Kim edwards kći čuvara uspomena

Veljača 1965.

Norah je bosonoga stajala na stolcu u blagovaonici i pričvršćivala ružičaste vrpce na mjedeni luster. Čitavi lanci papirnatih ružičastih igrimiznoljubičastih srdaca padali su na stol i porculan s tamnocrvenim ružama i pozlaćenim rubovima što ga je dobila kao vjenčani dar, na čipkasti stolnjak i lanene ubruse. Dok je ona radila peć je brujala pa su vrpce krep-papira lebdjele na toplom zraku, doticale joj suknju, a onda polagano padale na pod šuškajući.

Paul, kojemu je bilo jedanaest mjeseci, sjedio je u kutu pokraj stare pletene košare pune cjepanica. Upravo je naučio hodati i cijelo se poslijepodne zabavljao topćući po njihovoj novoj kući u svojem prvom paru cipela. Svaka je soba predstavljala novu avanturu. Bacao je čavle kroz metalne rešetke za ventilaciju, oduševljen jekom koju su stvarali. Po kuhinjskom je podu vukao vrećicu sa gipsom koja je za sobom ostavljala tanki bijeli trag. Sada je raširenih očiju gledao vrpce, prekrasne i neuhvatljive poput leptira. Nespretno se uspravio pokraj stolca u nastojanju da jednu zgrabi. Uhvati ružičastu vrpcu i povuče. Luster se zaljulja, on izgubi ravnotežu i svom težinom padne na stražnjicu. Iznenađen, počne plakati.

“O, dušice”, reče Norah, siđe sa stolca i digne ga u naručje. “Ne plači”, šaptala je milujući ga po mekoj tamnoj kosi.

Izvana bijesnu svjetla automobila, zatim se začuje zatvaranje vrata. Istovremeno zazvoni telefon. Norah s Paulom u naručju pođe u kuhinju i digne slušalicu upravo u trenutku kada je netko pokucao.

“Halo?” Ona priljubi usne uz Paulovo vlažno i meko čelo, naprežući se da vidi čiji je to automobil na kolnom prilazu. Bree je trebala doći tek za sat vremena. “Slatko djetešce”, mrmljala je, a onda će ponovno u slušalicu: “Halo?”

“Gospodo Henry?”

Bila je to medicinska sestra iz Davidove nove ordinacije - prije mjesec dana počeo je raditi u bolnici - žena koju Norah nikad nije vidjela. Glas joj je bio ugodan i topao. Norah ju je zamišljala kao osobu srednjih godina, krupnu i odgovornu, kose pažljivo namještene u visoku punđu. Caroline Gill koja ju je držala za ruku za vrijeme trudova, čije su plave oči i čvrst pogled za Noru bili nerazmrsivo povezani s onom nevjerojatnom snježnom noći, jednostavno je nestala - bila je to zagonetka, ali i skandal.

“Gospođo Henry, ovdje Sharon Smith. Doktora Henryja su hitno pozvali u operacijsku dvoranu upravo kada je bio na vratima i spremao se poći kući. Dogodila se strašna prometna nesreća nedaleko od ceste Leestown. Tinejdžeri, znate, teško su ranjeni. Doktor Henry mi je rekao da vam javim. Doći će kući čim bude mogao.”

“Je li rekao koliko će se zadržati?” upita Norah. Zrak je mirisao po pečenoj svinjetini, kiselom kupusu i prženim krumpirima, Davidovu najdražem jelu.

“Nije. Ali čula sam daje sudar bio stravičan. U povjerenju, dušo, moglo bi potrajati satima.”

Norah kimne. U daljini se začuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, zatim koraci, lagani i poznati u predvorju, dnevnoj sobi, blagovaonici. Bree je ranije došla po Paula kako bi Norah i David mogli provesti večer prije Sv. Valentina, ujedno njihovu godišnjicu, sami.

Norin plan, njezino iznenađenje, njezin dar njemu.

“Hvala vam”, reče ona medicinskoj sestri prije negoli je spustila slušalicu. “Hvala što ste nazvali.”

Bree uđe u kuhinju, donoseći sa sobom miris kiše. Ispod dugog balonera nosila je crne čizme do koljena. Njezina su duga, bijela bedra nestajala u najkraćoj suknji koju je Norah ikad vidjela. Srebrne naušnice optočene tirkizima plesale su na svjetlu. Došla je ravno s posla vodila je ured mjesne radiopostaje - torba joj je bila puna knjiga i papira za nastavu koju je pohađala.