najvažnije je da razgovarate s njim o svemu što ga muči. Kad pričamo o svojem problemu, on postaje manje zastrašujuć. Poticaj za razgovor može biti opaženo ponašanje, npr.: Primijetila sam da si nervozan otkad je počela škola i želim o tome s tobom razgovarati. Ako dijete odbija razgovor, to treba prihvatiti mirno, ali mu dati do znanja da smo mu na raspolaganju ako to kasnije poželi učiniti, npr.: Ako kasnije o tome budeš želio pričati, samo mi reci.” Iznimno je važno da roditelji pritom budi smireni kako ne bi dodatno pojačali nesigurnost djeteta. Najveća šteta bit će učinjena ako dijete osjeća krivnju, misli da je manje vrijedno zbog onoga kako se osjeća te smatra da nema kontrolu nad onim što mu se događa u životu. Ovi problemi mogli bi dovesti do hinjenja različitih zdravstvenih poteškoća. “U slučaju da dijete odbija ići u školu i to opravdava boleš ću, ne smijemo ga podržavati u izbjegavanju obaveza, a ne smijemo biti ni grubi. Vrlo često djeca zaista osjećaju glavobolju, mučninu, bol u želucu i slično. Jedino što uzrok tome nije neka bolest, već strah od onoga što ih čeka u školi. U tak voj situaciji korisno je djetetu izmjeriti temperaturu i staviti ga u krevet. Trebalo bi ležati u krevetu, a u vrijeme kada je nastava, ne bi smjelo gledati televiziju ili se zabavljati na drugi način. Ako tvrdi da mu je dobro, a nastava još traje, pošaljite ga u školu. Tražite da prepiše sve što se pisalo u školi toga dana i da napiše svu zadaću. Tako će osjetiti da mu je ipak bolje u školi nego kod kuće, a vi nećete morati biti grubi. Ako djetetu dopustite da se zabavlja dok izbjegava školu (osjeti olakšanje i ugodu), uskoro će biti sve bolesnije“, objašnjava pedagoginja OŠ dr. Ante Starčevića.
Period prilagodbe traje dva do tri mjeseca. Ako traje i duže, to ne znači da s djetetom ”nešto nije u redu” Kako steći radne navike Pisanje domaće zadaće i učenje pojedinih nastavnih jedinica djetetu može biti dosadan zadatak. Radne navike se stječu u prve tri godine školovanja, a kasnije se teško mijenjaju pa je važno sudjelovati u tom procesu. Roditelji trebaju djetetu objasniti važnost odlaska u
školu, redovitog izvršavanja školskih obaveza i postizanja dobrih rezultata. “Naglasite djetetu da sve što uči u školi MOŽE svladati, kako je najvažnije da SLUŠA svoju učiteljicu, IZVRŠAVA sve zadatke, bude UPORNO kada mu ne ide te da TRAŽI POMOĆ kada ne uspijeva riješiti neki zadatak”, naglašava
pedagoginja Domitrović. Dakako, neka pomoć prvo traži od učiteljice, školskih kolega, a tek onda od roditelja – jer vi ne možete uvijek biti uz dijete. Štoviše, pokazalo se da su nedisciplinirana djeca, koja u školi ometaju nastavu, uglavnom ona djeca koja se kod kuće oslanjanju na pomoć roditelja.
savjet strucnjaka PEDAGOŠKI SAVJETI PROF. DOMITROVIĆ
Dopustite djetetu da se nakon škole odmara najmanje sat i pol vremena jer umoran mozak učenje doživljava kao mučenje. Dogovorite s djetetom raspored pisanja zadaće i učenja te ga potaknite da ga se pridržava svakoga dana. Podsjetite svoje dijete pet minuta prije početka izvršavanja obaveza da dovrši igru jer djeca nemaju realnu predodžbu o tijeku vremena i ne vole kada ih se iznenada prekida u aktivnostima koje vole. Objasnite djetetu (osim ako ne pati od poremećaja koncentracije) da mora samo izvršiti zadatke, a da ćete mu vi pomoći tek nakon drugog ili trećeg neuspješnog pokušaja. Dakako, osigurajte mu mirno i tiho mjesto gdje će uvijek učiti. Ako nema svoju sobu, dijete mora imati svoj stol. U početku mu priđite svakih pet minuta i pohvalite ga za ono što radi, a nakon nekoliko dana, kada se radne navike stabiliziraju, to činite povremeno. Na samom početku pregledajte svaku djetetovu zadaću, pohvalite dobro obavljen zadatak, istaknite učinjene pogreške te tražite dijete da ih samo ispravi.
9