Dž. K. Rouling
i Red Feniksa Ilustracije Meri Grandpre Naslov originala Harry Potter & The Order of Phoenix 2003 S engleskog preveli Vesna Roganović i Draško Roganović Nilu, Džesiki i Davidu, koji čine moj svet magičnim
1. Dementni Dadli Najtopliji dan toga leta polako je izmicao, a pospana tišina prekrila je velike četvrtaste kuće u Šimširovoj ulici. Automobili, obično blistavi, bili su parkirani prašnjavi na prilazima kuća, a nekad smaragdnozeleni travnjaci bili su žuti i sparušeni – jer je korišćenje creva za zalivanje bilo zabranjeno zbog suše. Lišeni uobičajenih letnjih aktivnosti – pranja kola i košenja travnjaka – stanovnici Šimširove ulice povukli su se u senke hladnih kuća, širom otvorivši prozore, vapeći za nepostojećim povetarcem. Jedina osoba koja je ostala napolju bio je tinejdžer opružen poleđuške u leji s cvećem ispred kuće u broju četiri. Bio je to mršav, crnokos dečak s naočarima usukanog, pomalo bolešljivog izgleda nekoga ko je za kratko vreme naglo izrastao. Farmerke su mu bile poderane i prljave, majica vrećasta i izbledela, a đonovi su počeli da mu se odlepljuju od gornjeg dela patika. Harija Potera izgled nije baš činio omiljenim među susedima, koji su listom mislili da bi aljkavost trebalo zakonom kažnjavati. Ali te večeri, dok se krio iza velikog grma hortenzija, bio je potpuno nevidljiv za sve prolaznike. Zapravo, mogli bi da ga primete jedino teča Vernon ili tetka Petunija, ako bi proturili glave kroz prozor dnevne sobe i pogledali u leju tačno ispod sebe. Sve u svemu, Hariju se činilo da zaslužuje priznanje što se dosetio da se tu sakrije. Možda mu i nije bilo najudobnije dok je ležao na toploj, tvrdoj zemlji, ali, s druge strane, tu ga niko nije streljao pogledom, škrgućući zubima tako glasno da ne može da čuje vesti, niti ga je iko obasipao neprijatnim pitanjima, kao što bi bio slučaj svaki put kada bi pokušao da gleda televiziju s tetkom i tečom u dnevnoj sobi. Kao da je ta njegova misao odlepršala kroz otvoren prozor, jer Vernon Darsli, Harijev teča, iznenada progovori. – Drago mi je što vidim da je onaj dečak prestao da zabada nos u to. Gde je on, uostalom? – Ne znam – reče tetka Petunija nimalo zabrinuto. – Nije u kući. Teča Vernon zahropta. – Hoće da gleda vesti... – reče on oštro. – Voleo bih da znam šta je zaista naumio. Kao da bi se normalnog dečaka uopšte ticalo šta ima u vestima – Dadli nema pojma šta se zbiva. Sumnjam da uopšte zna ko nam je premijer! A ionako ne objavljuju ništa o njegovoj sorti u našim vestima... – Vernone, psst! – reče tetka Petunija. – Prozor je otvoren! – Oh... da... izvini, draga. 1