Smjernice za konzumente plodova mora by FLAG Galeb

Smjernice za konzumente plodova mora Odgovorna konzumacija gospodarski važnih morskih organizama

Program sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske Stajališta izražena u ovoj publikaciji isključiva su odgovornost Lokalne akcijske grupe u ribarstvu Galeb i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Partneri:

Impresum

Smjernice za konzumente plodova mora Odgovorna konzumacija gospodarski važnih morskih organizama Nakladnik: Lokalna akcijska grupa u ribarstvu Galeb, Badnje 1, 22212 Tribunj Za nakladnika: Ante Sladoljev, voditelj udruge Autori: Prof.dr.sc. Jakov Dulčić, doc.dr.sc. Igor Isajlović Autor teksta i fotografija u sekciji 6:

Biserka Šmit, Turističko-ugostiteljska škola Šibenik

Urednišvo i recenzija: Glavni i odgovorni urednik: prof.dr.sc. Nedo Vrgoč Tehnički urednik: Dr.sc. Nika Stagličić Tematski urednici: Dr.sc. Branko Dragičević, dr.sc. Ivan Cvitković,

dr.sc. Darija Ezgeta Balić, dr.sc. Vanja Čikeš-keč, prof.dr.sc. Marija Despalatović

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Lovro Vudrag, bforme.hr Tisak: Graphic Art d.o.o., Studenačka 6, 10090 Zagreb Naklada: 300 komada CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Znanstvene knjižnice u Zadru pod brojem 160430019 ISBN: 978-953-49002-0-8

Tribunj, 2020.

Sadržaj 1. Morski ekosustavi �� 1 2. Održivi ribolov ��8

Priobalni ribolov �� 14 Pridneni ili koćarski ribolov �� 15 Pelagični ribolov �� 16

3. Klimatske promjene i invazivne vrste ��18 4. Osobitosti i važnost morskih organizama u prehrani �� 26 5. Gospodarski najvažnije vrste u Jadranu �� 29

Srdela ��30 Brgljun, inćun ��32 Tuna plavoperajna ��33 Grdobina mrkulja �� 35 Trlja od blata �� 37 Oslić ��38 Arbun ��39 Fratar �� 41 List �� 42 Dubinska kozica �� 44 Jastog �� 45 Škamp �� 47 Europska ili obična lignja ��49 Sipa ��50 Dagnja �� 52 Jakobova kapica �� 53 Hridinski ježinac �� 54 Obični trp �� 55

6. Pripremanje morskih organizama ��57

Balada od srdela ��58 Ribarska priča ��59 Fantazija �� 61 Kozice u škartocu ��62 Mediteranske rolice ��64 Razapete kozice na kremi od graška ��65 Ribarske uspomene ��66 Carpaccio od trlje �� 67 „Zero waste“ recepti ��68

7. Smjernice za kupnju morskih organizama �� 69

MORSKI EKOSUSTAVI

U ekosustavu mora, koji pokriva gotovo 71% Zemljine površine (61% na sjevernoj hemisferi i 80% na južnoj hemisferi) i obuhvaća 97.5% ukupnog volumena vode na Zemlji, ribe su najraznovrsniji, najveći i gospodarski najvrijedniji dio obnovljivih bioloških resursa, a morsko ribarstvo, kao privredna grana, važna je stavka u nacionalnom dohotku brojnih zemalja. Površina mora i oceana iznosi 360 milijuna km2 što je 2.4 puta više od površine kopna. Prosječna dubina iznosi oko 3800 m što je 4.5 puta više od prosječne visine kopna (840 m). Dvije bitne značajke koje razlikuju mora od kopna su: veća povezanost mora od kopna i veća uniformnost životnih uvjeta (temperatura, salinitet). Morska staništa možemo klasificirati na temelju topografije (tj. reljefa morskog dna i/ili kontura obalne linije koje zatvaraju oceane i mora), na temelju površinske temperature i na temelju batimetrije. Oceani obuhvaćaju 88.5% ukupne površine svjetskih mora (Tihi ocean: 180 mil. km2 , Atlantski ocean: 106 mil. km2 , Indijski ocean: 75 mil. km2), dok na mora otpada preostalih 11.5%.

Osnovna podjela mora: Klasifikacija mora na temelju topografije: • rubna ili epikontinentalna mora – uz rubove kontinenata (obuhvaćaju područje

• • •

šelfa) i široko komuniciraju s oceanima, sredozemna mora – više okružena kopnom (s oceanima komuniciraju preko uskih otvora), unutrašnja mora – još zatvorenija od sredozemnih mora; ne komuniciraju s oceanima (npr. Jadransko more, Crno more itd.), zatvorena mora – potpuno okružena kopnom (slana jezera, npr. Mrtvo more).

Klasifikacija mora na temelju površinske temperature: • polarna mora: uvijek < 5oC, • subpolarna mora: uvijek < 10oC; najčešće < 8oC, • hladna umjerena mora: 8-18oC, • umjerena mora: 8-23oC, • topla umjerena mora: 12-23oC; kratkotrajno preko 25oC, • tropska mora - uvijek > 23oC; najčešće > 25oC. Na temelju temperature svjetska se mora mogu još podijeliti u nekoliko velikih cjelina: arktička, borealna (sjeverna umjereno hladna), sjeverna umjereno topla, tropska, južna umjereno topla, antiborealna (južna umjereno hladna) i antarktička.

Porastom dubine mora bitno se mijenjaju tri ključna parametra: temperatura, svjetlost i tlak. Razina svjetla može poslužiti kao parametar za klasifikaciju pojedinih zona u moru. Tako razlikujemo: fotičku (trofogenu) zonu (koju dijelimo na eufotičku ili osvjetljenu zonu (do 200 m) i disfotičku (oligofotičku) ili sumračnu zonu (od 200 do 1000-1500 m) te afotičku (trofolitička) zonu.

More je najveći životni prostor na Zemlji, a geološki gledano i najstariji. Osnovne odlike su mu veliko prostranstvo, trodimenzionalnost, postojanost, odnosno blagi prijelazi u fluktuacijama fizikalnih i kemijskih svojstava, horizontalno i vertikalno. Uobičajeno se područje mora dijeli na pelagijsko i bentosko područje i dvije topografske provincije: neritičku ili neritik i oceansku ili oceanik. Oba područja u moru dijele se na više dubinskih zona ili stepenica između kojih postoje široke granice, pa tako u pelagijalu razlikujemo epipelagijal, koji obuhvaća stupac morske vode od površine do približno 200 m dubine, zatim mezopelagijal, koji obuhvaća dubine od približno 200 do 1000 m, pa batipelagijal, od približno 1000 do 4000 m, abisopelagijal, od približno 4000 do 6000 m i hadalopelagijal, kojim su obuhvaćene dubine veće od 6000 m. Područje epipelagijala, i to njegova gornja polovica, osobito je važno u pogledu proizvodnje organske materije u moru: primarne (fotosinteza) i sekundarne, zbog apsorpcije najvećega dijela dnevnog svjetla u tom sloju, pa se naziva i eufotičkim (osvijetljenim) slojem, koji općenito dopire do nekih 100 m dubine, a ujedno je i najviše iskorištavano područje pelagijala. Bentosko područje dijeli se na mediolitoral (intertidal, eulitoral), koji obuhvaća morsko dno između visoke i niske vode (zona plime i oseke), zatim slijedi kontinentska podina (šelf, litoral), koji obuhvaća morsko dno od niske vode do približno 200 m dubine, kontinentski slaz ili batijal, koji obuhvaća morsko dno između približno 200 i 4000 m dubine, abisalna ravnica (abisal), koji zauzima morsko dno od donje granice kontinentskog slaza do približno 6000 (7000) m dubine, i hadal, koji obuhvaća najdublje oceansko dno u jarcima ili tranšejima (do približno 11.000 m dubine). Područje kontinentske podine, koja zauzima jedva 8.4% površine morskog dna, kudikamo je najvažnije ribolovno područje u moru.

Morski ekosustavi na Zemlji danas su više no ikad suočeni s mnogim problemima kao što su klimatske promjene, morski otpad, invazivne vrste, porast turizma, pretjerani ribolov, neodrživa akvakultura i brojni drugi.

Jadransko more pripada cjelini Mediterana po svom postanku, svojim ekološkim svojstvima i živom svijetu. Ono predstavlja prostrani najsjeverniji zaljev Mediterana koje odvaja Apeninski poluotok od Balkanskog poluotoka, te Apeninsko gorje od Dinarskog gorja. Može se opisati kao kontinentalno more zbog dubokog ulaženja u kopno i male dubine. Nalazi se u suptropskoj semiaridnoj (polusuhoj) zoni južnog dijela sjeverne polutke Zemlje. Sjeverni Jadran je ujedno najsjeverniji dio Mediterana zbog čega proizlaze i neka njegova značajna fizikalna i biološka svojstva, od kojih ova prva donekle utječu i na sam istočni Mediteran (Jonsko more). Jadran je ostalim dijelom mediteranskog bazena povezan Otrantskim vratima (širine oko 40 n.m. ili 72 km, dubine oko 780 m). Dužina iznosi 470 n.m (870 km). Srednja je širina Jadrana 86 n.m. (159.3 km), a najveća je između Veste (Italija) i Stobreča na našoj obali gdje iznosi 117 n.m. (216.7 km). Površina Jadrana kod srednje razine mora iznosi 138.595 km2, što je oko 4.6% ukupne površine Mediterana.

Prosječna dubina iznosi 252 m što pokazuje da je Jadran plitko more.

Današnji Mediteran, te Jadran kao njegov dio, potječe od nekadašnjeg Tethys mora, velike mediteranske geosinklinale koja se od paleozoika do tercijara protezala između dvaju kontinenata sjevernoeuropskog i južnoafričkog. Zapadni se Tethys utonućem proširio u današnji Atlantik, a iz istočnog se dijela stvorio današnji Mediteran, Crno more, Kaspijsko i Aralsko jezero. Jadransko more je nastalo na kraju neogena u pliocenu, a svoj današnji oblik dobilo je potkraj pleistocena. Tijekom mlađeg tercijara, sjeverni je dio bio kopno koje je potopljeno izdizanjem morske razine za oko 100 m krajem pleistocena. Morfogeneza Jadrana (spuštanje istočne i izdizanje zapadne obale) traje i danas, pa je stoga hrvatska obala jedna od najrazvedenijih u svijetu.

Jadransko more se temeljem morfoloških i hidrografskih svojstava obično dijeli u tri geografska dijela: sjeverni, srednji i južni dio.

Južni dio uključuje Južnojadransku kotlinu od Otrantskih vrata do Palagruškog praga ili poveznice Mt. Gargano – Makarska/Ploče. Taj dio zauzima oko 57.000 km2 (oko 41%) i obuhvaća oko 28.182 km3 (oko 80,6%) ukupnog volumena Jadrana. Srednji dio se prostire između granice južnog dijela i spojnice Ankona – Karlobag i uključuje Jabučku kotlinu, a sjeverni dio obuhvaća plitki sjeverni Jadran. U geopolitičkom pogledu hrvatski dio Jadranskog mora (hrvatsko ribolovno more) dijelimo na unutrašnje more, koje se prostire unutar crte koja povezuje najisturenije dijelove kopna i otoka (tzv. „polazna crta“), zatim od vanjske granice unutrašnjeg mora prema pučini proteže se pojas teritorijalnog mora Hrvatske širine 12 n.m., a od vanjske granice teritorijalnog mora u smjeru pučine do privremene vanjske granice koja slijedi crtu razgraničenja epikontinentalnog pojasa (linija razgraničenja na morskom dnu) proteže se zaštićeni ekološko-ribolovni pojas Republike Hrvatske (ZERP), čija površina iznosi oko 23.900 km2. Svrha proglašenja ZERP-a je bila zaštita okoliša i obnovljivih bioloških bogatstava u otvorenom Jadranu od prekomjernog iskorištavanja. Idući od južnog prema sjevernom Jadranu dubina se postupno smanjuje: u sjevernom dijelu Jadranskog mora, sjevernije od Jabučke kotline ili spojnice arhipelaga Kornati – Giulianova (Italija), dubine nigdje ne prelaze 100 m. U srednjem Jadranu najveća dubina je 273 m i izmjerena je u Jabučkoj kotlini. Kontinentska podina ili šelf, tj. morsko dno do oko 200 m dubine, pokriva oko 74% Jadranskog mora, a od toga dubine do 100 m čak 48%. Dubine preko 1.000 m zauzimaju svega 7,7 % dna Jadranskog mora.

Najveća je dubina Jadrana izmjerena u Južnojadranskoj kotlini i iznosi 1233 m. Temperaturni odnosi u Jadranskom moru pokazuju da je ono umjereno toplo more. Temperatura je vrlo značajan čimbenik koji intenzivno djeluje na fizikalne, kemijske i biološke osobine mora. Jadran se nalazi na granici između suptropskog i umjerenog klimatskog pojasa. U sjevernom je dijelu jači kontinentski a u srednjem i južnom mediteranski utjecaj i zbog toga se i ubraja u topla mora. Jadransko more ima vrlo izraženu godišnju promjenu površinske temperature mora koja može kolebati između ljeta i zime čak do 20°C (sjeverni Jadran). More je najhladnije tijekom zime, a površinska temperatura mora se kreće od 6 – 15°C, te rijetko pada niže. U srednjem i južnom Jadranu temperatura površinskog sloja je uglavnom veća od 11°C tijekom zime.

U proljeće more postaje sve toplije, pa površinska temperatura raste do 18°C. Ljeti temperature mora dosežu visoke iznose, čak 22 - 25°C, a na južnom Jadranu i u Istri i do 27°C. Na Jadranu se termokline, tj. dijelovi vodenog stupca koje odlikuje ista temperatura, veoma dobro mogu razlikovati. Termokline su najočitije tijekom ljeta. Zimi počinju izotermalni procesi, tj. izjednačavanje temperature u vodenom stupcu. Ljeti prvu termoklinu zapažamo na dubini od 3-5 m, iduću na oko 12 m, a sljedeću na 18 m, dok su na dubini većoj od 30 metara temperature uglavnom konstantne tijekom cijele godine. Zimi, ali ne i ljeti, prosječna temperatura čitavog stupca vode u sjevernom Jadranu je za 8-100C niža od temperature stupca vode od 0-300 m dubine u južnom Jadranu. To je razlog zbog kojeg sjeverni Jadran pokazuje izraženija borealna svojstva. Pojava ekstremnih temperatura u moru zaostaje za onima na kopnu za oko mjesec dana. Površinska temperatura u priobalnom području postiže maksimum u srpnju i kolovozu, a minimum u veljači. Minimalne i maksimalne temperature na otvorenom moru kasne za onima u priobalnom području također za oko mjesec dana.

Slanost Jadranskog mora u prosjeku je oko 38.3 i niža je od slanosti u istočnom Mediteranu, a viša od slanosti u zapadnom Mediteranu. Sjeverni Jadran ima manju slanost od srednjeg i južnog Jadrana zbog utjecaja alpskih rijeka (najviše rijeke Po). Dva su godišnja minimuma u kolebanju slanosti Jadrana: u svibnju i prosincu, te dva maksimuma: u rujnu i veljači. U godinama kada Mediteran intenzivnije utječe u Jadran, slanija voda iz Mediterana ulazi u Jadran i povećava njegovu slanost, pa je tada slanost veća od prosječne i ponekad dostiže vrijednosti preko 39. Ta pojava naziva se Jadranska ingresija. Ta „mediteranska voda“ je najslanija i najtoplija od svih tipova vode koji se mogu razlikovati u Jadranskom moru. Potječe iz istočnog Mediterana, a u Jadran se ulijeva u intermedijarnom sloju i to u količinama koje periodički kolebaju. Mediteranska intermedijarna voda značajno utječe na cijelu dinamiku voda u Jadranskom moru. Slanost jadranske vode u globalu, kao i utvrđena pravilna prostorno-vremenska kolebanja slanosti, rezultat su precipitacije, evaporacije i intenziteta ulaženja slanije istočnomediteranske vode u Jadran.

Geomorfološke značajke Jadrana, oblik (izduženi) i dubina jadranskog bazena (uglavnom plitki) znatno utječe na dinamiku vodenih masa. Po svom postanku morske struje u Jadranskom moru uglavnom pripadaju gradijentskim strujama i dio su općeg sustava strujanja u Sredozemnom moru. Raspored tipova vode u Jadranu pokazuje da se u vertikalnom rasporedu pojavljuju tri sloja: površinski, intermedijarni i pridneni. U površinskom sloju (do približno 10-40 m dubine) je strujanje u osnovi ciklonalno: voda iz Sredozemnog mora struji prema sjeverozapadu uz istočnu obalu, dolazi do sjevernog Jadrana, zakreće i vraća se u jugoistočnom smjeru uz talijansku obalu.

Zimi prevladava uzlazna, a ljeti izlazna struja. Površinsko strujanje u Jadranu je općenito sporo, u rasponu od 0.3 do 0.8 čvorova, s time da je ono brže uz zapadnu nego uz istočnu obalu. U intermedijarnom sloju (u južnom Jadranu između 40 i 400500 m) prevladava ulazna struja u Jadran tijekom cijele godine, a u pridnenom sloju prevladava izlazno strujanje koje je naročito izraženo zimi kada se javlja kao kompenzacijsko strujanje ulaženju vode u površinskom i intermedijarnom sloju. Jadransko more u cjelini je slabo produktivno, oligotrofno more, produktivnije uz obalu i u kanalima. Niska razina organske produkcije posljedica je male količine hranjivih soli u vodi, posebno fosfora i dušika. No sjeverni se Jadran, zbog različitih specifičnih utjecaja, smatra jednim od najproduktivnijih područja u Sredozemnome moru. Prema grubim procjenama, u Jadranskome je moru do sada nađeno između 6000 i 7000 biljnih i životinjskih vrsta, od kojih su najzastupljeniji morski beskralježnjaci sa preko 5.000 vrsta. Brojnost biljnih vrsta uključuje oko 638 vrsta algi te 4 vrste morskih cvjetnica, a značajnu komponentu čine Jadranski endemi koji samo u području srednjeg Jadrana čine 12,1% flore tog područja. Velik broj skupina, posebice beskralježnjaka, nedostatno je istražen. Životinjski i biljni svijet današnjega Jadrana posljedica je mnogobrojnih geoloških, geografskih, klimatskih i bioloških utjecaja koji su u prošlosti Zemlje sudjelovali u stvaranju Jadranskoga mora. Tijekom hladnijega razdoblja, u drugoj polovici tercijara, u Sredozemnome su moru nestale mnoge tropske biljne i životinjske vrste, a uselile su se mnoge vrste iz sjevernijih (borealnih) krajeva. Malobrojni predstavnici mora Tetis i borealnih doseljenika održali su se kao sadašnji (recentni) tropski i borealni oblici. Danas se u Jadranskome moru prepoznaje pet florističkih i faunističkih elemenata: tropski, borealni, sredozemno-atlantski, isključivo sredozemni i endemsko jadranski.

ODRÅ½IVI RIBOLOV

Čovjek iz prirode iskorištava dvije glavne skupine resursa (prirodnih bogatstava). Jedna od njih su neobnovljiva bogatstva, koja kada se jednom iskoriste se ne obnavljaju ponovno i bivaju uklonjena iz prirode ili promijenjena manje-više zauvijek. Tipičan primjer takvih resursa su različita neživa bogatstva kao npr. rudna bogatstva, fosilna goriva, nafta. Druga prirodna bogatstva se, uz razumnu upotrebu, mogu dugoročno eksploatirati jer se ona stalno obnavljaju, te ako razina eksploatiranja nije veća od potencijala obnavljanja, uspostavlja se dinamička ravnoteža i osigurava opstojnost resursa i eksploatacije. U ovu skupinu resursa spadaju različita neživa bogatstva (npr. voda), te gotovo sva živa bogatstva (biljna i životinjska). Upravo je ribarstvo bazirano na eksploataciji obnovljivih bioloških resursa (gospodarski važnih organizama koji nastanjuju kopnene vode i mora) te ako se eksploatacija odvija racionalno (u granicama mogućnosti prirodnog obnavljanja) uspostavlja se dinamička ravnoteža između čimbenika zaduženih za obnavljanje i povećanje populacije te onih koji utječu na njeno smanjenje. Čimbenici koji utječu na povećanje biomase određene populacije su novačenje i rast. Novačenje je periodičko (najčešće godišnje) obnavljanje populacije kao posljedica ulaska mladih jedinki koje su nastale razmnožavanjem odraslih jedinki, a rast je proces kojim se povećava masa (ili dužina) svake jedinke tijekom životnog vijeka. Čimbenici koji utječu na smanjenje populacije mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu čini prirodna smrtnost (jedinke bivaju uklonjene iz populacije kao posljedica bolesti, starosti, stresa, gladi ili bivaju pojedene od drugih organizama). Drugi dio je ribolovna smrtnost, tj. onaj dio jedinki koje su uklonjene iz populacije kao posljedica djelovanja ribolova. To uključuje jedinke koje čine ulov (komercijalno važne jedinke odgovarajuće vrste i odgovarajuće veličine) te jedinke gospodarski važnih i nevažnih vrsta koje se nakon ulova vrate u more uginule ili značajno ozlijeđene te nemaju ekonomske važnosti, a zajedničkim se imenom nazivaju prilov (odbačeni ulov).

Zadaća održivog ribolova je kontrolirati one čimbenike koji se mogu regulirati tijekom ribolova s ciljem zadržavanja dovoljne količine jedinki u moru dostatnih za normalno prirodno obnavljanje. Kako procesi zaduženi za povećanje biomase populacije ovise uglavnom o čimbenicima okoliša i biološkim karakteristikama vrste (novačenje i rast), na njih se u pravilu ne može utjecati. Isto tako, ne može se značajno utjecati niti na prirodnu smrtnost, jer je najvećim dijelom i ona ovisna o čimbenicima okoliša i biološkim karakteristikama određene vrste. Jedino na što se može značajnije djelovati u smislu promjene dinamičke ravnoteže, je ribolovna smrtnost. Smanjenje ribolovne smrtnosti može se postići različitim načinima smanjenja ribolovnog napora (broja brodova, broja radnih dana, područja eksploatacije i slično) ili promjenama lovnosti pojedinih

ribolovnih alata, tj. smanjivanjem efikasnosti i povećavanjem njihove selektivnosti (različite promjene u tehničko konstrukcijskim karakteristikama alata, kao npr. povećanjem oka mreže, smanjivanjem dimenzija ribolovnih alata i slično).

Različite vrste morskih organizama različito podnose intenzivnu eksploataciju u ovisnosti o njihovim biološkim i ekološkim karakteristikama, te kao posljedica toga osjetljivije vrste prve bivaju ugrožene pretjeranom eksploatacijom, što dovodi do promjena u sastavu zajednica. Na eksploataciju su prvenstveno osjetljivi organizmi koji imaju velike dimenzije (a samim time i dugačak životni vijek), kao i oni koji sporo rastu i kasno sazrijevaju te vrste koje imaju slabu reprodukcijsku moć (mali broj jaja). Klasičan primjer takvih vrsta su hrskavičnjače (i to prvenstveno raže), koje stoga u ribarstvenoj biologiji i služe kao pokazatelji stupnja promijenjenosti zajednica kao posljedica ribolova.

Tako je npr. raža kamenica u Jadranskom moru bila na trećem mjestu po zastupljenosti u ukupnoj masi ulova nakon Drugog svjetskog rata, da bi danas pala na osamnaesto mjesto. Slična se situacija događa i s koštunjačama velikih tjelesnih dimenzija, kao npr. kovač koji je po biomasi bio na četvrtom mjestu, a danas je na 21. mjestu po zastupljenosti u lovinama.

Kao posljedica preintenzivnog ribolova događaju se i negativne promjene u populacijskom sastavu eksploatiranih vrsta, a očituju se u smanjenju prosječne dužine lovljenih primjeraka (pecatura), ali i smanjenju dužine kod koje nastupa prva spolna zrelost. Navedene promjene su poznate pod imenom „prelov odraslih jedinki“ i posljedica su činjenice da je ribolov selektivan proces, u kojemu ribar ciljano izlovljava veće (a samim time i ekonomski vrjednije primjerke), a izbjegava manje. Nakon što je iz populacije uklonjeno toliko odraslih (spolno zrelih primjeraka) da je poremećena normalna reprodukcija i novačenje, dolazi do pada biomase mladih primjeraka što je poznato kao „prelov novaka“ i on vodi ka kolapsu populacije (ako se hitno ne poduzmu učinkovite mjere zaštite).

Veliki broj gospodarski važnih vrsta u Jadranskom moru nalazi se u prvom opisanom stupnju prelova („prelov odraslih jedinki“), a u posljednje vrijeme kod gospodarski najvažnijih vrsta (oslić, škamp, grdobina, kovač i druge) uočavaju se i simptomi „prelova novaka“. Održivi ribolov je zapravo jedan koncept koji podrazumijeva da se iz mora može uzeti samo onoliko koliko more, odnosno morski ekosustav, može prirodno, svojom snagom, biološki obnoviti. Sve ono što ulovimo preko te granice vodi prema devastaciji morskih resursa.

Slikovito rečeno, održivi ribolov se može donekle usporediti sa držanjem novaca u banci i ubiranjem kamata. Dok god ne diramo glavnicu uživat ćemo plodove kamata. U onom trenutku kada krenemo trošiti glavnicu kamate bivaju sve manje dok na koncu ne ostanemo i bez kamata i bez glavnice. Glavna uloga održivog ribolova je višestruka. S jedne strane osigurava opstanak i prosperitet ribarstva kao gospodarske grane te kontinuiranu ponudu hrane iz mora na tržištu, a s druge strane omogućava održavanje morskog ekosustava zdravim i otpornim na stresove koje uzrokuje klimatske promjene i druge prijetnje. Postoji niz mehanizama koji mogu osigurati održivi ribolov, a prije svega to su različite mjere regulacije ribolova i zaštite resursa. Najčešće primjenjivane su: 1. Vremensko i prostorno ograničavanje ribolova (zabrana pojedinog tipa ribolova ili svih tipova ribolova u određenom prostoru ili vremenu); 2. Regulacija tehničko konstrukcijskih karakteristika ribolovnih alata (veličina oka, dimenzije mreža, broj udica, tehnika izrade alata…) te 3. Uspostava zaštićenih morskih područja i zona izuzetih od ribolova (zone bez ribolova).

U svijetu su upravo zone bez ribolova prepoznate kao jedan od izrazito djelotvornih mehanizama za očuvanje i obnovu ribljeg fonda. Unutar tih područja ribolov nije dozvoljen te organizmi mogu nesmetano rasti i razmnožavati se. Studije sustavno pokazuju da organizmi unutar tih područja žive duže, narastu veći i proizvode nekoliko desetaka puta više mlađi nego organizmi u okolnim, nezaštićenim područjima. Dakle rast jedinki i biomase novih organizama je značajno veći u zonama bez ribolova nego u okolnim područjima. U tom trenutku zone bez ribolova postaju „izvoznici“ mladih i odraslih jedinki, ali i riblje mlađi. Na taj način profitiraju i ribari jer u područjima koje okružuju zone bez ribolova ima više ribe te oni uz puno manji ribolovni napor postižu veće ulove.

Kao izrazito pozitivan primjer uspostave zaštićenih područja u Jadranskom moru spominje se Zaštićeno ribolovno područje Jabučke kotline uspostavljeno u srednjem otvorenom Jadranu prije nekoliko godina. Riječ je o području površine oko 1500 km2 koje obuhvaća dijelove hrvatskog i talijanskog ribolovnog mora. Znanstvena istraživanja pokazuju da je već nakon godinu-dvije zabrane došlo do značajnog oporavka eksploatiranih resursa.

Na koncu, za koji god se mehanizam regulacije ribolova i zaštite resursa opredijelimo, a najčešće se radi o kombinaciji svih navedenih.

Ukupni ribolovni napor ne smije biti veći od snage ekosustava da izlovljene resurse obnovi. Ribe, rakovi i glavonošci spadaju u prirodne (biološke) obnovljive zalihe koje iskorištava ribarstvena industrija kako bi ih kao prehrambene proizvode plasirali na tržište u svježem ili prerađenom stanju. U Jadranskom moru, prema posljednjim dostupnim potpunim informacijama iz 2010. godine, ukupno je izlovljeno 285.289 tona gospodarski važnih riba, rakova i glavonožaca.

Od zemalja u regiji najveći ulov ostvaruju ribolovne flote Republike Italije i Republike Hrvatske. Gospodarski ribolov dijeli se na: priobalni ribolov, pelagični ribolov i pridneni ribolov.

Priobalni ribolov Priobalni ribolov zasniva se na iskorištavanju vrsta koje obitavaju u uskom priobalnom pojasu, na terenima koji su nepristupačni glavnom povlačnom alatu (koći). Ovaj tip ribolova uglavnom se obavlja korištenjem pasivnih alata poput raznih vrsta mreža stajačica, vrša, parangala i drugih različitih udičarskih alata te ostalih alata određenim prema zakonu o morskom ribarstvu.

Pridneni ili koćarski ribolov

Pridneni ili koćarski ribolov zasniva se na iskorištavanju pridnenih organizama na ravnim dnima (pjeskovitim i muljevitim) upotrebom povlačne mreže – koće. Glavne vrste ovog ribolova su: oslić. trlja, škamp, kozica, muzgavci, grdobine i brojne druge gospodarski važne vrste koje se zadržavaju pri dnu. Ova grana ribolova se nalazi odmah iza pelagičnog ribolova kako prema količinama ulova tako i prema vrijednosti ulova.

Pelagični ribolov

Pelagični ribolov dijeli se na izlov populacija male plave ribe i to uglavnom srdele i inćuna (Sardina pilchardus i Engraulis encrasicholus) te na izlov tuna (Thunnus thynnus). Izlov male plave ribe najznačajnija je grana ribarstva i čini oko 80 % ukupnog ulova morskih organizama. Izlov tune na području Jadrana bazira se u najvećoj mjeri na iskorištavanju nedoraslih jedinki za potrebe daljnjeg kaveznog uzgoja. Obzirom da je tuna visoko migratorna vrsta, upravljanje ribolovnim naporom i razinom iskorištavanja tj. gospodarenje ovom vrstom zasniva se na obvezujućim odlukama međunarodne organizacije za zaštitu i upravljanje tuna i sličnih riba (ICCAT). Hrvatska nacionalna flota, koja djeluje isključivo u Jadranskom moru, u 2018. godini sastojala se od 7 731 broda kombinirane bruto tonaže (GT) od 46 tisuća tona, ukupne snage 360,88 tisuća kilovata (kW) i prosječne starosti od 37,7 godina. Prosječna dužina ribarskih plovila je iste godine bila 6,89 metara. U usporedbi s najvišim vrijednostima u 2015. godini, flota se smanjila između 2015. i 2018 .: broj plovila za 2%, a GT i kW za 14%, odnosno 16%.

Glavni čimbenici koji uzrokuju smanjenje flote je uklanjanje (scraping) plovila koja spadaju u ribolovne tehnike plivarica pridnenih koća te rampona. Hrvatska flota je podijeljena na glavnu gospodarsku flotu i kategoriju maloga obalnog ribolova za osobne potrebe koja se sastoji od oko 3 500 plovila, a definirana je nacionalnim zakonodavstvom. Iako u gospodarskoj floti, brodovi u malom obalnom ribolovu uglavnom posluju za osobne potrebe i drže se kao zasebna kategorija, sa posebnim zahtjevima i ograničenjima. Od 6 052 aktivnih plovila u 2017. godini, 5 085 plovila spada u kategoriju malog priobalnog ribolova dok su 967 plovila svrstana u kategoriju velikih plovila. Iako aktivna mala plovila čine 84% aktivne flote, njihov doprinos u bruto tonaži je manji od 25%, a u snazi motora 46%. Ukupno je na moru 2017. godine provedeno 236 tisuća dana. U skladu s ograničenjem napora plivarica za izlov sitne pelagične ribe i privremeni prestanak aktivnosti u pelagičnom i pridnenom ribolovu, vidljivo je značajno smanjenje dana u moru u odnosu na 2014. godinu u segmentu flote velikih plovila koji se nastavlja u 2018. godini (-9%). Flota djeluje isključivo na sjevernom i srednjem Jadranu (GSA 17). Ulov sitne plave ribe ujedno je i najvažniji u smislu vrijednosti te čini preko 50% ukupne vrijednosti iskrcaja. S druge strane, vrste koje se love pridnenom povlačnom mrežom koćom, kao što su trlja od blata, oslić, škamp te druge, čine manje od 2,6% u smislu količine ulova, ali 12,6% u smislu vrijednosti.

U ukupnom ulovu dominira sitna plava riba s udjelom od 87% od kojih su najvažnija srdela i inćun.

KLIMATSKE PROMJENE I INVAZIVNE VRSTE

„Globalne klimatske promjene utjecat će na fizičke, biološke i biogeokemijske karakteristike oceana i obala, mijenjajući njihovu ekološku strukturu, njihovu funkciju, te na kraju mijenjajući koristi i usluge koje pružaju.“ — Međunarodni panel za klimatske promjene Temperatura na Zemlji ovisi o ravnoteži između ulazne i izlazne energije na planeti. Promjene u Zemljinoj ravnoteži mogu uzrokovati razni prirodni i ljudski čimbenici. Klimatske promjene prije industrijske revolucije mogu se povezati s prirodnim uzrocima, dok nedavna istraživanja pokazuju da su od sredine 20. stoljeća ljudske aktivnosti njihov glavni uzrok. Znakovi klimatskih promjena su: prosječna temperature Zemlje i oceana se povećava, sušna razdoblja su dulja, koncentracija ugljikovog dioksida na Zemlji i u oceanima se povećava, ekstremni vremenski uvjeti su sve češći, površina mora pokrivena ledom su smanjuje, neke vrste životinja i biljaka nestaju te se povisuje razina mora. Prirodni čimbenici, kao što se može vidjeti iz pretpovijesnog doba, mogu imati vrlo jak utjecaj na Zemljinu temperaturu. Promjene u sunčevom zračenju prepoznate su kao jedan od prirodnih uzroka klimatskih promjena. Tu su još vulkanske erupcije i prirodni šumski požari, koji otpuštaju stakleničke plinove koji apsorbiraju sunčevu energiju i zagrijavaju atmosferu. Istovremeno, vulkanske erupcije ispuštaju aerosol koji raspršuje dolazno sunčevo zračenje, uzrokujući učinak hlađenja. Pomicanje tektonskih ploča utječe na globalnu cirkulaciju zraka, mora i klimu kontinenata. Ljudski su uzroci klimatskih promjena sve više očiti. Ljudske aktivnosti vezane uz poljoprivredu, opskrbu hranom, sječu šuma, stočarstvo i gnojidbu povećavaju količinu stakleničkih plinova. Količina tih čestica u atmosferi mijenja klimu na Zemlji i dovodi do zatopljenja ili zahlađenja. Sagorijevanje fosilnih goriva zbog prometa, električne energije, industrije i grijanja domova uništava i ozonski omotač. Klimatske promjene su tu i svakodnevno sve više postaju dio naše stvarnosti. Konstantno bilježimo nove temperaturne ekstreme, promatramo otapanje arktičkog leda i rast razine mora. Čak i predviđeni umjereni scenariji donose drastične promjene globalne bioraznolikosti i značajne socioekonomske učinke. Postojeće ekološke ravnoteže bit će narušene i stvarat će se nove, povećat će se frekvencija ekstremnih pojava poput suša, poplava, jakih oluja, mijenjat će se evaporacija, precipitacija te smjer i jačina morskih struja i vjetrova. Očekuju nas i značajne promjene u produktivnosti mora koja će značajno opasti u tropima, dok će bioraznolikost na višim zemljopisnim širinama (iznad 40° sjeverne i ispod 30° južne geografske širine) biti osobito osjetljiva na klimatske promjene.

U tropskom i umjerenom pojasu rast temperature i razine mora mogao bi izazvati masovno umiranje koralja i promjene u naseljima livada morskih cvjetnica, a time i s njima povezanih vrsta. Iako će oceane i mora zahvatiti niz lokalnih i globalnih izumiranja, simulacije pokazuju da to neće biti u tako visokom omjeru kao što se predviđa za kopno (15 – 37% ukupnog broja vrsta). Vjerojatan razlog tome je veća sposobnost i mogućnost rasprostiranja morskih vrsta što znači da mogu lakše naći novo odgovarajuće stanište. Međutim, klimatske će promjene vrlo vjerojatno pojačati djelovanje drugih prijetnji poput prelova, onečišćenja i promjena obalnih staništa, što bi u konačnici moglo izazvati velika izumiranja.

U okvirima Mediterana možemo očekivati povećanje isparavanja uz istovremeno smanjenje padalina i donosa vode rijekama, što će dovesti do povećanja saliniteta. Uz povećanje temperature i saliniteta smanjit će se topljivost kisika i ubrzati razgradnja organske tvari što dodatno troši kisik. Takav scenarij imat će drastičan utjecaj na promjenu strukture pridnenih zajednica. U međuvremenu su već nastupile mnoge promjene. Zabilježene su promjene u sustavu kruženja vode Sredozemljem, što se također dijelom pripisuje promjeni klime, primijećeno je širenje tropskih vrsta u Sredozemno more, kao i termofilnih sredozemnih vrsta prema sjeveru (u Jadransko i Ligursko more) te povlačenje hladnomorskih vrsta prema sjeveru.

Dokazano je i da anomalije površinskih temperatura mora snažno utječu na pelagijske i pridnene zajednice eliminirajući osjetljive vrste i izazivajući masovnu smrtnost. Budući da klimatske promjene uzrokuju promjene hidrografskih osobina Jadrana, osobito u vezi s povećanjem temperature mora, u posljednjih je desetak godina zabilježeno pomicanje poglavito termofilnih vrsta riba prema sjevernim područjima našeg mora. S obzirom da će se mijenjati morski okoliš, ponašanje i migracijski obrasci morskih organizama i bioraznolikost, promjene će imati i pozitivne i negativne učinke na hrvatski ribarstveni sektor uključujući: • osiromašenje ribom u plitkim područjima Jadranskog mora – bolje obnavljanje vrsta koje uspijevaju u toplim vodama, • horizontalna ili vertikalna migracija hladnovodnih vrsta u hladnija područja – pojava novih organizama koji prenose bolesti ili egzotičnih ili nepoželjnih vrsta.

Brojni su pokazatelji da populacije riba u području Mediterana mijenjaju svoje područje rasprostranjenosti, obrasce migracija, brojnost populacija, rast i preživljavanje kao odgovor na klimatske promjene i varijabilnost klime. To u konačnici ima utjecaj i na produktivnost ekosustava, bioraznolikost i gospodarske djelatnosti koje o tome ovise. Klimatske promjene predstavljaju dodatni pritisak na morski ekosustav koji je već pod utjecajem brojnih antropogenih čimbenika, osobito ribolova.

Površinska temperatura mora na području Mediterana porasla je u posljednjih 30-ak godina oko 1°C što je prouzročilo značajne i višestruke promjene u populacijama riba na tom području. Gledajući globalno, zagrijavanje mora zbog klimatskih promjena ima za posljedicu migraciju riba prema polovima. Isto je uočeno i u Mediteranu, osobito kod priobalnih populacija riba. Vrste riba tipične za južni dio Mediterana (npr. barakuda) migriraju prema hladnijim sjevernijim dijelovima. Drugim toploljubivim vrstama, kao npr. sardini golemoj (Sardinella aurita) porasla je brojnost usporedo s porastom temperature mora. Suprotno se događa s hladnoljubivim vrstama kojima se područje rasprostranjenosti smanjuje. Zagrijavanje Mediterana također pogoduje uspješnoj migraciji stranih vrsta. Posljednja izvješća spominju više od 150 stranih vrsta koje su u Sredozemno more dospjele bilo iz Atlantskog oceana kroz Gibraltarski tjesnac ili iz Crvenog mora preko Sueskog kanala. U većini se slučajeva radi o tropskim ili subtropskim vrstama riba. Među njima se osobito ističu npr. plavotočkasta trumpetača (Fistularia commersonii) i rod mramornica (Siganus spp.). Istodobno s uspješnom invazijom stranih vrsta mjestimično je utvrđen i iznenadni pad u brojnosti domaćih vrsta riba. Promjene u ulovu ribe su dijelom posljedica migracija riba prema hladnijem sjevernom dijelu Mediterana a dijelom mjestimičnim nestankom ribljih vrsta u južnom toplijem dijelu. Zbog toga je izvjesno da neke vrste riba koje danas predstavljaju značajan udio u ulovu, u budućnosti više neće biti dostupne. Osim što migriraju prema sjeveru, pojedine vrste zbog zagrijavanja migriraju i u dublju vodu. Osobito se to odnosi na trlju (Mullus barbatus) i oslića (Merluccius merluccius). Razlog zašto ulov pojedine vrste raste ili pada s promjenom temperature može biti povezan s periodom mrijesta. Primjer su dvije najvažnije vrste male plave ribe koje imaju različite periode godine kada im je mrijest najintenzivniji: inćun ljeti, a srdela zimi. Postoje pokazatelji da zagrijavanje mora različito djeluje na uspjeh mrijesta kod ove dvije vrste.

Tijekom razdoblja od 1973. - 2003. godine, postojala je izražena korelacija između prosječne godišnje temperature površine Jadranskog mora i ukupnog godišnjeg ulova riba. Godišnje fluktuacije stvarnog ulova male pelagijske ribe na istočnoj jadranskoj obali uspoređene su s klimatskim fluktuacijama na sjevernoj hemisferi i fluktuacijama slanoće mora na Jadranu. Utvrđena je veza između klimatskih fluktuacija na sjevernoj hemisferi i ulova male pelagijske ribe. Takva dugoročna varijacija opažena je diljem svijeta i smatralo se da predstavlja normalni životni ciklus pelagijske ribe. Međutim, promjene kod populacije srdela u Jadranskom moru uočene u posljednje vrijeme uključuju produljene sezone mriještenja i mriještenje na mrjestilištima koja do tada nisu bila poznata. Ovakva promjena ponašanja može se pripisati globalnim klimatskim promjenama. Pomicanjem tektonskih ploča te polaganim isušivanjem starog toplog Tetis mora nastalo je današnje Sredozemno more. Tektonikom te približavanjem Euroazijske te Afričke tektonske ploče Sredozemno more ostalo je povezano sa Atlantskim oceanom preko uskog Gibraltarskog prolaza. U prošlosti to je bila jedina poveznica sa zatvorenim Sredozemnim morem te je logično za očekivati da su u Sredozemnom moru prisutne biljke i životinje koje obitavaju u području istočnog Atlantika. Sredozemno more se nakon duge geografske razdvojenosti 1869. godine nanovo povezalo sa Indijskim oceanom prokopavanjem Sueskog kanala. Time je stvoren uzak i važan prolaz koji omogućuje organizmima Indijskog oceana širenje i migraciju u smjeru Sredozemnog mora. Takve organizme nazivamo lesepsijskim migrantima u čast francuskom projektantu Sueskog kanala Ferdinandu de Lessepsu. U početku migracija lesepsijskih organizama bila je spora, no nakon izgradnje Asuanske brane te gotovog izjednjačavanja saliniteta Levantskog bazena Sredozemnog mora sa salinitetom Crvenog mora migracija se uvelike povećala.

Mnogi organizmi koji su se doselili iz Crvenog mora pronašli su odgovarajuće uvjete za razmnožavanje i opstanak te dan danas žive u Jadranskom moru. Postoje četiri glavne grupe invazivnih vrsta Sredozenmog mora s obzirom na područje iz kojeg dolaze: organizmi iz mauritanijsko senegalske provincije, lesepsijski migranti iz indopacifičke provincije, organizmi uneseni putem balastnih voda s plovila koji mogu dolaziti iz bilo kojeg svjetskog mora i organizmi slučajno uneseni.

Odrediti da li je jedna vrsta invazivna poprilično je teško. Još je teže odrediti koja invazivna vrsta ima veći utjecaj na bioraznolikost određenog prostora i koja zaslužuje najveće mjere opreza. Jedan od kriterija za odabir najagresivnijih invazivnih vrsta Jadrana bazira se na IUCNovim kriterijima. Najčešći kriteriji su utjecaj na bioraznolikost, socioekonomske prilike te zdravlje i infrastrukturu.

Do sada je u Jadranskom moru zabilježeno ukupno 113 invazivnih vrsta. Determinirano je 15 fitoplanktonskih vrsta, 16 zooplanktonskih vrsta, 16 vrsta makroalga, 44 vrste zoobentosa, te 22 vrste riba. Od tih 113 vrsta, 64 vrste su unesene namjerno ili slučajno djelovanjem čovjeka, dok su ostale 52 vrste posljedica klimatskih promjena.

Sukladno zadnjem popisu riba objavljenom 2010. godine u Jadranu je zabilježeno 440 vrsta (137 obitelji). U razdoblju od 2010. do danas zabilježeno je novih 16 vrsta što znači da je do sada u Jadranu zabilježeno 456 vrsta riba iz 140 obitelji. Do sada je u Jadranu zabilježeno 14 vrsta riba „lesepsijskih migranata“, a od njih su 3 vrste potencijalno invazivne (plavotočkasta trumpetača Fistularia commersonii, tamna mramornica Siganus luridus i srebroprugasta napuhača ili četverozupka Lagocephalus sceleratus) koje su uspostavile svoje populacije u južnom Jadranu.

Srebrnoprugasta napuhača ili četverozupka (Lagocephalus sceleratus)

Utjecaji ovih alohtonih invazivnih vrsta mogu se negativno odraziti na morsko ribarstvo (utjecaj na hranidbeni lanac) i bioraznolikost Jadranskog mora. Niti jedna od spomenutih vrsta ne napada čovjeka! Do ozljeda može samo doći ukoliko direktno rukujete sa živim primjerkom napuhače i postoji mogućnost da golim rukama stupite u kontakt s otrovom koji se može nalaziti u koži što može biti opasno), treba upozoriti da se ne konzumiraju ribe poput spomenute napuhače (četverozupke) kao i one druge koje ne poznajete (ne konzumirajte vrste koje ne poznajete). Kontrola invazivnih vrsta i smanjivanje njihova utjecaja na zavičajne vrste i cjelokupne ekosustave danas je jedan od najvećih izazova zaštite prirode u Europi. Stranu invazivnu vrstu, nažalost, gotovo nikad nije moguće ukloniti iz staništa u koje se proširila, osim možda na otocima te na ograničenim dijelovima kopna. Zato je važno rano otkrivanje prisutnosti potencijalno invazivne strane vrste u ekosustavu, a hitne mjere kontrole širenje i uklanjanja najčešće su jedine učinkovite mjere borbe protiv takvih vrsta. Stoga je veoma važno rano otkrivanje potencijalno invazivne vrste u ekosustavu te hitno djelovanje u obliku kontrole širenja te uklanjanja, obzirom da su to najčešće jedine učinkovite metode u borbi protiv njihovih štetnih učinaka. Glede beskralješnjaka, odnosno rakova, vjerojatno je najzvučnije ime Percnon gibessi, lakonogi rak. To je vrsta koja je sad već raširena gotovo cijelim Mediteranom (Baleari, Sicilija, Turska, Tunis), a inače je nativna na području Atlantika od Floride do Brazila, iako ju se može naći i u Kaliforniji i Čileu. Isto tako treba svakako spomenuti plavog raka Callinectes sapidus koji je u Europi prvi puta zabilježen 1901. godine u Francuskoj, a proširio se na sjever do Baltičkog mora, na jug do Španjolske i na Mediteran te sve do Azije u vode Japana. Prvi nalaz plavog raka u Mediteranu zabilježen je 1949. godine blizu Venecije nakon čega se nalazi ove vrste drastično povećavaju te je danas prepoznata kao jedna od najinvazivnijih vrsta u Mediteranu. Pretpostavlja se da je plavi rak unesen u Mediteran balastnim vodama s obzirom na to da je najčešće zabilježen blizu luka i plovnih puteva.

U Jadranskom moru prvi primjerci plavog raka u Jadranu zabilježeni su u listopadu 2004. godine kod Stona u hipersalinoj uvali te su tada zabilježene četiri jedinke na dubini od pola metra. Također, s obzirom na sve veći broj nalaza jedinki plavog raka u rijeci Neretvi pretpostavlja se da je vrsta uspostavila populaciju i na području Hrvatske. Odrasle jedinke dobri su plivači te se od mjesta na koja su unešeni vrlo brzo šire nošeni morskim strujama ili aktivno plivanjem i do nekoliko stotina kilometara.

Plavi rak (Callinectes sapidus)

Glede riba, plavotočkasta trumpetača Fistularia commersonii smatra se jednom od prvih invazivnih vrsta na području Mediterana. Znanstvenici su pokušali rekonstruirati tijek njene invazije, kako bi procijenili stope širenja i konstruirali pravilan ekološki model temeljen na šest biofizičkih varijabli. Rezultati su pokazali da se kolonizacija Sredozemnog mora odvijala paralelno uz južni i sjeverni rub bazena brzinama od 1000-1500 km po godini. Također su otkrili da preferira obalna područja s nižom koncentracijom klorofila i višim salinitetom. Srebrenoprugasta napuhača (četverozupka) Lagocephalus sceleratus u ranim fazama života hrani se beskralješnjacima - sipom, školjkama, hobotnicama. Također, smatra se ribarskom štetočinom i s obzirom da sadrži štetni tetrodotoksin, inače letalan za čovjeka, posebno je vrlo važno upozoriti stanovništvo na njenu opasnost po tom pitanju. Inače se, usprkos činjenici da konzumiranje mesa ove vrste može biti smrtonosno po čovjeka, meso ove vrste priprema (poseban način pripreme) kao vrlo traženo i cijenjeno jelo pod imenom “fugu” u zemljama Dalekog istoka (prije svega u Japanu). Meso ove vrste kao i njezinih srodnica iz porodice Tetraodontidae (četverozupke) je zabranjeno za konzumaciju u svim zemljama EU.

OSOBITOSTI I VAÅ½NOST MORSKIH ORGANIZAMA U PREHRANI

Da bi mogli preživjeti, naši su preci pronalazili i sakupljali hranu u prirodi, te se može reći da su već više od 2 milijuna godina slijedili određene prehrambene navike. Najstariji pronađeni opisi hrane i jela, kao i djelovanja istih na zdravlje opisani su od starih Egipćana, a potječu iz 3200 godine p.K. Kroz cijelu povijest ljudskog roda provlači se spoznaja o povezanosti hrane i načina prehrane i bolesti. Sva “neznanstvena” opažanja, od prethistorije pa do 18. stoljeća stvorile su temelj za razvoj moderne znanosti o prehrani. Ribe i njima slični organizmi imaju značajan udjel u prehrani svjetskoga pučanstva, osiguravajući 16% životinjskih bjelančevina. Usporedno s porastom ljudske populacije, svjetska se proizvodnja u ribarstvu stalno povećava, ponajprije zahvaljujući uzgoju. Od 456 vrsta riba koje žive u Jadranu oko 180 se lovi za prehranu. Koriste se i rakovi, mekušci (puževi, školjke, glavonošci), razni beskralježnjaci te alge.

Riba je važan izvor lako probavljivih bjelančevina, a sadrži i esencijalne aminokiseline veoma bitne za ljudski organizam. Riblje meso je bogato vitaminima topljivim u mastima (A, D, E), kao i onima topivim u vodi iz grupe B vitamina. Oko 2 posto sastava mesa ribe čine minerali - magnezij, kalcij, fluor, jod, željezo, selen i drugi. Ribe i morski plodovi sadrže i selen, koji je antioksidans, čuvar DNK i stanične membrane od slobodnih radikala, pa također djeluje antikancerogeno. Morske alge koriste se u makrobiotičkoj prehrani. Jako su zastupljene u istočnjačkoj kuhinji. Mnoge studije potvrđuju važnost ribe u zdravoj prehrani, s obzirom na visoki udjel omega-3 visoko nezasićenih masnih kiselina, kao i određenih mikroelemenata, te osobito, zbog činjenice da su značajan izvor proteina. Sadržaj masti kod ribe koleba od 1,0g/100g kod bijele ribe do 30g/100g kod ribe s povećanim udjelom masnoće.

Iako je ukupni udjel visoko nezasićenih masnih kiselina u bijeloj ribi niži, predstavlja viši udjel u ukupnim masnoćama u odnosu na masniju ribu, i to 37% u odnosu na 17%. Zahvaljujući ukupno povećanom udjelu masnoća kod uzgojene ribe u odnosu na divlju, takvi proizvodi predstavljaju i izvor hrane s većim udjelom omega-3 masnih kiselina. Međutim, unatoč preporukama zdravstvenih i nutricionističkih organizacija o korisnosti konzumiranja ribe jedan ili dva puta tjedno, a u svrhu očuvanja kvalitete zdravlja, svijest potrošača o važnosti ove namirnice u prehrani je vrlo neujednačena. Umjereno konzumiranje (1-2 puta tjedno) ribe bogate omega-3 visoko nezasićenim masnim kiselinama smanjuje rizik obolijevanja kao i smrtnost uzrokovanu koronarnim bolestima. Omega-3 visoko nezasićene masne kiseline pozitivno utječu i na rani razvoj ploda, pa se trudnicama i dojiljama preporučuje umjerena konzumacija određenih ribljih vrsta bogatih tim masnoćama. Omega-3 visoko nezasićene masne kiseline preveniraju određene srčane aritmije, te smanjuju umjereno povišeni tlak. Konzumacija ribe bogate omega-3 visoko nezasićenim masnim kiselinama pozitivno utječe i na smanjenje određenih vrsta karcinoma. Mogući negativni učinci prisutnosti cinka, dioksina ili PCB u pojedinim ribljim vrstama, pokazali su se vrlo niskim, pa se zaključuje kako su općenito pozitivni učinci prehrane ribom znatno izraženiji od potencijalnih rizika. Plava riba, kako sitna (srdela, inćun, papalina, skuša, lokarda i dr.), tako i krupna (tuna, palamida i dr.) u svakodnevnoj prehrani predstavlja izvor biološki vrijednih bjelančevina. Sadrži malo masti i ima niski sadržaj kolesterola, a također je i dobar prirodni izvor joda i selena. Selen zahvaljujući svojim antioksidacijskim svojstvima smanjuje učestalost pojave karcinoma prostate, pluća i debelog crijeva. Svakodnevno smo svjedoci preporuka nutricionista o važnosti konzumiranja morske ribe, pogotovo plave, prvenstveno zbog obilja višestruko nezasićenih masnih kiselina kojima se pripisuju brojni pozitivni učinci na zdravlje. Međutim, uz konzumaciju plave ribe se vežu i potencijalni rizici koji mogu povećati vjerojatnost njezine zdravstvene neispravnosti te nakon konzumacije narušiti zdravlje potrošača. U potencijalne rizike koji mogu ugroziti sigurnost konzumacije plave ribe ubraja se vjerojatnost nakupljanja kontaminanata organskog podrijetla poput primjerice dioksina ili polikloriranih bifenila ili anorganskog podrijetla poput žive, olova i kadmija. Posebnu opasnost za zdravlje može predstavljati nastanak histamina u mesu ribe nakon izlova.

GOSPODARSKI NAJVAÅ½NIJE VRSTE U JADRANU

Srdela

Sardina pilchardus (Walbaum, 1792)

Engleski naziv: European pilchard Veličina: Naraste do 32 cm ukupne dužine (Total Lenght, u daljnjem tekstu TL), obično od 23 do 25 cm. Kratki opis: Srdela je riba izdužena tijela koje je na bokovima spljošteno. Gornji dio tijela je modrozelenkast, a prema donjem boja prelazi u srebrnastu. Uzduž bokova se proteže modra boja. Na bokovima ima nekoliko crnih mrlja, a na škržnim preklopcima urez nalik na zvijezdu. Tijelo joj je prekriveno povelikim ljuskama. Biologija i ekologija: Morska, brakična, pelagičko-neritička vrsta. Gregarijska i migratorna: živi na dubinama od 25 do 55 m (100 m) danju, od 15 do 35 m noću. Hrani se planktonskim kopepodima-veslonošcima (Calanus, Pseudocalanus) i većim planktonskim životinjama. Mrijesti se u serijama (50.000 – 60.000 jaja promjera 1,5 mm) na 20 – 25 m dubine blizu obale ili više od 100 km na pučini: travanj (Engleski kanal), lipanj–kolovoz (Sjeverno i Crno more), rujan–svibanj (europske obale Mediterana, Jadran), studeni–lipanj (afričke obale Mediterana). Najveća zabilježena starost je 15 godina.

Rasprostranjenost i učestalost: Područje rasprostranjenosti je 68oN-14oN, 32oW-43oE; Madeira, Kanari, istočna obala Atlantika: Island (rijetka), Sjeverno more (rijetka u sjevernim područjima) do Senegala, zapadni Mediteran, Jadran. Nepoznata duž libijske obale, rijetka u istočnu Mediteranu, Egejskom, Mramornom i Crnomu moru. U Jadranu obična vrsta, brojnija u kanalima nego u otvorenu moru, u sjevernu i srednjem nego u južnom dijelu. Ne zadržava se iznad dubokih područja Jabučke i Južnojadranske kotline. Važnost za ljude: Ima vrlo veliku gospodarsku važnost, najvažnija je vrsta u ribarstvu RH. Vrlo brojna na nekim dijelovima areala i s velikim ribarskim značenjem, lovi se pretežno povlačnim lebdećim mrežama, tj. lebdećim koćama i mrežama plivaricama-srdelarama, a manje obalnim potegačama i jednostrukim stajačicama-srdelarama. Konzumira se svježa, soljena i konzervirana u ulju; dio se preradi u riblje brašno. U svrhu zaštite postoji sezona lovostaja u vrijeme najintenzivnijeg mrijesta (Jadran, Hrvatska). Najmanja dozvoljena lovna dužina je 11 cm.

Tuna plavoperajna

Thunnus thynnus (Linnaeus, 1758)

Engleski naziv: Bluefin tuna Veličina: Doseže težinu i do 600-650 kg a može narasti preko 4 metra. Prosječna lovna težina u Jadranu je oko 12 kg. Kratki opis: Njeno je tijelo krupno, snažno, vretenastog oblika te vrlo hidrodinamično. Njuška je šiljasta, repna peraja duboko urezana pa ima izgled polumjeseca, a u repnom dijelu ima dodatne male perajice za stabilnost. Prsne i trbušne te prva leđna peraja se mogu uvući u mala udubljenja na koži tako da ne strše izvan površine tijela, čime ono postaje još hidrodinamičnije. Rep je velik, repne peraje podjednake dužine sa urezom pri sredini. Od leđne peraje prema repu nalazi se niz manjih nazubljenih peraja. Njene velike plove se najčešće zadržavaju ispod površine, ali zalaze i do 1000 m dubine. Biologija i ekologija: Morska, pelagičko-oceanska vrsta dubinskog raspona 0 – 985 m, najčešće 10 – 100 m. Izrazito migratorna, tvori velike plove grupirane po dužinskim klasama. Brz je i ustrajan plivač. Euritermna, starije jedinke se zadržavaju u hladnijim, mlađe u toplijim vodama. Mrijesti se tijekom proljeća, uz obalu, na 8 – 10 m dubine; stariji se primjerci mrijeste prije mlađih. Ženke mogu dosegnuti masu od 270 –300 kg i mogu izbaciti više od 10 milijuna ikre po sezoni mriještenja. Ikra i ličinke su pelagičke. Spolno sazrijeva od 3. do 5. godine života. Ribe starije od 10 godina mrijeste se u Meksičkom zaljevu i Sredozemnu moru, uključujući i Jadran.

Mladi primjerci ukupne dužine oko 25 cm (170 g) nađeni su duž otoka Mljeta već tijekom mjeseca rujna. Mesojed je, hrani se uglavnom sitnijom ribom koja živi u plovama, glavonošcima (lignjama, lignjunima) i rakovima (eufauzidima). Proždrljiva je. Najveća zabilježena starost je 15 godina. Rasprostranjenost i učestalost: Rasprostranjena je u rasponu 72oN-58oS, 99oW-43oE, zapadni Atlantik (zapadni Labrador, Newfounland – Meksički zaljev, Karipsko more, Venezuela, Brazil); istočni Atlantik (istočni Lofotski otoci, Norveška – Angola, Namibija), Mediteran, Crno more, Jadran (dolazi na svim područjima: uz obalu, u kanalima i otvorenu moru, ali rijetko zalazi u zapadnoistarske vode; obična vrsta, čija brojnost podliježe velikim fluktuacijama). Važnost za ljude: Lovi se mrežama plivaricama (tunolovkama), obalnim potegačama (šabakun), plutajućim parangalima i pučinskim panulama. Ima veliko gospodarsko značenje. Posebno je važna u kaveznom uzgoju i u športsko-rekreacijskom ribolovu. Na IUCN-ovu Crvenom popisu ugroženih svjetskih vrsta označena kao "ugrožena" (EN – Endangered). Za Jadran je prema IUCN-ovu Crvenom popisu "nedovoljno poznata" (DD – Data Deficient). Uzroci ugroženosti su ciljani gospodarski (plivarice tunolovke), športsko-rekreacijski ribolov („big game fishing“) i izlovljavanje nedoraslih primjeraka zbog kaveznog uzgoja. Zaštićena je izlovnom kvotom u skladu s Preporukama međunarodnog povjerenstva za očuvanje atlantskog tuna (ICCAT) i najmanjom masom od koje se smije loviti (30 kg, a u svrhu uzgoja 8 kg) propisanom Naredbom o zaštiti riba i drugih morskih organizama.

Grdobina mrkulja

Lophius piscatorius Linnaeus, 1758.

Engleski naziv: Angler Veličina: Grdobina može narasti do 2 m u dužinu i masu do oko 58 kg, ali se love znatno manji primjerci, u Jadranu do 1,1 m, ali uglavnom samo do 30 cm. Kratki opis: Glava grdobine je ogromna, plosnata, tijelo je golo, sluzavo, znatno uže od glave i blago spljošteno. Usta su široka, zaobljena, a donja čeljust je blago ispupčena. Zubi su snažni, nejednaki, jako oštri i mobilni, zakrivljeni prema usnoj šupljini. Škržni otvori nalaze se iza i ispod osnovica prsnih peraja. Bodlje bočno iza glave imaju dva šiljka od kojih je prednji kraći. Na obodu glave, donje čeljusti i tijela nalazi se velik broj resastih kožnih privjesaka. Dvije su leđne peraje, prva se sastoji od 6 bodljastih i međusobno odvojenih šipčica, Prednja je šipčica smještena na samom rubu usta, najduža je i završava račvastom kožnom zastavicom te služi kako mamac za privlačenje plijena. Druga leđna peraja se sastoji od mekih i međusobno membranom povezanih šipčica. Prsne peraje su široke, kvadratne. Trbušne peraje smještene su ispod glave. Repna peraja je relativno malena, ravno odsječenog stražnjeg ruba. Perajna formula glasi: D1.VI, D2. 11 – 12, A. 9 – 11, P. 23 – 28, V. 6 šipčica. Boja je odozgo jednolično maslinastosmeđa, obično crnkasto izmrljana, a trbuh je bijel. Potrbušnica je bijela (karakter koji se koristi za određivanje vrste).

Biologija i ekologija: Mrijesti se u vremenu od veljače do srpnja. Ikra se nalazi u vrpčastoj sluzi od 4 do 10 m dužine i oko 30 cm širine, u kojoj pluta na površini mora. Fekunditet je oko 1,3 mil. ikre. Primjerci do oko 5 – 7 cm (rijetko veći) su pelagijski, a potom se, nakon djelomične preobrazbe, spuštaju na dno i provode bentoski način života. Spolnu zrelost postiže kod oko 60 cm dužine, što bi odgovaralo starosti od 4 do 5 godina starosti. U Sredozemnom moru je procijenjena srednja dužina spolne zrelosti ženki 68,5 cm. Hrani se uglavnom sitnom pridnenom ribom (100% želudaca), rakovima (12% želudaca) i glavonošcima (8% želudaca). Rasprostranjenost i učestalost: Rasprostranjena je u čitavom Sredozemnom i Crnom moru i uz obalu sjeveroistočnog Atlantskog oceana od Barentsovog mora do Gibraltara, uključujući Baltičko i Sjeverno more, što je karakterizira borealnom vrstom. U istočnom Jadranskom moru rasprostranjena je gotovo jednolično posvuda, u kanalima i osobito otvorenom moru. Gotovo obična vrsta za Jadran. Važnost za ljude: Meso joj je vrlo ukusno, manje primjerci se najčešće pripremaju na brodet, a od većih je prava poslastica kuhana glava dok se repni dio tijela izrezan na ploške može panirati, pržiti i peči na žaru. Prilikom čišćenja osim vađenja utrobe guli se i sluzava koža. Ima veliki gospodarski značaj. Najčešće se love mrežama, najviše koćama te nešto manje poponama i to bolje danju u zimskom periodu ili nožu za jake mjesečine. Ponekad se grdobina ulovi i parangalom, a udicom vrlo rijetko.

Biologija i ekologija: Živi u pridnenu sloju mora. Zadržava se na području kontinentske podine i rubu slaza, općenito na dubinama od oko 5 do 200 (300) m, ali u Jadranskomu moru samo do 100 m dubine. Zimi se općenito zadržava dublje, a ljeti pliće. Dolazi na različitim dnima kao što su kamenita, koraligenska, pjeskovita i muljevita, ali najviše odabire mekana dna koja su gusto naseljena bodljikašima i spužvama. Zadržava se u plovama. Protoginični je dvospolac, do približno 3. godine života ili dužine od oko 13 – 14 cm svi su primjerci ženke, a promjena spola nastupa pri dužini od 14 do 16 cm. Već pri dužini većoj od 16 – 17 cm prevladavaju mužjaci, a većoj od 23 cm svi su primjerci mužjaci. Mrijesti se krajem proljeća i početkom ljeta. Ikra je pelagijska. Spolno sazrije u prvoj ili drugoj godini života, odnosno pri dužini od 11 do 12 cm. Mesojed je, hrani se podjednako ribom, mnogočetinašima, rakovima i glavonošcima, manje puževima, detritusom i ostalim. Proždrljiv je. Može doživjeti 13 godina. Rasprostranjenost i učestalost: Arbun je rasprostranjen po čitavu Mediteranu i Crnomu moru te u istočnu Atlantskom oceanu od južne Engleske i Škotske do Madeire, Kanarskih i Zelenortskih otoka, ali sjevernije od Engleske je vrlo rijedak. U istočnu Jadranu je rasprostranjen posvuda, ali ga više ima u kanalskom području i bliže obali. Najšire je rasprostranjen u sjevernu Jadranu. Važnost za ljude: Ima veliku gospodarsku važnost. Prodaje se svjež. Nije na IUCN-ovu Crvenom popisu ugroženih vrsta, a kategorija ugroženosti u Hrvatskoj je "najmanje zabrinjavajuća" (LC). Ugrožen je pretjeranim izlovom pridnenom koćom, a manje i udičarskim alatima i različitim mrežama u gospodarskom, malom i športsko-rekreacijskom ribolovu, zatim degradacijom i gubitkom staništa zbog ribolova.

Fratar

Diplodus vulgaris (Geoffroy St. Hilaire, 1817)

Engleski naziv: Common two-banded sea bream. Veličina: Naraste do 45 cm dužine, ali se obično love primjerci između 12 i 20 cm. Kratki opis: Tijelo je u profilu ovalno, visoko i bočno stisnuto. Gornji profil glave je gotovo ravan, s manjom izraslinom ispred očiju. Njuška je kratka i šiljasta, usta završna, a usnice su malene i prilično debele. Čeljusti su snažne. Oči su velike, okrugle. Ljuske su velike, cikloidne. Leđna peraja je dugačka, u prednjemu dijelu s bodljastim, a u stražnjemu dijelu s mekanim šipčicama. Biologija i ekologija: Fratar je priobalna, pridnena riba. Zadržava se na dubinama od 0 do 160 m, obično od 5 do 20 m, bez obzira na vrstu morskog dna. Mlađ je u plitkim priobalnim vodama i u livadama posidonije, a pokazuju i eurihalina svojstva ulazeći u bočatne vode. Odrasli se zadržavaju dublje uz kamenitu obalu s mnogo rupa i procijepa i u udolinama kamenitog dna. Ovisno o geografskom području mrijesti se od listopada do siječnja, a u Jadranskomu moru u prvoj polovici jeseni (listopad – studeni). Ikra je pelagična. Potencijalni je dvospolac. U istočnu Jadranu mužjaci prvu spolnu zrelost postižu s 19, a ženke s 19,5 cm ukupne dužine. Može doživjeti i do 20 godina, a u Jadranu do 11. Po sastavu hrane je omnivor, pretežno mesojed. Hrani se algama i sitnim beskralježnjacima dna.

Biologija i ekologija: Demerzalna je, oceanodromna, morska i brakična vrsta ribe koja obitava unutar temperaturnog raspona vode od 8 do 240 C. Zadržava se na dubinama do 250 m, na pjeskovitim, pjeskovito-muljevitim i sasvim muljevitim dnima. Dok miruje na dnu ukopava se u supstrat. Spolnu zrelost postiže kod oko 25 cm dužine ili s dvije godine starosti, moguće i nešto kasnije. Hrani se prije svega s mnogočetinjašima, zmijačama i malim trpovima, zatim školjkašima i manjim rakovima. Proždrljiv je. Životni vijek mu je oko 27 godina, a u Jadranu najvjerojatnije zbog toplijeg mora znatno kraći. Zadržava se u raspršenim zajednicama, a združuje se samo u sezoni mriještenja. U Jadranu se mrijesti krajem jeseni i tijekom zime (prosinac-ožujak), dalje od obale, najprije veći listovi. Najgušća su mu naselja oko riječnih ušća, a ulazi i u donje tokove rijeka. Ljeti se zadržava dublje, a zimi pliće. Rasprostranjenost i učestalost: Rasprostranjen je u Sredozemnom, Mramornom i jugozapadnom dijelu Crnog mora te uz istočnu obalu Atlantskog oceana od Trondheim fjorda, zapadnog Baltičkog i Sjevernog mora do Senegala. U istočnom Jadranu je rasprostranjen zapravo posvuda, ali su mu najgušća naselja u sjevernom Jadranu, osobito u Kvarneru i uz zapadnu obalu Istre te u Neretvanskom kanalu. Uz zapadnu obalu Jadrana je jednoličnije rasprostranjen, a i naselja su mu gušća. Najveća smrtnost lista uzrokovana je ciljanim izlovljavanjem talijanskim ramponima koji ciljano love nedorasle primjerke te mrežom listaricom s hrvatske strane, ali u značajno manjim količinama. U Hrvatskoj se najintenzivnije lovi u doba migracija i mriještenja (sjeverni Jadran), a manje slučajnim ulovom različitim drugim mrežama stajačicama i povlačnim mrežama. Negativan utjecaj na njegovu populaciju uočava se i zbog onečišćenja priobalnog mora, degradacije staništa i uznemiravanja. Važnost za ljude: Ima vrlo veliku gospodarsku važnost, poglavito u sjevernom Jadranu. Zaštićen je najmanjom veličinom ispod koje se ne smije loviti, koja prema važećoj Uredbi iznosi 20 cm, ali bi tu veličinu radi učinkovite zaštite nedoraslih primjeraka trebalo povećati na barem 25 cm. U cilju zaštite bilo bi korisno propisati lovostaj barem u jednom dijelu perioda mriještenja i obavljati monitoring stanja populacije i staništa. Za predlaganje specifičnih mjera zaštite potrebno je intenzivirati znanstvena istraživanja s ciljem detaljnijeg opisivanja biološko-ekoloških značajki vrste i recentnog stanja populacije.

Vrijeme inkubacije jajašaca koja se cijelo vrijeme nalaze na tijelu ženke traje od 3 do 9 mjeseci nakon čega se mladunci izvaljuju nekoliko dana. Ličinka jastoga ima 10 različitih stadija života. Kao ličinka živi oko pola godine, a posljednji stadij razvoja je poprimanje oblika odraslog raka. Rasprostranjenost i učestalost: Jastog obitava u istočnom dijelu Atlantika, od južne Norveške, uz zapadnu obalu Irske, zapadnu i južnu obalu Britanskih otoka, na jug do Azorskih otoka i obala Maroka, te u Sredozemnom i Egejskom moru. Rasprostranjen je po cijelom obalnom dijelu Jadrana, a najviše na dijelu gdje je more bistrije, slanije i dublje. Danju se jastog skriva u kamenitim procjepima na dubini od 5 do 150 m, a u vrijeme noćne mjesečine izlazi u potrazi za hranom. Važnost za ljude: Meso jastoga se smatra jednom od najvećih morskih delikatesa. Bijelo je i vrlo ukusno, bogato bjelančevinama i ugljikohidratima. Zbog toga se jastog smatra gospodarski najvažnijom i najčešće lovljenom vrstom rakova. Love se raznim vrstama ribolovnih alata poput vrša, mrežama stajačicama, povlačnim mrežama, harpunima ili ostima a ponajviše mrežama jastogarama. Najmanja dozvoljena lovna dužina je 90 mm dužine oklopa - karapaksa (veličina jastoga mjeri se, kao duljina karapaksa, usporedno sa središnjom linijom, od vrha rostruma do središnje točke vanjskog leđnog ruba karapaksa). Bez obzira na njihovu veličinu, u more se moraju odmah nakon ulova vratiti ženke: jastoga sa zatamnjenim vanjskim jajima. Lovostaj je u razdoblju 10. rujna – 15. svibnja.

Škamp

Nephrops norvegicus Linnaeus, 1758

Engleski naziv: Norway lobster Veličina: Ženke narastu do 17 cm dužine, a mužjaci do 25 cm. Kratki opis: Tijelo škampa je vitko, duguljasto, narančasto-ružičaste boje i bočno spljošteno. Glava i prsište su povezani u nesegmentirani glavopršnjak, dok se rep sastoji od kolutića, a završava krajem nalik lepezi koja pomaže pri kretanju kroz more. Prva tri para nogu na prsima nose kliješta, a prvi par kliješta je uzak i vrlo dugačak, a postrance ima red bodlji. Oči škampa su velike, crne i smještene na pomičnom dršku. Biologija i ekologija: Škampi žive na dubinama od 200 do 800 m, ali ih se može naći i u dijelovima plićim od 20 m. Borave u rupama koje iskopaju u muljevitom dnu. Rupe su obično promjera 10 cm, duge oko 1 m, a pružaju se od 20 do 30 cm u dno. Škampi su grabežljivci koji se uglavnom hrane mekušcima i drugim vrstama rakova i strvinama riba. Razmnožavaju se jednom godišnje, obično ljeti.

Neposredno prije parenja se presvlače pa mužjak oplođuje ženku dok joj je oklop još mekan nakon presvlačenja. Nakon što su jaja oplođena, ženka ih nosi pričvršćena uz noge 8 do 9 mjeseci, a gotovo cijelo to vrijeme boravi u svojoj nastambi ili njenoj neposrednoj blizini. Rasprostranjenost i učestalost: Škampi obitavaju uz istočnu obalu

Atlantika od Islanda i Norveške na sjeveru do Portugala i Maroka na jugu. Može ih se naći i diljem Sredozemnog mora. U Jadranu su najgušće populacije zabilježene u Jabučkoj kotlini, u Velebitskom kanalu te na Kvarneru i Kvarneriću.

Važnost za ljude: Ima izuzetno visoku gospodarsku važnost. Meso škampa izrazito je ukusno pa je stoga vrlo traženo. Škamp se lovi vršama i mrežama za koćarenje, a čim ribari škampe izvuku iz mora, potope ih u posebnu otopinu kako ne bi oksidirali. Zbog velikog izlova primjetan je pad populacija škampa, poglavito u području Kvarnera. Veličina škampa mjeri se kao duljina karpaksa, usporedno sa središnjom linijom, od zadnjeg dijela oka do središnje točke vanjskog leđnog ruba ili kao ukupna duljina, od vrha rostruma do zadnjeg dijela repne peraje, bez ticala. U Jadranu najmanja dozvoljena lovna dužina iznosi 7 cm ukupne dužine ili 20 mm karapaksa koja se mjeri kao duljina oklopa, usporedno sa središnjom crtom, od stražnje očne šupljine do središnje točke distalnog leđnog ruba oklopa.

Biologija i ekologija: Mrijesti se tijekom proljeća u plitkom moru, mužjak je manji od ženke. Živi ponajviše na pjeskovito kamenitom i travnatom području ravnog dna do 250 metara dubine. Hrani se ribama, rakovima, i drugim manjim organizmima. Za vrijeme parenja stanu glavama okrenute jedna drugoj te mužjak svojim krakovima obavije glavu ženke kao da je ljubi. Ženke u sebi nose oplođena jajašca jako kratko, te ih pričvršćuju za predmete na dnu - najčešće morske alge. Za to vrijeme mužjak je još uvijek u blizini i nadgleda polaganje jajašaca. Često više ženki odabire isto mjesto na koja će zalijepiti jajašca, pa se za vrijeme mrijesta može vidjeti velika količina sipinih jajašaca u jednoj rupi. Ta pojava naziva se "morsko grožđe", jer jaja izgledaju kao grozdovi. Jedna ženka izleže oko 250 - 2000 jajašaca, ovisno o veličini. Proteklih godina sipe su se mrijestile u ožujku i travnju, a u novije doba nešto kasnije. Poznato je da se određene sipe mrijeste i u jesenskom razdoblju kada temperatura padne ispod 20 stupnjeva. Sipe žive jako kratko (samo 1-2 godine), vjeruje se da ženka ugiba odmah nakon mrijesta, a mužjak još živi neko kratko vrijeme. Rasprostranjenost i učestalost: Živi u Mediteranu i istočnom Atlantiku, a svojom prisutnošću brojna je u svim primorskim zemljama Europe. Važnost za ljude: Ima jako malo kalorija i jako malo masti, dok ima dosta proteina. Odlična je za sve koji imaju problema sa kilogramima ili za one koji imaju dosta visoki kolesterol. Ima veliki gospodarski značaj. Na IUCN listi spada u grupu: najmanje zabrinjavajuća.

Hridinski ježinac

Paracentrotus lividus (Lamarck, 1816)

Engleski naziv: Purple sea urchin Veličina: Maksimalni promjer čahure bez bodlji je 75 mm. Kratki opis: Hridinski ježinac vrlo je česta vrsta bodljikaša na hridinastom dnu infralitorala. Prepoznatljiv je po „kićenju“ s različitim materijalom koje nalazi u svojoj blizini. Po tome se i razlikuje od slične vrste, crnog ježinca Arbacia lixula, s kojom dijeli stanište. Boja im može varirati od tamno ljubičaste do maslinasto zelene. Biologija i ekologija: Hridinski ježinac je herbivor te se hrani brštenjem raznih vrsta mekanih algi, dok inkrustrirane alge u pravilu izbjegava. Na područjima gdje tvori guste populacije, može nastati golobrst, odnosno područje stjenovitog dna bez algi. Ovakva se područja opisuju kao ekološke pustinje, a naseljena su uglavnom s jednom ili dvije vrste ježinaca koji su uglavnom manjih dimenzija. Hridinski ježinac je razdvojenog spola. Spolno zrele su jedinke veličine od 13-20 mm, odnosno starosti od 5 mjeseci. Razmnožavaju se od proljeća do jeseni. Brzina rasta u prvih pet godina je 1 cm po godini, a kod starijih jedinki brzina rasta se smanjuje. Glavni predatori hridinskog ježinca su ribe šarag Diplodus sargus, fratar Diplodus vulgaris, vrana Labrus merula i knez Coris julis. Rasprostranjenost i učestalost: Osim u Jadranu, ovu vrstu nalazimo širom Sredozemnog mora i u sjeveroistočnom Atlantiku, od obale Škotske i Irske do južnih obala Maroka i Kanarskih otoka. U Jadranu je uobičajena vrsta te često tvori vrlo guste populacije. Uglavnom naseljava hridinasto dno infralitoralnog područja od donje granice oseke do 10-20 m, ali je nalazimo i dublje, do dubine od 80 m.

Važnost za ljude: Gonade hridinskog ježinca koriste se u prehrani ljudi te širom Sredozemlja postoji duga tradicija izlova i konzumacije ove vrste, a po konzumaciji i trgovini prednjače Francuska i Italija. Zbog velikog izlova u tim zemljama došlo je do prelova što je rezultiralo drastičnim smanjenjem broja jedinki hridinskog ježinca. U Jadranu se ova vrsta sakupljala i konzumirala tradicionalno i u manjim količinama, dok se u zadnje vrijeme izlov intenzivirao. S obzirom na navedeno, od 2019. godine započeo je i sustavni monitoring stanja populacije ove vrste u Hrvatskoj.

Obični trp

Holothuria tubulosa Gmelin, 1788

Engleski naziv: Tubular sea cucumber Veličina: Maksimalna dužina je 30 cm. Kratki opis: Obični trp je bodljikaš valjkastog tijela, tamno smeđe do crne boje sa svjetlijom donjom stranom koja može biti sa smeđim šarama. Koža mu je čvrsta, a kožno mišićni sloj debeo. Biologija i ekologija: Obični trp živi pojedinačno na morskome dnu, gdje se hrani gutanjem površinskog sedimenta iz kojeg koristi detritus i pridružene mikroorganizme kao hranu. Zbog svog načina ishrane, trpovi imaju veliki utjecaj na okoliš. Oni aktivno prerađuju sediment, prozračuju ga te svojim djelovanjem pospješuju povratak hranjivih tvari u vodeni stupac. Obični trp se u Jadranu razmnožava tijekom srpnja, kolovoza i početkom rujna.

Rasprostranjenost i učestalost: Ova vrsta naseljava cijelo Sredozemno more, te istočni dio Atlantika od Biskajskog zaljeva do Gibraltarskog tjesnaca. U Jadranu je vrlo česta. Obitava na svim vrstama pjeskovitog i šljunčanog dna, golog ili obraslog morskim cvjetnicama. Prisutna je na dubinama od 0-100 m. Važnost za ljude: Obični trp, kao i mnoge druge vrste trpova, koristi se u prehrani ljudi te se u tu svrhu komercijalno izlovljava. Iako se konzumiraju i u Europi, glavno tržište je Daleki istok, pogotovo Kina, te Sjedinjene Američke Države. Prije izvoza na azijska tržišta, odstranjuje im se utroba, kuhaju se i suše. Tako osušen proizvod se zove “beche-de-mer”, “trepang” ili “haishen”. Zbog prekomjernog izlova došlo je do smanjenja brojnosti vrste u Sredozemnom moru. U razdoblju od 2014. do 2018. godine obični trp se intenzivno izlovljava, te su se pojavile naznake da bi moglo doći do prelova i ugroze ove vrste. Zbog pomanjkanja informacija o stanju prirodne populacije običnog trpa u Jadranu, a sa ciljem njegove zaštite na području Republike Hrvatske, od 2019. godine zabranjen je njihov izlov.

PRIPREMANJE MORSKIH ORGANIZAMA

Neki od kulinarskih recepata osmišljenih u Turističko-ugostiteljskoj školi Šibenik

Balada od srdela

Potrebne namirnice: • 500 g svježih srdela • 4 komada šeri rajčica • Panceta rezana • Maslinovo ulje • Sol • Papar Prigotovljavanje: Srdele očistiti i filetirati. Na svaki file staviti krišku pancete i zarolati. Nabosti na ražnjić i peći na grilu. Poslužiti uz pire od boba i s umakom od rajčice.

Pire od boba Potrebne namirnice: • 300 g boba • Jedan krumpir • Sol, papar • Maslinovo ulje Prigotovljavanje: U posoljenu vodu staviti kuhati bob i krumpir rezan na sitne kockice. Kada je povrće mekano, ocijediti (sačuvati malo vode od kuhanja), razraditi štapnim mikserom uz dodatak malo vode od kuhanja i malo maslinovog ulja. Po potrebi začiniti solju.

Umak od rajčice Potrebne namirnice: • 1-2 režnja češnjaka • 4-5 rajčica, narezanih na kockice ili zgnječenih vilicom (mogu i rajčice iz konzerve) • 2 žlice usitnjenog svježeg peršina i bosiljka • maslinovo ulje Prigotovljavanje: Na ulju popržiti češnjak, tek toliko da zamiriši, te dodati rajčice. Kuhati uz miješanje oko 30 minuta, dodati peršin, bosiljak i malo šećera. Začiniti solju i paprom.

Ribarska priča

Potrebne namirnice za dvije osobe: • 4 brancina Prigotovljavanje: Ribu očistiti, posušit i filetirati. Začiniti mediteranskim biljem, staviti u vrećicu za vakumiranje, doliti malo maslinovog ulja. Vrećicu vakumirati, ogušavati (u vodi koja struji) 2 minute. File izvaditi iz vrećice. Zagrijati gril tavu i peći file brancina na strani kože 1 minutu.

Krema od krumpira i limuna Potrebne namirnice: • 200 g krumpira • 1 dl mlijeka • Korica domaćeg neprskanog limuna • Sol • Bijeli papar

Prigotovljavanje: Krumpir očistiti, oprati, izrezati na kocke i staviti kuhati u posoljenu vodu. U mlijeko dodati koricu limuna, prokuhati. U blender staviti krumpir, mlijeko s limunom, sol, bijeli papar. Blendirati dok se ne dobije kremasta smjesa. Mlijeko postupno dodavati da ne bi bilo prerijetko.

Žličnjaci od boba: Potrebne namirnice: • 200 g boba • Maslinovo ulje • Sol, papar Prigotovljavanje: Bob očistiti od kožice i skuhati u posoljenoj vodi. Vilicom ga grubo izgnječiti, začiniti maslinovim uljem, solju i paprom. Pomoću dvije žlice oblikovati žličnjake.

Blitva sa fažolom na lešo Potrebne namirnice: • 150 g blitve • 60 g suhog graha Prigotovljavanje: U posoljenoj vodi skuhati blitvu, kada je omekšala, ocijediti. Suhi grah skuhati u posoljenoj vodi, kada je grah mekan, ocijediti. Blitvu i grah pomiješati i začiniti maslinovim uljem, solju i paprom.

Sotirani koromač •

100 g koromača

Koromač kuhati u vakuumu s ribom. Sotirati ga na maslinovom ulju i začiniti solju.

Konfitirane šeri rajčice •

4 komada šeri rajčica

Šeri rajčice prepoloviti, posuti šećerom u prahu, preliti maslinovim uljem, posoliti, popapriti i staviti u pećnicu na 90 stupnjeva, 50 minuta.

Fantazija

Potrebne namirnice: • 240 g špageta • 80 g maslaca • Maslinovo ulje • 280 g svježih inćuna • Sok od pola limuna i naranče • Naribana korica limuna i naranče • 2 žličice koromača • Čokolada • Sol • Papar Prigotovljavanje: Inćune filetirati, izrezati na kocke, marinirati ih u soku od limuna i naranče. Špagete kuhati u posoljenoj vodi. Kuhane špagete procijediti. Na maslacu i maslinovom ulju kratko propirjati koromač rezan na kockice, dodati špagete i marinirane inćune. Promiješati, zagrijati na laganoj vatri jednu minutu. Špagete servirati, naribati čokoladu, koricu naranče i limuna. Dekoracija: listić mente i filetirana naranča.

Kozice u škartocu

Tijesto za palačinke Potrebne namirnice: • 1 cijelo jaje • 500 ml mlijeka • 250 g glatkog brašna • 1 žlica ulja ili maslaca • Prstohvat soli • Sipino crnilo 2 komada Prigotovljavanje: Sve sastojke izmiksati u glatku smjesu. Pustiti da smjesa odstoji pola sata. Tavu za pečenje palačinki namastiti i na vruću tavu izlijevati smjesu. Peći kratko, minutu do dvije, pa preokrenuti na drugu stranu i ispeći da porumeni.

Nadjev : • 300 g očišćenih kozica • 70 g crvenog graha • 70 g kukuruza • 100 g svježe crvene paprike • 50 ml temeljca od kozica (glava) • 50 ml bijelog vina • Sol, papar • Čili papričica • 1 češanj češnjaka • Žličica sjeckanog peršina • Maslinovo ulje

Prigotovljavanje: Na maslinovom ulju kratko propržiti češnjak, dodati peršin i kozice, propržiti i dodati svježu crvenu papriku, kratko propirjati, doliti temeljac i bijelo vino. Pirjati dok se tekućina ne reducira, dodati kukuruz, crveni grah. Začiniti solju, paprom,dodati čili po želji. Kratko propirjati. Maknuti s vatre. Nadjevom puniti palačinke, zarolati u svitak, složiti u nauljen lim. Vrhnje i jaje izmiksati, preliti preko palačinaka. Zapeći u pećnici.

Pire od graška : Potrebne namirnice: • 200 g graška • 1 krumpir • 2 – 3 listića svježe mente Prigotovljavanje: U posoljenu vodu staviti kuhati grašak i krumpir rezan na sitne kockice. Kada je povrće mekano, ocijediti (sačuvati malo vode od kuhanja) razraditi štapnim mikserom uz dodatak malo vode od kuhanja i malo maslinovog ulja i listića mente. Po potrebi začiniti solju.

Mediteranske rolice

Potrebne namirnice : • 4 lista blitve • 200 g riže arborio • 200 g svježih inćuna • 1 l ribljeg temeljca • Sol • Papar • Grejp

Prigotovljavanje: Listove blitve blanširati, ocijediti i ohladiti u hladnoj vodi. Dobro ocijediti. Rižu oprati i kuhati u posoljenom ribljem temeljcu. Kada je riža kuhana ocijediti je i ohladiti. Rižu povezati sa sokom od grejpa. Inćune filetirati i marinirati. Marinada – sok od pola naranče, sok od pola limuna, prstohvat mediteranskog bilja, malo maslinovog ulja. Na list blitve staviti rižu, poravnati je, na rižu staviti marinirani inćun. Sve smotati u rolice. Rolice prerezati na pola i složiti na tanjur.

Razapete kozice na kremi od graška

Potrebne namirnice : • 400 g očišćenih kozica • 1 žličica sjeckanog peršina • Kopar svježi ili sušeni • Sok od crvenog grejpa • Maslinovo ulje • Sol, papar • Pola svježeg ananasa Prigotovljavanje: U zdjeli izmiješati sve sastojke i dodati repove kozica. Promiješati i marinirati pola sata. Svježi ananas očistiti od kore i meso rezati na kocke. Grančice ružmarina očistiti od iglica i nabosti repove kozica i kocke ananasa ( ananas ide između kozica ). Po potrebi posoliti, namazati malo maslinovim uljem i na grilu ispeći kozice.

Krema od graška U posoljenu vodu staviti kuhati pola manjeg krumpira rezanog na kockice, kada zakuha dodati 200 g graška. Kada povrće omekša, procijediti (vodu u kojoj se kuhalo povrće sačuvati) staviti u blender, posoliti, popapriti, doliti malo maslinovog ulja, dva do tri listića svježe mente. Razraditi u kremu, ako je pregusto doliti malo vode u kojoj se kuhao grašak.

Ribarske uspomene

Potrebne namirnice • 4 orade • Maslinovo ulje • Sok od limuna • 8 listova blitve • Sol Prigotovljavanje Ribu očistiti, posušiti i filetirati. Blitvu blanširati. Na prozirnu foliju staviti file ribe, posoliti, nakapati maslinovim uljem i limunovim sokom, staviti list blanširane blitve. Pomoću prozirne folije zarolati, krajeve stisnuti. Sve staviti na aluminijsku foliju, zarolati i krajeve stisnuti. Staviti kuhati u provreloj vodi oko 12 minuta. Kada je kuhano skinuti folije i ribu malo zapeći.

Glazirano povrće Potrebne namirnice • 280 g čimulice • 80 g maslaca • 2 žlice šećera • 80 g mrkve • 200 g krumpira Prigotovljavanje Čimulice ili brosunice blanširati, ohladiti u hladnoj vodi. U tavi rastopiti maslac, dodati šećer i glazirati. Mrkvu skuhati, glazirati. Krumpir oprati, skuhati na pari, začiniti maslinovim uljem i solju.

Umak beurre blanck Potrebne namirnice • 100 g maslaca • 1 ljutika • 70 ml bijelo vino • Sol, papar Prigotovljavanje Ljutiku sitno isjeckati, staviti u posudu, dodati bijelo vino. Kada vino ishlapi, maknuti s vatre i lagano umiješati maslac, posoliti, popapriti.

Carpaccio od trlje

Potrebne namirnice : • 200 g sitne trlje • 80 g rikule • 100 g limuna • 50 ml maslinovog ulja • Sir parmezan • Sol • Papar Prigotovljavanje : Rikulu posoliti i začiniti maslinovim uljem. File trlja marinirati u mješavini limunovog soka i maslinovog ulja. Na tanjur staviti rikulu, na rikulu složiti file trlje, posoliti, popapriti. Grubo naribati malo sira parmezana i preliti emulzijom limuna i maslinovog ulja. Emulzija – u ostatak marinade lagano dodavati maslinovo ulje i miješati dok se ne dobije emulzija.

„Zero waste“ recepti Recepti s maksimalnom iskoristivošću namirnice Temeljac od ostataka kozica ili škampa (Zero waste) Sastojci : • 0,5 kg ostataka od očišćenih kozica • 1 dl maslinovog ulja • 1 dl bijelog vina • 3 – 4 češnjeva češnjaka • 1 žlica peršina • 1 list lovora Prigotovljavanje: Na maslinovom ulju propirjati glave i ljuske kozica. Dodati luk i peršin i preliti bijelim vinom. Nadoliti vode da prekrije kozice te začiniti s malo soli, dodati lovorov list. Kuhati oko 30 min. Procijediti kroz fino sito. Brašno od kozica ili škampa (Zero waste) Ljuske repa kozica složiti u lim i staviti u pećnicu na 130 stupnjeva dva sata da se dobro osuše. Izvaditi iz pećnice, staviti u blender, izblendirati dok se ne dobije brašno od kozica. S tim brašnom obogatit se mogu morske tjestenine i rižote odličnom aromom. Riblji temeljac (Zero waste) Ostatke ribe (kosti i glave) staviti u lonac sa korjenastim začinskim povrćem. Staviti kuhati, kada zakuha smanjiti i kuhati na laganoj vatri oko sat vremena. Maknuti s vatre, procijediti. Riblji temeljac služi za dolijevanje ribljih jela i ribljih umaka. Čips od kostiju (Zero waste) Kosti od filetiranog inćuna uvaljati u brašno i pržiti u vrućoj dubokoj masnoći. Kada je prženo izvaditi na papirnati ubrus da se ocijedi višak masnoće. Posoliti. Isto se može raditi i sa kostima sitnih trlja.

SMJERNICE ZA KUPNJU MORSKIH ORGANIZAMA

Odgovorno je jesti raznovrsno Preporučuje se jesti razne vrste riba jer se na taj način, osim obogaćivanja prehrane, smanjuje ribolovni pritisak na vrste za kojima postoji najveća potražnja. Uvođenje raznolikosti u prehrani pomažemo očuvanju ravnoteže u morima i oceanima.

Preporučljivo je jesti nisko na prehrambenom lancu Konzumiranje riba koje se nalaze nisko na prehrambenom lancu (npr. srdela, inćun i dr.) je odgovornost potrošača kojom se podržava razvoj održivog ribarstva. Ove vrste riba se nalaze u većim količinama u moru te lakše obnavljaju prirodnu populaciju uslijed eksploatacije. Ribe koje su nisko na prehrambenom lancu često su jeftinije, dobavljivije ali i zdravije za ljude zbog sastava hranjivih tvari te manjeg udjela štetnih elemenata koje ribe s viših razina hranidbenog lanca mogu nataložiti u tijelu tijekom svog života. Ribe koje se nalaze na višim razinama hranidbenog lanca (predatori) imaju važnu ulogu u održavanju prirodne ravnoteže u moru. Zbog velike potražnje na tržištu diljem svijeta dolazi do značajnog padanja njihove brojnosti u moru. Većina predatora dugo živi, kasno spolno sazrijeva, stvaraju manji broj potomaka te su zbog toga izuzetno osjetljivi na eksploataciju. Povećana potražnja za predatorima može dovesti do ozbiljnih negativnih promjena u cjelokupnom morskom ekosustavu

Nije odgovorno jesti nedoraslu ribu Primjerci manji od dozvoljene lovne veličine uglavnom nisu odrasli i/ili nisu dosegli spolnu zrelost. Takvi primjerci se ne smiju loviti, sakupljati, zadržavati na plovilu, prekrcavati, iskrcavati, prenositi, skladištiti, prodavati, izlagati ili nuditi na prodaju. Ako ne kupujemo i ako ne konzumiramo nedoraslu ribu potičemo odgovorno iskorištavanje morskih bioloških resursa te tako doprinosimo očuvanju mora i oceana.

Autori fotografija: Naslovna, 10, 11, 13, 14, 15, 16, 17, 30, 33, 35, 47, 70, 71, 72: ©LAGUR Galeb Srebrnoprugasta napuhača - Branko Dragičević Plavi rak - James St. John CC BY 2.0 Jakobljeva kapica - James St. John (CC BY 2.0) Dagnja - Auckland Museum CCBY Lignja - Igor Isajlovic Sipa - Miltos Gikas (CC BY 2.0) Oslić - Nedo Vrgoč Jastog - Mišo Pavičić Kozica - Igor Isajlović Inćun - Igor Isajlović Trlja - Igor Isajlović Arbun - Igor Isajlović Fratar - Anders Finn Jørgensen List – Igor Isajl