Libra Libera #26

Page 1

Libra Libera#26


Boris Postnikov

Promijenimo pozu?

Ilustracije preuzete sa stranice www.beautifulagony.com

2


A

koncentriranog isključivo na pornogra∫ju, Zak Smith piše, slika (napravio je seriju crteža prema svakoj stranici Pynchonova Gravity's Rainbowa) a usput se stigao etablirati u vjerojatno najpoznatijeg alt-porno glumca: u intervjuu Pornići i Pynchon govori o svojim raznovrsnim kreativnim eskapadama. Konstrukcija novog (pod)žanra uvijek podrazumijeva i retroaktivno prepoznavanje “predaka”: alternativni pornogra∫ mahom se pozivaju na rad Nicka Zedda i njujorške “kinematogra∫je prekoračenja” iz osamdesetih, kojoj je pripadao i redatelj i fotograf Richard Kern (Richard Kern i pozicija promatrača sumira glavne tendencije njegova opusa), potom Gregoryja Darka, Michaela Ninna, Stephena Sayadiana... O Sayadianovu kultnom, ambiciozno sumanutom distopijskom porniću iz 1982. Café Flesh u Postnuklearnoj pornografskoj atrakciji piše Rob Gonsalves. Tek iscrtane granice alt-porna još su propusne i za ∫lmove, sajtove, knjige, izvedbe koji ne podrazumijevaju punk-frizuru i pirsing iznad oka; dobar je primjer DIY-stranica BeautifulAgony.com, čiji sadržaj kreiraju isključivo posjetitelji, koji snimaju svoja lica za vrijeme orgazma i snimke potom postavljaju na web. Tekst Prelijepa agonija napisan je nakon uvrštavanja sajta na jednu umjetničku izložbu u Australiji. S druge strane, alternativnu se pornogra∫ju, liši li je se nužnosti veze s alternativnim subkulturnim stilovima, može osmisliti i kao žanrovski kišobran pod koji se da smjestiti i ne tako nov, ali odnedavno izrazito propulzivan i deklarativno subverzivan podžanr “pornogra∫je za žene”, kakvu snimaju Petra Joy, Jennifer Lyon Bellou ili Erika Lust, autorica knjige i manifesta Dobra pornogra∫ja: vodič za žene. Ovako, slobodnije shvaćena, alternativna pornogra­ ∫ja usisala bi onda cijeli niz porno-ludorija: recimo, knjigu What the Fuck, “avant-porno antologiju” u izboru Michaela Hemmingsona, ili nedavno snimljeni L.A. Zombie Brucea LaBrucea, gej ∫lm o shizofreničnom beskućniku uvjerenom da je zombi-vanzemaljac poslan na Zemlju s misijom da oživljava mrtvace ševeći ih... pa ipak, i tom bi scenariju ostalo otvoreno pitanje: donosi li alternativna pornogra∫ja uistinu u svome zanosu podrivanja ustaljenih obrazaca silikonske mainstream produkcije nešto više od otvaranja novih tržnih niša sve unosnije industrije?

ko su osamdesete i pojava kućnog videa donijeli ogromne zaokrete u produkcijskoj bazi i estetskoj nadgradnji pornografske industrije, otprilike onako kao što je to u Kralju pornića opisao P. T. Anderson, onda su protekla dva desetljeća i metastaziranje komercijalnih informatičko-komunikacijskih tehnologija prostorom privatnosti radikalizirali taj proces do točke uvijek dostupne, klik ili dva udaljene, permanentne voajersko-egzibicionističke ekstaze. Nadraženi ekrani ejakuliraju naplavine slika: u to preobilje koitusa, kunilingusa, felacija i petinga ucrtavaju se sada nove žanrovske granice, proliferirajuća diverzi∫kacija pornogra∫je skladno prianja uz ponuđene varijacije lifestyleova i bezbrojne facete (sub)kulturnih identiteta. U pokušajima da se ustanove i markiraju glavne smjernice ovoga komešanja skovan je i pojam “alternativne pornogra∫je”; još, međutim, nije sasvim jasno kojem bi aspektu mainstreama trebao pružiti alternativu: ekonomskom (u tom se kontekstu, ipak, češće govori o “nezavisnoj” ili amaterskoj prono­gra­ ∫ji), rodno eksploatacijskom... ili, ipak, puko ikonografskom. Kako stvari sada stoje, klackalica preteže posljednjoj, najbenignijoj opciji. Stoga je i sajt ∞ a sada već i ozbiljan brend ∞ SuicideGirls.com i dalje prva asocijacija na alt-porno. Webstranica čiji je naziv inspirirao jedan roman Chucka Palahniuka tržišni je epicentar promocije poluobnaženih, tetoviranih, ispirsanih punk-rock “djevojaka iz susjedstva”; istodobno, meta je stalnih optužbi biv­ ših modela zbog navodnog izrabljivanja i stroge cenzure njihovih javnih istupa, o čemu, između ostaloga, u ekstenzivnom prikazu fenomena alternativne pornogra∫je Nova erotika? piše Ginny Mies. Punk-rock estetika provučena je i kroz ∫lmove najeksponiranijih redatelja ovog podžanra, a najpoznatiji među njima, Eon McKai, čak je i umjetničko ime odabrao po uzoru na nekadašnjeg frontmana Fugazija Iana MacKayea: tekst Hard-core pjevanje ili hard-core jebanje? paralelno ih portretira. Za razliku od Eona,

3

Alternativna pornogra∫ja

Nadraženi ekrani ejakuliraju naplavine slika: u to preobilje koitusa, kunilingusa, felacija i petinga ucrtavaju se sada nove žanrovske granice


4


Ginny Mies

Nova erotika?

Alternativna kultura i pornografska industrija

S

kojom se god subkulturom poistovjećivali, goth, punk, hipi, indie, rave, za vas tamo negdje postoje pornografske stranice. SuicideGirls.com i DeviantNation.com prikazuju pankerice/indie-djevojke s tetovažama i pirsinzima. Gothicsluts.com izlaže zgodne gotičarke, a EroticBPM.com predočava fotogra∫je modela koje su dio rejverske scene. Sadržaj ovih mrežnih stranica, koje izrađuju pojedinci kojima su dodijale slike žena iz erotskog/pornografskog mainstreama, obično se naziva “alternativnim”, “alt”, “kontrakulturnim” ili “indie” (premda se ove odrednice ne mogu uvijek međusobno miješati*). Bez obzira na to kako te stranice same sebe označavale, poznate su prema tome da pariraju slikama, etici i poslovnim praksama pornografske industrije te masama nude nešto drugo. Međutim, to se poslanje ne ostvaruje uvijek. SuicideGirls, najozloglašenija i najunosnija alternativna erotska mrežna stranica, zadobila je veliku pozornost zahvaljujući i uspjehu i negativnim reakcijama bivših modela. To je potaknulo diskusiju treba li se “alternativnost” odnositi na estetiku web-stranice ili bi ona trebala biti negdje dublje, ukorijenjena u ∫lozo∫ji i poslovnoj praksi sajta. Mnogi su modeli i web-masteri progovorili o ovim kontroverzama te su stvorili i sudjelovali u projektima koji ponovno preusmjeravaju alternativnu erotiku/pornogra∫ju prema izvornim ciljevima.

Pioniri alternative

5

Alternativna pornogra∫ja

* Neke mrežne stranice sadržaj oglašavaju pod određenim terminom, zbog čega se druge stranice distanciraju od tog speci∫čnog termina. Radi dosljednosti, pojam “alternativno” koristit će se kroz cijeli ovaj članak.

Blue Blood pojavio se u tisku 1992. godine, a na internet se preselio u ranim danima mreže. Izlagao je stilove kontrakulturnih skupina, poput gotičara i pankera, s provokativnim slikama djevojaka s obojenom kosom i pirsinzima. Također je nastojao dovesti u pitanje pogled erotskog mainstreama na to što je seksi. Blue Blood se naposljetku razgranao na niz različitih internetskih projekata, koji su zadržali karakterističnu estetiku “kontrakulturne erotike”. GothicSluts.com pokrenut je 1999. godine, a pratio ga je BarelyEvil.com (igra riječi koja aludira na publikaciju Barely Legal koja je više mainstream). Frustriran što ne može naći pornogra∫ju koja mu odgovara, Scott Owens 1999. godine pokrenuo je Raverporn.net (kasnije promijenjeno u


EroticBPM.com). “U to vrijeme bio sam snažno uvučen u techno/rave subkulturu i htio sam gledati cure kakve su meni bile privlačne... onakve s kakvima sam partijao svaki vikend”, prisjeća se on. Htio je stvoriti stranicu na kojoj ljudi mogu međusobno komunicirati. Ideja za online zajednicu koja također prikazuje pornogra∫ju bila je nepoznata i mnogi su ljudi sumnjali da će Owens to dvoje uspješno spojiti. Međutim, Raverporn.net je postao uspješan. Očito su i mnogi drugi žudjeli za sajtom tog formata. Zajednica u kojoj korisnici i fotomodeli međusobno komuniciraju preko foruma, pro∫la i blogova modela, koji su postavljeni na tim mrežnim stranicama, omogućuje modelima da govore o onome što ih zanima i pokažu korisnicima da nisu tek razgolićena tijela. Ta komponenta, koja je uvedena na gotovo svim alternativnim pornografskim sajtovima, vrlo je rijetka u tipičnoj pornogra∫ji.

Uspon SuicideGirlsa i anti-SuicideGirls pokret

Zajednica u kojoj korisnici i fotomodeli međusobno komuniciraju preko foruma, pro∫la i blogova modela koji su postavljeni na tim mrežnim stranicama, dopušta da modeli govore o onome što ih zanima i pokažu korisnicima da nisu tek razgolićena tijela. Ta komponenta, koja je uvedena na gotovo svim alternativnim pornografskim sajtovima, vrlo je rijetka u tipičnoj pornogra∫ji

SuicideGirls, pokrenut 2001. godine, prikazuje pin-up stilizirane fotogra∫je gotičarki, pankerica i indie-djevojaka s tetovažama, pirsinzima i s drugim estetskim pojedinostima koje se obično ne viđaju u mainstream pornogra∫ji. Oglašavaju se kao anti-Playboy, a u objašnjenju svog poslanja navode kako se njihove “zamisli o seksualnosti ne prilagođavaju onome o čemu izvještavaju mainstream mediji.” Ironično je da su privukli medijsku pozornost niza velikih medijskih kuća, uključujući Rolling Stone i New York Times. Godine 2005. velik broj modela počeo je napuštati stranicu i javno prigovarati u formi internetskih zajednica anti-SuicideGirls. Cenzura blogova modela i foruma, loša poslovna praksa te verbalno zlostavljanje što ga je prakticirao vlasnik stranice samo su neke od iznesenih optužbi. Molly Crabapple, dvadesetdvogodišnja bivša Suicide-djevojka koja je otišla 2005., tvrdi da je vidjela mnoge loše stvari koje su se događale drugim modelima. “Mislim da je zlostavljanje i zastrašivanje devetnaestogodišnjih djevojaka prilično odvratno”, kaže ona. “Mnoge od najboljih dama sa sajta otišle su taj mjesec. Ja sam otišla jer mi se činilo da bih svojim ostankom javno pristala uz taj sajt.” S druge strane Alice, aktualna Suicide-djevojka, kaže da će se na tako velikom sajtu, gdje se članovima i modelima dopušta da otvoreno komuniciraju, sigurno pojaviti glasine i kontroverze. “Vjerujem da su u SG-u pomalo kruti kad je u pitanju cenzura foruma, ali također shvaćam da je velik novac u pitanju kad je riječ o imidžu... projekta sajta.” Drugi vlasnici sajtova, poput Owensa, primijetili su pukotinu što su je stvarali SuicideGirls u zajednici korisnika koja je prije bila čvrsto povezana. Sjeća se ranih dana, kad su web-masteri bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima i kad su slobodno međusobno razmjenjivali promet. Korisnici su se pretplaćivali i promovirali mnogobrojna mrežna mjesta. Ali zbog sve te pozornosti medija, mnoge su nove kompanije ulazile u igru, a korisnici su počeli stvarati savezništva s određenim webmjestima. “Mislim da su mnogi novi sajtovi vidjeli uspjeh SG-a i da su sami htjeli dio kolača. Istovremeno su SG dovoljno narasli i mislim da su zbog toga smatrali da ne trebaju razmjenjivati promet s drugim stranicama... Počeli su javno obznanjivati da ne žele da njihovi modeli budu na konkurentskim web-mjestima”, kaže on. 6


Dok je mnogo novih internetskih kompanija pokušavalo zaraditi na način SuicideGirlsa, neke su web-stranice pokrenuli bivši modeli SuicideGirlsa kao izravnu suprotnost toj stranici. Neke od tih web-stranica bile upletene u pravne razmirice sa SuicideGirlsom oko ugovora modela i prijepore oko zaštitnog znaka. Jedna je od tih web-stranica PerverseFixation.com, koju je 2005. godine, otprilike u vrijeme masovnih odlazaka sa SuicideGirlsa, osmislila dvadesetšestogodišnja Nexi. Htjela je stvoriti projekt koji bi ne samo osvješćivao ljude o tim problemima, nego bi također pružio alternativu SuicideGirlsu koja će imati “seksualno pozitivan ambijent, blagonaklon prema modelima koje se sigurno neće iskorištavati.”

Pitanje feminizma

What is a slut: 1. pleasure enthusiast; 2. a wanton individual; 3. a saucy girl

7

Alternativna pornogra∫ja

Gothic Sluts features beautiful artistic depictions of the eroticism of the Gothic subculture. Obviously, this is intended for an adult audience. All of the pages following this one are designed with adults in mind. Content may include fetish fashion, nudity, tattooed girls, pierced girls, masturbation, penetration, oral sex, anal sex, bondage, bloodsports, watersports, heterosexual interaction, lesbian interaction, and other activities of erotic interest to Gothic girls. By entering this site, you affirm that you are aware of the laws and community standards of the place you reside and you affirm that in visiting our site you are not violating any of the laws or community standards of the place you reside. In most places, this means you must be over age eighteen, but it may be twenty-one depending on location. You understand that all images, text, design elements, and other creative material on this site is copyrighted and may not be reproduced or redistributed in any way, in any form, in any media. All models were of legal age at the time of shooting. Proof of age showing models were 18 years of age or older and proof of copyright is on file. 2257 info available here. You further affirm that the legal venue for any issue pertaining to this site shall be Los Angeles, California in the USA. If you are underage or, for some other reason of law or community standards, can not visit us yet, please hang out at other cool sites until you are of age or move someplace more fun. Please read our detailed terms of service if you require further information before entering or e-mail info@gothicsluts.com Thanks for assisting us in upholding the law. If you would like better technology for blocking access to sites for grown-ups from your computer, please click here for a list of filtering software that can block adult sites from inappropriate viewing.

Nekoliko je zajednica raspravljalo treba li alternativna erotika/ pornogra∫ja biti otvoreno feministička. Mnogi web-masteri tvrde da je količina kontrole koju modeli imaju nad svojim fotografskim snimkama sama po sebi feministička. Sajtovi također mogu isticati feminističke ideale promoviranjem modela koji se ne uklapaju u uobičajene standarde ljepote i formiranjem zajednice koja ih cijeni. Mnogo je suprotstavljenih mišljenja oko toga je li oznaka “feminizma” samo dobra poslovna promidžba ili za određene stranice doista stoji. Prikrpavanje etikete “feminizma” na sajt tek je domišljata marketinška taktika, tvrdi Alice. “Možda je neprilična i apsurdna predodžba koju promoviraju sajtovi poput SG-a, da su modeli ‘debitantice’ ili tome slično, ali dobro služi za manipuliranje pretplatnicima.” Međutim, neki drugi modeli smatraju da postojanje prostora na kojemu se cijene žene s različitim tjelesnim konstitucijama oslobađa. “Oduvijek sam imala problema sa svojim tijelom, no, začudo, nakon što sam počela raditi kao model za razne alternativne stranice, poraslo mi je samopouzdanje i shvatila sam da ne moram izgledati na određen način samo zato što društvo ženama nameće ideal ljepote”, kaže dvadesetpetogodišnja Delilah, iskusan erotski model koja se skinula za niz sajtova. Kad je pitaju je li se ikad osjećala iskorištenom ili poniženom, devetnaestogodišnja Locke Valentine kaže da je imala suprotna iskustva. “Ti sajtovi mjesto su na kojemu se prema meni odnose kao prema ljudskom biću, a ne kao kad se šećem gradom pa zure u mene i nabacuju pogrdne komentare.” Web-masteri poput Owensa, koji vodi i Spiceplay.com i FatalBeauty.com, također su sumnjičavi prema alternativnim erotsko/pornografskim webstranicama koje se pozivaju na feminizam kad je riječ o vrsti sadržaja koje prikazuju. On kaže da se mnogi takvi sajtovi reklamiraju kao feministički jer prikazuju samo mekanu pornogra∫ju, čime impliciraju da tvrdokorna pornogra∫ja degradira. “Te web-stranice tvrde da su tako super jer žene imaju kontrolu nad time kako im se izlažu tijela, no ako djevojka pošalje fotogra∫je na kojima se koristi seksualnim igračkama ili puši svome dečku ∞ to nećete vidjeti”, kaže on. Na svojim sajtovima Owens prikazuje obje vrste pornogra∫je i plaća iste iznose za sve što djevojkama odgovara. U mainstream-pornogra∫ji postoji platna ljestvica temeljena na sadržaju, pri čemu se najviše novca u pravilu nudi za hardcore. To obično dovodi do toga da su djevojke primorane raditi nešto što im ne odgovara.


Nadilaženje tetovaža i pirsinga

Kako alternativna erotika/pornogra­ ∫ja može rede∫ni­ rati samu sebe kao nešto što nadilazi tjelesne preinake i glazbenu subkulturu? Može li pornogra∫ja biti tržište za one koji izražavaju i istražuju mnogo dublje identitete?

Kako mainstream sve više prihvaća tjelesne preinake i glazbene subkulture, od alternativnih porno/erotskih web-stranica traži se da se više udube u alternativne ideologije i identitete, a ne da samo prikazuju zgodne djevojke s tetovažama. Delilah, kao i mnogi drugi modeli, želi vidjeti sajtovi koji prikazuju djevojke koje se ne uklapaju ni u mainstream ni u norme alternativne pornogra∫je. “Iskreno vjerujem da prikazivanje djevojaka koje su stvarno alternativne može sajt izdvojiti od ostalih sajtova i razbiti kalup alternativne pornogra∫je. Nije li to ono što bi alternativna pornogra∫ja trebala raditi, razbijati kalup i izdvajati se od ostalih?” pita Delilah. Kako alternativna erotika/pornogra∫ja može rede∫nirati samu sebe kao nešto što nadilazi tjelesne preinake i glazbenu subkulturu? Može li pornogra∫ja biti tržište za one koji izražavaju i istražuju mnogo dublje identitete? Može, kaže Trouble, vlasnica NoFauxxx.com. I to još može biti seksi. Poput Owensa, Trouble je uočila kako zajednica kojoj pripada, radikalna queer zajednica, nije prisutna u svijetu internetske pornogra∫je. “Stvaranje prostora na kojemu moja zajednica može javno de∫nirati svoju seksualnost činio se kao logičan ‘sljedeći korak’, posebno s obzirom da takav prostor [na webu] još nije postojao”, kaže ona. Trouble izbjegava klasi∫cirati svoj sajt kao “alternativan” jer je taj termin počeo značiti nešto što je smatrala da njen sajt ne predstavlja. Više voli svoje web-stranice opisivati kao “radikalne” i, što je najvažnije, “queer”. “No Fauxxx zovem ‘radikalnim’ jer su mu sadržaj i struktura inherentno subverzivni u odnosu na pornografsku mainstream-industriju pa čak i u odnosu na ‘alt-porno’ scenu”, kaže ona. Na NoFauxxx.com prisutni su ženski, muški i homoseksualni modeli, dok druge alt-porno stranice najvećim dijelom prikazuju žene te povremeno muškarce. Trouble ističe da ako alt-porno sajtovi i prikazuju muškarce, oni obično budu u zasebnom odjeljku u odnosu na žene, što prema njenu mišljenju pojačava muško/ženske stereotipe. Rijetko se broj muških modela približava broju ženskih, a naglasak je uvijek na ženama. Trouble vjeruje da ona uklanja hijerarhiju ljepote koja je u temelju mainstream i alternativne erotike/pornogra∫je tako što modele smješta u isti prostor na svojoj web-stranici, bez obzira na njihov rodni identitet, rasu, subkulturu.

Budućnost alternative

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno u magazinu American Sexuality. Dostupno na www.thepeeq. com/home/article/2625/ANew-Erotica%3F-Alternative-culture-and-the-pornindustry

Unatoč svim skandalima, SuicideGirls ostali su najpopularnija alternativna erotska/porno web-stranica. No ostali sajtovi čvrsto su odlučili ljudima dati do znanja da oni nisu jedini. Preispitujući sadržaje, poslovne prakse i ideologije, modeli i web-masteri pokušavaju promijeniti način na koji razmišljamo ne samo o mainstream-erotici/pornogra∫ji, nego i o alternativnoj erotici/pornogra∫ji. Što se tiče budućnosti alternativne erotike/pornogra∫je, Nexi priželjkuje ujedinjenu alternativnu zajednicu, onakvu kakve se sjeća Owens. “Htjela bih najzad vidjeti vrijeme i prostor u kojemu će se alternativni svijet ujediniti i bez ikakvih razmirica zajednički raditi na radikalnoj izmjeni načina poslovanja.”

8


David Dunlap Jr.

Hard-core pjevanje ili hard-core jebanje?

Nj

egov prvi ∫lm, Art School Sluts, bio je jedan od najprodavanijih ∫lmova godine VCA Picturesa, koji je u vlasništvu Hustlera. Nedavno je za veliku produkcijsku kuću Louis XIV, preporoditelje glama, snimio ∫lm koji nije prikladan za emitiranje. New York Times opisao ga je kao jedan od “znakova da alt-pornogra∫ja kao žanr ima određenu težinu.” On se zove Eon McKai. Da, indie-djeco, redatelj ∫lmova za odrasle iz Los Angelesa nazvao se prema jednom od omiljenih punk-rock sinova Washingtona. I da, Ian MacKaye zna za to. “Jedna moja prijateljica u L.A.-u vidjela je naljepnicu u WC-u na kojoj je pisalo ‘EonMcKai.com’ i to mi je javila mailom”, kaže četrdesettrogodišnji veteran bendova Minor Threat i Fugazi. “Otprilike dan kasnije dobio sam od nje mahniti mail u kojemu je rekla ‘Nemoj ići tamo, to je pornogra∫ja.'” Nakon što je prebrodio prvotno iznenađenje, MacKaye se pomirio s postojanjem svog parnjaka u pornografskoj industriji. “Čudno je to, ali nije da zbog toga ne spavam”, kaže on. “Vjerujem da je netko samo pokušavao biti duhovit.” No možda je najsmješnije to da McKai pri izboru svojeg nom de porn uopće nije pokušavao biti smiješan. “Bio sam potpuno iskren”, kaže zločesti ∫lmaš. “Divim se tome što nikad nije odstupao od svojih stajališta i što je tjerao ljude da razmišljaju.” Kako je kao tinejdžer i skejter slušao Minor Threat i druge bendove u kojima je MacKaye svirao za diskografsku kuću Dischord Records, tada dvadesetpetogodišnji McKai tek je iskazivao poštovanje ∞ da ne spominjemo da je oponašao MayKayeev žestoki nezavisni duh. Njegovo djelo nije samo alt-pornogra∫ja, kaže on; to je “strastvena alt-pornogra∫ja”. I Art School Sluts i njihov nastavak Kill Girl Kill prikazuju mnoštvo ispirsanih i naprćenih pankerica u nizu neugodnih seksualnih situacija, u kojima ima uništene elektroničke opreme i štaka. Vodeći računa o naklonjenosti hipstera autoreferencijalnoj ironiji, McKai odugovlači napetu predkoitalnu tišinu, a glumice tijekom ∫lma raspravljaju o scenariju. S digitalnim efektima on reproducira smetnje kao na video-vrpcama. Art School Sluts je objavio kao limitirano, numerirano izdanje poput indie∫lmova na traci od 7 inča. Čak je odabrao Dana Bollesa, bubnjara bendova Germs i 45 Grave, za DJ-a na zabavi u povodu predstavljanja ∫lma Kill Girl Kill 2. 9

Alternativna pornogra∫ja

I Art School Sluts i njihov nastavak Kill Girl Kill prikazuju mnoštvo ispirsanih i naprćenih pankerica u nizu neugodnih seksualnih situa­ cija, u kojima ima uništene elektroničke opreme i štaka. Vodeći računa o naklonjenosti hipstera autore­ ferencijalnoj ironiji, McKai odugovlači napetu predkoitalnu tišinu, a glumice tijekom ∫lma raspravljaju o scenariju


“Cijela ta stvar s punk-porno­ gra∫jom zapravo je samo stvar mode. Kad bih si ja stavio šešir, kaubojske hlače i mamuze pa snimio porno­ grafski ∫lm, ne bih time postao pravi kauboj”

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno u Washington City Paperu www.washingtoncitypaper.com/display. php?id=31059

MacKaye za porno-∫lmove općenito kaže da ih obilježava “dosadna repetetivna mehanika skateboard-∫lmova.” No pojava pornografskog redatelja kojega je nadahnula punk-legenda ∞ štoviše, legenda poznata prema tome što je strejter ∞ i nije toliko neobična koliko biste mogli pomisliti. Alt-porno stranica SuicideGirls.com, na kojoj su pofarbane kose, ispirsane bradavice i kanji-tetovaže norma, prosječno ima milijun posjetitelja na tjedan. Rachel Rotten, opaka pankerica koja jako liči Bettie Page, jedna je od prvorazrednih porno-glumica. Čak se i Playboy uključio u igru, nudeći fotogra∫ranje indie-rock-princezama Neko Case i Chan Marshall. U izvanprizornim dodacima ∫lma Kill Girl Kill ima nekoliko eksplicitnih referenci na MacKayea. Na jednom mjestu glumac Kurt Lockwood, i sam bivši strejter iz Washingtona, priča anegdotu iz vremena kad je bio vratar u klubu u kojemu je MacKaye inzistirao na plaćanju upada od 5 dolara da vidi bend Dag Nasty premda su oni svirali za Dischord. Na drugom mjestu on govori o Fugaziju kao o jednom od “najcjenjenijih bendova”. Kasnije se čuje McKaie, koji izvan kadra kao redatelj razmišlja o tome kako bi bilo da pravi MacKaye sazna za njegov pseudonim. “Čini se da je blage naravi i da ima smisla za humor”, kaže. “Nema šanse da bi itko ikad zamijenio Iana MacKayea i Eona McKaia.” Možda, no u svijetu baterija Dinacell, gaziranog pića Dr. Skipper i žitnih pahuljica Fruity Hoops, nikad ne znate tko bi se mogao prevariti. A zabuniti se? Pogledajte prikladni vodič Washington City Papera da vidite razliku između Maca poznatog prema hard-core pjevanju i onoga poznatog po hard-core jebanju.

EON vs IAN Punk-pornograf iz L.A.-a

Punk-roker iz Washington D.C.-a pornografsko ime

Eon McKai, naravno. (Poput ostalih iz struke, McKai više voli skrivati pravo ime: “Znaju za reklame koje sam snimao, a o ovome znaju nešto malo”, kaže za svoje roditelje, “no mi još ne volimo govoriti o pornografiji pred našom mamom.”)

Kad je odigrao kviz za određivanje pornografskog imena, MacKayeu (koji je kao dijete inzistirao da se obiteljskom psu, “ženki mješancu”, da muško ime) ispalo je, kako kaže, “ne baš provokativno ime”: Donald Beecher. “No možda on ima neke istaknute atribute.”

trenutak koji ih je promijenio kao ličnosti Kad je vidio MacKayea kako 2003. govori na Festivalu Coachella. “Neki je tip ustao i pokušao se narugati s njegovim strejterstvom tako što ga je pitao: ‘Gdje je šator s pivom?’, a MacKaye mu je vrlo mirno spustio. Ne može ga se izbaciti iz takta.”

MacKaye je točno utvrdio trenutak svoje preobrazbe na koncertu na Sveučilištu u Georgetownu kojemu je prisustvovao kao šesnaestogodišnjak. “Tamo su u siječnju 1979. svirali Crampsi”, rekao je za internetski časopis CokemachineGlow. “Jedna od najboljih predstava na kojoj sam bio u životu.” Festival Coachella, međutim, to nije bio: “Tip koji me to pitao za šator s pivom bio je jedan od likova iz Jackassa, prerušen s perikom fudbalerke”, kaže. “Mislim da su očekivali da ću se naljutiti.”

10


formativni utjecaji “Veliko su mi nadahnuće bila djela Dark Brothersa i Stephena Sayadiana [art-porno filmaši; Sayadian je redatelj Café Flesha]. Mnogo sam svog estetskog senzibiliteta pokupio s interneta. Napose su Raverporn. net bili ispred svog vremena.”

Bad Brains (Pay to Cum), Wire (Three Girl Rhumba) i Sex Pistolsi.

dokazi nezavisnoti Odbija upošljavati glumice s umjetnim sisama i snimati u epicentru industrije u “San Pornando Valleyju”.

Odbija naplaćivati više od 5 dolara po koncertu i ­potpisati za velikog diskografa.

krakteristični potezi Na live DVD-u Minor Threata članovi benda raspravljaju o lokalnim stilovima punk-plesanja. Prema MacKayeu, “u Bostonu, svi plešu onak’ kao pingvini; svi pogaju. Ovdje se mlatara uokolo jednom rukom.”

U Kill Girl Kill McKaieva muza Brooklyn zauzima položaj koji se zove “stil staraca.” No najambiciozniji prizor u filmu onaj je u kojemu Mya Rose jaše Kurta Lockwooda natraške dok mu Gia Jordan liže šupak. Na meniju DVD-a to se jednostavno opisuje kao “zanimljiva estetika.”

proizvodna efikasnost Tijekom dvadesetominutnog prizora na početku Kill Girl Killa Veronica Jett obavlja šest zasebnih seksualnih izvedbi: “pušenje”, “natraške”, “kravlji”, “u guzu,” “pseći” i “pop”.

Na dvd-u Minor Threata MacKayeev stari bend piči kroz 17 pjesama u tek nešto više od 30 minuta.

moralno stajalište Art School Sluts počinje rečenicom: “Kad bi prestao šmrkati jebenu koku, ne bi imao ovaj problem.”

Amblematska pjesma Minor Threata Out of Step počinje stihovima “Ne pušim/Ne pijem/ Ne jebem/Barem mogu jebeno razmišljati.”

pozitivan stav Razni MacKayeevi bendovi odavno su povezani s Positive Forceom, lokalnom aktivističkom grupom koja, prema njihovim web-stranicama, “radi na temeljitim društvenim promjenama i ovlašćivanju mladeži.” Aktivnosti te grupe uključuju i organiziranje dobrotvornih koncerata, nabavljanje knjiga za zatvorenike te besplatnu dostavu namirnica za starije osobe.

U izvanprizornim dodacima DVD-a Kill Girl Kill Lockwood, koji ima glavnu ulogu, prisjeća se svojih dana na washingtonskoj punk-sceni: “Bio sam član Positive Forcea i totalni strejter”, kaže on. “To više nisam.” No unatoč tome, njegov lik u jednom trenutku ponudi ženi da šmrče lajnu ejakulata umjesto kokaina.

modni savjet “Cijela ta stvar s punk-pornografijom zapravo je samo stvar mode. Kad bih si ja stavio šešir, kaubojske hlače i mamuze pa snimio pornografski film, ne bih time postao pravi kauboj.” Alternativna pornogra∫ja

“Mogu same odlučiti kako će izgledati, a ne se prilagođavati određenim standardima”, kaže McKai za svoje glumice. “Vidio sam kako se djevojke trude, nastojeći prilagoditi tijela standardima mainstreampornografije, a ja smatram da time uništavaju svoj stil.”

11


Ilustracije preuzete s bloga www.zaxart.com/sketchbook/ (na fotografiji Mandy i Charlotte Stokely)

12


Michele Knapp

Pornići i Pynchon

B

Zak Smith govori o slikanju, pisanju i ∞ naravno ∞ o svojoj pornokarijeri

ok Zak. Bok Michele.

Na prestižnim si institucijama dobio široko formalno obrazovanje iz umjetnosti, prvostupnik si likovnih umjetnosti Cooper Uniona (BFA), studirao si na Skowhegan School of Painting and Sculpture, a na Yaleu si dobio master’s degree iz likovnih umjetnosti (MFA). U odgovoru na pitanje o tvojoj naobrazbi jednom si rekao: “Bilo tko tko nešto vrijedi slika totalno drukčije od bilo koga drugoga tko nešto vrijedi... dakle nema mnogo tehnika koje valja naučiti.” Što si naučio tijekom mnogih godina studiranja na umjetničkim školama? Kako je tvoja naobrazba utjecala na tvoj rad? U umjetničkim školama uče se uglavnom dvije stvari: da će se za bilo kakvo maloumno sranje koje vidiš u galerijama naći negdje neki klinac koji je sto posto iskreno mislio da je to zapravo dobra zamisao, čak i ako on/ona za to nije trebao biti plaćen, te da će bogataši dobro platiti bilo što dokle god je iz galerije i zove se “umjetnost”, a neće baš htjeti nešto što je ne eBayu i zove se “nasumične krpice stola i ostaci krejona koje sam zalijepio na komad tkanine”, tako da ti je svejedno, možeš raditi što god hoćeš.

13

Alternativna pornogra∫ja

— Pročitala sam da si se 2007. preselio iz Brooklyna u Los Angeles. Odakle ta odluka? New York sebe doživljava kao jaaaako pametno i jaaaako važno mjesto. A to nije. U podzemnoj nakon 11. 9. imali su u vlaku mala saopćenja javnih službi koja su govorila “dignuo sam pogled i tamo gdje su nekad bili tornjevi sada su samo uništeni snovi i prazno nebo”. To je poruka demokratski izabrane vlade najvažnijega svjetskoga grada svojim navodno važnim, pametnim građanima, koja se odnosila na njihovu reakciju na vrlo značajan društvenopolitički zločin koji je utjecao na sve njih. To je post-jedanaestorujanska, post-giulianijevska, post-bloombergovska stvarnost: New York je bljutava, skupa rupa za hipstere u kojemu odrasli muškarci nose šalove u zatvorenim prostorima. Nije da L.A. to nije, no u L.A.-u su toga barem svjesni.


— Je li to utjecalo na promjene u tvom radu? Otkad sam se preselio u L.A., kad slikam portret djevojke, malo je manje vjerojatno da će biti domina, a malo više vjerojatno da će biti striptizeta. Nije bilo nikakvog vidljivog učinka na apstraktne slike. — Kako tvoja okolina utječe na tvoj rad ili na način rada? Kad sam živio u New Yorku i slikao djevojke koje sjede na krevetu, iza prozora bili su požarni izlazi, tako da su požarni izlazi bili i na slikama i morao sam osmisliti zbog čega bi požarni izlazi bili zanimljivi za gledanje. Sad su iza prozora palme pa su palme na slikama i moram osmisliti zbog čega bi palme bile zanimljive za gledanje. Sve drugo je isto: i na jednom i na drugom kraju Amerike prodaju akrilni likviteks i kistove širine igle.

Nitko me nikad ne pita: “Zašto slikaš?” Je li novinarima mnogo teže shvatiti želju za provođenjem vremena u društvu privlačnih žena koje se vole seksati, nego želju da se snop konjske dlake umače u vlažno jezerce obojene guste tekućine koja se potom razmazuje po komadu papira dok ne postane lijepa?

— Zašto se baviš pornogra∫jom? Nitko me nikad ne pita: “Zašto slikaš?” Je li novinarima mnogo teže shvatiti želju za provođenjem vremena u društvu privlačnih žena koje se vole seksati, nego želju da se snop konjske dlake umače u vlažno jezerce obojene guste tekućine koja se potom razmazuje po komadu papira dok ne postane lijepa? — Rekao si da se baviš pornogra∫jom “prije svega zato što je društveni život umjetničkih krugova kao kod živih mrtvaca.” Moraš li raditi u pornogra∫ji da bi se družio s ljudima izvan umjetničkih krugova? Ne, posebno s obzirom da mi se djevojka bavi pornogra∫jom. No stvarno mislim da je važno znati da je društveni život u umjetničkim krugovima bijedan. Kao da je riječ o živim mrtvacima. Razmislite malo o živim mrtvacima: kao, umrli ste, ali ipak hodate zemljom, kako bi to bilo? Ne biste radili ništa zabavno i stalno biste bili u situacijama koje bi vas samo navodile da radite stvari koje zapravo nikad ne biste mogli provesti (kao, na primjer, nekako osigurati da pomoćnici koji su dizajnirali i konstruirali sva umjetnička djela za umjetnike koji stoje pokraj vas zapravo i dobiju sav novac koji su ti umjetnici zaradili samim tim što su to potpisali ili, na primjer, zgrabiti pladanj s kanapeima i zabiti ga umjetniku u facu) i baš nitko ne bi slušao ništa što netko drugi kaže ili napiše i baš nitko ni o čemu ne bi ozbiljno razmišljao, a u isto vrijeme baš nitko ne bi imao nikakvog smisla za humor i stalno bi gledao odvratna zlostavljanja i zdravog razuma i drugih ljudskih bića počinjena na tisuće načina i nikad ne bi ugledao nikoga koga bi se isplatilo poševiti i jedina muzika koja bi svirala bila bi britpop ili DJ-ev remiks britpopa, a jedina stvar koja bi se mogla pogledati je Andy Warhol ili remiks Andyja Warhola i zidovi bi bili bijeli a hrana vegetarijanska i u vrlo malim porcijama i, ukratko, bio bi osuđen da nikad ne spoznaš ljepotu, užitak, intelektualni poticaj ili neko spontano iskustvo u bilo kojem obliku, za sva vremena. Tako je živim mrtvacima, nije li? Takvi su i umjetnički krugovi. — Rekao si da seks u pornogra∫ji ne ostavlja prostor za slobodu “normalnih seksualnih iskustava”, da te ostavlja gladnim seksualnih doživljaja “bez pravila”. Rekao si da ne gledaš pornogra∫ju. Spome­ nuo si da mnogo više novca zarađuješ od svojih slika. Ako nije radi druženja ni radi novca ni radi zadovoljavajućeg seksa ni radi moguć­ nosti da sam sebe gledaš kako se seksaš na ∫lmu, radi čega to radiš? 14


Nikad nisam rekao da seks ne zadovoljava, on samo ne zadovoljava jednako kao seks bez kamera. Također ∞ a možda vaši čitatelji nisu svjesni ovog fenomena ∞ ponekad nakon što poševiš nekoga iz pornografske branše, taj netko odluči da bi bila dobra ideja s tobom se poševiti ponovno, i to ne u porniću, a nekad više njih odluči to učiniti u isto vrijeme. Ponekad pomisliš da je to izvrsna i hvale vrijedna odluka mlade dame i čini ti se kako bi bilo nepristojno i bezobrazno ne udovoljiti joj. — Kako bi de∫nirao alternativnu pornogra∫ju? Pornogra∫ja inače funkcionira ovako: sve ženske uloge popunite plavušama koje su građene kao siluete s blatobrana kamiondžija ili nečim sličnim. Sve muške uloge popunite likovima građenima poput profesionalnih igrača footballa ili nečim sličnim i snimate ih kako se nefetišizirano seksaju koristeći se rasvjetom i kutovima kamera kao u TV-reklamama, na mjestima koja su oblikovana tako da izgledaju skupo i čisto te kao da su u dolini San Fernando. Prekršite jedno od ovih pravila i svoj proizvod možete nazvati “pornogra∫jom za posebno tržište”. Ako prekršite tri ili više pravila i mislite da možete zaraditi, proizvod možete nazvati “alt-pornom”. — Radiš li i dalje kao alt-porno glumac? S vremena na vrijeme netko me zatraži da nešto napravim. Nemam potpisan ugovor s nekom agencijom ∞ nikad ni nisam imao. — Hoće li se uskoro pojaviti neki tvoj novi ∫lm? Ništa na programu ∞ zadnji ∫lm bio je Bolnica. Na internetu se pojave neke stvari nekoliko puta na mjesec. Mandy za nekoliko dana ide na operaciju radi endometrioze pa čekamo da vidimo kako će se osjećati prije nego što napravimo veće planove za porniće. — Reci nešto o svojoj odluci da ilustriraš Gravity's Rainbow Thomasa Pynchona. Rečenice su u toj knjizi zamršene i sjajne i nestvarne. Uspijevaju integrirati ideje o milijunima različitih stvari iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u koherentnu stvarnost koja ima tu neku vezu sa životom kakvim zapravo danas i ovdje žive pravi ljudi. Oduvijek sam mislio da bi bilo dobro raditi slike koje su isto takve ∞ pa sam računao da bi samo crtanje stvari u knjizi mogla biti dobra vježba. — Je li tvoja ideja da se slike objave u knjizi? Je, ali da budem pošten, moja je ideja uvijek bila da se svaka slika koju napravim objavi u knjizi. Zapravo, uvijek je zamisao svakoga umjetnika da sve što je napravio i čime je zadovoljan objavi u knjizi. Osim onih najgorih umjetnika, koji imaju samo jedan plan, da to prodaju bogatašima tako da samo taj jedan bogataš može to vidjeti. (...)

15

Alternativna pornogra∫ja

— Zanima li te neki drugi umjetnički projekt koji bi prelazio u književno polje? Trenutačno radim baš istu stvar s knjigom Cormaca McCartyja Blood Meridian ∞ baš svaku stranicu ∞ samo što ovaj put to radim s još pet drugih umjetnika ∞ Mattom Wiegleom, Seanom McCarthyjem, Johnom Me-


jiasom, Craigom Taylorom i Shawn Cheng. Podijelili smo stranice na šest dijelova i radimo ih u šest različitih stilova. — Koliko znam, izlazi ti nova knjiga, We Did Porn. Tin House Books opisuje ju kao kombinaciju ilustracija, memoara i lirskih eseja. Možeš li mi reći štogod više o njoj? “Lirskih eseja”? Morat ću razgovarati s nekim u Tinhousu o tome. Ummm ∞ kako god, da, bit će to 300 stranica priča i članaka o radu u pornografskoj branši, a u zasebnom odjeljku, 100 stranica crteža i slika o istim stvarima i ljudima. Bilješke o industriji za odrasle u dva oblika.

Pornogra∫ja inače funkcionira ovako: sve ženske uloge popunite plavušama koje su građene kao siluete s blatobrana kamiondžija ili nečim sličnim. Sve muške uloge popunite likovima građenima poput profesionalnih igrača footballa ili nečim sličnim, i snimate ih kako se nefetišizirano seksaju koristeći se rasvjetom i kutovima kamere kao u TVreklamama

— Kako je došlo do toga? Shvatio sam da mi se u glavi u formi riječi više nego u formi slika nagomilalo užasno mnogo toga što sam vidio ili o čemu sam razmišljao ili što sam mislio da bi ljudi htjeli znati o pornogra∫ji. Ako si umjetnik, slike ti se gomilaju u glavi. Prije ili kasnije moraš ih izbaciti jer inače ne možeš ništa drugo napraviti ∞ ne možeš otići na poštu, ne možeš kupiti juhu, samo sjediš, gledaš TV i pokušavaš zaboraviti. A ako si pisac, onda ti rečenice rade istu stvar: gomilaju se sve dok ih ne izbaciš odatle. Tako sam počeo zapisivati rečenice. Onda sam shvatio da ih ima užasno mnogo. — Što te je navelo da počneš pisati? Oduvijek sam pisao ili pokušavao pisati. Mnogo čitam, moji su roditelji bili pisci, povremeno sam pisao članke za umjetničke časopise ∞ ovo će zapravo biti treća knjiga koju sam napisao ∞ ali vjerojatno prva koja će se objaviti. Druge dvije napisao sam u srednjoj školi i tijekom studija, i obje su bile loše. — Namjeravaš li nastaviti pisati usporedno sa slikanjem? Nije do mene. Ako bi taj poriv najzad utihnuo, prestao bih pisati. ­Zasad ništa od toga.

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno u e-časopisu The Rumpus http://therumpus. net/2009/01/the-rumpusinterview-with-zak-smith/

16


John Rocco

Richard Kern i pozicija promatrača

Kao underground odraz Reaganove Amerike, Kernovi ∫lmovi inkorporirali su subkulturu Lower East Sidea i avangardne impulse onih s ruba etabliranog umjetničkog svijeta

S

17

Alternativna pornogra∫ja

estra koja se brinula za Jimmyja Stewarta u Hitchcockovom Prozoru u dvorište (Rear Window) kaže nešto što se tiče same biti promatračkog iskustva: “Postali smo rasa voajera.” Hitchcockov ∫lm o voajeru koji kroz prozor zuri u svoje susjede uzima se kao alegorija gledateljstva samog. Žudnja za gledanjem javlja se u cjelokupnom Hitchcockovom opusu, a u potpunosti je na djelu u Psihu kada Norman kroz rupu u zidu gleda u Marion Crane koja se razodijeva da bi se istuširala. Mi gledamo skupa s gospodinom Batesom i grizemo mamac te postajemo uvučeni u njegov voajerizam. Te iste 1960. godine, kad se prikazivao Psiho, Michael Powell snimio je zloglasnu Smrt u očima (Peeping Tom), u kojoj ∫lmaš doslovno ubija svojom kamerom dok snima. Ta fascinacija mračnom stranom gledanja ∞ uz pokretačku snagu i estetiku voajerizma ∞ tema je Richarda Kerna koja se proteže kroz njegove ∫lmove i fotogra∫je. Na mnogo načina Kernovo je djelo vrhunac autoreferencijalnog pristupa prikazivanju odnosa umjetnika prema njegovu “predmetu”. A njegov predmet promatra. Prethodno spominjanje mainstream-∫lmova važno je za raspravu o Kernovim ranijim djelima zato što su njegovi ∫lmovi umnogome odgovor na popularne ∫lmove i komercijalnu kulturu u cjelini. Kern je jasno naznačio taj odnos: “Uzmem ono što me zanima u ∫lmovima i stavim to u kraću formu tako da mi ne bude dosadno. Ono što zanima američku publiku jest seks, nasilje i ružno naličje života.” U nastojanju da mu ne bude dosadno, Kern se preselio na Lower East Side i započeo seriju ∫lmova na super-osmici koje su s vremenom počeli povezivati s “∫lmovima prekoračenja” (Cinema of Transgression). Njegov prvi ∫lm na super-osmici, Goodbye 42nd Street (1983.), naznačuje njegov pristup snimanju ∫lmova: kamera se pomiče niz legendarnu ulicu poroka i snima natpise trgovina i reklamne svodove na kojima su imena pornografskih i exploitation ∫lmova. S tim kretanjem niz ulicu spojeni su prizori striptizeta u čizmama, čovjeka koji si gasi cigaretu na licu (Kern sam ∞ ∫lmaš kao pepeljara), razna ubojstva (žena u stilu Buñuela ubada svog ljubavnika u oko) i samoubojstva. Kern je u početku karijere snimao ∫lmove poput Zombie Hunger (1984.), koji prikazuje grupu ljudi koji pucaju pa potom povraćaju, a projekcije su pratili skandalozni performansi teatra Grand Guignol na Lo-


Ta fascinacija mračnom stranom gledanja ∞ uz pokretačku snagu i estetiku voajerizma ∞ tema je Richarda Kerna koja se proteže kroz njegove ∫lmove i fotogra∫je. Na mnogo načina Kernovo je djelo vrhunac autoreferencijal­ nog pristupa prikazivanju odnosa umjetnika prema njegovom “predmetu”

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno u Richard Kostelanetz, ur., A Dictionary of the Avant-Gardes (Schirmer Books, New York, 1999)

wer East Sideu. U tradiciji Andyja Warhola i Johna Watersa Kern se koristio glumcima iz svog društvenog okruženja i oni su se iznova pojavljivali u njegovim ∫lmovima; neki su od tih naturščika s Kernovih superosmica i Lydia Lunch, Clint Ruin (poznat i kao Jim Thirlwell), David Wojnarowicz, Lung Lee, Karen Finley te ∫lmaš kojeg se smatra utemeljiteljem i prvim promotorom ∫lmova prekoračenja, Nick Zedd. Filmovi na kojima je radila ta dinamična ∫lmska ekipa, kao što su The Right Side of My Brain (1984), The Manhattan Love Suicides (1984.), You Killed Me First (1985.) i veličanstveno mračno putovanje Submit to Me (1985.), obilovali su napadima na konvencije snimanja ∫lmova i instituciju gledateljstva. Submit to Me sastoji se od niza prizora u kojima se prikazuju vezivanja, nasilje, seks i samoubojstva, a mnoge od njih Kernu su predložili sami glumci. Kao underground odraz Reaganove Amerike, Kernovi ∫lmovi inkorporirali su subkulturu Lower East Sidea i avangardne impulse onih s ruba etabliranog umjetničkog svijeta. Međutim, oko 1987. godine došlo je do prijeloma u Kernovoj karijeri kad je odlučio otići s Lower East Sidea da bi se odmaknuo od drogeraškog života. Taj je prijelom prikazan u ∫lmu The Evil Cameraman (‘87. ∞ ‘90.), alegoriji Kernovog razvoja kao vizualnog umjetnika. Prvi dio ∫lma sastoji se od dva segmenta koji prikazuju Kerna kako “namješta model” u provokativnim sado-mazo scenarijima; slika je mračna, kao i glazba, a prijetnja nasilja je očigledna. Potom se pojavi naslov “2 godine poslije” i dana su nam dva vrlo različita segmenta različitog Kerna ∞ koji se vratio iz vlastite praznine ∞ i radi s dva “modela” koji se ne prepuštaju njegovu fotografskom “nadzoru”. Film završava tako što odbačeni Kern gleda u kameru. Taj novi odnos sa ženama u ∫lmovima ∞ zaigran, zagonetan, s otklonom od očekivanih “pornografskih” radnji ∞ obilježava njegove kasnije ∫lmove: X = Y (1990.), Nazi (1991.), Catholic (1991.), Horoscope (1991.) i The Bitches (1992.). Tijekom tog razdoblja Kern je posvetio pažnju i drugoj vizualnoj formi. Premda je nastavio raditi na ∫lmovima i video-spotovima, Kern se u zadnje vrijeme usredotočio na fotogra∫ju. Njegove su se slike odmaknule od krvavih i “štrcajućih” efekata iz ranih ∫lmova te se koncentrirale na žene koje fotogra∫ra. Same su slike elegantnije od ∫lmova: lako prelaze u područje pornogra∫je (surađivao je s časopisima poput Hustlera i Barely Legala). No ono što razlikuje Kernove fotogra∫je od suhoparne pornogra∫je izuzetna je ljepota njegovih djela i, što je još važnije, što se on nastavlja igrati sa snagom voajerizma. Svaka od Kernovih fotogra∫ja mali je ∫lm, priča u koju gledatelj ulazi i “promatra”. To promatranje Kernovih fotogra∫ja je fascinantno jer nakon što se gledatelj zagleda u sliku, on/ona mora se zagledati i u učinke svog gledanja. U svom uvodu u New York Girls Kern opisuje što osjeća dok fotogra∫ra: “Za mene neusporediv je doživljaj kad oblikuješ okolinu pomoću svjetla, a potom dodaješ živu osobu kao nešto nepoznato da bi nastala stvarna slika.” To “nepoznato” ovdje je Kernov model, ali također i onaj tko promatra Kernova djela: mi smo nepoznati promatrač koji se susreće sa slikom i pokušava odgonetnuti njenu “priču”. Njegove fotogra∫je govore nam da smo voajeri koji su potom prisiljeni gledati vlastito gledanje. Svaka od Kernovih fotogra∫ja priča drugu priču ∞ kompletan njegov umjetnički opus je Priča njegovog oka ∞ no sve nam one govore nešto što je on jednom priznao u intervjuu: “Najbolji dio svega jest promatranje.”

18


Rob Gonsalves

Postnuklearna pornografska atrakcija

F Café Flesh redatelj: Stephen Sayadian scenaristi: Jerry Stahl i Stephen Sayadian

19

Alternativna pornogra∫ja

ilm Kralj pornića (Boogie Nights) uvjerava nas da je vrhunac pornogra∫je bio u sedamdesetima. I bilo je nekih dobrih seksualno eksplicitnih ∫lmova u tom desetljeću ∞ bilo besramnih pornića (poput ∫lma Devil in Miss Jones, snimljenog pod utjecajem Ingmara Bergmana) bilo art-∫lmova koji ništa nisu skrivali (zloglasni In the Realm of the Senses Nagise Oshime). Ali pornografski ∫lmovi nisu nužno izgubili dušu nakon 31. prosinca 1979. Na primjer, i danas se snimaju maštoviti ∫lmovi za video-distribuciju poput onih Johna Leslieja, Paula Thomasa (kojeg ne treba miješati s Paulom Thomasom Andersonom, redateljem Kralja pornića) i Candide Royale. No možda i posljednji ambiciozni pornografski ∫lm ∞ pornić koji pokušava biti nešto više i u tome uspijeva ∞ pojavio se 1982., točno na početku revolucije kućnog videa koja je donijela toliko nevolja Dirku Diggleru. Film je igrao u običnim kinima iza ponoći i bio bi idealan za dvostruku projekciju skupa s ∫lmom Liquid Sky iz 1982. (SF crna komedija koja nije pornografska). Café Flesh, postnuklearna novovalna pornografska atrakcija, kratak je (80 minuta), ali sigurno ne i sladak ∫lm. Zbog “nuklearnog poljupca” 99% stanovnika ne može spolno općiti ∞ postalo je seksualno negativno. Preostalih jedan posto seksualno pozitivnih prema naredbi vlade mora nastupati i javno se seksati radi zabavljanja (mučenja?) frustriranih seksualno negativnih. Film je naslovljen prema noćnom seks-klubu u koji često dolaze negativni, a u kojemu program vodi antipatični bivši standup komičar Max Melodramatic (Andrew Nichols), očito napravljen prema uzoru na Joela Graya iz Cabareta. “Palim se na vašu potrebu”, tako on provocira negativne. Radnja se usredotočuje na par seksualno negativnih, Nicka (Paul McGibboney) i Lanu (Pia Snow, kasnije kraljica vriska Michelle Bauer), koji su nakačeni na noćne predstave u Café Fleshu. Nick stalno pokušava voditi ljubav s Lanom, ali svaki put mu silno pozli. Lana glumi da joj je zlo ∞ Nick to ne zna, no ona je zapravo seksualno pozitivna, a ostala je s njim iz ljubavi. No tijekom ∫lma postaje sve pohotnija; ona zna da bi se mogla pridružiti pozitivnima u seksualnim igrarijama samo kad bi to željela, a to i počinje željeti.


Ako ste pogledali imalo pornogra∫je, znate kako je rijetko da se seksualno eksplicitni ∫lmove trude oko stvari poput fabule ili čak premisa, a i kad pokušavaju nešto s radnjom, ona obično bude za premotavanje. Café Flesh zadržava vašu pozornost cijelo vrijeme

Ako ste pogledali makar malo pornogra∫je, znate kako je rijetko da se seksualno eksplicitni ∫lmove trude sa stvarima poput fabule ili čak premisa, a i kad pokušavaju nešto s radnjom, ona obično bude za premotavanje. Café Flesh zadržava vašu pozornost cijelo vrijeme. Počinje prilično bezobrazno (Max se izruguje s publikom u Café Fleshu ∞ a i s nama gledateljima, jer se kesi izravno u kameru), a gledatelji se ne zakače na hardcore seks (premda ima i toga), nego na ideje i konΩikte unutar ∫lma. Scenarij koji su napisali redatelj Stephen Sayadian i pisac Jerry Stahl (o kojemu je kasnije snimljen biografski ∫lm Permanent Midnight) sređen je, učinkovit i jetko duhovit. Gluma je bezizražajna (osim one Andrewa Nicholsa, koji je majstorski odglumio šupka ∞ zaslužio je izboriti se za uloge u većim ∫lmovima, ali nije uspio), no to se uklapa u nihilističko raspoloženje novovalnih ∫lmova. Izgled je ono zbog čega valja preporučiti Café Flesh. Predstave na pozornici osmišljene su kao u avangardnom teatru, sa sudionicima odjevenim kao životinje, tajnice, divovske olovke. (Neki od današnjih bizarnijih gonzo pornića mnogo duguju uvrnutim smicalicama iz Café Flesha.) Fotogra∫ja Josepha Robertsona jednostavna je i uznemirujuća, snimana uglavnom s raspoloživom rasvjetom baklji. Sam seks (pitali ste se kad ću doći do toga?) hladan je i mehaniziran ∞ možda je David Cronenberg pogledao ovaj ∫lm prije nego što je snimio Crash. Toliko je hladan da je “vruć” ∞ nema lažnog konteksta prizora kakav postoji u većini pornografskih ∫lmova. Jednostavno je na mjestu i ima tu nelagodnu, sumračnu privlačnost. Najizazovniji aspekt ∫lma njegova je averzija prema vlastitoj publici. Ako ga posudite da vidite kopulaciju, dobit ćete je, ali ∫lm će vam se i rugati. Nesretni gledatelji nalik zombijima u klubu kopija su gledatelja u kinu (ili u dnevnoj sobi). Ukratko, to je postmodernistički pornić. Daje vam više i manje od onoga što očekujete. Café Flesh dovoljno je dobar da neki od nas zažale što pornogra∫jom dominiraju vedri nadničari poput Seymoura Buttsa (i njegove vesele, na-sve-spremne starlete Shane, pornografske Sandre Bullock). Mediju treba više umjetnika poput Stephena Sayadiana, koji se pokušao probiti i u mainstreamu s ∫lmom Dr. Caligari iz 1989. Nije upalilo i početkom devedesetih ponovno je spao na snimanje rutinskih porno-∫lmova poput Party Doll a Go Go i Untamed Cowgirls of the Wild West. Moglo bi se reći da je postao stvarni Jack Horner.

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno na www.angel∫re.com/movies/ oc/cafe.html

20


Philip Watkins

Prelijepa agonija

Beautifulagony. com je “uradi sam” erotski/ pornografski sajt na kojemu suradnici snimaju svoje izraze lica prije, za vrijeme i nakon orgazma. Nije prikazana nikakva golotinja, a učesnici upravljaju statičnom videokamerom dok rade to

Z

21

Alternativna pornogra∫ja

ašto bi časopis suvremene umjetnosti zanimalo istraživanje internetskog pornografskog sajta? Uostalom, navodna povezanost pornogra∫je sa seksizmom, bezobzirnošću i vulgarnošću čini se da je isključuje iz područja ozbiljne umjetničke kritike. Kako internet nastavlja udovoljavati potrebama vrlo širokog spektra društva i ostvarivati velike prihode, posebno preko sajtova vezanih uz pornogra∫ju, morali bismo poprilično zažmiriti da ne razmotrimo nešto od toga u odnosu prema stvaralačkim praksama. Website Beautifulagony.com našao je svoje mjesto na mapi suvremene umjetnosti dijelom zahvaljujući sudjelovanju na izložbi u Galeriji CAST (Contemporary Art Services Tasmania) u Hobartu, početkom ove godine. Time što se predstavilo publici suvremene umjetnosti, a da pritom nije postalo dio same umjetničke scene, ovo je umjetničko djelo postavilo neka važna pitanja o odnosu područja suvremene umjetnosti i takvih djela vezanih uz web. Kako je na suvremenoj umjetnosti da prikazuje djela nadolazećih umjetnika, u dobroj je poziciji da pozorno promotri stvaralačku djelatnost na mreži, koja je sve popularnija, a prilagodljiva je umjetnicima različitih opredjeljenja. Rastuća internetska industrija omogućuje veću dostupnost svojim potencijalima, a iz toga proizlazi i porast istraživanja tog potencijala. Beautifulagony.com je “uradi sam” erotski/pornografski sajt na kojemu suradnici snimaju svoje izraze lica prije, za vrijeme i nakon orgazma. Nije prikazana nikakva golotinja, a učesnici upravljaju statičnom video-kamerom dok rade ono ∞ nakon što se provedu osnovna urednička pravila. Pomanjkanje prave erotike na internetu potaknulo je oboje, i Richarda Lawrencea i Lauren Olney, da 2003. godine stvore Beautifulagony. U početku su im se ponudili njihovi prijatelji da aktiviraju koncept, a kad se website, koji je producirala Shannon Hourigan, pokrenuo i zahuktao, ubrzo su shvatili da bi mogao funkcionirati komercijalno “a da se ne prostituira kao pornografski sajt načičkan banner-programima i izlozima golotinje.” S gotovo propovjedničkim žarom, sajt nas obavještava da je njihov “credo dokazati da je lice najseksipilniji dio čovjeka, prikazujući bolno stvarna, osobna orgazmička iskustva. Motivacija nije u zaradi. To je strast, a ne profesija.” Beautifulagony.com ni po čemu nije usamljen kad se govori o alternativnim erotskim/pornografskim web-stranicama pa tako sve više postaje bespredmetno govoriti o jedinstvenoj pornografskoj industriji.


Izrazi lica i geste koje su vidljive na sajtu nisu tek trag unutarnjih fantazija, nego su i svjedočanstvo gotovo nesvjesne sposobnosti medijski osviještene generacije da ∫lmskim kodovima prožmu svoje živote i odnose. Gotovo je nemoguće utvrditi jesu li mršenje kose, pućenje, pogledi i stenjanje stvarni ili nisu, ili su tek projicirani odjeci cjeloživotne identi∫kacije s osobnostima iz medija

U ožujku 2006. godine umjetnik/kustos Tristan Stowards zamolio je Lauren Olney da izloži rešetkasti aranžman ∫lmova s websitea u mpegformatu, koji bi se istovremeno puštali u Galeriji CAST, u sklopu izložbe Kvarenje mladeži. Na Kvarenju mladeži izlagana su djela koja su se bavila problemima društvene represije i kontrole koji su prisutni u djetinjstvu i adolescenciji te o licemjerjem koje vrlo često prati njihovu provedbu. Umjesto pojedinih videa koje bi posjetitelji websitea odabrali i pogledali, Olney je odlučila projicirati kompilaciju od šezdeset tri ∫lma. U orkestraciji orgazmičkih zvukova nalik boleru na zidu je bilo sve više lica i vriskova, koji su rasli pa zasićeni opadali dok su slike jedna po jedna nestajale u crno. Kako se to činilo kao prilično banalan formalni raspored, nametnulo se pitanje koliko je Olney svjesna načina na koji su se ∫lmovi promijenili u tom kontekstu jer očito je pogled kroz ključanicu voajerskog susreta s intimnim prizorima (koje su privlačile posjetitelje websitea u njihovoj privatnosti) postao izrazito javan čin u kojemu vas gledaju. Fantazija anonimne seksualne razmjene između dragovoljnih modela i gledatelja koji plaćaju na Beautifulagony.com, međutim, iščeznula je u izložbenom kontekstu. Premda se tu čini da je Olney bila nemarna, takvi konΩiktni poticaji mogli su proizlaziti iz njene primarne namjere da promovira erotiku koju kontroliraju sami suradnici, a ne onu koja se posebno usredotočuje na korisnike. Ako se Olney može vjerovati na riječ i ne sumnjati u njenu iskrenost, važno je prisjetiti se da održivost sajta ovisi o tvorcima, a ne o gledateljima. Ima smisla u tome da je nadzor nad slikovnim prezentiranjem seksualnosti više u rukama modela. Za razliku od mainstream-pornogra∫je, koja kao da počiva na nametanju fantazije drugome, izvedbe na Beautifulagony nisu toliko očigledno sputane profesionalnim standardima. Redateljski nadzor više je suradnički nego nametnički. On eksplicitno otkriva proces koji kontroliraju sudionici “agonija∞”, odmak od pretpostavke da je pornogra∫ja područje u kojemu o ženskoj seksualnosti govore muškarci i koju predočava muška kontrola. Sudionicama (u njihovu vlastitom okolišu) dana je sloboda da izvode što god žele. Teško je procijeniti tko najviše pro∫tira od ovih ∫lmova, koji se mogu downloadati, no prema tekstovima na sajtu i prema “ispovjednom” odjeljku (na kojemu modeli govore o svojim seksualnim iskustvima pred kamerom, ali i bez nje), izgleda da mnogi od sudionika proces snimanja i prodavanja svojih intimnih izraza doživljavaju katarzično. Činjenica da su većinu ∫lmova izloženih na sajtu prema svemu sudeći snimile žene sugerira da im Beautifulagony nudi nove, do sada neotkrivene mogućnosti. Manjak profesionalizma pridonosi donekle hibridnoj prirodi sajta zbog čega ga je teško ocijeniti. Smještajući ih negdje između popularne TV-kulture (Big Brothera i sličnog), pornogra∫je, suvremene umjetnosti i ∫lma, terapije i dokumentarizma, procjenjivanje uloge te, nadasve, vrijednosti tih web-stranica može voditi u mnogim različitim smjerovima. Dokumentarni aspekt zanimljiv je s gledišta sajtova privida stvarnosti. Ako se zanemari pornografska funkcija seksualnog uzbuđivanja, stvaranja subjektivne fantazije za promatrača, Beautifulagony u svom nezgrapnom no vrijednom pokušaju prepuštanja kontrole svojim suradnicima prenosi uvjerenje da fantazija ostaje zaključana u njihovim umovima ∞ u trenutcima kad pruža neodoljiv dojam o raskoraku ∫zičke izolacije s kojom se borimo kao s dijelom ljudskog stanja. Lice možda i jest “najseksi22


23

Alternativna pornogra∫ja

pilniji dio čovjeka”, no teško bi bilo dokazati da je to zbog njegove emocionalne transparentnosti. Očekivati pouzdano čitanje izraza lica naprosto preko računalnog zaslona samo bi pokazalo koliko smo društveno otuđeni jedni od drugih. Što god da se ustvrdilo o autentičnosti promatranih seksualnih iskustava, možda je u toj stvarnosti, prije nego u stvarnim orgazmima, snaga tog sajta. Taj smisao dokumentarne izdvojenosti, kad se promatra užitak ili bol u kojemu se ne može sudjelovati, podsjeća na Diogenov odgovor na pitanje kako se nosi s iskušenjima požude. Slavni mizantrop i asket olakšanje od takvih misli očito je nalazio u masturbaciji, no kad su mu se zbog takvih aktivnosti podrugivali, odgovorio je: “Kad bih barem i svoj trbuh mogao umiriti trljanjem.” Postavljanje privatnih izražaja na javnu domenu uvijek je opterećeno problemom pogrešnih tumačenja, čak i ako privatno smatrate društveno konstruiranim pojmom, dakle samo drugom stranom onoga što je već javno. Današnja popularnost reality TV žanrova i veća dostupnost opreme za video-snimanje, ali i demokratizacija sredstava distribucije, aktualiziraju raspravu o granicama privatnog i javnog. Brojni suvremeni video-radovi koji su nedavno prikazani bave s opažanjem polariteta privatnog i javnog prostora. Izložba Prepletanje (2004.) u kojoj je Blair French izložila djela Emila Goha, Shaun Gladwell i Kate Murphy, jasno je pokazala kako performativnost (medijima prožete senzibilnosti) pomalo prodire u svakodnevno. Tom novom vrstom narcizma odiše Beautifulagony. Izrazi lica i geste koje su vidljive na sajtu nisu tek trag unutarnjih fantazija, nego su i svjedočanstvo gotovo nesvjesne sposobnosti medijski osviještene generacije da ∫lmskim kodovima prožmu svoje živote i odnose. Gotovo je nemoguće utvrditi jesu li mršenje kose, pućenje, pogledi i stenjanje stvarni ili nisu, ili su tek projicirani odjeci cjeloživotne identi∫kacije s osobnostima iz medija. Sajt se ponosi svojim pomanjkanjem golotinje, kao da se tako izbjegava tretiranje ljudi kao objekata, no mora se postaviti pitanje kakva je vrsta obzira prema identitetu ovdje posrijedi. Opuštenost suradnika s kamerom i prodaja tih ∫lmova sajtu sugeriraju da se ne brinu što su zbog lica prepoznatljivi. Kao da ih njihov kratkotrajni zvjezdani status (“njihovih petnaest minuta slave”) izuzima iz njihovih speci∫čnih sudbina (barem su im genitalije relativno anonimne). Stvaranje persone ∞ spoja privatnog i javnog ∞ nekad je zahtijevalo mnogo truda. Ako razmotrite Andyja Warhola ili u novije vrijeme Leigh Bowery, u kontekstu dijaloga o pitanjima suvremenog identiteta, konstruiranje maski ili dotjerana proizvodnja laži onda je bio način da se propituje istina. No Beautifulagony.com ostavlja utisak da te suprotnosti ∞ istine i stvarnosti, krinke i zbiljnosti ∞ nisu najvažnija stvar; kao da nam je svima ova vrsta narcizma ili svjesnosti o ličnosti zadana da se njome koristimo ili da se s njome borimo. Unatoč ovome, mogu se povući paralele između avangardnih ∫lmova iz 1960-ih i ‘70-ih i njihovih veza s mladenačkom kulturom te sirovog dokumentarnog stila (napose Warholovih ∫lmova). Značajna usporedba, pak, sa stanovišta formata Beautifulagonyja, ∫lm je Moment koji je oko 1970. snimio Stephen Dwoskin. U njemu vidimo ženu kako leži na krevetu i gleda izravno ispred sebe u objektiv kamere koja je statična u cijelom ∫lmu. Sve što se vidi su glava i ramena, jedinu radnju razvija ženin izraz lica, koji sugerira razotkrivanje erotske sanjarije. Narativne mogućnosti za ženu koju vidimo neodređene su; glumi li ona za nas ili gledamo nešto što ne bismo trebali gledati?


Unatoč sličnostima, upravo upadljiva razlika u intelektualnim i umjetničkim ambicijama između to dvoje ističe izmijenjenost područja umjetničke prakse. Dwoskin je snimio Moment u doba procvata strukturalističkog ∫lma, kad se o speci∫čnosti medija i ukidanju narativnosti raspravljalo u relativno malim skupinama sljedbenika. Međutim, Beautifulagony opstoji kroz mnogo raznolikiju zajednicu koja na njemu radi bez presudne umjetničke suvislosti (takve kakva bi mogla biti) toga vremena. Da se vratimo problemu prikladnog izlagačkog mjesta za takva djela, u kontekstu smještaja Beautifulagonyja u Kvarenje mladeži, vrijedi postaviti pitanje ∞ zašto publika galerije suvremene umjetnosti ne bi imala prvenstvo, s obzirom na likovno umjetničko obrazovanje umjetnice/producentice Lauren Olney? Implicira li drugost izbora izlagačkog mjesta djela nezainteresiranost za njegove umjetničke potencijale? Ili je to potvrda da se duhovno područje umjetnosti sada prelijeva na poprišta koja su označena kao neumjetnička; argument za umjetničku deregulaciju koja na kušnju stavlja funkciju umjetničkih galerija? Za izrađivače Beautifulagonyja zasigurno postoji navodni društveni poduhvat koji nije toliko zaokupljen de∫nicijama umjetnosti. Ipak, on potiče individualno izražavanje i kritika je pornografske industrije, ne samo u smislu izrabljivačke reputacije, nego također u smislu estetskog pristupa. Premda je prebacivanje sa sajta na galeriju za potrebe Kvarenja mladeži bilo pomalo nezgodno, ono je potkrijepilo Stowardov kustoski argument da granice umjetnosti i svakodnevnog života nisu tema samo za umjetnički obrazovanu publiku. Što onda dovodi do pitanja treba li Beautifulagony suvremenoj umjetnosti više nego što je ona potrebna Beautifulagonyju?

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno na stranicama Centra za suvremenu umjetnost Južne Australije www.cacsa.org.au/cvapsa/2006/7_bs35_3/Watkins. pdf

24


Erika Lust

Dobra pornogra∫ja: vodič za žene

E

vo, najzad žene imaju mogućnost promijeniti pornogra∫ju. Manifest za U novom žanru ∫lmova za odrasle hoću vidjeti da žene odnovu vrstu lučuju kako su predstavljene: hoću vidjeti da su žene žene, eksplicitnog ∫lma. žene poput vas i nas, obrazovane žene, s osjećajima, sa zaniInteligentnog, manjima. Majke, udane, razvedene, same, ljubavnice, mlaženskog i de, odrasle, mršave, zaobljene, koje uvijek uživaju u svojoj spolnosti i u feminističkog. seksualnim situacijama prikazanim u ∫lmovima.

25

Alternativna pornogra∫ja

Ženska seksualnost često se pokazuje vrlo moćnom. Možda to zabrinjava neke muškarce, a možda neki više vole misliti da su seksualno privlačne samo droljaste ženske, prostitutke i striptizete, a da su sve druge žene bezazlena stvorenja. Malo muškaraca razmišlja o seksualnosti svojih majki, sestara i kćeri. No sve smo mi seksualna bića, nisu to samo bjelosvjetske Jenne Jameson. Nemam namjeru samo lagodno sjediti i čekati da pornografska industrija reagira i ponovno procijeni svoja temeljna, duboko ukorijenjena uvjerenja o ženskoj seksualnosti. Ako to ne uradimo same, oni to sigurno neće sami od sebe napraviti za nas. Jeste li primijetili kako je naše društvo sklono ignorirati pornogra∫ju, smatrati je nečim privatnim što treba ostati skriveno, što se ne miješa se s ostalim aspektima naših života? No ne mislite li također da stvarno trebamo biti oprezne, zato što pornogra∫ja nije samo pornogra∫ja, to je nešto o čemu se raspravlja, to je način na koji govorimo o seksu. To je način na koji gledamo i kako razumijevamo što je to muškost, a što ženskost. Rasprava je, međutim, 100% usmjerena prema muškom (često seksističkom) gledištu. Nema ženskih glasova; isto stanje kakvo smo donedavno imali u politici i u upravljačkim odborima privatnih poduzeća. Dakle, vjerujem da žene imaju pravo uživati u ∫lmovima za odrasle i također vjerujem da moramo preuzeti odgovornost i zauzeti mjesto u toj raspravi. Moramo stvarati: biti scenaristice, producentice, redateljice... Nedavno sam postala majka i voljela bih vjerovati da će moja kći, kad u mladosti bude izložena ∫lmovima za odrasle, primiti pozitivne poruke o svojoj seksualnosti i da će u njima biti zastupljene ženske vrijednosti i gledišta. Ne bih htjela da je seksualnom odgoju uče neki tamo Roccoi, Nachoi, Marci Dorceli, Privatei, Penthousei... Ja ne pokušavam pornogra∫ji


Vjerujem da žene imaju pravo uživati u ∫lmovima za odrasle i također vjerujem da moramo preuzeti odgovornost i zauzeti mjesto u toj raspravi. Moramo stvarati: biti scenaristice, producentice, redateljice...

nametnuti bilo kakvu feminističku cenzuru; ti će redatelji nesumnjivo nastaviti izražavati svoje poglede na seksualnost, koje ja prihvaćam i cijenim, samo želim da to ne budu jedini pogledi koji izlaze na vidjelo. Ja sam za pornogra∫ju s mnogo raznolikih nazora. Danas, sviđalo se to nama ili ne, mi živimo u “porniziranom” društvu. Pornogra∫ja je silno prisutna na internetu, ušla je u masovne medije, izišla iz ormara u kojemu je nekad bila skrivena. U tom kontekstu jako je bitno da žene kritički promatraju taj fenomen. Vrijednosti koje se prikazuju u pornogra∫ji moraju se neprestano analizirati i propitivati. Tijekom naglog rasta feminističkog pokreta u šezdesetima i sedamdesetima, kritizirale su se seksističke vrijednosti, neprekidno isticane u ∫lmovima i u oglašavanju. Moje dame, danas moramo učiniti isto i s ∫lmovima za odrasle. Ne možemo ih zanemarivati i misliti da to nije važno, da je to samo stvar kojom se muškarci privatno zadovoljavaju. Makar to i bilo tako, ono što oni vide i nauče od pornogra∫je duboko se tiče i našeg svakodnevnog života kao žena. Mnoge zamisli o ženskoj seksualnosti, u odsutnosti ili nedostatku drugih utjecaja, dolaze od pornogra∫je. Kad bismo mi žene sudjelovale u raspravi o pornogra∫ji, vjerujem da bismo imale nevjerojatnu priliku eksplicitno i živopisno objasniti svoju seksualnost. Koja nam je bolja opcija na raspolaganju kako bismo pomogle muškarcima shvatiti nešto što oni često, kao što nam je svima jasno, jednostavno baš i ne kuže? Barcelona, studeni 2008.

S engleskoga preveo Ilija Barišić. Objavljeno na www.guidetogoodporn.com/ mani∫esto.html

26


27


Willie 28


Smith 29


Zoran Roško

Willie Smith nije Will Smith, nego se srami što je čovjek

30


W

illie Smith je američki književnik o kojemu jedva da je išta poznato, osim da ima neki glup posao i da piše neke od najradikalnijih te (jezično i sadržajno) najotkačenijih proznih tekstova koje danas možete naći. Mizoginija + satira + crnjak + sf + porno + nadrealizam + infrarealizam + rendgenski realizam + beketovska depra + džojsovska jezična pirotehnika + cinizam + iskrenost = Smith & Wesson suvremene indie književnosti. Smith je objavio roman Oedipus Cadet (1990) koji možete naći samo po antikvarijatima, no zahvaljujući Sv. Googleu možete ga čitati na books.google.com. Otprilike, kao da je “James Joyce poželio pisati poput Dashiella Hammetta.” Njegove brošure Execution Style, Stories From the Microwave, Solid Gas i Go Ahead Spit On Me vjerojatno se više nigdje ne mogu naći. No Smith je mnogo toga objavio po brojnim e-časopisima na internetu. U njegovim autorskim bilješkama piše uvijek isto: “Willie Smith duboko se srami što je čovjek. Njegov rad slavi tu jezu”. Ponegdje se još može pročitati da je prilično čist i trijezan, sretno oženjen i bez djece, da voli gledati u zvijezde i ptice, duboko disati i visit u javnoj knjižnici s drugim propalicama. Naša prevoditeljica Anda Bukvić zamolila je Smitha da specijalno za Libru napiše nešto “o sebi” a on nam je poslao ovu, za neku drugu prigodu napisanu, bilješku:

31

bilješka od dijane, glavom i bradom, u ulozi autora

Nadam se da ćeš uživati u ovim tekstovima. Neka te ne obuzme malodušje, njima je namjera da zbune. Možda na način na koji šuma zbunjuje ženu lovca u potrazi za plijenom. Tebe, dragi ­čitatelju, često zamišljam kao Dijanu, koja nišani stvorenja oživjela u mojoj šumi od riječi, fraza, slogana, idioma, maksima, zaraslih proplanaka lingvističkog smeća. Uzmi što ti treba. Ubij žustro i samosvjesno. Najedi se dobro. Šumu ostavi onakvu kakvu si je našao: zbunjenu i ­samorazorno živu. Nije ih bilo lako ­sastaviti. Niti se oni mome vlastitom zbunjenom oku čine kao nešto što preten­dira na lako štivo. Dragi čitatelju, ljubazno mi dopusti da ti poželim dobar lov!


Willie Smith

Dekalog gubavaca

N

1. Ekspoze jednog goluba ije loš grad. Dosta spomenika. Zgodni nadzemni telefonski vodovi. Bogatstvo krušnih mrvica, komadića krafni, keksa u marinadi od kiše. Uličice vrve očaravajućim kontejnerima. Gore uz Tržnicu, odbačena kožica i mast hrskavih pi-

lećih krilaca. Okupljene dolje na Trgu, skitnice će osigurati sasvim uobičajenu poslasticu u vidu bljuvotine na pločniku: poluprobavljeni goveđi gulaš iz limenke s hrenovkom u umaku od jeftina vina, garniran listićima jeftina duhana. Duž mola svatko može živjeti od turista: trbušastih blesana opsjednutih time da lokalce smute slasnim zalogajem. Posvuda imaš krovove i jato da ti u ∫lozo∫ranju prođe poslijepodne. Šepiriti se pred vrištavim mališanima jedini ti je posao. Od brundanja auspuha prolaze srsi. Rekreacije radi, satima možeš ciljati pješake. Ako te svejedno zgnječi auto, bus ili kakav otuđeni tinejdžer, ne beri brigu: galebovi će sve počistiti. Obilje mostova i fasada, što mi još treba? Dašak prigradskog života u samom srcu grada.

32


2. Djevojka mjeseca iz specijalne postrojbe Protupješačke gaćice. Tange tipa Cobra. Neprobojni grudnjak s periskopskim bradavicama. Mitraljeski halteri. Pubična vlasulja od bodljikave žice preko vulve na čičak. Mrežaste infracrvene rukavice do laktova. Nokti-šrapneli, a usklađeni bajunetski nožni prsti vire iz štikli s dvosjeklom tankom potpeticom, oboružani s dva i pol centimentra urana. Kad raznese mete u svom stražnjem dvorištu, ova bomba rado sluša suvremeni jazz. Najviše voli maštati kako ubija dvojicu odjedanput dok siluje Kubanca gnječilom za krumpir iz svoje kolekcije nacističkih suvenira. Čvrsto vjeruje u mir i učinit će što god treba da pomogne vojniku Vijetkonga da to bude njegovo trajno stanje. Prošla je kruti vojnički odgoj. Majka joj je bila pripadnica ženske vojne jedinice, a otac Čudni Bijesni Pas iz američke Crvene brigade. Zadnji se put seksala s pištoljem kad je imala tri godine. Nada se da će njena karijera fotomodela kulminirati glumačkim angažmanom iza neprijateljskih linija. Naša Miss listopada nije za svakoga. Ali držite je na oku da ne bi ona prva ugledala vas!

3. Tirada tiranina od Francuske Živim u gradu s dva lica. Grad s dva lica živi u meni. Stalno motre. Prenose vrijeme. Prevode prostor. Arhiviraju život. Neuki nisu. Ali pogođeni su prijetvornošću toliko niskom da bi posramila virus. Osmjesi se vraćaju sa žigom nepoznata adresa. Ovdje uši imaju zidove. Posoljeni puževi živce gube. Ne miči se kao da si zid na muhi. Salata riječi s umakom od tisuću otoka, ali nijedan čovjek nije odredište. Posežem za daljinskim. Ali kamo god okrenem, dašću mi do nogu. Nisu veliki. Nisu lijepi. I dalje se uspinju šavom mojih hlača, marni poput vojske mrava. Imena su im Rosencrantz, Hale, Mata Hari, Passepartout, Distant Thunder von Stulpnagel bin Lee Dumbrowski. Kažu da su nevidljivi. Uz malo sreće, zašutiš, pustiš um da potone na razinu slavine koja kaplje (ne da se zatvoriti) i jedino to čuješ: tiktakanje slušanja. Pridati pozornost znači postojanje priznati. Čak su i bubice skrili u moje gaćice. Inkviziciju ugrađuju. Njuškaju po skorenome. Čačkaju. Izvlače srž iz svih ideja koje se izliježu o bijegu. Ja sam pastrva u plićaku opkoljena kormoranom. Priznaju da znanje znači ludost. Tvrde da je put k bezumlju popločan kontrolom. Slute da je paranoja mentalni škripac, duša koja klipše. Ozvučili su i dno nesvjesnoga: ližu poput crva slijepo dok siju svoja jajašca dašćući prigušeno i s iščekivanjem. Mrijeste se pod mojom košuljom. Ispod bojnog šala natapaju Adamovu jabučicu. Kapiljerija uz grlo kroz ždrijelo. Prodiru u stijenke lubanje, gdje po riječima od drva drve.

33

Willie Smith Dekalog gubavaca


I da, da preduhitrim pogrdu, ja sam Cvilidreta. Razdirem sebe nadvoje. Param harakirijevski snažno. Bolje naprijed sa sljedećom tiradom da pokrpamo tiranina opet. Jer da, da: oni su ja. Svi su oni vojska moja. Jer ja živim u gradu s dva lica. Jer u meni grad s dva lica živi. Jer ja sam tiranin od Francuske i tirada je moja.

4. Kontejnerski manifest Želim raščerečiti riječi. Gledati ih kako divljaju dok im ja zakucavam i rastežem utrobu. Zgromiti jezični snop. Presvući ga izokrenutom sintaksom. Reći da je nokaut KO OK. Osovine govora prevesti u hiperbolu. Ocrniti bludni konjunktiv. Utjerati sleng u koji god oblik treba, samo da razgovor pametno zvuči, apsolutno pametno, poput silovanja u kupinama. Počastiti komunikaciju noćnim izletom u nesvjesno. Iz neologizma izbiti gizam. Uzeti Annie Sprinkle i rasuti svjetlo kroz njenu prizmu. Metateze metastaziraju, prepreka grebanju žuljeva koji pucaju i rigaju gnoj omatajući britku oštricu kugom koju će ustoličiti neki tamo leksikon. I tako se ja uličicom šuljam. Trgam poklopce s kontejnera. Među sadržajem tražim boce s kisikom. Sretan što nema ničega da me održi časnim. Brzam najbržim putem prema dolje da ubrzam mir. Ali ostaci cijele civilizacije s užitkom grcaju u soli. Sir s kečapom, svinuta vilica, probušena guma, ozonirani kotlet, hren s hračkom, rasporeni kompjutor, krastavac viška, komplicirana elektronika s priraslim pijeskom za mačke, pizza s fetusom - kolač mog ugaslog oka. Slučajni učenik, presretni ablativ, namjeravam uzmaknuti u petlji ljigavog i migavog kojom se vodi svaki svodnik i vodnik. Ronim, palucam, bičujem, trujem, razodijevam svoju odjeću i kopam. Izronio bih svoju sestru. Ali već sam joj pustio krv za pravljenje vina. Njeno tijelo prodao sam tvornici pseće hrane. Najprije sam zakopao srce da blezgarenjem zagnoji ljekarnu ∞ svakog tjedna osam novih imena... retorička ∫gura! Majku ne bih taknuo, a sestra ∞ prava bomba! ∞ je majka. Kličem s Apalačkog gorja, predak moga polubrata ciklona, zamisli ti to! Ondje preko prema gore, gdje bujaju Shakespeareovi stihovi, rječnik srezan na ono bitno: s dubletama idemo u krevet. Noć je, a ja sam u kanti za smeće i odjekujem poput oklopljenih vitezova u grupnjaku. Kod kuće sam, noge u zraku. Ovo je zabavno. Ovo su moje papuče i lula. Iz ljuske jajeta isisavam vatu krem boje. Sirena se oglašava. Rapsodija u getu. Erotična poput sax piccola. Izvlačim se iz 190 litarske pocinčane kante za otpad. Okrećem se da se u tmini suočim sa svojim mučiteljem. Lokalnim policajcem Jackom Blackom. “Večer prof'sore,” smijulji se. “Umorili se, vidim.” Obrišem ekstrakt s usta. Podrignem morsku vlasulju. Upecam zvijezde iz grla. Graknem: “S kakvom svrhom i razlogom?” “Sam' rutinski pregled, oružja radi.”

34


Zakon otkopča remen. Pucne puce. Rastvori se rasporak. On spusti hlače. Kažiprstom uputi na odgovarajuće cjevasto ljubilište. Sad, ja nisam gej. Ali jesam vlastitu majku pretvorio u prah, zbog novca za drogu. Mislim, glup nisam. Nakon štrcanja bisera, ispljunem ih na tlo, uzverem se na noge, a on promrsi: “OK, sad kad si čist, porazgovarajmo o tome zašto sam došao.” “Pretpostavljam da nisi”, slegnem ramenima, “radi ljubavi?” Pognuo je glavu i utiskivao košulju u hlače, izraz lica u sjeni mogao je biti sumnja i bilo što drugo: “Ima taj jedan kriminalac zvani Vampir. Serijski krvopija. Mislio sam, znat ćeš štogod o njemu, ipak si ti umjetnik s dna.” Ugrizao sam se za jezik. Osjetio okus bakrenaste misli. Gorko promrmljao: “Što te zanima?” “Gdje je? Tko je sljedeća žrtva? ” Naglo je podigao glavu i opet me pogledao. “Da to nisi ti?” Bez upozorenja, bez indicija, Mr. Ed se pojavio na ekranu. Pretvarao se da pozdravlja, njišteći u basu. Začula se i tema, kvazioptimistična verzija dječje brojalice: “Unutra pa van, tako rade crvi pravi.” Tek crno-bijeli kontrast koji sam imao na umu. “Na tvojoj njušci kartaju mravi.” Izvukao sam dečka pika, s lopatom za majčin grob. Moju je šutnju shvatio površno. “Nisi li ti on, sljedeća žrtva, oboje? Otkud ti nabrekla njuška mrtvog miša navrh glave poput punđe? Mislim, ako je tako, zašto ne?” Prekinuo sam indukciju prekidajući struju, manje se osjećao magnetizam. Baka je ostala gušeći se u hiperkocki koja uokviruje tamošnji kontejner. Klipsao sam ulicom prema pustoj prčvarnici. Ministarstvo zdravstva zatvoreno. U zadnje vrijeme pista za štakore, utočište za žohare, klub za alkose. “OK, g. građanine Kook. Pokušajmo s mučenjem.” Okrenuo me poput rotvajlera. Uzeo me otraga pluskvamperfektno. Sriktao futur s∫nkteru. Zario svoje rilo duboko u jučerašnje sutra. Dovršio, s preobiljem nepovezanih scena, seksualni čin. Povratio sam sve što sam sinoć progutao, zajedno s poluprobavljenom kašom koja je zapela u žuči. Ponos je izronio na plaži za rolanje. Krzmanje između tjeskobe i svjetske boli. Nisam mogao reći ni bu dok abulija nije preuzela kontrolu, a ja zagrabio kroz hiperkocku. Gladio sam pupak iznutra. Prošetao bakicu za reprizu - edipovska avantura u toj kripti. Kad su posljedice napokon minule, iznašli smo novu terminologiju nasilja. Jednadžba pojednostavljena, disanje usporeno, s okrutnom elegancijom ležali smo i pušili na ulici pod razbijenom uličnom svjetiljkom, na rampi za utovar koja je bila i zahod i vanjski šank zatvorenog tipa u jednom. “Ti i ja”, otpuhnuo je dim, “jednaki smo.” “Jedni i jednaki”, uzdahnuo sam potvrdno. “Dvojnici u Möbiusovoj vrpci. Sljubljeni prvi rođaci. Zvuk prekomjernog signala. Glazba hiperkocki.” “Ne, mislio sam”, pojasnio je u mraku, “iz kubističke perspektive. Shvaćeno frojdovski u Picassovu žargonu?” Da ne bude zabune: bili smo samo dvojica, murjak, i vampir i žrtva u jednom, ondje vani na ulici, gdje riječi nikad ne pucaju po šavovima, 35

Willie Smith Dekalog gubavaca


osim ne bi li proturile prihvatljivu ironiju koja jezik gura u obraz. Ili staru operu za groš do krajnika kurve pa na naslovnice. Slušaj amo, nešto novo: Humanizam jednako Priroda. Takva je, prirodno, naša priroda, prati je pošast komunikacije. “Znaš”, dahnuo je. “Imaš pravo kurvinjsko grlo.” Okrenuo sam se na stranu. Obrušio se gladno na njegovu žilu kucavicu. Polusvjesno prst gurnuo u njegov automatik. Golub je, uglavljen poput proročice u žlijebu, mrmorio noćnu moru: Turisti, poklonici, njuejdžeri. Oni koji uvijek dolaze samo da bi nešto radili. Nikada ne dolaze da budu. Dok ovaj nesmiljeni zakon širi svoju kugu.

5. Dvostruka negacija Jednoga dana posve sam bez gaća (bio je kolovoz) odlučio sam staviti bubicu u telefon. Sjeo sam na kraj stola. Bacio aparat sebi u krilo. Podigao slušalicu. Unatoč prigovoru zvučnog signala, odvio sam njen donji dio. Gurnuo sam svoje rilo u plastično-metalnu unutrašnjost. Uvlačio sam poput komarca koji će se rasprsnuti, sve dok mi se akviziter nije uselio u uho i pokušao prodati parcelu. Rekao sam mu, cvileći nazalno, da sam zauzet dobrom zabavom i zamolio ga da se skine s linije. On je uporno tvrdio da mogu kupiti grobnicu za sitnu lovu. Bacio sam telefonski aparat, koji se odbio o zid, i nastavio usisavati i šmrkati razmontiranu slušalicu. Vonj Silicijske doline preplavio je moj pogled na svijet, a dok sam se gušio, bilo mi je draže umirati o državnom trošku. Akviziter je blebetao da je to neamerički. Pa sam mu ubo bubnjić jednim elektronički neprevodivim šmrkljem. Prekinuo je, zaklevši se da će me maltretirati putem pošte. Anoniman poput crva, sve sam snimio. Je li komu stalo? Meni jest, jer stavio sam bubicu u vlastitu liniju! A ličinka, jajašce, protein moje mržnje oslobodio se u svemir, poput svake udahnute riječi.

6. Globalni anestetik Jurim do ruba pločnika. Usput zgrabim cugu. Uvlačim se u auto, preskakač lokvi kupljen da me vozi na posao. Neće upaliti. Onda upali, ali crkne. Pokušavam opet. Pali, brekće. Čekajući da se krntija ugrije, zapalim pljugu, iskapim pivo, poslužim se s pola litre burbona u portapaku. Idem li na posao? Utrkujem se s mnogostrukošću. Je li mi stalo? Šasija se ljulja. Nisam bio na poslu tjedan dana: ukomiran u prostoru, vrijeme okamenjeno u eteru. Stvari zauzimaju prostor. Eter je posvuda, posebno ako radiš u laboratoriju: popunjava ono između, prožima prostornost. Eter je 36


ono što uz pomoć svjetla titra u vakuumu ili tako nekako, ljulja mi auto, nakon sjedenja u sobi s krpom i staklenkom. Otpustiti kočnicu u slučaju nužde. Noga mi klizi s kočnice lako poput drveta nasukanog pod naletom valova. Iako ne znam kamo idemo, imam osjećaj da bih mogao i na posao. Kao korijen moje nesigurnosti pokazat će se suša. Korizma bez ijedne kapljice. Prašine u izobilju. Izgorjele žaruljice na kontrolnoj ploči. Iskapim burbon. Stisnem papučicu gasa. Tražim udubinu, odškrinem malo. Izbacim bocu. Ovaj me auto ne može odvesti na posao, sine mi dok gledam u retrovizoru mrlju praznog pločnika po kojem se, čini se, vozim, skrećem da izbjegnem stablo. Odlazim u dućan po alkohol, previše sam eteričan da prodrem u laboratorij, prijavim dolazak na posao i uhvatim se nove staklenke. Na križanju Sfelšane i Spetljane parkiram uz hidrant. Faza izlaska: 0-24. Faza poentiranja: hladnjak. Uspentram se i dosegnem pet baterija piva. Ubacujem dvadeseticu u blagajnu. Ne čekam ostatak. Odteturam van sa staklenom piramidom. Pala je noć. Osciloskopske munje šaraju nebo. Prijeti Ragnarök. Prije bujice, jureći niz aveniju, obestijeljeni jahač valova viče: “Potop! Potop!” Moj auto usporava. Voda se penje. Pronalaze me razvaljenog pod upravljačem. Motor preplavljen vatrom.

7. Drkam bezveze Stavljam metak u bubanj. Pritišćem obarač. Ispucavam, napadam. Gospod odlučuje što se plaća, ono što se vraća postaje streljivo. Stavljam metak ravno u Božje oko. Opet se vraća i nabija. Prasnuo sam Božju ženu u pičku ovom molitvom kojoj sam podučio svoj s∫nkter: Stavljam metak u bubanj. Prislanjam cijev uz veseli metež, uz sljepoočnicu. Svojim umirućim hropcem Božja žena, nad Njegovim Mrtvim Tijelom, oprašta sve, čak i prdeže od riječi: sve moguće, osim možda ćorke. Rasprsnuo sam metež. U sljepoočnici je Gospod. Pokušam nabiti još jedan, ali gotov sam. Drkam bezveze.

8. Smrt muze Iza smreke na grebenu (u dalekozoru) crno granje probija Mjesec u obliku luka. On se penje, granu po granu. Mutna Mjesečeva mora jedva se vide. Sekunde se skupljaju, a sive mrlje na narančastoj površini žmirkaju, jedreći među granama. Svakim treptajem smrznuta, tužaljka u čijem se ritmu Zemlja vrti. 37

Willie Smith Dekalog gubavaca


More kriza lagano se uzdigne iznad krošnje smreke. Luk je skliznuo s čačkalice. Polje dalekozora podrhtava. Vidim kako mi muklo udara srce. Nema više vremena za ubijanje. To je to. Mjesec se diže. Vrijeme je za lov. Vraćam dalekozor u kožnu futrolu obrubljenu imitacijom baršuna. Ubacujem futrolu u auto. Vozim umjereno brzo. Jednim okom neupadljivo pratim ima li policije. Dolazim do kuće i ulazim bez najave: ona već leži u dnevnoj sobi, mrtva. Svejedno okidam, škljocam iz svih kutova. To su posljednji polaroidi. Oproštajne fotke. Ona s nožem u trbuhu, gola, upravo izašla iz kade. I dalje taj slabašan osmijeh, s kauča preko puta na koji joj je pala glava. Očito ju je ubio netko koga je poznavala i komu je vjerovala. Sjekira umrljana usirenom krvlju, u kutu pored lava lampe, jamačno je zadala prvi, fatalni udarac. Ubojica neizbježno snažan, brz. Drvosječa? Mesar? Shizofreničar u trenutku napadaja? Netko tko nije samo spretan sa sjekirom, već je uvijek nosi uza se. Prijatelj od kojega bi očekivala da uđe tako, sa sjekirom u ruci. Prepoznajem oruđe. Model iz Searsa. Onaj koji uvijek nosim sa sobom u slučaju da se pojave štakori. Mrzim štakore. Pomisao na njih noću mi ne da spavati. Često bdijem zamišljajući štakore. Znala je reći da sam ja u prethodnom životu bio štakor. Odatle moja iracionalna mržnja. Kao da mržnja ikad ima veze s racionalnim. Onoliko koliko bi ona dopustila, bilo je ljubavi. Nešto brže nego što Mjesec svladava smreku, razvijaju se fotogra∫je. Dekapitirani ostaci poput teglenice i plutače izranjaju iz magle koja se razilazi. Do danas poslijepodne bila je ljepotica. Čak i dok je gledam u dva dijela i s raskomadanim udovima (da ne zauzme previše mjesta?), diže mi se na nju. Razbacujem polaroide po njenu torzu. Jednoga naslanjam na držak bodeža. Gornji rakurs, držak poput sklopke, dva i pol centimetra iznad mufa: drugi pupak, crn i sjajan. S takvom sklopkom može se prigušiti svjetlo ili nježno pojačati glazbenu kulisu. Odozdo s čupavca zadnji put škljocnem prema torzu poškropljenom slikama. Fotku prislanjam na držak noža koji je u središtu prizora. Dok čekam da se razvije zadnji eho, prisjećam se naše ljubavne priče. Ja sam stalno fotogra∫rao kroz prozor. Ona je pozirala voajerski nevino. Radili smo ledi Godivu, jahačicu šanka, rođenje Venere iz gajbe piva, Maju pred televizorom. Shvaćala je moj problem. Bolje negoli ću ja ikada moći. Postao sam joj ljubimac. Voljela je bacati kosti. Ljudi se rajcaju na čudne načine. Tako sam joj dopustio da mi dopusti da je fotogra∫ram po cijeloj kući. U svako doba dana i noći, kad je imala slobodnog vremena, a uglavnom je imala. Jedva smo preživljavali, prigrlivši manja nasljedstva. Pozirala bi baš onako kako sam volio, kretala se zaljubljeno lebdeći. Za svaki pin-up napravili smo na stotine mutnih aktova. Oni još tumaraju, kao dijapozitivi u projektorima na policama u ormarima. Da barem nisu štakori upali prošle godine oko Božića. Ušli su kroz zahod. Debeli i smrdljivi, krvavih očiju. Ili su se progurali kroz cijevi pod sudoperom.

38


Sad ulaze u svako doba, na sve moguće načine. Oglodali su bungalov i daščanu oplatu pretvorili u sito. Ne mogu ih se riješiti, barem malo. Uskoro ću plivati u štakorima. Jedan se upravo uspinje na kauč, kreće prema njenoj glavi. Drago mi je da sam je ranije fotogra∫rao. Štetočina mili njenim vratom. Grkljan će sigurno biti prava poslastica. Kao i njen svilenkasti jezik koji bi se brzo razgnjevio a imao je, kad bih ga lizao, okus hobotnice. Na laminatni držak noža namještam zadnju fotku. Fotogra∫ju fotogra∫je njena torza naslonjenu na držak noža, nijemo naslovljenu: Ubojstvo dvomotorca. Stojim. Poigravam se poklopcem vlastitog zum-objektiva dok se ne digne. Glodavci se goste drvenom građom. Svi, svi ćemo mi okidati na Mjesec. Okidati i okidati. Štakor mljacka u unutrašnjosti glave. Dok joj progriza osmijeh, ja uzimam zraka. Onda posežem za kerozinom. Prinosim žigicu natopljenim zastorima. Provjeravam oštricu sjekire. Plamen lizne. Štakori nasrnu na truplo, znajući da neće potrajati.

9. Esej o regurgitaciji Ne bi trebao, jedino ako baš moraš. Katkad se suzdržavam tjednima: kontroliram se, muči me vrtoglavica, tjeskoba. Na kraju se cijeli dan boriš da to ne učiniš. Sekundu za sekundom, prigušujem žuč, obuzdavam silinu. Onda nastupa oštar ubod, kap koja prelijeva čašu. Otrčim po pisaći stroj. Zgrabim ga objema rukama. Uvlačim papir, kao kad poklopac skineš s lonca. Taj prvi mlaz, to boli! Užas, ti si stroj pun prljavštine i gorčine. Žuč prži grlo. Nos gori od kaše poluprobavljene hrane. Kukuruz iz konzerve, sirovo mljeveno meso, komadi... smrdljiva smjesa razara sve u blizini. Nasreću, tipkam sam. Bljuješ, bljuješ i bljuješ. Počinješ se osjećati bolje. Poput priznanja da si serijski ubojica. Plačem. Ushićen i pod snažnim dojmom, pun olakšanja što sam dosegnuo vrhunac, gdje se vrh združuje s dnom. Nekoliko nemarnih podriga za kraj. Moji prsti napuštaju tipke. Cuclam im vrhove. Svijet ima okus bljuvotine, bljuvotina je nestala. Ispuhujem nos. Grgljam. Ispirem. Obrišem riječ ili dvije, poput početnice koja puderom prekriva bubuljice. Izlazim iz svoje radne sobe. Pripremam se za sljedeći teški uspon... Nadam se, ne tako skoro.

39

Willie Smith Dekalog gubavaca


X. Samoubojstvo kanibala Natočio sam prst viskija u šalicu za kavu. Pojeo šalicu. Polizao proliveni viski. Progutao sam kljun litrenke i cijeli grlić te sam proždirao nogu od stola kad je ušla majka da izglača bugove iz svoga džepnog kalkulatora. Morala je zamijetiti dokrajčenu litrenku, šalicu koje nema na vidiku, stol koji se klima na tri noge. Zaprijetila je da će se primiti posla i pokazati mi. Ali sredio sam ja nju. Izvukao sam nogu stola iz svoga grla. Zatukao je nasmrt. Krv je poprskala venecijanere. Majka se skljokala u podnožje frižidera. Povratio sam prozor. Sjeo na klupicu. Iznova progutao nogu od stola. Glasno sam žvakao naslon za ruke dok se nisam prejeo. Onda sam strgnuo telefon sa zida, pojeo mikrofon slušalice i razmišljao o tome da isisam vijesti iz TV-a. Ali odlučio sam umjesto toga prisloniti usnu pištolja na sljepoočnicu i moliti.

S engleskoga prevela Anda Bukvić

40


Willie Smith

Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti

S

Ševa s paukom

liku koja me dosad najviše napalila vidio sam u National Geographicu. Bila je to slika paučjeg šupka uvećanog pedeset puta. Nalikovao je vlažnoj zobenoj pahuljici na pozadini od škriljevca. Otada više nisam isti. Zato što želim kresnuti jednog, a nijedan živući pauk nije dovoljno velik da tome posluži. Pokušao sam drkati na arahnide. Vučji pauk i tarantula su najbolji. Kućni pauk je nemoguć. Škorpioni su kurvini sinovi. Ali nikad nisam došao ni blizu zadovoljstvu koje sam otkrio tog poslijepodneva kada sam prvi put uronio u uvećanu duplericu National Geographica u punoj boji i tamo vidio majušnog parazita kako se migolji u ringu nekakve paučje džungle. Ne možete uvijek dobiti što hoćete. No ako se usredotočite, ponekad dobijete ono što ste platili. Zamislite oko arahnida. Jedne sam noći drkao na crnu udovicu ∞ ejakulirajući bez orgazma, dosađujući se svemirom. Uključio sam jazz na radiju i promatrao pauka kako se bori ispod pokrivača ejakulata. Goodman Benny je udahnuo klarinet. Jack Webb je zalegao. Max Roach zamaglio odaju. Bili su u miksolidijanu ∞ čuo sam votku tonik. Willie “The Lion” Smith masturbirao je na tipkama klavira. Sanjario sam o protuavionskoj paljbi. Nacistička protuavionska raketa distorzirala je u ono što ću večerati te noći. Pureći tetraklorid? Ukrućeni teleći Cordon Blue? Riblje kurce? Svinjski sushi? Samo bi se čarobnjak mogao odlučiti oko TV večere kad je sve što imate radio.

41


Zamislite koliko sam bio nespreman, sanjareći tako, kad je u sobu uletio pauk velik poput Buicka. Osam blijedih nogu pridržavale su bodljikavo, maslinasto tijelo. Vrtila se unaokolo. Prešetavala svoj podrepnjak. Pokazala svoju napetu zvjezdaču, zelenu poput gusjenice. Kao u snu, prišao sam tom čudu. Oklop njenih nogu izvijao se u iščekivanju. Prešao sam prstom preko s∫nktera koji je bio tanji od udovičina novčanika. Nervozno je stajala, sramežljiva, po svemu sudeći djevica, suha poput kamena. Otrčao sam u kuhinju po maslac. Uuu, pomislio sam, rastvarajući hladnjak, nevina halucinacija! Zaledio sam se, zurio u bradatu mrkvu, kocku maslaca, plastičnu litru Rococo Coke i zamuckivanje žohara koji su ugmizali ispod vrata. Žoharima se nije sviđalo svjetlo. Nekoliko njih rotiralo je ticalima. Ali nijedan nije izrazio neslaganje. Hladnjak je bio prehladan, unatoč lošoj izolaciji, da bi paničarili na takav poticaj. Kukac na čelu reda podigao je nogu na rub srednje police na kojoj je ležala mrkva koju je Zekoslav Mrkva tu ostavio negdje u doba Hirošime. Valjda na kraju nisam imao nijedno gotovo jelo. Negdje u mojoj glavi psihijatar se kikotao, nigdje nije bilo ogromne Miss Muffetbuddy u dnevnom boravku. Nisam se mogao suočiti s tim. Vizija ili ne, bila je stvarna kao i sve drugo u Americi. Zalupio sam vratima. Prišao sudoperu. Oprao ruke. Ako je bila s drugog planeta, možda žrtva radijacije, nisam želio nešto kontaminirati. Toliko sam se dobro oprao da sam izgrebao zglobove do krvi i slomio dva nokta. Doimala se sasvim običnom. Vrsta koju vidite kako u rujnu čuva rajčice od komaraca. Palo mi je na pamet da bi možda voljela nešto prezalogajiti. Nadjev se ucrvao u hladnjaku. Hoće li crvi biti dovoljno veliki? Sigurno ∞ uzmem svih dvadeset u ruku. Ponudit ću ih kao zalogaj grožđica. Poljubac bi bio sladak. Ali nisam bio siguran u vezi s usnama pauka. Stoga su mi se misli radije zadržale na jeziku koji je klizio niz njen otvor. Nisam mogao zamisliti ljepše, glatkije ili klizavije klizalište. Učinio bih ga skliskim, poput sječiva u slalomu niz suhi led. O, da... Obrisao sam ruke o traperice, rastvorio hladnjak. Izvukao i otvorio kocku maslaca. Zaboravi na hranu. Život je nesiguran. Najprije ono najbolje. Zatvorio sam oči. Bez riječi se pomolio. Zatim oprezno otvorio oči, poput krotitelja zmija ili zatvorenika u nekom zatvorskom ∫lmu. Odšetao sam natrag u dnevni boravak/budoar/staklenik. A tamo, usred mog smeća, blistala je, kakvu sam je i ostavio trenutak prije, moja osmonoga božica. Nanio sam maslac na otvor. Tik ispod anusa njene su žlijezde za predenje stršile poput četverostruke ispušne cijevi. Izgledale su kao da su od bež satena. Jednom sam rukom skinuo hlače. Donje si rublje ne mogu priuštiti. Gurnuo sam šaku, stišćući maslac, duboko u paučji rektum. Lijevu sam ruku oslonio na njezu bradavicu. Prešao prstima preko vlaknaste brazde kao preko hrapavog ruba novčića. Rastvorio sam šaku. Premazao maslacem unutrašnju stranu njenih stjenki. Lijevom sam rukom mazio pipke na kraju njenih žlijezda. Nit promjera kineskog štapića za jelo je prsnula. Ruka mi je poskočila upravo na vrijeme da izbjegne strijelu koja je jurnula sobom.

42


Sa šakom u njenom anusu, drugom rukom iza leđa, zaskočila me jedna misao: pauci jedu živo meso. Uštipnuo sam se za lijevi guz. Ne, nije san. Postoje priče ∞ iz davnih dana ∞ o muškim paucima koje ženke proždiru tijekom zavođenja. Pauci su usamljenici. Željno jedu sve što skakuće, skače, hoda, puzi, leti. Uglavnom su slijepi. Izgleda da nemaju osjete ni mirisa ni sluha. Mozgova malenih poput krušne mrvice. Doživljavaju svemir gotovo isključivo putem dodira. Sigurno, tu i tamo jedan se napali. No trik leži u tome, naročito za manje, napaljenije mužjake, da uskladite svoju strast s onom ženke iste vrste. A onda crta prije nego osjeti postkoitalnu glad. Prije nego zapazi da ste još tu. Promotrio sam je. Iako nije sezala više od mog pupka, ukupna veličina tijela bila joj je vjerojatno pet puta veća od moje. Bila je veliki komad ovala. Zguran iza njene stražnjice, zgrbio sam se pokraj kuhinjskih vrata. Prednje noge i pipala naslanjali su joj se na antikni radijator na suprotnom zidu sobe. Udaljenost dobrano veća od tri metra. Ja bih njoj, nekoć zakukuljenoj u nitima i punoj otrova, bio jedan obrok plus možda noćni zalogajčić. Zamotala bi me u ljepljivu mrežu brzinom dizalice s vitlom. Zabola zube u vrat. Jedan u karotidu, jedan u žilu kucavicu. Vukla me tamo amo. Počeo sam razmišljati o tome da izvučem šaku i skočim do kuhinje. Naguram se u kuhinjski ormarić ispod sudopera. Mogao bih se skrivati tamo danima. Lizati kondenziranu vodu iz odvoda. Ubiti pokojeg zalutalog glodavca. Počastiti se talozima dok bi Rackne frustrirano grebla vrata ormarića na koja sam naslonjen. Do tad bih vjerojatno već kasnio sa stanarinom, upravitelj bi pozvao policiju da provali unutra i navali na znanstvenofantastičnog pauka s pištoljima i pendrecima. Barem bi je istjerali iz stana i oslobodili me iz sudopera. A onda sam ošamario samoga sebe. Kako to nisam odmah shvatio? Domet od trideset centimetara. Da me htjela uloviti, mogla je odmah izbaciti kobnu količinu. Neee, samo se navlažila na moj dodir. Ti mali pipci na vršcima žlijezda mora da su strašno osjetljivi. Bilo kako bilo, maknuo sam šaku iz njenog šupka. Nije se mrdnula. Gornji lijevi par nogu sjao je malo kremastije. Anus je bio prekriven glazurom i s njega je kapao maslac. Lijeva ruka otplovila je do erekcije. Bit će ona OK. Naposljetku, bio je to analni odnos, ne seks u reproduktivnom smislu. Njen pravi organ bio je gore daleko, pokraj donje strane trupa. Ono s čime smo ovdje imali posla bio je eliminativni centar za zadovoljstvo, smješten u donjem dijelu trbuha (nadam se da je to pravilan opis). Proučavao sam te izraze u knjigama u knjižnici i upamtio tekst s one sudbonosne duplerice iz National Geographica. Gurnuo sam kurac u njenu stražnjicu. Glavić je ušao lako poput murjaka u banku. Ostatak se sjurio brzo poput sudara automobila. Bio sam unutra. Upao sam. Do grla u lovi, unutra, bogat, na suncu. Ugurao se, u dijametar, udijanio se. Bože, kako sam se mogao tako prevariti? Zvala se Dijana ∞ Božica Mjeseca, strijelac, lezbača i mali dječak s palcem ne većim od glave mog kurca. Išo medo u dućan, nije reko dobar dan, pojeo si iznutrice i usirio strašno sranje. 43

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


Strmoglavio sam joj se u središte gornjeg srednjeg dijela trbuha. Crijeva su joj se stisnula. Podivljao sam. Udarao sam i ritmično nabijao, trošio više vremena nego što ga je svemir mogao stvarati pa je uskoro dahtala kao ekspres, kao brzi vlak i lučila sva ta sranja koja sam ubrzo vidio kako su zaslinila moj kurac kad bih ga izvukao. Paukovo je govno čudno. Barem Dijanino. Boja i postojanost 69-postotnog mliječnog sladoleda prošaranog katranom. Kad se prvi put pojavilo, još me više napalilo. Zatim sam stavio masu na prst dok sam je i dalje ševio. Ponjušio sam je. Došlo mi je na povraćanje. Budući da je smrdjelo, odlučio sam (i dalje je ševeći) da bi bilo bolje da ga kušam, kako bih bio siguran. Kad imate posla s halucinacijom, znanstveni se pristup često isplati. Osim ako ne želite da vas uhite zbog divljanja posred robne kuće. Okus je probudio gomilu kiseline. Zdušna obrana sastavljena od Ωote iz ustajalih ormara. Ispod svega toga ležali su zgnječeni slatki kmetovi, koji su se polako, čak i dok sam žvakao (i dalje ševio) reinkarnirali u pripadnike zemljine blagoslovljene isprane soli. Povrh bljuvanja, nabacio sam paučje govno na kurac. Da, ispovraćao sam joj se po čitavoj stražnjici. No, ponosno to kažem, tijekom ševe gotovo sto posto zgnječenog izmeta vratilo se u njen rektum gdje je i pripadalo. Nastavio sam ševiti. Zato što je to bio moj životni san, a ranije sam utvrdio da ne sanjam. Ni od meksičkog pića ne bih ovako povraćao. Kaša probavljene hrane, mliječ, hrskavica, prožvakani Chicken McNuggets, sve je kapalo poput topografskog zemljovida niz Dijaninu guzicu, preko šupka, viseći kao u hororcu s njena četiri pipala. A onda je prdnula. E sad, to je bila ljubav, a to nije baš neka lijepa riječ. Mislim, ne ljubav, ali... Bio sam kriv jednako kao i ona. Moje je jahanje nesumnjivo potaknulo taj kovitlac. I koliko je uopće pogrešno ispustiti manje plina nego što ga je u dječjem balonu? Ozon je oštrije smrdio. Opet sam povratio. Počeo sam se navikavati. Na prdac, ne na bljuvotinu. Počelo mi se čak i sviđati. Zaista sam volio samog sebe što mi se to sviđa. Koja je to radost, uživati u vlastitoj otvorenosti! Počeo sam jebati poput bombardera uhvaćenog između zaraćenih bogova mora i neba. Jebao sam kao što Rockefeller crpi naftu. Jebao poput Pelea kad zabija loptu u Beckenbauerov vrat. Baš negdje u to vrijeme zatrebalo mi je pušenje. Kao što rekoh, usta su joj više-manje bila zbijena uz radijator na drugoj strani sobe. Osim toga, paučja usna šupljina je uska i mračna. Čak i s Dijaninim rascvjetanim tisućostrukim gigantizmom, sve što sam mogao očekivati su usta veličine otprilike pirsinga na nosu. Ipak, moglo bi biti super gurnuti ga u nešto takvo. Zamišljao sam kako je oživljavam usta na usta, da je spašavam od gušenja prouzročenog slučajnom kapi ejakulacijske tekućine. Nisam želio ozlijediti Dijanu. Ali kako bi romantično bilo izbaviti je od smrti! Također dobiti priliku da kušam vlastiti sok. Izvukao sam kurac iz njene guzice. Odvukao se s trapericama oko gležnjeva pored njene četiri lijeve noge. Stisnuo bokove uz radijator. Nasreću, bilo je ljeto ili neki takav vrag pa je radijator bio poprilično hladan u usporedbi sa strašću moje erekcije.

44


Odlijepio sam kurac od radijatora. Okrenuo se da se suočim s Dijanom čija su mi se kliješta nadvila nad facom. Ispružio sam ruke. Stavio je na izbočine nalik vitlu. Dvaput nježno stisnuo da izrazim svoju ljubav, poštovanje, treći je put uštipnuo da naznačim kako nema šanse da joj svršim po licu. Reagirala je tako što je prednjim nogama zagrebala po linoleumu. Sramežljivo se zagnjurila u vlastiti grudni koš. Pauci nemaju neko lice, kao što je moja teta Martha nekoć govorila: “Izražajna k’o guzica čahure.” Nemojte da sad ulazim u tetu Marthu, mislim da počnem temu o njoj... Pazite, bio sam malo sumnjičav zbog očnjaka unatoč svim dokazima da je očarana mojom osobnošću. Jedno morate upamtiti u vezi s paucima: oni moćno sišu. Mogli biste čak reći da pauci preživljavaju sišući. Prerazvijeni mišići crijeva stvaraju duboki vakuum u cjevčici za hranu, stvarajući od sićušnih usta izokrenuti šmrk. Time zvijer izvlači rastopljene organe i mišiće iz iznutrice tijela svoje pred-probavljene žrtve. Zatim sam otkrio da će se, ako okrenem, lagano zavrnem, u smjeru kazaljke na satu oba njena ticala, očnjaci širom raširiti, otvarajući tako jasnu metu, njena cjevasta usta. Bacio sam pogled na njene oči: trapeze od malih rupica na čelu iznad očnjaka. Bilo ih je između četiri i osam. Bio sam previše uzbuđen da bih brojao, pogleda zalijepljenog na njene preostale, gotovo bezvrijedne pipke. Gurnuo sam joj kurac u gubicu. Pridržavajući ga u šaci, vodeći se osjetom, micao sam glavić preko kliskog, lomljivog terena. Rupica glavića pronašla je obrub. Očnjaci su joj zadrhtali. Kliješta malaksala na pod poput mlohava užeta. Učinilo mi se da sam vidio sjaj u barem dva njena očna grebena. Micao sam stopala uokolo u iščekivanju. Odjednom cvilež, poput F-14 Tomcata, okrenula se, počela se zagrijavati, ispunila sobu. Moj je penis dojavio kralježnici o užitku sisanja nakupine živaca. Sisanje se pojačavalo. Sisanje se množilo. Sisanje se eksponencijalno pojačavalo. Osjetio sam da mi se mokraćna cijev nadražila. Prostatu je zaškakljalo ono što je pojela. Muda kao da su mi postala ispunjena helijem. S njenog gornjeg srednjeg oka potekla je suza naprezanja. Pandže su joj škripale po linoleumu, gubeći a zatim vraćajući ravnotežu. Cviljenje se zaoštrilo do visine Galtonove zviždaljke za pse. Nataknula se dublje. Kralježnica od magnezija je planula. Mozak kojim sam bio proklet rasprsnuo se. Duša mi je napokon plutala tim tunelom iskustva bliskog smrti. Onda je murija srušila vrata. Mislim, svršio sam. Ili radije, ejakulirao. Nisam svršio. Murija jest. Sve što sam ja napravio jest da sam izbacio najveću masu otkad se Kennedyjev mozak prosuo po prtljažniku. Zatim sam podigao hlače. Pronašao šlic, škljocnuo, zakopčao. Osjećao sam se kao pod anestezijom. Osjećao sam se kao new age pahulja. Osjećao sam se poput balona u svemiru pizda. Osjećao sam kao da sam umočio radi nikakva užitka. Osjećao sam se kao neeksplodirani dum-dum metak na dnu mora. Osjećao sam se kao Crvenkapica slijepa u Gazi. Moja jedina pogreška bila je ta što sam krao usisivače. Nikad nisu saznali za cerade, metle, ljepilo, limenke maslinaste boje u spreju, najlonsku užad. Za nekog tako loše obrijanog i otrcano odjevenog, ja sam jako uspješan kradljivac. Ali oba su usisivača previše stršala ispod mog kaputa. Možda da sam išetao noseći jedan po jedan? 45

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


Lijepa stvar bila je ta da je muriji trebalo više od dvadeset i četiri sata da krenu u raciju u mom stanu. Time su mi osigurali dovoljno vremena da se saberem i uživam do ruba orgazma u svojoj ljubljenoj Dijani. Odveli su me u centar. Strpali u zatvor preko noći. Neka je pijančina prijetila da će me silovati. No kad su me uhvatili napadaji proljeva i povraćanja, prestao se zanimati. Imam dar za to, naročito kad sam u društvu. Kako rekoh, ja sam neka vrsta usamljenika. Izuzevši pretplatu na National Geographic, održavam minimalne kontakte s ljudima. Budući da je trgovina usisivača dobila opremu natrag, odbacila je tužbu. Murija je tvrdila da mi ništa od toga neće ići u dosje. Nisu me ni zapisali. Pazili su da me vrata ne udare u guzicu dok sam izlazio. Kod kuće sam zatekao tek običnu olupinu svoje slatke Rackne, svoje ljubljene Dijane. Moja paučja princeza sad je bila hrpa metli, ceradom zakrčen pod, komadi drva, navoji žica, prazne limenke spreja, porazbacane vješalice za kapute. S oba kraja zgnječene plastike, sada su zjapile rupe. Tamo su se bila usadila dva usisivača ∞ mudro obješena o njene noge od drški metle i drveno smeće u zalijepljenoj ceradi koja joj je činila tijelo. Paljenje usisivača otprilike svaki sat održavalo ju je čvrsto napuhnutom. Umjetna slama od metli sjajno je poslužila kao tjelesne bodlje. Iskidao sam još mnogo “slame” u milimetar visoke cilindre. Oni su ukrašavali isprepletene najlonske žice koje su činile njena jako osjetljiva pipala. S vlastitim gađenjem primijetio sam da je netko ∞ policija ili upravitelj ∞ maknuo njene očnjake. Oni su okrunili čaroliju moje pohote: dvije odlično zgužvane limenke Budweisera. Neki šupak od murjaka vjerojatno ih je baš onda iskoristio pri ispitivanju kakva bespomoćnog seksualnog prijestupnika. Naglo sam upalio radio da nađem nekakav jazz, da odagnam takve misli. Vrtio sam kroz rank punk, laganu glazbu, country, ljutit govor, bijesan govor, izvještaje o nasilju, tank talk, brbljanje, seljačke spike, spike koje te nagovaraju da nešto kupiš. Zbog praznine svoje tuge nisam mogao pronaći jazz. Pogledao sam stražnju stranu bežičnog tranzistora. Da, i dalje bez baterija. Sjeo sam na ravno prijestolje od cerade u ravnini poda, glave žive od neskladne glazbe glasova. Čekao sam iduću podudarnost.

Kako smo sredili Billyja Upuzali smo kroz kanalizaciju. Izišli kroz zahodsku školjku. Ušuljali se u dnevni boravak, gdje je Billy sjedio ispred TV-a i mučio se nad Biblijom dok je reklama uzalud prodavala brzi automobil. Lenny kihnu... Billy zalupi Biblijom. Skoči uvis. Ugleda nas. Kralježnica mu se sledi. U ruci sam držao džin tonik. Lenny ga je pokrio časopisom Hustler. Charlie je gurnuo stolicu među propovjednikove noge. Sjeo bradom oslonjen o drveni naslon stolice, široko se osmjehujući Billyju koji je u šoku izustio: “ISUSE!” Jack je trgao daske iz drvenog poda. Složio je raspelo koje je zatim naslonio na Kristovu sliku iz časopisa pribijenu za kvrgavi borov zid. Jack se potom i sam naslonio na zid i izvukao vrč. 46


Charlie mi je već izmamio džin iz ruke. Lenny je listao Hustler. Billy je prepoznao svoju priliku i zgrabio Bibliju da nam citira nešto iz nje, kad je Jack uzeo vino i prisilio ga da guta. Strah je sledio propovjednikov jednjak dok mu je vino palilo utrobu. Nije mogao izustiti ni ime Božje. Onda se, odnekud iz drvenih zidova, ušuljao Bernstein. Mahao je špricom velikom poput pladnja dok je iznutra vrebao drski okus božje dobrote. Dao je Billyju znak da ode u kupaonicu. Kad su izišli pet minuta i ostatak džina i vina poslije, Billyjevo je lice bilo blijedo, a Bernstein je zakopčao hlače. Bernstein je odjednom pred svima nama zabio Billyju nož u leđa. Billy je odskočio na Lennyja, koji je zarolao Hustler, dobacio Billyja meni, koji sam ga dočekao na koplje, izručio dalje Lennyju, koji mu je zapjevao u uho: “Ova Isusova zafrkancija mora prestati”, pjesmu koju je upravo upisao u bocu džina. Billy se kesio kao lubenica. Otplesao je do Jacka, koji ga je bacio na križ. Vratovi boca poslužili su nam kao čavli. Stavili smo mu vijenac underground-poezije na glavu. Onda je Jack skočio uvis, nacrtao prostu sliku i prosuo se po cijelom Billyjevom licu. Kao posljednji čin otkupljujuće okrutnosti, ostavili smo uključen TV.

Hotel Otpad Mršavi skitnica uvlači se da ondje provede noć. Rijetka, ali ne i nečuvena gozba. Vrpolji se nekoliko trenutaka, a zatim se smiri. Mrmlja u polusnu kako su ga u lječilištu otpravili. Zato što ga je socijalni radnik najprije poslao u bolnicu Harborview. Gdje je naletio na krivi šalter. Osiguranje ga je, držeći ga za ruke i noge, izbacilo jer je bio pijan. Do zalaska sunca uvjeravao je ovlaštene da je i došao zato što je bio pijan: trebao je liječničku propusnicu. Odmah nakon Drugog Kristova dolaska pojavila se medicinska sestra. Sestra koja nije bila ni slatka ni ženstvena ni ljubazna. Ali koja ga je nakon dugog niza psovki proglasila alkoholičarom, kako i spada. Odlazi s propusnicom u ruci. Krivuda nizbrdo i udari u kurvu. Od njenog svodnika dobiva cvjetaču u glavu. Lomi ručni zglob o parkirni automat pokušavajući se osvetiti. Krade litru džina da ubije bol. Bježi od policajca, baca džin u blato nakon jednog bijednog gutljaja. Gubi propusnicu u naletu vjetra koji kao da ne dira ništa drugo u tom dijelu grada. Pronalazi propusnicu na Drugoj aveniji, nehotice primoravši autobus da skrene i udari u Mercedes. Primjećuje da je papir sada prekriven krvlju, džinom i nekakvim fekalijama. Skriva se u veži da mokraćom očisti dokument. Tijekom procesa napada ga neki luđak, ovisnik o cracku s britvom i ljubitelj penisa. Bježi netaknutih dragulja, čak i sa zakopčanim šlicom, na način kojeg se trenutačno ne može prisjetiti, kako pred zoru sam mrmlja u snu, zastrt smećem. Ali ne prije nego što objavi da je napokon ponovno otkrio vrata lječilišta. No saznaje da je njegov krevet u međuvremenu dodijeljen drugom nerazboritom ovisniku. Iako sunce neće pasti neposredno u uličicu sve do podneva, predmeti postaju vidljivi. Golubovi su budni i besposličare naokolo. Na Prvoj ave47

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


niji žamori rush hour. Smetlarski kamion se štropotajući provukao ulicom, za dlaku izbjegavši sastrugati prozore na stražnjim stranama zbijenih zgrada. Viljuške za dizanje smeća me hvataju. Ponuđen mi je moj tjedni prijevoz taksijem. Visim u zraku nad rastvorenim tijelom kamiona. Stiže hidraulični trzaj koji snažno protrese moju haubu. No, iako me uzbuđuje mehanika čišćenja do posljednje ljuske jajeta, kore dinje, kavenog taloga, opuška cigarete, limenke i pijeska za mačke, strah i sažalijevanje smanjuju mi ekstazu... Sažimač smeća, jer je u kabini stisnut prekidač, cvili, stenje, vrišti... Bijedna propalica! Već sam zavolio njegovu toplinu ∞ moj ljiljan iz uličice, moja fekalna ruža od gnoja i sluzi. Iz noći u noć radovao sam se njegovu dolasku, održavao kuću, drjemuckao uz poznato hrkanje, u snu svršavajući u svoja crijeva. Možda jednog dana čak postanem njegov osobni trajekt prema onostranom... Kad naposljetku povrh zveketa čelika začujem krik. I vozač ga je čuo, shvatim, jer je sažimač smeća stao. Kontinuirano vriskanje dokazuje da je živ. Oblije me val olakšanja kad začujem ∞ obješen naopačke ∞ mahnitog vozača na radiju, kojeg prati hitra erupcija sirena nekoliko redova kuća sjeverno. Ovog će ga puta odvesti ravno do pravog šaltera. I preživjet će gubitak udova, smrskana rebra, slomljenu zdjelicu, puknutu slezenu, puknuće crijeva. Zato što u našoj ljubljenoj zemlji, premda ovisnosti zbunjuju stručnjake, točno znamo kako liječiti traumu.

Posao za munjene Odlazim u ured, skidam kaput, sjedam, rastvaram skalp, otvaram lubanju. Izbacujem mozak. Stavljam ga na suhu električnu tavu. Postavim na prženje. Izvadim špatulu. Počnem okretati, ali to više uopće nema veze, zbog ljepljivosti. U deset siđem na vrući crni čaj. Popnem se dok mi se mućka u želucu. Skočim natrag do tave sa špatulom. Podne, izlazim, napuhnem trbuh salamom, majonezom, s još vruće crne, Pepsi, tabletama Nodoze i Anaxin, kuhanim jajima s hrenom. Pužem saharom nakon jedan, nakon jedan i deset, nakon jedan i petnaest, nakon jedan i šesnaest, okretanje se nezaustavljivo usporava dok ennui i tjeskoba postaju materijal za scenarij na mentalnom odjelu gdje mrgodne sestre ispraćaju invalidska kolica s bljuvotinama s mjesta gdje se nekoć nalazila nada u preživljavanje. Skriven do kraja izdržljivosti i pojave entropije ∞ kada isprženi mozak miriši primamljivo poput sandalovine ∞ u tri, silazim po krafnu, po još vruće crne. Vraćam se da napadnem onu špatulu s obnovljenom mržnjom od osam dolara na sat. Točno u četiri i pedeset i sedam gasim tavu, ubacujem mozak natrag, poklopim lubanju, zakopčam skalp, navučem kaput. Povlačim se kući da pogledam večeru, pojedem ženu, probavim TV ∞ vodim ljubav dok sve navedeno ne umre.

48


Pomalo divlje Duboko u džungli informacija napali su kanibali. Strelice su šibale. Strijele ciljale. Miševi klikali. Harpuni zvečali o spremnike lijevo od nas. Predali smo se napadu. Digli ruke. Širom otvorili oči. Tužno lomili prste. Bili smo tiho, da ne bi koja naša riječ označila početak igre riječima. Imate pravo biti dvosmisleni. Kojeg god boga prizovete može se uporabiti kao simbol protiv vas. Stjerali su nas u svoj logor. U hladnom smo znoju promatrali pripreme. Prikupljen je šatrovački jezik. Ulični je govor frcao. Lingo se dimio. Stare su riječi svježe plamtjele, brzo se šireći kroz besmislen govor. Svezali su nam ruke, gležnjeve; jezici su nam već bili u tom stanju. Bubnjevima su nas stjerali u kotao. Plesali su oko plijena. Tetovirane su vjeđe izvodile trikove. Pjevušili su matricu, kodirali život u igricu. Doveli komunikaciju ∞ opterećenu trostrukim značenjima ∞ do četverostrukog ključanja. Još šačicu stupnjeva više i lonac bi zakuhao ∞ mi bismo isparili! Ali oni su i dalje, kružeći, dodavali začine. Svježe korijenje, zlatolist, softverske updejtove i održavali robu jedva dovoljno mlakom da preživi. Znojili smo se kao svinje. Kao divlje svinje, zapravo. Divlje su se svinje znojile kao meci. Šuplje poante, tautologije, narodne etimologije. Oni moderniji u ekipi pjevali su odskoke. Nitko nije znao riječi. Pjevušili su nekoliko taktova ∞ možete i fućkati. Ja ću zauvijek fućkati mornarima. Zatim smo počeli halucinirati. Ono što su domoroci čekali. Plemeniti su plinovi pomazali svaki sastojak. Argon žargon zračio je neonom. Ksenon nakon stranih slika. Radonsko kriptonsko brbljanje. Helij skviči. Radnički je raj osvanuo u magli. Jedan po jedan ∞ u ekstatičnom ruletu ∞ mi, grupica ruskih gubitnika ∞ ostavili smo tragove svojeg oklijevanja. Sigurno kao što ćemo jednog dana Mars napuniti kisikom ∞ znanost će popločati put do parkirališta duše ∞ naši su uzdasi ispunili nebesa. Jer naposljetku kanibal, poput oca, zna najbolje. Održavanje ljudi psihotično živima dok oni žude za tim da počine samoubojstvo čini meso ukusnijim, živci se brže šifriraju, masnoća je glavna, čuva sočnost digitalne paprike. I tako smo ispraznili svoju lubanju od srdaca, i sad stojimo izvan groba, bubnjamo na dršci lopata.

Uvod u dadaizam Stigao sam s taksistom kojem sam mogao vjerovati. Imao je kontaktne leće u zatiljku, liječenu kilu, magisterij iz psihologije, poboljšanu kočiju bržu od smrti, otpornu na metke poput podmornice. Ostavio sam ga da jede mentol bombone i čita sportske novine. Tako si je on odvraćao misli od seksa. Ušao sam. Poljubio vratara u usta. Otišao do šanka. Naručio juice votku. Žena na susjednom stolcu inzistirala je da ručno obradi moje prepone. Dotakao sam automatik u prsluku. “Možda bih trebao prvo promisliti”, palo mi je na pamet. Srce mi je stalo na trenutak dok sam uzimao piće.

49

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


Nakon sekunde je odustala, ne mogavši se dovući do minute. Drmnula je petinu viskija i prah. Lagano sam slegnuo ramenima, što je ponovio i barmen, kojeg sam navukao na partiju šaha. Dok je započinjao igru, zapazio sam ganglij na gornjem dijelu njegove šake. Izgledao je poput bisernog luka koji se zaglavio ispod kože pokraj tetive. Objasnio sam mu da ga lako može razbiti rječnikom. Mislio je da govorim u šiframa, odlučio je pomaknuti skakača, što je značilo da moram uteći. Istrčao sam u potrazi za rječnikom. Vratar me uštipnuo ∞ kad sam projurio ∞ za guzicu. Taksist je ležao pijan na prednjem sjedalu. To jest, tako sam mislio dok nisam zapazio krv. Probudio sam ga dok je umirao. Rekao je da mu se učinilo da je neki Španjolac u pretincu za rukavice, znao je da neće biti dovoljno čvrst da odradi stavr, sve se počelo mutiti. Poticao sam ga da se jače potrudi. Rastvorio sam pretinac. Berlitz od dva centimetra. Mogli bi tako prevoditi i sanskrt tv-komedijom snimljenom na Jupiteru. Zalupio sam pretinac za rukavice. Molio taksista da se koncentrira. Dahtao je da ga zovu anđeli. Gabrijel, Rafael, Belzebub, Baal... Povratio je na volan i nestao. Potapšao sam ga po leđima; i sam se malo nakašljao. Stavio mu novčić na jezik. Popeo se u motor. Iskidao razvodnu kutiju. Ponovno u baru, s vratarovim duhanom duboko u dušniku, prišao sam kraljici ∞ stisnutoj u kutu ∞ smrdljivoj poput pikovih iznerviranih egzibicionističkih džokera. Vidio sam ∞ ali samo u sepiji. Kraljica je tražila vatre. Smijuljio sam se, zatresao glavom. Pružio razvodnu kutiju. Mislila je da je to pepeljara. Vosak je zamirisao. Lice joj je zasjalo oker bojom. Izbacila je opscenosti poput Uzija. Rekao sam joj da se pomakne, napravi mjesta za dvoje, dok je moj automatik stršao. Vlasnik bara pojavio se sa šibicom. Na kraju njegove ispružene ruke sjajio se ganglij ∞ crnilo u sumraku. Ona se nagnula, a lice joj je bilo poput katedrale u Noći vještica. Uvlačila je. Duhan i papir su se zapalili. Dim se uvijao, atmosfera se kvarila. Lupio sam vlasnika u grkljan. Tresnuo mu razvodnom kutijom po preponama. Hitro je poskočio. Kroz usamljenu gomilu krenuli smo pješke prema mjestu gdje je sve počelo. Oteo sam kamikazu. Nagnuo se naprijed. Otpuhnuo božanski vjetar mog života ∞ zamislite pale jabuke, kravlju balegu, pčelinji ozon, autostopere u kolovozu. Upucao je pticu. Pomaknuo sam guzicu. Odletio je u tamnicu. Naredio sam ispaljivanje dubinske mine, padao sam, bio sam budaletina. Otplutao je ∞ biskup izgubljen u prijevodu ∞ sa svoje prečke. Izvukao traku za uzimanje otisaka, odredio koji viski... U tom trenutku, kad je bilo loše i dosadno, izronila je jedna ideja. Kontaktirat ću prostitutku. Ljudi koji prodaju sami sebe često mogu pomoći. No pomoć, kao i masturbaciju, najbrže dobiješ doma. Na putu do telefona sjetio sam se onoga što sam pokušavao otkriti. “Telefonski imenik!” viknuo sam punim plućima, nesvjestan da imam svjetlo, poznajući samo jednu ljigavu opsesiju. 50


Stisnuo sam svezak rukama brže nego biste rekli: “Beskonačnost stvarnosti premašuje racionalnost!” Viknuo sam vlasniku neka si dizajnira grobnicu jer dolazim s najnovijim... I podigao sam gomilu svakodnevne gradske... Kad me vratar zaustavio poljupcem. Zatim upitao je l’ taksist već ukočen. Kraljica se materijalizirala. Briznula u plač. Ridala da je se uzme za taoca. Vratar se nevoljko nagnuo. Kad mu je zaglavila zglob, pronašao sam put do barmena. Pogled mu se bio prikovao za neku scenu seksa. Ruke su mu plesale na šanku kao šaran na doku ∞ svježe, ali manje žive od dvije ugodno istrošene baterije; ganglij masna buba. Bijesno sam tresnuo telefonskim imenikom od čega bi se i muškarci porodili... a njegov je vrisak dočarao svu mast misterije. Podignuo knjigu, rječnik svega vrijednog u gradu... Vlasnikov je dlan ležao ravno poput šahovnice. Ganglij je nestao na Mjesec, gdje nema telefona. Muk je pojeo sobu. Kraljica se, zaglavljena kod vratara, okrenula, izbacila opal veličine slanutka ili možda bisera ili duha munje. Svjetlo je bilo loše, ali učinak je oduzimao dah poput smrti, hladan kao sranje. Neopažen, vratar je pokupio svoj lokot. Kliznuo van. Smjestio se kod mrtvog taksista... No, ne moramo spominjati kako se raspadaju nestvarni nasljednici kad premine izvanredan lik. Okrenuo sam se na peti, pregledao gomilu. Majke koje mrmljaju, gangsteri, pretili očevi koji se vuku do liječenog barmena. Žena se pojavila iz limenke ∞ napudrana nosa, spremna za bacanje bombe. Dok nije bljesnula napetost je zastala. Nema smisla motati se naokolo. Nestati u masi ljudi. Vrata sam prepriječio telefonskim imenikom. Ako je primjereno, svi mogu zvati. Ostavio sam ljubavnike u njihovoj kočiji parkiranoj u jednosmjernoj ulici. Bio sam sretan zbog magisterija iz psihologije i izliječene kile. Ali sad sam morao pronaći drugog taksista kojem mogu vjerovati. Odšetao sam u noć, sustav gladan podataka.

Buđenje! Buđenje ∞ vatrogasci su se napušili plina! Vani u dvorištu udišu oktan s policijom. Buđenje ∞ pop se vratio na istok. Oteo cijenu marke iz vatre. Znakovi zabranjuju klađenje na abecedu. Znamenke umrtvljuju vakuum uputa. Priroda kudi kurve. Jeke neodgovarajuće. Oni koji su osuđeni da pamte povijest opsjednuti su njenim ponavljanjem. Nekidan sam špijunirao Hoovera kako se olakšava na WC-u s poluspojenim Buddhom. Krist se činio pun majoneze. Papa sluša predavanja iz besmislica da bi naučio kako se smijati. Muhamed umjesto Mojsija ispisuje tablete za depru. “Imaš zelenja ∞ prikrpaj se za nas”, koza se smijulji lisici, ova prezaposlena slasteći se. Pojeli smo sami sebe. Rezultat samoobožavanja. Prasnuli u nebo. Ušmrkali vinil. Triput isprali Krišnu. Vozili se uokolo u krugovima ponovno se puneći. 51

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


Buđenje ∞ brzo, prije nego postane prekasno i naše sranje pojede samo sebe iz kuće i detektora laži. Zatvori štalu, ugasi ventilatore. Pusti bik van, plus sva sranja. Potencije su nam narasle do n-a koji se ne da udahnuti. Probudi se uz dugu liniju benzina, zatim upali cigaru šefa vatrogasaca. Probudi se uz svjetlo, da bi ugasio svjetlo. To je OK. Priroda, prljava kurva, želi to tako. Reci, hej, strašilo za ptice ∞ otkotrljaj se, uzmi ovu tabletu i pokreni volju za smrću, upali moju vatru u sijenu!

Samo još jedan naziv za Božić Duh Janis Joplin poučio me o bilokaciji. Bila je također i duh Jimija Hendrixa iako se polovicu vremena doimala kao da nije svjesna ni jednog ni drugog. Samo mislim da je bila blagajnica kod Bennyja ili McDuck'sa ili Dixa ili kojeg već lanca brze hrane. Radila je kod toliko različitih da je gotovo zaboravljala kod kojih. Bilo je božićno jutro, pred zoru, i nije se doimala baš vraški sretno što je tu. Došao sam na doručak, dolazeči k sebi od cijele noći provedene na LSD-u. Božićna tradicija u mojoj jednočlanoj obitelji. Središ se, šećeš gradom cijelu noć, briješ na svjetla. Na mojoj su tacni jaje na oko, dvije šnite prasetine, kockica hašiša i kobasice blizanke gledali su u Ωuorescentna svjetla. Dodao sam papirnati rupčić, paketiće soli i papra, dok je Janis zaračunavala kupljenu robu. “Pet devedeset pet”, nakašljala se. Izvadio sam sirup od kodeina i novčanik. Predao Abea, Georgea. Moj se glas utopio u zvonjavi kase. Pitao sam ponovno, glasnije, dok je birala novčiće, gdje je zahod. Stavila mi je Jeffersonovo poprsje na dlan, pokazala otraga, zalupila ladicu kase. Otkinula račun. “Od jaja mi se piški”, nacerio sam se. “Mora da je to žutanjak.” Zgužvala je račun. Bacila ga u kantu ispod svoje stolice. Zagunđala je poput anoreksične svinje. Odšetao sam dalje, s objema rukama na tacni, smiješak mi je prekrio lice. Činilo se da postojimo samo nas dvoje. Pronašao sam traženo mjesto ravno gore, niti metar i pol od njena lica. Položio sam tacnu na plastični stol. Pogrbio se, a zatim se opet ispravio. Ponovno se priključio nepostojećem redu, zaboravio uzeti piće, odmrmljao to čistom čeličnom pultu, nesiguran traži li Janis objašnjenje; ona je s onu stranu groba vjerojatno već znala sve. Suočio sam se s automatom. Izvukao iz bubnja posudicu od stiropora. Učvrstio je ispod štrcaljke. Zabrinut oko izbora na plastičnim tabovima: COKE, PEPSI, SOK OD NARANČE, 7-UP, TAB... Tab? Utipkao Tab. Tab je pulsirao poput zubobolje. Ne sviđa mi se Tab, ne volim pjenu. Ali bio je Božić, vrijeme da se svemir izbriše. Napunio sam čašu preko vrha. Pjena je puzala po stiroporu. Ležerno sam otišao do kase, nastojeći ne proliti tamne mjehuriće. Grizući usnu, ne podigavši pogled, Janis je ukucala dolar i dvadeset pet. Trepnuo sam prema električnim narančastim brojevima, prazan novčanik iznenada je bez anestezije ispunio prazninu mojeg uma. 52


Ekshumirao sam novčić od pet centi iz džepa traperica, komadić mojih kamata. Bacio novčić na pult. Vratio se zadatku povratka do svojeg sjedala bez daljnjeg prolijevanja. Iza mene, na stolici, Janis je zagunđala iz svoje kočije bez krila. Ali je čekala da stavim Tab na tacnu; pripremao sam se sjesti kad je graknula: “To nije dovoljno!” Hmnuo sam. Još jednom sam zaustavio spuštanje na plastični stolac. Okrenuo se i suočio se s blagajnicom: bijele cipele, žuta pregača preko žućkastosmeđeg majmunskog odijela, ime BETSY ušiveno preko džepa na sisi. “Švorc sam. Božić je, imaj srca.” Promrmljala je Bolimebriga i da dugujem još dolar i dvadeset. “OK, onda ću ga”, zgrabio sam stiropor ne gledajući, “uliti natrag.” Srušio sam piće, prolio sadržaj preko jaja, kobasica, hašiša, šnita prasetine. Tegljač izvan kocke od stakla i čelika (kapaciteta 52) zatutnjao je niz ulicu koja je u pet ujutro bila prazna. Osim Kenmoreovih bučnih zupčanika, nijedno se vozilo nije micalo, niti jedna jedina buba. Tijekom Ωuorescentnog zujanja koje je prolazilo pod tišinu, spustio sam pogled na ne baš Noinu poplavu. “Hoću li ga sad dobiti besplatno?” “Van. Samo odjebi van.” “Ne dok vrijeme mog posta”, ustrajao sam “ne prođe. Platio sam za kruto, sjećaš se. Osim toga, Taba je ostalo u vrijednosti od pet centi. Jesam li ja kriv što su vam čaše preteške?” Zalupkala je svježe napravljenom francuskom manikurom po besprijekorno čistom čeliku. Bijesno je pogledala prema natpisu NE PRIMAMO ČEKOVE zalijepljenom na bež zidu na njenoj lijevoj strani. Bilo mi je drago vidjeti da duh dobro pazi na sebe: popularno je mišljenje da kosturi imaju metar duge nokte. Kosa i nokti tako su jezovito neljudski. To je razlog zbog kojeg ćelavci zrače inteligencijom. Također mi je bilo drago vidjeti da Janis ima istu frizuru: eksperimentira, ali nije neuredna. Iako sam morao procijeniti: Betsyjina kosa je bila smotana ispod mreže nalik dvometarskoj prljavoj kobri. Zatim sam zamijetio na njoj tako okrenutoj od mene kako joj je kroz najlonsko majmunsko odijelo provirila naramenica grudnjaka. Prepone su me zaškakljale. Sjeo sam. Spao sam na proždiranje kobasica namočenih šumećom pjenom. Nije mi trebalo da se zaljubim. Ne ovako gladnom ujutro. Najviše nalik Hendrixu kod Betsy, mislio sam, napadajući žutanjak plastičnom vilicom i nazubljenom plastičnom oštricom, bio je način na koji je svirala po blagajni: kao da će svakog trenutka razbiti instrument o pod, izgaziti tipke, politi stroj tekućinom iz upaljača, zapaliti gada. Također je, naročito prije negoli sam je tako raspizdio, imala vibru kao da živi na dnu groba, a da je Bobby McGee još nerođen. Usta punih kobasice, sjetio sam se da sam umalo zaboravio: zahod! Digao sam se. Smrdjelo bi jednako i da se drukčije zove. Uputio sam se do stražnjeg dijela zgrade. Odvukao sam se do zahoda. Ostavio otvorena vrata. Žvakao kobasicu na trenutak pred ogledalom iznad umivaonika. Okrenuo se za 180 stupnjeva. Salutirao školjci. Opustio se i stao voljno dok je urin u luku padao u za to primjereni spremnik. Opet sam pomislio na Janis-Betsy-Jimija: 53

Willie Smith Posljednji čin otkupljujuće okrutnosti


Bila je simpa tip. Možda ću jednoga dana poševiti Janis: popušiti Jimijeva malog. Ali jebeno sigurno neću nikad guziti Betsy. Premršava je kučka, ograničena pravilima. “Žao mi je, gospodine”, (kad smo kod vještice, Betsy se očito pojavila na vratima) “morat ću vas zamoliti da odete.” “Što?” zaurlao sam preko ramena iznad bučne mokraće. “Gledajte, gospodine, ovo je ŽENSKI!” ŽENSKI? Pakao ne poznaje toliki gnjev kao kad pišate u ŽENSKOM. Kad se nisam pomaknuo, počela me gađati pecivima i keksima. Brinuo sam se da bi kečap ili vruća kava mogli idući doletjeti. “Gle”, pogledao sam prema penisu iz kojeg je curilo. “Mislim... Nemoj gledati... Ne mogu stati, OK... Možeš li pričekati dok ne završim? Onda zovi muriju ili ću sam otići ako mi samo dopustiš da najprije pojedem doručak.” Ispustio sam glasan prdac. Odjeknuo je u ženskoj glavi. Bombardiranje se zaustavilo. Gušenje je zacvrčalo. Preraslo u cerek. Eksplodiralo u smijeh. “Što?” suosjećajno sam se nasmiješio, misleći da je to ona prdnula, ali nisam bio siguran, poprilično prskajući po rubu. “Što je tako smiješno, ha, Betsy?” “Ti!” vrisnula je. “Burger ti je zapeo između guzeva!” Posegnuo sam rukom odostraga, napipao ono na što je mislila. Mamutska komadina u obliku sićušnog letećeg tanjura... Desnom rukom pridržavajući penis, lijevom istražujući pecivo, brinuo sam se oko toga što se blagajničin smijeh zgrčio u kokodakanje, a zatim stao iznenada kako je i započeo. Mokrio sam brže, slušajući njene korake kako se udaljuju, prošla je sekunda (oko 2,5 dcl urina), zatim kako žuri natrag. Čuo se klik kao od pištolja. Preplašeno sam se trzao pišajući po Betsynu nosu dok je okidala drugu fotku i pao na školjku. Onda sam opet sjeo mirno za stol pokraj blagajne i vilicom napao žutanjak, kao što dokazuje fotka s mjesta zločina. Nož u bijelom plastičnom dršku u oku duha Janis Joplin, Hendrix se predozirao hašišom. Bijele cipele šutnule natrag na ulicu ∞ sunčev žutanjak prolijevao se između zgrada ∞ ja, ja i oko kamere histerične Betsy koje se spuštalo u njegovu utrobu, gdje se sve meso trenutka srelo u zrcalu iznad umivaonika. Možete na to gledati kako hoćete, mislim. Napustio sam to mjesto gotovo bez zalogaja. Gladan, napaljen, bijedan, ali sam se, unatoč panici, olakšao. Čime sam izbacio Boga iz Božića. Lagodno se spustio niz ulicu natrag doma do hladnjaka punog piva i jaja, plus zaboravljeni san o, unutra, pregorenoj žarulji.

S engleskoga prevela Maja Klarić

54


Willie Smith

Fekalni materijalizam

Š

Mužnja pčela

aljem zombije da pomuzu pčele. Njihove su pelene toliko natopljene medom da postaju prozirne. Gledam kroz kameru postavljenu u oko glavnog zombija. Kako se približavaju košnici, mikrofon smješten iza njegova uha hvata zvuk pčelinjeg zujanja. Nezgodno, ime glavnog zombija je Buzz. Bio je sanitarni inženjer dok je bio živ. Glavni hobiji: motocikli, kokain, televizija. Također su mu bili dragi pištolji i viski Jim Beam, posebno s gramom ili dva dobrog bijelog. No to je bilo prije mnogo godina. U prošlom životu. Prije nego što sam iskopao Buzza iz njegovog preuranjenog posljednjeg počivališta. Strujom ga vratio u život. Nema svoju volju; trapav hod, bez glasa, nevjerojatno jak tjelesni smrad. Bez obzira na sve to i na pomutnju koju njegovo ime stvara, ipak pokazuje iznimnu umješnost kada je posrijedi mužnja pčela. Mužnja pčela nalikuje Crnoj rupi. Promatrač nikad ne vidi kako muze pčelu. Što se više približavaš, čini ti se da si sporiji. Sve dok se, u jednom trenutku, kada trebaš dodirnuti stvarnu pčelu, ne smrzneš: prsti se približavaju, no odjednom se zaustavljaju, a u središtu praznine ostaje žalac paralelan s kažiprstom i palcem. Zašto uopće rabim zombije? Nemam pojma o tome kako se obavlja mužnja. Niti oni ∞ zombiji ne poimaju. Ili možda zombiji beskonačno poimaju. Zašto uvijek izgledaju tako omamljeni. Nemam pojma.

55


Dok na monitoru u glavi promatram sliku snimljenu kamerom i perem zube (vjerujem u multi-tasking), ponekad mi se pojave izopačene ideje: čudne misli, glasovi iz područja koja su potpuno nepoznata mojoj svijesti. Uspavanke, na primjer, koje dolaze iz nožnih prstiju. Ditirambi iz udaljene prostorije. Duhovi koji pokazuju moje fotogra∫je koje su snimili neki turisti prošlog tjedna. Da ne spominjem ona lažna sjećanja za koja koncentracija dokazuje da su nastala u nekom dosad zaboravljenom snu. Isprva mislim da je riječ o šumu koji dolazi od susjeda, sve dok se ne sjetim da živim sam ovdje u močvari, četrnaest kilometara udaljen od najbliže brvnare. Mislim da su to zombiji, posebno degenerirani glavni zombi. No, onda pomislim: ne, zombiji ne mogu razmišljati. Sve dok se (vidi gore) nije pojavio pojam o beskrajnom poimanju; bilo kao šum, propaganda ili istinska misao. Ostavljam pastu za zube. Pastu koju ne gutaš; ne omalovažavaš; pastu koju ne napuštaš; ostavljaš tubu u lavabou. Zuriš u poznato lice u ogledalu ormarića iz kojeg viri ručka zapjenjene četkice. Mnogo razmišljam o odlasku pčelama. Satima zamišljam kako ulazim duboko u košnicu. Provesti dan tako što me hrane i masiraju, peru i suše; neki radnici imaju zadatak da svakih par minuta puze uz moj izmet. Dozuji. Odzuji. Nikakvog posla osim konzumirati, probavljati, disati, stvarati sjeme; osjećati toplinu i mekoću; sanjati. A onda u tom trenutku dodirnuti kraljicu. Postati ekstatičan u električnom šumu pčelinjeg sjemena. Onda ne razmišljati što dalje. Uopće ne razmišljati. Ili razmišljati beskonačno. A onda treba zubnim koncem očistiti zube. Ali prvo ih isprati. Prije toga obaviti čitav posao četkicom. Ruka je ponovno na ručki. Polovica ručka vrti se u glavi. Preporučuje se pokretima četkice prema gore čistiti unutrašnju stranu donjih lijevih kutnjaka. Oprez, ne tako jako, da se ne poprska ogledalo. Pogledati monitor smješten iznad ormarića. Buzz je naciljao tustog kukca. (Kao prema Crnim rupama, kao na njima, kao s njima, misli nikad ne bježe za vrijeme mužnje.) Iz njegove perspektive stigao je do košnice. Poseže. Grabi pčelu. Jedinu pčelu koja je tamo. Zombiji imaju očajan vid; periferni vid čista nula. Buzz drži glavu zujeće pčele između lijevog kažiprsta i palca, a desnim kažiprstom skida prozirne pelene. Tada stavlja med u naprstak. Zamjenjuje pelene koje su sada tamne i neprozirne. Pušta pčelu. Ostatak horde ∞ podčinjeni zombiji ∞ rade isto s ostalim pčelama. Znam da su zombiji završili mužnju kad kamera pokaže veliki pčelinji iglu koji se smanjuje. Buzz ima naredbu držati džepno ogledalo ispred desnog oka kada odlazi s posla, tako da bi mi preko svog ramena prikazao košnicu. Ovo ne samo da pokazuje da su Golemi obavili svoj posao, nego nudi i poslasticu zrcalne slike, koja djeluje prijateljski i umirujuće iznad odraza mog lica na ogledalu ormarića u kupaoni. Napuni usta toplom vodom. Ispljuni. Volio bih da nisam tamo pored tih pčela; ja i moja smrtonosna alergija. Otvorim oči i nisam tamo. Slično indijanskom plesu za kišu: ako kiša počne za vrijeme ili nedugo nakon plesa, tada je ples djelovao; ako se suša nastavi, pogrešno si plesao. 56


Oni zapravo nisu Indijanci. Oni su sibirski useljenici. Toliko o neznanju si∫litičara koja radi za kraljicu koja ne-znala-anglez-jezik. Ah ∞ to kraljičino vjenčanje, kakvo Kolumbo-grlica nikad nije vidio! Uvijek bih radije pristao na anonimno zujanje nego na šum slave. Sigurno kao što stojim ovdje i perem zube, jedina živa, usamljena osa kilometrima naokolo. Pljuni u lavabo. Pogledaj gore. Pusti kapke da se zatvore. Duboko udahni. Shvaćam kako pokušavam ne razmišljati o biku. Očne se jabučice znoje. Željom otpraviti to govedo pasmine Angus u nepostojanje. Hipnotički (unutar glave) pjev: “Neka bik nestane, neka bik nestane...” Kao imaginarni bik. Znači, uništenje životinje nije toliko nezamislivo. No, kad otvorim oči da se riješim te budalaštine, na monitoru i dalje stoji ∞ uhvaćen usred procesa žvakanja ∞ isti veliki crni neumoljivi Ferdinand. Kada dalje promatram ogledalo, kao da se tek jedan kadar promijenio u vrlo dosadnom ∫lmu ∞ bik i dalje stoji mirno. Čak ni razmišljanje o čišćenju zuba koncem ne mijenja ništa. Ni o ispiranju usta. Ni o krevetu. Ni o smrti. Ni o Edu u Saint Louisu. Slobodno mogu razmišljati o bilo čemu. Također mičem oko jedan kadar gore, jedan kadar dolje. Jack Webb u seriji Dragnet drekne: “Stoj!” No, to je u mojoj glavi, u glavi, u mikrofonu smještenom iza uha na glavi... tada shvaćam da Buzz mora da je skrenuo! Skrenuo je. Pada. Još nije udario o zemlju. Prokleti zombiji su tako trapavi. Buzz je trapav kao i svi ostali. Mora da je, okrećući se da krene naprijed, udario o stablo, spotaknuo se o korijen, lupio o granu, upao stopalom u krtičnjak ∞ sada pada naglavce. Ponovno zatvori oči. No, ne mogu pobjeći biku. Zbog svega što je bik postao. Zapravo, pomno ispitivanje ekrana zjenice otkriva zaostale, kao igle oštre rogove ∞ dvije jednake niti pčelinjeg sjemena ∞ šećerne izlučevine koja se sada savija na povjetarcu; ili je to halucinacija ili jednostavno nemogućnost oka ∞ čak i unutrašnjeg oka ∞ da miruje? Nesvjestica. Jutro uz kokainski mamurluk stvara preveliki teret. Srce je eksplodiralo. Smeće posvuda. Svugdje. Smrt, taj posljednji veliki nered koji nikad nećeš morati pospremiti. Zombiji me šalju da pomuzem pčele.

Kraj rijeke “Protivim se smrtnoj kazni”, objavljuje otac, “jer je nedovoljno okrutna”. “Što onda predlažeš?” Beth je i dalje usredotočena na šal koji igle stvaraju u njenu krilu. “Kastracija. Za početak. Testisi su povlastica, a ne pravo.” Ovo nije uobičajena noć. Otac ne samo da nije pijan, nego je i na speedu. Našao je moju skrivenu zalihu. Progutao je šest Adderalla prije nego što sam zgrabio bočicu. Treba mi dexedrin da počistim kuću. Ništa nije kao kada na amfetaminima pereš suđe, usisavaš, brišeš prašinu, pereš podove, čistiš zahod; posebno ako piješ kavu dok obavljaš ta djela kućanske ludosti. 57

Willie Smith Fekalni materijalizam


“Kad kažem kastracija, mislim na potpunu kastraciju: kad su odstranjeni testisi, penis i prostate; odrežimo sve dodatke, odsijecimo ruke i noge, iščupajmo zube. Onemogućimo recidivizam. Natjerajmo te ljude, uz najbolji mogući tretman, da ostanu živi. Ubojicama ne smije biti dostupna volja za životom!” Veliki Pjesnik sagradio je brod od propalih haiku pjesama i sada ga pušta niz rijeku Eridan. “Faeton, Sunčev sin”, zuri on u mrtvi TV ekran, “pao je u Eridan. Zbog toga što nije znao obuzdati konje Sunčeve kočije. Tako nas Eridan spašava od svih onih koji bi inače suviše nepromišljeno nastavili letjeti.” Kazao sam i to da otac sada leti van kontrole. Beth uz uzdah ustaje iz udobnog naslonjača. Ostavlja pletivo na naslonjaču. Uzima ružičastu bočicu s TV-a. Daje ocu još jednu crvenu tabletu i trlja mu ovješeni vrat kako bi bila sigurna da ju je progutao. Beba vrišti. Beba često vrišti ∞ još otkad mu je Beth oljuštila penis i učinila od njega plavo-crni batrljak. Te je noći bila ljuta na Velikog Pjesnika. Djetetov ju je penis oblikom podsjećao na glatku, debelu glavu Velikog Pjesnika. Tako da je odrezala mnogo kože, žila, živaca. Beth zbilja želi biti dobra majka. Naša je krivnja ∞ nas trojice hipotetskih očeva. G. P. je previše distanciran; ja maglovit, neodređen, vredniji mrtav nego živ... Tata i dalje doprinosi svojom mjesečnom mirovinom, no previše je ovisan o verbalnim ćušpajzima u kombinaciji s vegetativnim ponašanjem da bi bio dobar otac. Tako da smo je pustili da oljušti bebu. Nije da ljudska vrsta više mora nekamo ići. Kontracepcija može započeti i izvan maternice. “Smrt je previše dobra za ubojice!” dere se tata, grčevito žmireći. “Odrežite im ruke i noge! Iskoristite novac koji je ušteđen na sudskom procesu za unajmljivanje mamica iz zavoda za socijalnu skrb da se brinu za te ljudske grahove. Oni izgledaju baš kao grahovi: torzo, vrat, glava; odrežite ramena i bokove, zaokružite ih. Trebali bismo i oslijepiti ubojice. Istrgnuti im jezike da ne mogu nikog nasmrt izlizati.” Razmišljam o Achernaru, što na arapskom znači “kraj rijeke”, najsvjetlijoj zvijezdi u Eridanu, bezličnu, mršavom zviježđu koje visi o Orionovom stopalu. “Faetonove sestre skupile su se na obalama Eridana...” “Anus peče svakog jutra ∞ natjerajte ih da jedu čili papričice svake noći. Bez zuba, bez jezika: mamice sa socijalnog hrane ubojice frapeima, bananama, sladoledom, papričicama...” “... da bi oplakale poginulog Faetona. Njihove su suze postale jantar, a one su se same pretvorile u topole što se prostiru uz rijeku Po.” Achernar je prilično zanimljiv prizor: osma najsvijetlija zvijezda na nebu. Ne vidi se sa sjeverne polutke. Divna plava izmaglica na rubu rijeke, odmah do Hidre, Vodene Zmije. Beth odlazi u sobu pobrinuti se za dijete. Svake večeri pobožno stavlja oblog od aloe vere na ranu. Zbog večerašnjeg je tatinog neočekivanog predoziranja zaboravila. Sjećam se nečega. Iznenada na TV-u. Potraži kanal na kojem kukci vode ljubav. Osjeti valove, ostavi zvuk ugašen. Čini se da je večeras na programu tvrdi pornić s bogomoljkama. Možda će biti groplan mame kako usred orgazma odgriza glavu mužiću... Pokupi taj šal s naslonjača. Trljaj po genitalijama pamučnim pleti58


vom. U sobi plač naglo prestaje. Škakljanje i gugutanje uspijeva. Beth insistira da svaki od nas masturbira do orgazma barem jednom dnevno. Ne želi više djece. Krv mi nadire u cijev dok se sitni mužjak uspinje do kloake djevičanskog insekta. Tata mumlja nešto o tome kako treba poticati obitelji žrtava da navraćaju i ismijavaju grahove. Posljednje riječi utapaju se u hrkanju, šest seconala napokon djeluju. “Niz rijeku plovi brod”, Veliki Pjesnik citira sama sebe, “upravo do istog ništavila gdje ja sjedim”. Okreće glavu od TV-a jer je danas već obavio svoju dužnost. Započinje odvlačiti tatu do potkrovlja da ga veže uz stolicu za ljuljanje iznad noćne posude.

Orest na mesnom odjelu Kravetina od žene nagnula se preko svinjskih odrezaka. Posivjeli djedica s naočalama bez okvira odmjeravao je zeca, probirao piletinu. Kobasice skviče kao hrskavica u postrojenju za ubijanje životinja. Prsti udubljuju prozirnu plastiku, probijaju meso na njegovoj podlozi od stiropora. Žuta koža, ružičasto meso, svijetlosmeđa svinjetina, grimizno meso obrubljeno žućkastom masnoćom. Plave markice, ljubičaste etikete. Meso organa: srce, jetra, želudac, mozak, tanko crijevo; svinjska njuška, veprova glava, goveđi testisi. Sve osim punjenog rektuma i namaza od epi∫ze. No, nema krvi. Tekućina koja teče oko hrpa mišića sastoji se od umjetne boje, leda za pakiranje i sukrvice. Mobitel ne zvoni. Ništa se ne događa. Kome treba krv? Pogledaj ovih pola kilograma mljevenog mesa. Gomila crveno-bijelih crvića koji su zgnječeni u ružičastu masu, zdrobljeni na stiroporu, zarobljeni pod plastikom. Ničeg divljeg nema ovdje. Mobitel zvoni. To je ponovno Ellen. Želi da ubijem majku. Ne odgovaraj. Pritisni plastiku, osjeti kako se crvi stišću. Dolar i devedeset i osam centa. Nije loše za danas i za ovo vrijeme, prokleti mobitel ∞ prokletstvo ∞ opet zvoni. Kravolika žena baca natrag paket odrezaka kao da su slama, a ona nezainteresirano traži iglu. Senilni je miš nestao u nekom kutu odjela s jučerašnjim kruhom pa ona krene postrance prema piletini. Nisam tražio sve ovo. Otac mi je bio vozač kamiona, da, naravno: Od Akrona do Chicaga, od Chicaga do Akrona. Da. Prevozio je zamrznuto meso. Šleper s osamnaest kotača. Imao je ljubavnicu u Akronu. Obitelj u Chicagu. Mama je saznala. Prepolovila ga pucnjem iz skraćene dvocijevke. Što se to mene tiče? Ja sam se tada već bio odselio. Ostala je samo Ellen da pospremi nered. Samo Ellen... Gledam u piletinu, odgovaram na telefon. Ellen me pita jesam li to ja. Gledam u zaklanu, očerupanu, smrznutu piletinu bez krvi ∞ kvragu, nemam pojma... Ona ipak nastavlja pričati, pita me zašto večeras ne dođem u Winnetku i ne zabijem sataru mami u lubanju. Ostavljam pakiranje krilaca, zatvaram oči i koncentriram se na njen glas koji lebdi odmah ispred mog unutarnjeg lica... 59

Willie Smith Fekalni materijalizam


Mamin ljubavnik rekao je da je u pitanju bila samoobrana. Tata ju je napao mesarskim nožem. Naravno, pronašli su nož među ostacima. Njegovi su otisci bili na ručki, njina ruka posječena, njena krv na oštrici. Jerry ∞ njen ljubavnik ∞ korporacijski odvjetnik iz bogatog kvarta Winnetke ∞ stajao je sa strane i memorizirao čitav sukob poput sudca. Mama je bila pobjednik. Tata je demonstrirao lošu tehniku i nesportsko ponašanje. Skraćena dvocijevka bila je njegova ∞ držao ju je u kabini svog kamiona. Te ju je noći unio u stan da je naulji ∞ to je barem bio rekao, tvrdili su mama i Jerry. Izbila je svađa, puška je bila na stolu. Nož koji se sušio na sudoperu bio je bliži gubitniku. Preplašena supruga zgrabila je pušku i opalila u supruga koji je jurišao na nju s podignutim nožem. Ellen je bila kat iznad i pisala domaći rad. Glas joj blijedi. Ispričala mi je to stotinu puta. Čujem samo gole činjenice. Riječi koje ih povezuju jednostavno se utapaju u njima. Šum milosrdno počinje prekrivati njen glas... loša veza... oči se otvaraju, mama spušta pušku iz koje je upravo pucala, nimalo kao Ellen koja juri niz stube, vrisak osvete diže joj se u grlu još prije nego što ugleda potrgano tijelo svojeg oca na krvavom kuhinjskom podu... Pureći vrat. Muški reproduktivni organ. Uzmi pakiranje. Plastika cvili. Ostali kupci uguravaju se da bi pregledavali meso. Čini se da ih više interesiraju krila i bataci. Ja sam jedini koji stoji i mozga o kilogramu vrata. Još se ljudi nagurava. Cviljenje se umnogostručuje, kao kada šišmiši u sumrak napuštaju špilju. Ne mogu jesti vrat. Ugušio bih se ∞ što mi je to palo na pamet? Bacam pakiranje natrag. Kad se plastična pakiranja koja leže jedno na drugome i jedno do drugoga protrljaju međusobno začuje se ljepljivi šum. Bacim pogled na janjetinu. Dobro bi legli ∫ni masni janeći odresci. Francuski kruh namočen u njihovu mast. Lijepa rebrasta štruca veličine palice za bejzbol. Mobitel zvoni. Možda ću ih samo malo ispeći. Možda će to utažiti ovu upornu glad koja me sad ponovno obuzima. To je sigurno Ellen. Možda lijep, debeo odrezak. Mogao bih ga pojesti sirovog, žvakati slasne niti pisane pečenice, osjetiti miris krvi koji se barem malko zadržava u zaklanu mesu, koliko ono dana? Koliko je dugo već ovo tele mrtvo? Kada su točno izvadili srce iz onog pileta tamo? Javi se na prokleti mobitel. To je Ellen, moja sestra iz pakla. Kakvo iznenađenje. Mogao bih povratiti. Sada mi prodaje priču o obitelji. Ja sam njen stariji brat. Uvijek se ugledavala u mene. Tata je bio junak. Kamiondžija mišićavih ruku koji je zadovoljavao potrebe mesoždera iz Akrona. A mama ga je hladnokrvno ubila i poslije lagala pred sudom sa svojim bogatim svodnikom od momka koji je potvrdio da su sve njene prljave laži istinite i sve lijepo počistio i uredio... “Krv”, kažem naglas šunki, “je kemijski spoj. Obitelj, nesreća od koje sam imao sreće otići manje-više neozlijeđen.” Ona mi vrišti u uho: tko sam ja? Nekakav Hamlet? Jesam li postao takav homić? Zar nemam više nikakvog poštovanja prema obiteljskim sponama i dužnostima krvne veze?

60


“Radim na telefonskim informacijama”, kažem kobasici. “Čitav dan, čitav tjedan slušao sam južnjačke naglaske iz Saint Louisa kako blebeću, kriče i zahtijevaju. Tvoj mi glas sada leži jako loše na želucu i ušima, seko.” Ona poklopi. Odem pogledati neke konzerve kobasica nazvanih po poznatom pjevaču. Muški reproduktivni organ. Nareži ih kao da režeš kolutove anusa. Pjesma svinjetine koja se prži u tavi. Gdje su penisi. Evo goveđih prženaca. Uzimam pakiranje goveđih testisa koji se zovu GOVEĐI PRŽENCI, 3 dolara po kilogramu, 0,49 kilograma, konačna cijena 1 dolar 47 centa. Procesiram te podatke prisjećajući se lijepih starih prljavih izraza za tu delikatesu: prerijske kamenice, bikova muda, volove vrećice... no visuljci, kite, čune, bikove batine... uzalud tražim pileće kite i smrznute muline kare... vidim jedino pakiranje goveđih jezika pokraj kutija s jetrom prošaranom žilicama. Mobitel. Golica kao spora bušilica i velika količina novokaina. Ona opet priča o Hamletu i obitelji. Kao da uopće nismo prekinuli razgovor. Ne prestaje. Samo ja znam da mi je glava otišla nekamo. “Slušaj”, kažem uznemireno purećem hamburgeru, “Hamlet dolazi nakon moje faze. Moj je problem mnogo primitivniji. Hamletov je problem bila neodlučnost. Moj je što jednostavno ne želim imati veze ni sa čim. Nije mi jasno kakve veze sve ovo ima sa mnom. Živim u Saint Louisu i radim za telefonsku tvrtku. Poslije posla imam svoj život. Ellen, želim da me napokon ostaviš na miru.” Ona kaže da moram ubiti tog tipa inače nisam muško. Ubiti i žensku; to misli na našu majku. Jerry je dvadeset godina mlađi od nje. Ubila je tatu zato što je željela otvoreno živjeti s tim digićem. Ne zato što je bila ljubomorna na njegovu ljubavnicu u Akronu. Tata je bio junak, mišićavac, hranitelj obitelji, princ. Imao je pravo na tako egzotične stvari kao što je ljubavnica koja živi nekoliko stotina kilometara istočno. Mama je pokupila nekog propaliteta iz obližnje ulice. A tata je nikad nije udario, osim kad bi to zaslužila. A čak ni tada joj ne bi slomio nijednu kost. Ona zahtijeva da večeras dođem u Winnetku i ubijem mamu. Jednostavno zbog toga što ne želi da pripadnica njena spola preživi takvo svetogrđe. Ubojstvo muža je grijeh jednak pljuvanju u Božje Lice. Naša je majka obeščastila bračnu postelju na najprljaviji način. Bih li ja želio da se ona uda za muškarca kao MAMA? Naglas se nasmijem njenom posljednjem idiotizmu. Smijem se dobrih pet sekunda punih prijezira prije nego što se vrati šum i veza se prekine. Nadam se da je nije povrijedio moj ispad, pomislim, i tek tada počnem se doista glasno smijati. Bože, svi smo magarci: živi, mrtvi, smrznuti... Nos mi se sada nalazi iznad ribe. Usidjelica s prozirnom ružičastom maramom na glavi pilji u lignje. Tinejdžer se sprda s pastrvom, bacajući paket nemarno kao što je James Dean bacao karte za poker. Muškarac u odijelu i s kravatom prevrće rakove. Opet se čuje cviljenje plastike, čak i ovdje dolje u oceanu, gdje je započeo život i gdje su obitelji bile velike kao čitave škole. Debeli Azijat probija se do izložaka i grabi pun naramak bakalara.

61

Willie Smith Fekalni materijalizam


Pogled mi padne na teglu kamenica. Pravih kamenica. Sočnih, slanih, sluzavih. Onih koje imaju okus rastopljenih minerala, a ne sranja poput prerijske trave. Kamenice ne krvare. Kamenice su čitave; krv, iznutrice i sve ostalo. No, njihova krv nije crvena i ne prevladava okus željeza. Ne, što god kruži tijelima kamenica ni najmanje ne sliči ljudskoj krvi. Mobitel. Kao magarac koji reve usred staje; samo što je staja moja lubanja. Pogledam preko pulta s otvorenim hladnjakom i pozovem mesara. Nitko se ne pojavljuje pa se popnem preko smrznutog krvoprolića. Neću se javiti na prokleti telefon. Otkrit ću smisao ovog osobnog pakla pa makar umro pokušavajući. “Krv!” vrištim. “Treba mi tople, svježe krvi!” U stražnjoj sam prostoriji gdje goveđe, svinjske i janjeće polovice vise sa stropa. Hladno je. Oči me peku od jake svjetlosti te smrada lizola i balzamirane strvine. “Krv...?” kažem, moj glas kao da mi ne pripada u trenutku kad počnem shvaćati... “Mislite li da je ovo klaonica?” “Nema ovdje krvi, gospodine ∞ ovo je poznata korporacijska trgovina namirnicama.” “Sve se čisto obavlja tako da lijepo izgleda na obiteljskom stolu...” počinjem shvaćati... “Gospodine! Vratite se iza pulta. Ostavite nas na miru, moramo raditi.” “Da, vratite se tamo, izaberite meso, odnesite ga kući i ostavite nas na miru.” “Imate li osobni problem s krvlju, zadržite ga za sebe!” shvaćati... “Hej! Bježi odavde...” dok se hrvaju sa mnom i bacaju me na pod, iako sam običan slabić, iako sam proveo zadnjih pet godina u kabini s telefonskim imenikom i slušalicama na ušima ∞ napast ću ove mesare i rastrgati ih. Imaju krvi. Oko sedam do osam litara svaki, sudeći po veličini tih svinja. Valjamo se na podu. Najjači me pribije za pod, sjedne mi na prsa dok mi drugi drže ruke. Nagne se nad mene, naceren. Zamahnem glavom i ugrizem ga za nos. Dobro ga zagrizem, on vrišti i baca se unatrag, povlačeći i mene za sobom. Trzam glavom lijevo-desno, kao terijer sa štakorom u raljama. No, ne pomaže. Moji su zubi previše ravni, ne mogu probiti kožu. Previše civilizacije; nedovoljno divljaštva u meni. Sva ta krv teče u toj mesnatoj izbočini i ja ne mogu iscijediti niti jednu kap. Protrčim pokraj trojice mrcina. Jedan od njih ∞ jurnuvši za mnom ∞ sruši 150 kilograma govedine koja je visjela s kuke na stropu. Upadnem među pakete piletine. Pognutih glava, ljudi nastavljaju nervoznu potragu za svakodnevnim. Pogledam gomilu. Urlajući ću zahtijevati krv, pobunu ∞ bit daleke osvete... kad sam osjetio da me murjaci potežu za gležnjeve. Desetci pilećih krila i prsa poletjeli su kako nikad nisu dok su bili na farmi! Izvijam se i zahtijevam krv! No, oni me konačno zalijepe za pod. 62


Hodamo prolazom punim gladnih kupaca. Svi primjećuju murjake, no nitko ne odaje uznemirenost niti zbunjenost. Smjesta se vraćaju svojim rajčicama, špagetima i žaruljama. Vani, u policijskom automobilu, zakuhava se prodika. Zar nemam nimalo ponosa? Što sam ja ∞ epileptičar? Jesam li isto onakvo poluljudsko biće koje se golo pokazuje maloj djeci. Zašto sam urlao za krvlju usred prepune trgovine? Jesam li jedan od onih manijaka koji pate za pažnjom? Možda potisnuti homoseksualac? Ili samo još jedno usrano malo kopile? “U redu”, kažem. “Dosta priče i vodite me u postaju. Čujem glasove u glavi čitav dan, čitav tjedan na poslu. Ne želim više slušati pitanja. Ne u svoje slobodno vrijeme.» Prvi murjak umukne. Drugi se mrgodi. Kažu mi da neću ići u zatvor. Zatvori su već prepuni. Petak je navečer. Bit će premlaćivanja, ubojstava, silovanja, pljački, pijanaca... Premala sam riba da bi me zadržali. Ne, samo će me odvesti nekamo i ostaviti ondje. Daleko odavde, da bi impresionirali kupce u trgovini. No, ne tako daleko da ne bi bespotrebno trošili novac poreznih obveznika. U osnovi, uopće ih ne zanimam. Izbacit će me u noć. Mogu imati svoje napadaje negdje drugdje. I u svakom slučaju neće dopustiti da pošteni alkoholičar ili ubojica spava u istoj ćeliji s nastranim tipom poput mene. Ustvari, što je sa mnom? Napastujem li telad, silujem li pse ili više volim pijetlove? “Ostavite me na autobusnoj stanici.” Shvaćam da mi je telefon ponovno počeo zvoniti. “Imam obitelj u Chicagu. Ja... otići ću tamo večeras. Trebam im da bih... ovaj... nešto obavio.” Izrazi na licima murjaka, kao i potreba svakog ljudskog bića da zaradi još novca, ostali su potpuno isti. Naravno, bit će im drago pomoći mi napustiti grad. Uvijek im je drago pomoći u održavanju čistoće grada ∞ kako bi bio sigurno i zdravo mjesto za obiteljski život. Zamišljen, dodirnem plastiku presvlake za sjedalo. Naravno da me neće zadržati u postaji. Nisam spreman za zatvor. Još imam krvi. Krvi koja me veže... povezuje sa... Telefon nastavlja zvoniti. “Pričekaj, seko”, kažem naglas na zadnjem sjedištu policijskog automobila. “Dolazim. Ne brini se.” Postoje neke nesreće koje jednostavno ne možete izbjeći.

Okus na koji se treba naviknuti Sjedio sam u svom stanu ispod dvjestokilogramske spisateljske blokade, kad su me iznenadili moji kritičari. Izbili su blokadu. Uhvatili me za gležnjeve. Odvukli me u zahod. Ugurali mi glavu u školjku. “Kad već pišeš o tome”, započeo je jedan. “Tako je”, drugi se ubacio. “Probaj onda kakav je to osjećaj!” Treći kritičar bijesno je puštao vodu, optužujući me za fekalni materijalizam. Uvukli su mi tijelo u odvod. Osjećajući kako mi stopala prolaze kroz zahodsku školjku, shvatio sam da ti ljudi samo pokušavaju biti konstruktivni. Bili su inteligentni, perceptivni, osjećajni. I imali su pravo. Ja sam smeće. Tako sam se prepustio; projurio sam kroz odvod koji je prolazio ispod dvorišta i završio u kanalizaciji. 63

Willie Smith Fekalni materijalizam


Tamo je bilo mračno; podsjećala me je na grube skice priča, loše početke i odbačene ideje. No, pića je bilo u obilju i nisam bio usamljen. Bilo je štakora koliko i ljudi na površini. I mnogo više žohara. Ubojstvo, silovanje i palež bili su nepoznati iako su se i ovdje događali. Povrh svega, nije postojao plagijarizam ∞ tko bi uopće htio čitati to sranje? Kritičari su imali pravo. Tako sam se opustio i samo pustio stvari da teku. Bilo je jako dobro, onesvijestio sam se i sletio na nepoznati planet na koji nikad dotad smeće nije stupilo nogom. Otvorio sam vrata svoje letjelice i izišao.

S engleskoga preveo Zoran Lazinica

64


Willie Smith

Pod-puščana svijest

J

1. poglavlje

edna je od onih noći kad pijem sam u svom podrumskom stančiću; okidam polaroide svojih hemoroida, svijajući se ne bih li dao vremena svom vremenu ovoga svijeta da se ubije. Za sad sam uspio uvjeriti glavonje da sam invalidan ∞ nesposoban za rad. Čak se i psihijatar toliko rasrdio na moju tvrdu glavu da mi je prošli tjedan rekao neka nestanem; da ga pustim na miru; odem doma; živim od socijalne pomoći. Zapravo se samo pretvaram. Ja sam špijun. Ludi korisnik socijalne pomoći moj je paravan. U stvari, do grla sam u govnima tih vrhunskih tajni. Kad bih vam sve rekao, morali biste spustiti ovu knjigu i ukrasti nešto drugo. Bit će dovoljno ako kažem da sve to ima itekakve veze s onima u pozadini koji čitaju između redova. Žalim za danima kad su fotoaparati imali žične okidače s pumpicom. Danas moraš namjestiti programator. Dobiješ X sekundi za zauzimanje položaja. O da, sekunde se mogu programirati! Nakon što izradiš lozinku, poništiš tvorničku postavku, proučiš u priručniku u koju je vrijednost treba ažurirati ∞ no tko za sve to ima vremena? Izgleda da je tvornički zadana postavka tri, možda pet sekunda. Vraški dobar fotoaparat, sve u svemu. Uzet je u zalagaonici po cijeni tri mjesečne socijalne naknade ∞ izvrdavao sam s plaćanjem stanarine, škrtario na hrani, agresivno prosjačio; poduzimao druge spartanske mjere koje jedan špijun mora poduzeti ne bi li spojio kraj s krajem.

65


Sa žičnim okidačem imaš obilje vremena da se spustiš na sve četiri. Uravnotežiš čašu pića na potiljku. Zamahneš u krug objema rukama. Raširiš guzove. Lagano stisneš žični okidač zubima. Ja sam, zapravo, umjetnik. Govorim sebi da sam dvostruki agent koji radi za bića iz svemira. To je smicalica pomoću koje tjeram podsvijest da se usredotoči na umjetnost dok moj takozvani um umjetnički djeluje u svemiru, tražeći načine da ubije vrijeme. Ne samo što širim guzove, nego rukujem hmroidima. Izvrćem nabore u maske. Povezujem nabrekline u božićne jelke. Zbijene i opletene grimiznom satenskom vrpcom, s grimiznim anđelom od šljokica na vrhu. Uvrćem ih u kipiće generala Granta. Uplićem vene u glazbalo ∞ svojevrsnog križanca citre iz cirkusa buha i žoharove okarine. Izrađujem vudulutkice Colina Powella; od ubadanja igala podilaze me trnci... Potom se materijalizira prizor iz bara na Bandersnatchu. Pri čemu je Bandersnatch planet prostitutki koji orbitira oko crne rupe u najudaljenijem podsektoru galaktike Calcutta. Slagao sam taj prizor čitave noći. U stvari, naravno, ja sam agent Alef Nula, koji tajno prikuplja... Netko je vani, u hodniku, lupa na vrata. Ispljunem žični okidač. Zatim se sjetim da takve okidače više ne proizvode. Spustim pogled na ono što sam zapravo ispljunuo: čačkalicu koja mi služi za izradu ∫nih detalja. Kontempliram o tom štapiću zaobljena vrha, marke Dijamant, koji je na jednom kraju omekšan slinom; razmišljam: gazda? Nije to misao koja bi bila draga Alefu Nuli jer gazda je običan saboter s platnog popisa Vremenske urote... Plan je prišuljati se jednoj od ovih osmoudih Andromedanki, koje su posjednute na barske stolce i sa šest lakata oslonjene na bar. Uvaliti joj polaroide maski s prikazom Marije Žalosne. Umjetnost najbolje funkcionira kad stvarnost uplete svoje prste... Ma, je li to moj agent na vratima? Ovaj Bandersnatch obična je komercijalna črčkarija čija je svrha osigurati mi stalan priljev fotografskog ∫lma i čačkalica; puko prostituiranje s ciljem opstanka u svijetu prave umjetnosti. Skačem na noge, navlačim hlače, razmišljajući: sad moram ovlažiti novu čačkalicu jer je ova pokupila prašinu s poda. Kad ∞ obuzet iznenadnom panikom zbog pomisli da je riječ o glavonji u nenajavljenom kućnom posjetu ∞ otvorim vrata... Dah mi zapne. I iziđe uz hropac olakšanja... To je samo Art Rambo, preprodavač koji živi na gornjem katu ∞ došao mi je prodati jednu AK-47-icu. Art, kao i većina stanovnika ove mnogokatne rupetine, nema pravi posao. Glumi umjetnika. Pokušava, u tehnici papir-mašea, oblikovati razno automatsko oružje u pravoj veličini. U stvari, Art prodaje dop. Na sitno. Dovoljno za ∫nanciranje svoje navike, stanarinu, odjeću koja izaziva zavist drugih preprodavača; tvrdi da gore, na katu, ima TV velikog zaslona. Nisam siguran o kakvu je dopu riječ. Ja se nikad ne drogiram. Čak obavezno i svoje lijekove bacim u školjku. Vjerujte mi, imam najantipsihotičniji WC u gradu. “Zapravo”, predviđa on moju pogrešku, “ovo nije moja uobičajena četrdesetsedmica, nego točna kopija thompsonice kakvu su nosile ruske postrojbe marširajući u Berlin. Obrati pozornost na modi∫cirani stražnji nišan koji se podiže prstom; ovo je oružje stvoreno za mnogo veće poduhvate od obične borbe izbliza.” 66


Zurim u svoja ribljooka lica odražena u zrcalnim naočalama nataknutima na njegovu debelom nosu, iznad dotjerane, ekscentrične crne brade. Rambova glava postaje petolitarski akvarij. Ulazim u vodu ∞ dok on blebeće ∞ spreman omastiti brk. On nikada ne izlaže u galerijama. Protivi se komercijalizaciji. Skroz. Skroz je posvećen prezentaciji umjetnosti od vrata do vrata. Mogu dobiti pušku za dvadeset pet dolara. Bez poreza. On je skroz protiv poreza. “Reci”, mršti se dok mu se obrve migolje poput ruku što suču rukave prije nego urone u zdjelu s vodom, “ti si OK?” “Mda.” “Pa”, premješta se s noge na nogu u čizmama od zmijske kože. “Nešto se pitam ∞ izgleda da nikad ne kupuješ drogu. Droga ti je OK?” Nastavlja: Greg, pjesnik odozgo, iz stana 301, spomenuo mu je da ne plaćam stanarinu. Rambo je zabrinut. Zna da živim od socijalne pomoći, da dobivam redovnu naknadu. Brine se što možda čuvam previše love u čarapi. Čitava četvrt, a posebno ova zgrada, skroz vrvi od lopova. Misli na gazdu zgrade ∞ Grega, liječenog alkoholičara od pedeset i nešto godina koji je poznat po tome što povremeno uspava čitav ka∫ć recitirajući stihove što potanko opisuju ples sa ženama na sastancima liječenih alkoholičara. Agent Alef Nula izvlači iz džepa umrljane Ωanelske košulje čačkalicu. Uglavljuje istu između sjekutića. Polagano zatvara vrata pred preprodavačem, koji uporno nastavlja lajati kroz tanašno drvo: “Kolekcionarski primjerak, investicija! Gledaj, dat ću ti za dvadeseticu; dodat ću ti ∞ ne smiješ reći nikome u zgradi ∞ pola grama. Govorim o koksu, čovječe. Što si ti lud?“ Spuštam hlače do gležnjeva. Umigoljim između zrcala. Ponovo se spuštam na laktove i koljena. Kružnim pokretom kopam čačkalicom po uhu. Počinjem gravirati izbočene vene ∞ ponesen trenutnim nadahnućem ∞ u pušku Tommy. Pomno izrađenu repliku, sve do stražnjeg nišana s mehanizmom za podizanje. Jedva čekam da podesim vremenski programator, načinim nekoliko snimki konačnog proizvoda. Zurim u zrcalo u kojem zurim u zrcalo, navodim čačkalicu, bol prsne. Van Goghu, dovraga i ti i tvoje uho! Potom zazvoni telefon. Ja nemam telefon. Ali katkada mi u glavi prasne zvonjava kao kad za buldoga zavežeš “žabice”. Dižem slušalicu. To je Polegnuta Osmica, šef Alefa Nule. Čestita Nuli na sjajnom ubijanju Vremena. Obećava skori odmor. Možda putovanje na jug Francuske, pod tajnim identitetom; Arles, ako mi odgovara. Problem je u tome što mi, unatoč tome što telefonsku slušalicu držim samo u mislima, Osmičina gorljivost skreće pozornost s čačkalice ∞ koja urezuje završni detalj na skrivaču plamena. Ova je thompsonica savršena za kradomični noćni napad. BUM! Vrata se širom otvaraju. TRAS! Brava s lancem ∞ istrgnuta iz dovratka ∞ udara o suprotni zid, ni tri metra dalje. Za osamdeset dolara na mjesec, čak ni uz subvencioniranu stanarinu u sklopu programa “Paragraf 8”, ne možeš kupiti mnogo prostora u ovom gradu.

67

Willie Smith Pod-puščana svijest


Upada Art, vrišteći: “Neću te ostaviti samog s toliko NOVCA! Nešto bi se moglo DOGODITI!” Rambo je visok oko metar i sedamdeset. Ima gustu, valovitu kosu. Teži kojih devedeset kila. Njegovo tijelo, ne kosa. Njegov me ulazak uzdrmao. Skačem s poda. Gotovo se saplićem o hlače oko gležnjeva. Tamnoput je. Arapin, Židov, Grk, Južnoamerikanac ∞ zaboravio sam. Jedva i poznajem tog klauna. Za mene je samo dio inventara zgrade. Pretpostavljam da on isto misli o meni. Razjapio je čeljust. Ostao bez teksta. Ne navlačim hlače. Dečki smo. Ovo je moja kuća. Ako se ne odjenem, možda ostane nijem dovoljno dugo da stignem shvatiti kakvu on ulogu igra u ∞ jurišnoj postrojbi Vremenske urote? Je li on žigolo s Bandersnatcha? Je li ovo izazvano nečim što sam pojeo ili, bolje reći, što nisam, jer sam se sad sjetio kako nisam jeo ništa još od krafne iz kontejnera jučer ujutro... On šmrkne. Zbog čega se moje lice na sunčanim naočalama strese. Dvama prstima obriše nos. Odmaknuvši ruku, pogleda krvavu sluz pokrivenu točkicama bijelog praha na palcu. A ja počinjem uviđati da bi ovaj lik zapravo mogao biti Polegnuta Osmica. Nula nikad nije sreo Osmicu ∞ oni samo telefonski razgovaraju jedan drugome u glavi. “Uh”, Art otrese šmrklju na šav kariranih poliesterskih hlača. “Jesi dobro?” Andromedanka podsjeća na Monu, koja živi gore, na broju 307 ∞ predklimakteričnu konobaricu koja služi kao nadahnuće za Carlu iz brojnih gazdinih vrludavih stihova. Barmen je Nula na tajnom zadatku. E, pa zahvaljujući ovom upadu, mogu ubaciti Arta kao Moninog svodnika; što u stvarnom životu, kad ona ne može skupiti novac za koks, on vjerojatno uistinu i jest. Mona je zapravo folk-pjevačica. Konobarski rad u Edgwateru služi joj samo za zaradu. Nije nastupala još od prošlogodišnje svirke u ka∫ću, kad ju je Greg prekinuo recitacijom jedne sestine, a ona mu je zaprijetila da će ga ubiti svojom gitarom. Premda joj egzoskelet sjaji crnim sjajem poput opsidijana, a tijelo podsjeća na sto osamdeset centimetara visokog, uspravnog vinegaruna, lice joj ipak jest poput Monina duguljasta, uskog lica, namještenog na izraz ranosrednjovjekovne Blažene djevice Marije Žalosne. Vidio sam je jednom kako se smiješi, na kratko, kad je pred zgradom drot uhitio nekog seljaka zbog prelaska ceste izvan zebre. I čujem da joj se lice preobrazilo u iskeženog vukodlaka kad je bila pojurila za Gregom sa svojom gibsonicom. Ja nikad ni s kim ne razgovaram, shvatit ćete me. Sve ove podatke Nula prikupi od gazde kad pošaljem Alefa na kat da plati stanarinu; bivši alkoholičar priča nadugo i naširoko, trubi tračeve u svako uho s imalo sluha. Nagovorit ću Ramba da mi proda ∞ u liku barmena (kojega glumi Nula) ∞ Andromedanku. Uvijek sam želio poševiti kakvu beskičmenu, smrdljivu svemirsku kuju. Ispuhnula mi je octeni dim u lice. Otromboljila kliješta na pocinčani bar. Promrmljala grlenim, izvangalaktičkim, koloraturnim glasom: “307”, mjesto sastanka za transakciju. “Što to radiš?” uzvikne pravi Art, preprodavač droge pod sunčanim naočalama. 68


Nula uskače na moje mjesto. “Gledaj!” istresa se u bradato lice. “Fotogra∫ram si šupak, jasno?” “Što?” Art se povlači. Obrazi mu gore. Na čelu izbijaju grašci znoja. Čizme škripe. Kokain mijenja brzinu, otkida kvačilo. “O, pa naravno. Da... uh, znači... ti si fotograf?” Nula maše prstom svega nekoliko centimetara od srebrnastih naočala. “Agent sam koji se bori s vremenom. Mrzim vrijeme. Mrzim ljude koji NE MRZE vrijeme!” Rambo se isceri. “Znao sam da si nekakav umjetnik. Može li frajer poput tebe išta zaraditi tim aparatom?” Pokazuje na polaroid postavljen na blok cigli između dva velika zrcala oslonjena na suprotne zidove. “Ne bavim se UMJETNOŠĆU!” viče Nula. “JA UBIJAM VRIJEME!” Rambo uzmiče prema vratima. Čisti grlo, guta suhu pljuvačku. “Jer ako se baviš umjetnošću i ako trebaš menadžera, ja sam gore, na broju 105. Skroz se kužim u fotogra∫ju. Jedan moj stalni klijent kupuje za sve galerije u centru. Imam malo fantastičnog praha. Zainteresiran?” Nula i ja, i tko god Nula zapravo jest, ispravljamo se u svojoj punoj visini od sto devedeset osam centimetara. Obično smo zgrbljeni ovdje, u radnoj sobi. Premda je strop visok dobrih dva metra i trinaest centimetara. Napinjemo lice u izraz koji psihijatri zovu aleksitimija. Udžbenici kažu da moraš biti klinički lud da bi to mogao. Ali ja sam vježbao. I ide mi. Jednom sam uobličio aleksitimiju od hmroida. Skulpturu sam nazvao Maska smrti. Imam tu negdje njenu fotogra∫ju. Ali, mutna je. Toliko me bila oduševila preciznost maske da nisam mogao mirno držati aparat dok sam škljocao. Umjetnost je takva: emocije je guše. “Oh.” Artove čupave obrve izvijaju se iznad naočala, odajući širenje njegovih preplašenih očiju. “Skroz razumijem.” Okreće se na petama. Nestaje kroz vrata koja se ljuljaju na šarkama. Telefon zvoni. To je Polegnuta Osmica. Zanima ga zašto sam mu poklopio slušalicu. Predajem aparat Nuli koji objašnjava da je imao neodložna posla. Osmica nešto mumlja, a zatim glasno upita ∞ sumnjičavo nalik Rambu ∞ kako, ako nikad nisam kušao kokain, mogu znati jesam li istinski lud? Nula i ja stojimo, osupnuti. Osmica hihoće, spušta slušalicu. “Zato što”, mumljam, zatvarajući rasklimana vrata, “Paragraf 8 u vojnom žargonu znači otpust zbog duševnog poremećaja, a jednako se zove i ovaj program stambenog zbrinjavanja u koji sam uključen zato što sam lud: Paragraf 8.” Možda se radi o unutarnjoj psihičkoj jeci ili o pravim miševima unutar pravih zidova, ali mislim da čujem odgovor u obliku Artova sarkastičnog cijukanja u stranu. Slušam kako izrugivanje polagano zamire, sve dok više ne uspijevam odrediti što je bilo prije: ja, kokoš ili on koji me cima za jaja. Pa... mogao bih založiti aparat. Kupiti lovom dovoljno koksa da se ušlagiram, da zbilja poludim. Usporedite to stanje s ovim stanjem, u kojemu znam da sam zdrave pameti (potajno zdrave). Zdrave kao... onaj dešnjak koji je igrao bejzbol u paru s Warrenom Spahnom... Boston... 1947. godine... Johnny Sain! Eto... pamćenje mi je savršeno: ja sam Sain. Pogled mi odluta na blok cigli - priručni stativ - pokraj kojega sam ostavio prozirnu plastičnu čašu punu soka od rajčice i medicinskog alko69

Willie Smith Pod-puščana svijest


hola. Žohar je upuzao u nju; uginuo je. Centimetar dugačko truplo, trbuha okrenutog uvis, pluta na valićima koje stvaraju ljudi s gornjega kata topćući po stanu. Nema veze. To je samo pomagalo. Bloody Mary za Andromedanku. Kuju odozgo koja je sada s klijentom. Niskom, zdepastom bačvom sala koja nosi sunčane naočale, jaknu od marokanske kože, čizme od kože zmije zvečarke; na redovnom je dopustu s izgradnje kotača zamašnjaka. Riječ je o općegalaktičkom nastojanju da se energija crne rupe iskoristi u komercijalne svrhe. Tisućljetnom projektu izgradnje kotača promjera gotovo tri svjetlosna sata. Čiji će obod prolaziti kroz koru planeta. Pa će Bandersnatch orbitirati oko rupe poput kuglice na narukvici od titanija. Time će postati stražarnica koja ne samo što će imati obilne zalihe prostitutki, nego će služiti i kao skladište za ušutkanu maštu svemira. Ja ne pijem. Iz istih razloga iz kojih izbjegavam drogu. Alkohol uznemiruje duh; mijenja ličnost. Osim toga, na dužnosti sam: pretvaram se da sam Nula čiji je rad u Svemirskom baru samo paravan dok u stvarnosti izrađujem umjetnička djela od hmroida. Svemirski bar glumi okupljalište pisaca. Mirnu luku za svakog tipkača. Bandersnatch obiluje ovisnicima o tipkovnicama. Eno jednoga ondje, u zrcalu. Visoki, vitki glupan ušlagirana pogleda, kadaverskih obraza, napućenih alabastarskih usnica. Piskarala su prognali ovamo. Nakon što su ih podvrgli sinapsaktomiji. Prerezivanju moždanih veza između jezika, prstiju, grla. Pa svaki sjedi sam za barom ili za stolom, u mračnijem dijelu prostorije, opsesivno smišljajući zaplete, tekstove, scenarije; vječno frustrirani riječima. Druga nebeska tijela koja orbitiraju oko drugih kolapsara (drugi naziv za crne rupe) drže sterilizirane slikare i glazbenike; svemir je sada oslobođen od laži, mitova, bajki. Nema ničega osim hladnih činjenica. A ti pisci, kao i jednako kirurški utišani slikari, folk-pjevači, kipari, itd. - koji orbitiraju oko drugih kolapsara ∞ tako ide priča ∞ robuju jednom, zajedničkom cilju: istrebljenju vremena. Nula, kamuΩiran u lakoničnog barmena Johnnyja Saina odnosi Andromedankino netaknuto piće u kuhinju. Izlijeva crveni izopropanol u slivnik. Ceri se samom sebi, ispirući čašu, i stavlja prozirni plastični cilindar na ocjeđivač: bez priča, glazbe i slika vrijeme propada. Umjetnost je jedina prepreka između današnjice i vječnosti. Muzu se satire na samom kućnom pragu. O, quo vadis, Johnny? “Kreativnost”, uskače Polegnuta Osmica, a glas mu podrhtava od pogleda na bubu u slavini, “jest umijeće pamćenja budućnosti.” I sâm pitcher, pogledavajući skvrčene nožice mrtvog žohara zaglavljenog u ∫ltru na odvodu slivnika, Johnny pomisli: zašto ne smiješati unaprijed cijeli vrč koktela? (Uslikati ga?) Poboljšati Mary? Umjesto kupovnog, uzeti možda domaći sok od pasirane rajčice; vratiti se malo u pirotehničku prošlost, staviti mrvicu M-80-ice ili buldoga (ponovno slikovno obraditi detonator)? Ili čekati da se taj kažnjenički brod pun pjesnika, što je najavljen za kraj osmog poglavlja, pojavi bez upozorenja? Suočen s tolikim mogućnostima, odluči da neće ništa. Odlunja natrag u dnevnu sobu, osvijetljenu golom sijalicom. Iznenadna misao: priroda zove. Ulazi u patuljastu kupaonicu. Podiže dasku. Otkopčava patent. Obujmljuje stvar. Pušta da mlaz krene; razmišljajući: 70


Nula se vraća u umanjeni model Svemirskog bara, razmišljajući: kraj umjetnosti kraj je umjetnosti. Kraj vremena je početak prostora. Bez riječi odluče oni u sebi ∞ nad urinom što rominja ∞ poslat će Johnnyja Saina da založi fotoaparat.

2. poglavlje Na ekranu veličine dvjesto sedamdeset četvornih centimetara započela je kabelska repriza Tajnog agenta. Art Rambo pratio je glazbenu temu na nevidljivoj gitari, posjednut u plastičan narančasti naslonjač, ideal svemirske udobnosti prema kriterijima iz 1965. godine. Njemu zdesna neudobno se zgrbio Greg na sklopivom metalnom stolcu bež boje, koji je izgledao kao da je ukraden iz neke srednjoškolske sportske dvorane. Ispod crne beretke s vrškom namještenim na sredini glave pomaljalo se njegovo iznureno, tikvasto lice. Dok je posljednji akord električno odjekivao, podigao je daljinski upravljač kao da je limenka spreja protiv muha; prigušio je zvuk, prepuštajući slikama da same prezentiraju svoj blještav, pomalo otrcan slučaj, pred gluhom, dvočlanom publikom ∞ četrdeset godina poslije. “Pošaljem te dolje”, namrštio se Greg, vraćajući daljinski upravljač na goli pod pokraj svojeg stolca, “da uhodiš mog delinkventnog stanara, a jedini podatak koji mi donosiš jest da kreten sada umišlja kako je nekakav umjetnik?” “Fotograf. Masno je platio fotoaparat. Digitalni polaroid. Nov stoji možda dvije tisuće.” “Fotogra∫ra svoj...”, Greg se lecne, “anus?” “Ma da, čovječe. Baš je nekako cool. Mislim da prodaje fotogra∫je izdavačima medicinskih knjiga i slično. Ima nekakvu otkačenu bolest. Još nisam vidio guzicu tako obraslu čudnim ranama.” “Možemo li promijeniti temu? “ Greg se škriputavo promeškolji u naslonjaču. “Fekalije mi nisu omiljen predmet razgovora.” “Optuživao si me da sam zabrljao posao”, slegne Art ramenima. “A meni nikad ništa ne promakne, stari. Skroz sam usmjeren na pojedinosti. Osim toga, nije se radilo ni o kakvim fekalijama. Hej ∞ zanima li te što sam još vidio u tom zrcalu prije negoli je skočio? Boje! Žutu, poput žuči, zelenu, kao gnoj, ljubičastu, poput krvava žulja...” “Ne mogu slušati ta ogavna sranja. Slušaj, daj da ti odrecitiram jednu pjesmu koju sam započeo, o Moni. Nagovorit ću je da je uglazbi. Mislim da će ti se svidjeti. Barem će ti skrenuti misli s tog luđaka odozdo.” “Mislim da si mi to već odrecitirao.” “Nemoguće”, Greg je podignuo plastičnu čašu pjenušave vode s poda pokraj daljinskog upravljača. “Tek sam je noćas komponirao. Nisam te vidio jučer od ručka. Bože, što je ona kobasica bila loša, je l' da?” “Ne spominji mi je”, reče Art prema televizoru na kojemu su se neki muškarci u odijelima boli noževima. Potom je jedan dvostruki agent s gangsterskim šeširom počeo hicima kositi sve pred sobom. Bili su vani, u mračnoj uličici. Rikošeti su bušili kante za smeće. Neki je helikopter kružio odozgo, tragajući. Strijelac je uspio pobjeći preko granice. Električna gitara mahnito je prašila pjesmu Secret Agent Man (samo što taj dio Greg i 71

Willie Smith Pod-puščana svijest


Art ne čuju, to je moj stvaralački rad, odavde odozdo). “Kad me idući put budeš htio unajmiti za posao, sastat ćemo se na nekom mjestu s probavljivom hranom, dogovoreno, Popse?” “U redu ∞ evo je!” Greg se osovio na noge, usput prevrnuvši sklopivi stolac. “Zovem je Pjesma u nastajanju.” Pomaknuo se dva koraka ulijevo. Stao je između Arta i televizora. Zagledao se u Rambove oči koje su se pokušavale izboriti za pogled na ekran. Podignuo je ruke s dlanovima okrenutim prema gore: “Toliko je ta frajerčina hladna, Da mu je kuću napala plijesan gadna. Zanimala ga je ljubavna slava, A ispao je seljačina prava.” Greg se spustio u stolac, podigavši ga najprije s poda i uz zveket povrativši iz klonulosti. “Sviđa ti se? Ravno ispod čekića. Pjesma o crncu koji pokušava oponašati Elvisa. Radnja ima trostruki obrat, tap-tap-tap! Mislim, ovo je tek početak. Ali čim je pokažem Moni pa kad sjednemo i zajedno osmislimo neke nijanse...” “Rekao sam ti da smo Mona i ja partneri?” Art je namršteno gledao kako bljeskovi iz puščane cijevi zvjezdicama posipaju noć na parkiralištu iza nekog kasina u Monte Carlu. Gregova glava okrenula se uz škljocaj. Debeli vratni mišići, napola nestali u loju, namreškali su se i presavinuli. Gazda zgrade prostrijelio je pogledom preprodavača droge. “O čemu pričaš?” Rambo je iz džepa košulje izvadio sunčane naočale i nataknuo ih preko zlobnih, malih, svinjskih očiju. Smijuljio se, glave i dalje uperene prema telki. Gazda se oprezno ustao. “Ima li nešto što ja ne znam?” Gledao je u pro∫l televizijskog gledatelja. “Ili mi nije rečeno?” “Ohladi, stari. To je šala. Samo te malo bockam. Ne ševim tvoju dragu.” “Pa… mislim, ona nije...”, Greg klonu natrag u stolac, prisiljavajući se da se udubi u goblen crno-bijelog nasilja što mu se odvijao dva metra pred nosom. “Nije me briga što ona radi. Što je između tebe i Mone nimalo se ne tiče ovog starog pijanca.” “Ne budi tako melodramatičan. Riječ je o ∫lmovima, Popse. Ja sam njen agent.” Uputio je Gregu brz osmijeh; skrenuo pogled natrag na ekran. “U kontaktu sam s jednim producentom iz West Seattlea.” “Je li to...?” “Jasna stvar”, Art je klimnuo glavom prema Tajnom Agentu koji je kromiranim Zippom zapalio cigaretu, a potom iz istog tog upaljača, koji je zapravo bio prikriveni derringer, ispalio metak. “Pornić. Stvar se tek počinje zakuhavati. Ovo je samo početak.” “Pa, nije li ona, uh... pre...?” “S četrdeset i tri godine ona je savršena. To je žanr sa zrelim amaterima. Nova niša u branši, nastala ni prije godinu dana. Frajer iz West Seattlea smislio je koncept. Avangarda, stari moj.” Rez na kontrolni toranj podmornice što je izronila na površinu. Dvojica časnika u elegantnim sovjetskim odorama dalekozorima pregledavaju obzor, na kojemu se naposljetku ∞ za oko dvije minute televizijskog vremena ∞ pojavljuje i raste točkica helikoptera koji se približava. Greg žmirkajući promatra akciju, kao da i sam zuri kroz dalekozor: “Zašto mi to govoriš?” 72


“Pa to je tvoja cura, imaš pravo znati.” “Da barem...”, poput pauka u smokingu, Tajni Agent spušta se užetom bačenim iz trbuha helikoptera, “da barem jest moja cura.” “Dobro, ona je tvoja fantazija. To je još romantičnije. Ljubav se, slično umjetnosti, temelji na nestvarnom.” “I...”, slavni glumac juri u cipelama marke Florsheim palubom podmornice, “je li to lezbijski ∫lm?” “Ma, ne. Ovo joj je prva uloga. Najobičniji ∫lm o curama i dečkima. Nema čak ni analnog seksa.” “Tko je... uh?“ “Sretnik? Pa...”, Art svrne naočalama zatamnjene oči na hepatitičnog bivšeg alkoholičara, “nema razloga da ne budem i tvoj agent.” “Ma, to mi nije bilo ni na kraj pameti.” Izmičući mecima odozgo, elegantni špijun zabacuje ljestvice s desetak metalnih prečki na vrh tornja. “Zaljubljen sam u Monu. I, slučajno mislim da pornogra∫ja degradira čovjeka. Ne zavidim ljudima koji tako zarađuju za život. Nemoj me krivo shvatiti. Stanarina se mora platiti. Dajem prednost pornogra∫ji pred gladovanjem. Ali na osobnoj razini...” “Vjerojatno bi mogao odrecitirati koju pjesmu u ∫lmu”, rekao je Art televizoru. “Već sam rekao producentu da znam jednog obdarenog zrelog pjesnika.” “Ma, samo dvadeset centimetra i tri milimetra”, zasmijulji se Greg, ugodno nesvjestan svih zbivanja na ekranu premda je i dalje uporno zurio u njega. “Ozbiljno misliš da bih mogao recitirati pjesmu u ∫lmu?” “Što?” Patrick McGoohan bacio je ruskog časnika u Sredozemno more; vraća se karataškom baletu s preostalim komunjarama. “Slušaj, Arte, to bi mogla biti važna stvar. Mislim, kad bi me dovoljno ljudi vidjelo kako recitiram... Obilato ću te nagraditi udjelom u bilo kakvoj dobiti neposredno proizišloj iz te kinematografske produkcije, u to budi siguran.“ “Ali, u tome je...” McGoohan je izvadio nešto iz bočnog džepa trupla koje je upravo sam stvorio nakon što je prisvojio časnikov luger, a potom mu iz neposredne blizine ispalio metak u trbuh. “U tome je stvar: nema dobiti. Muški glumci u ovoj branši ne dobivaju plaću. Mislim, dobivaju: dobivaju besplatan seks; ništa nije mukte. Skroz. Dovoljno si star da i sam to znaš.” “Pričekaj malo: dvije stvari: 1. moram biti plaćen jer nema tog ∫lma za koji bih dao svoju poeziju besplatno; 2) moram se prerušiti - Mona nipošto ne smije znati o kome se radi. Barem dok ne počnem recitirati.” “Prema scenariju, glavni muški lik nosi krvnikovu kapuljaču. Film je, otprilike, žanra ‘djevojka na crnoj misi seksa se s prinositeljem žrtve’. Odlično ćeš se uklopiti. Nikad neće saznati tko je vlasnik džojstika od dvadeset centimetara koji je akrobatski vodi kroz višestruke glumljene orgazme.” “Glumljene?” “Sjećaš se kad sam ti rekao da je nestvarnost glavna osobina umjetnosti? Pa, nestvarnost ovog ∫lma skroz će intenzivirati ljubav. Govorim o tvojoj slabosti prema Moni kao o umjetničkoj formi. Mislim, nestvarnost celuloidnog proizvoda upotpunjena glumljenim ljubavnim činom.” “Glumljenim činom?”

73

Willie Smith Pod-puščana svijest


“Da, ljubavnim činom. Osim toga, u ovom ∫lmu čitava će inscenacija biti sterilizirana: cjelokupna ljubav bit će prikazana skroz sterilno. Mislim, intelektualno. No premda je riječ o umjetničkom djelu kao takvom, u ovom se ∫lmu ne rabe zaštitna sredstva. Ispričaj me načas, poslužit ću se tvojim zahodom.” “Ovo je tvoj stan, narkose. Bože, jednoga će mi dana neki od vas ovisnika zapaliti zgradu.” “Pa da, moj je”, zamisli se Art, bauljajući u čizmama od zmijske kože ka kupaonici s desne strane kuhinje. “Ne brini se, Popse. Dop me drži ful budnim. Ali, hej, barem sam ispao ∫n! Vraćam se odmah.” Ušavši u malu, jako osvijetljenu, bijelo popločenu kupaonicu, Rambo je zatvorio i zaključao vrata za sobom. Stara navika. Iz kariranih poliesterskih hlača izvukao je malenu, vakuumski zatvorenu plastičnu vrećicu žućkasto-bijelog praha. Dobro ju je pregledao. Primijetio je slovo H načrčkano trajnim Ωomasterom. Da, heroin nakon zalaska sunca. Hvala Bogu na Suncu. Divan izum: tone u ocean, obznanjujući da je kucnuo čas kad koks valja staviti na stranu i ušmrkati žuto. Udahnuvši sadržaj vrećice, zabulji se u zrcalo nad slivnikom, promatrajući svoj odraz na staklu naočala i razmišljajući: “Kroza zrcalo u zagonetki suočio sam se sa sobom u zagonetki”. Art izlazi iz kupaonice. Grabi tlom dvosobnog prizemnog stana s dva prozora. Spušta se ponovno u narančastu plastiku koja teoretski ocrtava oblik stražnjice. Počinje 77 Sunset Strip. Zahtijeva da se pojača zvuk; mora čuti špicu. Greg zagunđa. Podigne daljinski. Drži prst na tipki sve dok pod pritiskom palca u sobi orgazmički ne prasne 1958. godina. Dok ekranom paradira Kookie, parkirni poslužitelj koji je istodobno i tajni agent, Art se češlja zamišljenim češljem po glavi, lagano pjevušeći: “Hajde Kookie, pliz, pliz daj mi jedan dobar friz!”

3. poglavlje Naglo upadam. Valjda sam zaboravio pokucati. Takav je Johnny Sain. Prilično nekonvencionalan lik. “Ma koji je sad bijes?” Greg skoči na noge, okrene se i zableji u mene širom otvorenih očiju. Art zaškilji u Bel Air, Chevroletov model iz 1957. godine, koji se zaustavlja ispred nadsvođenog ulaza u zgradu broj 77 na Sunset Stripu. “Čini se da imamo posjetitelja. Jeste li to vi, gospodine Sain?” “Mda.” “Jest!” Greg ljutito šmrkne, sabere se i isceri, lica još crvena od šoka. “Osim ako nije moj omiljeni stanar odozdo koji više ne plaća stanarinu. Kak' ste, gospon Sain?” Odmjerio sam Grega, pregledao ga od glave do pete: miltavu, staru olupinu, trideset centimetara nižu od mene. “Imao sam nekad vaš poster, gospodine Johnny Sain. Istina je, Arte”, dovikne Greg Artu preko ramena i dalje se cereći prema meni. “Bio je pitcher i pol u starim Boston Bravesima, odmah poslije rata. Bila je jedna uz74


rečica: ‘Imamo Spahna, imamo Saina, ostalo dat će Bog.’ Boston praktički i nije imao pitchera osim Warrena Spahna i Johnnyja Saina, znaš.” Sasvim sam ga prozreo. Prozreo sam njegova sranja. Doslovno sam vidio kroz njegovu lubanju ∞ ispražnjenu od bilo čega zanimljivog. Kookie je otvorio vrata prsatoj plavuši na izlasku iz Chevroleta. Preuzeo je ključeve auta i jureći odvezao kupe na parkiralište. “Samo se zafrkavam za poster”, zazvučalo je kao da si neki kukac pročišćava grlo, možda grudoboljni skakavac ili si∫litični žohar. “Znam da ti nisi on. To je samo slučajnost. Još su mi sve ovce na broju. I nisam baš toliko star. Tata me naučio tu pjesmicu. Vozio je autobus na liniji Landsdown još u pedesetima...” Glas mi se metalizirao u dnu jezika. Mišići lica napeli su se poput bodljikave žice navijene na kalem. Šake su se stisnule u boksački položaj. Za pet, možda dvije sekunde, više si neću moći pomoći. Greg odlučno krene prema vratima: “Moram ići. Bok, Arte. A vi platite stanarinu kad se ukaže prilika ∞ može, gospon Sain?” Umaknuo je kroz vrata ne čekajući odgovor nijednog od dvaju bića preostalih u stanu. Požurio sam prema stolcu koji je Greg napustio. Zagledao sam se u golemi televizor. U svom razmetljivom holivudskom uredu Efrem Zimbalist proučavao je balističko izvješće. “Imaš ti love za taj svoj koks?” Upita Art polagano, ne mičući pogled s ekrana. “Mda.” Ja nisam znao da je to balističko izvješće. Zvuk je bio isključen; došao sam u sredini. Ali ovo je ona detektivska serija s radnjom u Hollywoodu. Hollywoodu koji glumi da je Hollywood; glumi da istražuje sebe. “Založio si aparat, hej?” Art se iscerio. Zimbalist se namrštio, podigao slušalicu sa stola, počeo brzo birati brojeve. “Kako ćeš se umjetnički izražavati bez fotoaparata? Skroz si siguran da želiš ovaj koks?” To bi bilo dobro! Kad bi mi koks pomogao da dovršim Bandersnatch! Kad bih ušmrkao dovoljno da se ufuram u pravo umjetničko stvaranje, dovoljno da mi se u glavi zavrti, da umjetnost frca. A i dalje bih stvarao djela od hmroida. Pustio da ih odnese vjetar, nefotogra∫rana. Umjetnost za trenutak. Umjetnost za šupak. “Mda”. “Dobro, naravno. Imaš keš?” Efrem Zimbalist polagano je podigao pogled kad je u njegov raskošan ured ušla plavuša. “Mislim, koliko želiš kupiti? Upravo sam uzeo žuto pa govorim malo sporo. Ovo je sigurno ono kad je lutkica ubila muža i dolazi Zimbalistu jer želi podmetnuti lažne dokaze koji inkriminiraju ma∫ju, natjerati Zimbalista da pronađe tragove, stvori vlastite zaključke.” Pružio sam mu šest svježih stotica. Art je opipao po zraku, uhvatio mi ruku, izvukao novčanice ∞ sve to ne smanjivši stupanj usredotočenosti na ekran. Stavivši novac u krilo nakratko spusti pogled; pogleda opet gore dok je lutkica sjedala na rub Zimbalistovog stola ∞ svojim najlonkama, ružem i cigaretama zatrovala je zrak seksipilom i smrću. “Oho! Šesto dolara ∞ ovo vrijedi oko sedam grama visokokvalitetnog bolivijanca. To bi te trebalo skroz razvaliti!” Namirisao sam ocat. Krajičkom pogleda Art je uhvatio moju grimasu. “Ne, nemoj mi se tu mrštiti, stari. Trenutačno me ništa ne tangira ∞ upravo sam ušmrkao žuto. Zato bolje ne pokušavaj...” Kookie je lutkici 75

Willie Smith Pod-puščana svijest


na odlasku otvorio vrata njenog Bel Aira, gurnuo kroz prozor briljantinom namašćenu kosu i nacereno lice. “O, ocat! Naravno, nanjušio si ocat!” Uzvratio sam mu tupavim pogledom nerazumijevanja koji sam, naherivši glavu, uspio ubaciti unutar njegova perifernog vida. “Da. Na štednjaku krčkam nekoliko vinegaruna u sirupu protiv kašlja. Sirup sadrži kodein, koji je kemijski skroz sličan mor∫ju. Heroin je, kao što svaki školarac zna, diacetilmor∫n. To jest octena kiselina pomiješana s mor∫nom. Dok ti ovo pričam vinegaruni ispuštaju octenu kiselinu, jer ih lagano kuham u Cheracolu. Nema šanse da uginu; sirup nije dovoljno vruć. No kako ih držim u neprestanom strahu i napetosti ∞ poput misionara u ljudožderskom kotlu ∞ kiselina im samo curi i curi.” Zimbalist ∞ njegova crno-bijela slika visoka je gotovo cijeli metar ∞ pokuca na vrata bungalova, osvrćući se na osamljenu lončanicu s palmom u zapuštenom dvorištu. Baš kad je htio ponovno pokucati, brzo se otvore vrata, a debeljko u potkošulji uperi crni revolver u zgodno detektivovo lice, dajući mu znak da uđe u mračnu unutrašnjost daščare na kojoj su spušteni prozorski kapci. “Znam ja što se ti pitaš...” Art spremi novac u džep uskih hlača. “Zašto jednostavno ne uzmem ocat iz dućana? Pa, dragi moj gospodine Sain, vidite, octena kiselina koju luče vinegaruni i čista je i organička. Skroz. Tko zna kakve aditive stavljaju u Heinz 57? Ovi su me vinegaruni skupo koštali; mislim da sam ih platio pet dolara po komadu u prodavaonici kućnih ljubimaca na Broadwayju... Ne sjećam se točno... Ali visokokvalitetan heroin koji će oni i više nego vjerojatno proizvesti potpuno će opravdati cjelokupan trošak.” “Mda.” Zimbalist je izveo neki zafrknut rad nogu. Oborio je debelog na pod. Uzeo pištolj. Otro je znoj s usana nadlanicom dok se debeli sav stisnuo, virkajući uvis poput pretučena psa. “A sad znam da se pitaš: a gdje je dop, Arte? U redu, donijet ću ga.” Rez na Kookieja ∞ čini se da on na ovom slučaju radi kao tajni agent ∞ koji kuca na vrata još podrtnijeg bungalova čije pročelje kao da gleda u isto dvorište. “U drugoj je sobi. Reći ćeš mi je li ovo ono kad Kookie dobije metak u rame, važi? Skroz volim kad upucaju neku od ovih svinja.“ Art ustane. Natraške se udalji od ekrana. Zamakne u spavaću sobu, koja je odmah desno uz kupaonicu. Gerald Lloyd Kookson III, kojega glumi “zaboravio sam mu ime” izvuče pištolj iz vjetrovke. Pokaže svoj pro∫l tinejdžerskog idola. Naceri se Elvisovim smiješkom (svedenim na mjeru običnog televizijskog ljepotana) i uđe u kuću. Danas bi Kookie bio nekoliko godina stariji od Grega. Sad, kad više nije televizijski umjetnik ∞ ako je uopće još živ ∞ upravlja li negdje nekom zgradom ili možda naseljem bungalova? “Evo!” Art ušeta natrag u sobu, dobaci mi plastičnu vrećicu s bijelim prahom u krilo, zavali se ponovno u svoj narančasti lavor, i dalje me uopće ne gledajući. “Uživaj!” Bilo mi je drago što mi izbjegava lice. To je značilo da aleksitimija pali. Bilo je to umjetničko djelo ∞ to kako sam odglumio da izgledam ko potpuni blesan. Osim, dakako, ako sam to uistinu i bio... Skočio sam, ščepavši vrećicu. Izjurio van. Iza mene, po svoj prilici s divovskog televizora, prasnula su dva hitca. 76


Rambo je zagunđao. Zalupio sam vratima. Sjurio sam se preko nekoliko stuba u podrum.

4. poglavlje “Drago mi je što si svratila, Mona.” “Kakvo to sranje gledaš?” “Ulovi Smarta! na kabelskoj; imam pretplatu.” “Ono kad onaj kreten govari u cipelu?” “To je parodija. A parodija je skroz veoma visoka umjetnička forma, Mona.” “Jasno, ako nije koma. Zašto ne gledaš CNN? Barem bi bio upućen u svjetska zbivanja. Možda bi čak stekao, Bože sačuvaj, neki osjećaj društvene odgovornosti.” Kad Art ne odgovori, ona okrene vrat ogledavajući se po sobici i podsmjehne se: “A čemu sve te igračke-pištolji? Ne brine te mogućnost infantilne regresije?” “Ne diraj.” Promeškoljio se u naslonjaču a odraz ekrana u sunčanim naočalama mijenjao se usporedo sa zbivanjima na telki. “Posebno ne one pokraj spavaće sobe; još su mokri.” Agentica 99 bila je privezana za neki stolac, a špijun s viškom hormona rasta obučen u prugasto odijelo upravo se spremao početi mučenje britvom. “Baš smo završili gledanje epizode 77 Sunset Stripa. To je ona emisija s Kookijem, najseksipilnijim šminkerom 1958. godine; on je više tvoj tip nego Maxwell Smart.” “Smo?” “Da. Johnny Sain mi je neko vrijeme pravio društvo.” “Onaj luđak iz podruma? Od njega se ježim.” “Znam; to njegovo lice! Bojao sam se da će televizor puknuti od samog njegovog zurenja u ekran.” “Pa, to baš i nije u njegovoj moći. Ni ti nisi baš Adonis, Arte. Ali...” “Da.” Art se zahihotao, dok je Smart nasapunanih obraza uletio u sobu, zgrabio britvu, počeo se brijati i, pritom manje ili više dugim, opreznim kretnjama od svojih obraza prema njenim rukama, uspio prerezati konop oko ruku Agentice 99. “Prodao sam mu sedam grama.” “Što? Prodao si tom manijaku kokain? Ti stvarno nemaš nikakav osjećaj odgovornosti! Zapravo, ti nemaš mozga. Ovoj prokletoj zgradi još jedino treba luđak od sto osamdeset devet centimetara na kokainu.” “Opusti se. Gledaj, Agentica 99 će sad opaliti ovog budalaša u jaja. Ona je zapravo ispred svoga vremena. Na neki način Agentica 99 može se skroz smatrati prethodnicom ženske emancipacije.” “Daj, poštedi me.” “Ozbiljno. Trebala bi napisati pjesmu o Agentici 99: prikazati je kao feministkinju na tajnom zadatku koja silom prilika radi s muškom šovinističkom svinjom; razraditi njenu izjedajuću tjeskobu koja je muči zbog iskušenja da svima otkrije tko je zaista.” “Izgleda da će sad popušiti Smartu. Zašto kleči?” “Izuva mu cipelu. Vjerojatno mora dojaviti neku informaciju u bazu.” Agentica 99 konačno je skinula šimi-cipelu, prevrnuvši pri tome 77

Willie Smith Pod-puščana svijest


Smarta koji je, padajući na leđa, zamalo presjekao jugularnu venu Šefu, koji je baš u tom prigodnom času ušao u prostoriju. “Ako će ti od toga biti lakše, Johnny misli da je kupio vrećicu koksa. Zapravo se radi o smrvljenom Kafetinu sa Sudafedom.” Mona baci prema Artu onaj pogled koji govori Nisi-mi-ostavio-napojnicu. “Nasanjkao si tog jadnog čudaka?” “Nema teorije da primijeti razliku”, slegnuo je ramenima u smjeru Agentice 99, Smarta i Šefa, koji su jedno drugome nešto blebetali usiljeno zbunjeni. “On je lud. Ne zna čak ni govoriti. Razvalit će ga. Ponaša se kao da nikad nije probao kokain, a vjerojatno i nije. Garant će misliti da je predoziranost kofeinom i Sudafedom upravo ono što bi ti trebao izazvati koks. Osim toga, u vezi s tim obavljam mali tajni zadatak za Grega.” “O?” Zakolutala je svojim velikim, umornim očima boje lješnjaka prema stropu. “Pokušavaš za starog pijanca otkriti kamo je nestao Rječnik rima?” “Nemoj biti tako okrutna. Vraća formu.” “Što se kod njega ima vratiti?” “Pa”, isceri se Art pod sunčanim naočalama kad Agentica 99, slučajnim džudo-zahvatom, zavitla Smarta kroz prozor premda mu je navodno samo namjeravala pomoći da ustane s poda, “ja mu večeras pokrivam tromjesečnu stanarinu gospodina Saina. Zapravo, duguje Gregu samo dvjesto četrdeset dolara, ali ja sam dobio gotovo šesto, zahvaljujući svom tajnom djelovanju zadnjih dvaju dana. Kažem, malo manje od šesto dolara zato što su me Kafetin i Sudafed stajali dobrih pet dolara; a zatim, tu je i sve vrijeme koje sam utrošio provodeći naum u djelo, vrijeme koje sam skroz mogao posvetiti svojoj umjetnosti. Umjetnost je, dakako, nenaplativa; ali mislim da je barem dvjesto dolara po satu ipak ok.“ Telefon je zazvonio. Podigao sam slušalicu. Digavši se s pločnika na kojem je završio, agent Smart izuva i prislanja uz obraz šimi-cipelu te progovara u petu, tako da mu čitava soba može pročitati s usana: “Halo?” To je Polegnuta Osmica zvao Alefa Nulu. Predao sam telefon Nuli. Smart je dodao cipelu Agentici 99. “Ti će ljudi”, zlobno reče Mona, “zaraditi nožne gljivice na licu.” “Hej, ovo je kultura. Američka kultura. Ovo su skroz naši korijeni.” “Gljivični kulturni korijeni”, promrmlja Mona. Osmica je čestitao Nuli na još jednom izvrsnom ubijanju vremena. Nastavi li Nula tako, uskoro će si priskrbiti bolji posao od posluživanja pića idiotima u Svemirskom baru. Provesti cijelu noć u šmrkanju koksa i razvijanju zapleta Bandersnatcha ∞ to vremenu izbija sve kazaljke iz ruku! “A sad, što se tiče tog pornića”, reče Mona kad sam konačno prestao navaljivati na kokain ili što god mi je već Art prodao, i kad su mi sinapse prestale izvoditi kontra-premete, pa sam mogao razaznati njene riječi iznad neurotramsmiterske bujice. “Lovu dobivam unaprijed, zar ne?” “Apsolutno”, kimne Art prema ekranu na kojemu je Smart ponovno ušepao u svoju cipelu, istodobno vodeći neki nesumnjivo blesav dijalog s Agenticom 99 i Šefom. “Minus dvije stotice na račun kokaina koji sam ti isporučio prošli tjedan.” “Što meni ostavlja šugavih sto dolara? Neću se, jebote, prostituirati za iznos koji pošmrčem za jedan vikend, Arte!”

78


“Toliko plaća tip iz West Bandersnatcha: četiristo dolara za glavnu žensku ulogu. Ja dobivam dvadeset posto kao tvoj agent. Ti mi već duguješ dvjesto. To ostavlja stotku za tvoj seksi džepić.” “Dvadeset posto od četiri stotine je osamdeset. Duguješ mi tristo dvadeset dolara.” “Dvadeset dolara ide za poreze i sitnice. Taj tip ima svoje troškove.” Smart je nataknuo sunčane naočale i skočio na Vespu. “On je manje-više skroz čist što se tiče države. Nijedan si pravi poslovan čovjek ne može priuštiti da ignorira poreze.” Mona je mozgala nad tom aritmetikom. Krenula je špica: Don Adams glumio je Maxwella Smarta, Barbara Feldon Agenticu 99... Polegnuta Osmica objasnio je glasom dovoljno tihim da ga Mona i Art ne mogu čuti ili da ga, u najboljem slučaju, protumače tek kao nejasnu pozadinsku misao: “Zapravo, ništa od onoga što Rambo prodaje nije kokain. Sve je to frum, bijeli puder napravljen od kristala koji rastu samo u zrakopraznom prostoru visokih planinskih spilja na Bandersnatchu okupanom rendgenskim zrakama. Frum stimulira umjetnikove moždane centre. Za dementno izražavanje. Tjera korisnika da u beskraj priča o umjetničkim projektima; no čini se da potpuno destimulira samo stvaralaštvo. Frum je stanje svijesti, što znači da je sranje od droge. Nisam posve na čistu kako frum djeluje. Neki znanstvenici slute da uistinu postoji pravi moždani centar za sranje ∞ koji možda obrubljuje korteks amigdale. U svakom slučaju, izraz 'taj živi na Marsu', dobro opisuje frumoglavca.” “Ono što neću reći Moni”, nastavlja Osmica glasom koji zvuči onako kako Rambo zvuči u Rambovoj glavi, “jest to da je većina ovih papirnatih pušaka napunjena s po dvjesto dvadeset pet grama stopostotnog fruma. Namijenjenog velikim potrošačima. U cijeloj ovoj bolesnoj zgradi nitko nikada nema dovoljno šuške ni za jednu pušku. Neke puške, kao ona ljepotica od ruskog Tommyja, zapravo su umjetnička djela. Djela koja prodajem od vrata do vrata na svoj skroz umjetnički način.” Ekranom je krenula jedna artistički izrađena uvodna špica. “O, čovječe”, povikao je Art i nasmiješen se uspravio u stolcu. “To je Peter Gunn. Pojačaj, moram čuti tu pjesmu!” “Gdje je daljinski? Hej, koga ću morati ševiti u tom ∫lmu?” “Trebao bi biti dolje, desno od tvojeg stolca. Greg ga je tu negdje stavio. Ne brini se, ima velik kurac.” “Isuse, misle li muškarci da je ženama samo to toga? Ne budi tako užasno glup, Arte. Mislim, je li mlad, je li sladak, je li, uh, romantičan?” “Još ga nisi našla? Daj, pjesma samo što nije počela!” “Ne mogu... evo ga. Koja tipka?” “Ona na kojoj piše volume.” “Pa pritišćem je. Ništa se ne...” “Stisni je!” “Pa stišćem je, ali i dalje se ništa...” “Stišćeš tipku s minusom. Stisni plus!” “Pa zašto mi to nisi rekao? Svi se na ovom prokletom planetu tako nejasno izražavaju, u tome je cijeli prokleti problem! Evo...” Soba je eksplodirala u osam nota jednog mračnog, dinamičnog akorda. Art Rambo je pao u ekstazu sviranja zamišljene gitare. Mona je malodušno pratila ritam, lupkajući noktom po plastičnom daljinskom upravljaču i odsutno promatrajući ekran. 79

Willie Smith Pod-puščana svijest


5. poglavlje Tada na scenu stupa Greg. Zaboravio sam kako točno; ili možda jednostavno nisam razradio pojedinosti. Pisanje je takvo. Pomalo je polukružno; ovisi o tome u kojem se smjeru krećete. Ili barem pisanje na ovom koktelu Kafetina i Sudafeda koji i dalje ušmrkujem. Ova stvar, sigurno je da sigurnije ne može biti, nije frum! U svakom slučaju, Greg kaže: “Koliko sam shvatio, bit ćeš zvijezda u art-∫lmu, Mona?” To se događa nakon što je ušao u sobu, došetao između Arta u lavoru i Mone u stolcu za kampiranje. Žensko truplo leluja nasred ekrana. Vidimo noge u najlonkama: protežu se uvis čitavih četrdeset šest centimetara prije nego nestanu s ekrana. Izgleda da se ta mlada žena objesila. Tamna peta i prsti najlonki iz 1959. godine lagano se zanjišu kad se Gunn ušulja u sobu i otkrije te silne noge ovješene na stropu. “Ma tko ti je, majku mu...”, drekne Mona, a zatim ispod Gregovih prepona pogleda Arta zadubljenoga u scenu na ekranu, “to rekao?” “Nisam mogao izdržati”, slegne Art ramenima prema maskiranom lopovu koji je zabio pištolj u Gunnov bubreg. Gunn polagano podigne ruke ∞ u košulji s manžetnim gumbima ∞ prema nebu. “Mona, kad se snima ∫lm, to se ne taji, razumiješ? Stalo nam je da se ovaj ∫lm proda.” “Ne, ne”, namrštio se Greg prema televizoru. “To će biti umjetnost. O umjetnosti se šuti dok ne bude spremna za objavljivanje.” “Umjetnost”, promrmlja Art, “nije umjetnost ako se ne prodaje. I što misliš pod tim 'o umjetnosti se šuti'? Pogledaj mene: ja sam umjetnik i pričam cijeli dan. Kad uzmem koks, jednostavno se ne mogu suzdržati od umjetničkih rasprava. Moj je život umjetnost. Ovo sjedenje ovdje”, promeškoljio je kralježnicu po narančastoj plastici, kao da ne može naći udobniji položaj; odustao; nastavio, “sjedenje ovdje s vama, kolegama umjetnicima, u društvu Petera Gunna, skroz je umjetnost za sebe i po sebi.” “Seronjo jedan.” “Mona, istina je što Art govori. O umjetnosti se mora raspravljati. Stalno. Nisam na to mislio kad sam ono rekao. Mislio sam na to da umjetnički ∫lm ne treba prodavati. On će otići u povijest. Povijest će ga pretvoriti u umjetnost. Pomisli, Mona: to će se snimiti. Ljudi u dalekoj budućnosti gledat će” (Greg je skoro rekao nas) “tebe.” “Ma da. Kako ševim nekog babuna s velikim kurcem.” “Pa...”, zakolutao je očima, blago se smješkajući prema Gunnu koji je hodao niz prolaz među stolovima s truplima pokrivenima plahtama. “Ono što Greg pokušava reći, Mona ∞ ako će mi pjesnik oprostiti što mu stavljam riječi u usta ∞ jest: pogledajmo istini u oči.” Art je i dalje sjedio gledajući u televizor. “Ova stvar ima sve šanse postati kultnim ∫lmom. Za nekoliko godina mogla bi se prodavati kao Elvis.” “U kojem slučaju želim tantijeme.” “Mona”, Art zgrabi rub svojega lavora, “rekao sam ti da tip plaća vrhunski. Ne mogu ga nagovarati na veći iznos, a da ne riskiram gubitak tvoje uloge. Kao tvoj agent, apsolutno ti preporučujem da se zadovoljiš onim što ti je ponuđeno. A sada, kako bi bilo da svi malo umuknemo i uživamo u razgovoru koji Gunn vodi s ovim tehničarom u mrtvačnici? 80


Možda vas može nadahnuti kroj njegove odjeće ili nešto slično. A ako ne umuknete, pojačat ću zvuk i napuniti vam uši blaženim Mancinijem.” “Ja držim daljinski, ti glupi kretenu.” “Reci, uh, mrzim potezati poslovna pitanja usred umjetničkog užitka, ali... jesi li imao priliku, uh, razgovarati s gospodinom Sainom danas?” Art se nakrene na stranu. Posegne u džep. Izvadi svežanj novca. Izvuče desetak dvadesetica. Doda ih gazdi zgrade. Sve je to odradio i ne skrenuvši pogled s ekrana; premda je ipak, vjerojatno, iza sunčanih naočala, spustio pogled brojeći novčanice. Ili možda nije. S obzirom na to da su sve dvadesetice bile na vrhu svežnja (skrio je Sainove stotke na dno), možda je izbrojio prema osjećaju, dok se Gunn negdje u gradu savjetovao s detektivom Jacobyjem, vjerojatno o mladoj ženi s krasnim nogama koja se, pretpostavlja se, sama ubila, a čije se lice nije prikazalo. Ako ipak jest, nitko ga u žaru razgovora nije primijetio. Greg je izbrojao novčanice i spremio ih u džep. “U redu!” vedro se zacerekao u smjeru ekrana. “Moglo bi se reći da je ovo u redu ∞ znao sam da ćeš uspjeti, Arte! Kakv si mi teret skinuo s grbače! Sad se mogu usredotočiti na novu pjesmu koju sam upravo danas započeo. To je sonet koji smišljam u čast ∫lma. Koliko sam shvatio, u scenariju postoji jedan sotonski lik. Nosi krvnikovu kapuljaču i prilično je obdaren što se obiteljskog bogatstva tiče. Za sada imam samo prvih nekoliko stihova. Evo, dopustite da vam odrecitiram: Sretan kao debela jabuka na stablu...” Tužno lice detektiva Jacobyja puni ekran. Zurite li onako napeto kao što se čini da Mona i Art zure, moguće je pročitati mu s usana: “U redu, Gunne, pobijedio si.” “Lako ulazi u uho, zar ne? Nešto si mislim, Mona, ti i ja bismo mogli surađivati. Stvoriti od toga kultnu folk-pjesmu koja bi se mogla ubaciti u ∫lm.” Rez na Gunna posjednutog za svojim omiljenim stolom u mračnom kutku restorana Mother's. Snimke svirača kontrabasa s beretkom i sunčanim naočalama dok, melankolično povijen nad instrumentom, široko raširenih prstiju poseže u duboke, mračne note. Gunn otpija martini. Vraća čašu na podmetač. Uredno, seksi, jedva primjetno, oblizuje usne. “Mislim da bi sljedeći stih možda mogao ići ovako: 'Ja čekam da me ti ubereš'. Smisao je taj da sam kao sretan jer znam da nam je suđeno spojiti se do kraja scenarija. Što mislite vi, znalci, jesam li na pravom tragu što se tiče koncepta sotonističkog kulta? Također, pitanje koje si postavlja svaki umjetnički um: prostituiram li se ovime? Htio bih, znate, da ovo više podsjeća na Posvećenje proljeća nego na neku reklamu za proljetnu juhicu, ako me razumijete... jesam li malo zabrazdio ovdje?” “Isuse Kriste”, promrmlja Mona, dok bujna pjevačica Edie prilazi stolu i živahno sjeda pokraj zamišljenog Gunna. U zraku se osjeća krajnje hinjeno zanimanje za bezvučnu televizijsku dramu. Sklopivi stolac zaškripi kad Mona odlučno skupi stopala u sandalama. Zatim Greg odlazi. Nisam siguran zašto. Moguće je da ga je neki zračni džep, predugo otvoren, isisao iz bara u kamenjar Bandersnatcha. Od fruma postajete otporni na vakuum. Postajete spori, kao da ulazite u stanje hiberancije; u ostalim pogledima ste dobro. Za potpuni ugođaj trebali biste nabaciti rendgenske naočale. Bandersnatch je u vidljivom spektru 81

Willie Smith Pod-puščana svijest


crn kao ponoć. No pomoću rendgenskih sunčanih naočala može se vidjeti sve: ljudi se tresu kao kosturi u čistilištu, misli se shvaćaju jednako lako kao žuljevi na palčevima trapezista. Ništa od toga ne događa se uistinu, dakako. Osim u glavi Johnnyja Saina dok ispire čaše, toči alkohol, dodaje frum, miješa pića i ne može svrnuti misli sa škorpijaste Andromedanke koja je gore, s Polegnutom Osmicom. Premda, kad bolje promisli (Alef Nula misli za sebe (za koga drugoga bi pojedinac mogao misliti (premda je Nula beskonačno više od jedne osobe)?)), što bi uopće moglo biti stvarnije od unutrašnjosti glave Johnnyja Saina? U idućih dvadeset sekunda emitiranja Gunn se posvetio pro∫njenom pripaljivanju smotane cigarete. Mona i Art promatraju srebrnu tabakeru, primjereni joj Zippo, elegantan rad Gunnovih prstiju; puštaju da prođe neko vrijeme kako bi bili sigurni da gazda ne samo što je otišao, nego i da je izvan slušnog dosega. “On je, je li?” “Ima”, Art slegne ramenima prema ekranu, “veliki kurac.” “Što je tebi valjda poznato, jer si osobno popušio starom alkosu?” “Mene ne zanima seks. Nemam vremena za to. Previše sam zauzet svojom umjetnošću, svojim poslom, svojim tajnim zadacima...” “Previše si zauzet masturbiranjem, ti dvoličini, drkaroški, mali, svodnički dileru.” “Prijevara”, slegne Art ramenima, “leži u samom srcu umjetnosti. I iznenadila bi se da znaš kako nemali katkada moj posao zna biti.” A sada iskoristit ću trenutak da s pomoću čačkalice urežem jedno slovo W iznad slova S. Da stvorim monogram za Williama Smitha, što je Artovo pravo ime. Nakon što je napustio fakultet 1996. godine da bi postao preprodavač dopa s punim radnim vremenom, svodnik i kipar u mediju papir-mašea, zakonski je promijenio ime u Art Rambo. Zapravo, on nikada nije ni bio William Smith. Silni speed konzumiran tijekom studija uvjerio ga je u tu činjenicu. Gunn i pjevačica potpomagali su se duhanom i alkoholom ne bi li si olakšali neki očito težak razgovor, vjerojatno o mrtvoj djevojci u mrtvačnici. “On mi je rekao da ima velik. Uvijek tupi po toj temi. Dečki ne lažu konzistentno o veličini.” “Osim kad su sami ili s nekim.” “Gledaj, saznamo li da stvari stoje drukčije, izbacit ćemo ga sa snimanja. Osim toga, mislio sam da te veličina ne zanima.” “I ne zanima me. Zanima me tristo obećanih dolara. Ne mogu to učiniti ako ne dobijem... Mislim, posebno ako ću se morati jebati s nekim masnoguzim pijancem pred kamerom. Ma šališ se da je on?” “Ne brini se. Bit će istuširan, obrijan, namirisan i nosit će preko svoje, mora se priznati, debele glave, kapuljaču s dva majušna proreza za oči.” Art izvadi snop novca. “Gledaj, potpuno te razumijem.” Odmota dvije stotice s dna. “I želim da znaš koliko bih cijenio da ne klafraš okolo o iznosu koji sam uzeo gospodinu Sainu za koks.” “Sranje, na to sam zaboravila. Takav si šupak da je teško sve pratiti.” Art zgužva novčanice u šaci i dobaci ih, ne gledajući, u Monino krilo. “Dakle, evo dvjesto dolara pologa. Ostalih sto dobit ćeš od tipa kad završiš ∫lm.” 82


Mona s užasom promotri dvije zgužvane novčanice. Ruka joj polako krene prema krilu. Uzme novac. To je značilo da će sigurno ševiti gazdu zgrade. Od dna želuca, sve do folikula na tjemenu, Mona se iznenada počela osjećati kao šezdeset dvije kile teška, sto šezdeset sedam centimetara visoka, četrdesettrogodišnja stara buba očiju boje lješnjaka. “Slušaj, dušo”, Art je ustao, lagano se očešavši desnom rukom o njeno lijevo rame. “Ja sad moram otići u sobicu i pošmrkati još malo žutog, važi? Želim biti nabrijan kad zasvira Peter Gunn.”

6. poglavlje Opet sam se zatekao u Rambovom stanu. Kao što Osmica uvijek kaže, kreativnost je umjetnost pamćenja budućnosti. Napisao sam ovo poglavlje prije nekog vremena (dakako, u glavi). Tako da nisam znao gdje je Art. Samo sam znao da Mona sjedi u sklopivom stolcu pred televizorom; neka detektivska serija izvučena iz naftalina, koju u prvi tren nisam prepoznao, zračila je fosforescentno. Uvalio sam se. Srušio se u narančasti svemirski lavor. Zablejao sam se u ekran u nekakvom ludom pokušaju da budem uljudan. Krajičkom oka vidio sam kako je Mona poskočila. Sigurno je mislila da sam Art koji se vraća iz kupaonice, spavaće sobe, od kud već. Sve dok se moje vrtoglavo visoko tijelo nije stropoštalo u sjedalo metar i pol lijevo od nje ∞ jedino sjedalo u stanu osim onoga koje je ona zauzimala. “Isuse! Usrala sam se od straha! Bi li možda mogao pokucati idući put?” Neki lopov u komandosici i gangsterskom šeširu progurao se iz kiše u zadimljeni jazz klub. Na pozornici, okrenuta prema baru, zgodna žena u ranim tridesetima pjevušila je u mikrofon, podsjetivši me na 1960. godinu (kad bih bio navršio negativnih dvanaest godina). Lopov se ogledao oko sebe tražeći stol. “Art je u kupaonici, ako njega trebaš.” Konobarica je pritisnula jelovnik na bujno poprsje, namršteno požurila pokraj načičkanih stolova do novog gosta. Lopov je načinio kiseo izraz lica ugledavši je; bivši dečko? “Usput, ja se zovem Mona. Mislim da se nikad nismo upoznali. Viđam te u susjedstvu.” Ljutito mu je pokazala izlaz. Lopov se nasmiješio, ležerno odlučan da ne shvati poruku. “Ne zoveš li se ti Johnny? Slušaj, stari, mislim, znaš li ti zaboga govoriti?” Lopov grabi konobaricu za zapešće. Njeno lice preplavi izraz boli. Vuče je iz dijela sa stolovima, gura u garderobu. “Mda.” Negdje ovdje na površinu izbija pitanje: koliko djece ima Mona? Premda je ovo samo komercijalna znanstveno fantastična črčkarija s porno obratom - ono što Nula zove svemirskom prozom za odrasle ∞ pitanja vezana za potomstvo glavnog ženskog svemirkskog lika nužno se nameću. Odgovor je devet. Devet abortusa; jer na Bandersnatchu nijedna trudnoća nikada ne dovede do poroda, zahvaljujući obilju rendgenskih zraka kojima crna rupa preplavljuje planet. 83

Willie Smith Pod-puščana svijest


Broj je prilično visok jer nijedna metoda kontrole začeća ∞ osobito za iscijeđenu konobaricu sklonu šmrkanju ∞ nije savršena. Te osobito stoga što su svi dostupni partneri frustrirani umjetnici jednako skloni visokoj razini promiskuiteta. Mona nije ljuta zbog svojih abortusa. Svi se dogode u prvom mjesecu trudnoće; zahvaljujući čudu Snickersnacka ∞ tretmanu jednom pilulom dostupnom u dobro snabdjevenom aparatu odmah zdesna kad uđete u ženski zahod Edgewatera. Osim toga, ona je previše zauzeta ljutnjom zbog neprijemčljive i/ili nepostojeće publike, kao i zbog toga što nikada nema vremena zapisati nijednu od prosvjednih pjesama koje vječito zaposjedaju obrubnicu njene svijesti.” Ili su možda abortirane bebe, koje orbitiraju u limbu, same ljute; zbog čega je u stvarnosti ona jednako ljuta zbog... U svakom slučaju, što se mene tiče, odgovor je nula. Ja sam bio oprezan. Pravi Mozart body arta. U dobi od trinaest godina, dok sam još bio djevac, dokučio sam iz knjiga kako se s pomoću dvaju zrcala i jednog skalpela mogu sterilizirati, izvršivši vazektomiju. “Gledaj, možda ako ugasim ovu glupu, prastaru policijsku seriju...” Televizor je zamro. Ne cvileći, nego uz škljocanje i zvijezdu koja samu sebe proždire. Nakon kratkotrajnog žmirkanja - prilagodbe na ugašenu sliku - vratio sam se zurenju u prazan ekran. Polagano se materijalizirao neki poznat mi duh koji je sjedio na zaobljenom stolcu. Počeo sam razaznavati da pokraj njega sjedi vitak, ženski fantom. Nisam ga najbolje vidio, odraz je bio tako mutan i nadnaravan. “Opa!” zahihotala se Mona. “Vidim te na ekranu. Ne izgledaš ni upola tako loše kad ne gledam u tebe.” Pomislio sam da bih se trebao osjećati uvrijeđenim. Ali nisam. Nisam osjećao ništa. Osim prolaska gotovo besmislene misli. Katkada satima i satima nijedna od mojih misli nema nikakvo značenje. To sam samo ja koji vježbam kako biti Johnny Sain. “Valjda znaš kako su svi u zgradi prestravljeni od tog tvog pogleda. Ali samo raspali, Johnny. Sad to mogu podnijeti, gledajući te na ekranu. Osim toga, imaš ∫ne crte lica. Jaku bradu, visoke jagodice, inteligentno čelo. Ne mogu ga baš dobro vidjeti, no čini mi se, koliko se sjećam, da imaš donekle sladak, prćast, buldoški nosić. Mislim, izgleda kao njuška samog Sotone kad se onako iskeziš. Ali, nipošto nisi ružan. Nema potrebe da se ne sviđaš samome sebi. Zar zato nikad ne govoriš? Opsjeda te mržnja prema samome sebi? Vjeruj mi”, uzdahnula je, a ja sam vidio kako odraz spušta ruke u krilo, “ja znam što znači mrziti sebe. Sve žene to znaju. Društvo nam to usadi. Ja sam još k tome i konobarica; u radnom ugovoru potpisala sam dvostruku dozu mržnje prema samoj sebi. Pričam li previše? Art bi trebao doći iz vražje kupaonice svaki čas. Samo je otišao ušmrknuti.” Iz ovog ili onoge tajnovitog razloga Alef Nula progurao se skroz naprijed; izlanuo je ovu rečenicu: “Mislio sam da si folk-pjevačica?” “Kriste”, nasmijala se, a meni se učini da sam na trenutak u njenu odrazu vidio zube u potencijalnom smiješku, “pa ti nisi nijem, možeš govoriti! Čudima nikad kraja! Ja sam pjevačica/tekstopisac, Johnny. Pretpostavljam da bi me se moglo strpati u ladicu folk-umjetnice; morala bih, doduše, već jednom napisati kakvu pjesmu. Nisam napisala ništa već šest 84


mjeseci. Previše me muči novac. Napojnice su bijedne, a Art je podigao cijene. Ne mogu umjetnički stvarati bez koksa. Jesi li ti umjetnik?” Nula se lukavo nacerio, znajući da će cerenje u odrazu biti neodgonetljivo. “Pa, moglo bi se reći da je ludost moja umjetnička forma.” “Opa, rečenica broj dva! Pazi da ne izgrebeš grlo, dušo. Moglo bi ti trebati kasnije za gutanje lijekova. Oprosti mi na mom ponašanju; ali ovo je pravi trip - pričati s, mislim voditi razgovor s...” “Zapravo, ja bacam sve svoje lijekove u zahodsku školjku. Nisam stvarno lud. To je, kao što rekoh, umjetnost.” “O”, njena odražena glava lagano je klimnula. “Razumijem. Luđački novac. Varanje države zbog invalidnine. To je ono što dobiješ kad si lud, invalidninu ∞ je li tako?” “Tako nešto. Nekoliko stotica na tjedan, u svakom slučaju. Neoporezivih.” “Da znaš, imaš sjajan glas. Zvučiš poput spikera na radiju. Ili televiziji. Mogao bi voditi vijesti u jedanaest ili nešto takvo. Vidiš? Trebao bi misliti pozitivnije o sebi. Svi bismo trebali... uključujući mene.” “Bio sam jednom zaposlen. Bio sam barmen. Nije mi bilo ravnog kad je trebalo viknuti: Zadnja runda! Čak su me i mrtvi-pijani čuli, razumjeli; doteturali bi se po tu posljednju čašicu koja im nije trebala.” “Isuse, da barem imamo tebe u Edgwateru! Imam osobni sukob s jednim mišjim likom, malim sipačem otrova koji trenutačno radi kod nas. S tobom bi još i uštedjeli ∞ tako krupan momak, mogao bi biti izbacivač i barmen u jednom. A trenutačni izbacivač je seronja. Pola vremena je pijan, vječno se upucava čistačicama.” Zurio sam u svoju sliku. Tamni kolutovi umjesto očiju, nejasna linija usta, obrisi ušiju i kose. Ali nisam uspijevao vidjeti nos za koji sam imao izrazit osjećaj da se mreška. “Ni miš ne voli nas konobare. Mogao bi uskoro otići. Govori ∞ kad uopće govori ∞ da bi se mogao zaposliti kao barmen na Aljasci, na bušotinama. Mogla bih reći koju lijepu riječ o tebi, za posao. Harveyja ∞ on je šef ∞ nije briga, pustit će te da radiš na crno. Neće ti se odraziti na invalidninu.” Oštar vonj zgrčio je mišiće lica; pokrenuo dotok sline, podražaj na povraćanje. “Ocat?” upita televizijski duh. “Jesam li ja to opet na Bandersnatchu? Reci mi ime svojeg otrova, svemirska kujo!” “Nije loše povremeno pobjeći iz ove zgrade... ha?” Moj duh okrene lijevi pro∫l kad njen duh poskoči iz stolca. “O Bože! Kuhinja. Posuda. Vrije!” Nula je pratio Andromedanku u kuhinjicu. Šutnuo je usput u stranu jedan AK-47, obojan u rozo s ljubičastim pjegama. Osjećao se obamrlim ∞ hladnih ruku, ledenih stopala, mozga pretvorena u grumen leda ∞ ulazeći u sobicu da uzme još fruma kojim će zatrovati pića. Johnny se često osjećao obamrlim na poslu. Možda zbog fruma koji je i sam konzumirao. Mona je isključila plin. Podigla je sa štednjaka četverolitrenu posudu marke Lustre Craft. Tresnula ju je među prljavo posuđe nakrcano na plastičnoj radnoj ploči. “Neka ide k vragu i taj Art!” zahroptala je od napora. “Nasmrt je prekuhao svoje vražje bube!” 85

Willie Smith Pod-puščana svijest


Pregledavao sam prenatrpanu kuhinju: Keramičke zdjele s napola zgrušanim papir-mašeom. Nekoliko otvorenih vreća brašna od dvije kile. Brašnjavi otisci palca, brašnjavi otisci dlana, čak i nekoliko cjelovitih brašnjavih otisaka i prstiju i dlana koji su zamrljali ormariće iznad slivnika i uokolo. Košare za smeće prepune praznih konzervi gulaša, boca kečapa, staklenki senfa; paketa kokica, dvopeka, lizalica, zobenih pahuljica ∞ ostalo relevantno smeće ne pada mi na pamet. Pa gdje drži frum? Mona je zavirila u lonac. Ustuknula je. “Izvući ću Arta iz kupaonice. Mora ovo vidjeti.” Johnny Sain slijedio je Andromedanku u kupaonicu. Polegnuta Osmica ležao je bez svijesti u kadi. Zelenkasta šmrklja pocakljena bež puderom čepila mu je lijevu nosnicu. Naočale su mu pale, vjerojatno su mu ležale pod glavom. Sve na njemu govorilo je u prilog tome da je pao na leđa tijekom šmrkanja žutog. Na Bandersnatchu ima heroina, naravno. U cijelom svemiru ima heroina. Mona mu je pritrčala. Kleknula je pokraj porculanskog korita u koje se Osmica onesvijestio. Opipala mu je bilo. Naćulila uho uz njegov nos, osluškivala mu dah. “Preživjet će.” Olabavila mu je ovratnik, otkopčala ružičastu poliestersku košulju. “Glupo kopile imat će vrašku glavobolju kad se probudi. Vjerojatno je ušmrkao toliko da će ovdje prespavati cijelu noć.” Izula je jednu čizmu od zmijske kože, ali smrad njegovih čarapa s uzorkom rombova bio je tako opor da drugu čizmu nije dirala. “Slušaj, idemo u njegovu sobu po jastuk, pokrivač. Glavobolju zaslužuje, ali valjda nam je dužnost pobrinuti se da ne dobije dvostruku upalu pluća spavajući u kadi i još u ovakvoj rupetini od zgrade punoj propuha.” I u spavaonicu pođe Johnny za Andromedankom. Činilo se da ona ne može sjediti s mirom. Gdje je to, što god to bilo, po što se popeo ovamo? Mona snažno potegne ladice komode, pronađe vunene pokrivače. Strgne jastuk s francuskog kreveta koji je zauzimao veći dio mikimausovske spavaće sobe. Natrpa mi pokrivače na ruke. Zgrabi još nekoliko drugih predmeta koje nisam vidio jer sam odlunjao natrag s pokrivačima u zahod. Mona je ušla u osvijetljenu, minijaturnu kupaonicu pa smo kleknuli i ugurali inertnog Arta između dvaju pokrivača. Prebacili smo treći odozgo. Ja sam mu podigao glavu s valovitom kosom, a Mona je pod nju uvukla jastuk. Na izlasku smo ugasili svjetla, zatvorili vrata. Odmigoljili smo prema televizoru na drugoj strani dnevne sobe. Pretpostavio sam da će uslijediti ponovno zauzimanje mjesta u sjedalima. Možda još malo blebetanja duhova na ekranu… Tad sam pogledao dolje. Zadržao sam nogu u zraku jer sam baš bio na putu da stanem na već slomljen rozi AK-47 s ljubičastim pjegama. Prelomljen napola, baš ondje gdje se cijev spajala s kundakom. Iz puknutog papir-mašea puške izvirala je minijaturna dina bijelog kristalnog praha. “Vidiš li ti isto što i ja?” Mona je kružila oko katastrofe; čučnula radi pomnijeg istraživanja. “Frum?” Pomisli Nula prema Alexu. “Kokain.” Ovlažila je prst. Potapšala je njime po prosutom materijalu. Podigla je oprašen vrh prsta do nosa. Objema je nosnicama snažno udahnula. “Ovo je njegova najbolja roba. Znači to on radi sa svim tim glupim puškama!” 86


Alex Thymia kontemplirao je o brdašcu fruma na izvinutom podu od jelovine. Alex je bio davno izgubljeni rođak gospodina Saina. Svježe oblikovan lik; kao kad televizijska kuća uvede novog detektiva u seriju. Mržnja prema sebi? Ne, svi se dobro slažu. O, tu i tamo Polegnuta Osmica ispali snajperski hitac. Nula ga skrene prema Johnnyju Sainu ili Alexu Thymiji ili gazdi ili preprodavaču droge ili nekoj izvangalaktičkoj drolji ili bilo kome tko se u tom trenutku brine o baru. No mržnja zahtijeva dubinu koncentracije koja je strana djelokrugu moje umjetnosti. Upamtite, sve je ovo samo komercijalna črčkarija namijenjena ∫nanciranju hmroida. “Slušaj, treba nam privatnosti. Nečeg malo više između nas”, mahne glavom unazad, “i ulaznih vrata od rižina papira. Uzet ću šačicu. Šutnut ćemo se u spavaćoj sobi. Artu ona noćas neće trebati.” Nacerila se na jednu stranu, pazeći da izbjegne suočavanje s Alexovim licem. “Šmrkancija, Johnny.” “Mda”, reče Alex, ignorirajući pogrešno ime (Svemirci ionako rijetko kad išta shvate); ali najprije je potrčao prema kuhinji, pokoravajući se nagonu potaknutom octenim isparinama.

7. poglavlje “Loša vijest je to”, žmirne Art, pritišćući si led na glavu, “što te ne mogu iskoristiti za ulogu.” “Hoćeš da pojačam zvuk? Izgleda da je ovo onaj dio kad ide pjesma.” “Ne, stari. Glazba The Man From U.N.C.L.E je pušiona. Mislim”, povukao je plastičnu vrećicu s kockicama leda niže, na potiljak, “počinje dobro, s nekoliko dinamičnih fusion-taktova. Ali zatim se degenerira u kuruzu. Kuruza nije umjetnost; nema petlju. Umjetnost mora imati petlju.” “Kako to da ne mogu dobiti ulogu? Prestar sam, jel’ to?” “Prestani se samosažaljevati. Rekao sam ti. Ovo je zreli pornić. Bio si kao saliven. Ali sve mi je noćas samo palo u krilo. Snimio sam kompletno prašenje potpuno improvizirano.” “A ja sam mislio da taj tip živi u West Seattleu?” “Što? O, daa ∞ producent. On zapravo ovdje samo pruža ∫nancijsku podršku. Osim toga”, Art ispusti vrećicu s ledom na pod, pokraj svojeg narančastog lavora, “pravo snimanje se, u stvari, uvijek odvija ovdje. Moja spavaća soba zapravo je studio s desetak instaliranih skrivenih kamera i mikrofona. Ne mogu vjerovati kako mi se posrećilo, kako se sve posložilo. Mislim, da si bio tu noćas, ja bih se, kao tvoj agent, pobrinuo da se i ti uključiš. Ali sve je išlo tako brzo. Umjetnost je takva: eksplozija trenutka.” Greg se nagnuo naprijed: “Da ti dignem led?” “Ne, zasad sam s njim završio.” “Otopit će se; izvitoperit će se parketi.” Art se nacerio pa se lecnuo ∞ cerenje ga je boljelo. “Možda će nova izvitoperenja izravnati stara.” “Šiiiiš!” Greg sjedne natrag u škripavi sklopivi metalni stolac koji je bio nekoliko brojeva premalen za njegov obujam. “I sad saznajem da držiš kurvu koja operira u ovom stanu!” 87

Willie Smith Pod-puščana svijest


“Hej, ja plaćam svoju stanarinu.” “Ma, ne”, Greg slegne ramenima. “Nisam mislio ništa u tom smislu.” “A ja ti pokušavam objasniti, Popse, noćas se dogodila umjetnost.” “Poševila se s tom kretenčinom, je li?” Art se namrštio prema zavojima koji su se odmotavali s lica muškarca odjevena u polo-majicu i sako. “Nemoj se kvačiti za to. To je bilo zbog višeg cilja. Nazvati to jebanjem isto je kao reći da je Michael Angelo odrađivao gažu kad je oslikavao kapelu. Mislim, da, strašno je to, kao seksanje u crkvi; ali to je umjetnost, Popse ∞ umjetnost!” “Prestani s tim pokušajima podizanja morala. Što je s ovim tipom ∞ bez zavoja izgleda jednako kao drugi tip?” “Pa tako i treba. To je facelifting. U stvari, on je jedan od neprijatelja. To je Robert Vaughn koji glumi špijuna koji se izdaje za Soloa kojega također, naravno, glumi Vaughn. Tako studio uštedi na plaći za jednog cijelog glumca.” “Znaš li, prije tridesetak godina neki su ljudi govorili da ih ja malo podsjećam na tog tipa Vaughna.” “Kojega?” šmrkne Art. “Ovoga koji se izdaje za Soloa ili pravog Soloa?” “Ne pokušavaj me zbuniti. Oni su isti. To sam shvatio.” Art je zagunđao, bolno se smiješeći. “Da, ja još vidim dvostruko; pretpostavljam da i mislim dvostruko; govorim dvostruko, nema veze. Nisam baš sasvim pri sebi, Popse.” “Skroz si se nadrogirao, razvalio si tikvu baš gadno, ha? Isuse, što se to k vragu kuhalo u vašem stanu noćas, gospodine Rambo?” “Droga s tim nema blage veze.” Art odmahne glavom, žmirne, usredotoči se na, činilo se, pravog Napoleona Soloa koji je, u hodniku, o nečemu izvještavao mrtvog-ozbiljnog Illyu Kuryakina. “Pa, kad bolje razmislim, droga ipak jest odigrala manju ulogu. Znao sam da će se gospodin Sain vratiti gore po još koksa.” “Što? Dao si manijaku kokain?” “Ne.” Artove su oči sklopljene, glava mu je nagnuta naprijed, stisnuo je hrbat nosa palcem i kažiprstom. “Preteško je objasniti. Recimo samo da u tom trenutku ja znam da će se on vratiti; zato se skrivam u kupaonicu pod izlikom da se, uh, idem osvježiti. Čujem ga kako ulazi. On i Mona započnu spiku. Ja vidim da se oni skroz zagrijavaju jedno za drugo.” “Ali, ti si u kupaonici...” “Popse”, otvorio je svoje zakrvavljene male oči, nasmiješio se i ponovno zaškiljio prema Kuryakinu koji si je potajno stavljao mikro-prisluškivač pod ovratnik crne dolčevite, “imam mikrofone po čitavoj ovoj jedinici, OK?” Greg odmahne glavom ujedno turobno i zadivljeno, dokono prateći kako Kuryakin sjeda za upravljač blještavo nove Corvette Stingray, model iz 1965. “Trebao sam znati”, progunđa. “Trebao sam, jebote, znati.” “Jedna stvar vodi drugoj. U određenom času dolaze pogledati što je sa mnom. Ja glumim da sam se onesvijestio u kadi. Oni su tako puni ljubavi i nježnosti, čak me umotavaju u pokrivače, stavljaju mi jastuk pod glavu.” Imitator prolazi kroz elektronički detektor na vratima Soloovog ureda, uzima mikroskopski malen trun tkanine s revera njegova sakoa, odlazi do zidnog sefa. “A zatim sam Bog intervenira i oni nekako pronađu stanovitu količinu koksa. Ne znam, možda ga je Mona donijela. Znam sa88


svim sigurno da ona šmrče. Konobarica je, to joj je prirođeno. A ti znaš da ja ništa takvo ne držim ovdje; ja plaćam stanarinu, je l' tako?” Greg se namršti. Klimne prema televizoru. “A vjerojatno bi oni ionako zabrijali. Ali koks je sve to intenzivirao. Naglasio je nastranu crtu u oba glumca. Pretvorio ševu u potpuno umjetničko djelo.” “Glumca?” “Govorim metaforički. Uvijek moraš biti netko drugi tko se skriva u nekome drugome. To je priroda umjetnika. To je poput babuški.” Pravi Napoleon Solo sjedi zavezan za naslon stolca u skladištu na dokovima. Tri metra visoka bogomoljka ∞ zapravo romanopisac iz nepravilne galaktike smještene duboko u srcu Kome ∞ pokušava prožvakati uže prije nego vremenski programator detonira desetak štapova dinamita svezanih za Soloova stopala. Brojčanik programatora sablasno odražava detalj na Soloovoj lijevoj cipeli marke Florsheim. Rez natrag na njegovo zgodno lice zgrčeno u grimasu dok pokušava prekinuti napola sažvakanu kudjelju. “Ti valjda razumiješ riječ metafora?” “Za Boga miloga, Arte, ja sam pjesnik! To je alat moje struke. Pod metaforički misliš da su se ponašali kao da nisu glumci jer to i nisu; ali jesu jer si ti, bolesni gad, snimio cijeli, uh, cijeli...” “Cijelo umjetničko djelo. Skroz. Shvatio si, Popse, Pretpostavljam da uistinu jesi pjesnik.” “Naravno da jesam! Iznajmljivanje ove zgrade je moj posao, razumiješ? I nisam ljut zbog glupave konobarice koja se igra skrivanja kobasice s luđakom odozdo. Ono što me ljuti je to što si mi pokvario priliku da izložim svoju poeziju masovnom tržištu. Ne bi mi bilo teško povisiti ti stanarinu; sad kad znam kakve se boleštine ovdje odvijaju.” Gazdino lice poprimilo je ljubičastu boju. S posljednjom rečenicom tanki štrcaj sline iz njegovih razjapljenih usta dosegnuo je gotovo do ekrana. Art okrenu glavu, pogleda u njega. U nevjerici žmirne prema gazdi. “Ali ti si na špici!” “Ha?!” pomakne se on u cvilećem stolcu za kampiranje, zureći nepopustljivo u TV. “Naravno. Tvoja pjesma o Sotoni ∞ jabuka na debelom stablu ∞ skroz je nadahnula scenu. Zato ću ti odati priznanje na špici. Pisat će: nadahnuto djelom Grega Popea.” “Grega Popea, pjesnika”, zareži on. “Naravno. I, moram ti reći, ti si uistinu nadahnuo najbolji dio, kad Sain utrljava skuhane vinegarune posvuda po Moninom golom tijelu. Imam to snimljeno iz barem tri kuta. Čeka me mnogo montaže. Skroz.” “Vin-uh-što?” “Vinegaruni. Poznati i kao škorpije bičastog repa. Veliki gadan paučnjak čije je jedino obrambeno sredstvo lučenje octa u stresnim situacijama, primjerice kad ga treba pojesti ptica ili kad možda treba biti nasmrt skuhan. Izvodio sam kemijski eksperiment. Valjda sam izgubio pojam o vremenu, tako da su se vinegaruni pregrijali, a moguće je da ovaj gospodin Sain ima ∫ksaciju na škorpije ili štogod takvo.” “Pustio si tom luđaku da namaže Monu mrtvim kukcima?” “Nije se činilo da joj smeta: ležala je na leđima ili s guzicom u zraku ili s već čime, šmrčući koks cijelo vrijeme.” “Isprobala je, uh, isprobala je mnogo različitih položaja, kažeš?” 89

Willie Smith Pod-puščana svijest


“Hej, ne shvaćaj to osobno.” Art se vratio kontempliranju ∫lmskog vrhunca. “Ne zovu to glumom pod utjecajem bez razloga. Ženska je bila ušlagirana. Kao i luđak. Hej, pričekaj da vidiš to njegovo lice dok joj prelazi mrtvim škorpionom po nabubrjelim bradavicama!” Ponovno u Soloovom uredu, imitator i stvarni Solo spremaju se za borbu. Imitator maše otvaračem za pisma koji izgleda kao stilet ili možda obratno. Pravi Solo je, dakako, nenaoružan; dobar lik uvijek započinje nenaoružan borbu sa smrtnim ishodom. “Zreli pornić s dodatkom seksa sa životinjama. Prodavat će se kao vrući dildoi Eskimima, Popse!” “Pa ako nije zbog droge, kako to da ti je glava povrijeđena?” “Ova borba skroz očarava. Montaža je tako precizna da skroz izgleda kao da Robert Vaughn nasmrt prebija Roberta Vaughna.” Solo i imitator hrvaju se po podu ureda, pri čemu nijedan glumački lik ne gužva jaknu niti prlja hlače. “To s glavom duga je priča. Recimo samo da mi je Mona to učinila kad sam je podsjetio na dug. Pošto se seks završio ∞ nakon otprilike pet sati i kojih šesnaest grama ∞ luđak odlazi. Čujem ga kako se spotiče niz hodnik, vjerojatno se vraćajući u svoju spilju. Potom Mona ulijeće u zahod da se popiša i zatekne me kako petljam po nekoj inkriminirajućoj video-opremi. Kad počne bjesniti, spomenem joj dvjesto dolara koje sam joj dao i koje sad trebam natrag jer je ∫lm gotov; to je svojevrstan porno-dokumentarac i stoga ona nema prava na bilo kakvu plaću za bilo kakvo moguće pojavljivanje u spomenutoj kinematografskoj produkciji. Zapravo sam stvarno dobio dvije stotine natrag, što će mi, do posljednjeg novčića, biti potrebno za montiranje ∫lma ∞ cijeli ovaj poduhvat je samo radi umjetnosti, stvarno. Neću ništa zaraditi, posebno ne nakon što platim porez. Ali onda ona otperja u kuhinju, zgrabi moj lonac za, uh, čaj. Dotrči natrag u kupaonicu. Mlati me po glavi sve dok stvarno ne izgubim svijest i ne srušim se u kadu.” “Tako ti i treba, gnjido.” Greg je obješena nosa gledao dvojnike kako se hrvaju uzduž i poprijeko ekrana; ali zatim nije mogao suspregnuti hihotanje od kojega mu zadrhti otromboljeno lice. “Izlupala te po glavi loncem, baš kao u stripovima?” “Umjetnička gnjida, Popse. Da, razbila mi je naočale i bila je prokleto blizu da mi razbije i lubanju. Umjetnički poziv podrazumijeva bol; nitko ne zna zašto.” “Ja sam umjetnik i ja također bolujem zbog Mone. Ne mogu vjerovati da se prašila s tim bolesnikom. Opraštam joj, dakako. Bila je pod utjecajem droge. Ali i dalje ne mogu... vjerovati... Ma koliko će se još taj tip Vaughn tući sam sa sobom?” Koprcajući se, Solo je srušio zveketavi telefon iz ranih šezdesetih na pod. Jedan Solo ščepao je žicu i omotao je oko vrata drugog Soloa. Sudeći prema žestini njegova režanja, davitelj je zacijelo bio imitator. Telefon je zazvonio. Podigao sam slušalicu. Bio je to Polegnuta Osmica koji je zadihano govorio: “Vidiš, ovo je izražavanje umjetničkog stava! To je ono na što ja mislim kad kažem petlja: umjetnik ∞ glumac u ovom slučaju ∞ u dvoboju sa svojim dvojnikom. To je apsolutno metafora za čitav umjetnički postupak!” Gore u baru začegrtala je bogomoljka s Kome. Zatražila je jednu ubitačnu Bloody Mary. Sain je zamiješao kečap, votku, frum. Ubo je u čašu štapić za miješanje koktela sa sićušnim plastičnim pisaćim strojem na vrhu. 90


U trenutku kad je skrenuo pogled natrag na ekran, Art je govorio: “I nemoj živčaniti! Ja sam još tvoj agent. Već ću plasirati tvoj talent, bez brige. Stvarno imaš dvadeset i toliko centimetara?” “Svakako.” Greg je prdnuo. Potpuno nepomično, tiho; podigao je obrve prema špici koja je upravo krenula. “Mislim... uzimam dovoljno vijagre.” “Zezaš?” Gazda je slegnuo ramenima. “Robert Vaughn, eno mu imena. Da, svakako, nekad sam izgledao kao on. U doba kad je Jack Kennedy bio senator. Mnogo prije nego što mu je zavjera raznijela mozak. Čak i prije nego ga je Marylin sredila. Ah, gospodine Rambo: vrijeme je najnemilosrdniji rez od svih. Ja... Robert Vaughn iz 1960. godine. O, da dvadeset centimetara i tri milimetra, možeš se kladiti. Uvijek bio, i uvijek će biti. Uvijek u Svemirskom baru, ti i ja smo... Upravo mi nadolazi nova pjesma... Pjesma o samom tekstopiscu. Uh-oh: evo ide...” Ekran je eksplodirao glazbom iz serije I Spy. Art je uzeo nevidljivu trzalicu i položio lijevu ruku na vrat fantomskog stratokastera. Očiju zalijepljenih za televizor, Greg je stisnuo svoj ostarjeli, ali miran palac na plus. Duboko je udahnuo. Bilo mu je drago što prdež ne smrdi. Upravo je morao progutati brdo bijesa; nije mu trebalo da se odmah suoči i sa sramom, ma kako tričavim. Pogled sa strane otkrio je nesvjestan, nenamršten nos, čiji se vlasnik zadubljivao u imaginarnu virtuoznost, improvizirajući na temu I Spy, koja se sad odbijala o zidove, tjerajući prljavo posuđe naslagano u kuhinji da vibrira, lagano, lagano.

8. poglavlje Crijeva, crijeva, crijeva, još nikad nisam vidio toliko crijeva. Knjige kažu: sedam i pol metara crijeva. Nakon prošle noći u to i vjerujem. A govorimo o Andromedanki koja podsjeća na divovskog vinegaruna; njena su možda dvanaest do trinaest metara duga. U svakom slučaju mnogo posla, dok nabadam čačkalicom grudicu iščeprkanu iz nečega što je možda crijevo. Teško je reći: u crijevima nema putokaza. Seciranje je kao bilo koja druga umjetnost: krenete ni od čega i nikad ne znate što točno radite; osobito kad nemate formalno obrazovanje, smjernice pri ruci ni minimalno praktično iskustvo. Tu ću grudicu oblikovati u svemirsku hobotnicu ∞ urođenika s planeta prostitutki smještenog u maglici Tarantula, u većem Mageljanovom oblaku. Tarantulanac ne podnosi dobro frum. Voli se ušlagirati, ali od te droge pomahnita. Mnogo je puta Johnny Sain odbio hobotničinu narudžbu samo da ne bi poslije morao odljepljivati migoljastog, ljepljivog stvora sa stropa. No večeras je Saina omela Andromedanka i nije primijetio da je ponovo napunio Tarantulančevu čašu čistim frumom, ni manje ni više nego pet puta. Dakle, sad Tarantulanac napada jednog pjesnika u obliku morske zvijezde s pulsara planetne maglice Rakovice, koja se nalazi u našem Mliječnom putu. Galaktika Calcutta, usput budi rečeno - dom Bandersnatcha i crne rupe oko koje kruži kao oko sunca - dobrih je dvjesto pedeset milijuna svjetlosnih godina udaljena od Mliječnog puta. Nigdje u Calcutti nema života; zato smo svi mi ovdje u Svemirskom baru Svemirci. 91

Willie Smith Pod-puščana svijest


Morska zvijezda, promjera sto osamdeset dva centimetra, nema se čime obraniti od ponešto veće hobotnice, Tarantulanca. No to ne boli previše. Komad crijeva, ili što god to već bilo, upravo je dovoljno ljepljiv da mi se priljubi uz meso, osobito kad uistinu snažno pritisnem čačkalicu gdje treba. A morska zvijezda, dakako, već postoji. Nakon kraćeg razmišljanja, da bih bolje učvrstio skulpturu i pri tome osjetio poljubac boli, pomičem čačkalicu kroz slike koje vidim u zrcalima, tako da utisnem jedan hobotničin krak čitav centimetar unutar morske zvijezde. Barem da imam fotoaparat za ovo. Doduše, bez silnog fruma u koji sam pretvorio fotoaparat možda nikad ne bih nadošao na zamisao da ubijem Monu. Andromedanku, mislim, trostruku Ωundru koja iskrivljuje vrijeme. Hej, ovo je samo komercijalna črčkarija. Nisam uistinu ubio Andromedanku. Dogodilo se to da je ona došla dolje, nekoliko sati prije nego mi je zora pokucala na vrata. Vrata se odmah otvaraju jer su još potrgana i ona ulazi u mračan podrumski boks dozivajući moje ime. Ja sam sklupčan u kadi, noge u čarapi vise preko ruba, oslonjene na vrh zahodskog poklopca. Ležim ondje sanjareći u mraku. Uzeo sam previše fruma. Ne mogu zaspati. Johnny Sain ne kaže ni riječ. Takva je on vrsta lika. Smotani, šupljoglavi introvert. Ona prtlja po zidu dok ne nađe prekidač. Pusti svjetlo. Uoči me iza sebe u kupaonici. Zahtijeva da zna što radim izvaljen u odjeći u praznoj kadi. “Mda”, promrmlja Sain, zakolutavši zaslijepljenim očima prema niskom stropu. “Mrzim sebe zbog onoga što se dogodilo gore.” Telefon zvoni. Nitko se ne javlja. “Sišla sam ne toliko da bih se ispričala koliko...” odvraća pogled s mog lica koje postaje sve napetije. “Nisam od onih što se ispričavaju. Posebno ne nakon što se razvalim koksom. Samo se radi o tome da ti i ja imamo nedovršenog posla. Moj čitav život je nedovršeni posao. Gledaj”, okreće leđa visokom, vitkom barmenu izvaljenom u kadi, “primijetila sam da imaš zrcala u dnevnoj sobi. Što misliš, da pođemo onamo?” ona već izlazi, a ja se mehanički ustajem i polazim za njom. “Nije to ništa osobno, Johnny. Samo se radi o tome da mi je lakše razgovarati s tvojom slikom. Jesi li ikad razmišljao o plastičnoj operaciji?” Sjedamo na hladan cementni pod, zgrbljeni svatko u svom kutu kako bismo se vidjeli u nasuprotnim zrcalima. Najprije ona ustaje dva puta i prčka po zrcalima, postavlja ih tako da daju dobar odraz. Mislim da je možda, zapravo, ustala tri ili četiri puta ∞ previše fruma izaziva zbunjenost; također iskrivljuje sjećanje, vid, ravnotežu i razna druga komešanja u tom blještavilu koje zovemo mozak. “Tako. To je bolje.” Podvlači koljena pod bradu, naginje se leđima na cementni zid. “A sada, raščistimo ovo, istog trena: ono što se dogodilo gore, u Artovom stanu, prije malo više od sat vremena nije bila milosrdna ševa.” Na petnaesti zvon Nula posegne za telefonom. Dahće u rupičasti plastični mikrofon, “Milosrdna? Ne mogu te više ševiti noćas!” “Ti si tako”, nasmiješi se ona s drugog kraja sobe u zrcalo, “nevin! Gledaj: pod milosrdnom ševom mislim na seks iz sažaljenja. Recimo, kad 92


bih te žalila zbog tog sablasnog izraza lica koji ne možeš promijeniti ili zato što te Art iskorištava ili zato što moraš živjeti u ovom stančiću ∞ najusranijoj rupi u cijeloj štenari. U svakom slučaju, milosrdna ševa nije moj stil. Osvetnička, možda. Možda sam se osvećivala tom svodniku, ševeći te u njegovom krevetu; ali u ovoj curi nema milosrđa, razumiješ?” Kimnuo sam prema njenom odzrcaljenom mrštenju. “Noćas je bilo kao u folk-pjesmi.” Na tren pogne čelo na koljena, potom ponovno pogleda gore. “To kako smo isključili televizor da bismo se upoznali ∞ oboje žrtve medija, ekonomije, sustava. Dvoje talentiranih umjetnika koji se samo pokušavaju snaći u ovom svijetu antiseptika i ∫listara i piva i dodataka gorivu neškodljivih za okoliš... Vidiš, Johnny”, usrdno mu se obraća kroz zrcalo, “već samo to što sam tu kraj tebe odmah izmamljuje poeziju iz mene!” Kad počne tako govoriti, znam da ću ubiti. Samo je pitanje kako. Ovo govori Polegnuta Osmica, dakako, jer je to sad postalo pitanje Galaktičke Emocionalne Sigurnosti. Ne funkcionira čak ni Alexova timija, prigušena zrcalom. Nastaviti misliti koherentno postaje mi jednako nemoguće kao i Supermenu do guše zaglibjelom u kriptonit. “Mislim da me podsvijest preplavila. Znala sam duboko u mraku svoje duše da će, poševim li te, to osloboditi sokove. Da bih mogla opet pisati pjesme. Mislim... nije samo to. Sranje, Johnny. Mislim, znaš, ja te volim.” Kako sam mogao smisliti takvu srcedrapateljnu glupost, a kamoli je napisati? Nisam želio razviti situaciju u kojoj autorov ukus za ljudske likove čini nužnim ubijanje lika koji se zaljubljuje u njegov pandan u komercijalnoj črčkariji. Osobito kada bi, da se držao priče, prije autor bio taj koji pada u bunar neuzvraćene ljubavi prema andromedanskoj djevojci za zabavu. Kao da učinite da se neki lik iz snova zaljubi u vas premda se u stvarnom snu nije zaljubio. Osjećao sam se poput glumca koji glumi glumca koji ne zna glumiti i ne mogu nastaviti dalje s tim. Jednostavno ne mogu... O čemu ona priča? Nema se vremena za ljubav. Osmica, Nula, Johnny, Alex, Drake ∞ nitko od nas nema vremena za ljigavljenje. Svi smo sasvim dovoljno ljigavi ovakvi kakvi smo, hvala. Kao što reče Art: “Nemam vremena za ljubav, previše sam zauzet svojim tajnim zadacima.” Kako stvari stoje, jedva ima dovoljno vremena za propisno ubijanje vremena. Čemu trošiti vrijeme na osjećaje? “Osim toga”, pomisli Johnny za sebe (to jest za Nulu), “previše sam zauzet ulaganjem svih svojih snaga u ubijanje vremena. Čemu stvarati više vremena za ljubav? Umjetnici stvaraju. Ja nisam umjetnik, ja sam tajni agent koji se bori protiv Vremenske urote. Prerušen u konobarskog dugajliju. Koji glumi Johna Drakea ∞ ali, ne glumi li njega Patrick McGoohan?” Tad mu je sinulo: Mona je bila Gospa od vremena. Imala je paučinasto lice sata. Srce joj je njihalo. Duša ∞ o, tako zavodljivi zupčanici! Naravno da me voljela ∞ ja sam bio kraj vremena: svrha vremena, smisao vremena, smrt vremena, “bolje da ti ne pričam” vremena. Metafora je od težine tonula do samog dna kućišta ∞ klonulih hemoroida. Mona, izvangalaktički vinegarun, kao Personi∫kacija Trenutka, Princeza Sadašnjice, Kraljica Sutrašnjice, Jučerašnja Bludnica, Utjelovljena Današnjica. I tako sam ja postao i jesam Kraj vremena. 93

Willie Smith Pod-puščana svijest


Još si nisam dopustio sjetiti se kako sam je točno ubio. Osim ako nije umrla od tog prvog udarca (kojega se sjećam), kad sam skočio, zgrabio zrcalo i raspalio je po glavi teškim pozlaćenim okvirom. Bilo kako bilo, sada kad Mona leži u kadi krvareći, ja se vraćam pravoj umjetnosti. Gotovo je s mojim prostituiranjem u svojstvu ludog umjetnika performansa ili piskarala komercijalnih črčkarija ili zvijezde kultnog ∫lma. Nasmiješeno se rugam: Van Goghu, dovraga i ti i tvoje uho!, dok bockam tarantulansku hobotnicu, zamrznutu u činu proždiranja moje prave, žive morske zvijezde, kad se na vratima začuje kucanje. Opet Art? Art prerušen u Polegnutu Osmicu koji igra ulogu inženjera kotača zamašnjaka? Došao je raspitati se o Andromedanki ili mi prodati još fruma ili mi uvaliti još jednu automatsku pušku? Zatim čujem ∞ s druge strane vrata koja sam zakucao čavlima, tako da me nitko ne smeta dok čistim Moninu utrobu ∞ radijske šumove: brojeve, šifre, prigušene pozive za pomoć u drugim kvadrantima Bandersnatcha. Slušajući pozornije i pritom slučajno nabovši morsku zvijezdu na čačkalicu ∞ dok sam jednom kraku dodavao uvjerljive prianjalke ∞ čujem s radija, kroz vrata, da se na planet, prinudnim slijetanjem, spustio kažnjenički svemirski brod pun pjesnika; svi su putnici pobjegli, a zombi∫cirani stihotvorci u ovom se trenu slijevaju u Svemirski bar. Palac koji pritišće plus pobijelio je. Počinje pjesma I Spy dok kreće špica. “To je to”, Art se zacerekao u mraku. “Kraj.” “Kraj krajeva”, zakrklja Monino truplo. S druge se strane začuje glas: “Društvo, vi ste naručili pizzu?”

S engleskoga prevela Karmela Cindrić Naslov izvornika: Submachinegun Consciousness (Semantikon, 2004)

94


U skladu s japanskim izvornikom strip se čita s desna na lijevo, odozgora prema dolje (svaka stranica počinje u gornjem desnom kutu). Strip počinje na stranici

142.

Apstraktni strip Yuichija Yokoyame

Yuichi Yokoyama, Travel (Picturebox, 2008)

95


96

Yuichi Yokoyama


Putovanje

97


98

Yuichi Yokoyama


Putovanje

99


100

Yuichi Yokoyama


Putovanje

101


102

Yuichi Yokoyama


Putovanje

103


104

Yuichi Yokoyama


Putovanje

105


106

Yuichi Yokoyama


Putovanje

107


108

Yuichi Yokoyama


Putovanje

109


110

Yuichi Yokoyama


Putovanje

111


112

Yuichi Yokoyama


Putovanje

113


114

Yuichi Yokoyama


Putovanje

115


116

Yuichi Yokoyama


Putovanje

117


118

Yuichi Yokoyama


Putovanje

119


120

Yuichi Yokoyama


Putovanje

121


122

Yuichi Yokoyama


Putovanje

123


124

Yuichi Yokoyama


Putovanje

125


126

Yuichi Yokoyama


Putovanje

127


128

Yuichi Yokoyama


Putovanje

129


130

Yuichi Yokoyama


Putovanje

131


132

Yuichi Yokoyama


Putovanje

133


134

Yuichi Yokoyama


Putovanje

135


136

Yuichi Yokoyama


Putovanje

137


138

Yuichi Yokoyama


Putovanje

139


140


T

rojica muškaraca voze se vlakom. To je radnja Putovanja. Ili bismo mogli reći: trojica muškaraca kupe karte, ukrcaju se na vlak, nađu svoja mjesta, gledaju kroz prozor, puše cigarete, iskrcaju se iz vlaka i hodaju do oceana. To je vjerojatno bolji opis priče. Naravno, ovo je Yokoyamina manga, tako da se ti banalni događaji odvijaju u svijetu prepunom neobičnih likova, čudnih zgrada, anorganskih krajolika i mnogo brzih vlakova. Sjedanje zahtijeva postojanje brzog vlaka, što toj jednostavnoj radnji daje intenzitet kakav bi u konvencionalnijoj mangi imao prizor borbe. Putnik koji u vlaku iz svoje jakne va-

di knjigu stvara jednaku količinu prijeteće napetosti kao revolveraški obračun. Svakodnevno postaje uzbudljivo. No, čudno je što i ono uzbudljivo postaje banalno. Dok sam čitao Putovanje osjetio sam kako me više privlače prikazi najobičnijih događaja nego čudesno neobične građevine, krajolici i likovi. Precizne linije i gotovo geometrijski plošan crtež Putovanja čine da sve izgleda pomalo robotski. Imaginarni svijet kroz koji putuje vlak čini se tako beživotan, no stvari koje postoje u ovom (našem) svijetu kroz ∫ltar autorova stil dobivaju novu snagu i ljepotu. Tu se događa neobično pomicanje konvencija. Ne bi li atraktivnija trebala biti fantazija, a ne svakodnevnica? Ipak, najzanimljiviji dio Putovanja upravo su ti svakodnevni događaji. …Yokoyama je izuzetno vješt u kompoziciji i postavljanju ritma svog djela. Usprkos apstraktnim prizorima i krajolicima, on uvijek uspijeva stvoriti osjećaj prostora i pokreta. Table se gledaju/čitaju brzo, kao kroz prozor jurećeg vla-

ka. Sve se kreće velikom brzinom. Putovanje na svome kraju ima Yokoyamin komentar priče. Neobičan je odnos crteža i popratnog komentara. Yokohama tu daje opise detalja koje bi bilo nemoguće primijetiti u stripu ili opisuje nešto potpuno očito (“lik na drugoj tabli nosi češalj u svom džepu” iako vi potpuno jasno vidite da je češalj tamo). Neke table komentira kao da nije siguran u vlastite namjere (“ova željeznička stanica kao da se nalazi usred ničega”). Ponekad nam daje neke autobiografske naznake (zgrada koja se pojavljuje nalazi se pokraj mjesta na kojem je crtao strip). Za razliku od preobilja podataka koje Carla Speed McNeil daje u svom stripu Finder, ovi komentari ne pomažu mnogo onome tko bi želio proširiti svoj doživljaj ovog djela. Yokoyama, za razliku od McNeil, ne stvara čitav stripovski svijet. Zapravo nisam siguran što on točno radi, no ipak je zabavno. http://madinkbeard.com/blog/ archives/travel-by-yuichi-yokoyama S engleskoga preveo Zoran Lazinica

Yuichi Yokoyama P u t ovanj e 141


“Želim nacrtati čistu vanjštinu stvari. Moj cilj nije predstaviti unutrašnji život ljudi. Kada insekti ili ptice promatraju ljude, ne zanimaju ih njihova imena ili osobnost. Ja samo prenosim taj izdvojeni pogled na ljudski svijet.” - Yuichi Yokoyama

P

utovanje je istinska sekvencijalna umjetnost, niz vizualnih meditacija predstavljen u formatu mange. U rukama manje sposobnog umjetnika rezultat je mogao biti pretjerano čist (čitaj: sterilan i dosadan), no Yokoyama dobro zna što radi. Čitati Putovanje nalik je sudjelovanju u duhovitom razgovoru: brz je, pun (vizualnih) šala i svaki put kad nešto shvatite osjećate se pametnijima. Radnja ovog stripa utjelovljena je jednostavnost: trojica muškarca ukrcaju se na vlak, nađu svoja mjesta, neko se vrijeme voze i naposljetku iskrcaju. Strip je nacrtan bez i jedne riječi ∞ još jedna uzbuna za dosadu! ∞ no nemojte se plašiti. U Yokoyaminom slučaju svaka slika zaista vrijedi tisuću riječi, možda i dvije tisuće, a ovo je jedan od onih rijetkih stripova kojeg možete čitati iznova i iznova, svaki put pronalazeći nešto novo. Putovanje se odvija u nizu malih događaja: putnici kupuju svoje karte, ukrcavaju se na vlak i tada u potrazi za svojim mjestima prolaze kroz niz vagona od kojih je svaki obilježen svojom neobičnom vizualnom temom. Vlak prolazi preko mostova, ispod tunela i pokraj raznih kompleksnih industrijskih i prirodnih krajolika.

Ipak, tu se krije mnogo više. Iako je radnja jednostavna, strip je prepun prizora koji se kreću od maglovito prijetećih do jednostavno čudnih: tri putnika u vlaku sa svojim stožastim šeširima, željezničke stanice prekrivene neobičnom vegetacijom, skupina putnika koji nose nekakvu uniformu, uključujući i kape s enigmatičnim znakovima, nepoznati čovjek koji se ukrcava u vlak, osvrće se oko sebe i poseže rukom u svoju jaknu da bi izvadio… knjigu. Yokoyama nam ne daje ništa više informacija nego što ih možemo sami pronaći na površini, no ipak je nemoguće čitati ovu knjigu bez spekuliranja o tome što bi ti prizori trebali značiti i praveći veze među likovima. Na taj način on u svakom čitatelju budi skrivenog pripovjedača. Yokoyamin crtež energičan je i naglašeno kinetički. Upotrebljava izražene dijagonale za oblikovanje tabli, kao i unutar kvadrata, kako bi stvorio osjećaj dinamike. Isto tako stvara zanimljive varijacije na klasičnu linearnu perspektivu, prikazujući tračnice vlaka koje nestaju u daljini te skrećući pozornost krivinama i raznim drugim oblicima. Linije brzine signaliziraju pokret unutar kvadrata, varirajući malo kada pokazuju vrata koja su otvaraju i ta ista vrata koja se zatvaraju. Sve je u pokretu i sve se miče brzo i naglašeno: putnik naglo grabi svoju kartu iz stroja, vrata se naglo otvaraju i zatvaraju s treskom, tri muškarca žustro hodaju po kiši, kotači gaze i raspršuju šljunak, a kišne kapi cijede se niz prozore. Pokret impliciraju i događaji koji se odvijaju između sekvenci. Yokoyama ponekad razlama neku kratku radnju, kao što je ispijanje vode iz pipe u niz malih kvadrata koji podsjećaju na instrukcijske dijagrame. Ponekad je slijed suptilniji, kao kada promatramo nekog putnika ili prodavača iz perspektive lika koji je u pokretu te u slijedu nekoliko kvadrata možemo promatrati kako se pozadina i

142

položaj lika koji nam ide u susret polako mijenjaju. U drugoj polovici stripa krajolik promiče vrtoglavom brzinom. Yokohama se u svom životu vjerojatno mnogo vozio vlakovima jer uspješno uspijeva uhvatiti taj osjećaj promatranja krajolika pri velikoj brzini, posebno u trenutcima kada je putnikov pogled fokusiran ne neki prizor u pozadini, sve dok se ne pojavi nešto u blizini vlaka i razbije taj prizor. Yokoyama ipak pomalo iznevjerava svoj nijemi pristup stavljajući bilješke na kraj stripa. Ponekad se igra vragolastog umjetnika stavljajući naglasak na neki opskurni detalj na slici ili dajući neki namjerno nejasan komentar, što je zapravo prilično iritantno i pretenciozno. S druge strane, te zabilješke ponekad nude potpuno novi pogled na prizor ili neku informaciju o zbunjujućem detalju, kao što su upaljači koji neupućenom promatraču izgledaju kao Pez ∫gurice. Yokoyamina očita fascinacija prikazivanjem brzine i ispunjavanjem tabli stripa modernom tehnologijom pomalo sugerira utjecaj talijanskih futurističkih slikara, no tamo gdje su futuristi rasplinjavali prizore u čistom pokretu, Yokohama ostaje odlučno konkretan. Krajolik juri pokraj nas, no kanali, umjetna jezerca i električni vodovi ostaju uvijek jasno prepoznatljivi. Putovanje iskorištava punu snagu sekvencijalne umjetnosti, ne samo da bi ispričalo priču, već i da istraži niz vizualnih koncepata ∞ kretanje, svjetlost i sjenu, međuodnos oblika, građevine i prirodu, interijere i eksterijere. To je dugo, neobično, no isto tako zanimljivo putovanje na koje će se čitatelj vjerojatno poželjeti opet zaputiti. www.mangablog.net/?p=3366


Apstraktni strip Yuichija Yokoyame

Yuichi Yokoyama, Travel (Picturebox, 2008)

Y Y y

143


U skladu s japanskim izvornikom strip se Ä?ita s desna na lijevo, odozgora prema dolje (svaka stranica poÄ?inje u gornjem desnom kutu).

Yuichi Yo ko ya m a 144


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.