IVAN MACUT – DINKO ARAČIĆ Koptska pravoslavna Crkva

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

U nedjelju, 14. studenoga 2021. godine, u grkokatoličkoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom prvi put služena je liturgija po koptskom obredu za vjernike Kopte iz Egipta koji žive na području Hrvatske.1 Čitatelji te vijesti vjerojatno su bili iznenađeni nazočnošću Kopta u našoj zemlji. Nastojanje za boljim životom i slobodnim ispovijedanjem svoje vjere dovela je skupinu egipatskih kršćana ne do dalekih prekomorskih ni do bogato razvijenih zemalja, već do naše domovine. Nije li i to jedan od razloga da se nešto više sazna o Crkvi kojoj pripadaju koptski vjernici?

Iako je riječ o jednoj od najstarijih kršćanskih zajednica, ipak je Koptska Crkva našoj vjerničkoj, ali i široj javnosti malo poznata. Riječ je o Crkvi koja je, unatoč teškim uvjetima tijekom minulih stoljeća, sačuvala i svoj identitet i svoju životnost.

1 Usp. Informativna katolička agencija (IKA), 15. studenoga 2021. Usp. Informativna katolička agencija (IKA), 29. rujna 2021. Koptski biskup za srednju Europu Jovaniy (Ivan) posjetio križevačkoga grkokatoličkog biskupa Milana Stipića.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio sastoji se od pet poglavlja u kojima se bavimo važnim temama za razumijevanje Koptske Crkve. U prvom poglavlju predstavljamo povijesni pregled Koptske pravoslavne Crkve: početci kršćanstva u Egiptu te nastanak Koptske Crkve, neka njezina obilježja kao što su mučeništvo i monaštvo, teološka oštroumnost i duboka duhovnost kojima je podarila sveopće kršćanstvo. Kao rijetko koja Crkva Istoka, Koptska Crkva u posljednjim je desetljećima doživjela svoju nutarnju i vanjsku obnovu. Uz to je izgradila i zavidan obrazovni sustav te osnovala brojne zajednice diljem svijeta, pa tako i u našoj Hrvatskoj. U drugom poglavlju predstavljamo nauk, ili doktrinu, Koptske Crkve, posebice onaj koji se tiče Kristove osobe, njegova božanstva i čovještva. Nakon petnaest stoljeća podijeljenosti postignut je sporazum u kristološkim pitanjima. Prigovor »monofizitizama«, tj. da u Kristu postoji samo jedna narav, ne može se primijeniti na Koptsku Crkvu. U trećem poglavlju ukratko izlažemo o koptskoj liturgiji i to temom anafora – euharistijska molitva Koptske Crkve te himna trishagion. Ukazat ćemo na nezamjenjivu ulogu liturgije za život i razvoj Koptske Crkve u cjelini. U četvrtom poglavlju dotaknut ćemo se i koptske sakralne umjetnosti. Konačno, u zadnjem, tj. petom poglavlju prvoga dijela studije prikazat ćemo glavne naglaske ekumenskog dijaloga između Koptske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve. Drugi dio knjige donosi izbor prijevoda važnijih ekumenskih izjava i bilateralnih ekumenskih dokumenata između Koptske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve.

Promatrajući dosadašnja istraživanja o Koptskoj pravoslavnoj Crkvi, na svjetskoj razini postoje istraživanja koja obrađuju brojna gledišta nastanka i rada. U nas, osim nekoliko istraživačkih radova, koliko je nama u ovom trenutku poznato, nemamo zaokružene studije o Koptskoj pravoslavnoj Crkvi. Ovim djelom nastojimo popuniti, koliko je to moguće, ovu prazninu te pred našu vjersku i kulturnu javnost iznijeti povijest, doktrinu, liturgiju, sakralnu umjetnost te ekumenski dijalog između Kopta i katolika. Svjesni cjelokupnoga opsega koji smo našim istraživanjem obuhvatili, nastojali smo svaku temu predstaviti u dovoljnoj mjeri kako bi se dobio što je moguće objektivniji i zaokruženiji pogled. U nadi kako smo u tome donekle i uspjeli, predajemo ovu knjigu našoj javnosti. Neka nam nazočnost Kopta u našoj zemlji posvijesti činjenicu da nas Bog želi voditi jedne drugima, da se prihvaćamo kao braća i sestre po vjeri u jednoga nam Gospodina.

Za kulturne krugove u Hrvatskoj o Koptskoj Crkvi pisao je ratnih godina 1942. i 1943. sveučilišni profesor dr. sc. Kamilo Dočkal i to u pet nastavaka objavljenih u teološkom časopisu Bogoslovska smotra. Predstavio je domovinu Kopta, opisao aleksandrijske patrijarhe, napetosti između patrijarhata Carigrada i Aleksandrije, razdoblje vladanja arapskih dinastija, pokušaje sjedinjenja i nauk Koptske Crkve.2 Dočkalov pristup Koptskoj Crkvi bio je određen iz samoga naslova njegovih priloga: Povijest egipatske Crkve.

Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti. Učeni bogoslovac polazio je s gledišta Katoličke Crkve, umrežen u mišljenje i teološka dostignuća razdoblja u kojem je živio. Opisao je svijetle stranice Koptske Crkve, mučenike i monahe, aleksandrijsku teološku školu s poznatim bogoslovcima Atanazijem i Ćirilom. Nije propustio spomenuti, po njegovu mišljenju, i tamne strane te Crkve: gnosticizam, arijanizam i monofizitizam. Za Dočkala je Koptska Crkva monofizitska, heretička, koja bi se trebala povratiti u krilo Katoličke Crkve.3

2 Kamilo DOČKAL, »Poviest egipatske crkve. (Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti)«, u: Bogoslovska smotra 30 (1942.), br. 2, str. 103–115; Kamilo DOČKAL, »Poviest egipatske crkve. (Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti)«, u: Bogoslovska smotra 30 (1942.), br. 3, str. 164–178; Kamilo DOČKAL, »Poviest egipatske crkve. (Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti)«, u: Bogoslovska smotra 30 (1942.), br. 4, str. 201–212; Kamilo DOČKAL, »Poviest egipatske crkve. (Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti)«, u: Bogoslovska smotra 31 (1943.), br. 1, str. 59–82; Kamilo DOČKAL, »Poviest egipatske crkve. (Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti)«, u: Bogoslovska smotra 31 (1943.), br. 2, str. 140–143. Svoje vrijedne priloge Dočkal je objelodanio u zasebnoj knjizi: Kamilo DOČKAL, Poviest egipatske Crkve, Zagreb, 1944. Više o Kamilu DOČKALU i njegovu stvaralaštvu upućujemo na monografiju: Ivan MACUT, Teologija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb – Split, 2021., str. 155–178.

1. Koptska Crkva – pred-kalcedonska Crkva

U kratkome povijesnom pregledu vidjet ćemo kako je Koptska Crkva plod zamršena slijeda povijesnih, društvenih i crkvenih događaja. Sabor u Niceji (325.) priznao je Rim, Aleksandriju i Antiohiju kao važne biskupske stolice. Po važnosti Aleksandrija je bila odmah nakon Rima. Budući da je bila sjedište nove carske prijestolnice, na saboru u Konstantinopolu (381.) Carigradska Crkva izborila je pri- mat časti nakon rimskoga biskupa. Ta odluka označivala je početak napetosti između Konstantinopola i Aleksandrije.

3 »Divna je zemlja koja nastavaju Kopti. To je stari Egipat, zemlja faraona, zemlja najstarije kulture, o kojoj do danas govore visoke piramide, kraljevski grobovi i vladarske biblioteke«, Kamilo DOČKAL, »Povijest egipatske crkve. Sjedinjeni i nesjedinjeni Kopti«, u: Bogoslovska smotra 30 (1942.), br. 2, str. 103. Prema Dočkalovu mišljenju, zlatno doba egipatskog kršćanstva trajalo je od sv. Marka evanđelista do Kalcedonskoga sabora, a »najčišći egipatski elemenat čine kršćanski Kopti (…). Osim Svete Zemlje Egipat jedini uživa slavu, da je mogao dati zaklonište samomu božanskomu Sinu Isusu Kristu.« Isto, str. 105–107.

»Mada su zadržali mnogo zlatno zrnce stare kršćanske tradicije, ipak su kao heretička crkva jedna mrlja u divnoj povijesti staroga kršćanskog Egipta.« Isto, str. 110.

Nakon Kalcedonskoga sabora i osude aleksandrijskoga biskupa Dioskura (444. – 454.), većina aleksandrijskih biskupa nije prihvatila koncilske odluke. Na taj način Crkva u Egiptu, kao i u drugim istočnim krajevima, bila je podijeljena na dva dijela: pred-kalcedonska i kalcedonska. Ova druga nazvana je melkitska (od melek = car, pristalice Bizanta). Od tada u Egiptu postoje dva Aleksandrijska patrijarhata: većinski koptski pravoslavni (pred-kalcedonski) i manjinski grčki pravoslavni (melkitski). Zbog odbijanja da prihvati odluke Kalcedonskoga sabora (451.) Koptsku

Crkvu proglasili su monofizitskom, tj. sljedbenicom heretičkoga mišljenja koje u Isusu Kristu priznaje samo jednu jedinstvenu, a ne dvije naravi – božansku i čovječju. U početku su se Aleksandrijci i Bizantinci nadali kako će uspjeti postići sporazum, no to se, nažalost, nije dogodilo, nakon čega je bizantska carska vlast žestoko progonila Koptsku pred-kalcedonsku Crkvu, kako ćemo uskoro vidjeti.

Koptska Crkva svrstana je u istočne pravoslavne Crkve, koje priznaju odluke prva tri ekumenska sabora, a ne prihvaćaju odluke Kalcedonskoga sabora. Uz Koptsku u tu skupinu spada i Sirijska pravoslavna Crkva rasprostranjena uglavnom u Siriji i usjevernom Iraku, te u pokrajini Tur

Abdin u Turskoj. Nekadašnja Antiohijska patrijaršija prenesena je u Damask. Od 1665. godine Siro-pravoslavna

Crkva održavala je bliske veze s Keralom (Indija), gdje je osnovana Siro-Malankarska pravoslavna Crkva u zajedniš- tvu s Antiohijskom patrijaršijom.4 Iz pred-kalcedonske linije potječe i Armenska apostolska Crkva, organizirana u dva »katolikosa«, glavnim u Echmiadzinu u Armeniji i drugim u Ciliciji, sa sjedištem u Libanonu. Od davnina je Koptska pravoslavna Crkva usmjeravala svoju misionarsku djelatnost duž doline Nila, posebice u Etiopiji i Eritreji, gdje se od 1959. nalaze dvije autokefalne, neovisne Crkve koptske »miafizitske« tradicije.

Uzete zajedno, ove se Crkve nazivaju istočnim pravoslavnim Crkvama, kako bi se razlikovale od pravoslavnih Crkava bizantske tradicije (Grčke, Ruske, Gruzijske, Bugarske itd.). S katoličkom obnovom u sedamnaestom stoljeću, i poslije, latinski misionari koji su djelovali na Bliskom istoku pokušavali su ujediniti svaku od ovih Crkava s Rimokatoličkom Crkvom. Unije su, međutim, bile samo djelomične i iznjedrile su pet katoličkih Crkava istočnoga obreda:

Koptsku katoličku Crkvu (1895.) s patrijarhalnim sjedištem u Kairu, Sirsku katoličku Crkvu (1783.) s patrijarhalnim sjedištem u samostanu Charfieh u Libanonu, sada u Beirutu, Armensku katoličku Crkvu (1742.) s povijesnim patrijarhalnim sjedištem u samostanu Bzommar u Libanonu, sada u Beirutu, Etiopsku katoličku Crkvu (1961., početci koje sežu u sedamnaesto stoljeće), 5 te u Indiji Syro Malankarsku Crkvu (1932.). Svaka od tih Crkava ima zajedničku liturgiju

4 Postoji također samostalna, autokefalna Siro-Malankarska pravoslavna Crkva.

5 Papa Franjo 2015. godine utemeljio je Eritrejsku katoličku Crkvu »sui iuris«, koju je odijelio od Etiopske katoličke Crkve. Prvi imenovani metropolit jest mons. Menghesteab Tesfamariam. Usp. Erezione