Stratis Mirivilis
Saronska noć Č itavo sam poslijepodne čekao noć. Došla je tiho, tako tiho da se njezini koraci nad lišćem uopće nisu čuli. No osjetio sam je po ljutkastom vjetriću koji je pod njezinim bosim nogama pustila kamilica. Naglo je izašla iz šume namirisana smolom, prešla preko mora kao Krist, i prekrila otok, a mali su valići šaputali o tome, nevidljivi među hridima. Sjedim pod borovima. Gledam noć i slušam razgovor mora i nje. Čujem kako more diše. Skriveno je u tami među hridima koje se ritmično spuštaju prema vodi. Znam ih sve do jedne. Djeca su im dala imena prema likovima na koje podsjećaju njihovi oblici. Starac, Deva, Košarica, Tri sestre. Tu je i Mundakas. On je ribar prognanik koji nam donosi ružičaste barbune i velike sedefaste školjke. Ima rijetku bradu i sive kovrčave zulufe koji mu vire iz kačketa. Takva je i brada hridi koja je dobila njegovo ime. Sve te morske hridi u zoru proviruju isprane modrom svjetlošću, mirne i čiste. Plavkaste s crvenim žilama i dubokim pukotinama. Ondje unutra val se valja i zabija pjenaste sipine kosti i plutene čepove ribarskih mreža. Čitav ih dan prži sunce. Tada krv u njihovim žilama oživljava. Bjeličastim krugom plima je obilježila razinu do koje se voda penje. Odonud pa dole sve hridi nose veliki vijenac zelene mahovine i kestenjastog cvijeća mora. Još malo niže počinje im opršnjak od lupara oštrih ljuski. No sada kad me omata halja noći, sjedim i slušam samo more. Slušam ga potrbuške i tlo je još mlako poda mnom. Sretan sam u ljubičastoj tami koja mi prekriva ramena. Među zubima žvačem oporu gorčinu zelenog maslinova lista. Mirno udišem svježu noć. Pijem je kao svježu vodu i raduje se duša moja. Znam koliko je ta noć čista, bez prljavštine. Spušta se ravno iz ta-
44
mne cisterne Božje, odakle dolazi i plavkasta kiša. Svakog jutra dlanom ispitujem dubinu plićaka. Prstima dodirujem reljefe koje su noću u pijesku isklesale podvodne struje. Ondje dolje otkrivam i tragove crnomanjastih nožica noći. Pazim da ne pokvarim njihove fine oblike. Dan je zatvoren u svojim granicama, no noć je neizmjerna. A kad se svi ljudi predadu snu, noć je dobra i blaga. Ovdje na selu spušta se lagano, svečano, na vodu i drveće. Vješa svoj sivi veo o grane, širi krila nad svetim maslinikom i lozama. Velika, mračna golubica tiho leži na sjajnom jajetu dana. Dobro mi je pod njezinim toplim perjem. Bože moj, kako mi je dobro! Savila se nad mojim licem, prijateljski me gleda, namiguje mi svim svojim drhturavim zvijezdama, plavim, crvenim, srebrnim, poigravaju joj nemirne trepavice. Lutam pogledom s jednog kraja neba na drugi, nezasitno kružim tim noćnim blještavilom. Ustajem polako, šećem pažljivo kroz malu šumicu. U krošnjama se nepoznate noćne ptice čude i uzdišu s negodovanjem ili olakšanjem. To su ptice koje sanjaju spavajući s glavom uvučenom pod krilo. Noć među lišćem lagano diše. Pod nogama mi šapuće trava. Neki kukac koji je škripao svojim krilcima, čuo me i utihnuo. Zastao sam i on uskoro opet nastavi. Pažljivo, sumnjičavo. Pružam prijateljski ruku u smjeru odakle se čuje. Tada poskoči i pobježe nevidljiv. Gledao me dakle čitavo vrijeme. Lutam sam među maslinama. Prolazim stazom s čempresima. Pod lozom zastanem da čujem njezino novorođeno lišće kako raste u tami. Svi muški zrikavci u travi su budni. Navijaju svoje satiće. Ili je to možda zvuk koji rominja sa zvijezda? Sjedam na golu stijenu, na jedan proplanak. Preko neba žurno prelaze dva ognjena anđela, glasnici Gospodnji. Za njima, sve do
obzora, vuče se rep njihovih srebrnih haljina. Kakva slava! Dok je još bio dan, bio sam zastao kod jedne suhe smokve. Sva su stabla okolo otvorila zelene očice, udvostručila male nježne listiće. Jedino ona, bez društva, stajala je pod nebom sa svojim pepeljastim golim granama, širila molećivo svoje kosturske ruke uvis i molila. Sunce se svuda razlijevalo zlatno i žarko, činilo da uspavani sokovi ključaju, ali klorofil u njezinim žilama, gdje su sokovi presušili, nije moglo oživjeti. Zaboljela me duša što golo drvo stoji tako nesretno u ludom slavljenju proljeća. »Što čeka i s nepravom moli?«, pitao sam se. Nije ono više za to da ponovo vidi travanj. Bolje da ga sasijeku s korijenom. To je smokva iz Evanđelja koju je prokleo Krist pa se osušila. Nikad dotad nisam mogao shvatiti taj Kristov čin. Pokušavao sam mu dokučiti smisao, no sasvim mi je izmakao. Prema mojoj ljudskoj logici, nisam nalazio nikakvo opravdanje za takav čin Gospoda. Ta gdje su tada bili dobrota i milosrdno srce Onoga koji je na svoje prijestolje uzdigao ptice nebeske i ljiljane poljske i malu dječicu? Kako je onaj koji je oprostio onima koji su ga razapeli, mogao stajati tako okrutan pred jednim drvetom koje nije moglo ni zanijeti ni donijeti ploda? I kako kroz njegovu tragičnu šutnju nije mogao shvatiti jad njegove nemoći? Tako sam razmišljao svojom ljudskom logikom, toliko uskom da ne može primiti Božji plan i oblike njegove pravde i milosrđa. Bilo je podne. Izvadio sam nožić i iz sažaljenja urezao križ u suhu koru proGODINA XLVII br. 4/508