Milan basta rat je završio sedam dana kasnije

tlerovski poredak. To pogotovo sada kad u vrhu vlasti sjedi Vlatko Maček čiji utjecaj i veze nisu za potcjenjivanje.

Svjetska politička kriza dostizala je kulminaciju i njeno razrješavanje i rasplet bili su mogući samo oružanim obračunom. Unutrašnje pomjeranje snaga, preorijentacija i zaoštravanje protivrječnosti u svakoj zemlji bili su sve očitiji. U našoj zemlji sve klasne, političke i nacionalne suprotnosti rapidno su se zaoštravale. U to vrijeme KPJ, kojoj je na čelo došao drug Tito, počela se oporavljati i sve se više osjećati na političkoj sceni zemlje.

Tako radnički pokret, predvođen komunistima, postaje ne samo realna snaga u borbi za prava radnika i za okupljanje širokih slojeva oko sebe već se počinje afirmirati kao društveno-politička snaga i inicijator stvaranja narodnog fronta i klime otpora i obrane zemlje od prijeteće opasnosti fašizma.

U toj se situaciji nacionalno pitanje toliko zaoštrava da postaje sve važnije za stabilnost i jedinstvo zemlje. Unutrašnja kriza primorala je velikosrpsku buržoaziju da u toj situaciji ide na kompromise s hrvatskom buržoazijom, koja je u stvari težila samo za većim dijelom u vlasti. Na te ju je kompromise natjerivala i vanjsko-politička situacija, koja je za Jugoslaviju postajala sve teža otkad su Italija i Njemačka plele političku igru oko Jugoslavije, boreći se ili za njeno pridobijanje u fašistički blok ili, u protivnom, za njeno razbijanje. Razbijanje Cehoslovačke i stvaranje »nezavisne« države Slovačke, s kvislingom Tisom, bila je opomena za jugoslavenske vlastodršce.

Ma koliko se Jugoslavija osjetno približavala silama Osovine, zapadne države, Francuska i Engleska, nisu se odrekle svojega utjecaja. U zemlji su također postojale snage, kako u nekim građanskim partijama, tako i u vojsci, koje nisu bile za kidanje tradicionalnih veza sa silama pobjednicama iz I svjetskog rata u kojem je i stvorena Jugoslavija. Zapadnim je silama bilo stalo da Jugoslaviju zadrže na svojoj strani i da se kako-tako, makar i formalno, riješi hrvatsko pitanje. To je sve potrebno radi unutrašnje konsolidacije zemlje, kako bi lakše održala svoju nezavisnost u odnosu na pritisak Italije i Njemačke.

S druge strane, službena talijanska i njemačka politika smatrale su da je Jugoslavija toliko vezana za njihovu politiku i ekonomiku da unutrašnja konsolidacija, makar i djelomičnim rješenjem hrvatskog pitanja, ne može štetiti silama Osovine. To se tumačilo i time što bi hrvatska buržoazija, koja historijski više inklinira prema njima, imala više utjecaja na vođenje zemlje. Što se tiče talijanske politike, ona se u stvari vodi na tri kolosijeka: privremeni kontakti sa službenim predstavnicima Jugoslavije i tajni pregovori s Mačekovim predstavnicima, držanje u rezervi oprobanog trabanta i agenta Pavelića.

U vezi s takvom procjenom situacije, utjecaja i upliva sa strane, knez Pavle smjenjuje Stojadinovića i na njegovo mjesto ustoličuje Dragišu Cvet-