HR
EUROPSKI PRI MJERI REVITALIZACIJE RUDARSKOG NASLJ E ĐA
L A B I N ³ R A Š A ³V E LE N J E ³ I D R I JA BA N OV I Ć I ³ RY B N I K³ CAR B O N IA
EUROPSKI PRIMJERI R E V I TA L I Z A C I J E R U D A R S K O G N A S LJ E Đ A Labin, 2014
LA— BIN
Naziv rudnika: Podlabin tal. Pozzo Littorio, Piedalbona Grad/općina: Labin Država: Hrvatska Pravni status: Z–2719, zaštićeno kulturno dobro Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno —povijesna cjelina UNESCO-va zaštita: ne Razdoblje: 20. stoljeće
POVIJEST U drugoj polovici 19. stoljeća na području Labina otvaraju se dva rudarska okna, Vinež i Štrmac. Rudarsko okno Vinež zatvoreno je 1928. godine, dok je rudnik u naselju Štrmac zatvoren 1955. godine. Rapalskim ugovorom 1920. godine Istra je priključena Italiji. Za vrijeme talijanske vladavine započinje intenzivnije iskorištavanje kamenog ugljena na Labinštini, osnivaju se nova naselja i rudarska okna, ulaže se u infrastrukturu, elektrifikaciju, gradi se vodovodna mreža. Na početku talijanske uprave osnovana je Società Anonima Carbonifera Arsa koja ulaže u osuvremenjivanje rudnika, a od 30-ih godina rudnici su u sastavu tvrtke Azienda Carboni Italiani. Razdoblje od 1936. do 1940. godine bilo je doba najveće ekspanzije poduzeća. U Podlabinu je 1938. godine izgrađena upravna zgrada rudnika te uz nju rudarsko okno, šoht, i pripadajuće im zgrade. Između 1940. i 1942. godine, prema nacrtima Eugenia Montuorija, izgrađeno je novo rudarsko naselje Pozzo Littorio (Podlabin). Naselje se sastojalo od tri tipa 03
kategorije kuća različitog komfora namijenjenih stanovanju rukovodnog, nadzornog i radnog osoblja. Rekordna proizvodnja od 1.158.000 tona ugljena s približno 10.500 djelatnika dostignuta je 1942. godine. Nakon 8. rujna 1943. g. i kapitulacije Italije, rudnik posluje smanjenim intenzitetom. Po završetku Drugog svjetskog rata Istarski ugljenokopi Raša od posebne su važnosti za obnovu i izgradnju jugoslavenske države. Nakon oslobođenja Labina, 28. travnja 1945. godine, proizvodnja je bila organizirana u jami Raša i jami Podlabin. Za potrebe rudnika Graditeljsko poduzeće Istra u razdoblju od 1948. do 1949. godine sagradilo je u Labinu 49 stambenih zgrada, tzv. Nove zgrade, a 1951. godine puštena je u promet željeznička pruga na relaciji Lupoglav—Štalije. Najveća poslijeratna nesreća dogodila se 1948. godine kada je u eksploziji metana poginulo je 86 rudara. U istarskim ugljenokopima 1950-ih godina zaposleno je oko 7000 rudara, a 1959. godine dostignuta je najveća poslijeratna proizvodnja ugljena od 860.100 tona. Jeftina nafta uzrokovala je krizu ugljena 1960-ih, a velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje i broj djelatnika. Zatvaranje rudnika predloženo je 1970-ih godina. Pojedini rudnici preživljavaju to krizno razdoblje i nastavljaju s radom. Rudnik u Podlabinu zatvoren je 1988. godine. Posljednji rudnik na Labinštini zatvoren je 1999. godine u Tupljaku.
OPIS RUDNIKA Rudarsko—industrijski kompleks Pijacal smješten je u dijelu sjevernoga podnožja brežuljka na kojem je smještena starogradska jezgra Labina. Rudarsko—industrijski kompleks čine podzemne jamske prostorije, šoht s toplom vezom, arhitektonski sklop upravne zgrade s centralnom garderobom rudara i kupaonom, lamparnom, kemijskim laboratorijem, električarskom radionom, prostorom strojne obrade i skladištem, ambulantom i mrtvačnicom, glavni i pomoćni izvozni stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i tehničkih plinova, bravarija, stolarska radiona te nešto sjevernije i toplana koja je proizvodila toplu vodu.
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Zatvaranjem jame Podlabin započinje proces devastacije prostora Pijacala i okolnih zgrada. Rudnik je zatvoren, rudarska je oprema rasprodana, nadzemni su prostori rudnika 04
napušteni, ulaz u rudarsko okno podno šohta zatvoreno je i betonirano. Početkom 90-ih godina kulturne potencijale napuštenih rudarskih prostorija prepoznala je udruga Labin Art Express koja pokreće projekt Podzemni grad XXI. Prva faza u ostvarenju projekta bilo je osnivanje Kulturno-umjetničkog centra Lamparna. Tijekom 90-ih godina napuštene prostore na Pijacalu kupuju privatne firme s Labinštine, prostori se postepeno uređuju te dobivaju novu funkciju (trgovina, proizvodnja). Prilikom obnove nisu se poštivale konzervatorske smjernice pa su pojedini prostori devastirani. Novo razdoblje u valorizaciji rudarskog kompleksa nastupilo je sa zaštitom na državnoj razini. Cijeli kompleks zaštićen je kao nepokretno kulturno dobro. Grad Labin započinje s projektom izrade uređenja trga podno šohta i gradske knjižnice, čime je nastavljena revitalizacija rudarske baštine u Podlabinu. Uređenje Pijacala dovršeno je 2012. godine, a 2013. godine otvorena je Gradska knjižnica Labin u prostorijama stare rudarske direkcije. Uređenjem Pijacala i otvaranjem Gradske knjižnice Labin udareni su temelji za daljnju valorizaciju rudarske baštine u Labinu.
izvor: Tullio Vorano: Istarski ugljenokopi — Četiri stoljeća rudarenja na Labinštini, Labin, 1997.
05
rA —ŠA
Naziv rudnika: Istarski ugljenokopi Raša Grad/općina: Raša Država: Hrvatska Pravni status: postupak zaštite u tijeku Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno — povijesna cjelina UNESCO-va zaštita: ne Razdoblje: 17. — 20. stoljeće
POVIJEST RAŠE Prve tragove rudarske djelatnosti na području Općine Raša bilježimo u 17. stoljeću. Prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna izdana je 1626. godine. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su godišnje proizvodili oko 560 tona ugljena. Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parnoga stroja, omogućila je snažan razvoj ugljenokopa pa se tako za vrijeme austrijske uprave godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona. U ovom razdoblju u Krapnu se grade objekti gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Godine 1905. podignuta je u Krapnu crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara. Osnivanjem Krapna i isušivanjem Krapanskog jezera stvoreni su temelji za izgradnju Raše. Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novoizgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave. Izgradnja naselja započela je krajem travnja 1936. godine. 07
U travnju 1937. veći dio zgrada bio je dovršen pa je počelo useljavanje stanara. Raša je svečano inaugurirana 4. studenoga 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Godinu dana kasnije uspostavljena je nova Općina Raša. Gustavo Pulitzer Finali, projektant naselja Raša, hijerarhijski ga je podijelio na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja ova dva entiteta. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom vrta. Stanovi za službenike i rukovoditelje imaju veći komfor, dok im je grijanje omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća. Grad, planiran za 2000 do 3000 stanovnika, imao je sve potrebne sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske postaje, do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kinodvorane i bolnice, sportskih igrališta i otvorenog bazena. I infrastruktura je bila na zavidnoj razini, izgrađena je vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda dopremljena je u sve javne objekte. Uz rub grada nalazila se i uprava rudnika. 08
U doba jugoslavenske uprave Općina Raša integrirana je u Općinu Labin, da bi potom u novoj Hrvatskoj državi iznova dobila status samostalne općine. Nakon Drugog svjetskog rata novoosnovano poduzeće Istarski ugljenokopi Raša dobiva izuzetan značaj u procesu obnove i izgradnje zemlje.
POVIJEST RUDNIKA Filippo Veranzi dobio je 1626. godine od strane mletačkog Vijeća desetorice investituru (koncesiju) u rudnicima minerala i smole koji postoje u Labinu i u krugu od 4 milje. Ovaj podatak smatra se najstarijim dokumentom vezanim za početke rudarenja na Labinštini. Koncesija je izdana za područje Krapna i okolice. Kontinuirana proizvodnja ugljena pokrenuta je u Krapnu 14. kolovoza 1785., o čemu svjedoči sačuvana rudarska dokumentacija. Prvi stalni kupac krapanskog rudnika bila je šećerana u Rijeci. U drugoj polovici 19. st. uslijedila je prekretnica u razvoju rudarstva. Sve brža industrijalizacija austrougarske privrede zahtijevala je sve veću potražnju za ugljenom. Rudnici u Krapnu i Vinežu dolaze u vlasništvo Trbovljanskog rudokopnog društva sa sjedištem u Beču 1881. godine. 09
Nakon Prvog svjetskog rata područje Raše i Istre u sastavu je Italije. U prosincu 1919. godine osnovana je Società anonima carbonifera Arsa (Opće ugljenokopno društvo Raša). Godine 1920. konsolidirano je poslovanje poduzeća, izrađen je osnovni inventar rudnika te je izrađen plan za daljnji razvoj i povećanje proizvodnje. Zatvaranjem jama u Vinežu i Štrmcu 1929. godine sva je proizvodnja koncentrirana u jami Carlotta. Razdoblje od 1936. do 1949. bilo je doba najveće ekspanzije poduzeća. Godine 1939. proizvedeno je preko milijun tona ugljena. Nakon Drugog svjetskog rata jama Raša davala je oko 50% sveukupne proizvodnje ugljena na Labinštini. Ovo razdoblje obilježeno je velikim migracijama iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Doseljeni stanovnici, većinom muška radna snaga, zapošljava se u rudnicima. Posljednje tone iz jame Raša izišle su 1966. godine kada je iskopano 67.700 tona ugljena.
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Kulturno-turistička valorizacija Raše i rudarske baštine započinje u 90-im godinama 20. stoljeća. Tadašnji raški župnik Ivica Butković sustavno sakuplja rudarske predmete, te uređuje 10
manju rudarsku zbirku koja se nalazila u crkvenoj loži. Povremene akcije vezane za revitalizaciju rudarske baštine Krapna i Raše, preko umjetničkih performansa i raznih akcija, izvodi udruga Labin Art Express. U sklopu galerije A koja se nalazi u prostorijama RKUD-a Rudar povremeno se održavaju izložbe vezane za rudarsku tematiku. Udruga građana Istarski ugljenokopi Raša sa sjedištem u Raši u svome programu ima promicanje i istraživanje rudarske i industrijske baštine Općine Raša. Donošenjem prostornog plana Općine Raša i izradom konzervatorske podloge za prostor općine stvoreni su temeljni uvjeti za kulturno-turističku valorizaciju rudarske baštine.
Tullio Vorano: Istarski ugljenokopi — Četiri stoljeća rudarenja na Labinštini, Labin, 1997.
literatura:
11
vele 窶馬je
Naziv rudnika/muzeja: Muzej premogovništva Slovenije, Muzej rudarstva Slovenije Grad/općina: Velenje Država: Slovenija
RUDNIK VELENJE Rudnik Velenje društvo je s gotovo 140godišnjom prošlošću, s čvrstom sadašnjošću i energičnom usmjerenošću prema budućnosti. Rudnik je već od kraja Drugog svjetskog rata obraćao veliku pozornost na modernizaciju i uvođenje najnovijih tehnologija dobivanja ugljena. Značajni prijelom na tom području bio je postignut 1988. godine kada su s klasičnih otkopa prešli na mehanizirane otkope. Tome je doprinijelo vlastito znanje i sistematično traženje najpogodnije i sigurne metode otkopavanja debelih slojeva ugljena. Širokočelnu otkopnu metodu, poznatu kao Velenjska otkopna metoda, koja je ime Rudnika Velenje ponijela u svijet, počeli su uvoditi godine 1952. Uporabom najsuvremenije tehnologije danas dostižu izvanredne proizvodne rezultate koji se mogu mjeriti s dosezima podzemnih rudnika u Europi i u svijetu. Prema mišljenju međunarodnih recenzenata velenjski je Rudnik referentni primjer rudnika zapadne Europe koji je svojim tehnološkim znanjem u vrhu svjetske tehnologije. Vrhunska elektromehanička oprema rezultat je višegodišnjeg razvoja i plod domaćeg inženjerskog znanja.
POVIJEST Mnogo ljudi, prije svega mlađih, ne zna da je u prošlosti glavni izvor za dobivanje električne energije bio ugljen. Ugljen je 13
obilježio živote rudara i njihovih obitelji, omogućavao im preživljavanje i oblikovao okoliš u kojemu su živjeli. Velenje je grad izrastao na ugljenu, iz ugljena i zbog ugljena, jer on svojim stanovnicima daje kruh gotovo četrnaest desetljeća. Priča o rudarstvu i velenjskim rudarima s vremenom se mijenjala, međutim pripadnost zvanju ostaje i danas. Povijest rudarstva i rudarskog staleža prikazuje Muzej rudarstva Slovenije koji svakako morate posjetiti. Tko zna, možda ćete susresti jamskog patuljka Bergmandeljca ili prijaznog ježića Ligija.
PODZEMNI DIO MUZEJA Potpuno preuređen podzemni dio muzeja omogućuje da doživite iskustvo rudara koji su se desetljećima spuštali 160 m duboko pod zemlju da bi na površinu dopremili crno zlato koje su otkopavali za energetske potrebe Slovenije. U pratnji vodiča u rudnik ćete ući na potpuno isti način kao što su to činili rudari u prethodnom stoljeću— u dubinu ćete se spustiti po Starem jašku 14
(prev. Staro okno) iz 1888. godine. Različite prizore iz života i rada rudara, koje prikazuje 20 izuzetnih scena i 15 zanimljivih lutaka, oživljavaju pomoću suvremene audiovizualne opreme. Sat i pol uzbudljivog putovanja, u kojem ćete bolje upoznati mehanizaciju jamskih prostora iz zadnjih desetljeća razvoja velenjskog Rudnika, bit će zaključeno vožnjom vlakom podzemnom željeznicom.
VANJSKI DIO MUZEJA Život rudara nekada neusporediv je s njihovim životom danas. Nekada su se rudari iz rudnika vraćali u svoje skromne domove. Jedan rudarski dom iz tridesetih godina prošloga stoljeća moguće je vidjeti u vanjskom dijelu muzeja Velenje. Precizna slika razvoja slovenskog rudarstva prikazana je u muzeju u deset dijelova. Jeste li znali da su u 17. stoljeću ugljen pod nazivom zmajeva krv upotrebljavali ljekarnici za liječenje bolesnih životinja? Zanima li vas kako se nekada iskopavao ugljen, na koji način je tekao razvoj rudarske zaštitne opreme i kako je bila organizirana jamska spasilačka straža? To je samo djelić brojnih zanimljivosti koje ćete upoznati pri razgledanju vanjskog dijela muzeja.
VIRTUALNI POSJET Muzej rudarstva Slovenije možete posjetiti i virtualno. Panorama od 360 stupnjeva omogućuje interaktivni pogled na pojedine prostore muzeja — prozivačko mjesto, scenu Antona Aškerca, toranj jame Škale i panoramski pogled s tornja, geološki stup Šaleške doline, Crnu garderobu, rudarski stan i druge zanimljive scene. Doživite vizualno iskustvo s virtualnim posjetom na internetskoj stranici: muzej.rlv.si/si/virtualna-razstava. 15
IDRi —ja
Naziv rudnika: Rudnik žive Idrija Grad/općina: Idrija Država: Slovenija Pravni status: Z–2719, zaštićeno kulturno dobro Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno — povijesna cjelina UNESCO-va zaštita: da Razdoblje: 20. stoljeće
POVIJEST Idrija, najstariji slovenski rudarski grad, bila je pola tisućljeća poznata u svojoj zemlji i u svijetu po bogatstvu žive, što je značajno utjecalo na mnoge događaje ne samo na nacionalnom, već i na širem europskom prostoru. Idrijski rudnik više se stoljeća uvrštavao među poznatija srednjoeuropska poduzeća i imao vidljivu ulogu u međunarodnim ekonomskim odnosima. Njegov značaj bio je toliki da je vlasnicima i upravljačima nametao stalnu brigu oko uvođenja najsuvremenijih tehničkih naprava i usavršavanja tehnoloških postupaka, a ujedno je bilo potrebno zapošljavati i odgovarajuće stručnjake. Zato je Idrija u prošlosti jedno od središta razvoja rudarske tehnike i metalurgije; s njom je bio povezan i procvat mnogih prirodoslovnih znanosti, a i opći kulturni napredak u našim krajevima. Rudarenje u idrijskoj dolini započelo je nakon 1490. godine otkrivanjem žive. Prema usmenoj predaji dragocjenu tekućinu prvi je opazio legendarni škafar (izrađivač drvenih posuda nižih rubova s dva uha —nap. prev.) koji je drvenu posudu namakao u potoku. Rudari iz Furlanije i s njemačkog govornog područja 17
već su prije 1500. godine kopali i topili rudu, međutim tek je pronalaženje bogate cinabaritne rude 22. lipnja 1508. omogućilo zamah rudarenja. Usporedno s širenjem rudnika raslo je i idrijsko naselje. U prvim desetljećima u Idriji su prevladavala trgovačka društva privatnih poduzetnika koji su iskorištavali rudno nalazište i koji nisu mnogo ulagali u opremanje rudnika. Nakon nacionalizacije 1575. godine, kada je rudnik prešao pod neposrednu upravu habsburškog dvora, slijedilo je opsežno proširenje i osuvremenjivanje rudnika. Oko 1600. godine čitav je rudnik bio dosta dobro opremljen, a živa je otpremana preko Venecije, njemačkih gradova i Amsterdama na Bliski istok i u Južnu Ameriku. Bečki je dvor 1607. godine izdvojio idrijski teritorij iz Tolminskoga okruga i osnovao poseban tzv. idrijski okrug kojemu je na čelu bio upravitelj rudnika. Idrija je prerasla u naselje (veće od sela, a manje od grada s osobitostima obaju—nap. prev.) koje je u Valvazorovim vremenima oko 1690. godine imalo 1500 stanovnika, a u rudniku je radilo 300 rudara. Socijalni i zdravstveni uvjeti bili su neuređeni. Rudari su često obolijevali od merkurijalizma. Značajan je uspon Idrija doživjela u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Naselje je dobilo prava grada te se do kraja stoljeća razvilo u drugi najveći 18
grad države Kranjske s približno 3600 stanovnika. Rudnik se po zasluzi izuzetnih stručnjaka (Steinberg, Mrak) povećavao i osuvremenjivao. Otvarana su nova okna i nivoi, izgrađeno je više rudarskih naprava za pumpanje, poboljšane su topioničke peći, dovoz drvene građe vodenim putovima te je uređena prva prijevozna cesta do Vrhnike. Posebno velik procvat rudnik je doživio u vrijeme desetgodišnjih ugovora sa Špancima o kupoprodaji žive (oko 1790. godine), kada je zapošljavao 1350 radnika i proizvodio od 600 do 700 tona žive godišnje. Ruda je u to vrijeme sadržavala prosječno 18% žive. Idrijska je živa u to vrijeme pokrivala dvadesetinu, tj. 5% proračunskih izdataka austrijskog carstva. Idrija je u 18. stoljeću počela dobivati urbanistički uređen izgled. Veliko značenje idrijskog rudnika bečkom je dvoru diktiralo ulaganje u njegov razvoj. Za potrebe je rudnika izgrađeno monumentalno skladište žita, a Idrija je dobila prvu kazališnu zgradu u Sloveniji. Dobro su organizirane strukovne i narodne škole, isto tako i zdravstvena služba. Slavni prirodoslovni znanstvenik J. A. Scopoli, koji je 15 godina (1754.—1769.) službovao u Idriji kao prvi liječnik, te njegov suvremenik B. Haquet, rudarski kirurg, baš su u Idriji položili temelje prirodoslovnim znanostima. Isto tako u 19. stoljeću pa sve do Prvoga svjetskog rata idrijski je rudnik očuvao vidno mjesto među najuspješnijim državnim poduzećima. Pomoću parnih strojeva, strojnog bušenja, usavršavanjem topioničkih peći, rudnik je održavao visoku proizvodnju te je 1913. godine postigao rekord od 820 tona žive. Idrija je početkom 20. stoljeća brojila gotovo 6000 stanovnika te se odlikovala živahnim političkim, društvenim i kulturnim životom. Prvom slovenskom realkom, izgrađenom u 1901. godini, grad se razvio u obrazovno središte sveslovenskog značaja. Tijekom Prvog svjetskog rata i kroz dvadestpetgodišnju talijansku okupaciju (1918.—1943.) nastupilo je razdoblje stagnacije rudnika, vrijeme kulturnog mrtvila i nacionalnog pritiska. Pod njemačkom upravom (1943.—1945.) djelovanje je rudnika još više nazadovalo, a zračni napadi bombardiranjem, u proljeće 1945. potpuno su ga onesposobili. U godinama od 1945. do 1950. rudari su s mnogo volje i odricanja u rudniku obavili radove obnove koji su omogućili ponovno uspostavljanje proizvodnje. Godišnja proizvodnja žive povećavala se i iznosila od 400 do 500 tona godišnje. U sljedećih dvadeset godina uvedene su najsuvremenije otkopne, transportne i topioničke naprave. Unatoč povećanoj količini dobivene rude, proizvodnja žive, uz njezin sve niži sadržaj u rudi, bila je od 500 do 600 tona godišnje. Grad se mijenjao, nestajale su stare i slikovite rudarske kuće, dobivao je novi izgled. Sedamdesete godine prošloga stoljeća donijele su krizu svjetskog tržišta žive koja je odlučujuće pogodila i idrijski rudnik. 19
Živu koja se nekoć rabila pri amalgamaciji, u znanosti, medicini, tehnici i industriji, počele su zamjenjivati okolišu i čovjeku manje štetne tvari. Dohodak je rudnika posvema bio zavisan od prodaje žive i tako posredno i od cijene te kovine na svjetskom tržištu. Zbog niske cijene žive na svjetskom tržištu rudnik Idrija više nije mogao poslovati ekonomično, zato je u ožujku 1977. prihvaćena odluka o privremenom prekidu proizvodnje.
OPIS RUDNIKA Idrijsko rudno nalazište proteže se ispod površine idrijske kotline u smjeru SZ−JI u dužini 1500 m, širini od 300 do 600 m i dubini 450 m. Najdublji dijelovi rudnika dosezali su do 382 m dubine ili 36 m ispod nivoa mora. U 500 godina bilo je iskopano više od 700 km rovova te više od tri miliona m3 rude i jalovine iz koje je dobiveno 147.000 tona žive. S više od 13% svjetske proizvodnje 20
idrijski je rudnik po količini dobivene žive drugi najveći rudnik žive na svijetu. Više žive proizvedeno je jedino u španjolskom rudniku Almadénu kojega su iskorištavali već stari Grci i Rimljani. Danas sačuvano nasljeđe rudnika i rudarenja čine rudno nalazište, podzemni rovovi i okna, ulazne rudarske zgrade, crkve te putovi po kojima se živa otpremala u svijet.
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Nasljeđe rudnika u povijesnom značaju, uređenju, opremi i tehnologiji predstavlja jedinstven spomenik u slovenskom i širem europskom prostoru. Očuvanje nasljeđa znači očuvanje tradicije grada Idrije koja predstavlja koljevku prirodoslovlja. Idrija je 2012. godine s nasljeđem žive zajedno sa španjolskim Almadénom upisana na UNESCO-v Popis svjetske baštine. Nasljeđe žive u Idriji europsko je i svjetski značajno, na povijesti rudarenja gradi se kulturno-turistička ponuda grada, a nakon zatvaranja rudnika predstavlja i jedan od značajnih razvojnih potencijala Idrije.
Izvor:
Dosje UNESCO-a Konzervatorski plan Antonijev rov 21
BA— Novi Ći
Naziv rudnika: Rudnik mrkog ugljena Banovići d.d. Grad/općina: Banovići Država: Bosna i Hercegovina Pravni status: dioničko društvo s većinskim državnim kapitalom UNESCO-va zaštita: ne
Gospodarstvo Općine Banovići oslanja se na energetski sektor, točnije na rudarstvo na temelju kojeg je osnovan i sam grad. Osim ugljena, koji je osnovna ruda, postoji i rudnik kamena te nekoliko poduzeća metalurgije. Jedan od osnovnih gospodarskih resursa kojima raspolaže Općina Banovići kvalitetan je visokokalorični mrki ugljen koji je bio i ostao osnovna pretpostavka gospodarskog i društvenog razvoja općine. Rudnici mrkog ugljena Banovići počeli su s radom davne 1946. godine kada je u ratom opustošenoj zemlji bio potreban ugljen kao energetski izvor u industriji i radi čije je eksploatacije iste godine izgrađena pruga Brčko—Banovići.
POVIJEST Rudnici u Banovićima osnovani su u studenome 1946. godine kao Rudnici mrkog ugljena (RMU) Tito Banovići po završetku izgradnje Omladinske pruge Brčko— Banovići. U prvoj godini rudnici su imali nepunih 696 zaposlenih i proizvodnju od 97.412 tona ugljena. Godinu kasnije broj radnika smanjen je na 462, a godišnja proizvodnja povećana na 491.420 tona ugljena. U 1982. godini, nakon opremanja rudnika novim strojevima i intenziviranja površinske 23
eksploatacije, broj zaposlenih povećao se na 3.635, a godišnja proizvodnja 1990. godine dostigla je 2.392.705 tona ugljena što je bila najveća proizvodnja u povijesti rudnika. Do 1991. godine proizvodnja stagnira, a broj zaposlenih povećava se na 3.835 radnika. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu broj zaposlenih počinje se drastično smanjivati. Prve ratne godine godišnja proizvodnja pada na 938.670 tona s tendencijom daljnjeg pada, da bi poslijeratne godine završila na 317.089 tona. Tijekom ratnog perioda rudnici u Banovićima rade u sastavu Rudnika ugljena (RU) Tuzla po tzv. Termoenergetskom sistemu (TES). Epilog četverogodišnje ratne proizvodnje od 1.742.248 tona bio je fatalan: devastirani su proizvodni kapaciteti, iscrpljeno je ležište, nisu podmirena dugovanja koja zbog neisporučenih količina ugljena premašuju 12 milijuna konvertibilnih maraka (KM). Nakon rata proizvodnja bilježi 24
rast, ali je očigledno je da zajednički rad pod okriljem RU Tuzla predstavlja ozbiljnu kočnicu u konsolidaciji i razvoju. Krajem 1998. godine Rudnik se izdvaja i nastavlja poslovati kao RMU Banovići. Ubrzo, uz pomoć tadašnje Vlade rudnik kupuje pet najsuvremenijih transportnih kamiona, kipera (dampera). Proizvodnja raste na 1 milijun tona ugljena u 2001. godini, a potom na 1,2 milijuna tona u 2002. godini i nepunih 1,3 milijuna tona godinu kasnije. U 2004. godini otvara se nova stranica povijesti Rudnika. Krajem svibnja održana je prva skupština dioničara na kojoj je donesena odluka o organizacijskoj transformaciji u dioničko društvo, kojom država postaje vlasnik 69,3 % kapitala, a radnici 30,7 % kapitala. Imenovan je Nadzorni odbor, Odbor za reviziju i nova Uprava Društva. Poslovnu godinu RMU Banovići završava rekordnom proizvodnjom od 1.328.169 tona čistog ugljena i rekordnom količinom 25
jalovine od 7.791.529 kubika čvrste mase. Završni račun pokazuje i rekordnu dobit od 4,7 milijuna KM. Ostvareni rezultati u proizvodnji, financijskom poslovanju, redovnim plaćama zaposlenika i izdvojenih 2,5 milijuna KM za nabavku opreme, svrstavaju Društvo među najuspješnije u gospodarstvu Bosne i Hercegovine. Danas je Rudnik mrkog ugljena Banovići najveći gospodarski subjekt na području Općine i samim time nosilac gospodarskog razvoja. Rudnik u Banovićima trenutno vrši eksploataciju iz dva površinska kopa i jedne podzemne jame. Poduzeće zapošljava oko 2.800 radnika i godišnje proizvede oko milijun i pol tona crnog zlata. Osim domaćeg tržišta, svoj asortiman izvozi i u susjedne zemlje. Od 2005. godine postao je članom EUROCOAL-a, europske asocijacije rudnika te tako postao prvi rudnik iz Bosne i Hercegovine koji 26
je uspio pridružiti ostalim autoritativnim europskim rudnicima. Dugoročni razvoj Rudnika i gospodarstva općine Banovići zasniva se na izgradnji termoelektrane snage 300 MW / 350 MWA, uz podršku Općine Banovići i Vlade FBiH, koja je trebala osigurati siguran plasman ugljena, proizvodnju električne i toplinske energije, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podizanje standarda zaposlenika. Poticanje izgradnje drugih gospodarskih objekata također su dio dugoročnih planova ovog veoma uspješnog banovićkog giganta.
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Kao i svaki rudnik i RMU Banovići ima rezerve ugljena koje će jednog dana biti iscrpljene te se dugoročno treba razmišljati o njegovoj kulturno-turističkoj valorizaciji nakon zatvaranja. Naravno, već se sada pripremaju planovi za turističku valorizaciju i očuvanje cjelokupne mehanizacije, rudarskih alata, arhivske građe i ostalog. RMU Banovići u suradnji s Općinom Banovići izradio je projekt Muzeja rudarstva i željeznice kojim će se arhivska građa, kao i rudarski eksponati mehanizacije i rudarskog alata, uklopiti u cjelinu i omogućiti potencijalnim turistima da na jednom mjestu dožive rudarenje od nastanka rudnika pa do danas. Muzej će se nalaziti preko puta Upravne zgrade RMU Banovići i bit će izgrađen u obliku rudarske lampe. Osim toga, osmišljen je projekt izgradnje uskotračne pruge za turistički vlak Ćiro koji već sada okuplja ljubitelje parnih lokomotiva iz cijeloga svijeta.
27
RY— BNIK
Naziv rudnika: Povijesni rudnik ugljena Ignacy — Zabytkowa Kopalnia Ignacy Grad/općina: Rybnik Država: Poljska Pravni status: A/165/05, zaštićeno kulturno dobro Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno — povijesna cjelina UNESCO-va zaštita: ne Razdoblje: 18. — 20. stoljeće
POVIJEST Povijest rudnika Ignacy datira iz 1792. godine kada je na inicijativu pruskog ministra Šleske provincije, Karla Georga von Hoyma, otvoren rudnik ugljena Hoym. Tijekom početnog razdoblja to je bio jedini rudnik ugljena u vlasništvu države, ali unutar nekoliko sljedećih godina svi su ostali postali privatno vlasništvo i spojili se sa susjednim rudnicima ugljena. Kada je Poljska 1922. godine ponovo dobila dio Gornje Šleske, rudnik Hoym−Laura postao je vlasništvo poljskog Ministarstva financija, što je uzrokovalo mnogo poželjnih promjena. Ulaganja između svjetskih ratova modernizirala su rudnik i povećale proizvodnju ugljena. Promjena vlasništva nije bila jedina prekretnica u to vrijeme. Godine 1936. rudnik je promijenio ime u Ignacy u čast Ignacyja Mościckija, predsjednika Republike Poljske. Tijekom Drugog svjetskog rata rudnik Ignacy sačinjavao je dio njemačkog koncerna Herman Göring Werke i njegovo je ime promijenjeno u Hoymgrube. Proizvodio je ugljen za njemačku ratnu industriju tijekom rata. 29
Nakon rata posebna je odluka vratila sve rudnike ugljena Poljskoj. Godine 1968. rudnik Ignacy spojio se sa susjednim rudnikom Rydułtowy. Od tada je naziv rudnika bio Ruch II (Nalazište II). Povijesno ime vraćeno je 1990. i sadašnje je puno ime Povijesni rudnik ugljena Ignacy. Početkom 90-ih počelo je restrukturiranje rudarske industrije kao rezultat sociopolitičkih promjena u Poljskoj. Kako bi se povećala profitabilnost, proizvodnja se ugljena smanjila i Ignacy je gotovo isključen iz eksploatacije. Rudnik Ignacy najstariji je rudnik ugljena na području Rybnika i ima nekoliko jedinstvenih zgrada i opreme. Nakon mnogo truda, u prosincu 2005., rudnik je registriran u Nacionalnom registru spomenika. Zahvaljujući ograničenju proizvodnje ugljena Ignacy je obustavio iskop i trenutno služi kao ventilacija za rudnik ugljena Rydułtowy-Anna. 30
OPIS RUDNIKA Rudnik Ignacy smješten je u jugozapadnom dijelu Rybnika, u okrugu Niewiadom, 6.5 km udaljenom od centra. Niewiadom ima oko 5000 stanovnika i mnogo je godina bio povezan s rudarskom industrijom. Niewiadom je sagrađen većinom od samostojećih kuća i nekoliko stambenih blokova u blizini rudnika. Hrpa otpadne rude, rezultat nekadašnje proizvodnje ugljena, smještena je sjeverno od rudnika Ignacy. Na prostoru Kościuszko i Głowacki smještene su strukture okna s okvirima (rudarskim tornjevima) i strojarnicama, vodotornjem, stolarskom radionicom i zgradom s uredima. Neke se zgrade ne koriste više u sklopu rudnika pa se iznajmljuju u druge svrhe. Trenutno je tamo smješteno sjedište pošte, ljekarne i Centra za socijalnu skrb te udruge Povijesni rudnik ugljena Ignacy. Sve zgrade i zemljište pripadaju Gradu Rybniku i Rudarskoj tvrtci (Kompania Węglowa S. A.)
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Od 2000. godine rudnik je dostupan za turističke posjete. Glavna su atrakcija za ljubitelje industrijskog turizma parni strojevi iz 1900. i 1920. godine. Štoviše, 2007. godine završava 31
modernizacija i adaptacija 46 metara visokog vodotornja u turističke svrhe. U bližoj budućnosti planira se rekonstrukcija dviju zgrada (stolarske radionice i prostorije za parni stroj). Nakon rekonstrukcije Grad Rybnik napravit će industrijski tematski park gdje će biti i gradski muzej i mjesto za kulturna događanja. Zahvaljujući povijesnoj vrijednosti, Rudnik ugljena na popisu je Ruta industrijskih spomenika Šlezijske regije (ERIH Regional Route) koja je 2004. nagrađena certifikatom za Najbolji turistički proizvod 2004. koju dodjeljuje Poljska turistička zajednica. 32
Rudnik Ignacy ima potencijala da postane regionalni turističkokulturni centar i iskoristi veliki društveni interes industrijskih kulturnih spomenika. Kako pokazuju primjeri iz zapadne Europe, ovakva vrsta struktura mogla bi se adaptirati i započeti novi život kao muzeji, kina, galerije pa čak i kao sportski ili konferencijski centri. To zahtijeva revitalizaciju postojeće strukture čiji je početak promjena funkcija zgrada koje vode prilagodbi rudnika na turističke zahtjeve. Gradske vlasti i Rudarska tvrtka odlučne su započeti i završiti prilagodbu.
Andrzej Adamczyk, Kopalnia Węgla Kamiennego Hoym Ignacy 1792-1967-2011, Warszawa, 2011. isbn: 9788371924347
Izvor:
33
cAr —BO NIA
Naziv rudnika: Grande Miniera di Serbariu — Veliki rudnik Serbariu Grad/općina: Carbonia Država: Italija Pravni status: A/165/05 zaštićeno kulturno dobro Vrsta: pokretno i nepokretno kulturno dobro, kulturno — povijesna cjelina UNESCO-va zaštita: da, lokacija uvrštena među kulturna dobra UNESCO-a Razdoblje: 20. stoljeće
POVIJEST Rudnik Serbariu otvoren je 1937. godine radi potrebe talijanske vlade da intenzivira iskorištavanje talijanskih nalazišta ugljena u ratne svrhe. Usporedo s radovima na otvaranju rudnika Serbariu, projektiran je i izgrađen grad Carbonia. Bilo je to urbano središte nadomak rudnika, koje je prema početnom projektu trebalo primiti 12.000 stanovnika, ali koje je u nekoliko godina nakon osnivanja, 1938. godine, naraslo na više od 50.000 osoba. Carbonia i okolni rudnici, prema zamislima talijanske vlade, trebali su postati snažno industrijsko središte i energetska osnova za razvoj cijele države. Novo naselje projektirano je za stolom. U centru grada nalaze se objekti moći (Zgrada Fascia, općina, crkva), pored glavnog trga (Piazza Roma) smještene su kuće direktora rudnika (Villa Sulcis) i rukovoditelja, nešto dalje one za upravno osoblje, a na periferiji su nastambe radnika. Za Carboniju karakteristični su i radnički 35
hoteli, porazmješteni u raznim gradskim četvrtima, koji su sagrađeni za smještaj rudara koji nisu imali obitelj. Rudarska proizvodnja išla je ukorak s povijesnim i društvenim zbivanjima na tom teritoriju, a postigla je vrhunac tijekom ratnog razdoblja, 1940. godine, kada je iskopano 1.295.000 tona ugljena. Proizvodnja je zatim naglo pala 1943. kada je uslijed rata uništena luka S. Antioco pa je onemogućen prijevoz ugljena izvan Sardinije. Potom su zabilježeni novi usponi 1947. godine, tijekom poratne obnove, da bi sljedećih godina proizvodnja postepeno lagano padala. Pedesetih godina uslijedila je faza sporog opadanja rudarske djelatnosti, sa simptomatičnim neprestanim prijetnjama njezinog zatvaranja te štrajkovima i manifestacijama koje su imale za cilj očuvanje života u rudniku. U šezdesetim godinama došlo je do epiloga za rudnik Serbariu: nalazišta su bila na putu iscrpljenosti, cijena sardinijskog ugljena 36
nimalo konkurentna naspram stranog, slaba proizvodnja i egzodus radništva. Bili su to neki od uzroka koji su doveli do konačnog zatvaranja rudnika Serbariu 1964. godine. RUDARSKE TRAGEDIJE Rad u podzemlju bio je jako težak i vrlo opasan. Kako i u drugim rudnicima tako i u rudniku Serbariu dogodili su se tragični događaji u kojima je mnogo rudara izgubilo živote. Zla kob, prekomjerno iskorištavanje radne snage i niska razina sigurnosti glavni su uzroci nesreća. Došlo je do različitih nesreća u rudniku Serbariu, a posebno se pamte dvije. Tijekom otkopavanja sloja ugljena na radilištu, 31. ožujka 1939., na razini od -50, pored jame 7, nakon što su postavili mine za njihovo međusobno povezivanje, radnici su se povukli ne bi li se one mogle aktivirati. Nakon eksplozija prvih dviju mina u spomenutom minskom polju došlo je do dvije snažne eksplozije, a odmah potom velika se količina zapaljenog plina sručila na poprečni hodnik 2 i zahvatila brojne radnike tog radilišta, kao i one susjedne. Plinski val nasilno je srušio podgradu križišta (međusekcija između poprečnog hodnika i hodnika u pravcu). U ovoj nesreći, koja je pripisana eksploziji nakupljene 37
ugljene prašine koju je prouzročilo korištenje nedovoljno sigurnog eksploziva, ukupno je stradalo 40 rudara, od kojih 9 smrtno. U oknu Schisorgiu, blizu otkopa Sirai, zbog istih je uzroka i u sličnim okolnostima poginulo 14 radnika 19. listopada 1937. u nesreći u kojoj je ukupno ozlijeđeno 22 radnika.
KULTURNO —TURISTIČKA VALORIZACIJA Talijanski centar za kulturu ugljena (CICC — Centro Italiano della Cultura del Carbone) osnovan je kao udruga 2006. godine od strane Općine Carbonia i Georudarskog, povijesnog i ambijentalnog parka Sardinije, u svrhu upravljanja i valorizacije lokaliteta rudnika Serbariu. Rudarski kompleks Serbariu, s aktivnim otkopavanjem od 1937. do 1964., koji je zatvoren 1971., dao je pečat gospodarstvu Sulcisa i predstavljao je ujedno, od tridesetih do pedesetih 38
godina prošlog stoljeća, jedan od najznačajnijih energetskih resursa Italije. Devastirani rudarski kompleks zbog višegodišnje zapuštenosti i neovlaštenog korištenja postepeno je otkupljen, na prostoru od 25 od izvornih 33 hektara, od strane Općine Carbonia koja je 4. prosinca 2002. pokrenula značajne zahvate sufinancirane od EU u svrhu spašavanja i restrukturiranja objekata u muzeje i za didaktičke sadržaje. Projekt spašavanja i restrukturiranja omogućio je korištenje bivših zgrada i objekata rudnika koje danas sačinjavaju Muzej rudarstva koji je otvoren za javnost 3. studenoga 2006. Muzej obuhvaća objekt lamparne, dvoranu s izvoznim strojem i podzemni rov. U lamparni je smještena stalna izložba o povijesti ugljena (rudarenja), rudnika i o gradu Carboniji. Prostrana dvorana ugošćuje osobito vrijednu zbirku rudarskih lampi, raznih alata i instrumenata, predmeta svakodnevne uporabe, fotografija, dokumenata, onovremenih filmskih zapisa i videointervjue rudara. Dvorana s izvoznim strojem ima pohranjen stroj kojim su se spuštale i dizale klijetke za prijevoz rudara u rudnik te za prijevoz punih ili praznih vagoneta ugljenom. Podzemni rov pokazuje razvitak tehnika iskopavanja ugljena koje su korištene u rudniku Serbariu od tridesetih godina do njegovog zatvaranja; u hodnicima koji su vjerno rekonstruirani 39
nalazi se onodobna oprema, kao i veliki strojevi koji se i danas koriste u djelatnim rudnicima. Osim toga, u muzeju se nalazi prodavaonica (bookshop), u kojoj je moguće kupiti knjige te prigodne predmete (gadgets), kavana i predavaonica sa 130 udobnih sjediťta i suvremenom audio i video opremom.
40
Izdavač:
Grad Labin (Hrvatska)
Grad Rybnik (Poljska), Grad Carbonia (Italija), Općina Velenje (Slovenija), Općina Idrija (Slovenija), Općina Banovići (Bosna i Hercegovina), Općina Raša (Hrvatska), Narodni muzej Labin, Muzej rudarstva Slovenije—Velenje
Partneri:
Dizajn: Tisak:
Klaudia Barbić i Piero Ricci
Kreativni tisak d.o.o., Zagreb
Godina:
2014.