Kim edwards kći čuvara uspomena

dana. Davide, zar me ne prepoznajete? On ju je prepoznao, iako toga odmah nije bio ni svjestan.

On se ponovno osvrne uokolo ali je ne ugleda, i panika se počne širiti njime kao sićušna vlakna gljiva skrivenih u deblu. Ona je došla čak ovamo, rekla je da će pričekati, pa ne bi valjda sad otišla. Netko prođe s pladnjem sa šampanjcem i on uzme čašu. Kustos se ponovno pojavi i upozna ga sa sponzorima izložbe. David se pribere dovoljno da može davati suvisle odgovore, ali još uvijek je razmišljao o Caro line, nadajući se da će je ugledati negdje u dnu prostorije. Ostavio ju je samu jer je bio uvjeren da će ga čekati, ali sada se s nelagodom sjeti onog davnog jutra i mise zadušnice kada je Caroline u crvenom kaputu stajala u pozadini.

Sjeti se hladnog zraka ranog proljeća, vedrog sunčanog neba, Paula koji je u kolicima udarao nožicama ispod pokrivača. Sjeti se da ju je pustio da ode.

“Ispričavam se”, promrmlja on prekidajući govornika. Odlučno krene preko poda od bjelogoričnog drveta do predvorja, gdje zastane i okrene se kako bi imao bolji pregled dvorane i ljudi u njoj. Svakako, sada kada ju je pronašao nakon toliko godina ne smije dopustiti da ona ponovno nestane.

Ali nje nije bilo. Vani su gradska svjetla zavodljivo sjala, razbacana poput cekina preko prekrasnih valovitih brda. Tu je negdje Caroline Gill prala suđe, mela podove, zastajala kako bi pogledala kroz prozor u tamu. Gubitak i tuga stanu strujati njime poput vala tako snažno da se morao nasloniti na zid i spustiti glavu, boreći se s jakim osjećajem mučnine. Njegovi su osjećaji bili pretjerani, neprimjereni. Napokon, godinama je normalno živio, a nije vidio Caroline Gill. On duboko udahne i u sebi ponovi periodičku tablicu elemenata - srebro, kadmij, indij, kositar - ali činilo se kao da se ne može smiriti.

David gurne ruku u džep i izvadi omotnicu koju mu je ona dala. Možda je napisala adresu ili broj telefona. Unutra su bile dvije tvrde polaroid-fotografije. Boje su na njima bile loše, mat, sivkaste. Na prvoj je bila nasmijana Caroline koja je zagrlila djevojčicu kraj sebe, odje venu u uštirkanu plavu haljinu s niskim strukom i širokom vrpcom oko pasa. Bile su ispred ciglenog zida neke kuće, ali su zbog vedrog dana prepunog svjetla boje na polaroidu bile blijede.

Djevojčica je bila krupna, pa iako joj je haljina dobro pristajala, nije ju činila dražesnom. Kosa joj je meko, valovito padala oko lica, na usnama je imala vedar osmijeh, oči gotovo zatvorene od zadovoljstva što je fotografiraju, ili se smješkala osobi koja ju je fotografirala. Imala je široko lice, ostavljala dojam dobrodušne osobe, a oči su možda samo zbog kuta slikanja izgledale blago iskošene prema gore. Phoebe na dan svojeg šesnaestog rođendana, napisala je Caroline na poleđini.

On stavi prvu fotografiju iza druge, novije. Na njoj je ponovno bila Phoebe. Igrala je košarku.

Upravo se spremala baciti loptu prema košu pa je stajala na prstima. Košarka, sport koji je Paul odbio igrati. David pogleda poleđinu, a onda provjeri omotnicu. Adrese nije bilo. On popije šampanjac i odloži čašu na mramorni stol. Galerija je još uvijek bila puna ljudi i žamora. David zastane na vratima promatrajući sve to kao da se njega ne tiče, kao da je slučajno ušao ovamo. Zatim se okrene i izađe na blagi prohladni zrak vlažan od kiše. On vrati Carolineinu omotnicu s fotografijama u džep košulje i, ne znajući kamo ide, počne hodati.

Oakland, njegova stara četvrt za vrijeme studija se promijenila, ali ne jako. Više nije bilo igrališta Forbes, na kojem je proveo tolika poslijepodneva visoko na tribinama, upijao sunce i navijao kada bi palica udarila loptu i poslala je daleko preko jarkozelenog polja. Na mjestu s kojeg su nekoć odzvanjali povici tisuća navijača bila je nova sveučilišna zgrada, četvrtasta, ravnog krova. On zastane i okrene se prema Katedrali znanja, uskom sivom monolitu, sada tek sjeni na noćnom nebu, kako bi se pribrao.

Nastavi hodati tamnim gradskim ulicama, mimoilazeći se s ljudima koji su izlazili iz restorana i kazališta. Nije razmišljao kamo ide, iako je znao. Shvati da je sve te godine, od onog trenutka kada je Caroline dao svoju kćer, bio paraliziran. Njegov se život okretao oko tog jednog postupka: držao je novorođenče u rukama - a onda je dopustio da je Caroline