Zlocin kazna final 22

F. M. Dostojevski Njegove su riječi privukle, čini se, opću, iako slabu pozornost. Dječaci su se za tezgom zasmijuljili, a čini se da je gazda sišao iz gornje prostorije upravo zato da posluša »veseljaka«. Sjeo je malo dalje i zjevuckao lijeno, ali dostojanstveno. Očito su tu Marmeladova svi dobro poznavali. Zacijelo je i sklonost kićenu govoru stekao iz navike da često vodi razgovore s kojekakvim neznancima po krčmama. Ta se navika pretvara u gdjekojih pijanaca u potrebu, poglavito u onih s kojima kod kuće postupaju strogo i despotski. Stoga se u pijanu društvu vazda trse da se nekako opravdaju, pa i da steknu poštovanje, ako ikako mogu.

– Veseljak! – glasno će gazda. – A što ne radiš, što ne služite kad ste činovnik?

– Zašto ne služim, milostivi gospodine – prihvati Marmeladov obraćajući se jedino Raskoljnikovu, kao da ga je on to pitao – zašto ne služim?

Pa zar mislite da mene srce ne boli zato što kradem Bogu dane? Kad je gospodin Lebezjatnikov prije mjesec dana svojim rukama istukao moju suprugu, a ja ležao pijan, mislite da nisam patio? Molim vas, mladiću, je li se vama kad dogodilo... hm... pa eto, da utaman molite da vam pozajme novaca?

– Jest... ali kako to mislite utaman?

– Pa tako, potpuno utaman, molim lijepo, kad unaprijed znaš da od toga neće biti ništa. Eto, znaš, na primjer, unaprijed i pouzdano da ti taj i taj čovjek, taj neobično čestiti i vrijedni građanin neće dati novaca ni za živu glavu, jer zašto bi mi i dao, pitam ja vas? Pa zna valjda da mu ne bih vratio. Iz samilosti? Ali gospodin Lebezjatnikov, koji prati razvoj suvremene misli, tumačio mi je neki dan kako samilost u današnje doba čak i znanost zabranjuje, i rekao je da se toga već drže u Engleskoj, zemlji političke ekonomije. I zašto bi mi on dao, pitam ja vas. Ali, eto, premda unaprijed znam da neće dati, odlazim k njemu i...

– Zašto onda idete? – priupita ga Raskoljnikov.

– Pa kad nemam kome drugom, kad više nemam kamo otići! Ipak bi trebalo da svaki čovjek može nekamo otići. Jer, ima i takvih trenutaka kad čovjek svakako treba nekamo otići! Kad je moja jedinica kći prvi put dobila žutu knjižicu, morao sam i ja otići... ( jer moja kći ima žutu knjižicu, znate...) – nadoda onako usput, gledajući mladića pomalo uznemireno. – Ma ništa, milostivi gospodine, nije važno! – pohita odmah dodati tobože mirno, kad su oba dječaka za tezgom prasnula u smijeh, pa i sâm se gazda osmjehnuo. – Nije važno, molim lijepo! Uopće me ne smeta što ljudi tako vrte glavom jer svi to već znaju i svaka se tajna otkrije; i na sve to ne gledam s visoka, nego skrušeno. Neka! Neka! »Evo čovjeka!« Oprostite, mla16