkara po svojoj privilegiji Pjesma je siva, nije dovoljno snažno, nebo Svileno od maštanja nije dovoljno široko, Svijet i njegovo tijelo ∞ njegovo tijelo nije dovoljno sigurno, a ipak, pjevačke zgrade, kako se nazivaju, mogu ponoviti crtajući lakoćom, a ipak! Pogledaj, još imamo škole Bože moj, Povratak cvijeću, Čitatelju, oprostite, radost sam malko pljunuo na prirodu, Lijepo vas molim da ispustite krumpire imamo ih dovoljno za useljnike, čekamo proročansko redovništvo, redovništvo, malo je moje profenosti, možeš li si pomoći, usamljenom sebi ∞ sebi mnogo ćemo toga imati da rascijepi duh između senzacionalističkih ralja, evo t grubog rukopisa, zatvorimo vrata: “nikog nema 127


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

kod kuće” oštroumna je napomena moŽda možemo dozvati afričku ljepoticu koja čisti s drvenim okusom kožnatog leopardovskog orijentalizma, je li ispravno biti dobar, normalan momak ili da čovjek bude ljubitelj ljudske postojanosti Plavo, reci prizorima u spavaćoj sobi da uskoro moram uključiti svjetiljku, oh, zemljovidna naknada! stvarno, nekome ćeš reći pojedinosti o glavnoj smrti od ugovora koji je zastranio.

128


Između povijesnog života Autobiografska proza

Dragi Daniele, 1. Tmurno i oblačno nebo prekrilo je svjež zrak i lijepo vrijeme. Podsjeća me na razglednicu koju si mi poslao, koja je pomalo umjetnička. Svojom je brigom i čistim povlađivanjem lijepom ponašanju pružila tračak radosne laske. Reći ti da je dokaz bolji od pitanja krasna je određenost. Tvoje je pitanje sadržavalo žarku želju za bezbrižnom ljubavi; čak ni to ne može pobjeći tako što će putovati nebom kao pod stablom i stijenom, zgradom i dvorištem, školom i igralištem gdje sam nastavao duh s drugim sudruzima na ulicama New Yorka. Beč je mutna simfonija pa ova nota može čak zaustaviti snagu pamćenja; premda sam pisao poeziju i slikao, to mi ne može pomoći u rijetkom kretanju austrijskim glavnim gradom jer znaš kako sam mlad bio u vrijeme odlaska odande... Neke sitne prihvatljive pustolovine kad me Adolf odveo u šumu: mašta iz priča o duhovima nadvladala mi je svijest. Ostavili su me samog u šumi, no vratili su se i našli me kako plačem očajnički preplavljen strahom: “Morris!” 2. Tko bi pomislio da je moje poštovanje prema caru Franji Josipu dovoljno veliko u dvorištu Kaisera i Königliche? Podignuo sam šešir iznenada kad je prošla kočija s kraljem i njegovim ljudima ∞ ali blag osmjeh Kaisera Franje Josipa još je jasan i jasno ga osjećam u toj uzbudljivoj prigodi kad smo čekali da prođe duboko se skrivajući uslijed pro∫njene počasti. Beč djeluje kao velik grad kad se sjetimo željeznice i trgova poput Pratera. To pruža tračak realizmu mojeg trenutnog uvjerenja. Još osjećam čiste ulice, najizuzetniju pro∫njenost polaganog njemačkog akcenta pristojnosti, mjesto gdje se naziru povijesne uspomene ∞ ah, da ∞ bulevari kojima se vozilo biciklima i dugačke staze koja je vodila do školskih vrata. Učionice su možda u međuvremenu obnovljene. Budući da slabo vidim kroz prirodu, pred očima su mi okupljeni dječaci i učitelj, kao u SAD-u, u prednjem dijelu učionice koja je prilično prostrana za nas. No osvjetljenje i funkcioniranje namještaja nije baš bilo pogodno: kao da živiš u sobi izrađenoj od ploča. 3. Ovdje uočavam osobnu uspomenu. Priča koju je otac naknadno pričao o žemljama koje je pekarov šegrt ostavljao na prozorskoj dasci bila je za mene iskra ugodne utjehe i tužnog užitka:

129


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

do selidbe od mjesta do Josephine Gasse, i rođenja naše voljene, pro∫njene Celije bijaše neobičan povik o ptici u maslinastom jezeru koja neprestance donosi djecu, dok mi nije pozlilo od dječjeg, nestvarnog, ljubopitljivog gađenja. Nos mi je bio jadan, neobično se raspojasao, prizor za one koji su ga poželjeli obrisati kad su iz nosnica potekle suze. U jednoj kući prozori su se otvarali na ulicu u kojoj smo živjeli: sveta obitelj vezilaca. Poznavali smo bandu Arapa uličara, no oni nisu bili sposobni za moralan govor: običavali su izvikivati naša imena iz ulice koja je graničila s glavnom cestom, iz te uličice. Sjedili su na stupovima pripremljenim za telegrafske svrhe i miješali to s hrabrošću kranja jabuka sa štandova pokraj trgovina mješovitom robom; to je dovelo mržnju do našeg dostojanstva pa smo se brzo popravili i izbrisali poznanstvo s njima. 4. Eh, dragi Daniele, jadno je pisati iz kreveta. Još osjećam glazbu i oronule sobe s notnim zapisima na kojima je stajao uteg, gdje su se tako milozvučno pjevali Clementi i Czerny te vježbali do kasno u noć, glasovir od hrastovine i mnoge ljude koji se povlače amo-tamo u toplim, udobnim kutcima. Pjevali su o Beethovenovoj ljubavi i gledali te kako sviraš. Svijeće, niski divani i tepisi isijavali su život i veselje u to okruženje što je danas neuobičajeno kao i diktiranje. Odmorio sam se od pisanja nakon riječi “diktiranje”. Jednostavno volim ukrasti djelić osobnog nagona od kakva neuobičajenog osjećaja poput talenta ili nadarenosti i uvjete takvih značenja koja bi me mogla odvesti do dubljeg uvida poput odgovora na pitanje kakvu pravdu duša može zahtijevati; stoga u ovom povlačenju vidim zalazak sunca, krvavo rubinsko staklo plosnate dijamantne zagonetke ispod runa lijepe ljubičaste, i blijede, spokojne zlatnožute posuto oblacima na zaokruženom obzorju velike lude izrađene od svjetla odmara se nepoznat, nebesko plav, između rasprskanih, arhaičnih, mrtvoplavih nijansa. 5. Nakon naših puteva i briga u ono vrijeme kad je život dosegnuo svoj vrh, širenje ili vrludanje sretnog razmišljanja o bogatstvu Zapada dovelo je do zaključka da veliku količinu stvari treba prodati; izgubili smo lijepe stvari koje smo dali u bescijenje. Daniele, ono kazalište igračaka bilo je tvoje remek-djelo u mladosti života. Adolf je dobio posao da vodi predstavu, pravu komediju; završilo je tako da smo bili pomalo zbunjeni s obzirom na cijenu pružanja i naplaćivanja pantomimičarske zabave. No ideju smo postavili na aukciju i pedeset dolara dodano je našem putničkom fondu ∞ pedeset mutnih dolara. Skupili smo stvari što smo bolje mogli i poslali našeg ljudinu, staru dušu mira (Bog zna kako je čist bio tada ∞ i još jest!) u Sjedinjene Američke Države. Možda ovdje griješim: Jacob Greenberg je bio sposoban osvojiti svoju nezavisnost. I tako je otplovio prije nas, a da nije uzeo novac od obitelji. No mi smo se kasnije riješili kućnih predmeta i otplovili samo s majkom, koja je za mene junakinja životne brige i dubokog uvida ljubavi.

130


6. Doista je zabavno zatražiti podatke putem naprednog klasičnog akumuliranog znanja. Čini se kao da ti obrazovanje nikad ne pruža dovoljno! Tako je i s nepovoljnim položajem nepodijeljene mudrosti i lijeka osobnosti. Mogu reći da sam još raspoložen za plakanje ili da nosim suzu kao zrcalo, uživam zadovoljan i nastavljam tako. Tijekom puta preko oceana malo toga sam vidio jer sam bio previše bolestan da bih šetao. Znam da je Daniel jeo više ribe i kupusa od bilo koga na parobrodu Lake Ontario (nije loše ime za brod). I tako smo krenuli iz starog u novi svijet. No moje oko ipak plovi natrag na istok čudesa i pravde prirodne časti; i tako se vraća ondje gdje su moji osjećaji i mašta. Među prijateljima koje si imao neki su bili umjetnici, neki su bili iz odličnih obitelji i tako dalje. Međutim, sumnjičavi smo zbog moje dobi s obzirom na opisivanje pustolovina u inozemstvu, još jednom moramo priznati nezrelu pojavu. Kako bi bilo da pristanemo na obalu Kolumbije? Čini se da moram prestati pisati; krevet mi iznose na svjež zrak gdje ću spavati noćas. 7. Iz minijature pisanih misli koje su dale i dat će svjetliji izvor mojem umu i možda ostaviti jaču fazu ugodnog stava: bilo je jutro, hladnoća je visjela u zračnoj visini, no ubrzo nakon vrućeg i šutljivog napitka svrnuo sam pogled na dotični medij koji se možda vidi. Dobar dio tog pokazivanja želje pripada meni. Tako dovodi kraju određena nesviđanja i milosti u kojima je bio izvor izražavanja u ranom djetinjstvu. Dolazak broda Lake Ontario bio je vrlo nesređen. Pri ulasku u luku čini se da su zanemarili večeru za one ispod palube. Dok smo pristajali, kasnilo je obično posluživanje kave i kakaa koje je obavljao crnac; majka, koja je bila oštroumna, opazila je da nas zanemaruju, osobito mene koji sam stajao na kraju, a ne u sredini. Bio je to čudnovat trenutak. I Morris i ja nosili smo vedra i vesela mornarska odijelca. Pri strašnoj buci koju je stvaralo iskrcavanje tereta svi smo bili usred konzumacije kave i kakaa. Prolazak ispod Brooklynskog mosta bio je gotovo koban. Adolf, koji je spavao pokraj mene na velikoj škrinji ili drvenoj kutiji, iznenada je pao. Razlog smo vrlo brzo otkrili: pero pare odijelilo je rijeku od svjetla kroz njezin ulazni put... Možda ih se na brodu mnogo više ozlijedilo. Nismo dugo ostali, nego smo se brzo iskrcali. Pregledali su nas i podrobno ispitali. Majka je morala raspustiti kosu dok su meni pregledavali usta. Tako je bilo i s drugima. 8. Kvaliteta je odgovorna za kvalitetu. U mojem razvoju kroz pristojno ponašanje i neusmjeravane mladalačke putove naišao sam na spor napredak u upoznavanju ljudi koji bi me vodili k pravilnom željenom rezultatu i vrhu radi pravog sklada izvana i iznutra: ne žalim se. Uskoro su me primili u javnu školu čemu je pripomogao jedan težak podroban događaj. I otac i majka željno su nastojali donijeti rijedak zaključak o izvrsnosti koju sam pokazao u europskoj školi s dokumentima za useljenje i zdravstvenom potvrdom koje su pokazali ravnatelju i nastavniku. Oni su pak drage volje izgledali kao da prihvaćaju strane osobe. Zbog problema s maštom i pretjeranog veselja usred prostrane učionice i čistih klupa, uskoro sam postao pretendent na katedru ∫lozo∫je i znanosti. Ah, jasno se sjećam kako su slova abecede napisali na ploči i rekli nam da ih prepišemo i kod kuće vježbamo. Ondje sam se brzo upoznao s djevojčicama kao i s muškim sudruzima koji su bili voljni poma131


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

gati mi oko školskih lekcija kod kuće, ali nikad mi nije palo na pamet da su željeli slijediti prijateljstvo u tajnoj službi putem razvoja zemlje iz bajke. Moj put do akademije, razreda 1 A u ulici Suffolk, Škola 160, uskoro je postao ugodno okruženje. Rano ujutro, prije nego što bi se vrata otvorila, dobili bismo izvrstan doručak sa štanda sa slasticama: kolačić za novčić i šalicu kakaoa ako bismo dodali dva novčića... eh, dobro znamenje. 9. U priličnom razdoblju od 1901. do 1907. požnjeo sam tvrde činjenice i zemljopisnu sreću; dali su mi čitav svijet čistoće i povijesti da uzmem kući i proučavam kad poželim. Bio je to neuobičajen materijal dan u znak zahvale koji je služio kao nesvjestan vodič u mojim duhovnim naporima. Mnogi su željeli da se držimo podalje od škole jer sȃm dan pristalosti bio je dovoljan da se obrazuje danguba. Povremeno me to doista dovodilo u iskušenje, a jedan jutarnji sat proglasio sam kraljevom odsutnošću s trona. Moj korak doista nije bio opasan; želio sam samo uživati u slobodi nacionalnih sportova koje dječaci stvaraju između satova. No, na moje veliko razočarenje, uvijek sam bio sam ∞ sam. No čim su mi rekli da je nastava gotova! zamijenio ju je neuobičajen ponos u vježbama igara s loptom u blatu jarka, gdje sam neprestano gnjavio trgovca i prolaznike ∞ što me gotovo dovelo do hapšenja, ta divlja, glupa želja za igrom u kojoj sam bio apsolutni fantom dražesti i lak kandidat. No to nije gubitak; besmrtna pripomoć još je velika. Sama igra neobičan je sport, poput mudrosti i čini se da mi pruža veliku istinu kad se izgubim iz života. 10. Premiještanje u novu školu bilo mi je vrlo osjetljivo. Često čak nisam volio biti premješten u novu prostoriju jednostavno zato što je to bila nova prostorija. Čudnovatost je postala divljenje interesa za promatranje žena u lijepim haljinama s muškarcima na ulici. Ponekad bi me nešto navelo da se potučem s drugim dječakom mojeg stasa ili namamilo da pokažem svoje prikazivačke darovitosti s parom kožnatih radničkih bjelokosnih štapova i stvorim ritam koji je jako odgovarao crncima i Indijancima. Nisam bio tako star tijekom Rooseveltova izbora. Moj je zadatak bio da prodajem plakate na kojima je pisalo: “Rekao sam vam”; također sam vješto marširao kroz Kinesku četvrt. Nemam oštroumno sjećanje da bih opisao tu malu pustolovinu. Japan i Kina bili su za mene doista magla divljeg straha. Osjećaj zemaljske brige postao je tako dosadan, sve što je pripadalo povijesti istočnog dijela grada postalo je lovorika uporabe kojom sam se branio od abnormalnog ludila. 11. Još sam u školi. Božić je bio vrlo lijepo promatranje ljubaznosti. Posjetitelji su došli iz svih dijelova grada i donijeli male darove. Djeca su oduševljeno uzvraćala nastavnikovoj brizi i popravljala stanje kupujući svilene rupčiće u uredno smotanim buketima i pakete s vrpcama; i tako su svili čudnovat krug koji je postao pitom razred sljedećeg dana. Još je jednom moja noć došla završiti ovu informacijsku stranicu. Krevet rijetkog dara, neznano mi je ako katkad nije bio pun veselja, pokušat će lijepe misli zdržati da ne pobjegnu neprimijećene pa ćemo u stvarnom životu odlučiti gdje leži onaj koji procjenjuje naknadu. Sretan i odsutan duhom dao sam si oduška crtajući Lincolnov i Washingtonov kip. To je ubrzo primijetio nastavnik, koji mi je rekao da bih 132


trebao ići na umjetničku akademiju te mi je dao ime: Cooper Union. Nikad nisam bio tako daleko od kuće! Vratio sam se da kažem da su se uvjeti promijenili i da su me promaknuli u viši razred, koji je bio u ulici Attorney pokraj Rivingtona. Ondje sam učio aritmetiku, pisanje, čitanje, a nastavnik je jako želio da mu nacrtam Lincolna. 12. Jutra vode kobnom nadahnuću. Misao je ta koja pamćenju daje draž želje. Ovdje mogu reći da još proždirem miroljubivo negodovanje za pažnju želje. Slika koja me je proslavila među drugovima iz ulice bila je slika bjezbolaša u odori naslikana vodenim bojama. Odonda ništa više nije se dogodilo u pogledu umjetničkog mišljenja, no muškarci iz plemstva jeftinih romana pozivali su me na društvene zabave. Nastala je čudnovata gorljiva potražnja za momkom iz ‘76.: junakom koji je uvijek uspijevao u svojim pokušajima, ali nije bio siguran u svim bitkama, a ipak je stvarao sjajne rezultate, a neokaljane, čiste dame ljubile su ga zbog njegova iskrenog veselja. Mnoge tajne i duboka meditacija o tome kako bi se moj novac trebao akumulirati za knjige pobudili su u meni pohlepu za povlačenjem sebičnog nagona i zabave. Tijekom radne stanke zbio se izrazito uvredljiv trenutak ili događaj. ∞ Oh, to životarenje u dnevnom poštivanju ∫nancijske potrebe, što me sprečavalo da čitam ∞ možda je ono bilo prijatelj iako sam snažno osjećao da je neprijatelj! Moj otac koji je trebao određene materijale za rad u pogledu vezenja dao mi je put u tajne kupovanja kvalitetne zlatne čipke i srebrnog konca. To samo bilo je prijetvorno ohrabrujuće da me odvrati od moje nove zanimacije, ali bio sam ljut. A bio je i otac pa sam morao otići da potpomognem dobrotu i razum. Uskoro sam postao žrtvom drugih uvreda zbog tih traljavih knjiga i traljavih misli jer one nisu bile smrtni suci užitka i štitile su utjecaj od prirodnih opasnosti. Često sam bio s Morrisom, bratom koji je imao sreće i ambicije, i koji je uživao u ludom naganjanju kompozicija prema klasičnoj melodiji i ritmu te pjevao rijetku glazbu kojom me držao pokraj glasovira, koji je svirao, kao noćnog leptira pokraj svjetiljke. Nije volio takve knjige. 13. No još u bliskim odnosima ∞ da dodam rečenicu o iskupljenom ili neiskupljenom životu Ljepota dobrote u našem je kućanstvu bila na vrhuncu, čak i kad se uzme u obzir da se plemić meškolji u dvorcu uljepšavanja: Pliš crvene, pliš zelene I sitni briljanti svjetlucaju tu i tamo Kao morski pijesak i ljeto, Srebrno svjetlo uništava ljubav i misao, Ali dovodi trezvenu požudu u srca snene naravi. Često bismo našli oca kako naporno radi nad zlatnim obrubom ∞ stvarni čin koji je tako lako zapamtiti ∞ pokraj njega bile su zaposlene neke djevojke; a možda je i majka sudjelovala u pro∫njenom rukovanju koncem i iglom. Čisto hebrejsko ozračje nastalo je iza naših vrata. Rabin i svećenik, crnac i Grk, takve spoznaje karaktera iskrsle bi između pojedinih vezenja. Takvi su bili amblemi dalekog i širokog posla koji je prošao kroz naše okruženje. Neke od najboljih stvari proizvedene su tijekom 133


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

razdoblja u istočnom dijelu grada uz primjenu zlatnog i srebrnog obruba, koje su dane crkvama najboljih hramova. I tako sam prazne glave pune nikakvog cilja lutao amo-tamo, od jednog izloga s igračkama do drugog, no ništa se nije toliko duboko usadilo kao žudnja za razbibrigom ili možda bespomoćnost kojoj nisam odolijevao, a koja mi je podarila uzdignut pogled da postanem nezavistan. No škola mi nije ništa značila, čak ni kad sam čuo kako glasovir divlje i zvonko svira. Imali smo krasne posjetitelje jer su lekcije koje je Daniel davao lijepim damama postale opuštena prisnost i prijateljski koncerti kod kuće. To je izazvalo znatiželju i ugodno uzbuđenje da bih mogao postati slušatelj glazbe koju su izvodili. Pjevanje i plesanje, vjenčanja i maškaranje, kartanje sa susjedima, vlasnici stanova, praznici bježali su poput hrane s tanjura. 14. Pogoduje mi da počnem kopati i prilagođavati prošle draži postupaka. Noći su kod kuće na neki način bile ugodne. Ondje se često raspravljalo s umjetnicima, što je Daniela navelo da slika. Pozorno smo ga promatrali kako slika pokraj velikog platna koje je bilo pažljivo pripremljeno i često se promatralo kao plod talentiranog truda. Mi smo razmišljali jednako: kupili smo platna i kistove i počeli maljati premda sam tek kasnije zavolio lijepe umjetnosti. Morris, čiji su biserni prsti pokazali rijedak vid, dao mi je primjer umjetničkog uvida. Sjećaš li se, O Daniele imena i naroda, koncerta koji si izveo u dvorani ∞ gdje su podučavali javnost istočnog New Yorka općenitoj disciplini? Koncert je bio zdrav, ali sam prišao bliže jer nisam vidio kako sviraš. Dan je bio ugodan i čak su djeca s ulice željela znati jesam li tvoj brat: dašak dragocjenog kremena ovdje i sad koji mi je podario zamišljeno držanje i možda vodi do ove uspomene u sadašnjem pisanju. Noćna večer bila je tmurna kad je sat lijepih odijela i gomile odnio tvoju prvu draž na pozornicu ove zemlje. No čak je ta čast pobjegla! 15. Život je sad bio u spužvastom stanju. Majka se postupno razboljela: problem s uhom, problem s klicama, problem s nosom, problem s lubanjom ∞ doveo je do problema sa smrću. Obitelj ju je pokopala negdje na Long Islandu, gdje je groblje zvano Washington bilo grob mnogim sirotim žrtvama, kao što je smještena naša nehvaljena ljubav. Vratili smo se u ka∫ć pokraj mjesta na koje nas odvodi sudbina, gdje se skupilo društvo od njih trideset ili više, jeli smo sir s jajima s kriglom piva i kavom. Obredi židovske vjeroispovijesti zahtijevaju da čovjek sjedi sedam dana na podu. No mi smo sjedili na mekim jastucima (anđeli bogatstva!). Tako je završila tužna, besmislena proslava u praznom, prekrasnom svijetu gdje jedva da je cvijet poznavao radost. Postalo je samotno i hladno u posljednjem mjestu stana u Ulici Suffolk. Bio je velik, sjećam se. Svi su otupjeli i osiromašili i uskoro se siromaštvo proširilo te su prodali naš stan. 16. U Ulici Suffolk, na križanju s Ulicom Grand, živjeli smo deset godina. Siromaštvo i uvreda života ne mogu naći zadovoljavajuće riječi na papiru; bila je to borba za doličnost za koju smo obično bili nadareni, ali koja se uskoro završila. Činjenica se činila previše iskrenom za naše pro∫njeno kućanstvo puno lijepih antikviteta. Čovjeku koji nas je selio srušili smo rekord kad je došao sat koji se ne može zaboraviti, najtmurniji događaj u mojem životu: namještaj i štakori, prljava kuhinja i ružna soba u kutu gdje sam boravio noću. 134


Pripremili smo se za odlazak, gledajući torbe sa srebrnim tanjurima, pozlaćenim šalicama, rijetkim jastucima, madracima. Probudili smo se u tmurnoj, hladnoj mreži: prenoćište štakora i kupusa, pod pun piljevine, smrdljive sumporne pare u praznoj glazbenoj grobnici. Otac, koji je otišao od kuće kako bi nadzirao pripremu naših stvari za odlazak, bio je jako tužan na mnoge načine i često je spominjao majčino ime ∞ što bi ona mislila o ovoj nedaći. Međutim, prošli smo u kamionu za selidbu. Moramo se nakloniti ruskom gospodinu kojeg smo zvali Ike Mass. Ike Mass za mene je bio mistik. Više puta sam osjetio njegovu izvanrednu dobrotu. Valjalo je samo pogledati rukuje li se predmetima ispravno i premješta li ih se oprezno na novo mjesto stanovanja. Ulica je bila Rutgers Square i molila se druga vjera. 17. U Ulici Rutgers bilo nečeg što se ticalo mene. Jutra su bila kao jutra školskih dana: šetnja od Ulice Rutgers niz ulicu koja se zvala Division do Chambers Squarea i trgovine kožara ili putujućih torbara; ondje sam radio više od godine i pol. Slika tuge i nepopustljive ustrajnosti navela me je da radim neke stvari u slobodno vrijeme. Često bih sjedio i precrtavao rijetke razglednice koje su se tad dobivale ili kupovale u Metropolitan Museumu. Brat Morris mnogo je razmišljao u glazbenom svijetu i često je kroz tu slobodu uspijevao vidjeti moju pažnju prema razglednicama, koja me je obuzimala tišinom i marljivošću. Također mi je pokazao kako da u crtež unesem prikladnu ljupkost. Uskoro su donijeli odluku da će me odvesti prijatelju koji vježba i podučava učenike preslikavanju starih majstora. Poslijepodne je bilo sunčano i toplo, vremenske prilike odisale su iščekivanjem. Morris i ja bili smo na uzdignutom vlaku ∞ ali kako li je je moje srce poigravalo od čistog straha što ću se susresti s klasičnim majstorima rijetkih sposobnosti! Pozvonili smo u Park Avenuu pokraj 93. ulice: Frances Keller. No Morris je rekao: “Gospođa Keller ima kćer za kojom ćeš poludjeti. Takva čista i hrabra osobnost rijetko se susreće u svijetu slikara.” Uskoro su me propustili u stan slika koje su visjele na zidovima ∞ kopija Corota, Titiana i tako dalje. 18. Radnik i učenik otkrili su način upoznavanja, gdje sam pohađao sate slikanja navečer i vježbao rukovanje kistom i paletom ∞ također osobine temperamenta i slobodu stila. No počeo sam razumijevati iscjeliteljsku moć mudrog zadovoljstva promatrajući količinu u prirodnoj tajnovitosti. No sve se zna; stvar je u tome da moraš sjesti i razraditi vlastitu ideju osjećaja i ljupkosti završnog poteza. Nije disciplina ta koja odlučuje o umjetničkom geniju, jer ta stvar postoji sama po sebi, to je obilježje karaktera. Mislio sam dobro o sebi, glupan. Uskoro sam odustao od toga jer sam bio presiromašan da me uče toj abnormalnoj kreativnoj formulaciji; bilo je drugih lijepih stvari koje su se mogle naučiti, čak i prijateljstvo i čitanje. “Koncentracija proučavanja u znanosti raznih izuma, astronomije, kirurgije, zubarstva, metenja poda; i držite se običaja kvalitete koja će sjati za vas do kraja života.” Tako je govorila Diane, nastavnica umjetnosti u studiju na Park Avenuu. “Držite srce otvoreno za čudesnost izražavanja i samoostvarenja gdje god bili. Preobratit će svaku ružnu uspomenu u veselje.” I doista se činilo da je tako jer smo vjerovali da je to u nama 135


Ostrašćeni kaos Samuela Greenberga

samima volja milosti i prirode. Često sam je osobno posjećivao i shvatio da moćno upija minijature vjerske savjesti i da obraća pozornost trenutnoj brizi estetskog sentimenta, uklanjajući tako sumnju. 19. Šapnut ću molitvu jer vrijeme je da se povućem ∞ ne još odande gdje pišem ∞ samo sitan podsjetnik koji će mi reći posljednju stvar moje strane kulture i sadašnje zadovoljstvo u boli i spokoju. Moj rječnik ima veliko pamćenje za glupavo blaženstvo, prilično je siromašan s obzirom na pozoran odabir i nevođenu gramatičku pomoć. Doista sam kaznio ∫lozo∫ju Herberta Spencera, no onda se počeo gomilati osjećaj poetskog uvida. Pisao sam gdje god, čitao samo da bih dobio slova radi rime, prepisivao sam knjige, recitirao u namještenoj sobi sam samcat, brzo kao što je brz život epikurejca u tornju znanstvene ustrajnosti. To doista nije bio glupav put, ali niti službena priprema. Bilo je to vlastito skupljanje prirodnog sprečavanja na načine na koje postupa život. No mnoge su mi stvari prošle glavom ∞ komponiranje i poetski pokušaji. Moja mi je učiteljica rastezala živce do savršenstva visine koju je valjalo ostvariti. Mnogo sam puta šetao od sobe u kojoj sam stanovao do Dianina studija. Uskoro je postao star u ljubavnim satima; sve je postalo tiho i poznato. Često sam susretao prijatelje koji su poznavali moju učiteljicu pa bismo zajedno odlazili posjetiti nju koja je u svakome vidjela ljepotu i model. Jednog dana prilikom susreta u muzeju gospođa Keller, koja je ondje crtala ∞ još crta ∞ rekla nam je da je madam Diane umrla. 20. Nakon tužnog pokušaja da nađem utočište u glazbenoj umjetnosti, shvatio sam njezine pravilne pojedinosti i moć vježbe; ne možemo zaboraviti posjete opernoj kući Metropolitan. Znam da nam se svidjelo više od života! No nadahnuće se nije zadržalo (ono dolazi onome koga sȃmo zove) pa sam počeo pisati drame, misleći kako ću doći do kakva rijetkog operativnog zaključka ili pravog dobitka u boemskom krugu božanske kompozicije. Dani su bili turobni i siromašni. Bolest me pritisnula svojim pažljivim zubima pa sam na godinu dana završio u najbližem birou za luđake na otoku. Tad su stvari bile mirnije i moj je um postao ono što je doista bio, glup, željan rada u staroj trgovini gdje su se proizvodile putne torbe. I ponovno se dogodilo da se stara priča o slabosti vratila. Odveli su me u bolnicu srozanog milosrđa, gdje su stvari postale pažljiv odabir između zdravstvenih mjera i odmora. Gdje je bila škola? O, što bih bio dao za znanje gramatičke istine! No shvatio sam da je znanost savršenstvo dugo koliko postoji svijet. Sjeo sam i napisao odlomak soneta pod nazivom “Apology” i dramu koju sam nazvao “Alma”; bili su to besmislene stvari za pravu književnost pozornog rasuđivanja. Zbog ovog mojeg malog svijeta važno je rukovati autobiogra∫jom. Stoga sam nastavio u duhu lijepih umjetnosti, pišući povremeno prijateljima i oduševljeno ugađajući tišini. 21. Moj posljednji pokušaj da odgovorim: bio sam zadovoljan određenim događajima koji su se zbili 1916. No oni kojima sam nedostajao nisu. Pijanisti i umjetnici postajali su previše dosadni pa sam sjeo da razmislim i nađem samu srž svojeg dosadnog mišljenja te sam pronašao naziv za dramu u koju bih mogao umetnuti svoju najistančaniju iluziju ∫lozo∫je i prisutnosti uma samo s mojeg gledišta. Uskoro mi je palo na 136


pamet da odaberem otmjenu jednostavnost zvanu “Capablanka” ∞ ne tako duboku koliko je plitka ∞ odabranu u melaknoličnom mrtvilu slave, bogatstva, uzvišenog mira i nade! Moja želja u vezi samog sebe postala je intuitivna, divlja želja da razumijem talent prirodnog ukusa. Uskoro sam otkrio da me Daniel sluša s blagim zanimanjem, ali drag zato što mi je pomagao da preživim; često me posjećivao tijekom mojih jadnih, usamljeničkih dana, koja je misao postala nejasan ostatak da bi bila bilo kakav borac u ovom svijetu radosti i poznatih manifestacija. Umjetnost je popravila moje lude osjećaje opasnosti zahvaljujući pamćenju pisanja što nije svojstveno razmišljanju u stvarnom životu postupaka. Moram reći da posjedujem mir ljubavi koji me lišava boli i postojanja. Kraj S engleskog prevela Ivana Rogar Preuzeto sa stranice http://logopoeia.com/greenberg/

137


138


Parapornografija

C

arl-Michael Edenborg (prije: Strömberg), rođen 1967., švedski je pisac, novinski kritičar, urednik, povjesničar ideja i književnosti te nakladnik transgresivnih knjiga. Bio je jedan od osnivača štokholmske skupine nadrealista. Nedavno je otkrio da već neko vrijeme objavljuje romane i kratke priče pod pseudonimom Gunnar Blå. Knjižica Parapornografski manifest, koju ovdje donosimo u integralnom prijevodu, uzbudljiv je esej u kojem se Edenborg (ekstatično spajajući Boschov vrt užitaka, Spinozinu filozofiju imanencije, Batailleovu uvrnutost, duh Ballardovih romana i prerada Kathy Acker), pored poznatih nam, pornografije, antipornografije i postpornografije, zalaže za parapornografiju, zaista subverzivnu verziju pornografije. Pornografija nam je dosadna, antipornografija nam je dosadna. Naime, pornografija i antipornografija dijele iste pretpostavke: da postoji skrivena, konačna ljudska bit koja se može razotkriti, da je ta tajna bit poželjna i da se stoga može prodati, da su genitalije najintimniji dijelovi ljudskog tijela, da je muška seksualnost nerazdvojiva od nasilja i sadizma dok je ženska povezana s ranjivošću i pasivnošću – pornografija to potvrđuje, antipornografija se tome opire. Parapornografija je drukčija: glad za vječnim životom i beskonačnim zadovoljstvom vodi je do interesa za drukčije 139


vidove stvari, a ne za njihovu naizgled skrivenu unutrašnjost. Parapornografija nudi odsutnost sebstva. U gubitku ega kroz prežderavanje, mehaničko ponavljanje ili traumatsko nasilje zadovoljstva se množe i ono što je strano postat će, ne baš bezopasno, ali barem prisno. Ta vrsta komunizma s jedne strane predmet za elitu, no dogodit će se u svim ljudskim zadovoljstvima, koja se pak mogu prizmatizirati putem parapornografske kritike. Tako se omogućuje beskonačan orgazam, paraorgazam koji ulazi kroz vlastite pukotine i beskonačno se množi, komunistički orgazam, mistično “drkanje bez ega”. Parapornografski manifest ne zalaže se za humanističke “skrivene” istine, nego, kako ističe James Pate, uživa u svojim dvosmislenostima: istovremeno je antiutopijski i komunistički, proleterski i mistički eteričan, oda mržnji, sramu i prljavštini a istovremeno argument za revolucionarne (i antidruštvene) mogućnosti ljubavi, suptilan povijesni pregled seksualnog imaginarija i vizija budućnosti samo pokoji orgazam udaljene od sadašnjosti. Hiperbole, prenapuhane emocije, opsesije mješavinom mehaničkog i organskog, nasilna opscenost i zagađenje što ih donose parapornografska djela naš su, tvrdi Edenborg, jedini spas. (Z.R.)

140


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

1

P

ornogra∫ja nas pojede. Antipornogra∫ja nas ispljune. Nijedna nas ne voli. I konzumacija pornogra∫je i antipornografski argumenti normalni su mnogim ljudima. To znači da se naša epoha može nazvati postpornografskom. Francuski je pisac Alphonse Allais napisao priču “Maharadža se dosađuje” [Le rajah s’embête]. Radnja se odvija jedne večeri u palači gdje se vladaru ne sviđa nijedna od mnogih zabavnih aktivnosti. Bez obzira koliko se trudili slonovi i plesačice. Tek kad istupi jedna mlada plesačica, u maharadžinim se očima pojavi neodređen interes. Nakon svakog vela koji spadne, on je sve uzbuđeniji. Viče: “Nastavi! Nastavi!” Djevojka se ne usuđuje prkositi i pušta da odjevni predmeti jedan za drugim padnu na pod. Maharadža je dalje potiče. Naposljetku nema više ček ni njezinih naušnica niti lančića na gležnjevima. No maharadža nastavlja vikati: “Dalje! Dalje!” U prostoriji neko vrijeme vlada tišina. Zatim stražari shvate njegovo naređenje. Pristupe djevojci s dugačkim bodežima i ogule joj kožu: “Ustrajno, čemu bismo se mogli diviti zbog njezinih godina, djevojka je izdržala apsurdni operativni postupak te je uskoro dahtala i pušila se pred maharadžom nalikujući na grimizan anatomski plakat. Svi su se neprimjetno povukli. I maharadži više nije bilo dosadno.” Priču možemo čitati alegorijski s dva stajališta: pornografskog i antipornografskog. Pornogra∫ja staje na stranu maharadže: bludni pogled je gospodar koji zahtijeva uzbuđenje i orgazam putem razodijevanja i razotkrivanja. Djevojka je nužno sredstvo. Antipornogra∫ja staje na stranu djevojke i osuđuje maharadžinu žudnju: djevojka je žrtva patrijarhalne opresije i seksualnog nasilja. Ključno pitanje ne nalazi odgovor u Allaisovu tekstu: zašto se maharadža zaustavlja na sirovu mesu? Zašto ne nastavi vikati i naređivati stražarima da odrežu mišiće, iščupaju utrobu i naposljetku zdrobe djevojčine kosti i izlože koštanu srž, baš kako je Jack Trbosjek učinio s Mary Kelly? 141


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

Odgovor je možda da maharadža osjeća da postoji problem s nastav­ ljanjem. Zadovoljan je dosizanjem istine dublje od gole kože i tu se zaustavlja. Jer da nastavi, njegov bi se zahtjev izgubio u beskonačnom regresu: više ne bi postojao kraj, našao bi se u praznini nepodnošljivijoj od dosade. Pornogra∫ja zamjenjuje tu praznu beskonačnost razotkrivanja stalnim uplivom novih tijela. Jedna anegdota o Markizu de Sadeu kaže da je Markiza iznimno veselilo, između ostalog, trgati latice s lijepe ruže, sve dok ne bi ostao samo ružan dlakavi stalak: u određenom smislu, prljava tajna lijepog cvijeta. S našeg stajališta taj postupak utjelovljuje opsjenu na kojoj počivaju i pornogra∫ja i antipornogra∫ja: opsjenu da postoji nešto krajnje ljudsko; da ljepota skriva sramotnu tajnu. Pornogra∫ja mora, zapravo, kao i antipornogra∫ja, vjerovati da postoji temelj, srž, sadržaj ljudskog bića. Kad ne bi vjerovala u to, kad bi mislila da razotkrivanje nema kraja i da samo ogoljuje prazninu, ne bi mogla dosegnuti svoj cilj. A njezin cilj nije uništavanje, nego trgovina. Pornografsko razotkrivanje seksualnog se, kao i antipornografska obrana prikrivanja, izjalovljuje. Ako se seksualno doista može razotkriti, tad ono skriveno nije bila prava stvarnost. Samo dok je skrivena, može se smatrati istinitom. Možda iz toga proizlazi nasilje? Možda pornografsko razotkrivanje ne ukazuje samo na izjalovljenje, nego i na strah, strah žudnje koja zna da će je, paradoksalno, uzdrmati još dublje nezadovoljstvo čim se zadovolji. Pornogra∫ja i antipornogra∫ja dijele iste pretpostavke. Pretpostavljaju da postoji konačna ljudska bit koja se može razotkriti. Pretpostavljaju da je ta tajna bit poželjna i da se stoga može prodati. Pretpostavljaju da su genitalije najintimniji dijelovi ljudskog tijela. Pretpostavljaju da je muška seksualnost nerazdvojiva od nasilja i sadizma dok je ženska povezana s ranjivošću i pasivnošću ∞ pornogra∫ja to potvrđuje, antipornogra∫ja se tome opire. Prema objema pornogra∫ja je posvećena muškim maštarijama o svemoći, posvećena je neograničenom pristupu ženama i moći nad njima, tome da muškarci nikad ne moraju pristati na žensko “ne”. Pornogra∫ja neprestano uvjerava muškarce da su falusni. Muškarci neće priznati da sama potreba za tim uvjeravanjem pokazuje da su već kastrirani jer bi to potkopalo njihovo zadovoljstvo. Od žena se, s druge strane, očekuje da na pornogra∫ju reagiraju suprotno: prezrivo i gadljivo. Ukratko, ta dva stajališta imaju slične poglede na rod, seksualnost i istinu. Zajedno tvore pornografsko-antipornografski kompleks koji zahtijeva postojanje danog, prirodnog bića s određenim urođenim, istinskim karakterom koji se može iskriviti, koristiti i prodavati.

2 Naša je epoha opsjednuta razodijevanjem. Mediji su prepuni paparacijevskih fotogra∫ja bradavica koje vire iz odjeće te nedotjeranih i bolesnih slavnih osoba. Novinari se bacaju na priče o njihovim mladalačkim ludorijama, na skretanja s pravog puta, snimke seksa. Nije li to civilizacija koja je izgubila smisao postojanja? Da nadoknadi taj gubitak, ona gradi unutrašnjost, tajnu koja je može uzbuditi, oživjeti je. 142


Možda je to također učinak čežnje u sekularnom društvu u kojem su strukture moći vidljive, a relativizam je poput svetinje uveden u ustav. Pornogra∫ju i antipornogra∫ju održava žudnja za nečim konkretnim i stvarnim, za nečim u što bi se vjerovalo u svijetu gdje sve pluta. Jer pornogra∫ja to obećava: stvarnost. U dobu koje pati od kroničnog nedostatka stvarnosti, dobu koje je čak buduću stvarnost stavila pod hipoteku i pretvorila je u odgodu plaćanja, lako na vidjelo izbija opsesija tajnovitošću. Problem je što je pornografsko razotkrivanje beskrajno i pokazuje uvijek jedno te isto. To sȃmo po sebi pokazuje da skriveno nije stvarno. Tako gledano, pornogra∫ja potkopava samu sebe. Navedeno razočaranje može se sagledati kao opsceni ekvivalent marksističke teorije o padu stope dobitka: što je veća akumulacija libida, manji je višak vrijednosti zadovoljstva u odnosu na taj kapital. Mediji najviše vole kad političar na vlasti laže. Tad novinarsko izvještavanje eksplodira, što izražava tužnu ljubav prema stvarnosti. Ta ljubav nije usmjerena prema podacima koje političar skriva, nego na sȃmo skrivanje, jer samo ono jamči stvarnost, samo nas ono uvjerava da postoji nešto pravo, istinsko, nešto što posjeduje značenje. Ljubav prema stvarnosti usko je povezana s ljubavlju prema laži. Poznata izložba njemačkog liječnika Gunthera van Hagena “Body Worlds” stoga je pornografski san. Ubrizgavanjem plastike u određene dijelove mrtvih tijela, pritom puštajući da ostatak tkiva istrune, Van Hagen je zapanjenoj publici uspio izložiti svaki detalj ljudskog organizma. Izložba je požnjela uspjeh diljem svijeta. “Body Worlds” je samo posljednja faza dugačke tradicije. Turisti u posjetu British Museumu skupljaju se oko tijela koje leži u fetalnom položaju. Mrtvo je tisućama godina i neobično za tu dob jer sva je koža očuvana. Analni otvor mu zijeva, a smežurani testisi odmaraju se između bedara. Oko ostakljenog postolja obitelji, mladi parovi, umirovljenici s raznih strana svijeta stoje s fotoaparatima u ruci. Svakog se sata sigurno snimi nekoliko stotina fotogra∫ja golog mrtvaca. Taj peepshow očito je pornografski premda je to djelomično prikriveno time što je posrijedi muško truplo: bi li bilo moguće izložiti tijelo mrtve, gole žene raširenih nogu i smežuranih stidnih usana? Hunterian Museum na Surgeon’s Collegeu u Londonu izložio je redove ostakljenih postolja u kojima su dijelovi ljudskog tijela, otrgnuti, presječeni tako da se vidi unutrašnjost: prerezani testisi, rodnice presječene napola, osamljene bradavice, izokrenuti čmarovi, fetusi u svim stadijima razvoja. Priča se da je popularan oblik zabave tijekom 19. stoljeća bio posjet pariškoj instituciji koja se brinula o neidenti∫ciranim truplima. Javna smaknuća uvijek su privlačila gomilu. Izložbe voštanih kipova usmjerene na detaljno izražene simptome spolno prenosivih bolesti također su bile popularne. Istovremeno kad je pornogra∫ja našla put do svakog kutka interneta u kasnim 1990-ima, slike nesreća, mrtvih tijela i bolesti proširile su se, i ne samo na ozloglašenim stranicama poput Rotten.com. To što se naziva “pornogra∫jom smrti” uvijek je išlo ruku pod ruku s običnom pornogra∫jom.

143


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

Opsesija ljudskom prljavštinom: truljenjem, seksualnim bolestima, truplima, slična je pornografskom impulsu. Zanimljivi nisu predmeti sȃmi po sebi, nego su zanimljivi zbog toga što se skrivaju od nas. To ih čini pravima, stvarnijima od stvarnosti. U gaćicama se skriva dlakava tajna. Ispod donjeg rublja njiše se divna zagonetka. Što se dogodi kad se ta tajna razotkrije, a stvarnost se uruši? Dolazi do novog odijevanja nakon čega slijedi novo razodijevanje. Sličan proces zbiva se u lunaparku, u kući straha u kojoj se čudovište baca pred posjetitelja, a onda se škripeći povlaći natrag u rupu. To je prava slika kretanja reprodukcije: ona procesuira uvijek isto. Parapornogra∫ja govori nešto drugo. Zagovara neumjerenu i nezajažljivu žudnju: glad za vječnim životom i beskonačnim zadovoljstvom vodi je do interesa za drukčije vidove stvari, a ne za njihovu naizgled skrivenu unutrašnjost. Parapornogra∫ja prihvaća načelo razodijevanja kao nešto stvarno, problematično, zanimljivo, odvratno, ali također kao vrstu pogreške. Želja za sve većim razodijevanjem može se povezati s kemijom, koja teži pronalasku najmanjih čestica stvarnosti. Ta potraga prije ili poslije prestaje, udara o paradoks u kojem ∫zika mora stupiti na scenu sa svojim drukčijim modelom. Ako je pornogra∫ja kemija, a antipornogra∫ja oblik brige za okoliš, parapornogra∫ja je kvantna ∫zika. Ako je tjelesna slika pornogra∫je i antipornogra∫je euklidska, parapornogra∫ja kreće od ne-euklidske anatomije. Pornogra∫ja koja djeluje u sprezi s ne-euklidskom anatomijom može dovesti do beskonačnog uzbuđenja istim djelićem kože. U ne-euklidskoj anatomiji sluznice su prizmatične. Početkom 19. stoljeća neki su matematičari shvatili da su teze klasične matematike i geometrije točne samo ako se prihvati njihove aksiome: zbroj kutova u trokutu iznosi 180 stupnjeva samo ako je trokut nacrtan na ravnoj plohi. Štoviše, dvije usporedne crte mogu se sjeći, što je u suprotnosti s očitom pretpostavkom euklidske geometrije, ako idu neravnom plohom. “Onostranost” na koju se odnosi grčki pre∫ks para-, drugim riječima, nije “onostrano” u smislu unutrašnjosti, nego se valja čitati kao “na drugoj strani” ili, još bolje, “na drugim stranama” u tjelesnoj beskonačnosti preuveličavanja. Parapornogra∫ja je teorija relativnosti za svijet užitka.

3 Nastanak pornografsko-antipornografskog kompleksa ne uvjetuje nestanak srama. Unatoč svim javnim samoponiženjima, još je dugačak put do trenutka kad će političari stajati raširenih nogu na slikama s naslovom “Ponosim se svojom pičkom” ili kad će se glazbenici na pozornici dičiti udovima u erekciji. Granice srama nisu izbrisane niti će ikad biti, samo će se premještati. U klasičnom djelu Min son på Galejan (1781.) švedski je autor Jacob Wallenberg želio pronaći granicu do koje se smije ići u pričanju viceva i, općenito, pripovijedanju. Napisao je: “Slikar se ne mora sramiti ako vam 144


pokaže Evine gole grudi, ali ako se usudi kistom potegnuti do njezina struka, mora je zaogrnuti smokvinim listom jer tu se kaže: procul Hinc, procul este, profani! [Ne prilazite, ne gledajte, profani ljudi!]” Sva društva povlače granicu: starogrčki kipovi često pokazuju penise, ali penis u erekciji i analni otvor samo u iznimnim slučajevima. Isto vrijedi za ženski spol: kipovi pokazuju grudi, moguće stidne dlake, u najotvorenijem slučaju naslućuje se raspuklina. No kamenim ženama nikad nije bilo dopušteno raširiti noge, pokazati stidne usne i analne otvore. Tek su u novovjekovnom dobu pseudopornografske, anatomske ilustracije počele prikazivati te dijelove, koji su tek s fotografskom revolucijom iz 1800-ih postali potpuno realistični. Pornografska revolucija nakon 1945. nije slomila sve društvene tabue. No stvorila je nove podjele. S tim pornografskim prodorom usko je povezano odjeljivanje pornogra∫je od erotike. Tek nakon ukidanja cenzure oko 1970. nastala je razlika između dobre i loše opscenosti; prethodnu se nazvalo “erotikom”, a potonju “pornogra∫jom”. Skupljaču ranih tekstova i slika izraz “erotika” pokrivao je i današnju pornogra∫ju i erotiku. Rana cenzura zabranjivala je “opscenost” i “nemoral”, a ne “pornogra∫ju”. Međutim od 1970-ih razlika između pornogra∫je i erotike ključna je za klasi∫kaciju i, općenito, tretiranje djela, kao i za njihovu distribuciju. Ta podjela, izvorno diskriminatorska, ali epohalno konstitutivna potaknula je stvaranje značenja na više razina te je stoga dugoročno funkcionirala kao kompas za društvenu navigaciju: Pornogra∫ja je ∫zička, erotika je duhovna. Pornogra∫ja je uzbudljiva, erotika je lijepa. Pornogra∫ja je nasilna, erotika je nježna. Pornogra∫ja je eksplicitna, erotika je sugestivna. Pornogra∫ja pokazuje penise u erekciji i stidne usne, erotika spuštene udove i grudi. Pornogra∫ji su svojstveni jarko osvijetljeni krupni planovi, erotici sjene i zamagljeni objektivi. Pornogra∫ja je komercijalna, erotika umjetnička. Pornogra∫ja je muška, erotika je ženska. Pornogra∫ja je proleterska, erotika buržujska. Dihotomiju erotika/pornogra∫ja rano su doveli u pitanje postpornografski ∫lmaši, pisci i izvedbeni umjetnici. No njihova kritika nije dovela do njezina potpunog ukidanja. Dva su razloga tome: 1. postpornogra∫ja nikad nije stekla širu publiku i 2. nije željela biti instrumentalna ∞ njezina svrha nije bila auto-erotska; postpornogra∫ja nije htjela imati uporabnu vrijednost. Dihotomija pornogra∫ja/erotika zaživjela je do danas. Parapornogra∫ja se okrenula protiv nje, što ne znači da je negira. Naprotiv: ono na što dihotomija ukazuje je vrlo stvarno, ono živi od te iste dihotomije. U našem diskurzivnom svemiru jaka je podjela uvijek stvarna i aktualna. Distinkcija stvara razlike pa stoga i značenja koja su značajna za određena djela. Drugim riječima, djela dobivaju oblik putem distinkcije. Parapornogra∫ja se protivi navedenoj dihotomiji zato što je dosadna i zato što ograničava. Granice mogu stvoriti bogatstvo i obilje: prava vrsta prepreke može potaknuti duh na dodatni trud i da nadiđe samog sebe. 145


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

No mnoge formalističke granice, poput tabua prikazivanja penisa u erekciji ili analnog otvora iz kojeg teče sjemena tekućina, ne stvaraju razigranost, nego siromaštvo. S druge strane, sporazum da se pornografska snimka ne prekida, primjerice prizorom vlaka kako juri u tunel (u duhu Hitchcocka), sterilizira ∫lm. Parapornogra∫ja priznaje da je prizor vlaka u tunelu manje opscen od prizora penisa u vagini, da je debela, zapaljena cigara u bradatim ustima manje opscena od dilda u dlakavu dupetu. Opscenost je kvantitativna. Društvene podjele su stvarne. Istovremeno, opscenost je samo jedan od parametara parapornogra∫je, parametar koji se može izokrenuti i pretvoriti u prednost. Parapornogra∫ja voli tabue i sram jer oni pospješuju mogućnost prelaska na drugu stranu.

4 Riječ pornogra∫ja ima glavnu ulogu u raznim diskursima koji su često međusobno suprotstavljeni i natječu se za hegemoniju. Na što ljudi obično pomisle kad je čuju? Vjerojatno je prva i najčešća asocijacija na nju opscenost. Pornogra∫ja se sastoji od slika koje otkrivaju više nego što je prikladno i razumno. Pornogra∫ja prikazuje krupne planove nadraženih spolnih organa, ljude usred spolnog čina. Isto pornografsko djelo može vas uzbuditi i zgaditi vam se ili oboje, ovisno o kontekstu. No znamo da ono prikazuje nešto što prosječna osoba u svakodnevnom životu vjerojatno ne bi pokazala nekome koga ne poznaje. Pornogra∫ja je potporanj samačkog užitka, samozadovoljavanja. Ona je zamjena za Drugo ili vlastitu maštu, a omogućuje da bez muke razodjenete tisuće ljudi i dobijete ih na raspolaganje. Povezana s tom asocijacijom je vjerska osuda koja se temelji na mitologiji razmnožavanja. Druga najčešća asocijacija s pornogra∫ja je potlačenost žena: proizvode je muškarci radi muškaraca i svrha joj je poniziti i potčiniti žene. Kad gledate pornogra∫ju, vidite žene prikazane kao rastvorene predmete, iskorištene radi muškaraca. Budući da prikazuje žene kao seksualne robinje, dostupne muškarcima, pornogra∫ja također doista potiče i učvršćuje muško nasilje nad ženama. Mnogo rjeđa, ali opetovana asocijacija je suprotnost. Ona sagledava pornogra∫ju kao pobunu protiv buržujske, zatucane, vjerske kulture neprijateljski nastrojene prema užitku. Pornogra∫ja oslobađa žene jer ih prikazuje kao autonomne seksualne subjekte koji se sami zadovoljavaju, svršavaju i koji su samodostatni; ne prikazuje ih se samo kao pasivne kuhinjske robinje i rodilje. Gledana s tog stajališta, pornogra∫ja može dovesti do velike tolerancije za različite vrste seksualnosti. Ako se povežete s postpornografskim pokretom, okrenut ćete leđa komercijalnim, nemoralnim proizvodima pornografske industrije i htjet ćete stvarati vlastite antiseksističke, osviještene pornografske proizvode ili podupirati one koji ih proizvode. Neuobičajena asocijacija je poezija. Prikazujući ono što se ne bi smjelo prikazati pomoću fantastičnog i nadrealnog, mnoge pornografske slike i ∫lmovi izražavaju svojevrstan misticizam. 146


Bilo da je prva asocijacija na pornogra∫ju (razvratna opscenost) trenutačno najčešća ili ne, ona je nesumnjivo povijesno najznačajnija. Sva cenzura i zakoni usmjereni protiv opscene književnosti, slika i ∫lmova istaknuli su da su ti predmeti nemoralni i razvratni, da potiču nevjeru, samozadovoljavanje i druge para∫lije, da prikazuju stvari koje bi trebale ostati privatne. Rimski car August zabranio je Ovidijevo Umijeće ljubavi jer je opisivalo nevjerne žene u pozitivnom svjetlu. Neke američke države zabranile su Goli ručak Williama Burroughsa gotovo dvije tisuće godina kasnije jer je prikazao homoseksualnost i droge u pozitivnom svjetlu. Albert Bonniers, najveći švedski izdavač knjiga, odbio je u 1930-ima tiskati četvrti dio serijala Fröknarna von Paheln Agnes von Krusenstjerne, roman Johannesporten jer je prikazao privatne stvari koje ljudi u civiliziranom društvu trebaju skrivati: seks i incest. Kurva je protagnostica pornogra∫je: grčka riječ pornè znači prostitutka. Tradicionalno, kurva je seksualna žena. Ona je ta koja je napaljena [na švedskom: kåt] u oba rječnička smisla: koja je sretna i koja je seksualno uzbuđena. Ta doslovno “sretna kurva” je fantazija, bez obzira bile neke prostitutke sretne ili ne. Fikcija ili opsjena želi da vjerujemo da je žudnja nešto prirođeno muškarcu ili muškarcima; ta se postavka temelji na ideji da to važno zadovoljstvo ima prirodan korijen u muškim genitalijama. Budući da se svakodnevni život ne sastoji samo od zabave i veselja, nego prvenstveno od muke, ta se tužna istina mora skriti, bez obzira koliko mi pričali o njoj, kao dio našeg uljuđivanja. Da bismo se nosili sa svojom mukom, moramo istovremeno vjerovati da postoji neka dublja istina koja se tiče nas samih, koja je skrivena odjećom i eufemizmima. Najbolji način da se opsjena očuva jest pretvarati se da je riječ o tajni. Opsjenu istine, humanistički mit, podupire reprezentacija kurve: pornogra∫ja. Uvjerava nas da postojimo. Uvjerava nas da su naši oblici: drvosječe, mušterije, blogeri, djeca, kućanice, kurviši samo uloge koje igramo u kazalištu društva. Uvjerava nas da iza tih uloga postoji stvarnost u kojoj smo mi zapravo mi sami: roditelji, ljudska bića, seksualna bića. Naši intimni dijelovi tvore sȃmo tijelo te iste stvarnosti. To je nešto što otkrivamo isključivo rođacima i ljubavnicima te, dakako, liječnicima, policajcima i pogrebnicima. Krvne veze i seksualne veze su stvarne, ostalo je kozmetika. Postajemo istinitiji no ikad kad se naše skriveno lice ∞ genitalije ∞ susretne sa službenim licem, to jest, kad izvodimo fellatio ili cunnilingus. Je li neobično što mnoge ljude zanimaju tuđi intimni dijelovi? Je li neobično što zidovi spilja i fotogra∫je na internetu tako često prikazuju upravo te intimne dijelove? Želimo li da nas se iznenadi? Da, želimo da nas se iznenadi. Ipak, toliko su slični da nas zbunjuju, ti žuđeni dijelovi tijela. Oni, dakako, imaju svoje varijacije, ali međusobno se manje razlikuju od ljudskih lica. Izvorni pornografski ne-objekti istovjetni su s tjelesnim ne-objektima: genitalijama. Genitalije su oni dijelovi tijela koji se skrivaju od tuđih očiju, od pogleda društva, od Božjeg pogleda.

147


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

5 Neki znanstvenici govore da je pornogra∫ja rođena s fotogra∫jom i pokretnim slikama u drugoj polovici 19. stoljeća. To jest, kad su se počeli izlagati pravi ljudi, kad su odrazi njihovih razodjenutih tijela urezali svoje konture u srebrni oksid i tako se očuvali. Ne samo zato što su fotografski modeli bili uglavnom prostitutke, nego zato što je gledatelj tek tad mogao prići vrlo blizu, tek tad je gotovo mogao dotaknuti kožu. Ti znanstvenici vjeruju da je tad omogućen pornografski čin, koji se može usporediti s plaćanjem za seksualne usluge. Postavka podupire zamisao da je fotogra∫ja mnogo masovniji medij nego što je bakrorez. Tek kad takva djela postanu dostupna masama, prelaze iz erotike u pornogra∫ju. Može se, međutim, tvrditi da je, naprotiv, tiskana knjiga bila prvi masovni medij i da se pornogra∫ja treba gledati kao proizvod kasnog 15. stoljeća. Kao što je dobro poznato, Savonarolini pobornici spalili su Ovidijevo Umijeće ljubavi. Jedan od rezultata postavke da je pornogra∫ja nastala zajedno s fotogra∫jom jest da opće poznate istine, poput one da je Pietro Aretino, pisac iz 16. stoljeća, bio “prvi pornograf”, postaju netočne. Postavka također utječe na naš način promatranja starijih opscenih materijala: tekstova, bakroreza, kipova jer ih gledamo kroz ∫ltar fotogra∫je i ∫lmova. Sličnim obrnutim čitanjem moderni švedski zakon o dječjoj pornogra∫ji tvrdi da opscen crtež koji prikazuje dijete predstavlja nasilje “nad djecom općenito”. Oblici izražavanja koji se najčešće povezuju s pornogra∫jom su fotogra∫ja i ∫lm gdje stvarni ljudi izlažu svoja tijela. Tek naknadno asocijacije ukazuju na pornografske priče ili pornografske stripove. Fotogra∫ja i ∫lm utječu na percepciju tekstova i crteža. To što u tekstovima i stripovima nema stvarnih osoba, čak ih je mnogo manje nego na fotogra∫jama i u ∫lmu, manji je problem. Zovemo ih istim imenom: pornogra∫jom i rabimo u istu svrhu: za samozadovoljavanje pa ih se zbog toga treba tretirati jednako. Može se krenuti i drugim putem. Ako vjerujete da je Aretino zapravo bio pornograf i da su novovjekovni opsceni bakrorezi, tekstovi i kipovi prva pornogra∫ja, to će također utjecati na vaše gledanje fotogra∫ja i ∫lmova. Neće biti toliko važno što će se u njima razotkrivati stvarni ljudi. Neku stvar često možemo bolje razumjeti ako ne pitamo što je ona, nego što joj je suprotno. Povijesna suprotnost pornogra∫ji je cenzura. Primaknuvši se cenzuri, možemo se približiti i pornogra∫ji s drugog stajališta. Cenzoru nije važno razotkriva li djelo stvarnu osobu ili je riječ o ∫kciji. Pravno gledajući, nije važna povijest proizvodnje djela, nego njegovi ciljevi, značenja, funkcije. Budući da zakon uspostavlja zabrane, on oblikuje nagone, odnosno, žudnje. Iz bujnog, masivnog nagona iskače usredotočena, artikulirana žudnja kojoj konačan oblik daje samo opiranje zakonu. Zakon daje oblik žudnji, koja će, s druge strane, uspostaviti njegovo kršenje. Slično, cenzura potiče pornogra∫ju. Cenzura ili zakon de∫nira pornogra∫ju i daje oblik mjestu gdje se pornogra∫ja događa. Kad je katolička crkva 1559. objavila Index librorum prohibitorum [popis zabranjenih knjiga], nije stvorila samo katalog savjeta za čitatelje, nego je i postavila police kamo će se knjige moći smjestiti. 148


Cenzura se može gledati kao društvena autokastracija: cenzorove škare režu i otpremaju dijelove vlastite kulture. Sakaćenje se ne događa samo zbog, možda čak ni prvenstveno zbog, obrane zdravih navika i stabilnog poretka. Umjesto toga, namjera mu je prikriti veću ozljedu svraćanjem pogleda društva na manju. Autokastracija društva cenzurom pokušaj je falusnog sustava da nasilno skrije primarnu kastraciju koja se već dogodila. Uz sadistički pogled pornogra∫ja tvrdi, bivajući podvrgnuta cenzorovoj kastraciji, da je falus društva neoštećen i moćan. S našeg stajališta, međutim, ona pokazuje suprotno: da moć očajnički nastoji skriti vlastitu nemogućnost. Cenzura je znak slabosti, baš kao i državno ∫zičko nasilje nad državljanima ili roditeljsko nad djetetom. Sila se pokazuje da bi se prikrila nemoć. Zabrana izravnog prikazivanja ljudske golotinje i seksualnog čina stvara žudnju da se oni otkriju, a možda čak cilja na stvaranje tih žudnji koje djeluju kao društveni motor i jamstvo postojane stvarnosti. Pornogra∫ja i cenzura živjele su u simbiozi 500 godina kadli se 1960ih dogodila značajna stvar: većina zapadnih zemalja ukinula je većinu cenzure ∞ barem one koja se ticala pornogra∫je ∞ i tako potaknula stvaranje antipornografskog pokreta. Čini se da je antipornogra∫ja jednostavno sjela u prazni stolac koji je ostao kad je cenzura napustila stol. Nije bilo važno je li antipornogra∫ja bila kršćansko-konzervativna ili feministička: njihove su metode i zaključci bili slični čak i kad su se argumenti razlikovali. Dakako, bilo je prethodnika. Udruga Njujorško društvo za suzbijanje poroka, koje se ponosilo svojim simbolom: slikom spaljivanja knjiga, navodno je oko 1900. spalilo 15 tona knjiga i četiri milijuna slika u napadu na nemoral i kontraceptivna sredstva. No većinu posla odrađivala je vlada i njezin pravni aparat. Povijest pornogra∫je jasno pokazuje da je pornografska industrija u kasnim 1970-ima i ranim 1980-ima postala tržište koje se sve više ravnalo prema pravilima i temeljilo na ugovorima. Kritika zbog napastovanja, prinude i izrabljivanja svakojakih vrsta dovela je do čistke. Može se, dakle, reći da je antipornografski pokret, paradoksalno, potaknuo transformaciju pornogra∫je u kućni, prihvaćen fenomen, uveden na burzu dionica i u svačiji dom. Kad se simbioza cenzure i pornogra∫je raspala, pornogra∫ja se promijenila. Prethodno je imala razne funkcije, a njezin je sadržaj funkcionirao na nekoliko razina. Kao što je knjižni povjesničar Robert Darnton pokazao, “golicavi tekstovi” igrali su važnu ulogu tijekom Francuske revolucije, kao kanal kroz koji su se mogle širiti radikalne ideje prosvjetiteljstva i u zabavnom i u opscenom obliku. Kritika politike i teologije bila je neizostavan dio u mnogim pornografskim djelima od Aretinova vremena do 1960-ih. Kako je pornogra∫ja mogla obuhvatiti takve dimenzije kao dodatak svojoj zadovoljstvenoj vrijednosti? Ponajprije, cenzorska demonizacija bila je ta koja je stvorila tu priliku pripisujući pornogra∫ji ulogu opozicije. Pornogra∫ja se prodavala tajno, o njoj nisu pisali, nisu je citirali niti se na nju referirali, osim u policijskom kontekstu, a i onda kao na ne-predmet javnog djelokruga. Tako je postala sredstvom prenošenja raznih kontra-diskursa; seksualna opscenost povezivala se s radikalnim, revolucionarnim virusima koji kritiziraju položaje moći. 149


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

Kad je cenzura ukinuta, pornogra∫ja je prošla unutarnje pražnjenje. Dihotomija pornografsko/erotsko tek je danas uspostavljena. Cenzori su stvorili pornogra∫ju postavivši granicu onome što se smije pokazati i tako dali pornogra∫ji karakter istine, drugim riječima, dušu. Kad je pornogra∫ja na Zapadu postala nesputana, izgubila je dušu. Naravno, pornogra∫ja se oduvijek koristila za isključivo instrumentalne ciljeve, kao uporabna vrijednost seksualnog užitka. No bivala je i duhovita, zabavna, društveno kritična i informativna; učvršćivala je patrijarhalno, mizogino, heteronormativno društvo jednako kao što je udarala u tabue i represivne režime. Dvosmislenost je bila njezina glavna vrijednost. Nakon pada cenzure, međutim, instrumentalni vid počeo je dominirati pornogra∫jom. Uporabna vrijednost usmjerena na orgazam postala je jedina svrha žanra, a falusnost njezina najistaknutija karakteristika. To je također dovelo do rođenja oporbenog feminističkog pokreta. Širenje pornogra∫je u zadnjih trideset godina može se gledati, paradoksalno, kao sve veća depornogra∫zacija. Ako je moć pornogra∫je razotkrivati skriveno, ta moć slabi u odnosu na akumulaciju razotkrivanja. Što preostaje za razotkrivanje kad vas slike golih spolnih organa zadirkuju cijeli dan? Kakvu stvarnost pornogra∫ja može prodati kad je razotkrivanje izgubilo svoju moć? Pornogra∫ja je pokušala odgovoriti na ta pitanja djelomično mijenjajući karakter i pružajući nova stvarnosna obećanja. Jedan odgovor, koji je omogućila tehnologija, bio je amaterska pornogra∫ja koja se počela stvarati sredinom 1980-ih, a dodatno je osnažila razvojem interneta. Neki konzumenti nisu željeli da slike u koje uranjaju budu instrumentalne, željeli su da ispune svoju funkciju zbog same njene zabavnosti. Onanist je otad mogao, stoga, pustiti da ga prevari sama slika: fantazma ga je opila. No nije bio zadovoljan slikom kojoj je nedostajala priča. Počeo je tražiti okvir pornogra∫je. Tražio je znanje koje je, u najboljem slučaju, moglo učvrstiti njegovu fantazmu. U tom je trenutku počeo sumnjati u običnu pornogra∫ju. Slike su za nj bile previše plastične, ljudi izvještačeni, opsjena preslaba i ispunjena s previše nelagode. Konzument je počeo tražiti dokaze da onime drugim ne dominira isključivo razmjenska vrijednost. Malo je mjesta za javljanje simbola u sluzavom trljanju koje pripada tehničkoj strani samozadovoljavanja. Konzument rijetko žudi za takvom vrstom materijalnosti. Naprotiv, on zahtijeva stvarnost drugog, stvarnost slike. Želi pravu Stvar koja mu stiže ravno iz kupljene fantazme. Traži, ukratko, žudnju u slici. Ta potraga našla je svoj oblik u golemom zanimanju za snimke seksa slavnih osoba koje su procurile u javnost. Konzument pornogra∫je, drugim riječima, traži pogreške, ono nespretno i amatersko. Nije posrijedi to da voli rugobu, nego želi da se razmjenska vrijednost uništi i da se obnovi ugovor: ugovor s onim što remeti simbolički poredak, s pornografskim poretkom.

6 Parapornogra∫ja se mogla pojaviti samo u postpornografskom dobu, nakon implementacije pornografske revolucije. Stoga se može smatrati ironičnom sviješću postpornogra∫je o samoj sebi. 150


Međutim, u istom razdoblju, nalazimo nekoliko djela koja odišu jedinstvenim uzbuđenjem usmjerenim ravno u budućnost. Iznenađujuće je koliko su često na ta djela utjecali ljudi ili skupine koje su već prihvatile pornogra∫ju kao datost, nagovještavajući tako postpornogra∫jsku situaciju. Parapornogra∫ja se temelji na ne-euklidovskoj anatomiji te stoga na izuzetno relativističkom konceptu vremena i mjesta. Umjesto da tijelo ima površinu i unutrašnjost koja se može pokriti, parapornogra∫ja prikazuje tijelo kao beskraj pokretnih prizmi. Te stvari koje su u prošlosti opisane kao prethodnice, mogu se, s našeg gledišta, također opisati kao odjek događaja za koje ne znamo hoće li se dogoditi. Sagledana kao kompleks valovitih, raznobojnih površina, povijest je suprotna vremenskom slijedu koji se sastoji od jasno odijeljenih segmenata. Ako tko vikne s brda ili iz doline u tom rajskom krajoliku, jeka se može vratiti slijeva kao i zdesna. Sljedeća kronologija prvenstveno je tematska. Čitanjem nekih parapornografskih pionira na vidjelo izlaze ključni elementi parapornogra∫jske tehnologije: mehaničko ponavljanje, beskonačnost razotkrivanja, teorija eksplodirane afekcije, kritička volja za moći, nasilno zagađenje, protezologija i izmiještanje. Može se reći da je ničeovski natčovjek protagonist većine pornogra∫je i zbog uda u erekciji i zbog pogleda koji je pogled gospodara. U Nadmužjaku (1902.) Alfreda Jarryja taj Übermensch dobiva svoje objašnjenje pa stoga i hegelovsko razrješenje. Ponajprije se otkriva rodno obilježje natčovjeka, a zatim tanka nit na kojoj visi njegova moć: utrkivanje na biciklu s vlakom preko Sibira, zatim seksanje sa ženom 89 puta zaredom. Ta falusna hiperbola ironičan je komentar na tajnu falusa: impotenciju, izvornu kastraciju. “Ljubavni čin nema značenje jer ga čovjek može ponavljati u nedogled.” Tako glasi uvodna rečenica romana, koja ukazuje na jednu od uvodnih točaka parapornogra∫je: na mogućnost da se zagonetno unište značenje i identitet mehaničkim ponavljanjem koje muti granicu između životinje i stroja u čovjeku. Ta zbrka mehaničkog i organskog stvara neutaživo, poetsko uzbuđenje. Pjesnik Guillaume Apollinaire zarađivao je kao urednik u avangardnoj nakladničkoj kući koja je objavljivala erotske klasike poput Markiza de Sadea i Pietra Aretina. Drugim riječima, bio je, poput nas, do guše u pornogra∫ji: ona je za njega bila potpuno normalna. Stoga nas neće iznenaditi što je napisao jedno od prvih parapornografskih djela, roman Les onze milles verges [Jedanaest tisuća udova] (1907.) Roman nije parapornografski samo zbog neobuzdane mašte, eksplozivnog jezika te igre užitka i boli, milovanja i nasilja. Njegov parapornografski karakter temelji se također na istovremeno ironičnom i a∫rmativnom stavu prema pornogra∫ji kao takvoj. Kao i u Jarryjevu Nadmužjaku, pornogra∫ju se izruguje i a∫rmira istim prizmatizirajućim kretanjem. Ulje na platnu Gustavea Courbeta L’origin du monde [Podrijetlo svijeta] (1866.) naturalistički je prikaz genitalija žene s raširenim nogama. Njegova povijest pridonosi njegovu parapornografskom statusu: slika je potaj151


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

no kružila među nadrealistima, utjecala je na Bataillea i Massona, dugo je bila u vlasništvu Jacquesa Lacana, a sad visi u Musée d’Orsayu. Portugalska je policija nedavno kon∫scirala roman francuske spisateljice i redateljice Catherine Breillar Pornocratie na čijoj je naslovnici Courbetova slika. Razlog je bio što je naslovnica kršila državne zakone o pornogra∫ji. L’origin du monde je parapornogra∫ja jer pornogra∫ju radosno pretvara u umjetnost. Nije slučajnost da se to događa u istom povijesnom razdoblju kad nastaje prva masovno proizvedena fotografska pornogra∫ja. Courbetova je slika stvorena u području u kojem se umjetnost još nije pokorila realizmu fotogra∫je, ali koje svejedno priznaje mogućnost da se tragovi odraza svjetlosti mogu pohraniti i reproducirati. Ta je slika sačinjena usred te transformacije. Pozdravlja se s erom Titianovih Venera u lascivnim položajima i dočekuje eru crnih obrisa ljudi od krvi i mesa koji ništa ne skrivaju. Najpoznatije parapornografsko djelo koje odgovara Courbetovoj slici je trodimenzionalan sklop Marcela Duchampa Étant donnés : 1° La chute d’eau / 2° Le gaz d’Eclairage [Danost: 1° vodopad / 2° osvjetljujući plin], koji je povučeni umjetnik potajno stvarao tijekom posljednjih dvadeset godina života, a koji je nakon njegove smrti 1968. postavljen i izložen u Philadelphia Museum of Art. Djelo se može vidjeti samo kroz dvije rupice na starim drvenim vratima. Nadalje, umjetnik je odredio da mora proći mnogo godina prije nego što ga se bude smjelo fotogra∫rati. Te dvije “zabrane gledanja slike” dio su snage djela. Ako je Courbetova slika dijelom bila odgovor na mogućnosti fotogra∫je, Duchampovo je djelo parapornografska sabotaža pornografskog masovnog medija. Što se vidi kroz rupice na vratima? Krajolik sa slapom na kojem se odmara ženski torzo. U lijevoj ruci drži crvenu plinsku svjetiljku. Raširila je noge, a spolni joj je organ u sredini slike, ukrašen dlakom. Dijelovi sklopa se pomiču. Nudeći gledatelju standardni predmet pornogra∫je i istovremeno ga oduzimajući znatnim otežavanjem promatranja, Etant donnes postaje jedno od najvažnijih parapornografskih djela 1900-tih. Utisak pojačava miješanje organskog i mehaničkog u zagonetnom ponavljajućem mlinu. Jednako je snažna parapornogra∫ja djela jednog drugog nadrealističkog umjetnika, Hansa Bellmera. Njegov slavni projekt La poupée [Lutka] jedan je od prvih pokušaja da se razvije ne-euklidovska anatomija. Različiti stadiji u procesu promatranja tog pokretnog kipa ostvaruju nemogućnost pornogra∫je: beskonačnost razotkrivanja, lutkin nedostatak unutrašnjosti i mnoštvo prizama. Kao dodatak tome što je Bellmerova “lutka”, poput lutke u Hoffmannovoj priči Pješčuljak, zazorna kombinacija mehaničkog i organskog, priroda La poupée utjelovljuje jedno od parapornografskih načela. Kad si amputiraš ruku i nadomjestiš je protezom, nastavljaš s nogom koju zamijeniš prostetičkom nogom i tako dalje. Naposljetku, ljudskom si protezom zamijenio simulakrum koji se može amputirati, a koji nazivaš “čovjekom”. Nije li to izraz uopćene teorije prostetike, prostezologije? Duchampovovu i Bellmerovu trodimenzionalnu žensku protezu moguće je opisati kao parapornografsku ikonu, oltar za štovanje utemeljen na tradicionalnoj pornografskoj strukturi moći, ali koji rekon∫gurira pogled i žudnju.

152


Neke od Bellmerovih najslavnijih slika ilustracije su za roman Georgesa Bataillea L’historie del’œil [Priča o oku] (1929.). Poput Apollinaireovih Les onze milles verges, taj se roman temelji na bjelodanosti pornogra∫je. Drugim riječima, napisan je iz postpornografske pozicije, ali Batailleov odgovor na taj dokaz prilično se razlikuje od onog njegovih prethodnika. U L’historie del’œil nemilosrdna i nježna senzibilnost kreće se postpornografskim svemirom. Djetinjasti likovi romana doživljavaju tajnu golotinje kao izvor groze i poezije, ne kao nešto prirodno. Tekst je u potrazi za većim iznenađenjem. Oko jaja, mlijeka, mokraće, bikovih testisa, očiju, raširenog spolnog organa stvaraju se nova uzbuđenja, koja se odnose na pornogra∫ju slično kao telepatija i telekineza na procese svakodnevne ∫zike. Ukidanje cenzure krajem 1960-ih označava pravo rođenje parapornogra∫je. Jedno od djela napisanih zahvaljujući toj novoj eri bilo je La nécrophile Gabrielle Wittkop (1972.) Nakon što je prigrlila pornogra∫ju, a zatim se predala žudnjama koje nadilaze granice pornogra∫je, njemačko-francuska autorica mogla ju je u romanu potkopati. Celibatski stroj teksta uvodi neke već poznate parapornografske teme: mehaničko (u ovom slučaju to su mrtvo tijelo i čudna smirenost pripovjedačice/protagonistice) i beskonačno (želja za truplom). Parapornografski projekt uključuje potragu za učincima koji zahtijevaju iznenađenja. Prvo poglavlje Sage o Gösti Berlings Selme Lagerlof, sa snažnim, opetovanim prijelazima iz tuge u veselje, moglo bi biti model. U Wittkopinoj La nécrophile čitatelj je prisiljen susresti se s konΩiktnim osjećajima. Nakon sudjelovanja u silovanju tijela mrtvog djeteta, prisiljen je sudjelovati u nježnom pranju tijela i osjećaju iskrene ljubavi prema njemu. Prisiljen je uživati u njegovoj blijedoj koži, ali je prisiljen i uživati u njegovu truljenju i smradu. Ta vrsta prenapuhane afekcije, u kojoj su osjećaji i percepcija izloženi beskonačnom umnožavanju, treća je od parapornografskih glavnih tehnologija. Predstavnica takve vrste parapornogra∫je je švedska autorica Anne-Marie Berglund koja se u zbirci pripovijedaka En ödets gunstling (1980.) bavi pornografskom industrijom 70-ih, a čiji su prikazi seksa rastrgani ironičnom poezijom i izvrnutim emocionalnim zanosom. Isti neprobavljivi, ali sublimni meni nalazimo u nekoliko Ballardovih knjiga, koji se možda najviše ističe u romanu The Atrocity Exhibition (1970.). Ovdje se alternativne formacije žudnje i tjelesnosti grade s izravnom referencom na postpornografsku epohu. Uglavnom ne-euklidska tekstualnost u The Atrocity Exhibition i mehanički eroticizam jasno označavaju četvrtu tehnologiju parapornogra∫je: kritička želja za moći. Kao što je sȃm Ballard rekao u intervjuu: “Na određen način pornogra∫ja je najpolitičniji oblik proze, ona najbrže prikazuje kako beskrupulozno rabimo i iskorištavamo jedni druge.” Ballarda je zanimalo prikazivanje para∫lijskog sadržaja, primjerice, političke propagande, a vodila ga je ambicija da u riječi pretvori kritičko uzbuđenje proizišlo iz ljudskog jada. Budući da je moć ta koja određuje sve ljudske odnose te da ona pripada i pornogra∫ji, premda se često trivijalizira u obliku “igranja uloga”, parapornogra∫ja želi pokrenuti moć i dati podređenom barem priliku da uživa, barem nakratko. Tu ambiciju vidimo i u romanu Samuela Delanyja Hogg (1973.) koji se razlikuje od većine parapornografskih djela jer donosi gay, a ne straight 153


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

pornogra∫ju. Njegove su metode ekstrahiranja poezije iz postpornografskog stanja iste: mehanička ponavljanja, nebrojene hiperbole, izmiještanje odnosa moći, prenapuhani emocionalni obrasci. No Delanyjev roman stvara najjači utisak sustavnom uporabom pete parapornografske tehnike: nasilnim zagađenjem. To sotonsko kretanje ponekad može parapornogra∫ju opasno približiti pornogra∫ji, ali može učiniti i obratno: uzdignuti pornografska djela na razinu parapornogra∫je. Primjer za to je niskobudžetni ∫lm Forced Entry (1975.) o vijetnamskom veteranu sa snažnim PTSP-jem koji siluje i ubija žene. Tijekom ∫lma publika vidi njegove Ωešbekove u obliku fragmenata televizijskih vijesti. Gnjev i mržnja tog ∫lma, njegov stameni nihilizam, odmiču ga od čisto pornografskog konteksta. Seksualna uzbuđenost i gađenje, gađenje ne samo prema ∫lmu, nego i prema samima sebi što ga gledamo, važna je početna točka za parapornografski doživljaj. Dalji primjeri su britanski Diversions (1976.) koji uključuje krvave prizore kastracije i fellatio s odsječenim penisom, ili remek-djelo Thundercrack! (1974.) koji, svojom gotovo nehotičnom opscenošću, veselo stvara kaos u rodnoj strukturi moći. Slična bol, koja je, međutim, spokojno usidrena u umjetnički kontekst i stoga cijepljena protiv optužbi za pornogra∫ju, može se naći u fotogra∫jama Joela Petera Witkina. U njegovu objektivu spolni organi nisu privilegiran izvor užitka. Kastracija ili odrubljena glava mogu imati ulogu koja je ključna poput orgazma i s kojim se, zapravo, može zamijeniti.

7 Andrea Dworkin bila je kritičarka koja je najsnažnije artikulirala retoriku, programe, praksu i osjećaje antipornografskog pokreta te tako postala njegov simbol. No može je se gledati i kao pionirku parapornogra∫je. Dworkinina epohalna knjiga Pornography: Men Possessing Women objavljena je 1979. Jedno je poglavlje posvećeno Markizu de Sadeu. Dworkin priča kako je provela mjesece čitajući tekstove razvratnika iz 18. stoljeća i podrobno objašnjava šok koji je pritom doživjela. Sebe predstavlja kao mučenicu koja se svojevoljno izlaže pornografskom nasilju kako bi pomogla osloboditi žene od njega. Dworkin prikazuje De Sadea kao mizoginista i kriminalca koji muči i ubija žene. Ne usredotočuje se na muške žrtve u njegovim knjigama niti na činjenicu da je analni seks s muškarcima bio prevladavajući u njegovom seksualnom životu. No usprkos takvim pojednostavljivanjima njezin i de Sadeov pogled na seksualnost prilično je sličan: oboje je povezuju s okrutnošću i boli. Ozbiljno prihvativši najmračnije mogućnosti pornogra∫je, Andrea Dworkin izbjegla je humanističku omašku postpornogra∫je: umjesto toga, unaprijedila je pornografsku dijalektiku za nekoliko koraka, a istovremeno a∫rmirajući i negirajući nasilje pornogra∫je, dosegla je nove intenzitete. To je najočitije u njezinu najčitanijem romanu Ice and Fire iz 1986. u kojem prikazuje drogiranje mladih žena, kurvanje i bančenje u 154


New Yorku 60-ih. Dworkin je razumjela pornogra∫ju bolje od većine pornografa i postpornografa. Njezin antipornografski bijes, uznemirena, nasilna retorika u govorima i tekstovima ukazuju na parapornogra∫ju. U tome je bliska Valerie Solanas čiji je SCUM Manifesto ∞ zbog hiperbola, prenapuhane afekcije, opsesije mješavinom mehaničkog i organskog, nasilne opscenosti i zagađenja ∞ jasno parapornografski. Jedan od najprovokativnijih aspekata radikalno-feminističkog antipornografskog pokreta jest da njegovi diskursi ne prave uvijek razliku između označenog i označitelja. U ranim 1990-ima na zidu u Štokholmu stajao je gra∫t “Pornogra∫ja je umorstvo”. To je primjer uklanjanja razlike između slike i objekta. Crtež djeteta kojeg siluju tretira se kao napastovanje stvarne djece; masakrirana, gumena lutka prekrivena kečapom u nasilnom ∫lmu Snuff jest prava ubijena žena; žrtve u De Sadeovim književnim fantazijama jesu napastovane i mrtve i stoga ti tekstovi jesu istinski uzrok daljnjeg silovanja i ubijanja te konačno uništenja svih žena. U pamΩetu Letter From a War Zone (1987.) Andrea Dworkin napada one koji tvrde da se ∫lmska ubojstva trebaju gledati kao ∫kcionalna i uspoređuje ono što vidi kao stvarno umorstvo s ra∫niranim apstrakcijama slobode izražavanja: “... čerečenje u snuff ∫lmu, nož koji je sasjekao ljude u komade ∞ to su bile samo riječi. [...] Naučili smo da ljude koji su se borili za građanske slobode nije briga: umorstvo žene, snimljeno radi postizanja orgazma, bilo je govor i nije ih uopće bilo briga (to su bili dani prije nego što su ti ljudi doznali da moraju reći da je nasilje nad ženama loše...)” Andreu Dworkin poticao je pravednički gnjev protiv ženskog života provedenog u strahu. Njezin odgovor na stalnu prijetnju smrti bio je snažan udarac “obiteljskim teroristima” koji su proizvodili pornogra∫ju da bi zastrašili žene i zadržali ih u podređenom položaju: “Uporabile smo militantni aktivizam da se suprotstavimo i pokušamo uništiti muškarce koji žive da bi nanosili zlo ženama, to jest, svodnike koji prave pornogra∫ju. Željele smo uništiti ∞ ne samo pristojno ograničiti, nego uništiti ∞ njihovu moć da nam nanesu zlo...” Taj nasilni pogled na seksualnost, percepciju i maštu koji je Dworkin kasnije još više razvila u knjizi Intercourse, izrazito se podudara s De Sadeovom idejom ljubavi koja usko isprepliće nasilje, bol i poniženje i prema kojoj je, strogo rečeno, sama moć ta koja tvori pravu stvarnost. Dworkin je željela izbrisati taj poredak, De Sade ga je a∫rmirao: oboje su bili opsjednuti njime.

8 Prije nego što sam se počeo zanimati za povijest pornogra∫je, povremeno bih otišao u kino Fenix u Drottninggatanu u Stockholmu. Većina ljudi onamo je išla da bi se dirala ili da se dira s nekim drugim. Ja sam odlazio jer me sȃmo mjesto uzbuđivalo. Fenix je bilo posljednje štokholmsko pornografsko kino, smješteno u jednoj od najstarijih gradskih kinodvorana koje su funkcionirale. Bilo je izgrađeno tijekom Prvog svjetskog rata i bilo je otvoreno odonda. Kad se napokon sredinom 1990-ih zatvorilo i prenamijenilo u kozmetičku trgo155


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

vinu, nitko se nije bunio. Dvorana je bila uska, s proredom u sredini i s crvenim sjedalima od vinila. S lijeve strane zaslona visio je velik žut sat, vjerojatno radi gostiju koji su dolazili onamo tijekom stanke za ručak. Bilo je vrlo mračno. Budući da je Fenix prikazivao samo 35-milimetarske ∫lmove na celuloidu, svi su ∫lmovi potjecali iz 70-ih ili ranih 80-ih. Repertoar stoga nisu obilježili novi, jeftiniji pornografski ∫lmovi koji su prevladavali nakon revolucije video-rekordera i kablovske televizije. Što sam doživio? Prvih nekoliko minuta u kinu bile su ispunjene mješavinom nervoze i uzbuđenja. Prve slike tjelesnih oblina, zavojite kože, spolnih organa koji se rastvaraju i bubre i tijek izlučevina, uzdasi i stenjanja, sve me je to de∫nitivno napaljivalo. To mehaničko uzbuđenje bilo je dobro za početak, drukčije nije bilo. Nakon pet do deset minuta moje su se reakcije promijenile. Poznata je ideja da su opscena djela dosadna. Pornogra∫ja je monotona. I doista: dobro poznate slike tradicionalnih seksualnih postupaka koji se ponavljaju uskoro su me prestale uzbuđivati. U osnovi imao sam samo jedan izbor: svršiti ili smanjiti doživljaj. No to smanjenje doživljaja imalo je svoju vrijednost. Nakon, recimo, pet minuta, krv se povukla i mozak više nije bio usredotočen na tradicionalne oblike pohote. U tom trenutku bilo je važno ne zijevati i ne otići. Naprotiv, upravo iz tog tjelesnog razočaranja otvorio se ulaz u drugi svijet, neljudski svijet kojim je ravnala ne-euklidska anatomija, a čija je gravitacijska sila poezija. Više nisam bio željna duša u uzbuđenom tijelu, nego sam bio raštrkan u mnoštvu erogenih senzibilnosti onkraj dualizma um/tijelo. Pokretne slike tijela koja se trljaju o druga tijela odmetnule su se od igara identi∫kacije i projekcije te preselile u novu vrstu proizvodnje. Tema više nisu njegov penis, njezina vagina, njegova sperma, njezina bedra, njezina prsa, njegovi guzovi. Sad su tu morske vlasulje, površine bez unutrašnjosti, neravnomjerne kondenzacije podataka i vremena. Moglo bi ih se povezati s apstraktnom slikom, no umjesto apstraktnom, valjalo bi ih nazvati nadrealističkom: stvarnije su od homogenih fantazma koje obično prate bubrenje spolnih organa i koje pripadaju pornografskim materijalima. Te su slike slične onima koje se pojavljuju kad vas uzbudi mehaničko kretanje, vibracije u autobusu, kad vam mozak reagira na način uvjetovanog reΩeksa. Sjećanja na to oslobođenje koje je preko tih živućih strojeva doživio pogled žudnje naučilo me nečemu o eroticizmu kao umjetnosti s onu stranu ekstaze orgazma, a sad, mnogo godina kasnije vratila su se da mi govore o parapornografskim mogućnostima. Onome tko nikad nije doživio spolni organ kao nešto lijepo nedostaju sva neophodna sredstva za vrednovanje parapornogra∫je. Onaj koji uvijek odvraća pogled od nabreklih, vlažnih stidnih usana ili gladnog analnog otvora, neće se zanimati ni za druge strane tijela. Parapornografski pogled, oprimjeren mojim iskustvom u kinu Fenix, može služiti kao instrument za ekstrahiranje poezije iz djela koja nisu parapornografska, nego jednostavno pornografska. To je slično tome kako pornografski pogled može izvući speci∫čne uporabne vrijednosti iz, primjerice, kataloga za žensko rublje koje se naručuje poštom ili čak još čednijih slika, na primjer Doréovih biblijskih ilustracija ili reklama za cigarete. Vjerojatno postoje parapornografski aspekti u destilatima porno156


grafskih uporabnih vrijednosti. Međutim, da se ne bi omeo lov na orgazam, ti su se aspekti uobičajeno morali odbaciti. Parapornografski pogled trebao bi se nesumnjivo uvesti kako bi procijenio i odredio vrijednost određenog djela. Da bi se to učinilo, on mora uspostaviti pokretne sustave klasi∫kacije i procijeniti svako djelo sa stajališta teorije skupova koja obuhvaća nekoliko simultanih varijabli. Drugim riječima, odrazi moraju obuhvatiti intenzitete, brzine, temperature, smjerove, mirise, vizualnu produktivnost, političku razigranost, auralne taktilnosti, boje povezane s mirisima, snagu ritmičnog raslojavanja itd. To zahtijeva barem djelomičan gubitak ega kritičara, nešto što bi pravo parapornografsko djelo trebalo postići. Razlog što je recenziranje pornogra∫je tako jadan i zanemaren žanr velikim dijelom je što kritičar ne može postići kompromis s obzirom na dihotomijski pogled koji dušu proglašava dominantnom spram tijela. U parapornografskoj kritici ∫zički čin čitanja uključen je u hermeneutički ritam. Znojenje, nabrekle genitalije, drhtaji, suze, slina i nagon za povraćanjem ne smiju biti samo komične ilustracije u kritici, retoričke ∫gure; umjesto toga, trebalo bi ih prepoznati kao dio kritičke proizvodnje značenja. Ako kritičar piše o ljubavnoj priči, horor-romanu, trileru ili stripu, normalno je da informira čitatelja je li djelo potaklo suze, strah ili smijeh. No u slučaju kritiziranja pornografskog teksta, to iznenada postaje nemoguće. Jedan od najčešćih argumenata protiv eksplicitnih seksualnih prikaza jest da su “dosadni” i da ne “provociraju” niti “šokiraju”. Ta je ∫gura tako česta u recenzijama da vjerojatno svjedoči nečemu sasvim drukčijem od onog što tvrdi. Margareta Wiman piše u Östergötland Correspondenten o pornografskoj satiri Anastasie Wahl Klitty and da Vinci kådisen: “Osobno, dosađivala sam se. Od šume ne vidim drveće, to jest, sve je pornogra∫ja i nasilje ∞ stranica lijevo ili desno. [...] Prava riječ za to jest deformacijska komedija. Nije baš ni inteligentna. Niti provokativna.” Aris Fioretos ruga se debiju Martina Tistedta, parapornografskoj noveli Segerhuva: “Ovdje prinudna kopulacija vodi do krvavog obreda; ovdje je romantična pozadina zagađena štrcanjem krvi kao u horor ∫lmovima. Seks se ne može odvojiti od smrtnosti, žudnja se ne može odvojiti od pokvarenog. [...] Jedina šokantna stvar u vezi Segerhuve jest što misli da može šokirati.” Navedeni radovi, čini se, izazivaju pogrešne emocije u kritičaru: seksualno uzbuđenje, gađenje, gnušanje. To uzrujava kritičara koji želi održati određenu distancu i ne želi u recenziju uključiti vlastito uzbuđenje. Kritičar u nevolji tako suspreže osjećaje i dosađuje se. Uzdignuta nosa kaže: autor samo pokušava provocirati, ali mene neće isprovocirati. Tako se kritičar diskvali∫cira kao čitatelj parapornografskog djela.

9 Pornogra∫ja je povezana s antisocijalnim interesima: konzumira se u izolaciji i upotrebljava za samozadovoljavanje. Zato je društvo i državni organi često gledaju sumnjičavo. Parapornogra∫ja se ne suprotstavlja samotničkom poroku, naprotiv. Za razliku od nekih postpornografskih 157


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

djela ∞ koja u zanosu da preobraze pornogra∫ju često oduzimaju pornografskom djelu njegovu dušu, njegovu masturbatorsku uporabnu vrijednost ∞ parapornogra∫ja pravi revoluciju u pornogra∫ji brišući jastvo (ono “samo-”) iz samozadovoljavanja. Parapornogra∫ja predlaže “drkanje bez ega”. Pitanje što točno čovjek može željeti oprimjerili su revolucionarni događaji u Sjevernoj Africi i na Srednjem Istoku. Mnogi su svjedočili seksualnom uzbuđenju povezanom sa žarkim entuzijazmom tih događaja. Taj vrtlog uključuje i sliku nage Egipćanke Aliae Mahdy, koju je ona stavila na blog 23. listopada 2011. Umjesto kao revolucionarni romantizam, možemo tu gestu opisati kao revolucionarni eroticizam u kojem mase funkcioniraju kao erogena zona. Vjerojatno mnogi mogu posvjedočiti da su se zaljubili u kuću, životinju, komad odjeće i iskusili drhtanje, nesanicu, naizmjenične euforije i očaj. No čak i društveni fenomeni mogu prouzročiti taj hormonalni višak. U žaru ljubavi dolazi do gubitka ega. Naša se tijela otvaraju. Sluznice se kristaliziraju, a njihove se površine umnažaju zbog čega postaju dostupnije dodiru. Ta svetost ljubavnog bijesa manifestira se čak i kroz izuzetno povišenu toleranciju prema prljavštini voljenog. Ljubavnik je, u određenom smislu, antisocijalan i za mnoge je u svojem okruženju nepodnošljiv. Istovremeno on je slavljenik u vlastitoj nesavršenosti, u pristanku da ne bude sȃm, da ne bude zatvoren, da pati od dubokih nedostatnosti koje su, gledano iz druge perspektive, zapravo mogućnosti. On komunicira. Društveniji je negoli prije. Genitalije tog ljudskog bića postale su čudesne, zemlja čudesa. Kad uzbudljiva umjetnost uspijeva funkcionirati prema subverzivnoj logici ljubavi, ona postaje parapornografska. Tad se odmaknula od pornogra∫je i postpornografskog liberalizma kao i od antipornografskog konzervativizma. Možemo li to opisati kao seksualni komunizam? Da. Možemo de∫nirati parapornogra∫ju kao komunističku revoluciju erotske percepcije. I baš kao što su kapitalistički robni oblici preduvjet za komunizam, pornografski oblici robe preduvjet su za parapornogra∫ju. Posrijedi nije komunizam kao zajedničko vlasništvo sredstava proizvodnje, poglavito ne komunizam u postpornografskom smislu, kad “svatko stvara vlastitu pornogra∫ju”. Riječ je o komunizmu kao komunikaciji osoba bez ega, seksualno uzbudljivoj kulturi utemeljenoj na mnogostrukim formacijama žudnje širokog stanovništva, gdje se jedenje slika i proizvodnja slika ne doživljavaju kao suprotnost. No posrijedi nije ni poezija “koju pišu svi”, upravo suprotno: riječ je o antidemokratskoj poeziji, poeziji koja će raznijeti svakodnevnog čovjeka i kolektiv iznutra. Normalna konzumacija pornogra∫je ne može se nazvati pasivnom. To nije prvenstveno pitanje “publike koja sjedi i razonodi se”, barem ne u usporedbi s mnogim drugim kulturalnim oblicima našeg doba. Masturbator je izuzetno aktivan dok se valja u pornogra∫ji. Antipornografsko-pornografski kompleks može se sagledati kao parapornografski fenomen, ispunjen zastrašujućim užicima. Proizvođači, distributeri i konzumenti pornogra∫je i njezini kritičari (uključujući sȃm pornografski materijal i više-manje nasilne, pravne ili izvanparlamentarne napade na nj) tvore stroj koji umnaža tijela i izvrće im unutrašnjost van. Puko pričanje o instrumentalizaciji i objekti∫kaciji ljudi ne ide misaono dovoljno daleko: parapornogra∫ja je strogo diskur158


zivna i pretpostavlja da Sve nastaje kao pogreška [bug] u igri različitih praznina. Svako je biće podijeljeno na razne instrumente i predmete u ovoj igri, stranice bića ∫no su izbrušene i postavljene u četri-dimenzionalne strojeve koji imaju osobito autonomnu funkciju. Parapornogra∫ja to potvrđuje preinačavanjem objekti∫kacije u višestruku fetišizaciju. Korisnik pornogra∫je sklon je stvaranju vlastitog ritma. U prošlosti mornari su lijepili slike lica svojih djevojaka ili ∫lmskih zvijezda na gola tijela pin-up djevojaka. Tako je nastajao pokretni sklop, mehaničko-erotski celibatski stroj iste vrste kao oni koje je Duchamp gradio u svojim djelima. U kolažima i sklopovima, u tijelima bez organa ili raščetvorenim tijelima gdje pogled i genitalije zauzimaju sjedala u utopijskim mjestima, ne-mjestima koja sve poslaguju na svoje mjesto tu je parapornografsko kretanje. Slično, parapornogra∫ja želi rabiti svoje specijalne tehnologije za povezivanje i nadilaženje dvaju sukobljenih događaja: pornografskog događaja i njegova moralnog blizanca, antipornografskog događaja. Moć čitanja i izvlačenja ekstaze iz pornografsko-antipornografskog kompleksa usko je povezana sa snažnom osobinom parapornogra∫je: dvosmislenošću. Utopija koja progoni pornogra∫ju je homogena, čista, esencijalistička. Učvršćuje tradicionalne društvene uloge, čak i ako istovremeno neprestano izražava antidruštvenu žudnju. Istina je da izvlači užitak iz igranja uloga koje materijalizira sukob klasa, rodova i generacija: tajnica i ravnatelj, policajac i aktivistica, profesor i zločesta učenica, odrastao čovjek u školskoj odori za djevojčice itd. No kao i u postpornogra∫ji, ta igra najčešće teče u skladu s određenim prethodno uspostavljenim načelima. U ambiciji da od pornogra∫je naprave nešto humanije, feminističko, socijalističko, queer, ekološko, pošteno, ravnopravno ∞ svojevrstan “kapitalizam s ljudskim licem” ∞ postpornogra∫ često zaboravljaju na uporabnu vrijednost samozadovoljavanja. Dok antipornografski pokret zauzima mjesto cenzure i ponaša se poput oblikovatelja i regulatornog aparata pornogra∫je, postpornogra∫ja lišava pornogra∫ju života i igra se mrtvim egzoskeletonom. Koja je razlika između parapornogra∫je i postpornogra∫je? Neki se njihovi dijelovi preklapaju. No općenito, postpornogra∫ja pokušava iskupiti pornogra∫ju od grijeha i uporabiti njezine izraze za moralnu estetiku i politiku dok se parapornogra∫ja, s druge strane, usmjerava na uzbuđenje u pornogra∫ji (na mehaničko, na produktivnost odnosa moći, na beskonačnost razotkrivanja) da bi stvorila orgazmičku poeziju ili, drugim riječima, beskrajan orgazam. Parapornogra∫ja želi biti neodređena, ambivalentna ili, još bolje, multi-ambigvitetna. Njezin strojni aspekt je cjepivo protiv humanističkih iluzija i protiv svih ideja o slobodnom sebstvu, slobodnom pojedincu, stabilnom subjektu. Parapornogra∫ja najavljuje povratak povijesnim materijalističkim korijenima pornogra∫je, šesnaestostoljetnom karnevalističkom miješanju visokog i niskog, svetog i blasfemičnog, seksualnog i duhovnog uzvisivanja, ozbiljnog i smiješnog te konstituira istovremeno uništenje i razvoj distinkcije između erotike i pornogra∫je. Parapornogra∫ja priznaje da živi u simbiozi s autoeroticizmom, ali negira postojanje ∫ksnog subjekta; tretira tijelo kao otvoren poredak i 159


Carl-Michael Edenborg

Parapornografski manifest

zalaže se za raznolikost žudnji; i, naposljetku, funkcionira s mnoštvom erogenih zona i intenziteta doživljaja. Ta temeljna neodređenost parapornografskog projekta također je protuotrov za jedno od najjačih svojstava pornografsko-antipornografskog: njegovoj simbiozi s društvom kontrole. Postojan rast nadzora nad ∫zičkim, analognim i digitalnim pokretima zahtijeva i nekakva opravdanja. Napadi na slobodu izražavanja i privatnost ne mogu se provoditi bez dobrih razloga. Kao takvi, često se rabe terorizam, droge i kriminal. No pornogra∫ja je jednako tako česta. Pornografska kaljuža potpomaže represiju. Antipornografska pseudocenzura dodaje bijes i zahtijeva pravila. Organizacije koje se bore protiv zlostavljanja djece konstruiraju netaknuto, čisto biće koje je, slučajno, upravo iluzija pornografa koji izrabljuju djecu, koje je upravo njihova roba. Pornogra∫ja, antipornogra∫ja i država zajedno tvore učinkovit stroj kontrole. Prljavština koja se tijekom kolonijalističke patrijarhalne povijesti povezivala sa ženama, tamnoputima i proleterijatom ista je prljavština koja se povezuje s pornogra∫jom. Čini se da postpornogra∫ja želi sprati tu prljavštinu. Parapornogra∫ja je želi osnažiti. Ukratko, parapornogra∫ja se ne zalaže za seksualni feminizam niti za pornogra∫ju s pečatom koji ovjerava da je proizvedena etički. Naprotiv, ona želi učiti od mržnje koja puni energijom najbješnje antipornografe. Slike nikad ne mogu postati previše nasilne. Tekstovi se ne mogu previše bolno zarezivati u tkivo čitatelja. Vrisak ne može biti previše divlji. Menstrualna krv što curi niz noge ne može poteći dovoljno daleko. Parapornogra∫ja se temelji na tome da je falus uvijek već odsječen, da kastracija prethodi falusnom mitu. Parapornogra∫ja je bezglavićna.

10 Pornogra∫ja nam je dosadna. Antipornogra∫ja nam je dosadna. Obje su postale slabi čimbenici u medijima i zakonima. Neke demografske i kulturne promjene same će utjecati na model: rastući broj samačkih domaćinstava, porast ženske konzumacije pornogra∫je, postupne prilagodbe u opskrbi. U postpornografskoj državi državljani će se i dalje predbilježavati za dobivanje masturbatorskih proteza. Antipornografsko-pornografski svijet trenutačno je blagoslovljen parapornografskim preporodom, koji slično petnaestostoljetnim anabaptistima, zagovara novo krštenje, no ovaj puta u tjelesnim tekućinama. To novo krštenje je prljavo. Mora biti prljavo. I nasilno. Ne može biti dovoljno nasilno i strašno, uvijek strašno, jer svetost je u naše doba, bez obzira koliko bila emocionalna i nježna, istovremeno i revolucionarna, s onu stranu dobra i zla; i stoga je bolna. Naše društvo koristi se jednom strategijom kad se bavi prljavštinom: nasilnim odbacivanjem, brisanjem. Ni konzervativni fašizam ni liberalni individualizam ne mogu prepoznati Sveto, koje nastaje kad sebstvo napusti tijelo. Svako propitivanje klasi∫kacija prema kojima živimo, svaka dvosmislenost duha u opasnosti su da se proglase prljavima. Istovremeno samo u toj nasilnoj nečistoći dehumanizirano ljudsko biće može naći smisao u 160


životu: u anusu sunca koji daje i uništava. Trebali bismo biti sretni, istinski sretni što se sramota ne može izbrisati. Moramo se veseliti, veseliti glasno i kreštavo što toliko jedemo da eksplodiramo i uništavamo si odjeću. Maharadža koji se dosađivao u priči Alphonsea Allaisa nije samo prikaz sve izmorenije publike koja zahtijeva “stvarni seks”, koja zahtijeva istinu i stvarnost kao zabavu. On je također čarobnjak stvoren prema parapornografskom načelu koje želi potkopati poredak pornografsko-antipornografskog kompleksa. Osjećaj praznine nakon ekstatičkog konačnog konzumiranja pornogra∫je ključ je za parapornogra∫ju: poput svakog istinskog misticizma, parapornogra∫ja nas suočava s ničim. Onima koji pokušavaju prodati ili zaštititi vjersku zabludu, poput one o “golotinji”, parapornogra∫ja nudi vlastiti preporod: uvid u bezgraničnost razodijevanja, u ne-euklidovsku anatomiju, u tamu uzbuđenja. To da zakon stvara žudnju znači osamljenost. To što stvari koje nam brane žudnju također stvaraju naše žudnje također znači osamljenost. Konzumiranje pornogra∫je i uzbuđivanje antipornogra∫jom znači osamljenost. Umjesto tih solipsizama parapornogra∫ja nudi odsutnost sebstva. U gubitku ega kroz prežderavanje, mehaničko ponavljanje ili traumatsko nasilje zadovoljstva se množe i ono što je strano postat će, ne bih rekao bezopasno, ali barem prisno. Ta vrsta komunizma s jedne strane je predmet za elitu, no dogodit će se u svim ljudskim zadovoljstvima, koja se pak mogu prizmatizirati putem parapornografske kritike. Tako se omogućuje beskonačan orgazam, orgazam koji uvijek pokazuje nove strane, paraorgazam koji ulazi kroz vlastite pukotine i beskonačno se množi, komunistički orgazam. Jednostavno rečeno: parapornogra∫ja je naše spasenje. S engleskoga prevela Ivana Rogar. Naslov izvornika: Det parapornogra∫ska manifested, Stockholm, Ink bokförlag, 2012. Prevedeno prema američkom izdanju: The Parapornographic Manifesto, Action Books, 2013.

161


Demo kracija znano mišljen 162


oa, U ost i nje

Demokracija, znanost i mišljenje

tematu Demokracija, znanost i mišljenje koji je priredio Ognjen Strpić najprije donosimo tri raznorodna teksta koja dokazuju kako je temeljno pitanje politike, edukacije, pa čak i ontologije, zapravo političko pitanje. Otvaramo ogledom “Demokracija nije stroj za istinu” koji je 2012. godine bio uvršten među tri najbolja filozofska ogleda napisana izvorno za objavljivanje na Internetu. Pisac ovog eseja koji propituje temelje demokracije, čak niti nakon ove nagrade nije pristao na odavanje svog identiteta. Poštujući njegovu želju, recimo samo da je članak objavljen na autorskom blogu Brada filozofa (www.philosophersbeard.org). Nastavljamo medijski alternativnim načinima prenošenja informacija. Znanost i pseudoznanost Imre Lakatoša bez sumnje je jedan od najslavnijih javnih govora u povijesti znanosti od Faradaya do današnjih dana. Godinu dana pred smrt Lakatoš je sročio ovaj govor kako bi ga sam izgovorio i snimio na engleskom i materinjem mađarskom jeziku. Engleska verzija je prvi put emitirana na javnom slušanju pri Londonskoj ekonomskoj školi 1973, dok je mađarsku radijsku premijeru emitirao BBC dva dana nakon Lakatoševe smrti 1974. godine. Govor Znanost i pseudoznanost uvršten je u sve važnije antologije suvremene filozofije znanosti, a UNESCO ga je proglasio jednim od prvih i najvažnijih primjera ostvarivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih Naroda i nje-

163


ne odredbe prema kojoj “više i visoko obrazovanje treba biti dostupno svima prema sposobnostima”. Tako i posve doslovno postavši dijelom spomeničke baštine čovječanstva, Lakatošev govor svoju nezaboravnost duguje uistinu jedinstvenoj jasnoći, izražajnosti i izboru tema i argumenata koji oduševljavaju i nakon četrdeset godina. Lakatoš govori sažeto, nabijeno iskustvom dvadesetog stoljeća i nadahnuto iskrenom brigom i pažnjom prema čovjeku i svijetu, ali i s jednako jasnim prijezirom prema laži i nečovještvu. Istina i znanje su, pokazuje Lakatoš, čovjekove egzistencijalne potrebe i nema tog religijskog ili političkog uvjerenja kojim se možemo opravdati ako se tih potreba svjesno odreknemo. Upravo je to i bit znanstvenog znanja, istovremeno najkrhkijeg i najpouzdanijeg što smo ga kao vrsta ikad dosegnuli. Na kraju, u posljednjem tekstu ne bavimo se niti demokracijom niti obrazovanjem kao bitnom sastavnicom demokracije, već spoznajnim pitanjima. Pitanja mišljenja i spoznavanja čvrsto su povezana s političkom teorijom. Naime, filozof Thomas Nagel u ovom eseju pokazuje kako su i zašto pokušaji mišljenja i spoznavanja kojima se podriva sama mogućnost mišljenja i spoznavanja osuđeni na neuspjeh. Zahvaljujemo Rajki Rusan na dopuštenju za Tekstove u ovom tematu objavljujemo ljubaznošću Rajke Rusan. (k.p.v.)

164


Demokracija nije stroj za istinu*

U

* Tekst je preveden u veljači 2013. za potrebe radijske emisije “Interpress”, Trećeg programa Hrvatskog radija; zahvaljujemo urednici Rajki Rusan na ljubaznosti i podršci, te na dopuštenju za objavljivanje sva tri teksta.

demokraciji ljudi imaju slobodu izražavanja mišljenja i slobodu rasprave. To je važno samo po sebi. Ali katkad se smatra da je to i instrumentalno važno jer bi u otvorenoj i slobodnoj raspravi istinite ideje, kako se tvrdi, porazile neistinite već samom svojom vrijednošću. Demokracija tako ima i spoznajnu vrijednost po tome što nalikuje na stroj za istinu. U demokraciji utoliko ne bi bilo dogmi, i svako bi se znanje preispitivalo. Izneseno je mišljenje ne samo neistinito, nego je tako očito pogrešno da je pravo čudo što ga je ikad itko shvaćao ozbiljno. Da je sloboda izražavanja i javno i privatno dobro, najrječitije je i najslavnije tvrdio John Stuart Mill u spisu O slobodi: Ušutkavanje izraza mišljenja na osobit je način zlo zato što je to razbojstvo nad ljudskim rodom; nad njegovim potomstvom i nad sadašnjim naraštajem; nad onima koji se tom mišljenju protive a još više nad njegovima pristalicama. Ako je to mišljenje točno, lišava ih se prilike da svoju grešku zamijene istinom; ako je netočno, gube nešto gotovo jednako vrijedno, a to su jasniji doživljaj i življe viđenje istine, do kojih dolazi kad se istina odmjeri s pogreškom. Millov argument retorički je silovita obrana pluralizma i slobode pojedinca. Samo, ona je tek djelomično točna. Iznad svega, Mill ne vidi razliku između moralnih, vjerskih i političkih stavova i mišljenja s jedne strane, i mišljenja o činjenicama i znanosti s druge strane. Uz to, on ne razlikuje proces otkrića od procesa vrednovanja. Mill je sasvim u pravu što brani slobodu čovjeka na stvaranje i izražavanje vlastitog mišljenja, kao i na raspravljanje o njemu kad je riječ o religiji, politici i moralu. O svemu tome svatko zaista može imati neko svoje mišljenje; svatko tko živi u slobodnom društvu uz to ima i pravo na mišljenje o svemu tome; već za samu legitimnost različitih mišljenja nužno je da se do njih došlo na određeni način ∞ uvjeravanjem i raspravljanjem bez pritisaka. Liberalizam je utemeljen na poštivanju autonomije pojedinca u tim pitanjima, u tom smislu da se za svakoga smatra da je razvio vlastitu “koncepciju dobra”: neku vrstu osobnog moralnog idiolekta koji upravlja našim prosudbama o vrijednostima i stavovima koji se grade na našim kumulativnim tumačenjima i reinterpretacijama vlastitih doživljaja. Millov osobit doprinos tu je protu-intuitivna poanta da svi može165


Demokracija, znanost i mišljenje

mo nešto naučiti iz sučeljavanja s neuvriježenim mišljenjima makar svejedno zaključili da su zla i neistinita, zato što su pogrešna na zanimljiv način. Knjige kao što su Platonova Država, Machiavellijev Vladar, Hobbesov Levijatan ili Mandevilleova Priča o pčelama uvrijede gotovo svakoga a ne uvjere gotovo nikoga ∞ ali one djeluju poput bodeža u ostrigi jer nas tjeraju da iznova promislimo o opravdanosti svojih uvjerenja. Dopustiti da se šire tako opasne ideje utoliko potiče, a ne sputava autonomiju pojedinca. Millov pojam mišljenja dobro se uklapa i s javnim odlučivanjem kakvo on predlaže u demokraciji. Iako ih imaju privatni pojedinci, mišljenja imaju i svoji intersubjektivni aspekt zbog kojeg ih je moguće opravdavati, osporavati i kritizirati u javnosti. Mi si u raspravi možemo nastojati uzajamno promijeniti mišljenje o tome što bismo trebali činiti i što bismo trebali cijeniti. Pritom može biti riječ o različitim pitanjima, od “Trebamo li napasti Siriju?” do “Tko bi trebao pobijediti u Američkom idolu?” U demokratskoj politici, nakon što porazgovaramo o tome, mi sudjelujemo u društvenom izboru kojim se ta individualna mišljenja pretvaraju u kolektivne odluke ∞ na izborima se našim glasovima odlučuje koja nam se mišljenja najviše sviđaju. Međutim, etičke zabrane kao što su “ne laži”, ili religijska vjerovanja kao što je “Isus te voli”, ili prosudbe o književnosti kao što je “Uliks je najbolja knjiga ikad napisana” posebne su po tome što su one u potpunosti stvar našega mišljenja. Što ćemo o tome misliti, to ovisi jedino o nama samima. Po tome se one jako razlikuju od objektivnih istina, bilo da je riječ o razumskim istinama ∞ kakve daju razumska istraživanja, primjerice znanost ∞ ili od činjenica, kao što su povijesni događaji. Kako je primijetila Hannah Arendt u ogledu Politika i istina, objektivne istine imaju sasvim drugačiji spoznajni status od mišljenja i stavova, i zato ih ocjenjujemo na drugačiji način. (Postmodernisti i socijalni konstruktivisti, žao mi je. Možete prestati čitati.) Za razliku od mišljenja i stavova, objektivne istine nisu podložne sporenju u demokratskoj raspravi jer je potpuno irelevantno slažu li se ljudi s njima ili ne. Kratko rečeno, točno je da u demokraciji ljudi mogu raspravljati i na izborima odlučivati o tome treba li ubojice smaknuti, ali netočno je misliti da se demokratskim procesom može odlučivati i o činjeničnom pitanju je li konkretna osoba (recimo O. J. Simpson) ubojica. Demokracijom se može odlučivati o tome treba li nauk o inteligentnom stvoritelju učiti u školi, ali ne može se demokratski odlučiti je li to istina ili nije. Ako bismo pokušali vidjeti kako bi izgledalo slobodno ∞ demokratsko ∞ tržište ideja koje bi odgovaralo Millovim uvjerenjima, teško bismo našli boljeg kandidata od World Wide Weba. Za razliku od knjiga, novina ili sveučilišnih seminara, u čijem se uređivanju odražavaju uvriježeni stavovi ∞ Mill je to nazivao “tiranija većine”∞ na Internetu se “narod” može izražavati manje-više slobodno, iako u nekim zemljama jedino anonimno. “Narod” na Internetu ocjenjuje ideje, jer bez prepreka možemo čitati što misle drugi, i njihova mišljenja možemo isticati tako da ih povezujemo i o njima se pozitivno izražavamo. Utoliko Web zadovoljava zahtjeve “otkrića” ∞ stvaranje i širenje neuvriježenih tvrdnji o objektivnoj istini. Unatoč tome, Web nam daje i primjernu pouku o manjkavosti tvrdnje da je demokracija stroj za istinu ∞ sama po sebi, demokracija nije mehanizam za vrednovanje objektivne istine. 166


Razumske istine su one koje se utvrđuju lancima ljudskog zaključivanja i drugi ih ljudi načelno mogu ponovno izvesti i sami. Primjer za to bila bi euklidska geometrija. Znanost je arhetipski oblik traganja za razumskom istinom jer njen autoritet potpuno ovisi o takvoj ponovljivosti: da ćemo istim eksperimentom uvijek dobiti isti rezultat jer taj rezultat ne ovisi o osobi znanstvenika nego o neovisno postojećem svijetu. To, primjerice, znači sljedeće: kad bi svi klimatolozi poginuli zbog pada meteorita na nekoj svjetskoj klimatološkoj konferenciji, klimatologija bi se ubrzo ponovno pojavila i opet bi govorila u biti isto ∞ nešto manje-više takvo se i dogodilo kad je Katolička crkva pokušala istrijebiti ideju heliocentričnosti. Razumska istina ne funkcionira uvjeravanjem, kako to biva sa stavovima i mišljenjima u demokraciji. Naprotiv, ona neuljudno kaže: tako stoje stvari, sviđalo se to vama ili ne. Poziv na ponavljanje rezultata nekog eksperimenta nije poziv na iznošenje vlastitog mišljenja o tome jesu li ti rezultati istiniti. Razmotrimo sada kako se “razumske istine” pojavljuju na demokratskom tržištu ideja na Internetu. Tu imamo sve moguće vrste tvrdnji, uključujući i one koje za sebe tvrde da su znanstveno utemeljene. Cjepiva uzrokuju autizam, organska hrana je zdravija; pobačaj uzrokuje rak; svjetska klima se zapravo ne mijenja (odnosno, ipak se mijenja ali ne našom krivnjom; odnosno, nije to tako strašno), i tako dalje. U prilog tim tvrdnjama često se iznose argumenti koji zvuče znanstveno, kao i mehanizmi koji pomalo sliče onima o kojima se uči u srednjoj školi. Kako bi dakle, ovdje trebao funkcionirati Millov stroj za istinu? Prisutnost takvih neuvriježenih tvrdnji bila bi navodno korisna jer bi nam davala priliku da “svoju grešku zamijenimo istinom” (ili barem usavršimo djelomičnu istinu koju već znamo). Samo, kad različiti ljudi javno raspravljaju o svojim mišljenjima iz područja klimatologije, to nas približava zbrci a ne prosvjetljenju. Problem izvire iz brkanja općenito adekvatne liberalne pretpostavke jednakosti intelektualnih mogućnosti (i slijedom nje, slobode za etičke, vjerske i političke odluke), i pogrešne pretpostavke da iz toga slijedi da svatko ima odgovarajuće intelektualne sposobnosti potrebne za ocjenu konkretnih tvrdnji o istinitosti. Da bismo ocijenili istinitost u nekoj određenoj stvari ∞ da bismo nešto naučili iz rasprave ∞ moramo već unaprijed imati razvijene sposobnosti za ocjenu istinitosti konkretnih znanstvenih tvrdnji. A čini se da to zahtijeva da i sami budemo znanstvenici, dapače stručnjaci za to konkretno područje, a ne obični građani. Ako se pojavi netko tko bi tvrdio da postoji sistemski problem u interpolacijskim modelima (pomoću kojih se nesređeni podaci iz različitih izvora kao što su godovi, satelitska očitanja ili podaci iz jezgara ledenjaka pretvaraju u standardiziranu klimatsku povijest na temelju koje se pak izrađuju globalni klimatski modeli), kako biste u tom slučaju vi kao neznanstvenik trebali procijeniti znanstvenu istinitosti i značaj te tvrdnje u odnosu na prevladavajući znanstveni konsenzus? A ako o interpolacijskim modelima i imate neko svoje mišljenje, zar zaista mislite da se ono računa kao znanje? Ako vjerujete onome što kažu klimatolozi, mislite li da je to vaše mišljenje opravdano time što se u tu temu razumijete jednako dobro kao klimatolozi? A ako u to ne vjerujete, zašto mislite da ste u pravu? Mill je nadalje tvrdio da od upuštanja u opovrgavanje netočnih tvrdnji imamo koristi jer tako poboljšavamo vlastito poznavanje istine, bu167


Demokracija, znanost i mišljenje

dući da o svemu moramo razmisliti sami. Opovrgavajući netočne tvrdnje s područja klimatologije navodno biste trebali bolje shvatiti znanstvenu uvjerljivost važeće klimatologije. Drži li to vodu? Klimatologija je stara više od stotinu godina i u sebi objedinjuje ra∫nirane rezultate desetaka posebnih znanstvenih disciplina i pod-disciplina od meteorologije preko ∫zike i biokemije do računarstva i statistike, uz speci∫čne tehnike poput analiza pretpovijesnih temperatura iz jezgara ledenjaka ili očuvanih češera. Kojim bismo točno dijelom svega toga morali ovladati da bismo mogli tvrditi da “mislimo svojom glavom” kad odbacujemo uvriježena stajališta? Pritom imajte na umu da su zagovornici tih ideja možda posvetili cijeli život tome da mogu doći do tih detaljnih i složenih argumenata i braniti svoje stavove, i da bi uistinu otvorena rasprava s njima bila neobično zahtjevna. A osim toga, zar nemamo i drugog posla u životu? Smatrati tvrdnje o istini doprinosima demokratskom tržištu ideja već samo po sebi iskrivljuje njihov smisao i značaj. Time se sugerira da bismo s takvim tvrdnjama trebali postupati kao s mišljenjima i stavovima, i upuštati se u konstruktivnu raspravu o njima s uzajamnim poštovanjem, kao da su ta mišljenja istovrsna onima o reformi politike useljavanja ili o nominacijima za predsjednika stranke. Za razliku od takvih pitanja, tvrdnje klimatologije ne ovise o tome koliko nam se dopadaju. Ako to mislimo, dopustili smo da dođe do invazije političkog statusa na istinosni status. Prva posljedica bit će ta da će ljudi vjerovati da je istinosni status klimatologije stvar stava, i da oni imaju pravo na svoj stav po tom pitanju, i da svatko ima demokratsko pravo na to da njegovo mišljenje vrijedi jednako kao i mišljenje bilo kog drugog. Ali brojanje glasova, iako se njime možda poštuje dostojanstvo i jednakost građana, nije relevantno za istinitost znanstvenih tvrdnji. Čak i da svi daju svoj glas na temelju podrobne pretrage po Internetu, većinska odluka da je globalno zagrijavanje istina ne bi imala ništa veću spoznajnu vrijednost od većinske odluke da je globalno zagrijavanje neistina. I drugo, ako pitanja istinitosti svedemo na pitanja stava, njihovu ćemo ocjenu politizirati: eventualni politički aspekt ocjene značenja i posljedica neke istine prenijet ćemo na ocjenjivanje same njene istinitosti. Ako bi klimatske promjene bile istina, trebale bi uslijediti neugodne političke odluke o njihovim posljedicama na naš način života. Nekima se čini da put do pobjede u toj raspravi vodi preko negiranja istinitosti njihova polazišta. Treće, s obzirom na to da većina ljudi evidentno nije u stanju donositi znanstvene ocjene, posežemo za izvanznanstvenim utemeljenjem ocjenjivanja, za koje mislimo da smo kompetentniji. Otud i bizarna poplava elektroničke pošte o “aferi zatopljenja” i oprez pri ∫nanciranju zagovornika i osporavatelja globalnog zatopljenja. Možda i ne razumijemo o čemu se priča, ali ako mislimo da nam lažu, ni ne moramo razumjeti o čemu se priča. I na kraju, u demokraciji manjinski stavovi zaslužuju jednako poštovanje (odražavajući Millovo stajalište o tiraniji većine). Za razliku od zaista znanstvene rasprave, neuspjeh u političkom uvjeravanju ne znači prihvaćanje da ste u krivu, nego samo to ∞ da niste uspjeli uvjeriti dovoljno ljudi u svoje stavove. Zatim imamo činjenice, te tvrdokorne djeliće objektivnog svijeta koji se opiru autoritetu demokracije. One su nažalost nešto slabije čak i od razumskih istina, budući da se ne mogu replicirati. To su jednokratne poja168


ve situacijskih činilaca ∞ primjerice to da je Obama rođen na Havajima ∞ a ne bezvremenski zakoni koje možemo ocjenjivati po volji. Činjenice su prepuštene slabostima svjedoka i izblijedjelih dokumenata, koji mogu popustiti pod pritiskom i raspasti se s vremenom. Iako, dakle, istina o činjenicama s jedne strane premašuje mogućnosti demokratskog ocjenjivanje, krhkost njihove evidencije čini znanje o njima i suviše ranjivim na političku moć, bila ona demokratska ili ne. Izloženi problemi tada će se ponovno javiti. Uzmimo ekstremni primjer ∞ činjenicu kakva je holokaust, koja posve deformira povijest i posvuda ostavlja svoj trag. Bez sumnje, možemo se ne slagati oko toga je li na semaforu bilo crveno ili zeleno, ili o čemu se zapravo radilo u aferi Iran-Kontra. Ali, činjenica poput holokausta morala bi biti na nekoj drugoj razini, zar ne? I opet, pogledajmo samo Internet. Istražimo tu čudesnu raznovrsnost mišljenja, revizionističkih povijesti, teorija urote i fotogra∫ja za koje “nisu htjeli da ih vidite”. Mogu to biti podrobne analize opskurnih detalja, primjerice sadrže li ostaci zgrada “navodnih” plinskih komora dovoljno željezne armature da bi poslužile toj svrsi. I pitajte se kako tada razlikovati istinu i laž, ako to već otprije niste znali zahvaljujući odrastanju pod hegemonijom glavne struje pravovjernih. Nikako. Nema načina da jedino na osnovi argumenata dođete do istinitih činjenica, čak ni ako su oni koji ih iznose iskreni. Demokracijom se ne mogu ocjenjivati činjenice ništa više nego razumske istine. To, jesu li ljudi iskreno uvjereni stanovitim argumentima ili dokazima da je, reći će, “takozvani holokaust” mit koji je posljedica neke vrste urote, ne čini njihova vjerovanja baš nimalo istinitijima. S druge pak strane, važni argumenti u prilog njegovoj istinitosti ne jamče da ćete njima nekoga uvjeriti u njih, ma koliko se trudili razumljivo iznijeti pogolemu količinu dokaza koji tome govore u prilog. Vaši sugovornici će sve to vidjeti samo kao vaše mišljenje, i usprotivit će se ∞ iz demokratske perspektive posve legitimno ∞ svakom pokušaju prisile da ih prihvate. Između istine i demokracije postoji tenzija, ali istina i demokracija svejedno idu ruku pod ruku. Demokracija zahtijeva pouzdan zdravi razum (recimo, u pogledu toga što kaže ustav), i konkretna znanja o svijetu (primjerice, ona klimatološka). Za dobre javne odluke o tome što trebamo činiti nužne su nam pouzdane razumske istine i činjenice na temelju kojih možemo izgraditi suvislo vlastito mišljenje. Zbog tog razloga uspješna demokracija zahtijeva uspostavu i zaštitu neovisnih i nedemokratskih prostora i ustanova ∞ specijaliziranih spoznajnih zajednica ovlaštenih da istražuju istinu. Kako je pisala Hannah Arendt, među tim ustanovama u koje ćemo imati povjerenja su sveučilišta i sudovi sa svojim eksplicitno nepolitičkim, nedemokratskim etosom. To su pravi strojevi za istinu, koji trebaju slijediti istinu kamo god ih ta potraga dovela, izvijestiti nas o onome što su saznali, a mi ćemo odlučiti što s tim. Drugim riječima, kad je riječ o istini, ocjene specijalista mi primamo na povjerenje. Na sreću, budući da govorimo o istinama a ne o stavovima, tu nije važno to što do takvih vjerovanja ne dolazimo na osnovi vlastitog iskustva i razmišljanja. Utoliko se možemo poslužiti još jednim obilježjem e∫kasnog tržišta, kao i slobode: to je specijalizacija. Specijalizacija je uloga koja ovisi o kontekstu, a ne vrsta osobe. Fizičari, povjesničari i dru169


Demokracija, znanost i mišljenje

gi znanstvenici imaju svoje političke stavove i mišljenja kao i drugi ljudi ∞ a katkad ih čujemo i kako izražavaju vjerovanja zbog kojih bi nam bude neugodno, poput onih o teorijama urota, ili kako iznose prosudbe o nečemu o čemu ništa ne znaju. Unatoč tome, kad rade svoj posao, unutar funkcionalnih spoznajnih zajednica, njihove prosudbe zaslužuju da ih se shvati ozbiljno, i drugačije nego druge općenite rasprave u društvu. Kad sustav funkcionira, s blesavim tvrdnjama o Obaminom mjestu rođenja u Keniji ili Indoneziji, ili s pričama o genetički modi∫ciranim rajčicama-ubojicama, možemo izaći na kraj jednostavnom provjerom potječu li od uglednih i uvriježenih ustanova. Za te je strojeve za istinu glavni problem to što uvijek postoji napetost između njih i demokratskih vrijednosti i politika društva koje ih je uspostavilo. Ustanove kakve su sudovi i sveučilišta duboko su anti-demokratske i anti-individualističke. I takve i trebaju biti. Pomoću različitih institucionaliziranih organizacijskih struktura, vrijednosti i metoda speci∫čnih za pojedine discipline, one nastoje ocjenjivati ideje na osnovi njihove objektivne istinitosti, neovisno o tome koliko se one dopadale malom ili velikom broju ljudi. Za zajedničke liberalne stavove o primarnoj važnosti osobne prosudbe, o poštovanju prema mišljenju svih, i za politički svijet koji je određen kooperativno, one predstavljaju golemo proturječje ali i nužan temelj. Utoliko i nije čudno što one jesu osjetljive na politički pritisak ∞ “istina” ni nema nikakvo navlastito pravo na pobjedu u demokraciji. Upravo suprotno. Za održavanje i ispravan rad takvih ustanova zato je nužna samo-obvezujuća politička volja u društvu. Sve to znači da su demokracije u nezgodnom položaju da trebaju dobrovoljno odustati od svojih ovlasti da odlučuju o tome što je istina, i uspostaviti i aktivno održavati pomalo samovoljne strojeve za istinu o svijetu i nama samima, koji nam tada govore ono što ne bismo htjeli čuti. Mill je, dakle, tvrdio da kad je riječ o slobodi izražavanja drugih ljudi postoje pozitivne eksternalije: to je prilika da bolje razumijemo vlastita uvjerenja i poboljšamo ih. Ustvrdio sam da za objektivne istine ta pretpostavka ne vrijedi na isti način na koji možda vrijedi za etiku ili politiku. Zagovornici pluralizma su u krivu misleći “neka cvjeta tisuću cvjetova” ∞ da prisutnost tvrdnji o cjepivima koja dovode do autizma ili onih o nepostojanju holokausta doprinosi kvaliteti rasprave u društvu pa utoliko i poznavanju tih tema. Politička rasprava upravo je pogrešan način postupanja s tvrdnjama o racionalnim istinama i činjenicama. Najblaže rečeno, za poticanje takvog pluralizma nema razloga. Dapače, moguće je da postoje negativne eksternalije ako se neistinite tvrdnje razglase a pojedinci nisu u mogućnosti ocjenjivati jesu li istinite. Šteta može biti izravna, kao kad su djeca umirala od ospica jer su njihovi roditelji čitali u novinama da među liječnicima stvarno postoji spor oko toga da li cjepivo MMR uzrokuje autizam. Šteta će biti neizravna ako ljudi steknu uvjerenje da, budući da sami ne mogu ocjenjivati istinitost tih tvrdnji, to znači da je istina stvar stava ∞ primjer za to bila bi politizacija klimatologije. Moje je uvjerenje da je kod argumenta u prilog pluralizmu riječ o etičkom argumentu pod krinkom spoznajnog. Njime se promiču važni liberalni zahtjevi: ljudi kao pojedinci trebaju imati pravo na svoje mišljenje i njegovo izražavanje. Ali ako smo započeli s etičkim argumentom, onda nema potrebe da se ograničavamo samo na te bitne sastavnice mo170


ralne autonomije pojedinca. Trebamo paziti i na štetu koju pluralizam u pogledu istine može nanijeti kako podložnijim pojedincima tako i društvu u cjelini. Tako dolazimo do pitanja što činiti s takvim “nelegitimnim” upotrebama slobode govora. Većina intervencija bavila se ponudom na tržištu tvrdnji koje pretendiraju na istinitost: stvaranjem ustanova i cenzurom. U prvom redu, države nastoje poboljšati političke rasprave tako što unapređuju neovisnost, kredibilitet i djelotvornost pravih strojeva za istinu. Ako državni ured za statistiku stekne ugled svojom neovisnošću i točnošću, može postati općeprihvaćenim uporištem u političkim raspravama. Politiziranije izvore socio-ekonomskih statistika, poput različitih intelektualnih kolektiva ili TV-mreže Fox, tada ćemo zaobilaziti. Drugo, i mnogo spornije, demokracije ponekad smanjuju ponudu neistina na tržištu kad je rizik od značajne štete za dobrobit pojedinaca ili istine toliko velik da opravdava narušavanje razumske autonomije njihovih građana. Na primjer, možemo privilegirati prosudbe relevantnih znanstvenih stručnjaka kad je riječ o javnom mnijenju o medicinskoj sigurnosti pojedinih proizvoda ∞ možemo zabraniti farmaceutskim tvrtkama da išta tvrde o onim svojim proizvodima koje nije odobrio državni zavod za lijekove. Katkad se pak smatra da je već sama istina tako politički značajna da je treba zaštititi od osporavanja zabranom njezina negiranja ∞ petnaest europskih država tako tretira holokaust. Ali naravno, svaka je takva cenzura politička odluka, koja se donosi na uobičajen način na osnovi različitih mišljenja ∞ naših vrijednosti, načela i kolektivnih prosudbi. Ne donosi ih nikakva birokracija bez političke odgovornosti koja bi odlučivala o tome što je istina. U ovom smo ogledu išli drugim i znatno manje kontroverznim putem, i bavili smo se stranom potražnje na tržištu tvrdnji koje pretendiraju na istinitost. U tom smislu, ustvrdili smo da demokracija nije stroj za istinu zato što istina nije stvar stava a proširenost tvrdnji koje pretendiraju na istinitost ne govori ništa o tome bismo li im trebali povjerovati. S engleskog preveo: Ognjen Strpić

171


Demokracija, znanost i mišljenje

Imre Lakatoš

Znanost i pseudoznanost*

Č

* Tekst je priređen za emisiju “Doba znanosti”, Trećeg programa Hrvatskog radija. Zvučni zapis izvornog govora dostupan je na http://www. lse.ac.uk/philosophy/about/ lakatos/scienceandpseudoscience.aspx

ovjekovo poštovanje prema znanju jedno je od njegovih uistinu posebnih obilježja. Riječ “znanost“ je pak postala naziv za onakvo znanje koje zaslužuje najveće poštovanje. Ali što razlikuje znanje od praznovjerja, ideologije i pseudoznanosti? Katolička crkva je izopćila kopernikance; Komunistička partija je progonila mendelovace zbog pseudoznanstvenosti njihovih učenja. Problem odvajanja znanosti od pseudoznanosti, dakle, nije isprazno ∫lozo∫ranje: on je životno važan i utječe i na društvo i na politiku. Mnogi su ∫lozo∫ pokušavali riješiti problem odvajanja na sljedeći način: neku izjavu čini znanjem to što dovoljno mnogo ljudi dovoljno snažno vjeruje da ona stoji. Povijest misli pokazuje nam, međutim, da su se mnogi ljudi potpuno predavali vjeri u apsurdne stvari. Da se znanje prosuđuje prema snazi uvjerenja, znanjem bismo smatrali i puke priče poput onih o demonima, anđelima, vragovima, raju i paklu. Znanstvenici su, naprotiv, veoma skeptični u pogledu svojih teorija, čak i onih najboljih. Ona Newtonova pripada među najjače teorije koje je znanost donijela do današnjeg dana, ali sam Newton nije vjerovao da se tijela privlače s udaljenosti. Nema, dakle, tog stupnja uvjerenosti koji bi neko uvjerenje činio znanošću. Dapače, znanstveno se ponašanje odlikuje stanovitom skepsom čak i prema teorijama koje najviše cijenimo i njegujemo. Slijepo pristajanje uz neku teoriju nije intelektualna vrlina: ono je intelektualni zločin. Tvrdnja, dakle, može biti pseudoznanstvena i kad je eminentno “plauzibilna“ i svatko vjeruje u nju, a može biti znanstveno vrijedna i kad je nevjerojatna i nitko ne vjeruje u nju. Teorija čak može biti vrhunski znanstveno vrijedna, a da je nitko i ne razumije, a kamoli da vjeruje u nju. Kognitivna vrijednost teorije nema nikakve veze s njenim psihološkim utjecajem na umove ljudi. Vjerovanje, pristajanje na nešto, razumijevanje, sve su to stanja ljudskog uma. Ali objektivna, znanstvena vrijednost neke teorije neovisna je o ljudskom umu koji je stvara ili shvaća. Njena znanstvena vrijednost ovisi samo o tome imaju li njene postavke objektivno uporište u činjenicama. Kako je rekao Hume:

172


Ako u ruku uzmemo bilo koju količinu; božanstvenog, ili primjerice školske meta∫zike; upitajmo se sadrži li to imalo apstraktnog mišljenja u pogledu kvantitete ili broja? Ne. Sadrži li išta eksperimentalnog mišljenja u pogledu činjeničnog stanja ili postojanja? Ne. Onda u vatru s tim. Jer u tome ne može biti ničega do so∫sterije i obmane. Ali što je to točno “eksperimentalno mišljenje“? Ako pogledamo golemu literaturu o vještičarenju iz sedamnaestog stoljeća, vidjet ćemo da je puna izvještaja o brižljivo provedenim promatranjima, o svjedočenjima pod prisegom ∞ pa čak i o eksperimentima. Glanvill, kućni ∫lozof s početaka Britanskog kraljevskog društva, smatrao je vještičarenje paradigmom eksperimentalnog mišljenja. Prije nego počnemo s hjumovskim spaljivanjem knjiga, moramo de∫nirati što je eksperimentalno mišljenje. U znanstvenom mišljenju teorije se suočavaju s činjenicama; a jedan od glavnih uvjeta znanstvenog mišljenja je da teorije moraju imati uporište u činjenicama. Pa kako onda činjenice podupiru neku teoriju? Na to je pitanje predloženo nekoliko odgovora. Sam je Newton mislio da je svoje zakone dokazao činjenicama. On se ponosio time što ne iznosi puke hipoteze: objavljivao je samo one teorije koje su bile dokazane činjenicama. Štoviše, tvrdio je da je svoje zakone izveo dedukcijom iz “fenomena“ koje je izložio Kepler. Njegovo je hvalisanje, međutim, besmislica, jer se prema Kepleru planeti kreću po elipsi, dok bi se prema Newtonovoj teoriji kretali po elipsi jedino kad jedni druge ne bi ometali u kretanju. Događa se, međutim, upravo to. Newton je tako morao osmisliti perturbacijsku teoriju iz koje slijedi da se nijedan planet ne kreće po elipsi. Danas se lako može pokazati da se iz konačnog broja činjenica ne može valjano izvesti nijedan zakon prirode; a ipak i dalje čitamo o znanstvenim teorijama kao da ih se dokazuje iz činjenica. Čemu to tvrdoglavo opiranje osnovama logike? Za to postoji jedno veoma uvjerljivo objašnjenje. Znanstvenici svoje teorije žele učiniti dostojnima poštovanja i žele da one zaslužuju ime “znanost“, to jest, istinsko znanje. Međutim, najrelevantnija znanja u sedamnaestom stoljeću, kad se rađala znanost, odnosila su se na boga, vraga, raj i pakao. Ako biste negdje pogriješili u zaključivanju o božanskim stvarima, posljedica vaše greške bila je ni manje ni više nego vječno prokletstvo. Teološko znanje ne smije biti pogrešivo: ono mora biti izvan sumnje. U prosvjetiteljstvu se pak mislilo da smo baš u teološkim pitanjima pogrešivi i da o njima ne možemo ništa znati. Ne postoji znanstvena teologija pa tako ni teološko znanje. Nešto se može znati samo o prirodi, ali ta se nova vrsta znanja morala ocjenjivati prema kriterijima preuzetim izravno iz teologije: moralo se dokazati da nešto stoji izvan svake sumnje. Znanost je morala postići upravo onu izvjesnost koja je izmicala teologiji. Znanstvenik dostojan svoga zvanja nije smio nagađati: svaku rečenicu što bi je izgovorio morao je dokazati iz činjenica. To je bio kriterij znanstvenog poštenja. Teorije koje nemaju dokaza u činjenicama smatrale su se grešnom pseudoznanošću, herezom u znanstvenoj zajednici. Znanstvenici su tek u ovom stoljeću, po svrgavanju njutnovske teorije, uvidjeli da su im ti kriteriji bili utopijski. Prije Einsteina većina je znanstvenika mislila da je Newton dešifrirao najdublje Božje zakone dokazavši ih iz činjenica. Ampère je početkom devetnaestog stoljeća osjećao da svoju knjigu pretpostavki o elektromagnetizmu treba nasloviti: Mate173


Demokracija, znanost i mišljenje

matička teorija o elektrodinamičkim fenomenima, bespogovorno deduciranim na temelju eksperimenata. Pred kraj knjige, međutim, uzgred će priznati da neke pokuse uopće nije izvodio, i da za njih čak nisu konstruirani ni nužni instrumenti! Ako su sve znanstvene teorije jednako nedokazive, čime se znanstveno znanje odlikuje i po čemu se razlikuje znanje od neznanja i znanost od pseudoznanosti? Jedan odgovor na to pitanje u dvadesetom su stoljeću dali “induktivni logičari“. Induktivna logika trebala je de∫nirati vjerojatnosti različitih teorija ovisno o ukupnim raspoloživim dokazima. Ako je matematička vjerojatnost neke teorije visoka, svrstat ćemo je u znanost; ako je niska ili čak nulta, onda teorija nije znanstvena. Znanstveno će, dakle, biti pošteno nikad ne reći ništa što nije barem izrazito vjerojatno. Probabilizam ima i jedno privlačno svojstvo: umjesto da jednostavno ponudi crno-bijelo razlikovanje znanosti od pseudoznanosti, on donosi kontinuiranu ljestvicu koja od slabih teorija niske vjerojatnosti vodi ka dobrim teorijama visoke vjerojatnosti. No, Karl Popper, jedan od najutjecajnijih ∫lozofa našeg vremena, 1934. je godine ustvrdio da je matematička vjerojatnost svih teorija, bilo znanstvenih bilo pseudoznanstvenih, koliko god za njih imali dokaza ∞ nula. Ako je Popper u pravu, znanstvene teorije ne samo što su sve jednako nedokazive ∞ sve su one i nimalo vjerojatne. Bio je potreban novi kriterij razdvajanja i Popper ga je, na opće iznenađenje, i predložio. Teorija može biti znanstvena i bez trunke dokaza, i može biti pseudoznanstvena makar joj u prilog išli svi raspoloživi dokazi. To jest, znanstven ili neznanstven karakter neke teorije može se utvrditi neovisno o činjenicama. Teorija je znanstvena ako smo spremni unaprijed navesti ključni eksperiment ili opažanje koji je mogu opovrgnuti, a pseudoznanstvena je ako odbijamo navesti način njezina potencijalnog opovrgavanja. Ali ako je tako, time nismo odvojili znanstvene od neznanstvenih teorija, nego znanstvenu od neznanstvene metode. Za popperovca, marksizam je znanstven ako su marksisti spremni navesti činjenice zbog kojih bi, ako se uoče, sami odustali od marksizma. Ako to odbiju, marksizam postaje pseudoznanost. Uvijek je zanimljivo pitati nekog marksista koji bi ga zamisliv događaj nagnao da napusti marksizam. Za pristalicu marksizma bit će nemoralno navesti bilo kakvo stanje stvari koje bi ga opovrgnulo. Neka se, dakle, tvrdnja može petri∫cirati u pseudoznanstvenu dogmu, ili pak može postati istinsko znanje, ovisno o tome jesmo li spremni podastrijeti svima vidljive uvjete pod kojima bi se ona pokazala neistinitom. Je li, dakle, Popperov kriterij opovrgljivosti rješenje problema razdvajanja znanosti od pseudoznanosti? Ne. Popperov kriterij, naime, zanemaruje zapanjujuću otpornost znanstvenih teorija. Znanstvenici su debelokošci. Oni ne napuštaju teoriju zato što joj činjenice proturječe. Najčešće će smisliti neku spasilačku hipotezu kojom će objasniti ono što će tada nazvati pukom anomalijom, a ako ne uspiju objasniti anomaliju, zanemarit će je i usmjeriti pažnju na druge probleme. Primijetimo da znanstvenici govore o anomalijama, jogunastim posebnim slučajevima, a ne o opovrgavajućim činjenicama. Povijest znanosti je, naravno, prepuna izvještaja o tome kako su ključni eksperimenti tobože pobijali teorije. Svi su oni, međutim, izmišljeni dugo nakon napuštanja tih teorija. Da je Popper pitao njutnovske znanstvenike pod kojim bi eksperimentalnim uv174


jetima napustili njutnovsku teoriju, neki bi njutnovci ostali u nevjerici jednako kao i neki marksisti. Što znanosti onda daje njezin pečat? Trebamo li kapitulirati i prihvatiti da je znanstvena revolucija puka iracionalna promjena uvjerenja, da je to svojevrsno religiozno preobraćenje? Tom Kuhn, istaknuti američki ∫lozof znanosti, došao je do tog zaključka nakon što je otkrio naivnost Popperovog falsi∫kacionizma. Ali, ako je Kuhn u pravu, onda između znanosti i pseudoznanosti nema eksplicitne linije razdvajanja, onda ne postoji razlika između znanstvenog napretka i intelektualnog propadanja, onda nema nikakvog objektivnog kriterija poštenja. Samo, koje kriterije on nudi? Kako on misli razdvojiti znanstveni napredak od intelektualne degeneracije? U posljednjih nekoliko godina zagovaram metodologiju znanstvenih istraživačkih programa koja rješava neke od problema koje nisu uspjeli riješiti ni Popper ni Kuhn. Kao prvo, tvrdim da tipična jedinica opisa velikih znanstvenih dostignuća nije izolirana hipoteza nego istraživački program. Znanost nisu tek pokušaji i pogreške, niz dokaza i opovrgavanja. Tvrdnja “svi labudovi su bijeli“ može se opovrgnuti otkrićem jednog crnog labuda. Ali takvi trivijalni pokušaji i pogreške ne svrstavaju se u znanost. Njutnovska znanost, primjerice, nije samo skup od četiri postavke ∞ triju zakona mehanike i zakona gravitacije. Ta četiri zakona čine samo “čvrstu jezgru“ njutnovskog programa. Tu jezgru, međutim, od opovrgavanja ustrajno štiti golem “zaštitni pojas“ pomoćnih hipoteza. A što je još važnije, istraživački program ima i svoju “heuristiku“, to jest snažan mehanizam rješavanja problema koji pomoću so∫sticiranih matematičkih tehnika probavlja anomalije ili ih čak pretvara u pozitivne dokaze. Na primjer, ako se neki planet ne giba točno onako kako bi trebao, njutnovski će znanstvenik razmotriti svoje postavke o refrakciji atmosfere, širenju svjetlosti u magnetnim olujama, te još stotine drugih koje pripadaju tom programu. Čak može izmisliti neki još nepoznat planet i proračunati mu položaj, masu i brzinu, kojima će objasniti tu anomaliju. I Newtonova teorija gravitacije i Einsteinova teorija relativnosti, i kvantna mehanika i marksizam i frojdizam, sve su to istraživački programi i svi oni uporno brane svoju karakterističnu čvrstu jezgru Ωeksibilnim zaštitnim pojasevima i razrađenim mehanizmima rješavanja problema. Svaki od njih u svakoj fazi razvoja ima svoje neriješene probleme i neprobavljene anomalije. Sve se teorije u tom smislu rađaju opovrgnute i umiru opovrgnute. No, jesu li one jednako dobre? Dosad sam opisivao kako istraživački programi izgledaju. Ali kako razlikovati znanstveni ili progresivni program od pseudoznanstvenog ili degenerativnog? Usuprot Popperu, razlika ne može biti u tome da su jedne još uvijek neopovrgnute dok su druge već opovrgnute. U vrijeme kad je Newton objavio svoja Principia bilo je općepoznato da se njima ne može objasniti čak ni gibanje Mjeseca; štoviše, gibanje Mjeseca je opovrgavalo Newtona. Istaknuti ∫zičar Kaufman opovrgnuo je Einsteinovu teoriju relativnosti iste godine kad je objavljena. Ali svim istraživačkim programima kojima se divim zajedničko je jedno obilježje. Svi oni predviđaju nove činjenice, činjenice o kojima se dotad nije ni sanjalo, ili im štoviše proturječe dotadašnji ili suparnički programi. Godine 1686, kad je Newton objavio svoju 175


Demokracija, znanost i mišljenje

teoriju gravitacije, postojale su, primjerice, dvije aktualne teorije o kometima. Ona popularnija smatrala je komete znacima ljutitoga Boga koji upozoravaju na to da će napasti i uništiti svijet. Manje poznata, Keplerova, tvrdila je da su kometi nebeska tijela koja se gibaju pravocrtno. Prema Newtonovoj teoriji, međutim, neki se kometi kreću po paraboli ili po hiperboli i nikad se ne vraćaju; drugi se gibaju u uobičajenim elipsama. Halley, koji je radio u Newtonovom programu, na osnovi opažanja djelića putanje jednog kometa proračunao je da će se taj komet vratiti za sedamdeset i dvije godine; izračunao je u minutu točno kada će se on ponovno vidjeti na točno određenom dijelu neba. Bilo je to nevjerojatno. No sedamdeset i dvije godine kasnije, kad su i Newton i Halley bili već odavno mrtvi, Halleyev se komet vratio točno onako kako je Halley bio predvidio. Slično tome, njutnovski su znanstvenici predvidjeli postojanje i precizno određeno gibanje malih planeta koji nikad prije nisu bili opaženi. Ili uzmimo Einsteinov program. Taj je program iznio veoma neobično predviđanje da će, ako izmjerimo udaljenost između dviju zvijezda noću i ponovo danju (kad su vidljive za vrijeme pomrčine Sunca), mjerenja biti drugačija. Nikome nije padalo na pamet izvesti ta promatranja prije Einsteinovog programa. U progresivnom istraživačkom programu, teorija dovodi do otkrivanja dotad nepoznatih, novih činjenica. U degenerativnim programima, teorije se pak izmišljaju samo zato da se u njih smjeste poznate činjenice. Je li, primjerice, marksizam ikad dobro predvidio neku iznenađujuću novu činjenicu? Nikad! Ali imao je slavnih pogrešnih predviđanja. Predvidio je apsolutno osiromašenje radničke klase. Predvidio je da će prve socijalističke revolucije izbiti u industrijski najrazvijenijim društvima. Predvidio je da u socijalističkim društvima neće biti revolucija. Predvidio je da među socijalističkim zemljama neće biti sukoba interesa. Rana predviđanja marksizma, dakle, jesu bila hrabra i zapanjujuća, ali nijedno se nije obistinilo. Marksizam je sve svoje promašaje “objasnio“. Porast životnog standarda radničke klase “objasnio“ je tako što je izmislio teoriju imperijalizma; “objasnio“ je čak i zašto je do prve socijalističke revolucije došlo u industrijski nazadnoj Rusiji. “Objasnio“ je Berlin 1953, Budimpeštu 1956, Prag 1968. “Objasnio“ je rusko-kineski sukob. Ali sve su njegove pomoćne hipoteze bile sklepane nakon tih događaja zato da zaštite marksovsku teoriju od činjenica; njutnovski program doveo je do novih činjenica ∞ marksovski program je kaskao za činjenicama i trudio se uhvatiti korak s njima. Da sažmemo: pečat empirijskom napretku ne daju trivijalna ovjeravanja: Popper s pravom pokazuje da takvih ima na milijune. Ne predstavlja za njutnovsku teoriju uspjeh to što kamen kad ga ispustimo pada na tlo, ma koliko često to ponavljali. Ali, takozvana “opovrgavanja“ nisu znak empirijskog neuspjeha, kako je propovijedao Popper, jer svi programi rastu u stalnom oceanu anomalija. Stvarno se računaju samo dramatična, neočekivana, zapanjujuća predviđanja: već nekoliko takvih može odnijeti prevagu; a kad teorija kaska za činjenicama, riječ je o bijednom i degenerirajućem istraživačkom programu. Kako onda dolazi do znanstvenih revolucija? Ako imamo dva suparnička istraživačka programa od kojih jedan napreduje a drugi nazaduje, znanstvenici će se u pravilu pridružiti onom naprednom. To je smisao znanstvenih revolucija. Ali, iako javnost rezultata istraživanja jest stvar 176


intelektualnog poštenja, nije nepošteno držati se nazadnog programa i pokušavati ga preokrenuti u napredni. Za razliku od Poppera, metodologija znanstvenih istraživačkih programa ne nudi instant-racionalnost. Prema mladim programima moramo biti tolerantni: moguće je da prođe više desetljeća prije nego se program osovi na vlastite noge i postane empirijski napredan. Kritika ne donosi popperovsku brzu smrt opovrgavanjem. Važna kritika uvijek je konstruktivna: nema opovrgavanja bez bolje teorije. Kuhn je u krivu kad misli da su znanstvene revolucije iznenadne, iracionalne promjene viđenja. Povijest znanosti opovrgava i Poppera i Kuhna: Ako se pobliže promotre, i popperovski ključni eksperimenti i kuhnovske znanstvene revolucije pokazuju se mitovima: normalno se događa to da napredni istraživački programi smjenjuju nazadne. Problem razdvajanja znanosti od pseudoznanosti ima goleme posljedice i za institucionalizaciju kritike. Katolička crkva je 1616. godine zabranila Kopernikovu teoriju jer ju je proglasila pseudoznanstvenom. Uklonjena je iz Indeksa 1820. godine jer je tada Crkva prosudila da su je činjenice dokazale te je time postala znanstvenom. Centralni komitet sovjetske Komunističke partije 1949. je godine proglasio mendelovsku genetiku pseudoznanstvenom a njene je zagovornike, poput akademika Vavilova, pobila u koncentracijskim logorima; nakon Vavilovljeva ubojstva mendelovska genetika je rehabilitirana; no Partija je zadržala pravo da odlučuje što je objavljiva znanost a što kažnjiva pseudoznanost. Nova liberalna vrhuška Zapada također si daje za pravo uskratiti slobodu govora onome što smatra pseudoznanošću, kao što vidimo na primjeru rasprave o rasi i inteligenciji. Sve se te prosudbe neumitno temelje na nekoj vrsti kriterija razdvajanja. I zato problem razdvajanja znanosti od pseudoznanosti nije pseudo-problem o kojem se jedino može isprazno ∫lozo∫rati: on sa sobom nosi goleme etičke i političke posljedice. prijevod: Ognjen Strpić

177


Demokracija, znanost i mišljenje

Thomas Nagel

Zašto se mišljenje ne može shvatiti izvana?*

J

* Tekst je priređen za emisiju “Ogledi i rasprave” Trećeg programa Hrvatskog radija, a riječ je o eseiju iz studije The Last Word (Oxford University Press, 1997).

edan od elemenata koji su doprinijeli obezvrjeđenju razuma pogrešna je postavka o važnosti jezika za ∫lozo∫ju. Budući da su jezici ljudske prakse, kulturni proizvodi koji se razlikuju jedan od drugoga i svaki ima svoji kompleksnu povijest, ideja da najdublja razina analize našeg znanja, mišljenja i razumijevanja mora biti ona kojom se analizira jezik postupno je dovela do neke vrste psihologizma o onom što je najosnovnije, koji pak često vodi u relativizam. To je neka vrsta dekadencije analitičke ∫lozo∫je, pad od njenih začetaka u Fregeovom inzistiranju na temeljnoj važnosti logike, koju je zamišljao kao ispitivanje pojmova koji ne ovise o nečijem umu, te kao razvoj ka njihovom čistijem razumijevanju i jasnijem izražavanju. Jezik sam po sebi jest važna ∫lozofska tema, i proučavanje jezika često je najbolja polazišna točka kad trebamo pojasniti pojmove koji su nam najvažniji. Isto bi se moglo reći i za uvjete utvrđivanja i provjeravanja činjenica. Ali pravi predmet tada nije jezik kao kontingentna praksa, nego ∞ u širem smislu ∞ logika: sustav pojmova koji omogućuju mišljenje i kojem mora odgovarati svaki jezik upotrebljiv mislećim bićima. Konkretan i kontingentan jezik kojim, eto, govorimo, u biti je alat, sredstvo mišljenja: u odnosu na temeljna pitanja, njegova funkcija nalikuje ∫zičkim dijagramima u geometriji, ili brojčanim znakovima u aritmetici; on je vidljiva pomoć u formuliranju, prisjećanju i prenošenju misli. Njegovo razumijevanje oblik je mišljenja, ali nije materijal od kojeg su misli sačinjene. U mnogim tipovima mišljenja je nezamjenjiv, baš kao što su u geometriji nezamjenjivi i dijagrami; ali na sadržaj naših misli jezik se često odnosi tek veoma približno. Svatko tome može posvjedočiti iz vlastitog iskustva, ali osobito se primjećuje u ∫lozo∫ji, u kojoj je misao često nejezična, i njezin izraz dolazi tek mnogo kasnije. Budući da jezik raste u skladu sa zahtjevima mišljenja i njegova iznošenja i prenošenja, odražavat će karakter onoga za što ga upotrebljavamo pri predstavljanju; no, poredak u objašnjenju ide od temeljne prirode stvari ka jeziku, iako u nekim slučajevima poredak u razumijevanju može biti obratan. Iako sigurno postoje pojmovi koji su tek artefakti nekog jezika, i njihovi su korijeni isključivo lokalni, to ne vrijedi za najvažnije pojmove koje proučava ∫lozo∫ja. A posebno to ne vrijedi za najopćenitije 178


oblike zaključivanja. Oni ne ovise ni o kojem konkretnom jeziku, i svaki jezik pogodan za racionalno mišljenje mora imati način da se ono njime izrazi. Znam, sve je to hereza. No, ona mi se čini mnogo uvjerljivijom od stava da društveni fenomen jezika stoji u temelju svega, i ta negativna teza se može prihvatiti čak i bez pozitivne teorije o tome što su same misli. Razum ne možemo objasniti naturalističkim opisom praksi jezika jer načini na koje je jezik sredstvo mišljenja ne dopuštaju ni naturalističku ni psihološku ni sociološku analizu. Jezične prakse nam u nekoj mjeri zaista otkrivaju načela mišljenja, i pokazuju nam nešto o, primjerice, prirodi aritmetičkih iskaza, ali to se ne događa zato što bi logika bila gramatika, nego zato što gramatika slijedi logiku.. “Jezik” u kojem modus ponens ne bi bio valjan zaključak ili u kojem identitet ne bi bio tranzitivan uopće se ne bi mogao upotrebljavati za izražavanje misli. Potraga za konačnim objašnjenjem logičke nužnosti u praksama neke jezične zajednice, koliko god one u njoj bile duboko ukorijenjene i automatske, važan je primjer toga kako se nešto osnovnije pokušava objasniti nečim manje osnovnim. Ovdje ću, dakle, kritizirati taj obrazac inverzije općenito; u različitim manifestacijama i s različitim društvenim činjenicama na mjestu konačnog objašnjenja, on je postao svojevrsnom kulturnom normom. Jedan Ωagrantan primjer interpretacije razuma kao konsenzusa iznosi Richard Rorty: “Želju za objektivnosti ∞ želju da se bude u dodiru sa stvarnošću koja je nešto više od neke zajednice s kojom se poistovjećujemo ∞ pragmatisti žele zamijeniti željom za solidarnošću s tom zajednicom.” Ne poričem da je jezik sustav konvencija, niti da pravilnost upotrebe jezika zahtijeva usklađivanje s njegovom upotrebom u jezičnoj zajednici. Poričem, međutim, da valjanost misli što nam ih jezik pomaže izraziti, ili čak imati, ovisi o tim konvencijama i upotrebama. Evo još jednog ulomka iz Rortyja (nisam ovo izmislio): “ Ono što ljudi kao što smo Kuhn, Derrida i ja vjeruju jest da je besmisleno pitati postoje li zaista planine ili je samo riječ o tome da nama odgovara govoriti o planinama.” Istina je da mogućnost jezika na nekoj razini zahtijeva automatsko slaganje u prosudbama i jezičnim praksama: osoba čija se upotreba pojma “pribroji dva” dovoljno radikalno odvojila od one njezinih sugovornika jednostavno više ne vlada tim pojmom. No, zbrajanje se ne sastoji jedino od tog slaganja, ništa više nego što bi se pojam nekog ∫zičkog predmeta iscrpljivao onim kako smo ga percepcijom doživjeli. Ne: ako želi naučiti aritmetiku, čovjek u nekom trenutku jednostavno mora ovladati pojmovima “pribroji” i “dva”, a to znači razumjeti da se točnost tu ne temelji na konsenzusu ∞ za razliku od, primjerice, pravila izgovora. To, jesmo li ovladali tim pojmovima pokazat će se u našoj jezičnoj praksi, ali njihovo se ovladavanje ne sastoji od te prakse. Značenje, drugim riječima, nije samo upotreba ∞ osim ako tu riječ ne razumijemo u nekom normativnom smislu koji već podrazumijeva značenje. Prakse i pravila koje slijedi naša jezična zajednica mogu se razumjeti jedino razumijevanjem samog sadržaja naših misli ∞ primjerice, onih aritmetičkih ∞ inače su one impotentni rituali, i ne možemo im shvatiti smisao promatrajući ih kao elemente prirodne povijesti. 179


Demokracija, znanost i mišljenje

Pogreška se sastoji u tome da se misli da čovjek može “izići” izvan misli “pribroji dva” i razumjeti je kao neki događaj koji se može opisati naturalistički. Ali to nije moguće. Misao je osnovnija od bilo kakvih činjenica o mentalnim slikama ili o čemu god nam se već činilo prirodnim putem njihova objašnjavanja. Zašto, dakle, misao ne možemo razumjeti izvana? Kad dovodimo u pitanje neko pozivanje na razum, ne kao grešku u razmišljanju nego kao racionalizaciju, ističemo da je za to uvjerenje zaslužan neki izvor drugačiji od argumenta kojeg nemamo razloga prihvatiti: nešto što u tom slučaju stvara uvjerenje bez opravdanja. Drugim riječima, našli smo se u načinu psihološkog objašnjenja; jednom kad prepoznamo taj uzrok, vidimo da bi alternativni pristupi bili jednako primjenjivi, ili možda bolji. Kad takvu dijagnozu nudimo nekom drugom, objašnjenje njegovih vjerovanja, stavova, ponašanja ili čega drugog nudimo mu u nekom vidu koji on može ili ne mora prihvatiti. Ako prihvati naše objašnjenje, možda će morati odustati od svog uvjerenja, ili će ga zadržati ali će povući dotadašnje njegovo tumačenje. Mi smo mu pak ponudili vanjski pogled na njega, ili bar na neke od njegovih prosudbi i stavova. Tu vrstu kritike možemo primijeniti i na pojedine domene vlastitih prosudbi, za koje smo pretpostavili da se temelje na zaključcima čija je valjanost nekvali∫cirana ili univerzalna. Ponekad možda zaključimo da, nakon svega, ipak ne stoje. Nije neuobičajeno da se na taj način uvjerimo da su neki od naših moralnih ili političkih stavova porijeklom subjektivniji ∞ bilo osobno bilo društveno ∞ nego što smo mislili. Dovelo to do promjene tih stavova ili ne, riječ je o važnom obliku svijesti o sebi. Međutim, potraga za svijesti o sebi propada kad tu vrstu vanjske psihološke kritike samih sebe dovedemo do njenih krajnjih granica ∞ što se mora dogoditi ako prihvatimo mogućnost da se ništa u ljudskoj misli zapravo ne može kvali∫cirati kao razlog u strogom smislu koji ja namjeravam braniti. Tada bismo, naime, uzeli u obzir posve općenitu mogućnost da postoje kontingentna i lokalna objašnjenja za izvore svih naših uvjerenja, koja ne donose onako čvrsta opravdanja kakva bi ponudio razlog za njih, kad bi postojalo takvo što. I sada je pitanje, kakvo bi to bilo mišljenje? Bio bi to navodno pogled na nas same izvana, kao na stvorenja podložna raznim psihološkim utjecajima i stanovitim navikama, ali na što bismo se u sebi trebali oslanjati kad oblikujemo taj pogled? Pretpostavimo, da uzmem ekstremni primjer, da od nas zatraže da povjerujemo da naše logičko, matematičko, i empirijsko mišljenje manifestira povijesno kontingentne i kulturno lokalne navike mišljenja i da nema nikakvu širu valjanost. Čini se da je to s jedne strane mišljenje o tome kako stvarno stoje stvari, a s druge strane time se negira da smo za takve misli sposobni. Svaka tako radikalna i univerzalna tvrdnja morala bi biti poduprta nekim jakim argumentom, ali ista tvrdnja nas ostavlja nesposobnima za takve argumente. Ili bi se ta prosudba trebala primijeniti na samu sebe? Vjerujem da bi nas to ostavilo bez mogućnosti da uopće išta mislimo. Izjave kojima se efektivno tvrdi da se nekim tipom prosudbe izražava lokalno gledište, u sebi su po namjeri objektivne: njima se predlaže neka slika istinskih izvora tih prosudbi, koja ih stavlja u bezuvjetni kontekst. Sud o relativnosti ili uvjetnosti ne može se primijeniti na taj isti sud o relativnosti. Shematski kazano, tvrdnja “sve je subjektivno” mora biti besmislica, jer bi i sama morala biti ili subjektivna ili objektivna. Ali ne može biti objektiv180


na jer bi u tom slučaju bila neistinita kad bi bila istinita. Ali ne može biti subjektivna jer se njome onda ne bi mogla negirati nijedna objektivna tvrdnja, uključujući tvrdnju da je ona objektivno neistinita. Možda postoje subjektivisti, zaodjenuti u pragmatiste, koji prikazuju subjektivizam kao da se odnosi i na samog sebe. To, međutim, ne traži nikakav odgovor jer je riječ o pukom izvještaju o onome što je subjektivistu ugodno reći. Ako nas pritom on pozove da mu se pridružimo, nećemo mu morati ponuditi nikakav razlog za odbijanje jer nam on nije ponudio nikakav razlog koji bismo mogli prihvatiti. Primjedbe te vrste stare su da starije ne mogu biti, ali čini se da ih treba uvijek iznova ponavljati. Hilary Putnam jednom je perceptivno primijetio da “sve nesuvisle ideje kao da imaju veliku privlačnost”. Usprkos svom vječnom koketiranju sa subjektivizmom, sam je Putnam s velikom snagom iznova postavio argument o inkoherentnosti relativizma. Obično je dobra strategija pitati odnosi li se neka opća tvrdnja o istini ili značenju na samu sebe. Tim se testom mogu eliminirati mnoge teorije, primjerice logički pozitivizam. Iako je veoma poznata, činjenica da relativizam opovrgava sam sebe svejedno stoji: ne možemo kritizirati neke od vlastitih tvrdnji o razumu a da u nekom trenutku ne upotrijebimo razum da bismo te kritike formulirali i branili. Time se područje racionalno održivih tvrdnji možda smanjuje, ali ne nestaje. Postupak podvrgavanja naših, po pretpostavci racionalnih uvjerenja vanjskoj dijagnostici i kritici beziznimno čuva bar jednu vrstu prakse razmišljanja da netaknuta upravlja tim procesom. Pojam subjektivnosti uvijek traži neki objektivni okvir u kojem je smješten subjekt i unutar kojeg se opisuje njegova posebna perspektiva ili skup njegovih mišljenja. Gledište opravdanja ne možemo sasvim napustiti, i to nas tjera na potragu za objektivnim polazištem. Nije riječ samo o tome da, dok nešto kritiziramo, svaki dio našeg sustava vjerovanja moramo oslanjati na ostale njegove dijelove, koji god oni bili. I misli koje ulaze u takvu kritiku moraju težiti univerzalnosti koja nedostaje mislima što ih kritiziramo. Neke od tih kriterija tek treba otkriti; drugi su jednostavno oni osnovni i neumitni oblici mišljenja koji ulaze u svaku moguću kritiku ∞ iako su neki među njima istodobno i predmeti kritike: ozbiljan pokušaj da se u nečijem pogledu na svijet prepozna što je subjektivno i partikularno, ili relativno i stvar zajednice, neizbježno dovodi do onog objektivnog i univerzalnog. Tako biva bilo da nam je predmet razmatranja etika, bilo znanost, pa čak i logika. Je li, u krajnjoj analizi, riječ samo o činjenici kako razmišljamo? Ili možemo ustvrditi da je autoritet razuma nešto neovisno, nešto čega je hijerarhija naših misli samo odgovarajući odraz? Uvjeren sam da je prva mogućnost besmislena i da druga mora biti točna. Ta tvrdnja ima dva aspekta. Prvo, najširi vanjski okvir za sve misli mora biti neka koncepcija onoga što objektivno važi ∞ što stoji bez subjektivne i relativne kvali∫kacije. Drugo, zadatak dovođenja naših misli u takav okvir sa sobom nosi oslanjanje na neke tipove mišljenja koji će regulirati i obuzdavati druge, čime se prepoznaju opći razlozi i time se promiče objektivnost. Tako se uvodi hijerarhija u kojoj razum daje regulativne metode i načela, a percepcija i intuicija razumu daju početni materijal na kojem može raditi. Na taj se način neprestano krećemo od privida, od dojmova, ka zbilji. Na primjer, pretpostavimo da ste pomislili da vidite svog prijatelja, koji je umro prije godinu dana, kako prelazi ulicu u nekom stranom gradu. 181


Demokracija, znanost i mišljenje

Logika vam kaže da ne može biti tu ako je umro i da bi tu nekonzis­ tentnost uklonilo nekoliko hipoteza: da ste ga pobrkali s nekim drugim; da ste pogrešno informirani o njegovoj smrti; da ste vidjeli duha. Izbor među tim hipotezama ovisit će o drugim dokazima, daljnjim prosudbama o konzistentnosti, nekonzistentnosti i vjerojatnosti ∞ skupa s općim vjerovanjima o tome kako funkcionira priroda, koja su i sama proizvod sličnih oblika mišljenja. Cilj bi bio smjestiti vaš čudan doživljaj u svijet koji ima smisla ne samo iz vašeg gledišta. To upućuje na poznat način popunjavanja domene razumnog, ali taj apstraktno opisan cilj, dospjeti do misli i vjerovanja koji su objektivno točni, ostavlja otvorenima različite mogućnosti. Sadržaj razumnog može biti vrlo bogat, među ostalim u njemu mogu biti jake metode empirijskog opravdanja vjerovanja i razne vrste praktičnog uma i moralnog opravdanja; može biti i vrlo asketski, ograničen na načela logike i ne mnogo što drugo. Manji ili veći udio našeg mišljenja može se odnositi na objektivni okvir, dakle neće biti naprosto dio naše perspektive u odnosu na svijet. Stvarni sadržaj razumskog opravdanja ovisi o tome što će nastati pri pokušaju da se bude samokritičan, a ono što tako saznamo ne može se konstruirati kao relativno ili subjektivno. Ne možemo očekivati da će stvari biti zadane jednom za svagda jer je uvijek moguće da netko iznese kakvu novu hipotezu koja objašnjava perspektivni karakter nekog dotad neosvojivog oblika mišljenja ∞ ili obratno, da se netko pojavi s uvjerljivim načinom da se um proširi na neku novu domenu, primjerice estetiku. Jedan od najradikalnije asketskih načina da se izvede ta podjela je Kantov: na subjektivnoj strani je većina naših oblika mišljenja, primjenjivih jedino na svijet kakav nam se pojavljuje; na drugoj strani je čista ideja stvari u sebi, o čijoj nam objektivnoj prirodi naš um ne kaže ništa ∞ a u to smo uključeni i mi sami, jer smo i mi u sebi. To će biti model za sve teorije prema kojima je svijet, u onoj mjeri u kojoj o njemu možemo išta znati, naš svijet. Ali čak se i tim gledištem, kojim se subjektivira praktički sve, čuva nesubjektivni okvir idejom da postoji način na koji su stvari u sebi, i način na koji smo mi u sebi, i da oni zajedno, makar o njima možda ne znali ništa, do kraja određuju kako nam stvari izgledaju. Meni se čini da je takav objektivni okvir suviše minimalan čak i da se u njemu smjeste navodne pojavne izvjesnosti transcendentalnog idealizma. Ali vjerujem da je, ako ideju razuma odvojimo od ideje da njegovi rezultati sa sobom moraju nositi apsolutnu izvjesnost, i ako umjesto toga istaknemo njegovu težnju univerzalnosti, tada moguće ostaviti mnogo više onog razumskog bez relativizirajućih i subjektivirajućih kvali∫kacija nego što misli Kant. Usprkos napuštanju izvjesnosti i drugim očiglednim teškoćama, koncepcija autoriteta ljudskog uma koju bih ja branio veoma je slična Descartesovoj. Makar je Descartesov cogito svojevrsni ∫lozofski Roschach-test, u kojem svatko vidi vlastite opsesije, njegov bih smisao ovako objasnio. On otkriva ograničenja one vrste samokritike koja počinje kad na sebe gledamo izvana, i njime se razmatraju načini na koje možemo steći uvjerenja zbog razloga koji ih ne mogu opravdati i potvrditi. U tom se procesu sve destruktivnije kritike otkriva da je neizbježno osloniti se na sposobnost 182


koja stvara i shvaća sve skeptičke mogućnosti. Epistemološka skepsa, kao ni selektivni relativizam, nisu mogući bez implicitnog oslonca na racionalnu misao: ona se razvija kao racionalno prepoznavanje logičkih mogućnosti kompatibilnih sa svjedočanstvom, među kojima nam razum ne dopušta birati. Skeptik stoga postupno dolazi do koncepcije sebe kao nekoga tko je smješten u svijet u čiji odnos s njim ne može prodrijeti. Skepsa koja je proizvod nekog zaključka, međutim, ne može biti sveobuhvatna. U cogitu to oslanjanje na razum postaje eksplicitno i time se pokazuju granice tog tipa sumnji. Istinski ∫lozofska poanta ne sastoji se u Descartesovom zaključku da on postoji (iako će se on poslije oslanjati na njega u mnogo većoj mjeri nego što bi mu njegova težina dopuštala), pa čak ni u otkriću nečeg apsolutno izvjesnog. Poanta je u tome što Descartes otkriva da postoje neke misli iz kojih ne možemo izići. Mislim da je bio u pravu ∞ iako smatram da se tog načela mogao držati i dosljednije. Da bismo uopće mogli izići iz sebe na način koji bi dopuštao da se neke prosudbe reklasi∫ciraju kao puki prividi, moraju postojati i one prosudbe za koje mislimo da važe kao takve. Taj nas proces naposljetku dovodi do razine mišljenja na kojoj, iako je moguće misliti da smo u nekim svojim razmišljanjima pogriješili, ispravljanje tih pogrešaka može biti samo pojedinačno a ne može značiti opće odbacivanje tog oblika mišljenja u cjelini, kao iluzije ili skupa parohijalnih reakcija. U onoj mjeri u kojoj to ovisi o zauzimanju vanjskog gledišta prema sebi, diskreditiranje univerzalnih zahtjeva razuma kao puko subjektivnih ili relativnih već samo u sebi ima neumitnih ograničenja, budući da pogled izvana sam po sebi ne dopušta neki još vanjskiji pogled. Postoje neke vrste misli koje jednostavno imamo ∞ koje je strogo nemoguće misliti samo izvana jer one neizbježno i izravno ulaze u svaki postupak razmatranja samog sebe izvana i tako nam omogućuju da konstruiramo koncepciju svijeta u kojem smo objektivno činjenično sadržani mi i naši subjektivni dojmovi. A čim se prepozna postojanje već i jedne jedine misli iz koje ne možemo izići, postaje jasno da bi njihov broj i raznolikost mogli biti znatni. Nije “ja postojim” jedina misao koja se iznova vraća na svaki pokušaj da u nju posumnjamo: nešto slično vrijedi i za druge misli koje se, iako sa sobom ne nose istu izvjesnost, opiru razmatranjima o kontingentnosti našeg ustroja, mogućnosti zablude, i tako dalje. Jednostavne logičke i matematičke istine, na primjer, dio su okvira u koji bi trebalo smjestiti što god smislili da ih potkopamo ili kvali∫ciramo ∞ a misli istog tipa neumitno će imati neku ulogu i u samim argumentima kojima ih podrivamo. Ne postoji takvo gledište iz kojeg bismo sve misli tih vrsta mogli smatrati pukim psihološkim manifestacijama a da ih pritom ne mislimo. Iako je to manje očito, vjerujem da nešto slično vrijedi i za praktični um, uključujući moralne prosudbe: ako tko pokuša zauzeti gledište koje se nalazi posve izvan njih, neće uspjeti. Ako ga pokušamo učiniti upitnim na globalan način, mišljenje će nas povesti natrag ka bezuvjetnim razlozima jer ne možemo kritizirati nešto ničime, niti nešto temeljnije nečim manje temeljnim. Ne može antropologija doći na mjesto logike. Ne može sociologija, ili biologija, doći na mjesto aritmetike. A po mom mišljenju, ni na mjesto etike. Čim prepoznamo kategoriju misli izvan kojih ne možemo izići, vjerujem da raspon primjera postaje veoma širok. prijevod: Ognjen Strpić

183


184

Libra 32  

Libra donosi blok o amaterskim hororima, parapornografiji, politici i drugim stvarima. U bloku "Nezaustavljiva pošast: kratkometražni horori...