Kim edwards kći čuvara uspomena

pokušavala izići nakraj sa silnim rubljem. Iscrpljena je padala u postelju svake večeri, budila se ujutro i počinjala sve iz početka. Nije pomagalo što je Al sada kada je bio sputan bio grozan pacijent, razdražljiv, zahtjevan i mrzovoljan. To ju je sve podsjetilo na one teške dane s Leom u toj istoj kući. Kao da vrijeme nije išlo po ravnoj crti već se vrtjelo ukrug.

Prošlo je tjedan dana. U subotu je Caroline, iscrpljena, stavila rublje da se pere i pošla u kuhinju pripremati večeru. Iz hladnjaka je izvadila pola kile mrkve za salatu i počela kopati po zamrzivaču ne bi li dobila inspiraciju. Ništa. Dobro, Alu se to neće svidjeti, ali možda naruči pizzu. Već je bilo pet sati, za nekoliko će minuta morati krenuti u fotokopiraonicu po Phoebe. Ona zastane s guljenjem mrkve i kroz svoj se odraz u staklu zagleda u znak za trgovinu Foodland koji je kroz gole grane stabala bliještao crvenim sjajem. Sjeti se Davida Henryja, pomisli i na Noru, pretvorenu u objekt na njegovim fotografijama, obline njezina tijela koje se uzdižu poput brežuljaka, njezina kosa koja ispunjava fotografiju neočekivanim svjetlom. Pismo od odvjetnika je još uvijek bilo u ladici pisaćeg stola. Ona je otišla na sastanak koji je ugovorila prije Alove nesreće, posjetila je raskošan ured sav u hrastovini i saznala pojedinosti oporuke Davida Henryja. Taj joj se razgovor motao po mislima cijeli tjedan, iako nije imala vremena o svemu razmišljati niti porazgovarati s Alom.

Izvana se začuje neki zvuk. Caroline se prestrašeno okrene. Kroz staklo na stražnjim vratima na trijemu ona ugleda Phoebe. Nekako se sama vratila kući i zbog nečega na sebi nije imala kaput. Caroline ispusti nož i pođe do vrata, brišući ruke o pregaču. Kada je stigla, ugleda ono što se iznutra nije vidjelo: Robert je stajao kraj Phoebe s rukom oko njezina ramena. “Što radiš ovdje?” upita ona oštro i izađe na trijem.

“Uzela sam slobodan dan”, reče Phoebe.

“Doista? A što je s poslom?”

“Max je tamo. Ja ću je zamjenjivati u ponedjeljak.”

Caroline polako kimne. “Ali kako si stigla kući? Upravo sam se spremala krenuti po tebe.”

“Dovezli smo se autobusom”, reče Robert.

“Dobro”, nasmije se Caroline, ali nastavi oštro glasom ispunjenim brigom. “Da, naravno, dovezli ste se autobusom. O, Phoebe, rekla sam ti da to ne radiš. To nije sigurno.”

“Ja i Robert smo zajedno sigurni”, reče Phoebe. Donja joj je usnica bila malo izbačena, kao svaki put kada se ljutila. “Ja i Robert ćemo se vjenčati.”

“O, za ime boga”, reče Caroline na rubu strpljenja. “Kako ćete se vjenčati? Nijedno od vas ne zna ništa o braku.”

“Znamo”, reče Robert. “Znamo štošta o braku.”

Caroline uzdahne. “Gledaj, Roberte. Bilo bi dobro da pođeš kući”, reče ona. “Ovamo si se dovezao autobusom, znači kući možeš isto tako. Nemam te vremena voziti. Ovo je za mene previše. Moraš kući.”

Na njezino iznenađenje, Robert se nasmiješi. On pogleda Phoebe, zatim pođe do sjenovitog dijela trijema i sagne se ispod ljuljačke. Vrati se s buketom crvenih i bijelih ruža, koje kao da su sjale u mraku koji se spuštao, i pruži ga Caroline. Meke joj latice dotaknu kožu.

“Roberte?” reče ona zatečeno dok se blagi miris počeo širiti hladnim zrakom. “Što je ovo?”

“Kupio sam ih u samoposluživanju”, reče on. “Bile su na ra sprodaji.”

Caroline odmahne glavom. “Ne razumijem.”

“Danas je subota”, podsjeti je Phoebe.

Subotom se Al vraćao s puta uvijek s darom za Phoebe i buketom cvijeća za suprugu. Caroline zamisli njih dvoje, Roberta i Phoebe, kako se autobusom voze u samoposluživanje u kojem je Robert radio u skladištu, kako proučavaju cijene cvijeća i odbrojavaju točan iznos. Jedan je dio nje još uvijek imao potrebu vrištati, staviti Roberta na autobus i otpraviti ga što dalje od njihova života, onaj njezin dio koji je želio reći: Ovo je za mene previše. Ne zanima me.

Iznutra se čula uporna zvonjava zvonca koje je dala Alu. Caroline uzdahne i krene unatrag, pokazujući na kuhinju, na svjetlo i toplinu.