Interpolacija kao projektna mogućnost a ne konačnost

doc. dr. sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

„Možda će netko reći da smo nove sadržaje mogli ostvariti i u staroj arhitekturi. To je točno. No, zašto spriječiti novu arhitekturu da se ugrađuje u stare strukture, ako će ona novi sadržaj bolje riješiti.“ [1]

Sl. 1 i 2: Drago Ibler, Kuća Wellisch (1930.), Vlaška ulica 60, Zagreb, sjeverno i južno pročelje, fotografija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU Sl. 3: Slavko Löwy, (suradnja Kazimir Ostrogović) Kuća Radovan (1933. – 1934.), ugao Masarykove 22 i Gundulićeve ulice, Zagreb, fotografija, izvor: arhiva Damir Fabijanić

Svaka promjena vezana uz promjenu namjene, rušenje ili građenje novih zgrada neminovno stvara nove strukture i time utječe na promjenu oblikovanja i strukture zagrebačkog urbaniteta. Razmatranja na temu interpolacija u postojećoj gradskoj jezgri u sebi uvijek sadrže osvrte na protekla razdoblja kao i refleksije kontinuiteta. Gradogradnja je u stvari konstantno ugrađivanje interpolacija suvremene arhitekture u postojeće tkivo grada, a ovisno o vremenu u kojem nastaje, tretiramo je kao suvremeni izričaj, koji propitujemo, ili kad postane dovoljno stara, kao dio povijesti, i o njoj se više ne raspravlja. Trenutno je ovo iznimno zanimljiva tema imajući u vidu da smo zakoračili u vrijeme obnove, koje ima svoje obrasce i treba vrijeme. Zagreb je pred izazovom, oštećenja su brojna, kako na stambenim zgradama, tako i na onima javne namjene. Gdje smo danas? Potres i aktualna ekonomska kriza izazvana koronavirusom, postavlja grad i arhitektonsku struku pred nove izazove. Vrijeme je za interdisciplinarni pristup, razumijevanje arhitekture i urbanizma kao procesa, aktivnog uključivanja vlasnika i budućih korisnika u razvoj projekata i odabira rješenja koja će u narednom razdoblju stvoriti čiste i jasne forme, grad koji cijeni baštinu a živi budućnost. Sad već imamo dovoljno sakupljenih podataka, i izrađenih elaborata da bi se mogla načiniti strukturirana analiza i valorizacija, uz uvažavanje povijesnosti i promjenjivosti uzoraka urbane tipologije. Nužna su nova pravila usmjerena na projektne mogućnosti, a ne konačnosti.

Prenamjena postojećih struktura, čije karakteristike i niska ambijentalna vrijednost više ne odgovaraju potrebama današnjice, mogu biti ključ kojim ćemo sutra otvoriti vrata boljeg Zagreba. Kroz dvadeseto stoljeće izvedene su mnoge sjajne zgrade koje su obilježile razdoblje i predstavljaju mjesta koja je moguće promatrati u širem kontekstu. „Ako je interpolacija uklapanje, onda je svaka nova arhitektura uklapanje u neko postojeće stanje, u okolinu koja može biti artificijelna ili prirodna. Problem interpolacije u arhitekturi možemo promatrati s više aspekata i u više njenih slojeva. U najgrubljoj podjeli nova se arhitektura ili uklapa ili nameće postojećoj okolini.“[2] Između dva rata tragalo se za novim u ostvarivanju ideje arhitekture kao individualne stvaralačke kreacije i već tridesetih godina u Zagrebu se realiziraju zgrade zasnovane na idejama Le Corbusierovog manifesta Pet toèaka moderne arhitekture. Nastavak ovih promišljanja u drugoj polovini dvadesetog stoljeća očituje se kroz arhitekturu atribuiranu pozitivnim aspektima i uspješnim dostignućima prethodnog razdoblja. Na početku druge polovine dvadesetog stoljeća naša arhitektura radi znatan otklon od očekivanog, a koji je značio prihvaćanje stavova suvremenih svjetskih kretanja kojima se izdvojila od trenda socijalističkog realizma. Ako promatramo interpolacije i prve i druge polovine dvadesetog stoljeća ostvarene u široj zoni Donjeg grada, možemo izdvojiti niz zgrada koje su formirale pozitivnu sliku grada koji poznajemo i koje su donijele novu kvalitetu urbanosti. Neke su ugrađene u fronte postojećih ulica, druge su duboko prodirale u postojeće blokove, ili pak spajale ulice na nasuprotnim stranama. Neke su formirale i naglašavale uglove stvarajući novi ishodišni stup postojećih ulica. Neke zone obuhvata naslanjale su se na neizgrađene dijelove ulica i blokova, a druge su zamjenjivale derutne zgrade. Urbanističke koncepcije gradogradnje išle su dalje od koridorskog sustava ulica, a povećani broj katova pratio je potrebu za novim kvadratima u gradu

stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti koji je rastao. No krenimo redom, od zgrada koje su precizno oslikavale nove smjerove, konstrukcije i materijale. Osvrnuti ćemo se samo na zgrade pretežito stambenog karaktera koje su uz stanovanje uključivale i sve druge karakteristike reprezentativnog gradskog prostora, od lokala u prizemlju do poslovnih prostora na prvim katovima.

Drago Ibler 1930. godine prvi put ostvaruje realizaciju zasnovanu na Le Corbusierovim idejama izgradnjom kuća Wellisch u Vlaškoj i Martićevoj ulici koje su originalno bile povezane garažom u dvorištu. Mijenjaju se uvriježene postavke i sheme stana, reprezentativni dijelovi više nisu nužno okrenuti na ulicu, već se polagano stvara ideja otvaranja prema jugu i mogućem pogledu.[3] Zgrada u Vlaškoj otvara se prema dvorištu i suncu na dugom balkonu duž čitavog pročelja, na koji izlazi doduše samo jedna soba, ali to je početak restrukturiranja stambenog prostora (sl. 1 i 2). I odabrana konstrukcija se mijenja, zahvaljujući armiranobetonskom skeletu u ovim našim prošlogodišnjim potresima dobro prolaze. Slavko Löwy u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem projektira 1933. na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice kuću Radovan, prvu visoku kuću u Donjem gradu (sl. 3). Na parceli koja nije bila osobito velika, projektant se odlučio ugao učiniti urbanim markerom. U tome razdoblju propisane visine za Donji grad su bile četiri kata, no, uz odobrenje Gradskog poglavarstva dolazi do odstupanja, i zgrada raste u visinu, do impozantnih deset etaža.[4] Ostakljeno prizemlje zauzimaju lokali, prva dva kata su poslovne namjene, a od trećeg kata u visinu nižu se stambeni prostori, da bi posljednji kat tornja s terasom zauzeo atelijer samog projektanta. I ovdje armiranobetonski skelet s laganom ispunom omogućava fleksibilnost i raznolikost prostora s različitim namjenama koja se ne čita u fasadnom platnu, a koje odaje ujednačen urbani karakter.

Sl. 4: Drago Ibler, Stambeno – poslovna zgrada „Autocentar“, tzv. Drveni neboder (1955. – 1958.) Martićeva 9 / Iblerov trg 7, Zagreb, fotografija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU

Sl. 5: Ivan Vitić, Stambeni kompleks Narodne banke (1958. – 1962.), Laginjina – Vojnovićeva, Zagreb, aksonometrija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU Na tragu projekata iz međuratnog razdoblja i ideja promjene obrasca stambenog prostora Ibler ideju započetu 30 – tih godina razvija 1955. godine u projektu stambeno – poslovne zgrade, koja niče na uglu Martićeve i Iblerovog trga. Zgrada danas poznata kao „Drveni neboder“ (sl. 4) u sebi nosi oblikovne karakteristike i osvrte na proteklo razdoblje, ali, i refleksije kontinuiteta. Dala je smjernice mogućeg budućeg oblikovanja proizašle iz europskih centara moderniteta, koje su bile upotpunjene osobnim senzibilitetom funkcionalne poetike zagrebačkog arhitektonskog kruga. Novi kompleks u slobodnom volumenu izrastao je do deset katova, ali ne oštrim rezom, već sagledavanjem postojeće situacije. Uz odrednicu koja jasno kaže, nova arhitektura ne ubija postojeću, ne uništava zaštićeni koncept Donjeg grada koji postoji i u kolektivnoj memoriji, već se strukturnom diferencijacijom dvokatne zgrade, nježno naslanja na postojeću izgradnju. Skoro, pa iz ugla, Vitić 1958. godine započinje projekt stambenog bloka Narodne