Kim edwards kći čuvara uspomena

I tako, dok je ona još uvijek s nestrpljenjem očekivala poštu i sanjala o tropskim krajevima, pojavio se doktor Henry.

Dan je bio običan, kao i svaki drugi. Bila je već kasna jesen, sezona prehlada, pa se iz prepune čekaonice neprekidno čulo kihanje i prigušeno kašljanje. Caroline je duboko u grlu osjećala neko grebenje dok je prozivala sljedećeg pacijenta, starijeg gospodina čija će se prehlada pogoršati u idućih nekoliko tjedana, pretvoriti se u upalu pluća i naposljetku ga ubiti. Rupert Dean. Sjedio je u kožnatom naslonjaču i pokušavao zaustaviti krvarenje iz nosa. Polako je ustao i gurnuo platneni rupčić s jarkocrvenim mrljama krvi natrag u džep. Kada je došao do prijamnog stola, pokazao je Caroline fotografiju u modrom kartonskom okviru. Crno-bijeli portret bio je lagano obojen. Žena na njemu je na sebi imala džemper boje breskve. Kosa joj je bila blago valovita, oči tamnoplave. Supruga Ruperta Deana, Emelda, bila je mrtva već dvadeset godina. “Ona je bila ljubav mojega života”, reče on Caroline tako glasno da su ostali pacijenti pogledali u njega.

Iznenada se otvore vanjska ulazna vrata ordinacije i unutarnja se staklena vrata zatresu.

“Vrlo je lijepa”, reče Caroline. Ruke su joj drhtale. Toliko ju je dirnula njegova ljubav, njegova bol. Nju nitko nikad nije volio s takvom strašću. Bilo joj je gotovo trideset godina, ali kada bi sutra umrla, nitko ne bi za njom tugovao kao što je Rupert Dean nakon dvadeset godina tugovao za svojom suprugom. Svakako je i ona, Caroline Lorraine Gill, bila na neki način posebna i vrijedna ljubavi kao i žena na starčevoj fotografiji, ali ipak još uvijek nije pronašla način da to izrazi kroz umjetnost, kroz ljubav, pa čak ni kroz svoje plemenito zvanje.

Još uvijek se pokušavala pribrati kada su se vrata predvorja širom otvorila. Muškarac u smeđem kaputu od tvida trenutak je oklijevao. U ruci je držao šešir dok je proučavao prostoriju sa žutim reljefnim tapetama, paprat u kutu, metalni stalak sa starim časopisima.

Kosa mu je bila smeđa s crvenkastim sjajem, lice usko. Pažljivo i ocjenjivački je gledao oko sebe. Vanjština mu ni po čemu nije bila posebna, pa ipak, bilo je nečeg u njegovu držanju, u njegovim kretnjama - neka napeta budnost, sposobnost da pažljivo sluša - koja ga je izdvajala od većine. Carolineino srce zakuca brže i ona osjeti trnce po koži, ugodne ali i iritirajuće, poput neočekivanog dodira krila noćnog leptira. Njihovi se pogledi sretnu i ona je znala. Čak prije nego što je prišao njezinu stolu i stisnuo joj ruku, prije negoli je otvorio usta i neutralnim naglaskom po kojem je bilo jasno da nije iz tog kraja rekao David Henry, Caroline je bila uvjerena u jednostavnu činjenicu: osoba koju je čekala upravo je stigla.

On tada još nije bio oženjen. Ni oženjen ni zaručen, a koliko je ona mogla zaključiti nije bio ni u vezi. Caroline je pažljivo slušala i tog dana kada je obilazio kliniku i poslije za vrijeme zabava dobrodošlice i sastanaka. Čula je ono što drugi, zaneseni uljudnim razgovorom, zbunjeni njegovim naglaskom i neočekivanim razdraganim smijehom, nisu. Osim što je povremeno spominjao vrijeme provedeno u Pittsburghu, činjenicu koju su znali iz njegova životopisa i svjedodžbe, nikad nije govorio o prošlosti. Zbog te je suzdržanosti u Carolineinim očima on bio obavijen velom tajanstvenosti, što je pojačalo njezin osjećaj da ga poznaje kao nitko drugi. Njoj se činilo da je svaki njihov susret nabijen nekom energijom, kao da mu preko radnog stola, preko stola za pregled, preko prekrasnih, nesavršenih tijela pacijenata govori Ja te poznajem; ja te razumijem; ja vidim ono što su drugi previdjeli. Kada je načula šale kako je zaljubljena u novoga liječnika zacrvenjela se od iznenađenja i srama. Ali zapravo joj je bilo drago, jer su te glasine mogle doprijeti i do njega na način na koji ona, tako sramežljiva, nije mogla.

Kasno jedne večeri, nakon dva mjeseca tihe suradnje, zatekla ga je usnulog za radnim stolom.

Lice mu je počivalo na rukama, disao je lagano i ujednačeno, očito u dubokom snu. Caroline se naslonila na dovratak, nagnula glavu, i u tom su se trenutku svi snovi koje je godinama snivala stopili u jedan. Otputovat će zajedno, ona i doktor Henry, na neko udaljeno mjesto u svijetu gdje će po cijeli dan raditi, dok će im znoj rositi čelo a instrumenti kliziti iz vlažnih ruku. Ona će mu uvečer svirati na glasoviru koji će dopremiti preko oceana, uz divlju rijeku i