Page 1

Sue Townsend: ADRIAN MOLE: GODINE DIVLJINE POSVETA = Mojim sestrama Barbari i Kate »Za onim što je prošlo i ne da se popraviti, Ne treba tugovati.« William Shakespeares - Zimska bajka Utorak, 1. siječnja 1991. Započinjem godinu s glavom u kojoj nabija i drhtavim udovima zbog pretjeranih količina alkohola kojeg sam sinoć bio prisiljen popiti na dočeku Nove godine kod moje majke. Srčući niskokalorično bezalkoholno piće, sasvim sam zadovoljno sjedio na stolcu u blagovaonici, gledajući ih kako plešu, ali mi je moja majka stalno dovikivala: »Pridruži nam se, some mlitavi« i nije odustajala sve dok nisam konzumirao čašu i pol Lambrusca. Dok mi je pljuskala vino u plastičnu čašu, pomnije sam je razgledao. Usta su joj okruživale kratke bore, poput brojnih riječnih korita što uviru u grimizno jezero; kosa joj je crvena i sjajna zamalo do korijena, a onda siva pruga razotkriva istinu; vrat joj se objesio, dekolte je izboran, a trbuh se izbočio u maloj crnoj haljini (vrlo maloj) koju je imala na sebi. Jadnica ima četrdeset sedam godina, dvadeset i tri godine više od svog drugog muža. Definitivno znam da ju on, Martin Muffet, nikad nije vidio bez šminke. Njezine su jastučnice prava sramota; prekrivene mrljama od make--upa u sticku i maskare. Nije dugo potrajalo i našao sam se na improviziranom podiju za ples u dnevnoj sobi moje majke plešući »Pač ji ples« u zmijolikoj vrsti s Pandorom, ljubavlju mog života; Pandorinim novim ljubavnikom profesorom Jackom Cavendishem; Martinom Muffetom, svojim očuhom dječačkog izgleda; Ivanom i Tanjom, Pandorinim boemskim roditeljima i s ostalim pripitim prijateljima i rođacima moje majke. Kad je pjesma dosegla vrhunac, uhvatio sam svoj odraz u zrcalu iznad kamina. Mahao sam rukama i cerio se kao kakav luđak. Odmah sam prestao plesati i vratio se na svoj stolac iz blagovaonice. Bert Baxter, koji je lani navršio stotu, izvodio je nekakav nezgrapan ples s invalidskom stolicom, što je prouzročilo nekoliko ozljeda; moj lijevi nožni zglob još je nagnječen i otečen, zahvaljujući njegovoj nepažljivosti. Također imam na prsima svoje nove bijele košulje veliku mrlju od cikle, prouzročenu jednim od njegovih sendviča s ciklom što ga je hitnuo preko sobe u pogrešnom uvjerenju kako se radi o prskalici. No, siroti će starkelja gotovo sigurno odapeti ove godine – dobio je svoj brzojav od Kraljice – tako da mu neću naplatiti račun za specijalističko kemijsko čišćenje koje će gotovo sigurno biti potrebno. Ja se sad već više od deset godina brinem o Bertu Baxteru, putujem iz Oxforda kako bih ga posjetio, kupujem mu njegove smrdljive cigarete, režem mu njegove grozne nokte na nogama, itd. Kad će tome biti kraj? Moj je otac nepozvan upao na doček u 11:30. Poslužio se izlikom da mora nešto hitno razgovarati s bakom. Ona je sad jako gluha, tako da je morao vikati kako bi nadglasao muziku: »Mamice, ne mogu naći libelu.« Kakva bijedna izlika! Kome treba libela na Staru godinu, osim možda nekom vodoinstalateru iz Hitnih intervencija? Bila je to kukavna zamolba usamljenog, četrdesetdevetogodišnjeg razvedenog muškarca, čije je mornarski plavo odijelo iz sredine


osamdesetih bilo zrelo za kemijsko čišćenje, a smeđe mokasine za bacanje u smeće. Učinio je sve što je mogao sa svojom preostalom kosom, ali to nije bilo dovoljno. »Imaš pojma gdje bi mogla biti libela?« inzistirao je moj otac pogledavajući prema stolu s pićima. Zatim je dodao: »Popločit ću put.« Glasno sam se nasmijao na tu očiglednu laž. Baka ga je zbunjeno pogledala i vratila se u kuhinju da u mikrovalnoj zagrije hrenovke u tijestu, a mama je dobrodušno pozvala svog bivšeg muža da se priključi zabavi. Dok si reko keks, on je zbacio sako s leđa i na prostoru očišćenom za ples zaplesao frugg s mojom osmogodišnjom sestrom Rosie. Kako stil plesanja mog oca (njegov je uzor još uvijek Mick Jagger) izaziva u meni bolan osjećaj nelagode, otišao sam gore promijeniti košulju. Putem sam prošao mimo Pandore i Modrobradog Cavendisha koji su se strastveno grlili napola zagurani u ormar. On je dovoljno star da bi joj mogao biti otac. Pandora je bila moja otkako sam navršio trinaest godina i zaljubio se u njezinu kosu boje karamela. Ona jednostavno uživa u tome da me muči. Udala se za Juliana TwyseltonFifea samo zato da mene učini ljubomornim. Ne može postojati nikakav drugi razlog. Julian je biseksualni poluaristokrat koji povremeno nosi monokl. Trudi se dosegnuti ekscentričnost, ali mu ona stalno izmiče. On je naprosto krajnje običan momak otmjena načina govora. i ne izgleda bogzna kako. Izgleda kao konj na dvije noge. A što se tiče njezine ljubavne veze s Cavendishem, čovjekom koji se odijeva poput skitnice, to prelazi moje moći shvaćanja. Pandora je večeras posebno lijepo izgledala u crvenoj haljini bez naramenica iz koje su joj grudi stalno prijetile pobjeći. Gledajući je, nitko ne bi uspio pogoditi da je ona sad dr. Pandora Braithwaite, koja tečno govori ruski, hrvatski i razne druge malo upotrebljavane jezike. Više je sličila nekoj od onih supermanekenki koje šetaju modnim pistama nego doktorici filozofije. Ona je svakako davala sjaj ovoj zabavi: za razliku od njezinih roditelja koji su se odjenuli u svom uobičajenom bitnik stilu iz pedesetih – dolčevite i samterice. Nije čudo da su se oboje kupali u znoju dok su plesali na muziku Chucka Berryja. Pandora mi se nasmiješila dok je gurala lijevu dojku u haljinu i njezin me je smiješak pogodio u srce. Ja sam pripravan čekati dok se ona ne opameti i shvati kako za nju postoji samo jedan muškarac na svijetu, a to sam ja. To je razlog zbog kojeg sam otišao za njom u Oxford i privremeno se nastanio u njezinoj sobici za metle. Sad sam tamo već godinu i pol. Što bude više izložena mojoj prisutnosti, to će brže početi cijeniti moje kvalitete. Trpio sam svakodnevna poniženja gledajući je s njezinim mužem i ljubavnicima, ali ću plodove toga požeti kasnije kad ona bude ponosna mati šestoro naše djece, a ja slavan pisac. Kad je sat otkucao ponoć, svi su se uhvatili za ruke i zapjevali »Stara dobra vremena«. Pogledao sam uokolo: Pandoru, Cavendisha, majku, oca, očuha, baku, Pandorine roditelje Ivana i Tanju Braitwaite i psa. Oči su mi se ispunile suzama. Uskoro ću imati dvadeset i četiri godine, pomislio sam, a što sam postigao u životu? I, dok su odzvanjale posljednje riječi pjesme, odgovorio sam samom sebi: »Ništa, Mole, ništa.« Pandora je prvu noć nove godine željela provesti s Cavendishem u kući svojih roditelja u Leicesteru, ali sam je ja u 12:30 podsjetio na to da su me ona i njezin vremešni ljubavnik obećali vratiti kolima natrag u Oxford. Rekao sam joj: »Za osam sati moram biti na poslu u Ministarstvu za okoliš. Točno u 8:30.«


Ona je rekla: »Za Boga miloga, zar ne bi mogao izostati jedan pišivi dan bez dozvole? Zar baš moraš biti toliko pokoran onom bezveznom povjereniku Brownu?« Odgovorio sam joj, nadam se, dostojanstveno: »Pandora, neki od nas drže do svoje riječi, za razliku od tebe, koja si drugog lipnja 1983. godine obećala da ćeš se udati za mene čim položiš maturu.« Pandora se nasmijala, prolivši iz čaše čisti whisky. »Imala sam tada šesnaest godina«, rekla je. »Ti živiš u prokletom zakrivljenom vremenu.« Zanemario sam uvredu. »Hoćete li me odvesti u Oxford kao što ste obećali?« razdraženo sam odvratio, sušeći kapljice whiskyja s njezine haljine papirnatim ubrusom s naslikanim jelenima. Pandora vikne preko sobe Cavendishu, zaokupljenom razgovorom s bakom o psu i njegovom nedostatku apetita: »Jack! Adrian inzistira da ga vozimo natrag u Oxford!« Modrobradi zakoluta očima i pogleda na sat. »Imam vremena za još jedno piće, Adriane?« upita. »Da, ali samo mineralnu vodu. Ti voziš, je li tako?« odgovorio sam. On opet zakoluta očima i dohvati bocu Perriera. Moj otac mu priđe i njih dvojica se s nostalgijom počnu prisjećati dobrih starih vremena kad su mogli ispiti i po deset krigli pive u pubu i onda sjesti u auto i odvesti se »a da nemaju odmah na vratu muriju«. Bilo je dva sata ujutro kad smo napokon izišli iz kuće. Onda smo morali svratiti do kuće Braithwaiteovih da Pandora pokupi svoju putnu torbu. Sjedio sam na stražnjem sjedalu Cavendisheva volva i slušao njihov banalni razgovor. Pandora njega zove »mrgane«, a Cavendish nju zove »majmunčiću«. Probudio sam se u predgrađu Oxforda i čuo nju kako šapće: »Onda, mrgane, kako ti se svidjelo slavlje u Maison Mole?« I njega kako joj odgovara: »Baš kao što si obećala, majmunčiću, divno vulgarno. Sjajno sam se zabavljao«. Oboje su se okrenuli prema meni, pa sam se napravio da spavam. Počeo sam misliti na svoju sestru Rosie, koja je, po mom mišljenju, totalno razmažena. Frizerski model glave iz Djevojačkog svijeta koji je tražila za Božić stajao je zanemaren na prozorskoj dasci u dnevnoj sobi još od Štefanja, zureći van na jednako zanemareni vrt. Plava kosa, koja se mogla uvlačiti i izvlačiti, bila je beznadno zamršena, a lice išarano kričavom šminkom. Rosie je ranije plesala s Ivanom Braithwaiteom na takav način kakav nimalo ne dolikuje jednoj osmogodišnjakinji. Izgledali su kao Lolita i Humbert Humbert. Kolega Nabokov, trebao si biti živ i to vidjeti. Čak bi i tebe šokirao pogled na Rosie Mole, napućenih usnica, u njezinoj crnoj minici, ružičastim hulahupkama i kratkom purpurnom topiću, odrezanom iznad pupka! Odlučio sam voditi iscrpan dnevnik u nadi da će moj život možda jednog dana izgledati zanimljiviji zapisan na papiru. Jer ga sasvim sigurno nije zanimljivo stvarno živjeti. Dapače, nevjerojatno je dosadno. Srijeda, 2. siječnja Jutros sam deset minuta zakasnio na posao. Autobusu je otpala ispušna cijev. Gospodin Brown nije pokazao nimalo razumijevanja. Rekao je: »Trebali biste nabaviti bicikl, Mole.« Ukazao sam mu na činjenicu da su mi ukrali tri bicikla u proteklih osamnaest mjeseci. Ne mogu si priuštiti da i dalje snabdijevam oksfordske kriminalce ekološki ispravnim prometalima. Brown je na to srdito odrezao: »Onda hodajte, Mole. Ustanite ranije i hodajte. «


Otišao sam u svoj pregradak i zatvorio vrata. Na stolu me čekala poruka u kojoj su me izvješćivali kako je u Newport Pagnellu otkrivena kolonija vodenjaka. Njihovo je stanište posred projektirane trase nove zaobilaznice. Nazvao sam Ured za zaštitu okoliša u Ministarstvu za promet i veze i upozorio izvjesnog Petera Petersona kako bi moglo doći do odgode početka radova na novoj zaobilaznici. »Ali to je apsurdno«, rekao je Peterson. »Određivanje nove trase stajalo bi stotine tisuća funti, a sve samo zato da se sačuva nekoliko sluzavih gmazova.« To je bilo i moje osobno mišljenje o vodenjacima. Smučili su mi se. Ali kako sam plaćen za to da se borim za njihovo pravo na opstanak (barem javno), održao sam Petersonu svoje standardno predavanje o zaštiti vodenjaka (i istaknuo kako su vodenjaci vodozemci, a ne gmazovi). Ostatak prijepodneva proveo sam pišući izvješće o slučaju Newport Pagnell. U pauzi za ručak izišao sam iz Ministarstva za okoliš i otišao podići svoj športski sako iz kemijske čistionice. Zaboravio sam ponijeti cedulju. (Ostala mi je kod kuće, budući da sam je upotrijebio kao oznaku u knjizi Colina Wilsona Autsajder. Gospodin Wilson je rođen u Leicesteru kao i ja.) @@ena u čistionici odbila mi je izručiti moj sako iako sam joj ga pokazao na vješalici! Rekla je: »Na sakou je značka Britanske legije. Vi ste premladi da biste bili u Britanskoj legiji.« Neki se student u redu iza mene prigušeno zahihotao. Bijesan, rekao sam onoj ženi: »Očito ste silno ponosni na svoje sposobnosti detekcije. Možda biste trebali napisati koju epizodu Inspektora Morsea za televiziju.« Ali ta pedantna cjepidlaka uopće nije shvatila moju duhovitu primjedbu. Student se progurao naprijed i predao joj nekakav smrdljivi poplun tražeći hitnu uslugu. Nisam imao drugog izbora nego vratiti se kući i uzeti cedulju, ponovo se vratiti u čistionicu i zatim, sa sakoom u plastičnoj vreći prebačenim preko ramena, trčati čitavim putem do ureda. Večeras sam imao spoj »na neviđeno« a nisam imao što drugo obući. Moj prethodni spoj »na neviđeno« završio se prije vremena kad je Ms Sandra Snape (nepušač, 25 godina, vegetarijanka: tamnokosa, smeđih očiju, metar šezdeset sedam, ne neprivlačna) navrat-nanos odjurila iz »Burger Kinga«, tvrdeći da je ostavila čajnik na štednjaku. Ja sam sad, međutim, uvjeren da je čajnik bio izlika. Kad sam se vratio kući te večeri, otkrio sam da mi se na mom vojničkom ogrtaču straga otparao porub. @ene ne vole neuredne muškarce. Zakasnio sam u ured dvadeset pet minuta. Brown me je čekao u mom pregratku. Mahao je mojim izvješćem o vodenjacima u Newport Pagnellu. Navodno sam napravio pogrešku u projekciji podmlatka vodenjaka za 1992. Umjesto 1.200, napisao sam 120.000. Takvu bi pogrešku svatko lako mogao napraviti. »Sto dvadeset tisuća vodenjaka u 1992. godini, ha, Mole?« podrugljivo se cerio Brown. »Dobri ljudi u Newport Pagnellu načisto bi bili preplavljeni vodozemcima.« Službeno me opomenuo zbog kašnjenja i naredio mi da zalijem kaktus. Zatim je otišao u svoj ured odnoseći sa sobom moje izvješće. Ako izgubim posao, gotov sam. 11:30 uvečer. Djevojka koja je trebala doći na spoj nije se pojavila. Čekao sam dva sata i deset minuta u »Burger Kingu« u središtu grada. Baš ti hvala, Ms Tracy Winkler (tiha plavuša, 27, nepušač, mačke i šetnje u prirodi)! Ovo je zadnji put što sam se javio na


oglas u Oxford Mailu. Odsad ću se javljati samo na osobne oglase u London Review of Books. Četvrtak, 3. siječnja Imam groznih problema sa seksualnim životom. U krajnjoj liniji, sve se svodi na činjenicu da ja, zapravo, nemam nikakav seksualni život. Barem ne s drugom osobom. Noću ležim budan i pitam se: Zašto? Zašto? Zašto? Jesam li nakazan, prljav, odvratan? Ne, ništa od toga. Izgledam li normalno, uredno, ugodno? Da, sve to. I gdje onda griješim? Zašto nisam u stanju dobiti neku mladu žensku prosječnog izgleda da sa mnom spava? Možda lučim nekakav nepodnošljiv smrad koji osjećaju svi osim mene? Ako je tako, usrdno se nadam da će mi to netko reći, tako da mogu potražiti pomoć nekog specijalista za žlijezde. @ZVIZDE = *<_>*<_>* Jutros u 3 sata mi je poremetila san silovita prepirka. To samo po sebi nije ništa neobično jer ova kuća udomljuje mnoge ljude, a većina od njih su bučni, pijani studenti koji provode noći i noći raspravljajući o odlikama pojedinih vrsta piva. Sišao sam dolje u pidžami, upravo na vrijeme da vidim kako Tariqa, studenta iz Iraka koji stanuje u podrumu, odvodi skupina ljudi zločinačkog izgleda. Tariq je uzviknuo: »Adriane, spasi me!« i ja sam rekao jednom od tih ljudi: »Pustite ga ili ću zvati policiju.« Na to mi je jedan momak sa slomljenim nosom odvratio: »Mi smo policija, gospodine. Vaš prijatelj je izgnan iz zemlje po naređenju Ministarstva unutrašnjih poslova.« Pandora se pojavila na vrhu podrumskih stuba. Bila je vrlo oskudno odjevena, budući da je izašla iz kreveta. Obratila im se krajnje bahato: »Zašto je gospodin Aziz dobio izgon?« »Zato«, odgovorio je onaj momak razbojničkog izgleda, »jer prisutnost gospodina Aziza nije sukladna javnom dobru iz razloga nacionalne sigurnosti. Niste čuli da je rat?« dodao je, zureći u Pandorinu satensku spavaćicu ispod koje su se jasno ocrtavale bradavice dojki. Tariq je počeo vikati: »Ja sam student Brasenose Collegea i član Mladeži Konzervativne stranke: mene ne zanima politika!« Ništa nismo mogli učiniti da mu pomognemo i tako smo se Pandora i ja vratili u krevet. Ne u isti krevet, na žalost. U devet ujutro nazvao sam vlasnika kuće Erica Hardwella na njegov mobitel i pitao ga mogu li se preseliti u sad ispražnjen podrumski stan. Dojadilo mi je živjeti u Pandorinoj sobici za metle. Hardwell je bio loše raspoložen jer je negdje zapeo u prometu, ali se složio, uz uvjet da mu dam 1000 funti depozita, tromjesečnu stanarinu unaprijed (1200 funti), potvrdu od banke o mom imovinskom stanju i izjavu mog odvjetnika da neću paliti svijeće, upotrebljavati fritezu za prženje krumpirića ili gajiti bulterijere u podrumu njegove kuće. Morat ću ostati ovdje u sobici za metle. Friteza je kod mene u svakodnevnoj uporabi. Lenjin je bio u pravu: svi su kućevlasnici stvarno gadovi. Netko sličan Tariqu pojavio se na Vodenjacima u deset; mahao je sa stepenica nekog zrakoplova koji je letio prema Zaljevu. Odmahnuo sam mu, za slučaj da je to bio on. Ispravak: Naravno, mislio sam napisati: »na Vijestima u deset «. Petak, 4. siječnja


Probudio se jutros u 5 i nisam mogao ponovo zaspati. Mozak mi je inzistirao na tome da se prisjeti svih mojih prošlih poniženja. Jedno po jedno, nizala su se preda mnom: teroriziranje Barryja Kenta koje sam trpio sve dok baka nije tome napravila kraj; onaj dan u Skegnessu kad je otac priopćio meni i mami da mu je njegova ljubavnica štapićasti insekt rodila nezakonitog sina Bretta; crni dan kad je mama pobjegla u Sheffield zbog kratkotrajne ljubavne veze s gospodinom Lucasom, našim umiljatim susjedom; dan kad sam saznao da sam po treći put pao na maturalnom ispitu iz biologije; dan kad se Pandora udala za biseksualca. A onda je, nakon poniženja, došao red na moje faux pas, nemilosrdan mimohod grešaka: ona zgoda kad sam išao snifati ljepilo, pa mi se model zrakoplova prilijepio za nos; dan kad se rodila moja sestra Rosie, a ja nisam mogao izvući ruku iz staklenke za špagete, u kojoj je mama čuvala novčanicu od pet funti za taksi do bolnice; pa ona glupost kad sam pisao gospodinu Johnu Tydemanu u BBC i oslovio ga u pismu s »Johnny«. Procesiju mojih faux pas slijedila je parada napadaja moralnog kukavičluka: onaj put kad sam prešao cestu kako bih izbjegao oca zato što je na glavi imao crvenu kapu s pomponom; moje kukavičko ponašanje kad je mamu spopao klimakterični napad bijesa na tržnici u Leicesteru – nisam smio pobjeći i sakriti se iza one cvjećarske klupe; onaj dan kad sam u napadaju ljubomore uništio počasne karte za prvi profesionalni nastup Barryja Kenta na večerima poezije i rekao da je to učinio pas; pa ono kako sam ostavio Sharon Bott kad mi je rekla da je u drugom stanju. Prezirem se. Zaslužujem da budem nesretan. Ja sam uistinu odvratna osoba. Laknulo mi je kad me je moja putna budilica trgnula iz sumorna snatrenja i objavila mi da je 6:30 i vrijeme da ustanem. = = Bradavice od A. Molea @PJESMICA = Poput malina izvađenih iz ledenice Pozivajući jezik i usnice ali opominjući neka ih se ne grize Još ne uskoro Ali ne još Mi imamo klizno radno vrijeme i ja sam pristao dolaziti na posao u 7:30, ali nekako, premda sam iz svoje sobice izišao u 7 sati, stigao sam u ured tek u 8. Trebalo mi je čitav sat da prijeđem udaljenost od osamsto metara. Kamo sam išao? Što sam radio? Je li mi se putem pomračila svijest? Jesu li me napali, orobili i ostavili me u besvjesnom stanju? Da li možda i sad, dok ovo pišem, patim od amnezije? Pandora mi stalno govori kako mi je hitno potrebna pomoć psihijatra. Možda je u pravu. Osjećam se kao da ludim; kao da je moj život film, a ja sam samo gledatelj. Subota, 5. siječnja Julian, Pandorin otmjeni muž, vratio se s božićnog boravka na ladanju s roditeljima. Stresao se kad je ušao u stan. »Gospode Bože!« rekao je. »Ostava u Twyselton Manoru veća je od ove smrdljive rupe.« »Zašto si se onda vratio, zlato?« odvratila je Pandora, njegova takozvana žena. »Zato, ma femme, jer moji roditelji, jadni, u bludnju zavedeni stvorovi, plaćaju mučos kintavos samo da ostanem ovdje u Oxfordu i učim kineski.« Nasmijao se onim svojim njištavim konjskim smijehom. (A svakako ima zube za to.)


»Ali nisi bio na predavanju već više od godinu dana« rekla je na to dr. Braithwaite (12 četvorki, 5 petica, dipl., mr. i dr. phil.). »Kad su svi moji predavači tako dosadni.« »Kakva je to šteta, mužu«, rekla je Pandora. »Ti si najpametniji čovjek u Oxfordu i najljeniji. Ako ne pripaziš, završit ćeš u Parlamentu.« Nakon što je ubacio svoje oguljene kovčege od svinjske kože u sobu, Julian se vratio u kuhinju gdje je Pandora sjeckala poriluk, a ja sam isprobavao svoj novi odčepljivač sudopera. »Onda, dragi moji, što ima novo?« upitao je, pripaljujući jednu od onih svojih smrdljivih ruskih cigareta. Pandora ga izvijesti: »Zaljubljena sam u Jacka Cavendisha i on je zaljubljen u mene. Zar to nije apsolutno predivno?« Ushićeno se smiješila i nastavila rezati poriluk s pojačanim žarom. »Cavendish?« začudio se Julian. »Nije li to onaj sjedokosi stari prdonja, jezikoslovac, koji svoj visuljak ne može zadržati u hlačama?« Pandorine oči opasno bljesnu. »Zakleo mi se da će odsad živjeti strogo nepoliginičnim životom«, reče. Istegnula se da vrati nož na magnetizirani držač, a odrezana joj se majica podigla i otkrila nježni ošit. Ja sam svom žestinom zabio odčepljivač u masnu sadržinu sudopera, zamišljajući da je na kraju štapa, umjesto gumene kape, Cavendisheva glava. Julian posprdno zanjišti. »Cavendish uopće ne zna što znači riječ 'nepoliginičan'. On je notorni ženskar.« »Bio, « ustvrdi Pandora i doda, »i naravno da zna što znači riječ 'nepoliginičan'; on je profesor na lingvistici.« Ostavio sam odčepljivač neka pluta po sudoperu i otišao u svoju sobicu, uzeo svoj Sažeti oksfordski rječnik s police, te uz pomoć povećala potražio riječ 'nepoliginičan'. Potom sam se glasno, cinički nasmijao. Dovoljno glasno, nadao sam se, da me čuju u kuhinji. Nedjelja, 6. siječnja Probudio se u 3 sata i ležao budan, sjećajući se dana kad smo Pandora i ja skoro išli »do kraja«. Ja nju još uvijek volim. Namjeravam biti njezinim drugim mužem. Štoviše, ona će uzeti moje prezime. U privatnom životu ljudi će je znati kao »gospođu Adriana Alberta Molea«. Pogled na Pandorin ošit PJESMICA Divna linija žala od rebara Do zdjelice Poput uvalice Zaljeva Sigurne luke Želim ploviti Istraživati Očitavati put iz zvijezda Pozorno slijediti prstima Liniju obale I s vremenom upraviti svoj brod, svoj razarač, Svoje plovilo užitka U tvoju luku i dalje Sudoper još uvijek začepljen. Radio u kuhinji tri sata, dodavajući samoglasnike prvoj polovici mog pokusnog romana Gle! Ravna brda moga zavičaja , koji je u izvornom obliku sadržavao samo suglasnike. Prošlo je osamnaest mjeseci otkako sam roman poslao lordu Gordonu Gilesu, agentu princa Charlesa, a on mi ga je vratio uz prijedlog da unesem samoglasnike. Gle! Ravna brda moga zavičaja roman je koji istražuje čovjeka s kraja dvadesetog stoljeća i njegove dileme, usredotočujući se na »novog čovjeka« koji živi u jednom provincijskom gradu u Engleskoj.


Književni postupak je, u širem smislu, lorensovski, s prizvukom mraka Dostojevskog i natruhom hardijevskog lirizma. Predviđam da će ta knjiga jednog dana biti uvrštena u obveznu školsku lektiru. Istjerao me je iz kuhinje dolazak one naborane pepeljare na dvije noge, Cavendisha, koji je pozvan na nedjeljni ručak. Nije bio u stanu ni dvije minute, a već je izvlačio čep iz boce i uzimao, bez pitanja, čašu iz kuhinjskog ormarića. Potom je sjeo na moj ispražnjeni stolac za kuhinjskim stolom i počeo govoriti apsolutne koještarije o Zaljevskom ratu, prognozirajući da će se sve završiti u nekoliko mjeseci. Prema mojim predviđanjima, to će za Ameriku biti drugi Vijetnam. Julian je došao u kuhinju u svilenoj pidžami, noseći pod rukom časopis Zdravo! »Juliane«, rekla mu je Pandora, »upoznaj se s mojim ljubavnikom Jackom Cavendishem.« Zatim se okrenula Cavendishu i rekla: »Jack, ovo je Julian Twyselton- Fife, moj muž.« Na što su se Pandorin muž i Pandorin ljubavnik rukovali. S gađenjem sam se okrenuo od njih. Ja nisam ništa manje liberalan i civiliziran od drugih ljudi. U stvari, u nekim me krugovima smatraju prilično naprednim misliocem, ali čak sam se i ja stresao nad krajnjom izopačenošću tog upoznavanja. Izišao sam iz kuće da udahnem svježeg zraka. Kad sam se dva sata kasnije vratio sa šetnje po zaobilaznici, Cavendish je još uvijek bio tamo pričajući dosadne anegdote o svojoj brojnoj djeci i o svoje tri bivše žene. Podgrijao sam u mikrovalnoj svoj »Nedjeljni ručak« i odnio ga u sobicu. Ostatak večeri proveo sam osluškujući smijeh iz susjedne sobe. Probudio se u 2 ujutro i nisam mogao ponovo zaspati. Ispunio dvije stranice formata A4, smišljajući načine mučenja kojima bih podvrgao Cavendisha. To nisu postupci razumna čovjeka. Načini mučenja Cavendisha Prikovati ga lancem za zid i staviti čašu vode mrvicu izvan njegova dohvata. Prikovati ga golog za zid dok jato lijepih djevojaka prolazi ispred njega i okrutno se ruga njegovom mlohavom i uspravljenom penisu. Prisiliti ga da sjedi u istoj sobi s Ivanom Brai thwaiteom dok mu Ivan tumači finese program skih načela Laburističke stranke, s posebnim osvrtom na Članak 4. (To je prava tortura, što mogu i osobno posvjedočiti.) Pokazati mu video snimku mog i Pandorinog vjenčanja. Ona, blistava mladenka u bijelom, ja u cilindru i fraku, pokazujemo Cavendishu dva ispružena srednja prsta u rukavicama. PJESMICA Neka kazna bude primjerena zločinu. Ponedjeljak, 7. siječnja Počeo danas puštati bradu. Neki od vodenjaka iz Newport Pagnella prešli su cestu. Telefonirao Petersonu u Ministarstvo prometa i veza da mu to kažem. Očigledno je došlo do razdvajanja zajednice. Pretpostavljam da se iza toga skriva neka vodenjakica: cherchez la femme. Srijeda, 9. siječnja Po prvi put u čitavom mom dosadašnjem životu nemam ni jedne jedine bubuljice, akne ili prištića. Pri doručku sam skrenuo Pandori pozornost na svoj besprijekoran ten, ali je ona na trenutak prekinula postupak nanošenja maskare, hladno me pogledala i rekla: »Mogao bi se obrijati.«


Proveo prije odlaska na posao deset minuta uz sudoper s odčepljivačem, ali bez nekog učinka. Pandora je primijetila: »Morat ćemo pozvati nekog pravog čovjeka za to.« Shvaća li Pandora koliko su me pogodile te njezine, naizgled uzgred izrečene riječi? Ona me je – ovisno o shvaćanju značenja riječi »čovjek« – a) isključila iz ljudskog roda i b) lišila me moga spola! Odrezala mi je moja jadna, beskorisna jaja! Četvrtak, 10. siječnja Brown mi je savjetovao da se obrijem. Odbio sam. Možda ću morati potražiti savjet od Sindikata državnih i javnih službenika. Petak, 11. siječnja Prijavio se za učlanjenje u SDJS. Pandora našla popis mučenja za Cavendisha na A4 formatu. Dogovorila mi je termin kod svoje prijateljice Leonore De Witt, psihoterapeutkinje. Nevoljko sam pristao. S jedne strane, bojim se svoje podsvijesti i onog što bi ona mogla otkriti o meni. S druge pak, jedva čekam da čitav jedan sat mogu govoriti o sebi, bez prekidanja, oklijevanja i ponavljanja. Subota, 12. siječnja Pandorin posljednji bivši ljubavnik Rocky (Veliki dečko) Livingstone svratio je danas tražeći povrat svoje mini linije. Sa svojih metar devedeset i devedeset četiri i pol kile nabildanih mišića, Rocky je doista primjerak »pravog čovjeka«, ako ja išta znam o tome. Pandora nije bila kod kuće, imala je spoj s nekolicinom Cavendisheve djece u hotelu Randolph. I tako, vratio sam Rockyju liniju u njezinoj odsutnosti . Otkako su se Pandora i on razišli, Rocky je otvorio nove fitness klubove u Ketteringu, Newmarketu i Ashby-dela-Zouchu. On i njegova nova cura Carly Pick još su uvijek sretni. Rekao mi je: »Carly je zbilja super, Aidy. Znaš, zbilja poštujem tu ženu.« Rekao sam Rockyju za profesora Cavendisha. Zgadilo mu se to što je čuo. Rekao je: »Ta Pandora samo iskorištava ljude. Samo zato što je pametna, misli da je...« Koprcao se, tražeći pravu riječ i na kraju završio rečenicu: »...pametna.« Prije odlaska odčepio je sudoper. Bio sam mu vrlo zahvalan. Dojadilo mi je prati lonce u zahodskom umivaoniku. Nijedan lonac nije se dao ugurati pod slavine. Otišao sam do prozora i gledao ih kako odlaze u svojim kolima. Carly Pick ga je s obje ruke zagrlila oko vrata. Nedjelja, 13. siječnja Ultimatum u vezi s početkom Zaljevskog rata istječe petnaestog u ponoć. Što ću učiniti ako me pozovu da se borim za svoju domovinu? Hoću li se ogrnuti slavom ili ću se upišati od straha kad začujem zvukove neprijateljske artiljerije? Ponedjeljak, 14. siječnja Otišao u Sainsburyjev supermarket i snabdjeo se konzervama graha, svijećama, Jaffa keksima, šibicama, džepnim baterijama, panadonom, multivitaminima, dvopekom i konzervama mesnog doručka, te sam sve to poslagao u ormarić u svojoj sobici. Ako se rat proširi do ovih prostora, dočekat ću ga pripremljen. Ostali u kući morat će se pouzdati u sreću. Predviđam paniku kupovanja u razmjerima dosad još neviđenim u ovoj zemlji. Ljudi će se tući u prolazima između polica supermarketa. Prva terapija kod Leonore De Witt u petak, 25. o. mj. u 6 popodne. Utorak, 15. siječnja


Ponoć. U ratu smo s Irakom. Nazvao sam mamu u Leicester i rekao joj da psa ne pušta van. Navršio je dvanaest godina i loše reagira na neočekivane zvukove. Mama se nasmijala i rekla: »Jel' to tebe hvata ludilo?« Odgovorio sam: »Vjerojatno«, i spustio slušalicu. Srijeda, 16. siječnja Kupio šesnaest boca vode »Planinski izvor«, za slučaj da nam iračke bombe razore vodoopskrbni sustav. Morao sam četiri puta prelaziti put od »Spar« dućana na uglu do stana, ali se sad osjećam sigurnijim kad znam da neću morati trpjeti žeđ tijekom nadolazećeg Blitzkriega. Brown već nekoliko dana nije spominjao moju bradu. Zaokupljen je mogućim posljedicama »Operacije Pustinjska oluja« na pustinjski biljni i životinjski svijet. Rekao sam mu: »Moram priznati da ja biljni i životinj ski svijet iračke pustinje smatram neprijateljskim saveznikom. Više se brinem za svog psa kod kuće, u Leicesteru.« »Nikad ne gledate dalje od granica svoje župe, Mole«, rekao je Brown, prezirno uzvijajući usnice. Baš me je uvrijedio. Brown ne čita ništa osim prirodoslovnih časopisa, dok sam ja pročitao većinu ruskih klasika i upravo se spremam započeti Rat i mir. I tko sad ima ograničene poglede, ha, Browne? Četvrtak, 17. siječnja Unajmio sam portabl televizor u boji kako bih mogao gledati Zaljevski rat iz kreveta. Petak, 18. siječnja Glasnogovornik američke vojske zove se »Kolon Powell«. Svaki put kad ga vidim, mislim na debelo crijevo i čmar. To mi odvraća pozornost od ozbiljnosti ratne situacije. Subota, 19. siječnja Bert Baxter me danas nazvao u ured. (Ubit ću onog tko mu je dao broj.) Htio je znati »kad ćete ti i moja najdraža cura doći malo do mene«? Njegova je »najdraža cura« Pandora. Zašto Bert jednostavno ne umre, kao drugi penzioneri. Kakvoća njegova života ne može biti baš bogzna kakva. Samo je na teret drugima (meni). Nije pokazao ni mrvicu zahvalnosti kad sam prošle godine iskopao grob za njegovu kuju Sabru, iako ne znam tko bi uspio iskopati uredniju rupu u nabijenoj zemlji i s hrđavom vrtnom lopaticom. Da sam imao poštenu »štihaču«, onda bi, naturellement , raka izgledala sasvim drugačije. Stvar je u tome što sam mrzio i bojao se tog psa. Dan kad je taj nesretni njemački ovčar uginuo, bio je za mene praznik. Neću više morati trpjeti njegov poguban dah. Neću više morati gurati vitaminske tablete Boba Martina među njegove opake zube. Bert je neko vrijeme mumljao nešto o ratu, a onda me pitao jesam li čuo svog starog neprijatelja Barryja Kenta jutros u emisiji Na kraju tjedna . Navodno, Kentu će objaviti njegov prvi roman: Lulačev dnevnik. Sad sam potpuno uvjeren da nema Boga. Ja sam bio taj koji je poticao Kenta da piše pjesme, a sad saznajem da je taj bivši punker, taj smrznuti grašak od mozga napisao roman i uspio ga objaviti!!! Pandora mi je večeras rekla kako je Kent natjerao Neda Sherrina, A. S. Byatta, Jonathana Millera i Victoriju Mather da se gotovo neprekidno smiju. Navodno su telefoni u BBC-u zakrčeni pozivima slušatelja koji se raspituju kad će Lulačev dnevnik biti promoviran (u ponedjeljak). To je apsolutno i definitivno zadnja kap. Moj razum visi o tankoj niti. Nedjelja, 20. siječnja


Prolazio sam pokraj knjižare Waterstone kad mi se učinilo kako u izlogu stoji Barry Kent. Podigao sam ruku na pozdrav i rekao: »Bog, Baz«, a onda sam shvatio da je iscereni skinhead izrezan iz kartona. Izlog je bio ispunjen primjercima Lulačevog dnevnika. Nije me sram reći da su mi psovke same od sebe navrle na usta. Dok sam listao stranice te tanke knjižice zapazio sam ne samo brojne prostote kojima je knjiga vrvjela nego i ime »Aiden Vole« – koje je dao jednom od likova. Taj je »Aiden Vole« opsjednut analnim pitanjima. Uz to je šovinist, duboko konzervativan i nema uspjeha kod žena. »Aiden Vole« je, nedvojbeno, podla karikatura mene. Sramotno sam oklevetan. Sutra ujutro idem svom odvjetniku. Reći ću mu – ili »joj« (zapravo još nemam svog odvjetnika) da zatraži stotine tisuća funti na ime odštete. Nisam se mogao prisiliti da uistinu kupim tu knjigu. Zašto bih povećavao Kentove tantijeme? Ali primijetio sam na izlasku iz knjižare da će Kent čitati odlomke iz Lulačevog dnevnika u utorak navečer, u 7 sati. Ja ću mu te večeri sjediti u publici. Otići će iz Waterstonove knjižare kao slomljen čovjek nakon što ja završim s njim. Ponedjeljak, 21. siječnja Pregradak, M.Z.O. Upravo sam slušao Kenta na svom portabl radiju u emisiji Na početku tjedna. Mora mu se priznati, proširio je svoj rječnik. Melvyn Bragg je rekao da je lik Aidena Volea »čudesno smiješan« i pitao ga zasniva li se taj lik na nekoj stvarnoj osobi. Kent se nasmijao i odgovorio: »Vi ste pisac, Melv, znate kako to ide. Vole je amalgam činjenica i mašte. Vole predstavlja sve ono što najviše mrzim u ovoj zemlji, to jest, osim novog novčića od pet penija.« Ostali gosti – Ken Follett, Roy Hattersley, Brenda Maddox i Edward Pearce – smijali su se kao da su pošašavili. Ostatak prijepodneva proveo listajući Poslovni imenik, tragajući za odvjetnikom s imenom u koje mogu imati povjerenja. Odabrao i nazvao odvjetničku kancelariju »Churchman, Churchman, Churchman i Luther«. Gospodin Luther će me primiti u 11:30 prije podne u četvrtak. U četvrtak ujutro bih trebao s Brownom obići vodenjake u Newport Pagnellu, ali Brown će se naprosto morati sam suočiti s njima. U pitanju je moja reputacija i moja budućnost ozbiljnog romanopisca. Alfred Wainwright, autor vodiča po visoravnima Jeze rskog područja, preminuo je danas. Jednom sam se prigodom poslužio kartama gospodina Wainwrighta kad sam pokušao pješice prijeći »od obale do obale« s omladinskim klubom »Maknimo mladež s ulica«. Na žalost, upao sam u hipotermiju pola sata nakon što smo izišli iz Omladinskog hotela u Grimsbyju i morao sam odustati od svog pokušaja obaranja rekorda. Utorak, 22. siječnja Osvrt na »Lulačev dnevnik« u The Guardianu : @PJE+NAB PRVI- = »Blistavi prikaz provincijskog života u vremenu fin de sieclea. Briljantno. Sumorno. Ludo smiješno. Kupite knjigu!« Robert Elms Sobica za metle, 10 sati navečer Nisam mogao otići vidjeti Kenta jer su sve ulaznice bile rasprodane. Pokušao sam razgovarati s njim dok je ulazio u knjižaru, ali mu nisam mogao prići. Bio je okružen novinarima i ljudima iz propagande. Nosio je naočale za sunce. U siječnju. Srijeda, 23. siječnja


Brada lijepo napreduje. Dva prištića na lijevoj lopatici. Lagani bolovi u anusu, ali inače sam u sjajnoj fizičkoj kondiciji. Čitao dugačak intervju s Barryjem Kentom u Independentu. Lagao je od početka do kraja. Čak je lagao zbog čega je bio u zatvoru – izjavio je da je bio osuđen na osamnaest mjeseci zbog različitih nasilničkih postupaka, a ja vrlo dobro znam da je dobio četiri mjeseca zbog zločinačkog oštećivanja živice. Poslao sam faksom Independentu ispravak navoda. Nisam bio nimalo sretan što sam to morao napraviti, ali bez Istine ne bismo bili ništa bolji od pasa. Istina je najvažnija stvar u mom životu. Bez Istine bismo bili izgubljeni. Četvrtak, 24. siječnja Lagao jutros Brownu preko telefona i rekao mu da nisam u stanju ići u obilazak staništa vodenjaka u Newport Pagnellu zbog jake migrene. Brown je raspalio spiku o tome kako on »u dvadeset dvije godine službe ni jednom nije uzeo slobodan dan«. Nastavio se dalje hvaliti kako je »čak izbacio nekoliko velikih bubrežnih kamenaca u zahodu na poslu«. Možda to objašnjava zašto je školjka napuknuta. Zakasnio sam gospodinu Lutheru, odvjetniku, premda sam dovoljno rano krenuo od kuće – još jedan slučaj zakrivljenog vremena ili gubitka memorije – zagonetka, u svakom slučaju. Dok sam Lutheru pričao (vrlo podrobno) o Kentovim klevetama, primijetio sam da je nekoliko puta zijevnuo. Pretpostavljam da je kasno legao; izgledao mi je kao nekakav raskalašeni tip. Nosio je naramenice ukrašene sličicama Marilyn Monroe. U jednom je trenutku podigao ruku i rekao, prilično razdražljivo: »Dosta, dovoljno sam čuo.« Zatim se nagnuo preko stola i upitao: »Jeste li vi silno bogat čovjek?« »Nisam,« odgovorio sam, »nisam silno bogat.« On me onda upitao: »Jeste li možda puka sirotinja?« »Ne puka. Zato sam ...« Prekinuo me prije nego što sam mogao dovršiti re čenicu: »Jer ukoliko niste silno bogati ili puka siroti nja, ne možete si priuštiti parnicu. Nemate uvjete za besplatnu pravnu pomoć, a ne možete si priuštiti plaćati odvjetnika tisuću funti na dan, je li tako?« »Tisuću funti na dan?« ponovio sam, apsolutno užasnut. Luther se nasmiješi, otkrivajući jedan zlatni kutnjak. Sjetio sam se što mi je savjetovala moja baka: »Nikad ne vjeruj čovjeku koji ima zlatni zub.« Zahvalio sam se gospodinu Lutheru, uljudno ali hladno, i otišao iz njegova ureda. Eto što ti je engleska pravda. Najgora na svijetu. Dok sam prolazio kroz čekaonicu, zapazio sam na stoliću primjerak Lulačevog dnevnika, a uz njega novine Amnesty i The Republican. Stigao kući i našao pisamce Leonore De Witt kojim me obavještava da mora otkazati terapiju zakazanu za sutra. Zašto? Ide na frizuru? U ordinaciji joj ugrađuju dvostruke prozore? Našla je roditelje mrtve u krevetu? Zar sam ja toliko nevažan da je moje vrijeme za Ms De Witt puka igrarija? Predložila mi je novi termin: četvrtak, 31. siječnja u 5 popodne. Ostavio sam joj poruku na sekretarici kojom sam prihvatio novi termin, ali ujedno izrazio svoje nezadovoljstvo. Subota, 26. siječnja Probdjeo sam cijelu noć gledajući »Operaciju Pustinjska oluja«. Osjećam da je to najmanje što mogu učiniti – napokon, vlada Njezina Veličanstva troši trideset milijuna funti na dan kako bi Kuvajt ostao demokratska država.


Nedjelja, 27. siječnja Prema današnjem Observeru Kuvajt nije i nikad nije ni bio demokratska država. Njime vlada kuvajtska kraljevska obitelj. Modrobradi se nasmijao kad sam mu to rekao. »Sve ti je to povezano s naftom, Adriane«, rekao mi je. »Misliš da bi Jenkiji bili tamo da je kuvajtski glavni izvozni proizvod repa ?« Pandora se sagne i poljubi ga otraga u njegov smežurani vrat. Kako samo može dopustiti svojoj mladoj, ustreptaloj puti da dođe u dodir s njegovom prastarom, naboranom kožom, ja to nikad neću razumjeti. Morao sam otići u kupaonicu i duboko disati kako bih svladao podražaj na povraćanje. Zašto slini nad njim kad može imati mene ? U 4 popodne me je nazvala mama. Čuo sam svog mladog očuha, Martina Muffeta, kako u pozadini udara čekićem. »Martin postavlja neke police za moje figurice«, vikala je mama nadjačavajući buku. Zatim me pitala jesam li pročitao izvatke iz Lulačevog dnevnika u Observeru. Nisam joj bio u stanju reći istinu. »Nisam«, odgovorio sam. »Trebao bi pročitati«, rekla je moja mama. »Apsolutno genijalno. Kad vidiš Baza, hoćeš ga zamoliti da ti da jedan besplatni primjerak, s posvetom, za Pauline i Martina?« Rekao sam joj: »Prilično je nevjerojatno da ću ga sresti. Ja se ne krećem u tim uzvišenim krugovima, u kojima se on kreće.« »A u kojim se onda uzvišenim krugovima ti krećeš?« pitala je mama. »Ni u kojim«, odgovorio sam iskreno. Potom sam spustio slušalicu, legao u krevet i navukao poplun preko glave. Ponedjeljak, 28. siječnja Britanski par Jo Durie i Jeremy Bates pobijedili su u igri mješovitih parova u Melbournu. To svakako naznačava renesansu britanskog tenisa. = Pandorina mala micica @PJESMICA - = Volim njezinu malu micicu Krzno joj je tako toplo Ali ako je pogladim Ona će pozvati policiju i identificirati me Među poredanim muškarcima I tako mi naškoditi Srijeda, 30. siječnja Potreslo me je kad sam čuo na radiju da je danas pokopan norveški kralj Olav Peti. Šira britanska javnost najvećim dijelom ne poznaje i ne cijeni dovoljno njegov doprinos stalnom uspjehu norveške kožarske industrije. Princ Charles je zastupao Englesku na pogrebu. Posudio sam iz knjižnice Prizore iz provincijskog života Williama Coopera. Imao sam vremena odabrati samo jednu knjigu, jer je u odjelu ljubavnih romana nađen neki »paket sumnjiva izgleda« i knjižnica je evakuirana. Sudoper se opet začepio. Odčepljivao sam ga tijekom čitavog nastavka serije Strijelci ali bez uspjeha. Četvrtak, 31. siječnja Ušao sam u ordinaciju u Thames Streetu u 5:15 popodne. Leonori De Witt to nije bilo drago. »Morat ću vam zaračunati puni sat, gospodine Mole«, rekla je, sjedajući u naslonjač prekriven izlizanim komadićima tepiha. »Gdje biste željeli sjediti?« upitala me je. Soba je bila puna stolaca. Izabrao sam jedan stolac za blagovaonicu koji je bio postavljen uza zid.


Kad sam sjeo, rekao sam: »Imao sam dojam da će se ovi naši razgovori odvijati pod pokroviteljstvom socijalnog osiguranja.« »U tom ste se slučaju jako prevarili«, odvratila je Ms De Witt. »Ja naplaćujem trideset funti po satu – pod pokroviteljstvom sustava privatne inicijative.« »Trideset funti po satu! Koliko ću puta trebati doći k vama?« pitao sam. Objasnila mi je kako joj je to nemoguće predvidjeti budući da ništa ne zna o meni. I da to ovisi o uzroku mog nezadovoljstva. »Kako se trenutno osjećate?« upitala je. »Ako izuzmem laganu glavobolju, sasvim dobro«, odgovorio sam. »Što to radite s rukama?« tiho je zapitala. »Stišćem ih«, odgovorio sam. »Što vam je to na čelu?« pitala je. »Znoj«, odgovorio sam, izvlačeći iz džepa rupčić. »Jesu li vam guzovi stisnuti, gospodine Mole?« navaljivala je dalje. »Pretpostavljam da jesu«, rekao sam. »Sad mi ponovo odgovorite na moje prvo pitanje. Kako se osjećate u ovom trenutku?« Zapiljila se svojim krupnim smeđim očima u moje. Nisam mogao skrenuti pogled. »Osjećam se apsolutno bijedno«, odgovorio sam. »I lagao sam ono o glavobolji.« Govorila mi je prilično dugo o tehnici Gestalta. Objasnila mi je kako me može naučiti »mehanizme savladavanja teškoća«. Ako izuzmem Pandoru, ona je vjerojatno najljepša žena s kojom sam ikad razgovarao. Otkrio sam kako mi je teško odvojiti pogled od njezinih nogu u crnim čarapama, uvučenim u crne salonke od antilopa. Jesu li to hulahupke ili čarape? »Dakle, gospodine Mole, mislite li da ćemo moći surađivati?« upitala je. Zatim je pogledala na sat i ustala. Kosa joj se poput ponoćne rijeke slijevala niz leđa. Žustro sam potvrdio da bih želio dolaziti k njoj jednom tjedno. Potom sam joj dao trideset funti i izišao. Petak, 1. veljače Upravo se vratio iz Newport Pagnella. @ivci su mi totalno rastrojeni. Brown je vozio kao opsjednut. Dok si reko britva, prekoračio je ograničenje brzine, ali je vozio preko rubnika, strugao se uz živice, a onaj dio puta koji smo se vozili autoputom ostavio je samo petnaest centimetara razmaka između našeg krhkog forda escorta i monolitnog teretnjaka ispred nas. »Ako vozite u zračnoj struji koja nastaje iza teretnjaka, možete uštedjeti dragocjene količine goriva«, protumačio je. Tip je ekološki fanatik. Protekli je Božić proveo razvrstavajući morske alge u Dungenessu. Treba li još nešto reći? Hvala Bogu za kraj tjedna. Odnosno za le weekend, kako to kažu naši pobratimi Europljani. Subota, 2. veljače Vikont Althorp, brat princeze Diane, priznao je svojoj mršavoj ženi i ostatku svijeta da je imao ljubavnu vezu u Parizu. Princ Charles i princeza Diana sigurno su užasnuti otkrićem da u obitelji imaju preljubnika. Trebalo bi mu odmah oduzeti plemićku titulu. Kraljev ska obitelj i njihova bliska rodbina trebali bi biti iznad takvih životinjskih poriva. Ova zemlja očekuje od njih da joj budu uzor i da odrede moralne standarde. Okupao se, šamponirao bradu, odrezao nokte na rukama i nogama. Utrljao vruće ulje u kosu da je nahrani i dade joj sjaj i izvanjski privid zdravlja.


11:45 navečer Upravo je nazvao Bert Baxter. Zvučao je jadno. Pandora je bila vani i u trenutku slabosti pristao sam da sutra odem u Leicester i da ga posjetim. Napisao pisamce Pandori, ostavio joj ga na jastuku. = Pandora, Baxter je nazvao i zvuči prilično potišteno, pričao je nešto o samoubojstvu – namjeravam ga sutra posjetiti. Natuknuo mi je kako bi volio i tebe vidjeti. Planiram ustati u 8:30 kako bih stigao na vlak ili, ako bi ti željela doći sa mnom, moj bi alternativni modus operandi bio ustati u devet i dati se odvesti tvojim automobilom, te tako stići u Leicester približno oko 11 sati prije podne. Hoćeš li me, molim te, obavijestiti o svojoj odluci metodom guranja pisamca s odgovorom ispod vrata moje sobice? Lijepo molim da me ne uznemiravaš noćas zvukovima svog neobuzdanog vođenja ljubavi. Zidovi moje sobice vrlo su tanki, a dojadilo mi je spavati sa slušalicama mog Sony walkmana u ušima. Adrian Nedjelja, 3. veljače U 2:10 ujutro Pandora je uletjela u moju sobicu i obasula me pogrdama. Bacila mi je moje pisamce u lice i vrisnula: »Ti, pompozni fosilu, patetični lulaču! 'Modus operandi '! 'Dati se odvesti tvojim automobilom'! Hoću da odeš iz ove sobice i iz mog života, sutra !« Modrobradi je došao i izveo je van, a ja sam ležao u krevetu i slušao njihovo mrmljanje iz kuhinje. Što li je samo dovelo do ovakve, ničim izazvane, provale bijesa? U 3:30 otišli su u Pandorinu spavaću sobu. U 3:45 ubacio sam kazetu Dire Straitsa u svoj Sony i pojačao zvuk do maksimuma. Probudio se tek u podne. Nazvao Berta i rekao mu da ga neću moći doći posjetiti uslijed toga što sam proveo besanu noć zbog bolova u crijevima. Osjetio sam da mi Bert ne vjeruje. Rekao je: »Ti si prokleti lažljivac. Baš sam sad razgovarao s mojom curom Pandorom. Nazvala me iz auta. Povirila je u tvoju sobu prije nego što je krenula u Leicester i kaže da si spavao kao beba.« »Pa zašto me onda nije probudila?« upitao sam. »Jer te više ne može živog vidjeti«, odgovorio mi je Bert diplomatski. Ponedjeljak, 4. veljače Neobjašnjivo kasnio na posao čitave dvadeset i tri minute. Brownu je praktički pjena išla na usta. Također me je optužio da kradem poštanske marke. Rekao je: »Ministarstvu je potreban svaki peni ako želimo zaštititi prirodu.« Ma, daj! Hoće li jazavci, lisice, punoglavci i smrdljivi vodenjaci otegnuti šape i slično zato što sam ja, Adrian Mole, iskoristio za vlastite potrebe dvije poštanske marke za obične listovne pošiljke, koje su ionako kupljene novcem od mog poreza? Neće, Browne. Mislim da neće. Utorak, 5. veljače Pandora još u Leicesteru. Podrezao bradu oko usta. Progutao odrezane dlake. Jedna mi se zabila otraga u grlu; neugodno. Srijeda, 6. veljače Danas je Brown došao u moj pregradak i zahtijevao da mu pokažem maturalnu svjedodžbu! Čuo je uredske tračeve o tome kako sam na maturi tri puta padao iz biologije. Jedina osoba u Oxfordu – osim Pandore – koja zna za taj moj trostruki neuspjeh jest Megan Harris, Brownova tajnica. Povjerio sam joj se u trenutku kad me je svladalo piće i emocije na prošlogodišnjoj božićnoj proslavi u Ministarstvu. Samo ona


zna da sam na osnovi lažnih podataka dobio svoj posao znanstvenog činovnika prvog stupnja. Je li se Megan izbrbljala? Moram to saznati. Večeras sam ispričao Leonori De Witt o svojoj obiteljskoj situaciji. To je tragična priča o odbacivanju i otuđenju, ali je Leonora samo sjedila i čupkala loptice pahuljastih dlačica sa svog džempera, što mi je skrenulo pozornost na oblik njezinih ljupkih dojki. Očigledno nije nosila grudnjak. Poželio sam se dignuti sa svog stolca i zaroniti glavom u njezine grudi. Upustio sam se u opisivanje nekih detalja devijantnog ponašanja mojih roditelja, ali je ona pokazala očigledno zanimanje jedino kad sam spomenuo svog mrtvog djeda, Alberta Molea, kojemu mogu zahvaliti za svoje drugo ime. »Jeste li ga vidjeli mrtvog?« pitala me je. »Nisam«, odgovorio sam joj. »Pogrebnik iz Pogrebne zadruge pričvrstio je pokrov lijesa, a nitko nije mogao pronaći odvrtač u bakinoj kući i tako...« »Nastavite«, naložila je Leonora. I nastavio sam. Kroz debele, vrele suze ispričao sam joj o svom osjećaju isključenja iz 'normalnog' života; o tome kako čeznem za tim da se pridružim ostalim ljudskim bićima, da podijelim s njima njihove tuge, njihove radosti, njihove pjesme u pubu. Leonora je primijetila: »Ljudi u pubovima pjevaju grozne pjesme. Zašto osjećate potrebu da im se pridružite u pjevanju tih bljutavih stihova i banalnih melodija?« »Znao sam stajati ispred pubova kad sam bio mali«, odgovorio sam. »Svi su mi izgledali tako sretni.« Onda se oglasio zvučni signal na njezinom ručnom satu i bilo je vrijeme da pljunem trideset funti i odem kući. Putem do kuće svratio sam u pub i popio jedno piće. Također sam započeo razgovor s jednim starcem o vremenu. Nitko nije pjevao i tako sam otišao kući. Četvrtak, 7. veljače Jutros sam otvoreno pitao Megan. Prišao sam joj u hodniku dok joj se vrela voda iz Autovent stroja za čaj/kavu/krepku juhu prelijevala po prstima. Priznala je da joj je 'pobjeglo' kako sam ja potpuno nekvalificiran za to mjesto na koje sam postavljen. Zatim je zatražila od mene da se zakunem da neću nikom reći i obavijestila me da su ona i Brown ljubavnici od 1977. godine! Brown i ljupka Megan! Zašto se žene bacaju na iznurene stare kenjce kao što su Brown i Cavendish a ignoriraju mlade, muževne, bradate muškarce kao što sam ja? Tu naprosto nema nikakve logike. Megan je spremno počela pričati o svojoj vezi s Brownom. Navodno joj se on 1980. zakleo da će ostaviti gospođu Brown, ali to još uvijek nije učinio. Meni bi se gospođa Brown sažalila svaki put kad bi došla u ured. Nije ona kriva što izgleda tako kako izgleda. Neke žene imaju smisla za eleganciju, a neke nemaju. Gospođa Brown očito ne zna da se Mickey Mouse sokne mogu nositi samo ispod hlača ili dugih sukanja. Također, netko bi joj trebao reći da se bradavice danas mogu uspješno liječiti. Petak, 8. veljače Pandora se vratila u Oxford, ali ne govori sa mnom, osim što mi je priopćila golu činjenicu da Bert ne misli više na samoubojstvo. Kupila mu je mačića i instalirala vratašca za mačku na stražnjim vratima. Brown me ponovo ispitivao o potvrdi da sam položio biologiju na maturi. Zagonetno sam ga pogledao i rekao: »Mislim da bi vam Megan mogla dati informaciju koju tražite.« Oh Bože, ucjena je ružna riječ. Nadam se da me Brown neće prisiliti da se njome poslužim.


Bacio sam svoj prezervativ u smeće. Istekao mu je rok trajanja. Ponedjeljak, 11. veljače Megan je danas došla u moj pregradak sva u suzama. Navodno je Brown zaboravio njen rođendan, koji je bio jučer. Ajoj, ajme! Izgleda da mi je pripala uloga jedine osobe kojoj se Megan može povjeravati. Obujmio sam je i poljubio. Bilo je divno osjetiti je uza se, tako meku i raskvašenu. Međutim, prilično se brzo odmaknula i rekla: »Ta tvoja brada grozno grebe.« No, je li brada pravi razlog? Možda mi smrdi iz usta? Možda mi tijelo luči nekakav gadan vonj? Kome mogu vjerovati da će mi reći istinu? Lako mogu vidjeti što je Brown našao u Megan, ali ni za milijardu godina neću shvatiti što je ona našla u njemu. Ima četrdeset dvije godine, mršav je i odijeva se u grozna odijela iz odjela za muškarce u robnoj kući C&A »Muškarac u C&A«. Megan kaže da je dobar u krevetu. Kome ona to priča? Dobar u čemu? U rješavanju križaljki? U spavanju? Možda misli da ne navlači sebično poplun na svoju stranu? Ako je Brown dobar u krevetu, onda sam ja traktor. Utorak, 12. veljače Pokušao obići stanište vodenjaka u Northamptonshiru, ali 'pogrešna vrsta snijega' izazvala kvar na lokomotivi Class 317. Bio primoran sjediti u ledenom vagonu dok je poslužitelj u buffetu stalno objavljivao nova priopćenja unjkavim glasom čovjeka s polipima u nosu. Bilo mi je drago kad su u vagonu s buffetom rasprodali sve što su imali i zaključali vagon. Vratio se u Oxford u 10:30 navečer, našao poruku od Megan. Nazvao je i saznao da su se ona i Brown posvađali i prekinuli. To me je bacilo u očaj. Sad više Browna ne mogu držati u šaci. To bi moglo značiti skori kraj moje karijere u M.Z.O. Srijeda, 13. veljače Veza Brown/Megan ponovo je aktualna. Navodno se Brown dovezao biciklom do Meganina stana u rane jutarnje sate, nakon što je gospođi Brown rekao da ide promatrati šišmiše. Došlo je do strastvenog pomirenja. Ne mogu zamisliti bilo što gadnije i neukusnije od prizora Browna u stanju orgazmičkog užitka. Osim biti s Brownom u stanju orgazmičkog užitka. Kupio novi prezervativ – s okusom mentola. Kupio također grozd banana. Megan kaže da su banane jako dobre za ljude koji, kao ja, imaju osjetljiva crijeva. Četvrtak, 14. veljače Karta za Valentinovo od mame, kao i obično. Megan ponovo u suzama. Brown je zaboravio. Kupio u pauzi za ručak kutiju jeftinije vrste papirnatih rupčića, isključivo za Meganinu uporabu. Ne mogu si priuštiti da na nju trošim Kleenex rupčiće. Modrobradi je poslao Pandori sramotno ekstravagantan buket cvijeća (odvratno se tako razbacivati kad ljudi gladuju) i u sedam navečer se pojavio sa šampanjcem, jednim secesijskim brošem i satenskom pidžamom. I onda ju je, kao da sve to nije bilo dovoljno, izveo van na večeru u unajmljenom autu s uniformiranim vozačem! Krajnje neakademsko ponašanje. Cavendish se ponaša više kao dobitnik glavnog zgoditka na športskoj prognozi nego kao profesor na odsjeku za lingvistiku u jednom drevnom sveučilišnom središtu. Prepušten sam sebi, pojeo sam jednostavan obrok od kruha, tunjevine i krastavaca i otišao rano u krevet. Čitam Englesku ljubavnu poeziju , zbirku pjesama koju je priredio John


Betjeman. Valentinovo je glupi cirkus, neobrazovane mase dopuštaju da ih proizvođači čestitki izmanipuliraju i izmame im milijune funti – a zašto? Zbog iluzije da ih netko voli. Petak, 15. veljače Karta za Valentinovo! Potpisana: »Jedna tajna obožavateljica«! Pjevao sam u kadi. Dok sam išao na posao, noge su mi jedva dodirivale pločnik! Tko je ona? Iz potpisa sam vidio da je obrazovana i da se služi flomasterom kao i ja. Leonora je danas podigla kosu; stavila je srebrne naušnice, tako dugačke da su joj dodirivale njezina vitka ramena. Imala je na sebi crnu majicu s velikim izrezom. Vidjela joj se naramenica grudnjaka. Crna čipka. Povremeno bi je gurnula pod majicu. Svaki put kad bi to učinila, ljeskava bi joj narukvica pala niz ruku prema laktu. Nisam zaljubljen u Leonoru De Witt. Ali sam opsjednut njome. Upada mi u snove. Natjerala me je da pričam praznom stolcu i pravim se da je to moja majka. Rekao sam stolcu da previše pije i da nosi prekratke suknje. Subota, 16. veljače Napokon sam danas otišao vratiti knjige u knjižnicu: Samca od Christophera Isherwooda, Englesku ljubavnu poeziju Johna Betjemana, Prizore iz provincijskog života Williama Coopera i Zapise iz mrtvog doma Dostojevskog. Platio sam kaznu od sedam funti i osamdeset penija. Na dužnosti je bila ona knjižničarka koju najmanje volim. Ne znam kako se zove, ali to je ona Velšanka s ekstrovertnim naočalama. Nakon što sam napisao ček i pružio joj ga, pitala me je: »Imate karticu tekućeg računa?« »Imam«, odgovorio sam. »Ali kod kuće.« »@ao mi je, ali vam onda ne mogu primiti ček«, rekla je. »Ali vi me poznajete«, rekao sam. »Dolazim ovamo jednom tjedno već osamnaest mjeseci.« »@ao mi je, ali uopće mi ne izgledate poznato«, odvratila je ona i vratila mi ček. »Ova brada je odnedavno«, rekao sam hladno. »Možda biste se mogli potruditi vizualizirati moje lice bez tog dodatka.« »Nemam ja vremena ni za kakve vizualizacije«, odgovorila mi je. »Pogotovo otkako su smanjili broj knjižničara.« Pokazao sam joj jednu svoju malu fotografiju koju držim u lisnici. Slika je bila iz vremena prije brade. »Ne«, rekla je knjižničarka, nakon što ju je ovlaš pogledala. »Ne prepoznajem tog čovjeka.« »Ali taj čovjek sam ja !« povikao sam. Iza mene se stvorio red i svi su žudno slušali našu prepirku. Knjižničarkine su naočale ljutito bljesnule. »Radim posao trojice ljudi otkako su uvedene mjere štednje«, rekla je. »A vi mi ga još više otežavate. Molim vas, otiđite kući i nađite karticu tekućeg računa.« »Sada je 5 sati i 25 minuta, knjižnica se zatvara za pet minuta«, rekao sam joj. »Ni Supermen ne bi uspio doletjeti natrag na vrijeme da plati kaznu, odabere četiri nove knjige i izađe prije nego što zaključate vrata.« Netko je u redu iza mene promrmljao: »Mrdni već jednom, Supermenu.« I tako sam rekao onoj očalinki: »Vratit ću se sutra.« »A ne, nećete«, odvratila mi je uz jedva primjetan osmijeh. »Zbog novih mjera štednje, knjižnica se ponovo otvara tek u srijedu.«


Putem do kuće psovao sam u sebi vladu koja me lišava novih knjiga za čitanje. Pandora mi je zabranila da uopće dirnem njezine knjige otkako sam zaboravio Jaffa keks u bibliofilskom izdanju Nicholasa Nicklebyja ; Julianove su knjige sve na kineskom, a nekako mi se posljednjih sto stranica Rata i mira baš ne da čitati. Nema šanse da kupim novu knjigu. Čak i za džepna izdanja treba pljunuti najmanje petaka. Tjedno mi odlazi trideset funti na Leonoru. Čak sam morao smanjiti konzumiranje banana. Jedem samo jednu dnevno. Tako sam bio primoran čitati svoje stare dnevnike. Neki su zapisi nevjerojatno perceptivni. A pjesme uspješno izdržavaju kušnju vremena. Nedjelja, 17. veljače Pandora mi se danas obratila. Rekla je: »Hoću da odeš. Ti me gušiš. Voljeli smo se kao djeca, ali sad smo oboje odrasli: razvili smo se u različitim smjerovima i došlo je vrijeme da se rastanemo.« Zatim je dodala, po mom mišljenju okrutno: »I ta prokleta brada, izgledaš naprosto apsurdno. Obrij to s lica, za Boga miloga.« Otišao sam u krevet smrvljen. Pročitao 977. stranicu Rata i mira , zatim ležao budan zureći u mrak. Ponedjeljak, 18. veljače Putem do ureda navratio sam u prodavaonicu novina. Našao sam sljedeći oglas, napisan prilično pismeno na razglednici s ratnim brodom Conqueror: = Iznajmljuje se velika, sunčana soba – u obiteljskoj kući. Poželjan vatreni znak horoskopa. Uporaba stro ja za pranje/sušenje r. 75 funti tj. uključujući režije. – U obzir dolaze isključivo pristali zaposleni samci. Nazvati gospođu Hedge. Nazvao sam gospođu Hedge čim sam stigao u svoj pregradak. Pitala me je koji je datum mog rođenja. Rekao sam joj da je to 2. travnja, na što je ona reagirala: »Ovan, odlično. Ja sam Strijelac.« Otišao sam do nje u 7 navečer i pogledao sobu. »Nije baš jako sunčana,« rekao sam. Odgovorila je: »Ne, ali zar očekujete da bude sunčana u ovo doba dana i to u veljači?« Svidjelo mi se njezino lice. Postarija je (trideset pet ili trideset sedam godina, rekao bih), ali nema loše tijelo, premda je to teško odrediti u ovoj odjeći koju žene danas nose. Kosa joj je divna; boje karamela, kao što je bila Pandorina dok nije počela petljati s kolor šamponima. Imala je prilično debeo sloj make-upa na licu i maskara joj se razmazala. Nadam se da to nije znak neurednosti. Nedavno se razvela i zbog toga mora uzeti podstanara kako bi mogla nastaviti otplaćivati rate za kuću. Navodno joj je Stambena zadruga (igrom slučaja, ista ona kojoj sam ja uplaćivao za stan) već počela slati neugodne opomene. Pozvala me je da isprobam krevet. Učinio sam to i odjednom mi se pred očima ukazala vizija mene i gospođe Hedge u strastvenom seksualnom snošaju. Glasno sam rekao: »@ao mi je.« Prirodno, gospođa Hedge nije imala pojma zbog čega joj se ispričavam i pitala je: »@ao vam je? Znači li to da vam se krevet ne sviđa?« »Ne, ne«, propentao sam. »Sviđate mi se; hoću reći, sviđa mi se krevet.« Brinuo sam se da li sam ostavio dobar dojam i zato sam nazvao gospođu Hedge čim sam došao kući (pokušao sam je impresionirati), te joj priopćio da sam književnik: hoće li je smetati škripanje moga pera u kasne noćne sate? »Ni govora«, odgovorila je. »I mene noću ponekad posjećuje muza.«


Ne možete hodati pločnikom u Oxfordu a da ne sretnete nekog objavljenog ili neobjavljenog pisca. Nije čudo da vlasnik papirnice u kojoj se ja snabdijevam ide na Kanarske otoke dva puta godišnje i vozi mercedes. (Vozi mercedes u Oxfordu , ne na Kanarima, iako, naravno, nije isključeno da i tamo ima na raspolaga nju nekakav mercedes. Međutim, sumnjam da ima vlastiti mercedes na Kanarskim otocima, s obzirom na relativno malu učestalost njegovih odlazaka tamo, iako bi ga, pretpostavljam, mogao iznajmljivati.) Ne znam zašto imam potrebu objašnjavati tu zbrku s Kanarskim otocima i mercedesom. Pretpostavljam da bi to mogao biti još jedan primjer onog što Leonora zove mojom »djetinjastom pedanterijom«. Utorak, 19. veljače Mama me je panično nazvala u 11 sati navečer s pitanjem je li se moj mladi očuh, Martin Muffet, možda pojavio kod mene. Moram priznati, glasno sam se nasmijao. Zašto bi Muffet odjednom poželio da me posjeti? On zna da ja ne odobravam majčin nerazumni čin sklapanja drugog braka. Osim razlike u godinama (koja je široka poput ušća Amazone) njih dvoje ni fizički, ni mentalno nisu bili jedno za drugo. Muffet je vreća kostiju od metar i devedeset sedam, koja misli da Kraljica naporno radi i da Paddy Ashdown ne može lagati. Moja je majka visoka metar šezdeset četiri i steže se u dva broja premalenu odjeću; misli da bi Velika Britanija trebala biti republika i da bi naš prvi predsjednik trebao biti Ken Livingstone, poznati ljubitelj vodenjaka. Prigodom moje zadnje posjete primijetio sam da je mladi gospodin Muffet mnogo manje pažljiv prema mojoj mami nego što je to bio ranije. Pretpostavljam da je požalio što je tako ludo žurio sa ženidbom. Mama je govorila: »Otišao je jutros u London da se u Lloydovoj zgradi raspita o onom svom tečaju iz strojarstva.« Znanje moje majke o geografiji Britanskog otočja oduvijek je bilo minimalno. Obavijestio sam je koliko je Lloydova zgrada u londonskom Cityju daleko od moje sobice za metle u Oxfordu. Ona je na to samo tužnim glasom rekla: »Ja sam mislila da je možda svratio do tebe na povratku u Leicester.« Ponovo je nazvala u 2 sata noću. Muffet je šest sati proveo zatočen u vlaku podzemne željeznice koji je zbog kvara stao u jednom od tunela – ili je bar tako rekao mami. Četvrtak, 21. veljače Ovog me je puta Leonora pozvala da stolac zamislim kao svog oca. Dala mi je jedan afrički štap i ja sam tim štapom udarao po stolcu sve dok nisam klonuo iscrpljen i fizički nemoćan da makar samo još jednom zamahnem. »On nije loš momak, moj stari«, rekao sam, »ne znam zašto sam se tako razbjesnio.« Leonora mi je rekla: »Nemojte govoriti meni, govorite njemu. Govorite stolcu. Stolac je vaš otac.« Osjećao sam se prilično glupo obraćajući se ponovo praznom stolcu, ali sam želio da Leonora bude sa mnom zadovoljna i tako sam se prisilio da pogledam tapecirungu u oči i kažem: »Zašto mi nisi kupio zglobnu stolnu svjetiljku kad sam ponavljao gradivo radi dobivanja opće svjedodžbe o obrazovanju?« Leonora me poticala: »Dobro je, dobro, nastavi tako, Adriane.« »Mrzim tvoje kazete s country western glazbom«, rekao sam. »Ne«, šaptala mi je Leonora. »Idi dublje, u mrak, u ranija sjećanja.«


»Sjećam se kad sam imao tri godine«, rekao sam, »ti si ušao u sobu, istrgnuo mi dudu varalicu iz usta i rekao: 'Pravi dječaci ne trebaju dudu.'« I opet sam zgrabio štap s poda i još jednom istukao stolac. Prašina se dizala u oblacima. Leonora me je pohvalila: »Vrlo dobro, vrlo dobro. Kako se sad osjećaš ?« Rekao sam joj. »Osjećam se grozno. Istegnuo sam mišić u ramenu dok sam udarao po stolcu.« »Ne, ne«, rekla je razdraženo. »Kako se osjećaš iznutra?« Skopčao sam. »O, osjećam smirenje«, slagao sam. Potom sam ustao, dao mojoj terapeutskoj domini trideset papira i izišao. Morao sam požuriti da kupim nurofen prije nego što se apoteka zatvori. Rame me je gadno boljelo. Petak, 22. veljače Ponovno razdvajanje zajednice vodenjaka u Newport Pagnellu. Tamo su sad tri zasebna staništa. Nešto se sumnjivo zbiva u svijetu vodenjaka. Brown naziva stručnjake za vodenjake po cijelom svijetu hvališući se svojim fenomenom. Gospođa Hedge je razgovarala s drugim potencijalnim stanarima, ali je izabrala mene! Čitavu su me noć mučili erotski snovi u kojima smo bili ja, Brown, Megan i gospođa Hedge. Sram me je, ali što mogu? Ne mogu kontrolirati svoju podsvijest, je li tako? Bio sam primoran otići u praonicu, iako danas nije moj uobičajeni dan za pranje rublja. Subota, 23. veljače Norman Schwarzkopf je večeras bio na televiziji i pokazivao štapom nešto na nekakvoj nerazumljivoj karti. Totalna mi je zagonetka zašto on na sebi ima maskirnu uniformu kad: u pustinji nema stabala nema stabala u vojnom komunikacijskom centru je on očito previše važan da bi ga pustili u blizinu neprijatelja; mogao bi hodati naokolo odjeven kao klaun i opet nitko ne bi na njega pucao. Utorak, 26. veljače Posjetio danas gospođu Hedge da se definitivno dogovorim oko unajmljivanja sobe i da razgovaramo o ugovoru. Ona je imala na hladnjaku, pričvršćenu magnetom sa slikom Mickeyja Mousea, sliku nagorjele glave nekog iračkog vojnika nađenog mrtvog u vojničkom vozilu. Skrenuo sam pogled u stranu i zamolio je za čašu vode. Srijeda, 27. veljače Sinoć sam obavijestio Pandoru da se selim krajem tjedna. Nadao sam se da će mi se obisnuti oko vrata i preklinjati me da ostanem, ali nije. U 1 sat ujutro probudio me zvuk šampanjskog čepa, zveket čaša i razuzdan, neobuzdan smijeh Pandore, Cavendisha i Juliana. Tog vražjeg trokuta. Četvrtak, 28. veljače Večeras je najviše govorila Leonora. Rekla mi je da ja previše očekujem od sebe, da imam nemoguće visoke standarde. Rekla mi je neka ne budem tako neljubazan prema sebi i natjerala me da sastavim popis deset stvari koje volim raditi. Svaki put kad otjeram neku negativnu misao o samom sebi, imam pravo dopustiti si neko zadovoljstvo.


Pitala me mogu li si priuštiti povremeno ugađanje samom sebi. Priznao sam joj da imam ušteđevinu u Stambenoj zadruzi Market Harborough. Ona mi je na to pružila papir i dječju bojicu i rekla mi neka napišem deset stvari kojima mogu sebe nagraditi. = Moji užici 1) Čitanje romana 2) Pisanje romana 3) Seks 4) Gledati žene 5) Kupovati papir 6) Jesti banane Sendviči s paštetom od rakovice 8) Gledati boks na televiziji 9) Slušati Čajkovskog 10) Šetati u prirodi Pitao sam Leonoru koji su njezini užici. Odgovorila mi je hrapavim, tihim glasom: »Nismo ovdje zato da bismo govorili o meni.« A onda mi se nasmiješila i pokazala mi svoje divno bijele zube, te rekla: »Nas dvoje imamo ponešto zajedničkog, Adriane.« Osjetio sam kako mi se tijelom širi pulsiranje seksualne želje. »Ja također volim gledati boks na televiziji«, dodala je. »Moj je idol Bruno.« Petak, 1. ožujka Jutros sam za doručkom pitao Cavendisha bi li mi htio pomoći prebaciti stvari do kuće gospođe Hedge. On ima veliki volvo karavan. Odgovorio je: »S najvećim zadovoljstvom, Aidy.« Ponudio se da me odmah preseli, ali sam to odbio: »Bit će sasvim u redu ako to obavimo sutra ujutro. Neki od nas moraju raditi .« Nasmijao se i rekao: »Znači, ti misliš da je predavati lingvistiku posao za lijenčine, je li, Aidy?« Odgovorio sam mu: »Da, ako baš hoćete, mislim. Čisto sumnjam znate li vi uopće što znači riječ rad. « »Govoreći kao profesor lingvistike«, zarežao je, »uvjeravam te da znam što znači.« Kad je posegnuo za pepeljarom, kućni haljetak mu se rastvorio i otkrio uvele bradavice i zamršene sijede dlake na prsima. Zamalo nisam počeo povraćati. Jedva sam gutao svoje zobene pahuljice s mekinjama. Odnio vratiti portabl televizor. Kad sam se vratio kući, napisao sam pjesmu za Pandoru i gurnuo je ispod vrata njezine sobe. Bio je to moj posljednji pokušaj da je zavedem i odvojim od Cavendisha.


= Pandora! Dopusti mi! od A. Molea @PJESMICA = Dopusti mi gladiti tvoja bedra Dopusti mi slušati tvoje uzdahe Dopusti mi osjetiti tvoju svilenu kožu Dopusti da razigram tvoja čula Dopusti mi da diram tvoje meke grudi Stanimo i odmorimo se. Dopusti mi da spojim naša dva luda srca Dopusti mi da se probijem do skrovitih dijelova Dopusti mi da zaronim i učinim te svojom Dopusti mi da te hranim i pojim vinom Dopusti mi da te liznem svojim jezikom Dopusti mi da radim nedopušteno Dopusti mi da te gledam kako uživaš Dopusti mi da te odjenem u crnu kožu Dopusti mi da se smjestim u tebe kao u rukavicu Dopusti mi da konzumiram našu ljubav. U 1 sat ujutro Pandora je gurnula cedulju ispod mojih vrata. = Adriane, Ako mi nastaviš slati takve prostote, ubuduće ću takve stvari proslijediti policiji. Pandora Subota, 2. ožujka Dok sam pakirao svoju imovinu, razmišljao sam kako nisam mnogo toga stekao u svom životu. Osnovnu garderobu. Nekoliko stotina knjiga. Walkman Sony. Tucet ili nešto više kazeta. Veliku šalicu, malu šalicu, zdjelicu i tanjur. Munchov poster, kaktus, uvećavajuće zrcalo na stalku, zdjelu banana i svjetiljku. To baš i nije mnogo za godinu i pol dana rabotanja u M.Z.O. Istina, imam 2579 funti na knjižici u Stambenoj zadruzi Market Harborough i 197,39 funti u Nat West banci, ali svejedno. Našao sam plavi plastični češalj za kojim sam tragao još od prošle godine. Bio je na vrhu ormara. Zašto? Kako je tamo dospio? Nikad se nisam penjao na ormar da se tamo počešljam. Sumnjam na Juliana. On je veliki obožavatelj Jeremyja Beadla. 11 sati navečer. Previše sam umoran da bih puno pisao, samo da zabilježim kako ležim u krevetu gospođe Hedge. Vrlo je udoban. Moja je nova adresa: = 8 Sitwell Villas Summertown Oxford. Nedjelja, 3. ožujka Kad sam se probudio, nisam znao gdje sam, a onda sam se sjetio. Namirisao sam prženu slaninu, ali nisam sišao dolje. Osjećao sam se kao uljez. Ustao sam, na prstima otišao do kupaonice, obukao se, napravio krevet, zatim sam sjeo na krevet i osluškivao zvukove odozdo. Napokon, tjeran glađu, sišao sam. Gospođa Hedge nije bila tamo. Tanjuri od doručka još su bili na stolu. Kuhinjska kanta za smeće s papučicom za odizanje poklopca bila je prepuna. Na podu je bilo ljuski od jaja. Ormarić ispod sudopera bio je pun prljavih žutih krpa za prašinu. Hladnjak je bio pun malih ta nj urića s pljesnivim ostacima. Tava je bila neoprana. Observer je bio umrljan konzerviranim sokom od rajčice. Ispunilo se ono čega sam se bojao: gospođa Hedge je nemarna šlampavica. Telefon je stalno zvonio. Zapisao sam poruke: »Zvao Ted.« »Nazvao Ian.« »Telefonirao Martin.« »Nazvati Kingsleyja.« »Javio se Julian: Idete li na ručak u utorak?« Prao sam kuhinjski pod kad se gospođa Hedge vratila kući. Nosila je veliki grm i četiri konzerve Carlsberg piva. »Isuse«, rekla je. »Izgleda da sam imala sreće. Vi volite raditi kućne poslove, gospodine Mole?« »Teško podnosim nered«, odgovorio sam.


Izašla je u vrt posaditi onaj grm, a onda je sjela na željezni stolac na popločanom trijemu i cugala pivo iz limenke. Čini se da uopće nije primjećivala hladnoću. Kad je počela padati kiša, ušla je u kuću, izvukla veliki kišobran iz glinene vaze u predvorju i ponovo izašla van. Ja sam otišao u sobu raditi na svom romanu Gle! Ravna brda moga zavičaja. Kad sam ponovo sišao dolje, gospođi Hedge nije bilo ni traga. Bilo mi je drago kad sam vidio da su preostale tri limenke Carlsberga još uvijek u hladnjaku. Možda je šlampava i ekscentrična, ali Bogu hvala, još nije alkoholičarka. Ponedjeljak, 4. ožujka Gospođa Hedge još nije bila ustala iz kreveta kad sam se vratio s posla. Kuhinja je sramotno izgledala. Pivo je nestalo iz hladnjaka. Znači da je one tri limenke popila u krevetu! To je bio jedini mogući zaključak. Srijeda 6. ožujka Otišao do Pandore pokupiti poštu. Ništa uzbudljivo. Pisma iz Stambene zadruge, Reader's Digest i Plumbs, neka tvrtka koja reklamira navlake za pokućstvo. Kako su u Plumbsu došli do mog imena i adrese? Ja nikad nisam pokazivao zanimanje za meko posoblje. Pandora je moju bivšu sobicu pretvorila u radni kabinet. Otvorio sam mapu na stolu, na kojoj je pisalo »Bilješke za predavanja«. Ništa nisam razumio. Valjda su bile napisane na hrvatskom. Četvrtak, 7. ožujka Ušao sam noćas u kupaonicu bez kucanja. Gospođa Hedge je bila u kadi i brijala noge. Sutra ću kupiti zasun za vrata. Rekao bih da je njezina veličina najmanje 38C. Petak, 8. ožujka Gospođa Hedge mi je rekla: »Gospodine Mole, slobodno možete pozvati k sebi prijatelje, ako želite.« Rekao sam joj da ja nemam prijatelja. Ja koračam kroz život potpuno sam. Kad sam to isto rekao Leonori, ona mi je rekla: »Do našeg sljedećeg razgovora pokušajte razgovarati s nekom nepoznatom osobom: nasmiješite joj se i započnite razgovor. I sprijateljite se s nekom ženom.« Subota, 9. ožujka Jedna je nepoznata osoba sjedila u kuhinji kad sam sišao dolje. Jeo je marmite pastu na tostu. Pozdravio me je: »Bog, ja sam Gerry.« Ja sam se nasmiješio i odvratio: »Dobro jutro. Ja sam Adrian Mole.« I time je sadržaj našeg društvenog kontakta bio iscrpljen. Otkrio sam kako mi je teško započeti razgovor s muškarcem koji na sebi ima samo ženski kimono i ništa više. Napravio sam si šalicu čaja i izišao iz kuhinje. Poželio sam se vratiti u svoju sobicu za metle. Ponedjeljak, 11. ožujka Gospodin Major na vijestima. Rekao je: »@elim da budemo tamo gdje nam je mjesto, u samom srcu Europe, gradeći budućnost zajedno s našim partnerima.« Čudna stvar: gospodin Major ne može izgovoriti riječ »želim« tako da se rimuje s »velim«, što bi bio pravilan izgovor. Zbog nekog razloga on to izgovara »žilim «. Slutim da je taj njegov hendikep nastao negdje u djetinjstvu. Kad je mali John protepao: »@elim bombona«, itd., itd. Je li njegov otac skočio sa svog trapeza i dreknuo: »Dat ću ti ja želim!« ? Ili je viknuo: »Samo još jednom reci želim i prebit ću te kao vola u kupusu«,


što je imalo za posljedicu da se mali John jecajući bacio na pod posut piljevinom u velikom šatoru i više nije mogao izgovoriti tu malu dvosložnu riječ? Iskreno suosjećam s njim. Očigledno mu je hitno potrebna terapija. Čini se da smo obojica trpjeli zbog očeva kojih smo se morali sramiti. Započet ću razgovor o toj temi kad sljedeći put odem Leonori. Utorak, 12. ožujka Proteklog vikenda Brown se okliznuo niz travnatu kosinu i ozlijedio trticu. Skupljao je izmet sova. Ne može se kretati i leži na dasci, na podu svoje spavaće sobe. Ha! Ha! Ha! Ho! Ho! Ho! Tri put hura! Srijeda, 13. ožujka Brownov zamjenik, Gordon Goffe, napuhao se do dvostrukog, ionako ogromnog obujma (100 kila). Vodi istragu o »krađama poštanskih maraka«. Takve sam ja sreće. Baš sam se danas spremao poslati prvih nekoliko poglavlja mog romana Gle! Ravna brda moga zavičaja nakladničkoj kući Faber and Faber. Sad ću morati platiti marke iz svog džepa. Kad jednom pročitaju ta poglavlja, molit će me na koljenima da im pošaljem ostalo. Četvrtak, 14. ožujka Birminghamska šestorka puštena je danas iz zatvora. Gordon Goffe šeta se po uredima provjeravajući nasumce ladice pisaćih stolova. Kod Megan su našli kutiju kemijskih olovaka sa znakom M.Z.O. za koju nije bila propisno zadužena. Dobila je usmenu opomenu. Ovog tjedna nema Leonore. Otputovala je u Sacramento na nekakvu konferenciju. Petak, 15. ožujka Barry Kent je nastupio u Kaleidoskopu i pročitao neke ulomke iz Lulačevog dnevnika . Za ono malo što sam čuo mogu reći da je obično nihilističko smeće. Goffe je upao u moj pregradak i rekao mi da nije dozvoljeno slušati Četvrti program radija za vrijeme uredovnih sati. Skrenuo sam mu pozornost na činjenicu da mi gospodin Brown nikad nije zbog toga prigovorio. Goffe je na to rekao: »Ja nisam gospodin Brown«, što je bila tako idiotska izjava da jednostavno nisam znao što bih mu na to odgovorio. Sjetio sam se sada, tri minute nakon ponoći, ali sad je očito kasno. Subota, 16. ožujka Svratio do Pandorina stana po pisma. Ništa zanimljivo: reklama za toplo donje rublje, prijava za nagradni natječaj Reader's Digesta a nagrada je zlatna poluga; Plumbsov katalog koji nudi plišane zavjese po sniženoj cijeni. Idućeg ću mjeseca navršiti dvadeset četiri godine i moram ti priznati, dragi dnevniče, da sam očekivao kako ću u ovim godinama već voditi prepisku sa zanimljivim i uzbudljivim ljudima. Umjesto toga, svijet, čini se, misli za mene da sam osoba koja ujutro ustane iz kreveta, obuče svoje termo rublje, navuče zavjese od umjetnog pliša i sjedne čitati najnoviji broj Reader's Digesta. Mačka mi izgleda mršava, ali se razveselila kad me je vidjela. Dao sam joj cijelu konzervu mačje hrane. Pandora nije bila kod kuće, pa sam mogao na miru razgledati stan. Ladica s njezinim donjim rubljem puna je odvratnih seksualnih pomagala. Modrobradi, očigledno, posustaje. Nedjelja, 17. ožujka


Vodio jutros zanimljiv razgovor o izborima u Rusiji s djevojkom u prodavaonici novina u našoj ulici. Potom, dok mi je pružala moj Sunday Times , primijetila je (pretpostavljam, šaleći se): »Jako je težak. Hoćete li da vam ga pomognem odnijeti kući?« »Ne treba«, odvratio sam šaljivim tonom. »Mislim da ću ipak smoći toliko snage.« Međutim, dok sam uzimao novine, pretvarao sam se da mi se koljena svijaju od njihove težine. Kako smo se smijali. Ona, na svoj skroman način, sasvim ljupko izgleda. 18:00. Po čitanju gornjeg zapisa: mislim da sam bio nepravedan prema djevojci iz prodavaonice novina. Nijedna žena ne može izgledati zamamno u kockastoj kuti od sintetike. A nisam joj mogao vidjeti noge, budući da su cijelo vrijeme bile iza tezge. Upravo sam pročitao »Izlog novih knjiga« u Sunday Timesu i doista sam se užasnuo, zapanjio i zgrozio kad sam vidio da je na današnjem popisu bestselera »Lulačev dnevnik« na desetom mjestu! Ponedjeljak, 18. ožujka Putem do ureda svratio sam u prodavaonicu novina po paketić Polo bombona. Djevojka se našalila kako plaćam za propuh, tj. za rupu! Meni to dotad uopće nije palo na pamet, zato sam joj vratio Polo i rekao: »U redu, uzet ću umjesto njih Trebor Mints.« Opet smo se grohotom smijali. Ona svakako ima smisla za humor. Noge još uvijek iza tezge. Brown još uvijek simulira i sjedi kod kuće. Goffe još uvijek divlja po uredu. Leonori će biti drago kad joj ispričam o djevojci iz prodavaonice novina. Utorak, 19. ožujka Pismo od Pandore, prvo otkako sam ovdje: POTPIS = Nedjelja, 17. ožujka = Adriane, tražila sam od tebe ne znam ni sama koliko puta da vratiš ključ od ulaznih vrata ovog stana. Nisi to učinio. Bojim se da ti moram postaviti ultimatum. Ili će ključ biti u mojim rukama do 7 sati u utorak navečer ili ću pozvati bravara da omijeni bravu i poslati račun tebi. Biraj. Neću više trpjeti: a) da remetiš raspored mačjih obroka; da kopaš po mojoj ladici s donjim rubljem; i da uzimaš hranu iz hladnjaka kad ja nisam tamo. Kao što rekoh, i dalje ću preusmjeravati tvoju poštu (takvu kakva je) i prenositi one poruke za koje ocijenim da su hitne. U 18:59 gurnuo sam ispod vrata Pandorina stana omotnicu u kojoj je bio ključ, novčić od deset penija i jezgrovita poruka. Poruka je glasila: @PJE+NAB PRVI- = Pandora, a) Po mom mišljenju, mačka je premršava i pokazuje znakove gubitka energije; b) @@ivo se sjećam tvojih riječi kako su »podvezice, itd. simboli ženina robovanja muškoj požudi.« Isto vrijedi za vibratore. c) Lončić s pastom od rakovice u hladnjaku bio je moj. Kupio sam ga 20. veljače ove godine. Imam račun kojim to mogu potvrditi.


Priznajem da sam uzeo krišku kruha. Prilažem, kao što ćeš svakako primijetiti, novčić od deset penija kao naknadu za krišku crnog kruha. Srijeda, 20. ožujka Kako da noge iza tezge izvučem na vidjelo? Četvrtak, 21. ožujka Zove se Bianca. Neobično ime za nekoga tko radi u prodavaonici novina. Obično se zovu Joyce. Vidio sam je dok je prenosila kutije s čipsom iz kamiona za dostavu robe u dućan. Noge su u redu, ali su članci malo previše košćati, dakle, na ocjenjivačkoj skali od jedan do deset, samo pet. 21:00. Leonora je večeras bila u čudnom raspolože nju. Srdila se što sam zakasnio petnaest minuta. Napomenuo sam joj da će biti plaćena za puni sat. Rekla je: »Nije u tome stvar, Adriane. Naši su razgovori brižljivo strukturirani. Inzistiram da ubuduće budeš točan.« Odgovorio sam: »Moja kronična netočnost predstavlja jedan od mojih brojnih problema. Nije li, dakle, vaš posao da se time pozabavite?« Prekrstila je svoje lijepe noge ispod crne svilene suk nje i načas sam ugledao bljesak bjeline. Od tog trenutka pa nadalje bio sam bespomoćan i mogao sam samo kimati ili tresti glavom kao odgovor na njezina pitanja. Nisam se usuđivao progovoriti. Imao sam osjećaj da ću, ako samo otvorim usta, početi ispuštati prostačke, neartikulirane izraze požude – što će nju uplašiti i označiti kraj našeg druženja. Deset minuta prije kraja terapije rekla je: »U ovom trenutku pokazuješ tipično regresivno ponašanje, hoćeš li da to iskoristimo?« Kimnuo sam glavom i ona me potakla da govorim o svojim najranijim sjećanjima. Sjetio sam se kako me je ugrizao pas i kako mi je baka stavljala jod na ranu. Sjećam se također kako je moj (sada pokojni) djed ganjao psa po kuhinji i udarao ga nogom. A onda je došlo vrijeme da izbrojim trideset funti i krenem kući. Subota, 23. ožujka Gospođa Hedge me je pitala da li da se uda za Gerryja, proda kuću i preseli u Cardiff. Savjetovao sam joj da to ne čini. Tek što sam se smjestio, otkrio kako radi električni grill, itd. Nisam u stanju sad početi tražiti drugi smještaj. Uostalom, zašto mene pita? Samo sam se nekoliko puta pozdravio s tim majmunom. Nedjelja, 24. ožujka Daska je na zahodu bila podignuta, pa sam po tome zaključio da je Gerry in situ. Otišao sam do Bianke kupiti novine i kad sam se vratio, baš kako sam i mislio, Gerry i gospođa Hedge sjedili su u kuhinji i jeli jaja sa slaninom. Gospođa Hedge se držala kao da joj nije drago što me vidi. Ubacio sam u zdjelicu malo Rice Krispiesa i ponio to sa sobom u sobu. No, dok sam došao gore, prestali su pucketati i to me je prilično razjadilo. Ne podnosim raskvašene žitarice. Ponedjeljak, 25. ožujka Gerry je sad dio kućnog inventara. Ja sam poput kukavice u tuđem gnijezdu. Poput ogrozda među jagodama. Poput pirane u akvariju sa zlatnim ribicama. Razgovor prestaje kad ja uđem u kuhinju ili dnevnu sobu, ako su njih dvoje tamo . Htio sam večeras gledati na televiziji dodjelu Oscara, ali je Gerry zgrabio daljinski upravljač i držao ga u krilu, te me tako lišio zadovoljstva da vidim darovitog i skromnog Jeremyja Ironsa kako osvaja Oscara za Veliku Britaniju. Morao sam slušati tu divnu vijest na Četvrtom programu i


vizualizirati veselje gospodina Ironsa. Ne znam tko je rekao da je »slika bolja na radiju«, ali tvrdim da nije u pravu. Utorak, 26. ožujka Zamolio sam Bianku da me na vrijeme upozori ako u dućan dođe neka dopisnica koja zvuči pristojno i nudi sobu. Pristala je. Mislim da me ona smatra privlačnim. @urba je izmijenila smisao gornje rečenice – naime, dopisnice ne mogu došetati u dućan i govoriti pristojno. Leonora je otkazala terapiju dogovorenu za večeras. »Nešto neodložno«, rekla je. A ja nisam neodložan? Moje duševno zdravlje visi o paukovoj niti, Leonora je jedina barijera između mene i sobe s dvadeset kreveta u ludnici. Kako će primiriti grižnju savjesti kad me odvedu s pjenom na ustima i sapetog u luđačkoj košulji? Srijeda, 27. ožujka Gospodin David Icke, još jedan slavni čovjek iz Leicestera, otkrio je za sebe da je »kanal za duh Isusa Krista«. Pojavio se na televiziji i rekao novinarima, koji su zurili u njega izbuljenim očima, kako su njegova žena i kći »inkarnacije arhanđela Mihajla«. Rekao je da je planet Sirus kriv za potrese i bolesti na Zemlji. Gerry i gospođa Hedge dobacivali su podrugljive komentare i govorili kako njemu fali nekoliko dasaka u glavi, ali ja nisam baš siguran u to. Mi iz Leicestera poznati smo kao uravnoteženi ljudi. Možda gospodin Icke zna nešto što mi obični smrtnici nismo u stanju ni naslutiti. Četvrtak, 28. ožujka Bianca je učila astronomiju u šestom razredu. Jutros mi je rekla: »Ne postoji planet koji se zove Sirus.« Međutim, ja sam je upozorio: »David Icke je rekao da je Sirus neotkriven, prema tome normalno je da o njemu ništa ne piše u knjigama, je li tako?« Stvorio se red i tako smo morali prekinuti našu raspravu. Svratio sam ponovo kad sam se vraćao s posla, ali je Bianca bila zauzeta – neki senilni starkelja prigovarao je da mu je poslan previsoki račun za novine. Petak, 29. ožujka Što više razmišljam o proročanstvima Davida Ickea, tj. da će doći kraj svijeta ako ga »ne očistimo od zla«, sve više mi se čini da je on u pravu. On je uspješan čovjek, radio je na BBC-u, ništa manje! Osim toga, bio je profesionalni golman u nogometnom klubu Hereford City. Ne bismo se smjeli žuriti s porugama. I Kolumbu su se rugali kad je spomenuo da je Zemlja okrugla. A to isto su izjavili prvi američki astronauti. Mama me nazvala večeras da me pita što želim za rođendan. Rekao sam joj da mi, kao i obično, nabavi poklon bon za knjige. Nastavila je pričati o tome kako čitav Leicester bruji o Davidu Ickeu i kako su u dućani ma »razgrabljene tirkizne trenirke« (kakve nose sljedbenici gospodina Ickea). Rekla je kako žali njegovu majku. Navodno gospodin Icke tvrdi da je rođen na Sirusu, dok je njegova majka izjavila u novinama kako se jasno sjeća da ga je rodila u Općoj bolnici za porodiljstvo u Leicesteru. Večeras mi je ponestalo banana. Propješačio sam cijeli grad i tek sam u jednom udaljenom predgrađu našao jednu u to doba još otvorenu prodavaonicu koja ih je imala na skladištu. Subota, 30. ožujka Poslao na svoju adresu dvije rođendanske čestitke. Stavio sam marke druge klase, kako bi mi ih poštar donio u utorak ujutro. Ponedjeljak 1. travnja


Neki čovjek, u čijem se govoru osjećao glasgovski naglasak, nazvao me je jutros u ured i rekao: »Upravo sam završio s čitanjem prvih poglavlja vašeg romana Gle! Ravna brda moga zavičaja i želio bih objaviti taj roman iduće godine. Čini li vam se predujam od 50. 000 funti prihvatljivim?« Promucao sam: »Da« i pitao s kim govorim. »S J. Budalom! « nasmijao se taj prevarant i tresnuo slušalicom. Kako ljudi mogu biti tako okrutni? Petnaestak sekundi vjerovao sam da sam ispunio svoje ambicije. Vidio sam sebe kao profesionalnog književnika s vlastitom kućom. Naučio sam voziti automobil. Imao sam svoj auto u garaži. Imao sam ručni sat rolex i nalivpero Mont Blanc. U džepu svog odijela od kašmira imao sam avionsku kartu za Ameriku. Kožna aktovka bila je puna pisama od obožavatelj(a)ica. Polica iznad kamina bila je zatrpana pozivnicama za razne literarne događaje i prigode. A onda mi je okrutni šaljivac razbio taj san i ponovo sam postao običan Adrian Mole, koji sjedi u jednom pregradku zgrade M.Z.O. u Oxfordu i upravo dovršava prvu polovicu svog izvješća o kretanjima vodenjaka. Sumnjam na Goffa. Utorak, 2. travnja Rođendanske čestitke od mame, Rosie, tate, bake, gospođe Hedge i Megan. Ukupno šest. Nije loše. Nisam trebao trošiti novac na one dvije koje sam sam poslao. = Darovi 1) Poklon bon za knjige u vrijednosti od 10 funti od mame. 2) Poklon bon za robnu kuću W.H. Smith od tate (petak). 3) 2 para čarapa od gospođe Hedge (bijelih). 4) Kaktus od Megan (opscenog oblika). Nitko me nije iznenadio proslavom. Nisam puhao u svijeće. Nije bilo pjevanja. Do četvrtka nema Leonore. Srijeda, 3. travnja Imam dvadeset četiri godine i jedan dan. Pitanje: Što sam postigao u svom životu? Odgovor: Ništa. Danas je umro Graham Greene. Prije četiri godine sam mu pisao i upozorio ga na gramatičku pogrešku u njegovoj knjizi Ljudski faktor. Nije mi odgovorio. Četvrtak, 4. travnja Jutros sam podšišao bradu. Gospođa Hedge je vrisnula kad sam izašao iz kupaonice. Kad se malo oporavila, rekla je: »Isuse, izgledate kao Jorkširski Trbosjek.« Grozan sat terapije s Leonorom. Ušao sam u njezinu ordinaciju sa samopoštovanjem jedne anoreksične bilj ne uši i izašao u još gorem stanju. Niska razina mog samopoštovanja pri ulasku u Leonorinu ordinaciju bila je prouzročena jetkim telefonskim razgovorom s mamom ranije popodne. Mama me je nazvala u ured kako bi me pitala da li bih želio ići na zabavu koju Barry Kent priređuje povodom uspjeha Lulačevog dnevnika. Zabava će se održati u Radničkom klubu sjeveroistočnog Leicestera i pola Leicestera će biti tamo.


Odgovorio sam joj: »Radije bih išao prati mrtvace.« Mama me optužila za uskogrudnu ljubomoru, a onda ju je uhvatila histerija i nabrojila mi je sve moje mane: aroganciju, umišljenost, snobizam, pretencioznost, lažni intelektualizam, sebeljublje, itd., itd. Sve sam to odrecitirao Leonori, a ona mi je na to rekla: »Predlažem da uzmeš u obzir to što ti mama kaže. Također predlažem da odeš na tu zabavu. « Zatim mi je rekla kako je kupila pet primjeraka Lulačevog dnevnika : jedan za svog muža Fergusa, jedan za najbolju prijateljicu Susan Strachan, jedan za svog terapeuta Simona, jedan za svoju supervizoricu Alison i jedan za sebe. Osjećao sam se kao da mi je pljunula u lice. Kad je rekla da je sat terapije istekao, odbio sam ustati sa stolca. Rekao sam joj: »Ne mogu podnijeti pomisao da vam se sviđa to što Barry Kent piše.« Leonora mi je na to odvratila: »žalim slučaj, daj trideset funti i putuj.« Rekao sam joj: »Neću, totalno sam seksualno opsjednut vama. Neprekidno mislim na vas. Otkrio sam vam svoje najskrovitije osjećaje.« Leonora je rekla: »To je uobičajena reakcija. Proći će te.« Rekao sam: »Leonora, osjećam se izdanim. Ne dozvoljavam da me tretirate kao primjer iz udžbenika.« Leonora je na to ustala, zabacila svoju veličanstvenu glavu i rekla: »Između nas može postojati samo profesionalni odnos, gospodine Mole. I to se nikad neće izmijeniti. Dođite ponovo za osam dana.« »U redu«, rekao sam. »Evo vam vaših trideset srebrnjaka.« Bacio sam joj na stol ček Stambene zadruge Market Harborough ispunjen na trideset funti i izašao, zalupivši za sobom vratima. Da mi je tata dopustio da nastavim cuclati dudu dok je sam ne odbacim, uvjeren sam da bih sad uživao savršeno mentalno zdravlje. Subota, 6. travnja Jesam li ja jedina osoba u Velikoj Britaniji koja nema a priori negativan stav prema senzacionalnim otkrićima Davida Ickea? Bianca je danas za njega rekla da je »ćaknut«, ali sam je upozorio da je Isus također morao podnositi porugu. Tisak je bio protiv njega, a lihvari su ga klevetali gdje i kako su stigli. Osim toga, Isus je bio pomalo ekscentričan glede odjeće. Sigurno ne bi osvojio nagradu za »najbolje odjevenog Palestinca godine«. No, da su u njegovo vrijeme postojale trenirke, gotovo sigurno bi se odlučio za udobnost, perivost i lako održavanje takve vrste odjevnih predmeta. Nedjelja, 7. travnja Lulačev dnevnik je sad na osmom mjestu. Prelistavao sam večeras svoje Ilustrirane priče iz Biblije i iznenadio sam se kad sam na 33. stranici (Uskrisenje Lazara) otkrio da je Isus nosio halje tirkizne boje!!! Ponedjeljak, 8. travnja Brown se vratio na posao, ali nosi škripavi medicinski korzet, što je vrlo korisno (škripa, ne korzet) jer Megan potajno šara s Billom Laneom (Odsjek za jazavce). Sviđa mi se Bill. Danas sam razgovarao s njim o Davidu Ickeu pokraj aparata za čaj i kavu. Bill se slaže sa mnom da su astronomi mogli previdjeti Sirus. Mogao je biti skriven iza nekog drugog, većeg planeta. Kuvajtski je emir obećao da će sljedeće godine održati parlamentarne izbore. Najavio je da će ženama biti dopušteno glasovati. Bravo, gospodine!


Utorak, 9. travnja Johna Majora su novinari unakrsno ispitivali o njegovoj maturi. Nadam se da to neće Browna podsjetiti na moj nepoloženi ispit iz biologije. Zašto, oh, zašto se nisam rodio kao Amerikanac? Tamo učenicima daju na izbor nekoliko odgovora uz svako pitanje. Ti tupoglavci samo moraju staviti križić uz odgovor za koji misle da je točan. @POTPIS UVUCENI = Primjer : Pitanje: Tko je otkrio Ameriku? Je li to bio: a) Kolumbo? b) Mickey Mouse? c) Rambo? Srijeda, 10. travnja Bill Blane me je pozvao da odemo na piće sutra poslije posla. To bi mogao biti početak jednog novog prijateljstva. Četvrtak 11. travnja Bill je želio pričati o Megan. Ustvari, pričao je o njoj čitavu večer. Ja uopće nisam uspio doći do riječi, osim da upitam: »Može isto?« kad bi na mene došao red da platim rundu. Previše sam popio (tri krigle) i onako ošamućen počeo sam hodati prema Pandorinom stanu dok nisam shvatio što radim i skrenuo prema vili Hedge. Petak, 12. travnja Radio večeras na Gle! Ravna brda moga zavičaja. Počeo Jedanaesto poglavlje: = Dok je hodao sljemenom brda, pogledao je na istok i ugledao grad Leicester kako sja u zamirućem žaru zalazećeg sunca. Blokovi nebodera odbijali su skrletne zrake i bacali ih prema dimnjacima tvornica i višekatnoj garaži Kraljevske bolnice. Uzdahnuo je ispunjen divnom anticipacijom spoznaje da će ubrzo gaziti preustrojene betonske ulice svog rodnog grada. Mogao je ući u grad diskretnijom rutom – skrenuvši s autoputa na raskrižju 23 – ali mu je bilo draže ovako, putem goniča ovaca, a osim toga, nije imao automobil. Previše je dugo bio odsutan, mislio je. Umorio se od svijeta i njegovih atrakcija. Srce ga je vuklo u Leicester. Čilo je kročio nizbrdo, suznih očiju. Možda od vjetra? Ili tuge zbog odsutnosti? Nikad to neće saznati. Sunce se iskralo iza veličajnog zda nja glavnog sjedišta Građevinskog društva Alliance & Leicester i on osjeti kako se crni prsti noći kradomice skupljaju oko njega. Ubrzo se smračilo. On se još uvijek spuštao. Dolje. Dolje. Mnogi ne znaju da Leicester leži u udolini, razmišljao je. Nije čudo da je svjetski centar bronhitisa, pomislio je. Nedugo potom sišao je niz brijeg i našao se na ravnom tlu. Mislim da je to vjerojatno najbolje što sam ikad napisao. Veličanstveno. Nadam se da ću uspjeti zadržati tu razinu kroz čitav roman. <$TSpAbove=467;SpBelow=250;EfWeight=4>Subota, 13. travnja Bilješke za Gle! : a) Da li bih svom junaku trebao dati neko ime? Ili bih ga trebao i dalje zvati »on« , »njemu« , itd. b) Da li bi priča trebala biti snažnija? Trenutno nema baš mnogo događaja. On odlazi iz Leicestera, zatim se vraća u Leicester. Da li bi čitatelj trebao znati što on radi u međuvremenu? c) Da li bi se on trebao upuštati u seks ili ići u kupovinu? Većina suvremenih romana obiluje referencama o prvom ili drugom, jer čitalačka publika očigledno uživa u takvim aktivnostima.


= Opisi (koje treba negdje ubaciti): = Stablo povijeno na vjetru poput umirovljenika u ljetovalištu Land's End. Prženo je jaje prskalo u tavi poput starca kojeg je spopao napad tuberkuloznog kašlja u nekoj bolnici Službe za narodno zdravlje iz 1930. godine. Njezine su grudi bile poput balona punjenih toplim zrakom. Njezino je lice bilo natopljeno srdžbom, oči su joj bljeskale poput poludjelog svjetionika čiji je fenjer trebalo očistiti. Čaj je bio dobrodošao. On ga je zahvalno srkao poput afričkog slona koji je prethodno otkrio da mu je pojilo presušilo, a onda se sjetio – i otišao do – drugoga. Odsad pa nadalje zapisivat ću sve te misli i ideje kako mi budu nailazile. Previše su dobre da bi ostale neiskorištene. Izgleda mi da bi objavljivanje moglo biti na dohvat ruke. Nedjelja, 14. travnja Probudio se u 8:30, doručkovao: cornflakes, tost, sos od luka, dvije šalice čaja. Otišao po Sunday Times i Observer. Bianke nije bilo. Lulačev dnevnik je na sedmom mjestu. Presvukao se u športski sako. Šetao po vanjskoj zaobilaznici, vratio se kući. Očetkao i objesio sako. Ležao na krevetu. Spavao. Probudio se, obukao sako, izašao, pojeo pizzu u restoranu Pizza Hut. Vratio se, ležao na krevetu, spavao. Probudio se, okupao, presvukao u pidžamu i kućni haljetak. Odrezao nokte na nogama, podrezao bradu, provjerio stanje tena. Složio kazete po abecednom redu, od Abbe do varšavskog koncerta. Sišao dolje. Gospođa Hedge u kuhinji, u suzama, za kuhinjskim stolom. »Nemam nikoga kome bih se mogla povjeriti«, zavapila je. Napravio sendviče s namazom od rakovice. Otišao u krevet. Pisao dnevnik. Ne mogu dalje ovako; imao bih bogatiji društveni život da sam u zatvoru. Ponedjeljak, 15. travnja Posjetio sam liječnika kojem pripada M.Z.O., dr. Abrahamsa. Rekao sam mu da sam u depresiji. On mi je odvratio da je i on u depresiji. Rekao sam mu da mi se život čini besmislenim, da sve moje ambicije ostaju neispunjene. On mi je odvratio da je on sanjao o tome da postane Kraljičin ginekolog do svoje 44. godine. Pitao sam ga koliko ima godina. Rekao mi je da je navršio 45. Jadni starac. Dao mi je recept za neki lijek protiv depresije. Pitao sam apotekaricu imali li kakvih popratnih pojava. Rekla mi je: »Pa, dolazi do gubitka koncentracije. Motorika bi vam se mogla usporiti. Primijetit ćete ubrzano kucanje srca. Moglo bi doći do znojenja i tremora, konstipacije i možda do teškoća pri uriniranju. Pomalo deprimantno, zapravo, zar ne?« Složio sam se s njom i iskidao recept na sitne komadiće. Srijeda, 17. travnja Rocky me je jutros odvezao na posao u svojoj limuzini. Razgovarali smo o Pandori, kako je arogantna, itd. Rocky je rekao: »Samo, kužiš, Aid, ja ću uvijek voljeti tu curu, ona je, kužiš, na neki način jedinstvena. « Čestitao sam mu na uporabi riječi »jedinstvena«. Rekao mi je da ga Carly Pick, njegova djevojka, uči nove riječi. Rekao sam: »Dakle, ona proširuje tvoj vokabular, je li tako?« Ali me je on blijedo pogledao, po čemu sam zaključio da je Carly nedavno počela s tim podukama. Kad se automobil zaustavio ispred M.Z.O., sa zadovoljstvom sam primijetio Browna na prozoru njegova ureda. Brzo se odmaknuo od prozora, ali sigurno me je vidio kako izlazim iz limuzine. Neće škoditi da Brown vidi kako se ja družim s bogatima i moćnima.


Robert Maxwell je spasio Mirror. Taj čovjek je svetac! Četvrtak, 18. travnja Izgleda da su se vodenjaci u Newport Pagnellu napokon smirili, hvala Bogu. Planovi za cestu su gotovi i u svibnju bi trebali započeti radovi. Gospođa Brown je danas došla u ured. Izgubila je torbicu u muzeju Ashmolean. Brown nije pokazao ni najmanji znak suosjećanja. Prije nego što je zatvorio vrata svoje sobe, čuo sam ga kako govori: »To ti je već drugi put ovog tjedna, kravo glupa.« Tako nešto nikad ne bi rekao Megan. Gospođa Brown je, zapravo, vrlo ljupka. Samo joj je odjeća grozna. Kao da joj u ormaru živi nekakav luđak koji joj svakog jutra određuje što će obući. Ovdje, u Oxfordu, to još može proći. Ljudi vjerojatno misle da je ona naprosto neka šašava profesorica. Međutim, u Leicesteru bi joj se svi smijali. Subota, 20. travnja Gospođa Hedge jutros opet plakala. Moram otići iz ove Doline suza. Meni je potrebno da oko sebe imam vedre ljude. Bianca mi je jutros dala jednu dopisnicu. Na njoj je stajalo, ispisano neurednim rukopisom: IZNAJMLJUJE SE SOBA Akademska obitelj voljna besplatno iznajmiti sobu tolerantnoj osobi muškog ili ženskog spola u zamjenu za lagane kućanske obveze/čuvanje djeteta/čuvanje mačke. Odgovaralo bi zaposlenoj osobi koja uvečer uglavnom nije zauzeta. Izvolite nazvati, dr. Palmer. Odmah sam nazvao iz telefonske govornice ispred prodavaonice novina. Javio se neki muškarac. PALMER : Christian Palmer pri telefonu. Dr. Palmer. Moje je ime Adrian Mole. Upravo sam pročitao vašu dopisnicu u prodavaonici novina. Kad možete početi? Početi? A što to? Voditi brigu o prokletoj djeci. Ali vi me uopće ne poznajete. Zvučite mi u redu i već ste dokazali da se znate služiti telefonom. Dakle, ne možete biti totalna budala. Imate li sve što treba: pokretne ruke i noge, zdrave oči? Imam. Jeste li sjedili u zatvoru zbog napastovanja dječice? Nisam. Imate li neke osobito gadne navike? Nemam. Odlično. Onda, kad možete početi? Ja sam ovdje sam. žena mi je u Americi. Čuo sam kako je slušalica pala. A onda sam odjednom čuo Palmera kako viče: »Tamsin, vrati čep na tu bocu bjelila za rublje! Odmah!« Vratio se telefonu i dao mi svoju adresu u Banbury Roadu. Ušao sam u prodavaonicu i pitao Bianku koje novine i časopise čita Palmer. To je, naime, siguran pokazatelj nečijeg karaktera. Popis je bio prilično zaprepašćujući: Novine: The Observer, The Daily Telegraph, The Sun, The Washington Post, The Oxford Mail, The Independent, The Sunday Times, Today.


Časopisi: Time Out, Private Eye, Just Seventeen, Vogue, Brides, Forum, Computer Weekly, Woman's Own, Paris Match, Gardening Today, Hello!, The Spectator, The Literary Review, Socialist Outpost, The Beano, Angler's Weekly, Canoeist, Viz, Interiors,Goal! Zaustavio sam Bianku i rekao: »Strah me je i pomisliti koliki mu je račun za novine. Kako on to plaća?« »Neredovito«, odgovorila je Bianca. Nedjelja, 21. travnja Dr. Palmer je visok i mršav i češlja kosu poput Elvisa Presleyja u fazi »srebrnih plašteva« u Los Angelesu. Prve riječi koje mi je uputio bile su: »Idete na masken bal?« Nasmijao se i popipao prstima revere mog šport skog sakoa. Promrmljao sam nešto neutralno, a on je onda upitao: »Je li ta brada prava ?« Uvjeravao sam ga da sam je sam uzgojio, a on reče: »Koliko vam je godina?« Odgovorio sam mu: »Dvadeset i četiri«, a on se nasmijao nekakvim čudnim smijehom koji je podsjećao na lajanje i rekao: »Dvadeset i četiri a za kog vraga onda hodate naokolo kao prokleta kopija Jacka Hawkinsa?« »Tko je Jack Hawkins?« pitao sam ga. »Filmska zvijezda«, odgovorio je. »Svatko zna tko je Jack Hawkins.« Zbog nekog razloga izgledao je kao da se ljuti. Zatim je dodao: »No da, osim ako imate dvadeset četiri godine.« Još smo uvijek stajali na ulazu u njegovu oronulu kuću. Red prljavih, neispranih boca za mlijeko stajao je ispred vrata. Neko dijete nepoznata spola dotrčalo je iz predsoblja i počelo vući Palmera za nogavicu od hlača. »Ovaj put je jako veliki! Dođi vidi, tatice!« reklo je. Svi smo ušli u nekakvu ogromnu sobu koja je, izgleda, služila kao kuhinja, dnevna soba i radna soba, sve u jednom. Posred sobe stajala je kahlica u obliku slona. Dr. Palmer je zavirio u kahlicu i uzviknuo: »Tamsin, to je zbilja krasan komad govna.« Skrenuo sam pogled u stranu dok je on iznosio kahli cu iz sobe. Zatim sam ga čuo kako viče: »Alpha! Gri ffith! Dođite pogledati što je Tamsin napravila!« Na stubama se začuo gromki topot. Zavirio sam u predsoblje i ugledao drugo dvoje djece-dvospolaca kako pilje u kahlicu i uzvikuju: »Au!« i »Mega drek!« Namjestio sam sako gledajući se u zrcalu iznad velikog kamina, te pritom mislio kako kućanstvo dr. Palmera ne odgovara čovjeku mog temperamenta. Ja ne volim kad mala djeca psuju i volim kad su odjevena i počešljana tako da se odmah vidi njihovo seksualno usmjerenje . Međutim, kad se dr. Palmer vratio nakon što je ispraznio kahlicu, bilo mi je drago vidjeti ga kako briše ruke, jer je to upućivalo na poznavanje temeljnih pravila higijene. Pristao sam pogledati tu sobu koja se besplatno nudi. Popeli smo se po stubama, a za nama su krenuli Tamsin, Griffith i Alpha, brbljajući međusobno na nekom meni nepoznatom jeziku. »Kojim to jezikom govore? Velškim?« upitao sam. »Ne«, nasmijao se Palmer. »To je njihov jezik, umbagumba. Odjeveni su u umbagumba odjeću.« Pogledao sam razne krpe, komadiće tkanine, šalove, itd. što su ih djeca imala na sebi i s olakšanjem sam primio vijest da to nije njihov uobičajeni stil odijeva nja. I ja sam imao


svoj izmišljeni jezik (ikbak), ali mi ga je otac doslovce izbio iz glave tijekom dugog putovanja automobilom u Skegness. »Besplatna soba« pokazala se kao čitav tavanski prostor. Na jednom je kraju imala kuhinju, na drugom zasebnu kupaonicu. U sobi je bio pravi pisaći stol. Mogao sam zamisliti kako za tim stolom radim korekturu otisaka svog romana. »Možete ovdje gore raditi što god hoćete«, rekao je Palmer, »osim serijskih ubojstava.« »Vi predajete studentima?« odvažio sam se upitati. »Ne«, odgovorio je. »Ja vodim jedan projekt znanstvenog istraživanja popularne kulture. Pokušavamo utvrditi zašto ljudi odlaze u pubove, disko klubove, na javne tombole, u kino i slično.« »Pa, zato da bi se zabavili, nije li tako?« rekao sam. Palmer se ponovo nasmijao. »Tako je, samo što ja taj jako pojednostavljeni odgovor moram rastegnuti u tri godine proučavanja i knjigu od sedamsto stranica.« Dok smo silazili stubama, spomenuo sam Palmeru kako sam ja, uz to što sam savršeni stanar, još i pisac i pjesnik. Palmer je uzdahnuo i rekao: »Samo nikad nemojte tražiti od mene da čitam vaše rukopise i bit ćemo dobri prijatelji.« Uzeo je nešto kave u zrnu, samljeo je i skuhao kavu, te mi uz to ponešto ispričao o svojoj ženi Cassandri, koja u Los Angelesu snima film o osakaćivanju. Ona zvuči zastrašujuće, iako on tvrdi da mu nedostaje. Previše sam umoran i zbunjen da bih dalje pisao. Dr. Palmer mi je rekao da do srijede mora znati hoću li uzeti sobu. U petak navečer mora izaći jer ima natjecanje u pikadu. Ponedjeljak, 22. travnja Da li da idem ili da ostanem? Hoću li moći podnijeti čuvanje troje djece četiri večeri u tjednu? Mogao bih uštedjeti 75 funti tjedno. Za godinu dana, to je...? Kao i obično kad bih se suočio s aritmetikom, bilo u duhu, bilo na papiru, mozak bi mi jednostavno napustio tijelo i izišao iz sobe. Hvala Bogu na računalima. Devet stotina funti! A ne može se reći da ću zbog toga morati žrtvovati svoj društveni život. Jer ga uopće nemam, a uz malo sreće, gospođa Palmer će ostati u Americi ili pasti niz Nijagarine slapove ili tako nešto. Četvrtak, 25. travnja Nazvao Palmera iz ureda i rekao mu da ću se večeras useliti. Nazvao Pandoru; pitao da li bi mi Cavendish pomogao kod selidbe. »Seliš se?« pitala me je. »Opet?« Zatim: »Ti skačeš po Oxfordu kao buha.« Nazvao gospođu Hedge, zamolio je da izvadi moje gaće iz perilice i stavi ih na radijator u mojoj sobi da se osuše. Spomenuo sam da ću otići od nje. Ona je na to rekla: »Svi odlaze, prije ili kasnije.« Nazvao mamu i dao joj svoju novu adresu za slučaj kakve obiteljske tragedije. Ona je nakon toga pola sata brbljala o tome kako predsjednik Gorbačov prijeti da će dati ostavku i o tome kako je, prema njezinim predviđanjima, SSSR u opasnosti da se raspadne. Napokon sam je prekinuo i rekao: »Prestao sam se zanimati za ono što se događa u svijetu. Ionako na to ne mogu utjecati i čemu onda trošiti živce?«


Nazvao baku u Leicester. Dugo smo čavrljali o princezi Diani. Baka smatra da ona u posljednje vrijeme ne izgleda sretna. Ja sam na to izrazio svoju zabrinutost: Diana je previše mršava. Nazvao Stambenu zadrugu Market Harborough i obavijestio ih o promjeni adrese. Nazvao knjižaru Waterstone. Predstavio se kao srditi čitatelj i zaprijetio im da ću ih tužiti sudu da prodaju pornografiju, tj. Lulačev dnevnik. Nazvao Megan. Pretvarao se da sam Brown. Rekao: »Oh, Bože, volim te, Megan«, onim njegovim groznim, piskutavim glasom. A onda je Brown upao u moj pregradak i zahtijevao od mene da se maknem s telefona. Iskreno se nadam da nije stajao pred vratima i slušao. Imao sam potrebu ponovo posjetiti Leonoru. Pristala me je odmah primiti. Na sebi je imala bijelu haljinu. Izgledala je kao djevica pripremljena za žrtvovanje. @elio sam je razdjevičiti, ali sam se zatekao kako joj pričam o Bianki. Leonora se nagnula naprijed u stolcu i izložila mom pogledu tamne dubine svog dekoltea. Čuo sam sama sebe kako govorim da me Bianca prilično zanima, ali sam razočaran njezinim slabo razvijenim grudima. Leonora je rekla: »Ali bi li mogao voljeti Bianku?« Odgovorio sam: »Ta mi se ideja čini apsurdnom. Misao na nju ne drži me budnim iz noći u noć, ali mi zato misao na vas ne da spavati. Leonora je uzdahnula i rekla: »Predlažem da uložiš više truda u to prijateljstvo s Biankom. Ja sam udana žena, Adriane. Tvoja opsesija u odnosu na mene tipična je za odnos terapeut/klijent. To se zove transfer. Moraš se suočiti s istinom o svojim osjećajima.« Rekao sam joj: »Istina o mojim osjećajima je to da ja vas ne volim. Ja samo želim s vama spavati.« Leonora je rekla: »Trideset funti, molim.« Osjećao sam se kao mušterija koja plaća kurvu. Petak, 26. travnja DAN SELIDBE Cavendish i Palmer su stari prijatelji. Kad su se ugledali, izveli su ono: ruke jedan drugom na ramena, zatim smiješak i rukovanje, što je, čini se, u posljednje vrijeme fora među muškarcima u Oxfordu. Dok sam izvlačio svoje stvari sa stražnjeg sjedala Cavendishevih kola i pokušavao spriječiti Tamsin, Griffitha i Alphu da mi pri tome smetaju, čuo sam Cavendisha i Palmera kako se u dnevnoj sobi hihoću kao dva luđaka. Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da sam čuo riječi »športski sako«. Djeca su čitavu večer govorila svojim umbagumba jezikom, sve dok im se u 11:30 nije vratio otac. Glatko su odbili poći u krevet, kao i prijedlog da sa mnom počnu razgovarati na engleskom. Umjesto bilo koje od dvije navedene alternative ležali su na hrpi jastuka ispod masivnog stola od jelovine i brbljali na tom svom izmišljenom narječju. Bilo je to skoro kao da si u inozemstvu; ako zatvoriš oči. Subota, 27. travnja Kupio Bijeli hotel D.M. Thomasa. Ako je upola tako dobar kao Grand hotel Babylon Arnolda Bennetta, bit ću više nego zadovoljan. Kad je Christian vidio kako tu knjigu vadim iz vrećice, uzdigao je obrve: »Nemoj to ostavljati naokolo po kući. Alphina je čitalačka dob trinaest godina.«


Rekao sam: »Trebali biste poticati djecu da čitaju.« Odbrusio mi je: »Bijeli hotel nije literatura za dijete koje još uvijek vjeruje da u dnu na šeg vrta žive vile njaci.« Moram reći da me je to iznenadilo. Jučer sam otišao u dno vrta da pogledam kako to izgleda. Našao sam samo hrđave igračke i hrpe smrdljivog komposta. Ne izgleda mi baš kao vilinsko carstvo. U 11:30 navečer otvorio sam Bijeli hotel, čitao desetak minuta, zatim ustao i navukao zasun na vrata. Ta knjiga ne smije nikad doći Alphi u ruke. Ponedjeljak, 29. travnja Čuvao djecu. Christian otišao na polufinale natjecanja u pikadu s diktafonom i notesom. Jesu li trbušasti igrači pikada svjesni da sudjeluju u znanstvenom projektu? Sumnjam. Oni mi se svi čine kao da imaju suženo vidno polje, što, pretpostavljam, može pred stavljati prednost ako se profesionalno bavite baca njem pikada. Christian mi je danas rekao da se Bianca raspitivala o meni, pitala ga je kako sam se snašao u novom stanu. On joj je rekao da me djeca vole. Da je bar to rekao meni. Christian me je pitao zašto ne pozovem Bianku na spoj. Nonšalantno sam odgovorio da sam prezauzet. Ali, dragi dnevniče, prava je istina da se bojim mogućnosti da me ona odbije. Moj je ego krhak i loman, a osim toga, jesam li siguran da se želim vezati za osobu koja radi kao prodavačica novina? = = = Bilješke o Bianki: = Negativno 1. Ona je ugodne vanjštine, ali zasigurno nije netko za kim ćete se okrenuti, za razliku od Leonore, koja je u stanju zaustaviti promet. 2. Kad sam spomenuo kako je moj put do ureda protekao u »ugodno čehovljevskom ugođaju«, uglavnom zbog rascvjetalih stabala višanja, ona me je bijelo pogledala i pitala me što znači »čehovljevski«. 3. Njezini mi bokovi ne izgledaju idealni za rađanje. 4. Nosi Doc Marten cipele. 5. Voli Guns 'n' Roses i njihov je fan. = Pozitivno 1. Ljubazna je, posebno prema djeci koja zastaju pred policama sa slatkišima. 2. Izgleda da je ja uspijevam nasmijati. 3. Koža joj izgleda poput bijele svile. Svaki put kad se nađem u njezinoj blizini, osjećam nekakvu čudnu želju da je pogladim po licu. Utorak, 30. travnja


Drago mi je da je travanj prošao. To je gorkoslatki mjesec. Sve je u cvatu, ali vjetar još uvijek šiba ulicama i lepeće dnom nogavica od hlača, osim ako ih ne uguram u čarape. Brada mi je sad već prilično bujna. Ostaju mi u njoj mrvice hrane. Brown me je oko 9:30 jutros upozorio na komadić bjelanjka. Pojeo sam kuhano jaje oko 7:39. To znači da me je u međuvremenu vidjelo ili sa mnom razgovaralo, najmanje trideset ljudi. Zašto me nitko drugi nije upozorio da u bradi imam komadić bjelanjka? A nije se radilo o malom komadiću. Kakvih već komadića bjelanjka ima, ovo je bio prilično velik komad i kao takvog nije ga bilo moguće previdjeti. Morat ću kupiti malo, džepno zrcalo i provjeravati bradu redovito nakon svakog jela. Ne mogu riskirati da mi se ponovo dogodi takva blamaža. Srijeda, 1. svibnja Čuvao djecu. Griffith me zamolio da mu pomognem napraviti model rakete scud, što ga je pravio od kartonske tube iz role toalet papira i komadića plastične boce tekućeg deterdženta za suđe. Upozorio sam ga na činjenicu da sam po uvjerenju pacifist. Griffith (šest godina) mi je odgovorio: »Ako bi tvoju sestru napala banda opakih nasilnika, bi li stajao po strani i ništa ne bi učinio?« Rekao sam: »Da.« Griffit ne poznaje moju sestru Rosie. Ona je više nego sposobna obračunati se s bandom opakih nasilnika. Christian se vratio s večeri karaoke, jedne od onih prigoda kad svatko tko hoće može izići na pozornicu i pjevati, oko 11 sati. Navodno je bio prisiljen otpjevati »Love is a Many Splendoured Thing« kako ga ne bi otkrili. Dakle, njegov je projekt ipak tajna operacija. Sad mi je jasno zašto Christian svlači svoje otrcane traperice i oblači hlače od poliestera s permanentno izglačanim bugom kad se odlazi družiti sa svojim bezazlenim proždiračima prizemne kulture. Četvrtak, 2. svibnja Pročitao cijeli postojeći rukopis romana Gle! Ravna brda moga zavičaja. Sranje, od početka do kraja. Petak, 3. svibnja Možda sam sinoć bio previše oštar. Ima nekoliko dijelova koji su naprosto genijalni. Oko pet. Subota, 4. svibnja Ostavio Gle! na kuhinjskom stolu preko noći. Nije bilo nikakvih komentara od Christiana kad sam se jutros pojavio, ali mi je Alpha rekao: »Pogrešno si napisao »uspjeh« na četvrtoj stranici. Ne piše se s 'i'.« Christian nije uopće podigao pogled s novina. Ako nešto ne podnosim, onda je to starmalo dijete. To je apsolutno neprirodno. Došao sam u napast da Alphi kažem kako bi svaka vila ili vilenjak koji žive u onom svinjcu u dnu vrta trebala primiti injekciju protiv tetanusa, ali ipak nisam. Jutros sam dobio novi Plumbsov katalog u kojem mi nude četiri jastuka presvučena imitacijom goblena i obrubljena volanima po povoljnoj cijeni od 27.99 funti. Kako su mi ušli u trag? Omotnica je bila adresirana na Banbury Road. Da li me oni prate? Nedjelja, 5. svibnja Obukao športski sako i u 2 sata popodne otišao na svoju uobičajenu nedjeljnu šetnju po vanjskoj zaobilaznici. Neki fosil u mini morrisu zaustavio se i pitao me za put do Kuglaškog kluba Oxford. Kao da ja to znam! Vratio se i našao kuću punu Christianovih


prijatelja koji su došli na, kako je on to rekao, »fondue domjenak«. Uranjali su komade sirovog povrća u smrdljivi lonac pun nečeg što je izgledalo kao žuta uljena boja. Otklonio sam njihov poziv da im se pridružim. Ponedjeljak, 6. svibnja Bianca je prolazila pokraj kuće kad sam krenuo na posao pa smo tako neko vrijeme išli zajedno. Kad smo kod semafora prelazili ulicu, njezina se ruka očešala o moju. Čitavo mi je tijelo potresao električni udar. Ispričao sam joj se i stavio ruku u džep balonera kako se tako nešto ne bi ponovilo. Ona je skinula svoje sony slušalice i ponudila mi da slušam njezinu kazetu s koncertom Guns 'n' Roses. Vratio sam joj slušalice nakon pet minuta. Nisam više mogao izdržati toliku buku. Utorak, 7. svibnja Bianca je jutros opet bila ispred kuće. Ne znam zašto stalno prolazi ovom ulicom. Ovuda joj je mnogo dalje do posla. Čuvao djecu. Klinci su otišli u krevet u 9:30, nakon što sam im pročitao prva tri poglavlja mog romana. Napokon su jednom izgledali prilično umorni, zijevali su, itd. Srijeda, 8. svibnja Opet našao Bianku pred kućom; vezivala je vezice na svojim martensicama. Rekla mi je kako joj uvečer zna biti dosadno, nema puno prijatelja u Oxfordu. Osobito joj nedostaju odlasci u kino, ali joj je dojadilo da u kino ide sama. Zatim se raspričala o Al Pacinu. Gledala je More ljubavi jedanaest puta. Ja ga nijedanput nisam gledao. Osobno, ne podnosim tog tipa. Rekao sam Bianki kako ni ja već čitavu vječnost nisam bio u kinu. Kad me ostavila i ušla u prodavaonicu novina, izgledala je nekako razdražena. Vjerojatno predmenstrualne tegobe. Četvrtak, 9. svibnja Čuvao djecu. U 7:30 ponudio sam klincima da im nastavim čitati Gle!, ali su oni uglas rekli kako su jako umorni i radije bi išli u krevet! Proveo sam mirnu večer u pranju svoje radne odjeće i šamponiranju brade. Christian se vratio oko 1 ujutro s promatranja tučnjave u jednom indijskom restoranu. Savjetovao sam mu da preko noći ostavi hlače namočene u hladnoj vodi. Kurkuma ostavlja najtvrdokornije mrlje poznate čovjeku. Kad jednom uđe u nit tkanja, oteliš se dok je ukloniš. Ponedjeljak, 13. svibnja Strašan skandal danas u pauzi za ručak! Megan Harris i Bill Blane ulovljeni su na djelu dok su fotokopirali intimne dijelove svojih tijela! Ne bi ih ulovili da se stroj nije zaglavio. Oboje su suspendirani uz punu plaću dok se ne provede interna istraga. Mene je sve to prilično razveselilo. Nisam morao fotokopirati dvjesto stranica trabunjanja o vodenjacima u Newport Pagnellu. Utorak, 14. svibnja Apsolutno nije fer. Zbog Billove suspenzije meni su natovarili odgovornost za čitav Odsjek za jazavce. Brown mi je bacio na stol jazavčje dosjee i rekao: »Vi ste Billov prijatelj. Sredite ovo.« Samo zato što je Brown bio taj koji je jučer provalio u zaključanu sobu za fotokopiranje, nema potrebe da se sad iskaljuje na meni. Istina je da je izgubio ljubavnicu i tajnicu, ali bi se trebao sjetiti onog što su ga učili na tečaju za menadžere i sačuvati pribranost. Srijeda, 15. svibnja


Ustao u zoru da uhvatim taksi do jazavčje kolonije. Moram naučiti voziti. Na povratku se taksist stalno tužio na smrad. Ja sam svjež jazavčji izmet stavio u hermetički zatvorenu posudu koju rabi naše Ministarstvo za takve slučajeve i potpuna mi je zagonetka kako je aroma izmeta mogla doći u dodir s taksistovim nosom. Osobno smatram 'svježi zrak' iz onog kartonskog stabalca jele, što mu je visjelo s retrovizora, daleko neugodnijim za olfaktorni sustav. Petak, 17. svibnja Već sam do nosa zatrpan vodenjacima i jazavcima, a sad je Brown nešto natuknuo kako bih mogao preuzeti i žabe čantrače! On me očigledno želi prisiliti da dam ostavku ili da doživim živčani slom zbog preo pterećenosti poslom. Fotokopije Meganinih i Billovih intimnih dijelova tijela kruže Ministarstvom. Mislim da je to apsolutno odvratno jer predstavlja bezobziran upad u njihov privatni život, a da i ne spominjem njihove intimne dijelove tijela. Uostalom, kopije su toliko mutne da je nemoguće razaznati koji su dijelovi tijela Billovi, a koji Meganini. Ta fotokopirka nikad nije dobro radila. Bianca je došla večeras k nama s Palmerovim računom za novine. Ja sam otvorio vrata i bio bih je pozvao unutra, ali nisam želio da misli kako mi je na pameti spolni snošaj – premda mi je, dakako, bio. Nikad mi ni ne silazi s pameti. Ona se očigledno potrudila oko svoje odjeće, za promjenu. Obukla je uske traperice, čizme do gležanja s visokim potpeticama i bijelu košulju, preko koje je opasala smeđi kožni pojas. Nedavno je prala kosu. Osjetio sam miris šampona Wash 'n' Go – taj isti šampon upotrebljavam i ja. Bilo mi je na vrh jezika da je upitam hoće li ući na šalicu kave, ali nešto u meni nije mi dalo da to izgovorim. Nikako se nije htjela maknuti s praga, stalno je ponavljala kako joj je dosta toga što uvečer nema što raditi. Bio sam prisiljen stajati na hladnom vjetru, a na sebi sam imao samo košulju i hlače. Ovo bi moglo dovesti do ozbiljne prehlade. Moram idućih nekoliko dana redovito kontrolirati temperaturu. Nedjelja, 19. svibnja Kao što sam predviđao, u subotu sam se probudio s laganom groznicom, zato sam progutao tri žlice »Noćne bolničarke« (iako je već bilo 8:30 ujutro) i nastavio spavati. U nedjelju mi je Christian pokucao na vrata u 12:30 i pitao me bi li mogao pričuvati djecu tri sata dok on ode na striptiz u Radnički klub. Nevoljko sam pristao i izvukao se iz kreveta. Ja, osobno, nikad nisam gledao striptiz. Ne bih znao kako da namjestim crte lica. Da li bih promatrao predstavu prostudiranom ravnodušnošću poput TV detektiva kad su primorani ispitivati prljave propalice u striptizerskim jazbinama? Da li bih se smijao i smješkao kao da me zabavlja pogled na mlade žene koje se svlače? Ili bih nervozno gutao slinu i kolutao očima, otkrivajući svakom tko me pogleda da sam seksualno uzbuđen? Bojim se da bi bilo ovo posljednje. Kad se vratio, Christian je otišao gore na kat. Tuš je tekao najmanje tričetvrt sata. Pretpostavljam da je tuširanje predstavljalo simboličan obred očišćenja. Danas je bio umbagumba dan pa tako nisam razgovarao, zapravo, nisam mogao razgovarati – s klincima.


Lord kancelar Norman Lamont sprema se putem suda tražiti odštetu od jedne seksualne terapeutkinje. Ali kako vas je ona oštetila, Lamonte? Britanski narod ima pravo to saznati. U subotu mi je došlo pismo od Reader's Digesta u kojem me izvješćuju da je moje ime, od stotine tisuća drugih, izvučeno i stavljeno na suženi popis kandidata za golemu nagradu u gotovini! Trebam se samo pretplatiti na Reader's Digest! Lako je podsmjehivati se Reader's Digestu, ali se mora priznati kako je njihov časopis izvanredno pogodan način za prezaposlene bibliofile da se obavijeste o tekućim literarnim događanjima. Pisali su mi i iz Plumbsa, nudeći mi seriju okruglih čipkastih stolnjaka plus okrugli stol od iverice, ako ga već nemam. Moram priznati da su me ovog puta stvarno doveli u napast. Četvrtak, 23. svibnja Christian je sinoć pozvao društvo na piće, tako da je došao i Cavendish s Pandorom. Pokušavao sam povesti razgovor s Pandorom, ali svaki put bih vidio kako njezine oči gledaju negdje preko mog ramena. Jesam li ja zbilja toliko dosadan? U 8 sati pojavila se Bianca u nekakvoj ljeskavoj, pripijenoj crnoj haljini. Predstavio sam je Pandori. Pandora joj je rekla: »To je krasna haljina, Bianca. Zar ne da je lycra divna? Što bismo bez nje?« Potom su njih dvije otprilike pola sata brbljale o lycri. Po mom mišljenju, Pandorini su roditelji uzalud tratili novac na njeno skupo obrazovanje. U jednom trenutku sigurno je bilo najmanje pedeset ljudi u dnevnoj sobi/kuhinji/radnoj sobi. Većina njih bili su studenti, ali to nikad ne biste pogodili po njihovim razgovorima. Glavne su im teme bile, ovim redom: 1) TV serija Strijelci 2) Nogomet 3) Lycra 4) Mjere štednje na Sveučilištu 5) Princeza Diana 6) Alkoholizam 7) Ubojstvo koje se tih dana zbilo u Oxfordu 8) Zob 9) Spaljivanje Rajiva Gandhija 10) Gossardov Wonderbra I oni sebe zovu intelektualcima! Moja nastojanja da razgovaram o svojoj knjizi Gle! Ravna brda moga zavičaja dočekivana su hladnom ravnodušnošću. Da! Takozvani


'najbolji mozgovi' u zemlji slušali bi me nekoliko minuta i onda bi potražili neku prozirnu izliku da se udalje. U jednom trenutku, baš kad sam mu pričao o naukovanju mog junaka kod jednog postolara u jedanaestom poglavlju, čovjek kojeg su zvali profesor Goodchild okrenuo se od mene s riječima: »Molim vas , poštedite me usranih detalja.« A samo nekoliko minuta kasnije čuo sam ga kako priča o svom akvariju i kako ga se najbolje može očistiti. Bianca je otišla u 11:30 s nekim sumnjivim tipom u crnoj kožnoj jakni. Navodno je on važno ime u astrofizici ali, po mom mišljenju, izgleda kao kreten koji ne zna na koju stranu teleskopa bi stavio oko. Dok smo čistili sobu, Christian mi je rekao: »Adriane, poslušaj me, baci taj posrani sako u smeće. Kupi si nešto moderno, neku odjeću za mlade!« Odgovorio sam (vrlo duhovito, po mom mišljenju): »Lycra mi nikako ne stoji.« On me je na trenutak začuđeno pogledao, a onda je nastavio prati čaše. Pandora je također stavila nepovoljnu primjedbu na moj sako: »Taj jebeni, grozni sako: zaboga, daj ga već jednom Caritasu.« Možda i hoću. Satima sam ležao budan, zamišljajući Bianku i astrofizičara kako zajedno promatraju zvijezde. Hoće li joj ponuditi svoj teleskop? Petak, 24. svibnja Jedno kućanstvo na mom putu do ureda nabavilo je američkog pitbullterijera. Naizgled se čini kao sasvim prijateljska zvijer. Samo stoji i ceri se kroz ogradu. Ali ubuduće mijenjam rutu. To će mi znatno produžiti put, ali ne mogu riskirati da mi unakazi lice. @elim da fotografija na omotu moje knjige pokazuje moje lice onakvo kakvo je sada, a ne puno strašnih ožiljaka. Znam da plastični kirurzi čine čuda, ali je ipak bolje izbjegavati opasne situacije. Brown je danas gadno nabrušen. Dobio je pismo od Meganina odvjetnika. Ona mu prijeti tužbom za blaćenje karaktera ako je odmah ne pozove natrag na posao. Nadam se da će Brown popustiti. Meganina zamjena, Ms Julia Stone, od onih je tipova koji nikad ne izgube novčić u automatu s čokoladicama na kolodvoru. Subota, 25. svibnja Oxford je pun turista koji se voze u autobusima na kat ili hodaju ulicama zureći uvis. Za nas, domaće, grozna je gnjavaža kad te svakih pet minuta zaustavi neki turist i traži od tebe upute. Možda nije lijepo od mene, ali ja ih s užitkom šaljem u krivom smjeru. Upravo sam se sjetio! Kad sam jučer odnio svoj športski sako u Caritas, u džepiću na grudima ostao mi je prezervativ. To znači da ću, ako mi se danas ukaže prilika za seks, biti nepripremljen. To također znači da se više ne smijem pojaviti u Caritasovu uredu – barem dok gospođa Whitlow, koja dobrovoljno pomaže oko sređivanja odjeće, ne umre ili ne prestane tamo raditi. Gospođa Whitlow mi je više puta čestitala što sam tako »pristojan i čedan mladić«, iako joj nisam dao apsolutno nikakav razlog da tako misli o meni. Ponedjeljak, 27. svibnja Zašto banke moraju biti zatvorene samo zato jer je Bankovni praznik? Praznik je dan kad ljudi žele trošiti novac, nije li tako? Posudio od Christiana 5 funti za Durex i banane. Utorak, 28. svibnja


Upravo sam dovršio dvanaesto poglavlje svog romana Gle! Ravna brda moga zavičaja koje se zove »Pas što morade umrijeti«: @PJE+NAB PRVI- = S uzdahom je zatvorio za sobom ulazna vrata kuće svoje majke. Ostavio ju je s glavom na kuhinjskom stolu, okruženu prepunim pepeljarama i praznim limenkama Pilsnera. Gore, na katu, njegov je otac ubrizgavao heroin u svoje uništene vene. Obiteljski kućni ljubimac, jedan američki pitbullterijer, gledao je kroz prednji prozor bijedne obiteljske kuće i režao, pokazujući svoje zastrašujuće vilice. On je krenuo niz ulicu i dobacivao pozdrave kržljavim susjedima. Jedan je par spolno općio u jednom prolazu, oči su im bile mrtve, pokreti automatski. On je zaplakao u sebi. Patnja mu je prožela dušu. Gorko je proklinjao dan kad se rodio. A onda, odjednom, zraka sunca pala je na put ispred njega. Stajao je, hipnotiziran. Je li to znak, predznak, da će odsad njegov život biti bolji? Okrenuo se i vratio kući. Otvorio je ulazna vrata. Pas koljač zareži na njega, stoga ga on počne daviti, sve dok mu nije mrtav ležao pod nogama. Osjećao je u sebi Zlo, ali u isti mah neko čudno Dobro. Pas je bio samo na smetnju i nitko ga nikad nije vodio u šetnju. Njegova je savjest bila čista. Au! To se zove snažna proza. Vjerujem da bi se Dostojevski ponosio mnome. Ubojstvo psa sigurno je novost u engleskoj literaturi. Pretpostavljam da ću dobiti nekoliko pisama od ljubitelja pasa kad roman Gle! Ravna brda moga zavičaja bude objavljen, ali ja ću im odgovoriti i ukazat ću im na činjenicu da sam ja umjetnik i moram ići onamo kamo me vodi moje pero. Srijeda, 29. svibnja Razgovarao sam kratko s Julijom Stone kraj automata za topla pića dok je moja krepka juha tekla u plastičnu šalicu. Zamolila me da se više ne služim ženskim zahodom. Objasnio sam joj da je u muškom zahodu ponestalo toaletnog papira, ali mi je ona na to rekla da će me, ako nastavim »bespravno okupirati ženski prostor«, prijaviti zbog seksualnog uznemiravanja. Također mi je rekla da je provjerila zadužnice i da sam ja potrošio više poštanskih maraka od bilo kojeg drugog službenika Ministarstva. Odvratio sam joj hladnim tonom – premda ne toliko hladnim koliko je to bila moja krepka juha – da ja pišem više pisama, zato mi je potrebno više maraka. Ali bojim se da sam si stvorio neprijatelja. Ms Julia Stone zastrašujuća je žena. Grlo mi se stisne svaki put kad joj se moram obratiti. Ruž bi mogao pomoći. Njoj, ne meni. Christian se vratio iz noćnog kluba Golden Gate s modricom na oku. Njegov je zločin bio u tome što je pogledao nekog<đ> frajera. Da, taj<đ> frajer je optužio Christiana da ga »gleda«. To je zastrašujući primjer dezintegracije britanskog društva. Frajeri su nekoć uživali u tome da ih ljudi gledaju. Odsad ću skrenuti pogled kad god primijetim da mi ususret dolazi neka frajerolika osoba. Nakon što je Christian prestao petljati oko svog oka i otišao spavati, sjeo sam za kuhinjski stol i pokušao ubaciti nešto seksa u Ravna brda moga zavičaja : = Trinaesto poglavlje: Razdjevičenje Ležao je na krevetu u svojoj pariškoj spavaćoj sobi. Fifi je počela svlačiti svoju haljinu od lycre. Ritam njegovog disanja se ubrzao. Stajala je razotkrivena pred njim, Gossardov joj je Wonderbra sapinjao buj ne grudi, a gaćice su joj bile čiste i lijepo izglačane. Posegnuo je za njom, ali mu ona reče svojim francuskim naglaskom: »Ne, ne, mon


amour, ja mislim da ti moraš čekati.« Njegova se žudnja pojačala kad je zamijetio da je njezina stražnjica glatka i da nema prištića. Zaječao je i... Ne valja. Ja ne znam pisati o seksu. Čak ni o francuskom seksu u Parizu. Subota, 1. lipnja Dva pisma, jedno od Plumbsa, u kojem mi nude set ručnika s mojim osobnim monogramom izvezenim na rubovima; drugo od Sharon Bott. = = Dragi Adriane, nadam se da si dobro dugo se nismo vidjeli vidjela sam tvoju mamu u gradu i pričale smo ona je rekla kako Glenn jako sliči na tebe ja sam reklada i ona je rekla je li on našeg Adriana Sharon moraš mi reći rekla je to samo tako odjednom nisam znala što da kažem moram ti priznati da sam se viđala s nekim drugim u isto vrijeme kad sam se viđala s tobom nisam te htjela varati Adriane ali ti si ponekad bio loše raspoložen a ja sam se htjela smijati bila sam mlada. Glenn sad ide u školu i već je veliki dečko. Moja mama kaže ti bi morao dati nešto novaca ali ja sam rekla ne mama ne bi bilo pošteno jer ja ne znam jeli Glenn Adrianov ili ne Tvoja mama mi je dala ovu adresu da ti pišem nadam se da nema puno grešaka ali ja sad više nikad ništa ne pišem otkad sam prestala ići u školu to mi više ne treba vidjela sam Bazza na tv jesi ti On sad zarađuje lijepe novce ja nemam momka sada otkad je Daryl pobjegao s videom i 35 funti koje sam uštedila za plin malo sam se udebljala ali ću ići u klub debelih i skinuti kile tvoja mama kaže da će čuvati Glenna ona mi je jako dobra. Bog, Sharon Nedjelja, 2. lipnja Razgovarao sam jutros s mamom i naredio joj da ne gura nos u moje veze. Ona je odgovorila: »Glenn je rezultat jedne od tvojih veza« i spustila slušalicu. Poslije toga joj je telefon stalno bio zauzet. Razbjesnilo me miješanje moje majke. Kako se ona uopće usuđuje propovijedati drugima o moralu? Ja sasvim sigurno znam da ona nije bila djevica prve bračne noći. Baka mi je rekla. Osim toga, nije smjela govoriti u množini. Ja nisam imao veze. Imao sam<đ> jednu vezu. U jednini. Sa Sharon Bott, glupačom koja ne zna razliku između malog i velikog slova i doslovce ne poznaje zarez i točku. Ona vjerojatno misli da zarez znači operaciju mandula, a točka mrlju na haljini. Bilješka za mene: Je li to dijete moje? Analiza krvi? Pismo kojim poričem očinstvo? 2 sata ujutro. Pisao Sharon. 3 sata ujutro. Uništio pismo. (Moj odgovor mora biti brižljivo sročen. Treba mi vremena da proučim zakon o očinstvu.) Utorak, 4. lipnja Hvala Bogu, princ William se potpuno oporavio nakon onog udarca golf palicom u glavu. Kad pomisim kako smo došli blizu tome da izgubimo našeg budućeg Kralja, srce mi se zaustavi u grudima. No dobro, ne baš doslovce zaustavi, ne prestane kucati, ali mi je drago da je malome bolje. Nazvao sam baku u Leicester. Zanimalo ju je zašto princ Charles nije došao po svog sina u bolnicu. Rekla je: »Zar on ne zna da je to dio tradicije naše engleske kulture?« Ona misli da monarhija gubi kontakt s običnim pukom i gorko


mi se potužila da troškovi za kraljevsku jahtu Britannia iznose trideset pet tisuća funti tjedno. 5:00 popodne. Novine Oxford Mail upravo su me izvijestile da emir od Kuvajta još nije objavio datum demokratskih izbora koji se trebaju održati u njegovoj zemlji. Začuđujuće, s obzirom na sav trud i trošak kojima su se saveznici tek nedavno bili izložili. Hajde, emire, pokreni se! Također su me iste novine obavijestile da se na održavanje kraljevske jahte Britannia troši trideset pet tisuća funti dnevno! Dnevno! Odmah sam nazvao baku i prenio joj točnu informaciju. Baka se zgražala. Pitanje: Zašto emir od Kuvajta piše svoje ime s malim »e«? Petak, 7. lipnja Potrošio sam jutro na izvješće o projekciji prirasta vodenjaka, a rano popodne na izvješće o širenju jazavaca. No, bojim se da su se neki papiri pomiješali. Dok sam fotokopirao izvješća, primijetio sam da sam pobrkao neke činjenice. Međutim, Brown se derao po hodniku gdje su izvješća i što sam mogao učiniti? Sastanak uprave je trebao početi u 4 sata, prema tome, nisam imao drugog izbora nego da mu predam te papire. Subota 8. lipnja Napisao sam Sharon: = Draga Sharon, Kako je lijepo dobiti od tebe vijesti nakon toliko vremena. Bojim se da ne postoji ni najmanja šansa da bih ja mogao biti otac tvog djeteta, Glenna. Naime, nedavno sam dao spermu na prebrojavanje i od savjetnika spermatologa doznao da su moji spermiji preslabi da bi se transformirali u dijete. To za mene znači osobnu tragediju, jer sam planirao imati najmanje šestoro djece. Ti u svom pismu spominješ da si me varala. Bio sam jako pogođen kad sam to pročitao – znam, naša veza nije bila idealna; ti i ja smo različita podrijetla: moja obitelj pripada višoj radničkoj/nižoj srednjoj klasi; tvoja: nižoj radničkoj klasi i podklasi. I, naravno, naša se obrazovna postignuća uvelike razlikuju, a da i ne govorim o našim kulturnim interesima. No, usprkos tim razlikama mislio sam da smo se, seksualno, sasvim lijepo slagali. Ne vidim apsolutno nikakvog razloga za tvoju prevaru i traženje drugog seksualnog partnera. Pri znajem da me je tvoje otkriće duboko ražalostilo. Osjećam se iskorištenim i postiđenim. Bio bih ti vrlo zahvalan kad bi se prestala viđati s mojom majkom. Ona je ovisnik o ljudskim dramama bilo koje vrste. Ona zamišlja da je nekakav lik iz kakve TV sapunice. Savjetujem ti da svakako odeš u Dijetni klub (a ne Klub debelih, uzgred rečeno) i da nađeš neku kompetentnu osobu da ti čuva dijete. Mojoj se majci ne mogu povjeravati mala djeca: mene je kad sam imao šest mjeseci ispustila iz ruku i pao sam na glavu, jer je išla vaditi kuhano jaje iz lončića. U svakom slučaju, lijepo je od tebe što si mi se javila. Srdačan pozdrav, Adrian = P.S. S kim si me varala? Dakako, nemoj misliti da mi je to važno. Ja sam imao nepresušnu rijeku ljubavnica otkako smo nas dvoje prekinuli. Radi se naprosto o znatiželji. Ali volio bih znati njegovo ime, iako to nije ni najmanje važno. Ne smatraj se obveznom da mi to kažeš. Samo mislim da bi tebi bilo lakše da olakšaš savjest. Osjećaj krivnje nagriza čovjeka, zar ne? Stoga, hoćeš li mi pisati i reći mi tko je to bio? Mislim da ćeš se nakon toga bolje osjećati. Nedjelja, 9. lipnja


Proveo sam dan u tišini, radeći na četrnaestom poglav lju svog romana. @PJE+NAB PRVI- = On pogleda malog dječaka koji je štapom gurkao jednu žabu čantraču. »Prestani!« kriknuo je. »To je ugrožena vrsta. Moraš biti dobar prema njoj.« Dječačić prestane bosti žabu i priđe te ga uzme za ruku. »Tko si ti?« protepa dijete. On je čeznuo za tim da poviče: »Ja sam tvoj otac, dječače!« ali to nije bilo moguće. Pogledao je Sharon Slagg, dječakovu majku, koja je imala 105 kila i kosu ispucanu na vršcima. Kako je mogao nekoć uživati u seksualnom općenju s njom? Pustio je dječakovu ruku i rekao: »Ja sam nitko, dječače. Ja sam tebi stranac. Ja sam jednostavno osoba koja voli planet na kojem živimo – uključujući nemušta stvorenja s kojima taj planet dijelimo.« Izrekavši to, on se udalji od svog sina. Dječačić poviče: »Molim te, stranče, ne idi.« Ali on je znao da mora otići prije nego što Sharon Slagg podigne pogled sa Štete, knjige koju je čitala sjedeći na klupi u parku. Dječak reče: »Volio bih da si ti moj otac, stranče, onda bih i ja imao taticu koji može doći na roditeljski sastanak.« On je mislio da će mu srce prepući. Jecajući se udaljio i išao travnjakom sve dok se dječak nije pretvorio u mrlju veličine mrava u daljini. Nije me sram priznati da mi je ovaj odlomak natjerao suze na oči. Bože, kako sam vješt. Umijem nategnuti strune srca bolje od svih pisaca koje poznajem. Osjećam da je knjiga dobila na kvaliteti s ovim dodacima. Još joj uvijek nedostaje akcije (a možda i ne?), ali nitko ne može reći da ne budi čitateljeve emocije. Četvrtak, 20. lipnja Bianca je večeras navratila da posudi šalicu Basmati riže. Prestala je izlaziti sa Zvjezdoznancem: kaže da mu je dah stalno vonjao po kiviju. Ona lijepo govori i ima prilično bogat rječnik. Pitao sam je zašto radi kao prodavačica novina. Odgovorila mi je: »Nema posla za kvalificirane inženjere.« Totalno me je zaprepastilo kad sam saznao da je Bianca diplomirani inženjer hidraulike i da je studirala na Sveučilištu u Edinburghu. Prije nego što je otišla s rižom, zamolio sam je da popravi tuš u mojoj kupaonici. Rekla mi je da će rado doći sutra navečer i pogledati u čemu je stvar. Pitala me je da li da donese sa sobom bocu vina. Rekao sam joj da nema potrebe. Izgledala je razočarana. Iskreno se nadam da nije alkoholičarka ili teška pijanica koja treba »gutljaj« prije nego počne bilo što raditi. Lijepo napredujem s romanom. Večeras sam izvukao svoju pjesmu Nemirni punoglavac. Zapanjujuće je dobra, ali nemam slobodnog vremena da je dovršim. Roman ima prednost. Poezija ne nosi lovu. Naš proslavljeni pjesnik Ted Hughes nosi isti sako na fotografijama posljednjih dvadeset godina. Petak, 21. lipnja Bianca je došla avec alat i sans vino. Nakon što je popravila tuš, motala se po sobi i govorila kako je osamljena i kako čezne za tim da si nađe stalnog dečka. Pitala me imam li ja djevojku. Odgovorio sam negacijom. Ja sam sjeo u naslonjač pod prozorom, a ona je ležala na mom krevetu u pozi koju bi neki staromodni muškarac mogao shvatiti kao provokativnu. @@elio sam joj se pridružiti na krevetu, ali nisam bio siguran kako bi reagirala. Bi li me dočekala raširenih ruku i nogu? Ili bi otrčala dolje kričeći i tražila od Christiana da


zove policiju? @ene su za mene totalna zagonetka. U jednom trenutku trepću okicama, a u sljedećem vas nazivaju seksističkom svinjom. Dok sam pokušao riješiti dvojbu, među nas je pala šutnja i ja sam to iskoristio da razmislim o revizijama koje radim u svom romanu. Nakon otprilike dvadeset minuta Bianca je zaspala dubokim snom. Našao sam se u krajnje nelagodnoj situaciji. Nakon stanovitog vremena sišao sam dolje i zamolio Christiana da je dođe probuditi. On se podrugljivo nasmijao i rekao: »Ti si ponekad uistinu nevjerojatno glup.« Što je time mislio? Je li aludirao na moju nesposobnost da sam popravim tuš ili na moju stidljivost u pogledu seksa? Kad se Bianca probudila, izgledala je poput rastužena djeteta. Poželio sam je zagrliti, ali prije nego što sam dospio to učiniti, ona je zgrabila svoj alat i otrčala niz stube bez pozdrava. Subota, 22. lipnja Jutros sam se divno istuširao. Mlaz vode je primjetno snažniji. 2 sata popodne. Radio na petnaestom poglavlju. Poslao sam ga u Kinu. 11:30 uvečer. Doveo sam ga natrag iz Kine. Ne mogu se gnjaviti s dosadnim istraživanjem. Samo sam ga prošetao po Kineskom zidu i zrakoplovom ga doveo natrag na aerodrom East Midlands. Sišao sam u kuhinju da si napravim šalicu vruće čokolade i ispričao Christianu o putovanju mog junaka u Kinu. »Ali rekao si mi da tvoj junak nema novaca. Otkud mu novci za avionsku kartu?« Bože, kako ja mrzim cjepidlake! 1 sat ujutro. Ulomak za petnaesto poglavlje: = Što je to na otiraču? On se sagne i pokupi pismo iz redakcije Reader's Digesta. Na prednjoj strani omot nice od skupocjenog papira pisalo je: »OTVORITI ODMAH«. On posluša. Unutra je bilo pismo i ček na milijun funti! Bio je basnoslovno bogat! »Kako ću sve to potrošiti?« upitao je mačku. Mačka ga je zagonetno gledala. »Kina?« rekao je. »Otputovat ću na jedan dan u Kinu!« Nadam se da će to zadovoljiti mog pedantnog stanodavca i mog najkritičnijeg čitatelja. Nedjelja, 23. lipnja Za doručkom sam ispričao Christianu kako je moj junak došao do novaca za put u Kinu. On sad želi znati što će moj junak učiniti s preostalim novcem. Neke ljude čovjek jednostavno ne može zadovoljiti. 12:00 podne = Šesnaesto poglavlje: Proizvoljan čin Prosjak ispred autobusnog kolodvora u Leicesteru s nevjericom je zurio u 999.000 funti koje su mu se slile na glavu. On krene dalje, ponovo siromah. 5:00 popodne. Vidio Bianku kako ide prema meni kad sam se vraćao sa svoje šetnje po vanjskoj zaobilaznici. Na sebi je imala kratke hlače i majicu: noge su joj, uz izuzetak gležanja, izgledale fantastično, dugačke i vitke. Požurio sam prema njoj. Na moje zaprepaštenje, prešla je na drugu stranu ulice i potpuno me ignorirala. A Christian mi govori kako joj se sviđam! Sva sreća što joj se nisam neku večer pridružio na krevetu. Sad sam mogao sjediti u zatvoru, optužen za napastovanje. Kad sljedeći put odem u knjižnicu pokušat ću pronaći neku knjigu koja inteligentnom laiku objašnjava kako funkcionira ženski mozak. Srijeda, 3. srpnja


Brown me je danas podsjetio da imam pravo na dva tjedna godišnjeg odmora koje ću izgubiti ako ih ne iskoristim tijekom naredna dva mjeseca. Nazvao svoju putnu agenticu. Rekao joj da želim dva tjedna u Europi u hotelu s četiri zvjezdice s polupansionom, ali da cijena aranžmana ne smije prijeći 300 funti. Obećala je da će me nazvati ako pronađe za mene nešto u Albaniji. Rekao sam joj: »Neću Albaniju, čujem da je hrana nejedljiva.« Nakon što sam spustio slušalicu sjetio sam se da je prava riječ za lošu hranu, naravno, »nejestiva«. Nadam se da ne bolujem od prerane senilne demencije. Jedan je od prvih znakova sužavanje rječnika. Petak, 5. srpnja @@ena iz putničke agencije nazvala danas. Na nesreću, poziv su prebacili na Brownov ured gdje sam u tom trenutku slušao prijekore zbog zbrke koju su izazvala izvješća o vodenjacima i jazavcima. Ministarstvo prometa i veza primilo je pogrešnu obavijest da se jedna obitelj jazavaca pojavila na projektiranoj trasi zaobilaznice kod Newport Pagnella. Naravno, ometen Brownovom prisutnošću, nisam se mogao koncentrirati na ono što mi je agentica govorila. Rekao sam joj da ću je kasnije nazvati, ali je ona rekla: »Morate mi reći sad ako to želite.« »Ako što želim?« upitao sam je. »Aranžman za godišnji odmor«, odgovorila je. »Tjedan dana na ruskim jezerima i rijekama i tjedan dana u Moskvi. Četrnaest dana za 299,99 funti, puni pansion.« »U redu«, rekao sam. Subota, 6. srpnja Nazvao auto školu »Lako i brzo« i upisao se za jednu besplatnu lekciju prema oglasu u Oxford Mailu. Izlazim na cestu u četvrtak, 18. srpnja. Već sam se nekoliko puta upisivao u auto školu, ali su me moji prethodni instruktori gadno razočarali. Svi su bili nesposobni. Nedjelja, 7. srpnja Čuvao djecu dok je Christian bio na tomboli. Dobio je 7 funti i 50 penija, a bio je blizu tome da dobije područnu nagradu od 14 000 funti. Trebale su mu samo dvije debele gospođe kao partnerice. Ponedjeljak, 8. srpnja Radio na Gle! Da li bih njemu ipak trebao dati neko ime? Ako bih trebao, onda kakvo? Trebalo bi izražavati njegov senzibilitet, njegovu hrabrost, njegov individualizam, njegovu intelektualnu snagu, njegov uspjeh kod žena, njegov afinitet za prirodu i njegove proleterske korijene. Utorak, 9. srpnja Da ga nazovem Jake Westmorland? Srijeda, 10. srpnja Maurice Pritchard? Četvrtak, 11. srpnja Oscar Brimmington? Petak, 12. srpnja Jake Pritchard? Subota, 13. srpnja Maurice Brimmington?


Nedjelja, 14. srpnja Morat ću uskoro donijeti odluku. Ne mogu nastaviti pisati dok to ne odlučim. Christianu se sviđa »Jake Westmorland«. Međutim, prodavaču u voćarni bolje zvuči »Oscar Brimmington«. Kondukter u autobusu pak, kojega sam također pitao za mišljenje, vatreno navija za »Mauricea Westmorlanda«. Ponedjeljak, 15. srpnja Brown je jutros morao otići u bolnicu Radcliffe da mu reguliraju njegov medicinski korzet, pa sam iskoristio priliku da odem u njegovu sobu i pogledam svoj dosje: »MOLE – ADRIAN«. SPOSOBNOST PREDVI\ANJA – NIKAKVA TOČNOST – NEDOVOLJNA INICIJATIVA – NIKAKVA POUZDANOST – DOSTA DOBRA POŠTENJE – POD SUMNJOM DA KRADE POŠTAN SKE MARKE PRIHVA]ANJE ODGOVORNOSTI – SLABO ODNOSI S KOLEGAMA – PRILIČNO DOBRI Mislim da je njegova svjedodžba o položenom maturalnom ispitu iz biologije lažna. Srijeda, 17. srpnja = Poštovani gospodine Brown! S dubokim žaljenjem izvješćujem vas o svojoj namjeri da predam ostavku na svoje mjesto u Ministarstvu za okoliš. Naravno, poštovat ću propisani otkazni rok od dva mjeseca. Već sam neko vrijeme nezadovoljan načinom rada ovog Ministarstva. Osjećam da su moje sposobnosti neiskorištene. Skupljanje jazavčjih fekalija nije sadržano u opisu mog radnog mjesta. Također, po mom mišljenju, zaštita životinja dosegla je apsurdnu razinu. Beštije imaju više prava od mene. Uzmite, na primjer, šišmiše. Da se ja objesim naglavce i vršim nuždu u crkvi, zatvorili bi me u neki od odgovarajućih zavoda. A šišmiše još i potiču zaštitari poput vas, gospodine Brown. Nije čudo da su nam crkve prazne. S poštovanjem, gospodine, Vaš Adrian Mole U 10:00 prije podne napisao sam gornje pismo, stavio ga u omotnicu i napisao: »NA RUKE GOSPODINA BROWNA«. U 11:00 prije podne, nakon što sam puni sat zurio dolje u omotnicu, gurnuo sam je pod bugačicu. Misleći da bih možda mogao nekako opravdati tu stvar s lažnom svjedodžbom. U podne, kad sam otišao do automata za tople napitke, omotnica je nestala. Pretražio sam čitav pregradak, ali nisam našao ništa osim svog malog plavog češlja. U 1:00 poslije podne Brown me pozvao u svoj ured i rekao mi da pokupim stvari sa svog stola i odmah napustim Ministarstvo. Dao mi je jednu omotnicu u kojoj je bio ček na 676 funti i 31 peni – plaća za dva mjeseca plus regres za godišnji odmor, minus porez i socijalno osiguranje. Tko je predao moje otkazno pismo Brownu? Sumnjam na »seksualno uznemiravanu« gospođicu. I tako, poput tri i pol milijuna mojih sunarodnjaka, ostao sam bez zaposlenja. 1 sat ujutro. Christian me sinoć napio. Popio sam dvije i pol čaše Vouvrayja i pola litre Guinessa iz limenke.


Četvrtak, 18. srpnja AUTO ŠKOLA Ostao sam u krevetu do 2 popodne. Moj instruktor je žena, zove se Fiona. Stara je (47) i ima jako mlohavu kožu na vratu koju navlači u trenucima krize. Ja sam joj rekao da nisam bio za volanom preko godinu dana. Pitao sam je mogu li vježbati na parkiralištu Tesco Megadiskonta izvan grada, ali mi ona nije to dopustila i natjerala me je da vozim pravim cestama s pravim prometom. Stoga ono što se dogodilo na rondou, uopće nije moja krivica. Fiona je trebala biti brža i nešto učiniti – zato postoje dvostruke komande. Petak, 19. srpnja Pismo od Fabera & Fabera: = Poštovani gospodine Mole, @@ao mi je, ali vraćam vam vaš rukopis za Gle! Ravna brda moga zavičaja. To je vrlo zabavna parodija engleske literarne škole naif smjera. Međutim, trenutno u našem nakladnom planu nemamo mjesta za takvu knjigu. Iskreno vaš, Matthew Evans Nakon što sam šest puta pročitao to pismo, iskidao sam ga na sitne komadiće. Gospodin Evans će jednog dana zažaliti. Kad moja djela budu nuđena nakladnicima na aukcijama po hotelima, dat ću upute svom agentu da isključi gospodina Evansa iz nadmetanja. Nisam imao nikakvog razloga da ustanem i tako sam čitav dan ostao u krevetu, pitajući se ima li smisla nastaviti živjeti. Pandora me prezire, nezaposlen sam i nisam sposoban ravno voziti. U 7 uvečer ustao sam i nazvao Leonoru. Javio se muški glas: »De Witt.« »Ovdje Adrian Mole«, rekao sam. »Mogu li razgovarati s Leonorom?« »Moja se žena oblači«, odgovorio mi je, što me je na trenutak zbunilo. Pred očima su mi počele bljeskati slike Leonore u raznim vrstama donjeg rublja. »Hitno je«, uspio sam protisnuti promuklim glasom. Čuo sam kako je s treskom odložio slušalicu i viknuo: »Draga, za tebe. Nešto u vezi s nekakvim krticama.« Čula se prigušena psovka, a onda se javila Leonora. »Da?« »Leonora, očajan sam. Mogu li doći?« »Kada?« »Sada.« »Ne, ljudi mi dolaze na večeru u osam, a predjelo je souffle od šparoga.« Začudilo me zbog čega ona misli da bi mene mogao zanimati njezin jelovnik. »Potreban mi je razgovor s vama«, rekao sam. »Izgubio sam namještenje, odbili su mi roman i jučer sam na satu vožnje doživio sudar.« »Sve su to životna iskustva«, odgovorila je. »Izaći ćete iz toga jači.« Čuo sam kako njezin muž nešto dovikuje iz pozadine. Onda je ona rekla: »Moram ići. Zašto ne porazgovarate s onom djevojkom, Biankom? Zbogom.« Poslušao sam je. Otišao sam i stajao pred Biankinom kućom, gledajući u prozore njezinog stana. Nitko nije ušao, ni izišao. Nakon što sam motrio kuću jedan sat, vratio sam se i legao u krevet. Nadam se da će se De Wittovi i njihovi gosti zadaviti tim svojim souffleom od šparoga. Subota, 20. srpnja<W0> Danas popodne pojavila se Cassandra Palmer. Christian je poblijedio kad je vidio ženu. Djeca su je uljudno pozdravila, ali primijetio sam, nisu pokazala nekakvo veliko


oduševljenje. Ona izgleda kao da kruh zarađuje hrvanjem u blatu. Bila mi je odvratna na prvi pogled. Ne podnosim krupne žene koje briju glavu. Draže su mi s kosom. Prve riječi koje je meni uputila bile su: »Ah, dakle ti si ta kukavica u našem gnijezdu.« Nedjelja, 21. srpnja Jutros je počela Cassandrina tiranija. Nitko u kući nije smio piti vodu iz slavine, kavu, čaj ili alkohol, nismo smjeli jesti jaja, sir, čokoladu, voćni jogurt, roladu s limunom od Marksa i Spencera... itd., itd. Popis se nastavljao do u beskonačnost. Također postoje izrazi koje ne smijemo govoriti. Ja sam slučajno spomenuo kako je Biankin šef, vlasnik prodavaonice novina, debeo čovjek. Cassandra me oštro ispravila: »On nije debeo, nego dimenzionalno transformiran.« Nasmijao sam se, smatrajući to dobrom šalom, ali su se Cassandrina usta stisnula u ravnu crtu i s užasom sam shvatio da je ona to ozbiljno mislila. Christian je za ručkom napomenuo ženi kako je počeo gubiti kosu, »ćelavim«, tako se izrazio. Ponovo se Cassandra oštro pobunila. »Ti si samo malo folikularno indisponiran, to je sve«, rekla je, pregledavajući muževljevu glavu. Ne mogu dijeliti ovu kuću s tom ženom ni s njezinim načinom govora. Da ju je bar ugodno pogledati. Nažalost, ružna je ko grijeh ili, kako bi ona to rekla: facijalno je hendikepirana. Ponedjeljak, 22. srpnja Zamolio sam Bianku da pripazi na oglase za sobe i javi mi ako se pojavi nešto pogodno. Pristala je, mada nema više ničeg što bi me zadržavalo ovdje u Oxfordu, osim neuzvraćene ljubavi prema dr. Pandori Braithwaite. Utorak, 23. srpnja = Dr. Braithwaite @PJESMICA = Otkako si stekla svoj dr. scie. Nemaš više vremena za me. Voljela si me jednom, mogla bi opet. Pandora, kani se drugih muževa pet! Klela si se da ljubit ćeš me zavik. Sve dok Luna i žuna daju slik. Udaj se za mene, budi mi ženom. Dat ću ti život, raspolaži s menom. Ostat ću kod kuće, kuhati i prati U pozadini vijek, nitko za me neće znati. Kad se vratiš sa svog umnog rada Čekat će te čaj i kada. Dok ti prevodiš svoj hrvatski Ja ću tresti naš otirač afrički. Rado ću tvoje plahte prati, Samo da se mogu tvojim dragim zvati. Gurnuo sam ovu poemu kroz listovni prorez na Pandorinim vratima u 4 sata ujutro. To je moj posljednji pokušaj da ispitam Pandorine istinske osjećaje prema meni. Leonora je rekla da moram emocionalno napredovati. Pitam se kakva će biti Pandorina reakcija? Srijeda, 24. srpnja Našao sam na otiraču ovo pismo: = Dragi Adriane, Probudio si me jutros u četiri svojim nezgrapnim petljanjem oko mog poštanskog sandučića. Moj ljubavnik i ja uživali smo u tvojoj pjesmi, do suza nas je nasmijala. Nadam se, za tvoje dobro, da ti je doista bila namjera da nas nasmiješ. Ako nije, onda ti savjetujem da hitno ponovo nazoveš Leonoru. Rekla mi je da si prestao redovito dolaziti. Je li u pitanju novac? Ja znam da si ti možeš priuštiti 30 funti tjedno. Ne piješ, ne pušiš, ne kupuješ pristojnu odjeću. Šišaš se sam i nemaš kola. Ne kockaš se, niti se drogiraš. Stanuješ besplatno.


Podigni nešto novaca s tog svog dragocjenog štednog uloga kod Stambene zadruge i potraži pomoć. Pozdrav, Pandora P.S. Uzgred rečeno, ja nisam dr. scie. kao što navodiš u svojoj pjesmi. Ja sam dr. phil. To je suptilna, ali značajna razlika ovdje u Oxfordu. Znači, to je to. Da Pandora sutra dođe k meni i preklinje me da je učinim gospođom A. A. Molea, morao bih je odbiti. Vrijeme je da krenem dalje. Moram vidjeti Leonoru. Moram. Četvrtak, 25. srpnja 5:15 popodne. Upravo sam nazvao Leonoru i inzistirao na tome da me hitno primi. Rekao sam da joj moram nešto izuzetno važno priopćiti. Nevoljko je pristala. 9:30 uvečer. Upao sam večeras u Leonorinu ordinaciju i zatekao je s drugim klijentom, nekim sredovječnim muškarcem koji je jecao u Kleenex (problemi sa ženom, pretpostavljam). Došao sam deset minuta prerano i Leonora je pošizila i poslala me van. Točno u 6:30 pokucao sam na vrata i ona je viknula: »Uđi.« Još je uvijek bila loše raspoložena i zato sam pokušao prvo malo pročavrljati s njom i pitao sam je zbog čega je onaj sredovječni muškarac onako jecao. To ju je još više naljutilo. »Sve što se izgovori u ovoj prostoriji strogo je povjerljivo«, rekla je. »Kako bi se ti osjećao da s drugim klijentima razgovaram o tvojim problemima.« »Ja ne volim misliti o tome da vi imate druge klijente«, priznao sam joj. Duboko je uzdahnula i zavrtjela oko prsta pramen svo je crne kose. »Dakle, što se to tako izuzetno važnog dogodilo?« upitala je nakon stanke. »Prerastao sam Pandoru Braithwaite«, rekao sam i ispričao joj o pjesmi i Pandorinoj reakciji na nju i o mojoj reakciji na Pandorinu reakciju. U tom trenutku jedan visok, tamnokos muškarac u košulji od meke kože uđe u ordinaciju. Izgledao je iznenađen kad me je vidio. »Oprosti, draga. Ne mogu naći mali ribež za parmezan.« »U drugoj ladici, dragi, pokraj štednjaka«, odgovorila mu je, gledajući ga s obožavanjem. »Oprosti što sam smetao.« Kad je izašao, ustao sam i rekao: »Kako se vaš muž usuđuje prekidati moj sat terapije beznačajnim kućanskim stvarima?« Leonora na to reče: »Moj muž nije znao da si ti ovdje. Ubacila sam te naknadno, ako se sjećaš.« Ton njezina glasa bio je brižljivo odmjeren, ali sam ja primijetio kako joj je nabrekla žila na sljepoočnici i kako stišće jednu ruku u drugoj. »Trebali biste naučiti kako da izrazite svoju ljutnju, Leonora. Nije zdravo držati je u sebi«, rekao sam joj. Ona tada reče: »Gospodine Mole, vi ne postižete nikakav napredak sa mnom. Predlažem da potražite drugog psihoanalitičara.« »Ne«, rekao sam. »Ja želim samo vas. Vi ste razlog zbog kojeg živim.« »Tako«, odgovorila je. »Razmislite što ste to rekli. Znači li to da biste bez mene počinili samoubojstvo?« Oklijevao sam s odgovorom. Iz podruma je dopirala buka lupanja tava i zveckanja čaša, a uz to i zamamni mirisi od kojih mi je potekla voda na usta. Iz nekog neobjašnjivog razloga bubnuo sam: »Mogu li ostati na večeri?«


»Ne, nikad se ne družim privatno sa svojim klijentima«, odgovorila je i pogledala na svoj tanki zlatni ručni sat. Sjeo sam i upitao je: »Ako pretpostavimo skalu od jedan do deset, koliko sam ja lud?« »Vi uopće niste ludi«, rekla je. »Kako je to Freud rekao: 'Psihoterapeut ne može liječiti luđake i zaljubljene.'« »Ali ja<đ> jesam zaljubljen. U vas«, dodao sam. Leonora jako duboko uzdahne. Grudi su joj se podigle i spustile ispod izvezenog džempera. »Zato i mislim kako bi bila dobra ideja da odete nekom drugom. Imam jednog prijatelja, Reinharda Kowolskog, koji uživa veliki ugled...« Nisam pričekao da čujem nešto više o tom Herr Kowolskom. Izišao sam iz sobe, položio tri novčanice od deset funti pokraj nasmijanog Bude na stolu u predsoblju i otišao. Osjećao sam srdžbu, zato sam odlučio izraziti to što osjećam i šutao sam jednu praznu limenku dijetne cole čitavim putem do kuće. Kad sam se popeo na svoj tavan, izvukao sam iz ormara odjeću za traženje posla i pripremio je za ujutro. Potom sam legao na krevet s Oxford Mailom i javio se na svaki, iole odgovarajući oglas u rubrici »Zaposle nja«. Nitko nije tražio odličan iz engleskog na maturi. Petak, 26. srpnja Otišao u Centar za zapošljavanje, ali je red bio previše dugačak, pa sam se vratio i našao Cassandru u kuhinji kako pregledava dječje knjige s debelim flomasterom u ruci. Dohvatila je jednu i promijenila Winnie Pooh u Winnie Drek. * »Mrzim nejasnosti«, objasnila je, energično vraćajući kapicu na svoj Magic Marker. Subota, 27. srpnja Vidio Browna u robnoj kući W.H. Smith's kako kupuje nove brojeve prirodnjačkih revija. Nasmiješio se i rekao: »Uživate u dokonom životu, Mole?« Prisilio sam usnice na smiješak i odgovorio: »Naprotiv, Browne, imam više posla nego ikada. Radim kao referent za Book Trust u Cambridgeu; plaćaju mi 25.000 funti godišnje plus službena kola. Dobio sam posao zahvaljujući odličnoj ocjeni iz engleske književnosti na maturi.« Brown je bijesno odjurio i zaboravio platiti svoje revije. Službenik osiguranja krenuo je za njim i zaustavio ga nasred ulice. Nisam ostao gledati Brownovo poniženje. Nedjelja, 28. srpnja Ostao čitav dan u sobi kako ne bih naletio na Cassandru. Ona zahtijeva da svi svakog jutra meditiramo pola sata. Christian je prestao raditi na svom istraživačkom projektu. Cassandra se bunila zbog smrada duhanskog dima koji je donosio na odjeći nakon svojih posjeta mjestima zabave niže klase. Ako ta žena ne pripazi, uništit će mužu znanstvenu karijeru. Ja živim od ušteđevine, ali to se ne može tako nastaviti. Država će morati preuzeti brigu o mom uzdržavanju – na kraju krajeva, nisam ja tražio da se rodim, je li tako? A jednog će dana Državi biti drago što me je pomagala. Kad počne od mene ubirati visoki porez. Međutim, prije nego što se bacim na milost i nemilost Državi, namjeravam sutra prokrstariti ulicama Oxforda i tragati za zaposlenjem, bilo kakvim poslom koji ne uključuje upravljanje automobilom ili rad sa životinjama.


Iduće će se godine navršiti četvrt stoljeća kako sam na ovom svijetu, a još nisam ostavio nikakva traga svog postojanja – osim što sam osvojio književnu nagradu u novinama Leicester Mercury kad sam imao sedamnaest godina. Da sutra umrem, što bi pisalo na mojoj nadgrobnoj ploči? = Adrian Albert Mole neobjavljivani romanopisac i pješak = Oplakivan od nekolicine prezren od mnogih dobitnik nagrade Leicester Mercuryja za esej na temu »Očistimo svoj grad«. Utorak, 30. srpnja Zašto prosjaci uvijek traže novac za šalicu čaja? Zar nitko od njih ne pije kavu? Srijeda, 31. srpnja Zašto se sluge iz palače nisu pobrinule da princeza Diana ostane suha na sinoćnjem Pavarottijevom koncertu na otvorenom? Ako dobije upalu pluća i umre, zemlja će upasti u krizu, a Charles će biti slomljen od tuge. On nju očigledno obožava. Nekome bi zbog toga trebala pasti glava. Četvrtak, 1. kolovoza = Dragi Adriane, Bilo mi je žao pročitati kako imaš lošo sjeme osoba s kojom sam sam te varala bio je barry kent sad se osjećam bolje kad sam olakšala savjest. Iskreno tvoja, Sharon Barry Kent! Mogao sam to pretpostaviti! On je jedno amoralno, nedarovito govno! On je nešto gadnije od septičke jame! Njegova je proza na razini reportera Športskih vijesti. On ne bi bio u stanju prepoznati točku-zarez da mu padne u pivo. Ono malo što sam pročitao od Lulačevog dnevnika natjeralo me da zaključim kako bi Kenta trebalo uhititi i optužiti za razbojnički napad na engleski jezik. Zaslužio je gorjeti u paklu s prskalicama privezanim za svoj preljubnički penis. Petak, 2. kolovoza = Draga Sharon, Hvala ti na sućuti zbog mog »sjemena«, kako ti to kažeš. Mogu li ti predložiti da stupiš u kontakt s Barryjem Kentom (koji je sad, kao što znaš, slavan i bogat ) i da tražiš od njega da ti pomaže podići Glenna? Najmanje što bi Kent mogao učiniti, bilo bi da Glenna pošalje u privatnu školu, što bi djetetu osiguralo izvrstan start u životu. Ostajem Tvoj Adrian = P.S. Apsolutno sam uvjeren da će Barry biti izvan sebe od sreće kad čuje da ima sina. P.P.S. Eton je sasvim pristojna privatna škola. Nedjelja, 4. kolovoza Cassandra je za doručkom objavila kako je skinula zasune s vrata kupaonice i zahoda. »Inhibicije u vezi s golotinjom i tjelesnim potrebama osnovni su razlog zašto su Englezi tako loši ljubavnici«, rekla je. Pritom je značajno pogledala svog muža, koji je pocrvenio i protrljao nos. Kraljica majka je danas navršila 91 godinu. Pretpostavljam da ne vidi svrhe da se sad gnjavi sa zubarima. Potpuno je razumijem. Ponedjeljak, 5. kolovoza Nazvao putničku agenciju »Daleki krajevi« u vezi s putovanjem u Rusiju i objasnio kako sam otpušten s posla i kako bih želio otkazati aranžman te dobiti natrag svoj novac.


Agentica mi je rekla da je to nemoguće i uputila me neka pročitam dijelove tiskane sitnim slovima na mojim dokumentima. Uzaludno sam piljio i na kraju otišao u drogeriju Boots i odabrao s hrpe naočala jedan par za čitanje za 7 funti 99 penija. Agentica je govorila istinu; morat ću putovati. Utorak, 6. kolovoza Christian mi je (posramljeno) rekao kako je Cassandri potrebna moja tavanska soba. Odlučila je otvoriti reinkarnacijski centar gdje će ljudi moći doći u dodir sa svojim bivšim inkarnacijama. Traži da iselim do polovice rujna. Nisam si mogao pomoći. Prasnuo sam: »Vaša je žena glupa krava!« Christian mi odgovori: »Znam, ali nekoć je bila umiljato mače.« I tako, nemam posla, a kad se vratim s putovanja po Rusiji, neću imati gdje stanovati. <$TSpAbove=467;SpBelow=250>Četvrtak, 8. kolovoza = Poštovani gospodine Tydeman, zadnji put sam vam pisao da se ispričam što sam zagušio BBC-eve faksove svojim romanom od 700 stranica Gle! Ravna brda moga zavičaja. Vi ste mi ga (nakon stanovita vremena) vratili natrag s primjedbom, citiram: »Vaš je rukopis preplavljen suglasnicima, ali ste tanki na samoglasnicima, tanki do nepostojanja.« Siguran sam da će vam biti drago čuti da sam vratio samoglasnike na njihova mjesta i da sam proteklih godinu dana proveo prerađujući prvih šesnaest poglavlja, te bih vrlo cijenio vaše mišljenje o njima. Prilažem ih uz ovo pismo. Znam da imate puno posla, ali ovo vam neće oduzeti mnogo vremena. Možete ih čitati u BBC – evoj kafeteriji tijekom stanki za kavu, itd. Bilježim se, gospodine, s poštovanjem, Vaš Adrian Mole 10:30 uvečer. Posljednji put sam bio kod Leonore. Otpustila me s mog položaja njenog klijenta. Prerano sam otkrio karte i izjavio joj ljubav. Ustvari, to nije bila izjava, nego više nešto kao proglas. Vjerojatno ju je čuo cijeli Oxford. Njezin muž je sigurno čuo, jer se pojavio u ordinaciji s kuhinjskom krpom u jednoj ruci i malim, plavim vrčićem u drugoj i pitao Leonoru je li sve u redu. »Hvala ti, Ferguse, dušo«, odgovorila mu je. »Gospodin Mole uskoro odlazi.« »Bit ću vani, ako me budeš trebala«, rekao je on i izišao, ostavljajući vrata odškrinuta. Leonora je tada rekla: »Gospodine Mole, raskidam naš profesionalni odnos, ali prije nego odete htjela bih vas uvjeriti da su vaši problemi rješivi. »Vi previše očekujete od sebe«, rekla je, naginjući se suosjećajno prema naprijed. »Popustite malo uzde. Budite dobrostivi prema sebi. Govorili ste mi mnogo puta o svojoj zabrinutosti zbog gladi u svijetu, zbog ozonskog sloja, zbog beskućnika, zbog epidemije AIDS-a. To nisu samo vaši problemi. Brigu o njima dijele s vama senzibilni ljudi širom svijeta. Vi ne možete kontrolirati te žalosne situacije – osim da poklanjate novac u te svrhe. Međutim, nad svojim osobnim problemima: neuspjehom s romanom, neuspjehom sa ženama, tu ipak imate stanovitu moć kontrole.« Ovdje je stala i pogledala me kao da bi me htjela uzeti za ruku, ali nije. »Vi ste jedan naočit, zdrav mladić«, rekla je. »Nisam čitala vaš rukopis tako da ne mogu ništa reći o vašem literarnom daru, ali ono što znam to je da tamo vani postoji netko tko će vas usrećiti.«


Obrnuo sam se na svom stolcu iz blagovaonice i pogledao kroz prozor. »Nisam, naravno, mislila doslovce tamo vani«, oštro je rekla, slijedeći moj pogled. Potom je ustala, rukovala se sa mnom i rekla: »Danas vam neću naplatiti terapiju.« Rekao sam: »Ne radi se o transferu, ovo je prava ljubav.« »Čula sam to već najmanje dvadeset puta«, odvratila je blago. Ponovo je ustala. Prstenje na njenoj ruci bljesnulo je kad mi je, još jednom, pružila ruku. Izlazeći, prošao sam pokraj njezina muža koji je još uvijek, dvadeset minuta kasnije, brisao onaj isti, mali, plavi vrčić. Ako to nije slučaj za psihijatrijski tretman, onda sam ja tramvaj. »Namjeravam se jednog dana oženiti vašom ženom«, rekao sam mu prije nego što sam zatvorio ulazna vrata. »Aha, svi to kažu. Bog.« Nasmiješio se i pošao ususret Leonori, a ja sam zatvorio vrata i ostavio za sobom jedno bolno – i skupo – razdoblje svog života. Petak, 9. kolovoza = Adriane, Kakvu si to jebenu igru smislio da nagovoriš Sharon Bott da mi piše i traži od mene novce kako bi svoje derište poslala u jebeni Eton? Ja sam ovdje dolje kod Jeanette Winterstone, pokušavam završiti svoj drugi roman i ne trebaju mi takve jebene gluposti. Baz Subota, 10. kolovoza Pogledao sam danas u izlog Centra za zapošljavanje. Tamo su bila tri oglasa. Jedan za »mobilnog operativca komunalne službe« (smetlar?), drugi za »peripatetičnog pomoćnika u službi prehrambene opskrbe« (dostavljač pizza?) i treći za »honorarnog osposobljivača klauna« (!). Nisam baš s uzbuđenjem dohvatio moj listovni papir Basildon Bond po povratku u Stalag Cassandra. Nedjelja, 11. kolovoza Otišao do prodavaonice novina. Bianca se vratila iz Grčke. Fantastično je pocrnila. Na sebi je imala duboko izrezanu bijelu majicu koja joj je isticala grudi. Izgledale su poput malih, zrelih, smeđih jabuka. Pitao sam je šaljivim tonom je li doživjela ljetnu ljubavnu avanturu. Ona se nasmijala i priznala da jest – s jednim ribarom koji nikad nije čuo za Čehova. Pitao sam je hoće li se ta avantura nastaviti. Čudno me je pogledala i rekla: »Kako bi ti na to reagirao, Adriane?« Upravo sam joj htio odgovoriti kad joj je jedan proleter gurnuo u ruke Nedjeljnji šport i tako sam propustio taj trenutak. 10:00 uvečer. Što osjećam u vezi s Biankinom avanturom? Uvijek mi ju je drago vidjeti, ali je ne mogu prestati uspoređivati s čarobnom Leonorom: Bianca je praline a Leonora je rafinirana, u zlato omotana, Mozart kugla. Utorak, 13. kolovoza Putujem u Rusiju u četvrtak. Kupio sam si novu torbicu za toaletni pribor – vrijeme je da se počastim. Nadam se da u inozemstvu ima nekih pristojnih žena u dobi za rađanje. Proveo sam večer u pakiranju. Odlučio sam da neću nositi knjige. Očekujem da će na brodu biti knjižnica, dobro opskrbljena ruskim klasicima u dobrom prijevodu. Nadam se da su moji suputnici kulturni ljudi. Bilo bi nesnošljivo da moram dijeliti blagovaonicu i palube s prostačkim engleskim pivopijama. Odlučio sam ponijeti veliki grozd poluzrelih banana. Navikao sam se pojesti jednu bananu na dan, a čujem da u Rusiji vlada nestašica tog voća.


Subota, 17. kolovoza Kamp uz rijeku – Rusija Sad je 7:30 uvečer. Nema nikakvog luksuznog broda. Nema putnika. Svaki član naše grupe vesla svoj kanu. Čučim u šatoru za dvije osobe. Vani su jata golemih, crnih komaraca. Čekaju na mene da izvirim iz šatora. Čujem rijeku kako se propinje u brzacima. Uz malo sreće, mogao bih noćas umrijeti u snu. Momak s kojim dijelim šator, Leonard Cliffton, vani obara stabla mačetom koju je posudio od Borisa, jednog od naših vodiča. Od srca se nadam da će jedno od Clifftonovih stabala tresnuti na njegovu groznu, ćelavu glavu. Ne mogu provesti još jednu večer slušajući njegove beskrajne priče. Rekao sam danas Borisu da ću mu dati sve moje rublje ako sredi da se nekako avionom prebacim u Moskvu. Zastao je načas s poslom – upravo je krpao rupu u mom kanuu – i rekao: »Ali sad morate veslati do ušća, gospodine Mole; ovdje nema nastanjenstva, ni ljudova, ni telefonova.« Kad se vratim u civilizaciju, tužit ću »Daleke krajeve« i uzeti im svaki peni koji imaju. Ni jednom nisu spomenuli da ću morati veslati u kanuu, spavati u šatoru i piti vodu iz rijeke. Najgore je od svega što nemam što čitati. Cliffton mi je posudio svoju Bibliju, ali je pala u vodu na zadnjim brzacima. Dok sam gledao kako tone, povikao sam: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Na iznenađenje ostalih iz grupe, a moram priznati i moje vlastito. Monica i Stella Brightways, blizanke iz Barnstaplea, vani predvode pjevanje pjesmice »Deset zelenih boca«. Leonard i ostali, bučno im se pridružuju. 10:00 navečer. Šator. Upravo sam se vratio iz šume, gdje sam bio prisiljen urinirati u mraku. Stajao sam malo s ostalima oko vatre pijući ruski čaj. Monica Brightways ozbiljno se porječkala s vođom izviđača iz Hulla. Ona je tvrdila kako ga je vidjela da je iz vreće uzeo dvije kriške crnog kruha u vrijeme ručka. On je to gorljivo poricao i optužio je nju da se izvalila kraj vatre kao da je ona samo za nju. Svatko u grupi stao je na nečiju stranu, osim mene – oboje mi se jednako gade. Danas se prevrnuo jedanaest puta. Ostali moji dragi suputnici bješnjeli su na mene jer ih zadržavam. Lako njima. Oni su svi članovi Britanskog kanuističkog saveza. Ja sam totalni početnik i preploviti jezero po vjetru snage tornada za mene je jednako užasima iz mojih najgorih noćnih mora. Valovi! Vjetar! Voda! Nisko, crno rusko nebo! Opasnost! Strah! Samo molim Boga da uskoro bude kraj našem putovanju. Čeznem za Moskvom. Premda ću morati ostati u hotelskoj sobi: komarci su mi nemilosrdno unakazili lice. Izgledam kao čovjek-slon koji uzima LSD. Ponoć! Sad je na redu ispijanje votke. Odavde, iz šatora, čujem svaku riječ. Rusi su postali sentimentalni. Svaki put kad počnu govoriti o »ruskoj duši«, Englezi se cerekaju. Čeznem za snom. Kao i za toplom vodom i poštenim zahodom. Moskva! Moskva! Moskva! Srijeda, 21. kolovoza U vlaku za Moskvu Zahod u vlaku jednostavno se ne da opisati. Ipak, pokušat ću. Napokon, ja sam romanopisac.


Zamislite da je dvadeset bizona koji pate od proljeva bilo dva tjedna zatvoreno u nekom zahodu. Zatim pokušajte zamisliti da preko poda teče kanalizacija. Dodajte jednog robijaša, pripadnika I.R.A., koji protestira »prljavim štrajkom«. Zatim primiješajte smrad nekoliko raspadajućih leševa, dodajte par mladih, zdravih tvorova i bit ćete prilično blizu tome kako taj zahod izgleda i vonja. Leonard Cliffton piše pritužbu predsjedniku Gorbačovu. Rekao sam mu: »Mislim da Gorbačov trenutno ima drugih briga, kao na primjer kako spriječiti građanski rat i nahraniti svoje sunarodnjake.« Posve bezazlena primjedba, pomislili biste, ali Cliffton je pošizio. Vrisnuo je: »Pokvarili ste mi odmor, Mole, svojim bijednim jadikovanjem i zajedljivim, ciničkim komentarima.« Totalno sam bio zaprepašten. Nitko iz grupe nije ustao u moju obranu – osim blizanki Brightways, koje su nas u učestalim intervalima obavještavale kako one »vole sva živa bića«. I prema tome, bilo što one kažu se ne računa. One me vjerojatno izjednačavaju s crvom. Četvrtak, 22. kolovoza Hotelska soba – Moskva Imam sobu u hotelu »Ukrajina«, blizu rijeke Moskve. Hotel izvana izgleda kao šprica za injekcije. Iznutra je pun zbunjenih gostiju svih nacionalnosti. Njihova zbunjenost proistječe iz nesklonosti hotelskih službenika da priopće bilo kakvu informaciju. Na primjer, gotovo nitko ne zna gdje se služi jelo, čak ni da li se jelo uopće služi. Ja sam jutros za doručak dobio krišku crnog kruha, četiri kriške cikle, stručak svježeg korijandra i šalicu hladnog, crnog čaja. Jedna Amerikanka, koja je čekala u redu iza mene, zapomagala je svom suprugu: »Norm, ja moram popiti sok.« Norm je izišao iz reda i otišao do jedne skupine besposlenih konobara. Gledao sam ga kako pantomimom pokazuje naranču, prvo na stablu i onda ubranu. Konobari su ga nezainteresirano promatrali, zatim su mu okrenuli leđa i okupili se oko jednog tranzistora. Norm se vratio u red. Njegova žena ga je ošinula zlovoljnim pogledom. Rekla mu je: »Ja jednostavno moram ujutro konzumirati voće. Ti to znaš. Ti znaš kako se moj sustav zakoči.« Norm je napravio grimasu naznačavajući kako se dobro sjeća što se događa sa sustavom njegove žene kad se zakoči. Ja sam s nježnošću pomislio na grozd banana gore u mojoj sobi. Vrijedile su zlata koliko su teške. U devet i trideset većina članova naše grupe okupila se u predvorju hotela, spremna za obilazak Crvenog trga. Ja sam virio iza jednog stupa, tupkajući toniranom kremom četrnaest ugriza komaraca koji su mi nagrđivali lice. Blizanke iz Barnstaplea, Monica i Stella Brightways, pustile su nas čekati deset minuta i tvrdile su kako su morale čekati dizalo na devetnaestom katu gdje je bila njihova soba. Napokon smo krenuli autobusom koji je izgleda imao jednu unutrašnju ispušnu cijev odmah do mog sjedala. Kašljao sam i gušio se od smrada dizela i uzalud pokušavao otvoriti prozor. Vozač je na kaputu imao značku s portretom Gorbačova i činilo se da je loše raspoložen. Parkirao je autobus na rubu Crvenog trga, a mi smo izašli van i okupili


se oko Nataše, našeg Inturistovog vodiča. Ona je podigla uvis crvenobijeli kišobran, a mi smo išli za njom poput glupih ovaca. Kad smo došli na trg, postalo je očigledno da se nešto događa, nekakav protestni marš ili demonstracije. Izgubio sam iz vida crvenobijeli kišobran i ostao izgubljen u gomili. Iza sebe sam čuo nekakvu zlokobnu tutnjavu, ali se nisam mogao ni maknuti. Jedna starica u marami mahala je stisnutom šakom prema izvoru buke. Kričala je nešto na ruskom. Plju vačka joj je izletjela iz usta i sletjela na moj čisti džem per. Zatim se gomila razdvojila, tutnjava se približila i gusjenice jednog ruskog tenka progmizale su zvekećući na dva centimetra od moje desne cipele. Tenk se zaustavio i neki se mladić popeo na njega i počeo mahati zastavom. Bila je to zastava sa srpom i čekićem, onakva kakvu sam posvuda vidio. Gomila je oduševljeno urlala. Što se događa? Je li moskovski Dinamo dobio utakmicu? Ne, zbivalo se nešto važnije od toga. Neka mlada žena s previše plavog sjenila na očnim kapcima okrenula se prema meni i rekla: »Englezu, danas si bio svjedok kraja komunizma.« »Umalo me nije pregazio tenk«, odgovorio sam joj. »Bila bi to slavna smrt«, reče ona. Posegnuo sam u džep za bananom da popravim razinu šećera u krvi. Počeo sam je guliti. Oči one mlade žene ispunile su se suzama. Ponudio sam joj da odgrize komad, ali je ona pogrešno shvatila i povikala nešto na ruskom. Gomila je urlala i klicala. Onda se okrenula k meni i objasnila mi da je viknula: »Banane za svakoga pod Jeljcinom.« Gomila je počela skandirati. A onda je mlada žena pojela moju bananu. »Simbolična gesta, naravno«, protumačila mi je. Kad sam se vratio u hotel, našao sam jednu kršnu mladu Ruskinju kako sjedi na stolcu ispred vrata moje sobe. Na sebi je imala duboko izrezanu mini haljinu od smeđeg lamea. Rekla mi je: »Ah, gospodine Mole, ja sam Lara. Ja dođe u tvoja soba, spavati, naravno.« Pitao sam: »Je li to dio Inturistovog programa?« Lara je odgovorila: »Ne. Ja sam, naravno, zaljubljena u vas.« Ušla je za mnom u sobu i otišla do grozda banana na noćnom stoliću. Gledala je u njih požudnim pogledom i ja sam shvatio. Nije ona željela mene, željela je banane. Dao sam joj dvije. Otišla je. Spolni odnos s njom mogao mi je nanijeti ozbiljne ozljede. Imala je bedra poput kalifornijskih sekvoja. Petak, 23. kolovoza Probdjeo sam veći dio noći češući ugrize komaraca, žaleći zbog svoje prenagljene odluke i pitajući se na koji se način proširila vijest o mojim bananama. Sutradan su ulice bile pune buntovnih Moskovljana i mi se nismo micali iz hotela. Nakon ručka (crni kruh, juha od cikle, sasušeni komadić mesa i jedan hladni krumpir), vratio sam se u sobu i otkrio da su sve moje banane nestale. Bio sam duboko uvrijeđen. Požalio sam se Nataši, ali je ona samo rekla: »Imali ste deset banana?« Izgledala je kao da će zaplakati, a onda me razdraženo ukorila: »Trebali ste ih, naravno, položiti u hotelski sef. Sad već idu iz ruke u ruku na crnoj burzi.« Našao sam Leonarda Clifftona u sumornom podrumskom baru. Srušen je Gorbačov i Boris Jeljcin je preuzeo vlast. »To je loša vijest za sovjetski komunizam,« rekao je, »ali dobra vijest za Isusa.« Ah, Engleska! Engleska! Engleska! Čeznem za svojom tavanskom sobom.


Ponedjeljak, 2. rujna Oxford U krevetu sam, iscrpljen i odvratno unakažen. Zašto postoje komarci? Zašto? Cassandra je rekla da su oni »bitna komponenta prehrambenog lanca«. Dakle, ja, Adrian Mole, sa zadovoljstvom bih povukao lanac i pustio da ih voda sve odnese u kanalizaciju. Pa makar zbog toga pukao prehrambeni lanac i u svijetu zavladala glad. Pisao sam agenciji »Daleki krajevi« i zaprijetio da ću ih prijaviti Gospodarskoj komori ukoliko ne dobijem natrag sav svoj novac i odštetu za pretrpljenu dvostruku traumu, prouzročenu komarcima i revolucijom. Utorak, 3. rujna Christian je danas prošao pokraj agencije »Daleki krajevi«. Kaže da izgleda napušteno. Na otiraču iza ulaznih vrata leži hrpa neotvorenih pisama. Četvrtak, 5. rujna Stigao odgovor Johna Tydemana, glavnog urednika dramskog programa, Radio BBC. = Dragi Adriane, da ti iskreno kažem, Adriane, srce mi se spustilo u pete kad sam se vratio s odmora i vidio da se tvoj rukopis romana Gle! Ravna brda moga zavičaja ponovo pojavio na mom stolu. Ti kažeš u svom pismu: »Znam da imate puno posla«. Točno tako, imam prokleto puno posla, upravo neopisivo. Što je to »stanka za kavu«? Nisam imao »stanku za kavu« tijekom čitavog mog dugog radnog vijeka u BBC-u. Ja kavu pijem za radnim stolom. Ne odlazim u »kafeteriju« da se tamo zavalim u sofu i čitam rukom pisane rukopise od 473 stranice. Moj ti je savjet (bez čitanja tog nesretnog rukopisa): 1) Nauči tipkati 2) Sreži tekst barem na polovicu 3) Priloži adresiranu omotnicu i poštarinu. BBC trenutno pati od nestašice gotovine. Sasvim sigurno si ne može priuštiti subvencionira nje tvojih literarnih izljeva. 4) Nađi si nakladnika. Ja nisam nakladnik. Ja sam glavni urednik dramskog programa na radiju. Iako se ponekad pitam nisam li možda »Draga Marta«. @@ao mi je što sam ti morao pisati ovakvim tonom, ali iz iskustva znam da je s mladim autorima najbolje biti iskren. S najboljim željama, John Tydeman Jadni stari Tydeman! Očigledno je skrenuo. »Ponekad se pitam nisam li možda 'Draga Marta'« (!). Možda bi generalnog direktora BBC-a trebalo upozoriti da je njegov urednik dramskog programa podvojena ličnost i da umišlja kako je dobra teta koja piše savjete nesretnim tinejdžerima. I priznao je da uopće nije pročitao novu verziju rukopisa! Zbog čega mi građani uopće plaćamo radiotelevizijsku pretplatu? = Poštovani gospodine Tydeman,


bio bih vam zahvalan ako biste mi vratili moj rukopis Š.J.P.M. Ne bih želio da cirkulira hodnicima BBC-a i da moje ideje plagira neki nelojalni honorarni producent, koji ili koja žudi za tim da sebi stvori ime u svijetu javnih medija. Adrian Mole = P.S. Dopustite mi da vas obavijestim, gospodine, da vi niste »Draga Marta«. Subota, 7. rujna Utrošio veći dio dana na uzaludno traženje sobe koja ne bi bila nerazumno skupa. Kad sam se umoran vraćao kući, prošao sam pokraj agencije »Daleki krajevi«. Na vratima je stajala obavijest: = Ova je agencija zatvorena. Za sve informacije obra tite se odvjetničkom uredu Churchman, Churchman i Luther. Nisam zapisao telefonski broj. Već sam ga imao u svom adresaru pod »O«. Neki je sredovječni bračni par, međutim, zapisivao broj. Oni su trebali sutra krenuti na biciklističku turu po »kraju Petera Maylea«, Provenci. Sad su se suočili s teškim razočaranjem da neće vidjeti slavni stol na zloglasnoj terasi i možda popiti čaj s Pierreom Mayleom i njegovom femme. Dok se par udaljavao, čuo sam ženu kako tješi muža: »Razvedri se, Derek, još uvijek nam ostaje prikolica u Ingoldmellsu.« Sjajna žena, nepokolebljiva u trenucima katastrofe. Gospodin Mayle je lišen mogućnosti da upozna jednu pravu Britanku. Nedjelja, 8. rujna Odlučio sam se za Jakea Westmorelanda. = Sedamnaesto poglavlje: Jake – junak našeg vremena Jake je stajao na tenku usred Crvenog trga. Kako je dobro da sam u školi učio ruski, a ne francuski, pomislio je. Zatim, umirujući mnoštvo malim pokretom ruke, počne govoriti. »Ja sam Jake Westmorland«, viknuo je. Revolucionarne su horde zahvalno zaurlale, prepoznavši ga. More zastava radosno se zanjihalo. Vrelo rusko sunce obasjavalo je kupolu katedrale sv. Bazilija dok je Jake pokušavao utišati gomilu i otpočeti svoj govor. Govor, za koji se nadao da će spriječiti raspad Sovjetskog Saveza... Ponedjeljak, 9. rujna Napisao sam jedanaest govora za Jakea i bacio ih sve u koš. Ni jedan od njih nije bio u stanju promijeniti tijek povijesti. = ... No prije nego što je Jake stigao održati govor, koji bi gotovo sigurno spasio Sovjetski Savez, odjeknuo je pucanj i Jake se srušio s tenka i pao u naručaj Nataši, svojoj ruskoj ljubavnici. Ona je prebacila Jakea preko ramena, a utihla se gomila razdvojila da im napravi prolaz. Četvrtak, 12. rujna Cassandra mi je naložila da se iselim do subote u podne! Ušljivi, smrdljivi studenti razgrabili su sve privatne sobe. Nisam imao drugog izbora nego da se prepustim na milost i nemilost oksfordske Stambene uprave. Međutim, službenik s kojim sam danas razgovarao tvrdio je da sam ja »namjerni beskućnik« i odbio mi je pomoći. Počeo sam skupljati kartonske kutije. Hoće li mi trebati da u njih spakiram svoje stvari ili da u njima spavam – tko to zna? Petak, 13. rujna Christian je odveo djecu u posjet svojoj majci u Wiganu. On je beskičmenjak i kukavica. Rugoba Cassandra hoda naokolo po kući u svojoj apsurdnoj odjeći, pjevajući


svoje apsurdne rap pjesmice. Pitao sam je bi li mogao ostaviti svoje knjige na tavanu dok ne nađem stan. Ponovila je: »Knjige?« kao da nikad ranije nije čula tu riječ. Rekao sam: »Da, knjige. Znate, one stvari s kartonskim koricama i ispunjene papirima. Ljudi ih čitaju, zbog užitka.« Prijezirno je frknula nosom. »Knjige pripadaju prošlosti, zajedno s tankim potpeticama i skupinom Gerry and the Pacemakers. Ovo su devedesete, Adriane. Te hnološka era.« Otišla je do svog kompjutora i pritisnula jednu tipku. Serija malih zelenih čovječuljaka u vikinškim kacigama ispunila je ekran i počela se tući s malim crvenim čovječuljcima u baseball kapama koji su izišli iz nekakve špilje. Cassandra se sa zanimanjem nagnula prema ekranu. Osjetio sam da je naš razgovor završen i izišao sam iz sobe. Pitanje: Je li poludio svijet ili ja? Subota, 14. rujna 8:30 ujutro = Alternative 1) Pandora (nema šanse) 2) Bianca (možda) 3) mama (krajnja nužda) 4) privatni pansion – spavanje i doručak (skupo) 5) omladinski hotel (buhe, nasilje) 6) ulica 11:30 prije podne 1) Pandora me glatko odbila. Ona je prava Bell dame sans Merci. 2) Bianca je otputovala na skup obožavatelja skupine Guns 'n' Roses u Wolverhamptonu. Ostavio poruku u prodavaonici novina. 3) Mama je otišla gledati nove tragove NLO-a malo izvan Ketteringa. 4) Najjeftiniji pansion traži 15 funti 99 penija za jednu noć! 5) U telefonskom imeniku, pod »hostel«, nema ničega. 6) Izlazim na cestu točno u podne. 11:35 uvečer. Leicester. Kuća Berta Baxtera. Dakle, dotle je došlo. Sveden sam na to da spavam na priručnom krevetu u dnevnoj sobi jednog umirovljenika koja smrdi po mačkama. Baxter traži od mene 5 funti za noćas, plus 2 funte 50 penija za jaja sa slaninom. Kuća moje majke zaključana je i u mraku, a ključ nije na uobičajenom mjestu, ispod poklopca odvodnog kanala. U normalnim okolnostima


razbio bih prozor na ostavi i ušao, ali je mama dala ugraditi alarm. Lažne iluzije veličine ili što? Moj otac, navodno bez prebitog penija, provodi se u Floridi s nekom razvedenom bogatašicom, kojoj je ime Bellinda Bellingham. Znam da bih mogao otići kod bake, ali ne bih mogao podnijeti da ona sazna kako sam bez zaposlenja i bez krova nad glavom. Takav bi je šok mogao ubiti. Ona moje svjedodžbe drži uokvirene na zidu predsoblja. Moju odličnu svjedodžbu iz engleskog stavila je u srebrni okvir i postavila je na policu iznad kamina u salonu. Čemu nanositi bol jednoj vremešnoj dijabetičarki? <$TSpAbove=393;SpBelow=195>Ponedjeljak, 16. rujna 1:35 ujutro. Sad pokušavam zaspati na trosjedu na rasklapanje u dnevnoj sobi moje majke. Dok ovo pišem, televizor u maminoj spavaćoj sobi dreči punom snagom. Perilica je uključila centrifugu. Stroj za pra nje suđa zavija i netko se tušira. Posljedica toga je da vodovodne cijevi tutnje i drndaju po cijeloj kući. Moj očuh, Martin Muffet, upravo je otišao gore sa svojom »sam svoj majstor« kutijom za alat. Zar nitko ne spava u ovoj kući? Utorak, 17. rujna Baka sve zna. Mama joj je rekla. Baka se zgraža. Nadam se da nikad neće saznati kako mi je Bert Baxter pružio utočište za jednu noć. Srijeda, 18. rujna B. zna za krev. dor. kod B.B. Vidjela je B.B. u C&A. Petak, 20. rujna Jutros je stigla razglednica sa slikom visećeg mosta u Cliftonu. = Dragi Adriane, tek sam sad dobila tvoju poruku! žao mi je što se nismo vidjeli prije nego što si otišao. Ta Cassandra je doista žalostan primjerak žene! Nikad još nisam bila u Leicesteru. Je li to zgodan grad? Nadam se da jest, zbog tebe! Ovdje ima mjesta na podu za tebe ako se želiš vratiti u Oxford! Znam gdje mogu posuditi dvostruki madrac. Javi mi što prije što si odlučio! S najljepšim pozdravima, B. Malo su me mučili uskličnici. Mogu li dijeliti pod sa ženom koja se tako razbacuje uskličnicima? I kakav bi bio razmještaj za spavanje? Taj »dvostruki madrac« koji ona spominje. Bi li taj madrac bio samo za mene? Ako je tako, čemu dvostruki? Pretpostavljam da ona ima prikladan krevet. Odlučio sam joj poslati neodređeni odgovor: zadržati pravo opcije, ali se pritom ni na šta ne obvezati. Mama mi je donijela razglednicu u krevet i htjela je saznati sve o B. Visinu, težinu, gra đu, boje, obrazovanje, klasu, način govora, odijeva nja, broj cipela. »Je li simpatična?« Jesam li »spavao s njom«? »Zašto ne?« Španjolska inkvizicija ne bi bila ništa u usporedbi s mojom mamom. Ništa. = Draga Bianca, jako je lijepo od tebe što si mi pisala i ponudila mi dvostruki madrac i mjesto na tvom podu. Moram ti priznati da sam u trenutku kad sam zatražio tvoju pomoć u rješavanju mojih privremenih poteškoća u vezi sa smještajem bio pomalo u panici. Iznenađen sam tvojom reakcijom. Naše poznan stvo ne traje dugo. Koliko ti znaš o meni? Ja bih mogao imati ozbiljnih karakternih mana ili biti neka psihotična ličnost.


Svakako ti savjetujem da ubuduće budeš opreznija. Ne bih volio da netko zloupotrijebi tvoju dobrodušnost. Ja nisam siguran u svoje planove za budućnost. Leicester ima nešto je ne sais quoi: sasvim zgodno izgleda u jesen, kad opalo lišće daje pločnicima malo boje. Tvoj, s najboljim željama, Adrian Nedjelja, 22. rujna Veselio sam se tradicionalnom nedjeljnom ručku: Yorkshire pudding , umak, itd. Međutim, moja draga mamica obavijestila me je u 1:00 popodne da ona više ne pravi nedjeljni ručak. Umjesto ugodnog ručka kod kuće, odvezli smo se Muffetovim kolima do »Carveryja«, gdje smo platili 4 funte 99 penija po glavi da nam neki slaboumni mladac s kuharskom kapom na glavi posluži narezani karton i sasušeno povrće. Moja sestra Rosie prolila je Muffetovu čašu Ruddles piva preko cijelog stola. Pokušao sam spasiti situaciju s pola tuceta podmetača za krigle, ali iako reklamiraju pivo, ti podmetači uopće ne piju pivo. Štoviše, odbijaju svaku tekućinu. Na kraju nam je onaj slaboumnik dobacio smrdljivu kuhinjsku krpu. Pitanje: kakva je svrha suvremenih podmetača za krigle piva? Je li ona sad tek puka simbolika, poput križeva? 6:00 popodne: Mama me obavijestila da joj moram plaćati »minimum trideset pet funti tjedno ili letiš van«. Zar je 1991. krv postala voda? Utorak, 24. rujna Baka je rekla da se mogu preseliti k njoj i ne moram joj ništa plaćati pod uvjetom da kosim travu, navijam satove i odlazim u dućan. Odmah sam pristao. Srijeda, 25. rujna Večeras sam pročitao baki na glas prva tri poglavlja Ravnih brda moga zavičaja. Ona misli da je to najbolje što je ikad čula. Misli da su nakladnici koji su to odbili zbilja blesavi. A prema gospodinu Johnu Tydemanu osjeća samo prijezir. Nedavno mu je pisala da se požali na previše seksa u Strijelcima. Tvrdi da joj nije osobno odgovorio. Navodno on ima stroj koji to obavlja umjesto njega. Nedjelja, 29. rujna Strijelci, repriza nastavaka od prošlog tjedna. Jaje, slanina, prženi kruh, The People. Goveđa pečenka, pečeni krumpir, pire krumpir, kupus, mrkve, grašak, Yorkshire pudding, umak. Pita od jabuka, krema od jaja, šalica čaja, ekstra jaki mentol bomboni, News of the World. Sendviči s lososom iz konzerve, mandarine i žele, kolač s grožđicama, šalica čaja. Ponedjeljak, 30. rujna = Osamnaesto poglavlje: Ponovo u Woldsu Jake se zavalio u stolicu za ljuljanje i gledao baku kako pravi podmetač za čajnik od komušina. Njezini obrazi poput jabuke žarili su se u odsjaju vatre iz crnog kuhinjskog štednjaka. Bakreni čajni kotlić pjevao je na vatri. Kanarinac u kavezu pokraj prozora pratio ga je svojim trilerima. Jake duboko i zadovoljno uzdahne. Kako je dobro biti ovdje, nakon Rusije i svih onih neugodnosti s Natašom. Ovdje se može istinski opustiti, u bakinoj kućici na visoravnima Woldsa. Utorak, 1. listopada Večeras je moj otac doveo u bakinu kuću gospođu Belindu Bellingham da je upozna sa mnom. Totalno me je zapanjila: ona je otmjena osoba! Tata je počeo paziti na svoj


izgovor i više ne kaže »ekspreksno« umjesto »ekspresno«. Također je otkrio bonton: svaki put kad je baka ušla u sobu, skočio je sa stolca. Na kraju je ona podviknula: »Sjedni, George. Skačeš gore dolje kao ljestve perača prozora.« Gospođa Bellingham je plavokosa i ljupka, s onakvim jagodičnim kostima koje naznačavaju stoljeća mudrog uzgoja. Pomislio sam da je vrlo blijeda, s obzirom na to da je upravo provela dva tjedna na suncu. Kasnije te večeri saznao sam da ona živi u strahu od raka kože. Navodno je provela odmor trčeći od jedne sjenke do druge. Gospođa Bellingham je direktorica kompanije »Bell Safe«, proizvođača alarmnih uređaja. Moj otac idućeg ponedjeljka počinje raditi kod nje kao komercijalni direktor. Pokušali su baku nagovoriti da im dopusti ugraditi alarmni uređaj po tvorničkoj cijeni, ali je baka odbila: »Ne, hvala. Ako moram izaći van, navijem glasno Radio četiri i ostavim ulazna vrata otvorena.« Gospođa Bellingham i tata izmijenili su poglede pune zgražanja. Baka je nastavila: »I nitko mi nije provalio u kuću već šezdeset godina i više, a kad bih stavila alarm kod ulaznih vrata, svi bi znali da u kući imam nešto vrijedno, je li tako?« Nastala je stanka ispunjena nelagodom, a onda je tata rekao: »Pa, Bellinda, mogu te otpratiti kući, ako želiš.« Donio joj je kaput i uljudno joj ga pridržao. Očigledno je išao na poduku iz društvene etikete. Kad su njih dvoje otišli, baka me je šokirala rekavši: »Tvoj tata je postao pravi usrani peder, ne čini ti se?« Možda su to rani simptomi senilne demencije. Nikad je još nisam čuo da upotrebljava takve izraze. Sir Alan Green, šef Javnog tužilaštva, uhvaćen je u razgovoru s prostitutkom i dao je ostavku. Prema uredbi o seksualnim prekršajima iz 1985. godine, muškarca koji je viđen kako pristupa nekoj ženi više od jednog puta može zaustaviti policija. To mi je zbilja novost. Odsad ću morati paziti kome prilazim na ulici. Petak, 4. listopada Danas smo baka i ja oribali kuću od vrha do dna. Baka je opsjednuta bakterijama. Uvjerena je da one leže u zasjedi i samo čekaju trenutak kad će je zaskočiti i oboriti u krevet. Ja mislim da je tome kriva ona televizijska reklama za sredstvo za čišćenje WC školjki u kojoj prikazuju »bakterije« veličine gremlina kako se skrivaju ispod ruba školjke i zlokobno se hihoću. Iako sam tu reklamu vidio nekoliko stotina puta, jednostavno se ne mogu sjetiti kako se zove proizvod koji ona preporuča. Pitanje: Jesu li televizijske reklame učinkovite? Kasnije je baka sjela i gledala laburiste kako pjevaju »Mi smo pobjednici«, što je predstavljalo završnicu konferencije njihove stranke u Brightonu. Vidjelo se da vrlo malo članova kabineta u sjeni zna riječi. Nadam se da ih Freddie Mercury nije gledao – zapela bi mu kost u zubima, o grlu da i ne govorim. Nedjelja, 6. listopada Listajući stranice današnjeg Observera, ugledao sam gadnu njušku Barryja Kenta kako zuri u mene. Navodno je postao novi član nečega što se zove Groucho Club. @udno sam pročitao popratni članak. To je točno onakva vrst kluba u kakvom bih ja želio biti član. Ukoliko ikad ostvarim taj cilj, reći ću upravitelju (Liamu) istinu o Kentovoj prošlosti i tražiti njegovo isključenje.


Elizabeth Taylor se udala za nekog zidara s lošom trajnom. On se zove Larry Fortensky. Gorila Michaela Jacksona, Bubbles, bio je kum. = Devetnaesto poglavlje: Vrijeme je za nove pustolovine Jake se iskrao iz kućice kad je sat na zvoniku seoske crkve otkucao ponoć. Tiho je strčao niz put i prema taksiju, koji ga je, prema uputama, čekao ispred pošte. Kad je bacio svoj ruksak na stražnje sjedalo i ušao zatim i sam, uzdahnuo je s olakša njem. Više nikad nije želio vidjeti obraze poput jabuka svoje bake i zakleo se da će spaliti prvi sljedeći podmetač od kukuruzovine koji mu dođe pod ruku. »Stisni gas!« oštro je doviknuo vozaču. »Vozi me do najbliže urbane konurbacije.« Vozačevo se čelo nabora. »Kako se urbana konurbacija zove kad je kod sebe doma?« upita. Jake se obrecne: »U redu, seljačino! Ako hoćeš precizno, vozi me u Groucho Club.« Na zvuk tih magičnih riječi, vozačeva se ramena isprave. Prhut ostane na koži glave. Godinama je čekao da čuje te riječi: »Vozi me u Groucho Club.« Pogledao je Jakea s novim poštovanjem i učinio ono što mu je rečeno da učini. Pritisnuo je nogu na spojku i taksi je pojurio iz Woldsa prema velikoj metropoli, gdje su, u Grouchu, veliki ljudi bez sumnje cugali stolno vino i razmjenjivali dosjetke. Jake se nadao da će Belinda biti tamo, za barom, pokazujući noge i smijući se histerično nekoj od šala Jeffreyja Bernarda. Ponedjeljak, 7. listopada Barry Kent snima za BBC2 film o svojim »korijenima«. Televizijske kamere su bile postavljene u samoposluživanju, blokirajući prolaze. Nisam mogao doći do hrane za mačke, pa sam se išao požaliti upravitelju (koji, uzgred rečeno, nije izgledao ni dan stariji od sedamnaest godina). On mi je odgovorio: »Popodne amo dolazi osobno Barry Kent.« Držao se kao da govori o nekom članu kraljevske obitelji. Rekao sam mu: »Fućka mi se. Hoću tri konzerve Whiskasa i to odmah !« Mlađahni upravitelj ode i poniznim glasom zamoli kamermana da mu doda tri konzerve mačje hrane. amerman mu je, po mom mišljenju prilično zlovoljno, dodao konzerve, a ja sam, nakon što sam platio tom dječaku zaluđenom lažnim sjajem popularnosti, otišao iz dućana. Utorak, 8. listopada Moju mamu su nagovorili da u kameru priča o »Barryju Kentu kakvog ga je nekoć poznavala«. Savjetovao sam joj da kaže istinu o nasilnom, lažljivom, neopranom, debelom dječaku kojeg smo poznavali i prezirali. Ali je ona izjavila: »Meni je Barry uvijek ostavljao dojam senzibilnog djeteta.« Režiser ju je postavio da stoji pokraj svojih prepunih metalnih kolica u postranom dvorištu. Mama je pitala: »Zar me ne bi trebao našminkati pravi šminker?« Nick, režiser, odgovori: »Ne, gospođo Mole, želimo dokumentaristički pristup.« Mama je dotaknula groznicu na usnici i rekla: »Računala sam na malo kamuflaže koja će ovo sakriti.« Uperili su na nju jaki reflektor koji je pokazao svaku crtu, boru i podbuhlost na maminom licu. Zatim je režiser viknuo: »Idemo!« i moja je mama krenula. I potpuno se izgubila. Nakon sedamnaest pokušaja BBC2 je odustao, spakirao opremu i otišao. Mama je otrčala u kuću i bacila se na krevet. Ništa te ne može gore pogoditi nego kad televizija digne ruke od tebe. Subota, 12. listopada<W0>


Kent se još uvijek producira po susjedstvu. Vidio sam kako ga snimaju dok hoda ulicom. Na sebi je imao kaput do poda, kaubojske čizme i tamne naočale. Maknuo sam mu se iz vida. Nemam nikakve želje da budem javno identificiran kao lulač iz Lulačevog dnevnika. Izveo sam psa u šetnju na livadu gdje je Pandora nekoć jahala Cvjetka, svog ponija. Pas se vrlo brzo umorio. Morao sam ga nositi kući. Na putu do kuće sreo sam gospođu Kent, Barryjevu mamu. Ona je šetala svog pitbulla. Pitao sam je da li je registrirala tu beštiju (kako je obvezna prema zakonu). Odgovorila mi je: »Koljač ne bi napao ni muhu.« Rekao sam joj: »Nisam vas to pitao zbog muha. Više sam mislio na nježno meso male djece.« Promijenila je temu razgovora i pohvalila mi se da joj je Barry kupio kuću u naselju solidarnosti u kojoj sada živi. To me je zbilja natjeralo u smijeh. Kuća Kentovih je u našem susjedstvu bila sinonim za podrtinu. Oni svake zime iscijepaju unutrašnja vrata i njima lože vatru. Nedjelja, 13. listopada Noćas završio devetnaesto poglavlje. Jaku je bilo dosta intervjua. Naredio je novinarima da napuste Groucho Club i da ga konačno puste na miru. Okrenuo se Lenny Henry i rekao joj: »Hoćemo nešto popiti, Len?« Lenny mu je smiješkom zahvalila i Jake pucne prstima. Jedan je konobar odmah dotrčao i pokorno se naklonio pred Jakeom. »Bocu šampanjca – veliku – i donesite nam tri čaše«, jer Jake je upravo ugledao kako jedan od njegovih najboljih prijatelja, Richard Ingrams, koji se proslavio u kvizu vijesti, ulazi kroz čuvena viseća vrata. »Hej, Rich, ovamo!« viknuo je Jake. Iz prostora pred recepcijom čuli su se zvuci hrvanja i natezanja. Jake okrene glavu upravo na vrijeme da vidi Liama, upravitelja kluba, kako baca Kenta Barryja, neuspjelog pisca, iz kluba na ulicu. Ponedjeljak, 14. listopada = Draga Bianca, Nakon što sam još malo razmislio, mogu li još uvijek prihvatiti tvoju ponudu? Silno bi mi odgovaralo da provedem nekoliko dana u Oxfordu, spavajući na tvom podu. Otvoreno govoreći, ne mogu ni trenutka više podnositi život s mojima. Ne radi se samo o razini buke i stalnim prigovaranjima; najviše me smetaju sitnice – ljepljiva boca H.P. umaka, sluzavi sapun u posudici vječno punoj vode, pseće dlake u maslacu. Možeš me nazvati na gornji broj u bilo koje doba dana i noći. U ovoj kući nitko nikad ne spava. Sve naj, najbolje želi ti Adrian Mole Utorak, 15. listopada Jutros mi je moja sestrica Rosie rekla da me mrzi. Ta provala mržnje uslijedila je nakon što sam joj predložio da se počešlja prije nego što pođe u školu. Mama je ustala iz kreveta i došla dolje. Zapalila je svoju drugu cigaretu (prvu uvijek popuši u krevetu) i odmah stala na Rosienu stranu. Rekla je: »Ostavi dijete na miru.« Rekao sam: »Netko se u ovoj kući mora starati za kakve takve standarde pristojnosti.« Mama je posprdno rekla: »Našao se pravi. Ta tvoja brada izgleda kao lasičje leglo. Ne znam kako to možeš podnijeti blizu usta. Zdravstvena inspekcija bi ti odmah zabranila unošenje jela i pića.«


Tijekom svađe koja je uslijedila izrečene su mnoge ružne stvari na obje strane zbog kojih sada žalim. Ja sam nju optužio da je nemarna mati, sumnjivog morala. Ona je izvela protunapad opisujući me kao »lulača gubava lica«. Rekla je da je potajno pročitala moj rukopis Ravnih brda i da je to, po njenom mišljenju, »sranje od početka do kraja«. Rekla je: »Ako nekim nevjerojatnim slučajem to bude objavljeno, nadam se da ćeš se poslužiti pseudonimom, jer iskreno ti kažem, Adriane, ne bih mogla podnijeti javnu sramotu.« Spustio sam glavu na kuhinjski stol i zaplakao. Mama me je onda obgrlila i rekla: »Ajde, ajde, Adriane. Nemoj plakati. Nisam tako mislila. Ja mislim da je Gle! Ravna brda moga zavičaja vrlo zanimljiv prvi pokušaj.« Ali to sad ništa nije vrijedilo. Plakao sam sve dok nisam dehidrirao. 10:00 navečer. Zašto Bianca nije nazvala? Stavio sam marku prve klase. Četvrtak, 17. listopada Podigao sam još nešto novca sa štednje kod Stambene zadruge Market Harborough. Moj se san o tome da jednog dana budem vlasnik svog stana povukao još dalje u prostore mašte. Primio sam razglednicu s mostom Forth Bridge, bez adrese, ali bila je poslana iz Londona. = Dragi Adriane, idem u London pokušati naći neki pošteni posao. Imam dogovoren razgovor u Britanskim željeznicama. Pišem na brzinu. Molim te,odgovori na adresu moje prijateljice Lucy: Lucy Clay Flat 10 Dexter House Coghill Street Oxford Obećala mi je da će mi prosljeđivati sve poruke. Nadam se da si dobro i zdravo. Nedostaješ mi! Najsrdačniji pozdravi B. = P.S. Što misliš o podu u Londonu, kad nešto nađem? Petak, 18. listopada = Dvadeseto poglavlje: Obračun Jake gurne žicu uzemljenja iz utikača na kosilici, potom opet zatvori utikač i pričvrsti ga vijkom. Čuo je majku kako telefonom razgovara sa svojim n ovim ljubavnikom (jednim srednjoškolcem po imenu Craig). Pričekao je da završi s gugutanjem preko telefona i ponovo iziđe na terasu. »Pokosio sam travu na pola tratine, mama, ali sad moram k brijaču.« Njegova se majka namrštila i otresla pepeo cigarete po svojoj kašmirskoj haljini. »Ali, Jake, dušo«, protestirala je. »Ti znaš da ja ne podnosim kad nešto ostane nedovršeno.« Krenula je prema kosilici. Jake se u sebi zadovoljno nasmije. On je računao na tu osobitost svoje majke. Dok je ulazio kroz francuski prozor, čuo je kako se motor kosilice upalio, a odmah potom uslijedio je prodoran krik. Jake se u prvi čas osjetio krivim, zatim se odmah utješio mišlju kako je toliko puta savjetovao majci neka ugradi sigurnosni prekidač struje, ali je ona nerazumno ignorirala njegov savjet. Nedjelja, 20. listopada


Danas je bio dan kad moj otac ima pravo pristupa u kuću. Došao je po Rosie da je, kao i obično, odvede u McDonald's. Dok je ona tražila svoje cipele, tata i ja smo otvoreno, kao muškarac s muškarcem, porazgovarali o mami. Složili smo se da je ona jedna nemoguća osoba s kojom se ne da živjeti. Do sita smo se nasmijali na račun Martina Muffeta koji je u stražnjem dvorištu gradio staklenik služeći se svojom Black & Decker tesarskom klupom. Složili smo se da se Muffet, otkako je oženio moju majku, postarao za deset godina. Čestitao sam tati što je ulovio gospođu Belindu Bellingham i priznao mu kako ja nemam baš mnogo sreće sa ženama. Tata mi je rekao: »Moraš im govoriti ono što one žele čuti, sine, i kupiti im buket cvijeća svakih četrnaest dana. I to ti je sve.« Pitao sam ga namjerava li se ženiti s gospođom Bellingham, ali prije nego što mi je dospio odgovoriti, u sobu je uteturala mama noseći veliku kartonsku kutiju sa stvarima koje je pokupovala na prigodnoj rasprodaji u garaži nekih susjeda koji su se selili i rasprodavali suvišne stvari. Kupila je jednu sliku Isusa na križu, jednu pepeljaru na kojoj su bila naslikana dva škotska terijera, aluminijsku rešetku za pravlje nje prepečenca u pećnici; dvadeset sedam iskrivljenih svijeća, plišani stolnjak, jednu ploču Toma Jonesa, šest jabuka i jedan automobilski volan. Dok je uzbuđeno redala po kuhinjskom stolu svoj plijen, vidio sam oca kako je gleda očima u kojima se sjajilo nešto što jedino mogu opisati kao ljubav. Ponedjeljak, 21. listopada Bianca je nazvala ali sam ja bio odsutan – rezao sam Bertu Baxteru njegove odurne nokte na nogama. Mama je zapisala broj na koji mogu nazvati Bianku, ali ga je odmah potom izgubila. Pretražili smo kuću, ali taj komadić papira nismo našli. Pretpostavljam da ga je pas pojeo. Odnedavno pokazuje sklonost proždira nja čitavih stranica Leicester Mercuryja. Je li to znak pojačane neuroze ili nedostatka vitamina – tko zna? Nitko nije financijski sposoban da ga odvede veterinaru i sazna u čemu je stvar. Utorak, 22. listopada Poslao sam Bianki razglednicu sa slikom leicesterskog autobusnog kolodvora na adresu Lucy Clay: = Draga Bianca, hvala ti za razglednicu sa slikom Forth Bridgea. Jako me je iznenadilo da ostavljaš Oxford i odlaziš u »Dim«, kako London zovu cockneyji. @@elim ti sreću u traganju za »poštenim« poslom. Piši mi kako napreduješ. Ja još nisam imao sreće, ali i dalje pokušavam. Jako mi je teško živjeti s mojima. Riječ je o totalnom sukobu različitih načina života. Ja se trudim biti tolerantan prema buci i neredu, ali to je teško, jako teško. Tvoj s naj, najboljim željama Adrian Gospođa Bellingham mi je ponudila posao prodavača sigurnosnih naprava. To je večernji rad. Trebao bih posjećivati nervozne kućevlasnike nakon mraka i strašiti ih dok ne potpišu narudžbu za alarmni uređaj ili zaštitnu rasvjetu. Rekao sam da ću razmisliti. Gopođa Bellingham je na to rekla svojim brižljivo odmjerenim glasom: »Ima tri milijuna nezaposlenih. Zašto trebaš razmišljati?« Odgovorio sam kako se nadam da prosjaci još uvijek mogu birati.


Nudi mi 3 funte i 14 penija na sat. Nema provizije, nema socijalnog, nema ugovora – gotovina u ruku. Pitao sam je da li je smeta što sam član sindikata. Njezino blijedo lice postalo je još bljeđe. Rekla je: »Da, bojim se da me doista smeta. Najveća je zasluga gospođe Thatcher u tome što je pripitomila sindikate.« Moj otac je lakaj jedne tačerovke! Četvrtak, 24. listopada Prezirem se. Radim tek dvije večeri, a već sam prodao jedan sustav osiguranja cijele kuće, šest alarmnih uređaja za automobile, četiri »špijunke« i pola tuceta lokota za bicikle. Služim se jednostavnom metodom. Uđem u kuću i pokažem kućevlasnicima album koji je skupila gospođa Bellingham. U albumu su izresci stravičnih priča iz tabloida i policijska izvješća za javnost. Nakon što prelistaju taj zastrašujući album, morali bi biti krajnje nehajni da ne priznaju kako bi bilo poželjno pojačati sigurnost vlastitog doma. Gospođa Bellingham me podučila da im postavim pitanje: »Ne mislite li da vaša obitelj zaslužuje bolju zaštitu od sila zla koje nesmetano djeluju u našoj zajednici?« Dosad mi je samo jedna osoba odgovorila: »Ne mislim« i to je bio jedan umoran otac šestorice sinova u pubertetu. Ponedjeljak, 28. listopada Obrijao bradu. Gospođa Bellingham je rekla da brada izaziva nepovjerenje. Potpuno sam u njezinoj moći. Da mi naredi odlaziti na posao u odijelu Batmana, morao bih je poslušati. Nemam nikakvih zakonskih prava osobe u radnom odnosu. Četvrtak, 31. listopada Napokon! Gospodarski oporavak je krenuo! Britanski industrijski savez izvijestio je kako se očekuje povećanje proizvodnje i izvoza u narednim godinama. Prema B.I.S-u proizvođači očekuju goleme, nove narudžbe. Priopćio sam tu dobru vijest majci. Odgovorila je: »Aha, i naš pas se ženi u subotu, a ja sam mu kuma.« Na što je nju i Martina Muffeta uhvatio jedan od onih njihovih napadaja luđačkog smijeha. Ken Barlow iz serije Coronation Street dospio je na sud zato što je dosadan. Porota ga je proglasila nevinim i dobio je 50.000 funti. Mama je dobila posao u osiguranju novog trgovinskog centra što je upravo otvoren u središtu grada. U uniformi koju je dobila izgleda kao newjorška policajka. Rekla je ljudima u »Group Five«, tvrtki koja ju je zaposlila, da ima trideset pet godina! Sad živi u strahu da će oni otkriti kako zapravo ima četrdeset sedam godina. Zar su svi u »Group Five« slabovidni? Jesu li s njom razgovarali uz svjetlo svijeća? Postavio sam joj ta pitanja. Odgovorila mi je: »Šibnula sam poštenu količinu Max Factorovog make upa i sjedila leđima okrenuta prozoru.« Petak, 1. studenoga S obzirom na moj stalan uspjeh u plasiranju njezinih sigurnosnih stvarčica, gospođa Bellingham mi je povisila satnicu s 3.14 funti na vrtoglavu svotu od 3.25 funti! Ti vrapca! Pucajte topovi! Puštajte balone! Otvorite šampanjac! Izdajte obavijest za tisak! Pozovite limenu glazbu! Subota, 2. studenog Jake je upotrijebio svoj švicarski džepni nož da demontira protuprovalnički alarm i u roku od samo nekoliko minuta otvorio je sve lokote, zasune i lance na ulaznim vratima, te je sad stajao u predvorju vile Bellingham Towers.


Gore, na katu, usnuli nakon punog sata strastvenog vođenja ljubavi, ležali su vlasnici povijesne ladanjske kuće Sir George i Lady Belinda, te njihova kći, poštovana gospođica Rosemary. Jake se tiho smijao dok je u crnu plastičnu vreću trpao srebrninu i objets d'art. Nije osjećao ni trunke krivnje. Okradao je prljave bogataše da nahrani prljavu sirotinju. On je bio leicesterski Robin Hood. Mama tvrdi da ja sličim Johnu Majoru kao jaje jajetu, osobito kad stavim svoje naočale za čitanje. To su čiste gluposti: za razliku od gospodina Majora ja imam usnice. Možda su malo tanke, ali se vidi da su tu. Da sam ja Major, dao bih si napraviti transplantaciju usnica. Mick Jagger bi mogao biti davatelj. Utorak, 5. studenog Robert Maxwell, novinski mogul, pao je u more s palube svoje jahte Lady Ghislaine. Otišao na zabavu s logorskom vatrom Društva za staranje o starijim osobama. Odveo sam tamo Berta Baxtera, gurajući ga u invalidskim kolicima. Baxter je već nakon pola sata tražio da odemo, jer su ga vidjeli (i svakako čuli) kako je u vatru bacio petardu. Organizatorica zabave, gospođa Plumbstead, rekla je pomirljivim tonom: »Sigurnost mora biti iznad svega.« Baxter joj je prijezirno odgovorio: »Sigurnost! Kad sam ja bio mlad, tako nešto uopće nije postojalo.« Šutke sam ga odgurao do njegove kuće. Bio sam ljut ko puška. Zbog njega sam propustio pečeni krumpir, kobasice i juhu. Morao sam čekati jedan sat da dođe patronažna sestra i stavi ga u krevet. Četvrtak, 7. studenoga Kevin Maxwell je demantirao vijest da su tvrtke u vlasništvu njegova pokojnog oca imale financijskih poteškoća. Pitanje: Bi li naše banke dale čovjeku s novčanim problemima zajam od 2.5 milijuna funti? Odgovor: Naravno da ne bi! Naše su banke respektabilne financijske institucije. Nedjelja, 10. studenoga Otišao baki zbog ceremonije polaganja makova za Dan sjećanja. Ponosan sam na svog djeda Alberta Molea. On se hrabro borio u I. svjetskom ratu kako ja ne bih morao živjeti pod tiranijom stranog ugnjetavača. Ne mogu ostaviti gornju rečenicu bez korekcije. Prava je istina da se moj siroti, pokojni djed borio u Velikom ratu zato što su mu to naredili. On je uvijek radio ono što bi mu rekli da radi. Ja sam u tome na njega. Ponedjeljak, 11. studenoga Večeras, kad sam izlazio iz kina jedna je skupina leicesterskih huligana počela vikati: »Hej, Johne Majore, kako Norma?« Osvrnuo sam se uokolo misleći da je možda premijer došao posjetiti Gospodarsku komoru Leicestera ili tako nešto, ali njemu nigdje nije bilo ni traga. A onda sam, na vlastiti užas, shvatio da oni te svoje huliganske primjedbe upućuju meni. Srijeda, 13. studenoga Pismo od Bianke. = Dragi Adriane,


hvala ti na pismu koje mi je Lucy poslala ovamo. Kao što vidiš po adresi, ja sad živim u Londonu. Stanujem zasad u jednoj maloj sobi u Sohou, ali plaćam za nju 110 funti tjedno, tako da neću tu dugo ostati! Dobila sam posao kao konobarica u jednom restoranu koji se zove »Savages«. Vlasnik je malo čudan, ali je osoblje vrlo ljubazno. Bilo bi divno da se vidimo kad idući put budeš u Londonu. Ponedjeljak je moj slobodan dan. Kako napreduje roman? Jesi li završio s popravljanjem? Jedva čekam da ga pročitam od početka do kraja! S najljepšim pozdravima Bianca (Dartington) Četvrtak, 14. studenoga = Draga Bianca, puno ti hvala za pismo od 11.o.mj. Moram priznati da me je iznenadilo. Ja gotovo nikad ne idem u London, ali mogao bih navratiti da te vidim kad idući put odem tamo. Nije li Soho opasna četvrt? Molim te, čuvaj se dok hodaš tim ulicama. Što se mene tiče, ja se okoštavam u ovom provincijskom paklu. Gle! vrlo dobro napreduje. Nazvao sam junaka Jake Westmorland. Kako ti se to čini? Molim te, piši mi. Tvoj kao uvijek Adrian Petak, 15. studenoga Newjorška burza danas je doživjela krah. Nadam se da to neće utjecati na kamatne stope Stambene zadruge Market Harborough. Subota, 16. studenoga Nema odgovora od B. Nedjelja, 17. studenoga Zašto u ovoj zemlji poštari ne nose poštu nedjeljom? Pretpostavljam da je to zbog toga što bi se pobunila Crkva. Zar svećenici stvarno misle da Bog vodi brigu o tome primaju li ljudi nedjeljom pisma ili ne? Ponedjeljak, 18. studenoga Popodnevnom poštom. Razglednica s vijaduktom Holborn. = Dragi Adriane, Ne. Soho nije opasan. Jako mi se sviđa Jake West-morland. Kad dolaziš u London? Puno najljepših pozdrava Bianca Utorak, 19. studenoga Poslao sam Bianki razglednicu sa satnim tornjem u Leicesteru. = Draga Bianca, U stvari, dolazim u London idući tjedan, u ponedjeljak. Hoćeš da zajedno odemo na ručak? Molim te, piši mi ili nazovi da mi to kažeš. Toplo te pozdravlja Adrian = P.S. Obrijao sam bradu. Na to su me navele slike Terryja Waitea na televiziji. Subota, 23. studenoga Razglednica od Bianke sa slikom originalne Kristalne palače. = Dragi Adriane, U ponedjeljak ću morati raditi. Počela je sezona uredskih zabava, ali ti svejedno dođi. Otići ću malo ranije s posla. Veselim se što ću te vidjeti. Dođi u »Savages«, Dean Street, u 2:30 popodne.


Voli te Bianca Nedjelja, 24. studenoga Freddie Mercury je umro od AIDS-a. Nisam imao vremena da ga ožalim, ali sam stavio na gramofon »Bohemian Rhapsody« , jednu od mojih najdražih ploča. Položio sam svoju garderobu na krevet (to jest, stvari koje čine moju garderobu) i pokušao se odlučiti što ću obući za put u London. Ne želim da me podrugljivi stanovnici metropole zapaze kao provincijalca na jednodnevnom izletu u glavni grad. Odlučio sam se za crnu košulju, crne hlače i Caritasov sako od tvida. Morat ću se zadovoljiti svojim standardnim sivim moka sinkama. Navio budilicu za 8:30. Hvatam vlak u 12:30. Ponedjeljak, 25. studenoga Soho Zaljubljen sam u Bianku Dartington. Beznadno, bespomoćno, nerazumno, divno, veličanstveno zaljubljen. Utorak, 26. studenoga Još sam uvijek ovdje, u Sohou, u Biankinoj sobi iznad Brendine slastičarnice u Old Compton Streetu. Gotovo nisam promolio nosa na svjetlo dana od 3:30 popodne u ponedjeljak. Srijeda, 27. studenoga Pjesma za Bianku Dartington: @PJESMICA - = Milo lice, Kao noć crna kosa, Dražest pastirice, Zaljubljen sam do nosa. Udaj se za me, budi mojom ženom, Usreći me, budi života moga dijelom. Četvrtak, 28. studenoga Telefonirao mami i tražio da mi pošalje moje knjige na Old Compton Street. Obavijestio je da sad živim u Londonu, s Biankom. Ona me pitala za adresu, ali nisam valjda vesla sisao. Spustio sam slušalicu. Petak, 29. studenoga Oh, Bože, volim je! Volim je! Volim je! Dok nije sa mnom, dok radi u restoranu, svaka je minuta prava tortura. Pitanje: Zašto nisam znao da je ljudsko tijelo sposobno pružiti takav neopisiv užitak? Odgovor: Zato, Mole, što dosad nisi vodio ljubav s Biankom Dartington – s osobom koja voli tvoje tijelo i dušu. Subota, 30. studenoga Što li sam samo vidio u Pandori Braithwaite? Ona je jedna svojeglava, arogantna škopiteljica muškaraca. Obična zlobna gadura. U usporedbi s Biankom ona je nula, nula. A što se tiče Leonore De Witt, jedva se mogu sjetiti kako ta ženska izgleda. Ne želim nikad više izići iz ove sobe. @elim čitav svoj život provesti u ova četiri zida (uz povremene izlete do kupaonice i zahoda, koje moramo dijeliti s jednim gutačem vatre koji se zove Norman). Zidovi su obojeni blijedom ljubičastoplavom bojom, a Bianca je na strop prilijepila Mjesec i zvijezde koje svijetle u mraku. Na zidu između prozora visi poster sa slikom mosta u sidneyskoj luci. U sobi je jedan bračni krevet, prekriven indijskom tkaninom i zatrpan jastucima, jedna komoda koju je Bianca obojila u bijelo, jedan stari naslonjač, prekriven velikim stolnjakom. Jedan klimavi stol, dopola obojen zlatnom bojom i dva drvena stolca. Umjesto uzglavlja kreveta iznad glava nam visi povećana fotografija Isambarda Kingdoma Brunela, graditelja mostova iz 19. stoljeća, Biankinog idola.


Svakog jutra kad se probudim ne mogu vjerovati da je vitka djevojka dugih nogu koja leži pokraj mene doista moja! Uvijek prvi ustanem i stavim kotlić na Baby Belling kuhalo. Zatim stavim dvije kriške kruha pod plinski grill i odnesem mojoj ljubavi doručak u krevet. Ne dopuštam joj da ustane dok plinska grijalica ne zagrije sobu. Ona se tako lako prehladi. Više mi je stalo do toga da njoj ugodim negoli da ugodim samome sebi. Jutros je Radio Capital pustio pjesmu »Stand By Me« koju pjeva Ben E. King. Rekao sam: »Volim ovu pjesmu. Moj tata je nekoć znao često stavljati tu ploču na gramofon.« Bianca je rekla: »I ja volim tu pjesmu.« Zaplesali smo, ja u mojim boksericama i Bianca u svojim ružičastim gaćicama na cvjetiće. »Stand By Me« je sad naša pjesma. Nedjelja, 1. prosinca Danas smo otišli u National Gallery. Hodali smo po Sainsbury Wingu poput sijamskih blizanaca, prilijepljeni jedno uz drugo. Ne možemo ni minute ostati razdvojeni. Renesansne su slike sjale poput dragulja i raspaljivale našu strast. Naše su genitalije pomalo bolne i osjetljive, ali to nas nije spriječilo da vodimo ljubav čim smo se vratili u sobu. Norman je iz susjedne sobe lupao po zidu i zamalo nam pokvario raspoloženje, ali smo ga uspjeli ignorirati. Ponedjeljak, 2. prosinca Jutros sam oblačio čarape i cipele kad sam primijetio čudan izraz na Biankinu licu. Upitao sam je: »Što je, draga?« Nakon dosta nagovaranja Bianca mi je priznala da sve na meni obožava osim mojih sivih mokasinki i bijelih termo čarapa. U znak svoje ljubavi prema njoj otvorio sam prozor i bacio jedini par čarapa i cipela koje sam posjedovao na Old Compton Street. Posljedica toga čina bila je da cijelog dana nisam mogao izaći iz sobe. Bio sam bosonogi zatočenik ljubavi. Predvečer mi je Bianca donijela tri para čarapa iz Sock Shopa i jedan par tamnih športskih cipela od Ballyja. Sve mi je savršeno pristajalo. Cipele su ozbiljne. Osjećao sam se jako odrastao dok sam u njima šetao po sobi. Zatim sam otišao do Nat West banke u Wardour Streetu i digao 100 funti iz bankomata. To je najveća svota koju sam ikad odjednom podigao s računa. Vratio sam Bianki novac za cipele (59.99 funti), što je također bila najveća svota koju sam ikad platio za cipele. Uzgred rečeno, sad je kasna večer i sive mokasinke još uvijek leže kraj kanalskog odvoda. Vidio sam, doduše, nekog skitnicu kako ih isprobava, ali se odmah namrštio i skinuo ih, iako se činilo da mu broj odgovara. Srijeda, 4. prosinca Telefonirao sam danas mami i pitao je zašto mi nije poslala moje knjige kad sam je to molio. Počela se derati: »Uglavnom zato jer mi nisi htio dati adresu, kretenu.« Potom je rekla kako je našeg poštara, Courtneyja Elliota, zamolila da joj proračuna koliko bi stajalo slanje paketa s knjigama. Navodno je on »gruntačunao« (ona je izmislila tu riječ, nisam ja) da bi to moglo stajati oko sto funti! Rekla je da moj otac ide kolima u London u petak,


na nekakvu konferenciju o alarmnim uređajima. Rekla je da će ga zamoliti da mi dopremi knjige i ostatak moje imovine. Nevoljko sam pristao i dao joj adresu. Kad je Bianca otišla na posao, odšetao sam do Oxford Streeta i kupio lopaticu za smeće i partviš, paket žutih krpa za prašinu, emulziju za parket, krpu za pod, laštilo za pokućstvo, bocu sredstva za pranje prozora i par bijelih, satenskih gaćica u Knickerboxu. Bianca je bila oduševljena kad se vratila u 3:00 popodne i našla sobu čistu i blistavu. Gotovo toliko oduševljena kao što sam ja bio u 1:00 ujutro kad je ona obukla satenske gaćice. Petak, 6. prosinca Tata je bio jako loše volje kad je večeras došao k nama. Konferencija se održavala u Watfordu, tako da je morao prilično skrenuti s puta (i vratiti se natrag) kako bi dopremio moje stvari. Kad je napokon pronašao Old Compton Street bilo je već 9:30 uvečer. Parkirao je ispred kuće na dvostrukoj žutoj liniji i upalio sva četiri žmigavca. Zajedno smo teglili kutije s knjigama i plastične vreće do naše sobe na četvrtom katu. Kad smo sve prenijeli, tata se srušio na krevet. ]elavo mu se tjeme sjajilo od znoja. Bilo mi je drago da je Bianca na poslu. Kad se oporavio, ispratio sam ga do auta. Gospođa Bellingham mu je zapovjedila da dođe kući do nekog razumnog doba. On se nje očigledno boji. Dok smo išli prema kolima, tata je odjednom stao, pokazao rukom prema kanalu i povikao: »Koji vrag je sad ovo?« Njegov je montego imao na kotačima »lisice«. Mislio sam da će se slomiti i zaplakati nasred ulice, ali je on umjesto toga totalno pošizio: udarao je po žutim stezaljkama na kotačima i urlao proste riječi. To je silno zabavljalo neke šminkerske idiote koji su na ledenom vjetru sjedili za stolovima na pločniku preko puta i pili capuccino. Ponudio sam se da ga pratim do udaljenog londonskog predgrađa kako bi započeo dugotrajnu birokratsku proceduru oko skidanja »lisica«, ali je on zarežao: »Ah, gubi se gore u to tvoje ljubavno gnijezdo.« Dozvao je crni taksi i uskočio u njega. Dok sam gledao taksi kako skreće u Wardour Street, slutio sam da će se tata ubrzo početi jadati taksistu na svoju zlu sreću, nezahvalnog sina, strogu ljubavnicu i nesposobnu biv šu ženu. <$TSpBelow=195>Subota, 7. prosinca Proveo ugodan dan popisujući svoje knjige i slažući ih potom na police koje sam napravio od tri daske i devet starih opeka koje sam našao u jednom kontejneru u Greek Streetu. Koliko me to stajalo? Ništa. U istom sam kontejneru našao Moralno mišljenje Johna Wilsona. Tiskano 1970. godine, prije nego što je u seriju Strijelci uveden seks, pa tako pretpostavljam da je moralnost možda zastarjela. Bianca je došla kući na ručak i pitala me da li bih htio raditi u restoranu kao pomoćni perač suđa. Gotovina u ruku, na crno. Rekao sam: »Da.« Otišli smo pogledati Thames Barrier i razgovarali smo o našoj budućnosti. Obećali smo jedno drugom da nećemo dopustiti da nas rastave bogatstvo i slava. U ponedjeljak počinjem prati suđe u restoranu Savages. <$TSpAbove=393;SpBelow=195>Ponedjeljak, 9. prosinca Peter Savage, vlasnik restorana Savages,* uistinu se prikladno zove. Još nikad nisam upoznao nekog tako nabusitog čovjeka. Prema svima je jednako nepristojan, prema osoblju i prema gostima. Gosti smatraju da je on zabavno ekscentričan. Osoblje ga mrzi i


svoje sastanke za obroke provodi pričajući o tome kako da ga ubiju. Savage je visok, debeo muškarac s licem poput goveđeg bifteka. Oblači se kao Bertie Wooster i govori poput Boba Hoskinsa iz filma Roger Rabbit. Na svojoj kravati Garrick kluba nosi iglu Pokreta za nuklearno razoružanje. Momak je, u smislu kulturnih interesa, totalno zbrkan. Utorak, 10. prosinca Savage se napio već u 10:00 prije podne. U podne se pobljuvao u lonac sa stabalcem juke u uglu restorana. U 1:00 poslije podne stigla je njegova žena, verbalno ga izribala i potom ga odvukla do kola, uz pomoć natkonobara Luigija. Trenutno čitam Potpuni rječnik jednostavnih riječi od Sir Ernesta Gowersa. Došao sam do 143. stranice: Klišeji. Ne bih se htio hvaliti, ali siguran sam da će se moj književni stil zamjetno popraviti. Bianca me večeras iznenadila kad je iznenada viknula: »Adriane, molim te, prestani s tim vječitim šmrkanjem. Uzmi rupčić!« Srijeda, 11. prosinca Mučim se s masnim tavama i loncima za pišivih 3 funte i 90 penija na sat, a gosti plaćaju 17 funti za oslića i 18 funti za bocu vina! Savage očito nije tako glup kako izgleda. Reklamna tvrtka Fogle, Fogle, Brimmington & Hayes rezervirala je Savages preko ručka za božićnu zabavu. Restoran je bio zatvoren za druge, obične goste. Bianca mi je ispričala da joj je direktor Piers Fogle rekao kako su raspoloženi za slavlje jer su upravo dobili ugovor vrijedan 500.000 funti na temelju reklamnog slogana za kampanju propagiranja prezervativa. »Što nosi dobro odjeven muškarac«, uskoro će se pojaviti na svim reklamnim pločama širom zemlje. Njihov je račun iznosio preko 700 funti. Dali su Bianki i drugim konobaricama po 5 funti napojnice. Ja, kuhinjski rob, nisam dobio ništa, naravno. Luigi je napravio prostačku gestu iza Fogleovih leđa dok je ovaj teturajući izlazio iz restorana. Subota, 14. prosinca Već više od dvadeset četiri sata nismo vodili ljubav. Bianca je dobila cistitis. Nedjelja, 15. prosinca Kupio Radosni seks u Charing Cross Roadu. Cistitis se još zove i »bolest medenog mjeseca«. Mogu ga izazvati česti i strastveni seksualni odnosi. Jadna Bianca trči na zahod svakih deset minuta. Zašto se uvijek mora platiti svaki užitak? Ponedjeljak, 16. prosinca Savage je jutros bio na sudu, optužen je da je u trav nju napao jednog gosta. Morat će platiti globu 500 funti plus troškove i odštetu u iznosu koji odgovara zbroju svih mojih plaća kroz idućih pet godina. Vratio se u restoran s gospođom Savage i svojim odvjetnikom kako bi proslavili činjenicu da ga nisu strpali u zatvor, ali nakon što su popili šampanjac i pojeli tagliatelle, Savage je zapazio skupinu urednika s televizije Channel Four za stolom broj osam i počeo ih vrijeđati jer u športskom programu ne pokazuju dovoljno vožnje na romobilu. Prema onome što mi je Bianca ispričala, gospođa Savage mu je rekla: »Dragi, smiri se, počinješ biti pomalo dosadan.« Na to je Savage dreknuo: »Začepi, kravo debela!« Na što je ona dreknula: »Ja nosim broj 38, svinjo neotesana!«


Odvjetnik ih je pokušao smiriti, ali je Savage okrenuo stol i na kraju je Luigi morao svog šefa izbaciti iz njegovog vlastitog restorana. Ja bih osobno bio sretan da Savage završi u zatvoru, vezan lancima, na kruhu i vodi, sa štakorima koji mu grickaju noge – premda sam pristaša zatvorske reforme. Utorak, 17. prosinca Eksperimentirali s vrlo pažljivim vođenjem ljubavi. Ja sam bio pasivan partner. Kasnije smo se prvi put posvađali. Gdje ćemo provesti prvi i drugi dan Božića? U našoj sobi? Kod njezinih roditelja? Kod mojih roditelja? Ili s Luigijem koji nas je pozvao u svoju kuću u Harrowu? Nismo vikali jedno na drugo, ali se uočavao (i još uvijek se uočava) osjetni nedostatak blagdanske dobre volje. Bianca mi je noćas u krevetu okrenula leđa. Četvrtak, 19. prosinca Probudili smo se zagrljeni, kao i obično. Božić nije bio spominjan, ali su se spominjali ljubav, strast i vjenčanje. Provest ćemo Božić kod njezinih roditelja u Richmondu. Njezin otac će doći po nas na Badnjak. To će mi prištedjeti kupovanje darova za moju obitelj. Subota, 21. prosinca Savage se večeras šetao po restoranu s minijaturnim borićem na glavi, kompletno sa žaruljicama. Ljubio je sve žene i puhao dim od cigare u lice svim muškarcima. Luigi ga je odveo u kuhinju i oslonio ga o sudoper. Savage je zatim meni počeo pričati o majci koja ga nikad nije voljela i o ocu koji je pobjegao od kuće s jednom bolničarkom, alkoholičarkom, kad mu je bilo osam godina. (Kad je Savageu mlađem bilo osam godina.) Slomio se i rasplakao, ali sam ja bio previše zaposlen da bih ga tješio. Kuhar je histerično vikao gdje su mali tanjuri. Nedjelja, 22. prosinca Bianca je danas ostala cijeli dan u krevetu, potpuno iscrpljena, sirotica, što mi je dalo priliku da radim na dvadeset prvom poglavlju Ravnih brda moga zavičaja. Jake je prešao prstima niz njezina leđa. Koža joj je bila poput najfinije svile, osjećali su to čak i njegovi prsti, ogrubjeli od dugogodišnje uronjenosti u vodu za pranje posuđa. Ona je uzdahnula i promeškoljila se ispod flanelske plahte. »Nastavi«, rekla je, a glas joj je puknuo poput biča. »Nemoj nikad prestati, Jake....« Utorak, 24. prosinca BADNJAK Danas sam se hrabro umiješao među izluđenu gomilu i kupio Bianki dar za Božić. Nakon što sam hodao ulicama dva sata, završio sam u Knickerboxu i kupio joj purpurni pojas za čarape, grimizne gaćice i crni čipkani grudnjak. Kad me je prodavačica pitala koji broj trebam, priznao sam joj da ne znam. Rekao sam: »Ona nije rubensovski tip, ali nije baš ni Naomi Campbell.« @@ena je zakolutala očima i rekla: »Dobro, znači da je medium, je li tako?« Odgovorio sam: »Sliči malo na Paulu Yates, ali ima crnu kosu.« @@ena uzdahne i upita: »Paula Yates kad doji ili kad ne doji?« Odgovorio sam: »Kad ne doji«, i ona je zgrabila nešto s police i umotala mi to u šareni papir. U Burger Kingu sam se lomio da li da kupim dar njezinim roditeljima ili ne. U pola pet sam ipak odlučio nešto kupiti i umiliti im se, te sam za njezinu majku kupio mirisnu


vrećicu za ormar s osnovnim mirisom breskve. Nazvao sam Bianku u Savages i pitao je što da kupim za njezina oca. Rekla mi je da njezin otac voli poeziju, pa sam otišao i kupio mu zbirku pjesama Johna Hegleyja, koja se zvala Mogu li sada sići dolje, tata? i na naslovnoj stranici imala sliku Isusa na križu. Također sam uspio pronaći primjerak @eljezničko naslijeđe Britanije od Gordona Biddlea i O. S. Nocka za Bianku. Četvrtak, 26. prosinca DRUGI DAN BO@I]A Richmond Biankina je majka alergična na breskve, a njezin otac, velečasni Dartington, smatra da je knjiga Johna Hegleyja krajnje neukusna. Osim toga, mrzim Biankinog brata i ne podnosim njezinu sestru. Kako je moja mila, draga Bianca proizašla iz takve grozne obitelji, to mi nikad neće biti jasno. Spavali smo u odvojenim krevetima i u odvojenim sobama. Morali smo na Božić ići u nekakvu drvenu baraku od crkve i slušati njezina oca kako se s propovjedaonice pjeni zbog komercijalizacije Božića. Bianca i ja smo jedini kupili darove. Svi ostali u obitelji dali su novac za darove kao prilog Fondu za uklanjanje posljedica od suše u Sudanu. Bianca je meni kupila Swatch ručni sat i Kroniku dvadesetog stoljeća, što će mi izvrsno poslužiti kao priručnik. Jako sam se razveselio darovima. I ona se razveselila Biddleu i Nocku. Njezin brat Derek i sestra Mary očigledno ne odobravaju našu ljubav. Oboje su samci i još žive s roditeljima. Derek ima trideset pet, a Mary dvadeset sedam godina. Gospođa Dartington je imala četrdeset osam godina kad je rodila Bianku. Nije bilo pečene purice, ni pića, ni slavlja. Natjerali su me da osjetim čežnju za vulgarnošću moje vlastite obitelji. Danas popodne morali smo otići u šetnju uz obalu rijeke. Mala djeca su sva bila vani, vijugajući nesigurno na novim biciklima i gurajući kolica s lutkama vrlo novog izgleda. Derek se odjednom zainteresirao za mene. Mislio je da poput njega volim gledati vlakove; brzo sam ispravio njegovu zabludu. Noćas smo se Bianca i ja uspjeli na brzinu zagrliti u kuhinji, ali nas je ubrzo omela Mary koja je došla tražiti svoju čokoladu protiv zatvora. Gospođu Dartington je pogodno uhvatila »slabost« pred večeru i otišla je u krevet. Bianca i ja smo morali pripraviti jelo. Poslužili smo salatu, mesni doručak i pečeni krumpir. Jedva čekam da se vratimo u našu sobu. Treba mi Bianca. Treba mi luk. Treba mi češnjak. Treba mi Soho. Treba mi Savage. Treba mi zraka. Treba mi da se oslobodim Dartingtona. U garderobi u prizemlju vise četiri ogrtača za vožnju automobilom bež boje. Petak, 27. prosinca Velečasni Dartington nas je odvezao natrag u Soho šutke i s izrazom mučenika. Svaki put kad se zaustavio na crvenom svjetlu ili pješačkom prijelazu, nestrpljivo je bubnjao prstima po volanu. Dva dana u krilu obitelji imala su poguban učinak na moju Bianku: doimala se kao da se fizički smanjila i mentalno regresirala. Čim smo ušli u našu sobu, rasplakala se i viknula: »Zašto mi nisu rekli da će novac za božićne darove dati Sudancima?« Rekao sam joj: »Zato što su se htjeli osjećati moralno superiornima i natjerati tebe da se osjetiš glupo. Vjerojatno ti je to trebala biti kazna jer živiš u grijehu, u Sohou, s jednim običnim peračem suđa.«


Sat kasnije Bianca je opet narasla do svoje prirodne veličine i vratile su joj se njezine mentalne sposobnosti. Vodili smo ljubav jedan puni sat i deset minuta. To nam je do sada rekord. Prilično je korisno što na svom novom Swatchu imam štopericu. Nedjelja, 29. prosinca Otišli smo danas do Campden Locka da Bianki kupimo čizme. Čitavo je područje vrvjelo mladim ljudima koji su svi nešto kupovali ili prodavali. Rekao sam Bianki: »Lijepo je vidjeti mlade ovako aktivne i kako se sjajno zabavljaju.« Bianca me nekako čudno pogledala i rekla: »Ali ti si mlad. Imaš samo dvadeset četiri godine, iako mi se to ponekad čini nevjerojatnim.« U pravu je, naravno. Ja sam mlad, službeno, ali se nikad nisam osjećao mladim. Mama kaže da sam imao trideset pet godina onog dana kad sam se iskoprcao iz njezine utrobe. Vratio se cistitis. Bianca je žalosno spremila satenske gaćice natrag u ladicu i vratila se pamučnim gaćama do pola bedra. Ja čitam kazališni komad Tramvaj zvan čežnja od Tennessee Williamsa. Sirota Blanche Dubois! <$TSpAbove=2646>Srijeda, 1. siječnja, 1992. Savages je sinoć bio zatvoren pa smo u 11:30 navečer otišli na Trafalgar Square dočekati Novu godinu. Gomila je sličila na pijano polje kukuruza koje se biba i svija na vjetru. Puna dva sata i više proveo sam izgubljen u gomili i prepustio se struji. Bilo je zastrašujuće, ali i divno, naći se u »zmiji« koja je plesala congu kroz St Martin's Lane. Nažalost, osoba ispred mene imala je neopisivo debele guzove. Pokvarila mi je vidik. Kad je Big Ben otkucao dvanaest sati, zatekao sam se kako ljubim i kako mene ljube potpuni neznanci, uključujući neke strance. Pokušao sam se probiti do Bianke, ali nju je okružila jedna skupina ekstrovertnih Australaca koji su svi bili viši od dva metra. No, napokon smo se, 1. siječnja u 12:03, poljubili i prisegli jedno drugom vječnu vjernost. Ne mogu vjerovati da imam takvu divnu žensku. Zašto me ona voli? @ivim u strahu da će se jednog jutra probuditi i postaviti sebi to isto pitanje. Otišli smo danas do Tower Bridgea. Mene je most ostavio prilično hladnim, ali je Bianca uzdisala od ushita nad strukturalnim dizajnom te stvari. Praktički sam je morao odvući odatle. Četvrtak, 2. siječnja Ustao sam u 3:30 ujutro i priključio se redu ispred trgovine Next u Oxford Streetu. Rasprodaja je poči njala u 9:00. Upustio sam se u razgovor s jednim momkom koji je bacio oko na jedno modro odijelo s dvostrukim kopčanjem kojem je cijena s 225 funti spu štena na 90. Momak se ženio iduće subote. S nekom Melanie, radnicom u tvornici padobrana. U svojoj novoj jakni od crne kože, bijeloj majici i trapericama izgledam kao svaki drugi mladić u Londonu, New Yorku i Tokyju. Ili Leicesteru, zapravo. Jer Leicester je u samom epicentru Nextova carstva. Bianca je danas htjela ići u Battersea pogledati elek tričnu centralu i pozvala me da idem s njom, ali sam j oj objasnio da se Gle! razvija u r evolucionarnom smje ru i da moram raditi na dvadeset drugom poglavlju. Izašla je iz stana bez riječi, ali joj je pogled bio pun srdžbe. = Jake je podigao ovratnik svoje Next jakne od crne kože kako bi se zaštitio od oštrog vjetra što je puhao preko Temze. Zurio je dolje u vodu koja se povlačila s osekom. Bilo je


vrijeme da učini nešto sa svojim životom, nešto značajnije od prikuplja nja pomoći za gladne u Sudanu. Znao je što treba učiniti. Borio se protiv toga – sam Bog zna kako se borio! Ali je prisila jačala i sad je nadjačala njegov otpor. Morat će to učiniti. Morat će napisati roman... Srijeda, 8. siječnja Predsjednik Bush se večeras pobljuvao u krilo japanskog ambasadora na jednom svečanom banketu u Tokyju. Mi smo to gledali u kuhinji restorana Savages na portabl televizoru. Gospođa Bush je gurnula muža pod stol i izašla iz dvorane. Nije izgledala previše sretna. Televizija je čitav taj incident pokazala na usporenoj snimci. Izgledalo je prilično odvratno. Japanci su bili užasnuti. Oni su takve picajzle po pitanju protokola. Savage je otpustio malog Carlosa jer ga je zatekao kako puši<đ> joint u stražnjem dvorištu. Zatim je Savage popio pola boce brandyja, tri boce piva, razna pića koja je uzimao gostima sa stolova i na kraju se potukao s palmom pokraj bara, optužujući je za ljubavničku vezu s njegovom ženom. Alkohol je svakako opasna droga ako dospije u krive ruke. Srijeda, 15. siječnja = Jake je sjedio pred svojim umjetnički dizajniranim Amstradom i pritiskao svjetlucave gumbe. Na ekranu se pojavio naslov njegova romana. @KOMP N = SPARG IZ KRONKA @KOMPIC = Glava prva: Sparg se vraća @KOMPIC = Sparg je stajao na vrhu brda i gledao dolje na Kronk, naselje u kojem se rodio. Zamumljao je svojoj ženskoj koja se zvala Barf i ona mu je nemušto odgovorila mumljanjem, jer riječi još nisu bile pronađene. @KOMPIC = Potrčali su nizbrdo. Spargova majka Krun gledala je svog sina i njegovu žensku kako prilaze vatri. Zamumljala je Spargovom ocu Luntu i on dođe na vrata kolibe. Oči mu se stisnu. Mrzio je Sparga. @KOMPIC = Krun baci još nekoliko korijena u vatru: došli su joj neočekivani gosti na večeru. To je tako tipično za njezina sina, mislila je, doći tako iznenada i još sa ženskom kojoj je narastao trbuh. Nadala se da će biti dovoljno korijena za sve. @KOMPIC = Bilo joj je drago što riječi još nisu bile pronađene. Ona nije podnosila uljudno čavrljanje. @KOMPIC = Sparg je bio tu, pred njom. Onjušila mu je pazuho, kako je bio običaj kad bi se neki Kronkanin vratio s duga puta. Barf je ostala stajati s druge strane vatre i promatrala je pozdravni ceremonijal. Miris nagorjelih korijena pojačao joj je osjećaj gladi. @KOMPIC = Kako riječi još nisu bile pronađene, majka i sin nisu mogli razmijeniti nikakve novosti. = Jake se sa zadovoljnim uzdahom odmakne od kompjutorskog terminala. Ovo je dobro, pomisli, prokleto dobro. Pravi je trenutak za još jedan prethistorijski roman bez dijaloga. Utorak, 21. siječnja Pismo od Berta Baxtera. Gotovo nečitljivo. = Dragi dečko, Čini se da je prošlo dosta vremena otkako te nisam vidio. Kad dolaziš u Leicester? Imam nekih poslića koje bi trebalo obaviti. Oprosti zbog rukopisa. Tresu mi se ruke. Tvoj Bertram Baxter


P.S. Ponesi škarice za rezanje noktiju na nogama. Večeras sam se ozbiljno posvađao s Biankom. Optužila me: a) da nikad neću ići van b) da previše čitam c) da previše pišem d) da pokazujem prijezir prema britanskom industrijskom naslijeđu e) da prdim u krevetu Ponedjeljak, 27. siječnja Napokon pomireni, otišli smo večeras u National Film Theatre i gledali film o nekoj Japanki koja odreže penis svom ljubavniku. Ostatak filma gledao sam čvrsto prekriženih nogu i u pauzama sam nervozno pogledavao Bianku, koja je netremice zurila u ekran i smješkala se. Kosa mi je još uvijek dovoljno dugačka za konjski rep. The Face me izvješćuje konjski repovi pomalo postaju passé. Dakle, sad mi je možda posljednja prilika da to iskušam. Svezat ću rep. Savage se hvalisao kako on nosi rep već pet godina. Bianca je kupila rabljeni električni pisaći stroj i pretip kava mi Gle! Već mi je predala sedamdeset osam prekrasno otipkanih stranica. Zadivljujuće je koliko roman dobiva na kvaliteti kad je otipkan. Trebao sam davno prije poslušati savjet gospodina Johna Tydemana. Srijeda, 29. siječnja Broj heteroseksualnih slučajeva AIDS-a u Ujedinjenom Kraljevstvu porastao je prošle godine za 50%. Prenio sam tu informaciju Bianki dok smo večeras išli na posao u Savages . Odjednom je postala jako šutljiva. Noćas sam čitavu vječnost morao čekati pred kupaonicom da operem zube. Kad je Norman napokon izašao, ispričao se zbog nagorjelih tragova na prozorskoj dasci. A rečeno mu je da ne vježba u kupaonici. Kad sam se vratio u sobu, našao sam Bianku kako čita neku brošuru koju je napisala Zaklada Terencea Higginsa. »Tko je Terence Higgins kad je kod sebe doma?« upitao sam neozbiljno. »On je mrtav«, tiho je rekla Bianca. Brošura je bila o AIDS-u. Bianca se rasplakala i priznala mi kako je 1990. godine imala kratku ljubavnu vezu s nekim Brianom Boxerom, koji je opet njoj priznao da je 1979. spavao s jednom biseksualkom koja se zvala Diane Tripp. Nazvat ću SOS telefon Zaklade Terenca Higginsa ujutro i zamoliti ih za pomoć. Subota, 1. veljače Prva dvadeset dva poglavlja romana Gle! Ravna brda moga zavičaja sad su hrpa od 197 uredno istipkanih stranica. Svako malo ih uzimam u ruku i šetam s njima po sobi. Ne mogu si priuštiti da ih dadem fotokopirati, deset penija po stranici je ipak preskupo. Koga poznajem u Londonu tko ima pristupa do neke fotokopirke?


Stan 6 Brendina slastičarnica Old Compton Street London = Dragi Johne! Poslušao sam tvoj savjet i revidirao Gle! Ravna brda moga zavičaja. Također sam unajmio profesionalnu tipkačicu i bit će ti drago vidjeti da se moj rukopis sad sastoji od dvadeset dva poglavlja otipkana strojem. Mislim da će Gle! Ravna brda moga zavičaja – kad roman bude dovršen – biti izvanredno pogodan tekst za čitanje naglas na radiju, možda kao dio tvojih klasičnih serijala. Kao što vidiš, priložio sam svoj rukopis i povjeravam ga u tvoje ruke. Međutim, još uvijek moram napraviti nekoliko malih izmjena. Da li bih te mogao zamoliti da mi fotokopiraš sto devedeset sedam stranica i pošalješ kopije na gornju adresu? Unaprijed zahvalan <$TSpAbove=73;SpBelow=73;EfWeight=4>Tvoj kao uvijek Adrian Mole <$TSpAbove=407;SpBelow=207;EfWeight=4>Utorak, 4. veljače Otišao sam jutros pješke do BBC-a. Dok sam se mučio da odgurnem teška metalna vrata, grupica lovaca na autograme potrčala je prema meni. Posegnuo sam u unutrašnji džep jakne da izvučem flomaster, ali prije nego što sam ga dospio izvaditi, vidio sam ih kako se guraju oko Alana Freemana, ostarjelog DJ-a. Progurao sam se kroz njih i ušao u posvećeno predvorje korporacije British Broadcasting praćen strogim pogledima ljudi iz osiguranja. Otišao sam do recepcije i stao u kratki red. U roku od četiri minute vidio sam tone slavnih ljudi: Deliju Smith, Roberta Robinsona, Iana Hislopa, Boba Geldofa, Annie Lenox, Roya Hattersleyja, itd., itd. Većinu njih ispratila je do vrata mlada žena po imenu Caroline. Napokon mi je plavokosa službenica na recepciji rekla: »Mogu li vam biti od pomoći?« A ja sam joj rekao: »Da. Možete li se, molim vas, pobrinuti da gospodin John Tydeman dobije ovaj paket? Vrlo je hitno.« Ona je nešto načrčkala na omotnici u kojoj je bilo moje pismo i rukopis Ravnih brda moga zavičaja i zatim omotnicu bacila u jednu žičanu košaru. Zahvalio sam se ljubaznoj plavuši, okrenuo se i udario u Victora Meldrewa koji igra onog čangrizavog tipa u Jednom nogom u grobu ! Ispričao sam mu se, a on je na to rekao: »Kako je to ljubazno od vas.« Mnogo je viši nego što izgleda na televiziji. Kad sam se vratio kući, ispričao sam Bianki da sam malo brbljao s Victorom Meldrewom. Mislim da je bila prilično impresionirana. Srijeda, 5. veljače<W0> Jutros smo se oboje rano probudili, ali nismo vodili ljubav kao obično. Šutke smo se istuširali i obukli. Zatim smo sišli dolje i doručkovali kroasane i kapučino u Brendinoj slastičarnici, osluškujući tračeve o propasti britanske filmske industrije. Potom, u 10:45, platili smo račun i pješke otišli do klinike u Neal Streetu. (Usput smo podijelili jednu funtu i četrdeset penija raznim prosjacima s kojima smo se susreli.) Savjetovala nas je, svakog posebno, jedna vrlo suosjećajna žena koja nam se predstavila kao Judith. Naglasila je kako, ako naši testovi budu pozitivni, to ne mora značiti da će se kod nas razviti najgori oblik AIDS-a. Nakon razgovora s Judith otišli smo na piće u jedan pub u Carnaby Streetu kako bismo porazgovarali o mogućim opcijama: a) napraviti test i saznati najgore


b) ne napraviti test i bojati se najgoreg. Odlučili smo odgoditi odluku za sutra. Četvrtak, 6. veljače Oboje smo odlučili podvrgnuti se testu i svečano smo si obećali da ćemo se brinuti jedno o drugome sve do smrti. Bez obzira na rezultat. Subota, 8. veljače Gospodin Britten, trgovac koji snabdijeva Savages voćem i povrćem, došao je danas u kuhinju i priopćio nam da idućeg tjedna ide u likvidaciju. Rekao je da mu Savage duguje sedamsto funti. Ja sam se zgrozio kad sam to čuo, ali mi je gospodin Britten sumorno objasnio kako je Savage samo jedan od njegovih brojnih dužnika. Rekao je: »Kad bi me banka pričekala još dva tjedna, izvukao bih se, ali gadovi neće.« Skuhao sam mu čaj i slušao njegov ogorčeni monolog o kamatama i Normanu Lamontu. Mislim da se ipak malo bolje osjećao kad je otišao dostaviti robu sljedećem restoranu. Nazvao sam mamu da joj ispričam o svom razgovoru s Victorom Meldrewom i otkrio da i ona odlazi savjetniku. Dužničkom savjetniku. Već sam se neko vrijeme pitao kako ona otplaćuje hipoteku. Sad znam. Ne otplaćuje ju. Primila je službenu obavijest od Stambene zadruge da će kuća, u kojoj sam ja proveo svoje djetinjstvo, biti zaplijenjena 16. ožujka. Preklinjala me da to ne kažem drugim članovima obitelji. Još se nadala da će se nešto dogoditi što će spriječiti katastrofu. Nisam joj rekao da imam tisuću sto jedanaest funti kod Stambene zadruge Market Harborough. Ali sam joj rekao da ćemo Bianca i ja doći sutra u Leicester. Osjetio sam u njezinu glasu dirljivu zahvalnost. Nedjelja, 9. veljače Kad smo došli na St Pancras Station, Bianca mi je rekla neka pogledam gore. »Gledaš u jednu od najvećih slobodnih konstrukcija luka na svijetu«, rekla je. »Pogledaj kakva je to ljepota!« »Ako hoćeš čuti istinu, Bianca«, rekao sam, »ja tu vidim samo prljavi, čađavi krov, sav posran od golubova.« »Glupo je bilo i očekivati da ćeš ti vidjeti nešto dalje od nosa«, rekla je i bijesno odmarširala u vlak, ostavljajući me da teglim obje naše torbe. Uvijek zaboravljam da je Bianca diplomirani inženjer građevine. Ne izgleda tako, a otkako je znam, radila je samo kao prodavačica novina i konobarica. Iako uporno šalje najmanje dvije molbe tjedno za inženjerske poslove, još je nikad nisu pozvali na razgovor. Počela je razmišljati o tome da se ubuduće potpisuje kao »Brian Dartington«. Kondukter nam je zaboravio probušiti naše povratne karte i tako nas putovanje do Leicestera nije ništa stajalo. Međutim, osjećaj sreće zbog te pobjede nad Britanskim željeznicama nestao je kad smo ušli u kuću. Mama se hrabro držala, ali vidio sam da je, zapravo, izvan sebe – u jednom je trenutku imala u ustima jednu cigaretu, drugu u pepeljari, a treća je gorjela na rubu daske ispod kuhinjskog prozora. Pitao sam je kako je zapala u tako strašan dug. Prošaptala je: »Martinu je trebala školarina za njegov završni tečaj. Posudila sam tisuću funti od jedne finan cijske agencije uz kamatu od 24,7%. Dva tjedna nakon toga, izgubila sam zaposlenje – netko me je izdao da imam četrdeset sedam godina.« Rekao sam joj neka mi kaže točne razmjere svoje zaduženosti. Donijela je hrpu neplaćenih računa, svih


boja i veličina. Rekao sam joj da mora odmah reći Muffetu istinu o njihovoj financijskoj situaciji, ali je ona na to gotovo histerično reagirala: »Ne, ne, on mora dobiti diplomu inženjera.« Izgleda da sam okružen inženjerima. Bianca je rekla mami kako je i ona diplomirani inženjer. Našalio sam se: »Da, ali nije sagradila ni toranj od lego kocki otkako je diplomirala.« Na moje zaprepaštenje, Bianca se silno uvrijedila na tu moju bezazlenu šalu i izišla je iz kuhinje očiju punih suza. Mama je rekla: »Svinjo, netaktična!« i otišla za njom u vrt. Sjeo sam za kuhinjski stol, stisnuo zube i napisao tri čeka: Kreditnoj kompaniji Debelog Eddiea (dvjesto sedamdeset i jednu funtu); Mljekarskoj zadruzi (trideset šest funti i četrdeset devet penija); i prodavaonici novina Cherry's (sedamdeset četiri funte i osamdeset jedan peni). Znam da to ne rješava mamin problem s kućom, ali sad barem može bez straha otvarati kućna vrata ne bojeći se da je pred njima netko od lokalnih vjerovnika. Kad se Martin vratio od bake (gdje joj upravo skida utičnice s dvije rupe i stavlja utičnice s tri rupe), upoznao sam ga s Biankom. U roku od nekoliko sekunda njih dvoje su našli zajednički jezik. Neprekidno su brbljali o kolodvoru St Pancras i o slobodnim lučkim konstrukcijama. Već dugo nisam Bianku vidio tako dobro raspoloženu. Za večerom su sjedili jedno do drugoga i ponudili se dobrovoljno za pranje i brisanje suđa. Ja sam pomogao Rosie da napiše sastavak iz engleskog na temu: »Jedan dan u životu delfina«. Zatim sam otišao u kuhinju i tamo našao Bianku i Muffeta kako veselo brbljaju o hotelu »St Pancras Station« i njegovom graditelju Sir Georgeu Gilbertu Scottu. Prekinuo sam ih i priopćio Bianki da ja sad idem u krevet. Jedva me je i pogledala; samo je promrmljala: »U redu, neću ni ja još dugo.« Spavaća soba za goste bila je puna Rosienih odvratnih, fluorescentnih igračaka iz serije »Moj mali poni«. Ponedjeljak, 10. veljače Nemam pojma kad je Bianca noćas došla spavati. Uvukla se u krevet do mene a da me nije probudila. Samo znam da Muffet i mama ne razgovaraju i da sam ja užasno nesretan. 11:30 navečer. Radio na Dvadeset trećem poglavlju: Zagonetka. = Jake je sjedio u Alminoj slastičarnici, omiljenom sastajalištu inteligencije i črčkao u svoj notes A4 formata. Radio je na svom romanu noć i dan. Već je došao do Glave četvrte. @KOMP N = Glava četvrta: Kamenje @KOMPIC = Sparg se šuljao kroz bujno grmlje. Znao je da su oni tamo. Čuo ih je prije nego što ih je vidio. Mumljali su jedno drugom o svom zajedničkom zanimanju za kamenje. @KOMPIC = Sparg razdvoji grane juke i ugleda ih pred sobom: Moffa i Bart, okupane suncem i spletene u zagrljaju. Udovi su im bili isprepleteni na intiman način. @KOMPIC = Sparg priguši ljubomorno mumljanje i odšulja se natrag prema Kronku, svom rodnom naselju. Utorak, 11. veljače


Sutra idemo po rezultate. Trebao bih umirati od straha, razmišljati o moralu, itd. Ali mislim jedino o tome kako je Muffet gledao Bianku i kako je Bianca gledala Muffeta kad su se u ponedjeljak ujutro opraštali na leicesterskom kolodvoru. Srijeda, 12. veljače Judith nas je izvijestila da su nam testovi negativni! Nismo HIV pozitivni! Nećemo umrijeti od AIDS-a! Međutim, ja osjećam da bih vrlo lako mogao umrijeti od slomljena srca. Bianca je predložila da opet odemo na jedan dan u Leicester. Tvrdi da joj je dosta Londona. Providna izlika. Kako bilo kome može biti dosta Londona? Ja se tu potpuno slažem s dr. Johnsonom. Četvrtak, 13. veljače Stiglo je pismo od BBC-a. = Dragi Adriane, kad mi je tajnica po treći put uručila tvoje pismo i rukopis Ravnih brda moga zavičaja, mislio sam da haluciniram. Tvoj je obraz deblji od japanskog hrvača i voliš iskušavati svoju sreću. BBC ne daje besplatne usluge fotokopiranja. A što se tiče tvog smiješnog prijedloga da se tvoj roman čita kao jedan od naših klasičnih serijala... Pisci takvih tekstova obično su mrtvi, ali ih je njihovo djelo nadživjelo. Sumnjam da će tvoje djelo nadživjeti tebe. Odmah ti vraćam tvoj rukopis. Zbog administrativne greške, tekst je ipak fotokopiran. Šaljem ti i to, iako nerado. Stvar no me ne smiješ više gnjaviti. John Tydeman Petak 14. veljače VALENTINOVO Razočaravajuće mala kartica od Bianke. Ona koju sam ja dao njoj bila je apsolutno raskošna. Velika, debela, skupa i u kutiji s mašnom. Savage je u klinici za liječenje ovisnosti od droga i alkohola. Luigi ga je u nedjelju otišao posjetiti i kaže da Savage igra ping-pong s jednim petnaestogodišnjim ovisnikom o cracku iz Leedsa. Subota, 15. veljače Bianca ide u ponedjeljak u Leicester na jedan dan, posjetiti moju majku. Rado bih pošao s njom, ali ja sad radim šesnaest sati dnevno, sedam dana tjedno. Netko mora spasiti moju majku od zatvora, a ja jedini u obitelji radim. Moje dužnosti u restoranu sada uključuju priprema nje povrća. To je dosadan posao, a još ga više otežava opsesivno ponašanje kuhara Roberta. On inzistira na jednakoj širini i dužini izrezanih komada. Moram u džepu od pregače držati krojački metar. Nedjelja, 16. veljače Danas se navršilo punih sedam dana i noći otkako Bianca i ja nismo vodili ljubav. Nije seks jedino što mi nedostaje. Ne radi se samo o seksu. Zbilja se ne radi samo o seksu. Nedostaje mi zagrljaj, miris njezine kose i njezina koža pod mojim prstima. Kad bih joj bar mogao reći što osjećam. Ali ne mogu, jednostavno ne mogu. Zbilja ne mogu. Pokušao sam, ali naprosto ne mogu. Noćas sam je u krevetu držao za ruku, ali to se ne računa. Ona je spavala. Ponedjeljak, 17. veljače


Prije nego što sam u 6:30 ujutro krenuo na posao, napisao sam pisamce i ostavio ga oslonjena na vazu sa zumbulima na stolu. = Najdraža Bianca, molim te, razgovaraj sa mnom o našoj vezi. Ja nisam sposoban započeti razgovor. Mogu ti samo reći da te volim. Znam da između nas nešto nije u redu, ali ne znam kako da to počnem rješavati. Voli te, zauvijek, Adrian Bianca je predvečer bila vrlo ljubazna prema meni. Uvjeravala me je kako se njezini osjećaji prema meni nisu nimalo promijenili. Ali mi je to govorila preko telefona, iz Leicestera. Sredila je da ostane još jedan dan, kako bi pomogla mojoj mami. Kad sam se vratio s posla u 11:30 navečer, ponovo sam pročitao svoje pisamce, koje sam našao onako kako sam ga ostavio, te sam ga nakon toga iskidao i bacio u zahod. Morao sam tri puta povući vodu, dok konačno nije sve nestalo. Utorak, 18. veljače Protekle sam noći bio jako umoran, ali nisam mogao spavati, tako da sam ustao iz kreveta, obukao se i otišao se prošetati. Soho nikad ne spava. Soho postoji zbog ljudi poput mene: osamljenih, obuzetih ljubavnim jadima, odbačenih. Kad sam se vratio kući, čitao sam Ponižene i uvrijeđene od Dostojevskog. Srijeda, 19. veljače Ne bi se moglo reći da se bogovi smiješe našoj obitelji. Gospođa Bellingham je otpustila tatu s posla i izbacila ga iz kreveta. Razbjesnila se kad je otkrila da je tata prodavao njezino zaštitno osvjetljenje u pola cijene radničkoj klasi u pubovima. On je sad opet kod bake. Ja to znam samo zato jer me je baka nazvala na posao i potužila mi se da joj mama duguje pedeset funti od prosinca. Baki treba taj novac jer u lipnju ide u Egipat s organizacijom »Starajmo se o starima« i mora drugi tjedan platiti polog. Ukazao sam baki na činjenicu da ona ima znatnu svotu novca na štednji u dobroj banci, s visokim kamatama. Zar ne bi mogla podići pedeset funti? Baka je meni ukazala na činjenicu da banka traži obavijest o nakani podizanja novca s računa najmanje mjesec dana unaprijed. »Ne da mi se izgubiti kamate«, rekla je. Pitao sam baku, onako uzgred, vidi li što Bianku. Ona mi je istim tonom odgovorila kako je vidjela Bianku i Muffeta na gornjoj platformi autobusa broj 29 koji je vozio prema gradu. Ubacila je nekoliko detalja. Smijali su se. Bianca je u ruci držala buketić frezija (Biankino najdraže cvijeće). A Muffet je izgledao »sretniji nego što sam ga ikad vidjela«. Čulo se škripanje kad se zavalila u svoj stolac pokraj telefona i dodala: »Ne treba biti Einstein da shvatiš o čemu se radi, je li tako, mali moj?« Baš ti hvala, bako, nisam ni znao, jesenti, da si ti leicesterska Miss Marple. Četvrtak, 20. veljače Bojim se najgoreg. Bianca je još uvijek u Leicesteru. Primio sam jutros brošuru od neke organizacije koja se zove Faxos Institut. Nude mi holistički odmor na grčkom otoku Faxos, zajedno s tečajevima iz kreativnog pisanja, radionicama za tumačenje snova, podizanje razine samopouzdanja »pronađite svoj glas« i kontrolu stresa. Na fotografiji ispod teksta sretni, preplanuli polaznici holističkog odmora žderali su nekakvu zelenu hranu za dugačkim stolovima pod plavim nebom. Pomnjivije ispitivanje uz pomoć povećala otkrilo mi je da je zelena hrana kombinacija zelene salate i tikvica s nekakvim


mrvicama koje su sličile na sir. Na stolovima su bile boce grčkog vina retsina, vaze pune cvijeća i kvrgavi hljebovi kruha. Jedna druga fotografija pokazivala je plažu, borovu šumu i hotelski smještaj u obliku koliba od bambusa razasutih po obroncima brda. Izgledalo je zbilja idilično. Okrenuo sam stranicu i vidio da će Angela Hacker, autorica brojnih romana i kazališnih komada, te poznata ličnost s televizije, »pomagati« polaznicima tečaja pisanja tijekom prva dva tjedna u travnju. Nisam čitao njezine knjige, ni gledao njezine kazališne komade, ali sam je vidio na televiziji, u emisiji Kroz ključanicu. Stvarno ima lijepo uređenu kuću, iako se sjećam kako su me zapanjile količine alkohola u kadru. Boce su bile posvuda, u svakoj prostoriji. Voditelj programa, Lloyd Grossman, napravio je dosjetku na račun tih boca, nešto o »sosu za gusku«. Publika u studiju grohotom se smijala. S uzdahom sam sklopio brošuru. Dva tjedna na Faxosu, provedena u raspravama o mom romanu s Angelom Hacker, bili bi pravi raj, ali ja si to ni u ludilu ne mogu priuštiti. Moje su se rezerve u Stambenoj zadruzi opasno stanjile. Ostalo mi je samo još tisuću funti. Subota, 22. veljače Bianca je nazvala restoran u vrijeme ručka i rekla da hvata vlak u 7:30 sutra ujutro i stiže na St Pancras oko 9:00. Glas joj je bio nekako čudan. Pitao sam je da li se prehladila. Odgovorila mi je da je »puno pričala«. Svaki djelić moga tkiva čezne za njom, osobito oni djelići oko prepona. Nedjelja, 23. veljače Stajao sam na peronu kad je vlak ušao u kolodvor i vidio Bianku kako iskače iz vlaka. Potrčao sam prema njoj s buketićem sunovrata koji sam kupio od ulične cvjećarice ispred ulaza u podzemnu željeznicu na Oxford Streetu. A onda, na svoje iznenađenje, ugledao sam Martina Muffeta kako izlazi iz vlaka s dva velika kovčega. Spustio ih je na peron i obgrlio rukom Biankina nježna ramena. Bianca je rekla: »Adriane, žao mi je.« Muffet je rekao: »I meni.« Da budem iskren, ja nisam znao što bih rekao. Okrenuo sam se, ostavljajući dvoje inženjera pod graditeljskim čudom kolodvora St Pancras i vratio se u Old Compton Street. Ne znam što se dogodilo sa sunovratima, ali nisam ih više imao kad sam došao kući. Ponedjeljak, 24. veljače = Dvadeset četvrto poglavlje: Ništavilo Jake navuče gumeno crijevo preko ispušne cijevi automobila i provjeri spoj. Zatim drugi kraj gumenog crijeva provuče kroz postrani prozor na kolima. Baci još jedan dug, posljednji pogled na veličanstvenu panoramu Lake Districta koja je pucala pred njegovim očima. »Kako je život divan«, reče, glasno, vjetru. Posvud oko njega sunovrati su potvrdno kimali glavicama. Jake izvadi putni električni aparat za brijanje iz svoje toaletne torbice i počne se brijati. Oduvijek je bio tašt i osobito mu je bilo stalo do toga da bude lijep leš. Dlačice, nošene vjetrom, sjedinjavale su se s tlom. Jake pljusne po licu Obsession, svoj najdraži losion poslije brijanja. Potom, završivši s toaletom, uđe u kola i upali motor. Dok se unutrašnjost kola punila plinovima, Jake je razmišljao o svom životu. Proputovao je četiri kontinenta i obljubio neke od najljepših žena na svijetu. Ponovo je osvojio Ashes za Englesku. Popeo se na Everest natraške i pronašao pravi izvor Nila.


Nitko nije mogao reći da je nezanimljivo živio. Ali nije želio živjeti bez Regine, djevojke koju je volio. Dok je tonuo u ništavilo, kazaljka na pokazatelju zaliha goriva pala je na 0. Čega će prije ponestati, Jakeove zalihe kisika ili Jakeove zalihe benzina....? Utorak, 25. veljače Skupio sam hrabrost i nazvao mamu. Javio se tata. Rekao mi je da se preselio k mami »na privremenoj osnovi«, dok se ona ne oporavi od šoka zbog afere Muffet/Bianca. Navodno joj je tako loše da nije sposobna ustati iz kreveta i brinuti se o Rosie. Pitao me je kako sam ja to podnio. Odgovorio sam: »Oh, ja, ja sam dobro«, a onda su mi se velike, debele suze počele kotrljati niz obraze i u elektronski uređaj telefonske slušalice. Tata je neprekidno ponavljao u telefon: »Ajde, ajde, dečko. Ajde, ajde, nemoj plakati«, nježnim glasom kakvim ga nikad još nisam čuo govoriti. Kuhar Roberto mi je prišao, stajao uz mene i brisao mi suze svojom pregačom. Napokon, nakon što sam obećao da ću se javljati, pozdravio sam se s tatom. Godinama sam o njemu mislio da je lakomislena budala, ali sad vidim da sam ga pogrešno procijenio. Kad sam se vratio u svoju sobu, otkrio sam da je Bianca pokupila sve svoje stvari, uključujući i fotografiju Isambarda Kingdoma Brunela. Srijeda, 26. veljače Otišao sam danas na ručak u Edovu zalogajnicu i naručio hrenovku u pecivu, pržene krumpiriće, pivo i lončić filtrirane kave. Zatražio sam čašu za pivo i tada primijetio kako drugi muškarci mojih godina cugaju pivo ravno iz boce, pa sam krišom odgurnuo čašu i poveo se za njihovim primjerom. Sjedio sam na visokom stolcu za barom, ispred jednog minidžuboksa. Svaka je pjesma stajala pet penija. Odabrao sam samo jednu pjesmu, ali sam je odsvirao tri puta. Nekoć sam mogao napamet recitirati riječi pjesme »Budi uz mene«. Bianca i ja smo je znali pjevati zajedno s Benom E. Kingom dok bismo zajednički pripravljali nedjeljni doručak. Naše su udaraljke uključivale: veliku kutiju šibica, lopaticu za okretanje palačinki i limenku s lećom. U Edovoj zalogajnici pokušao sam pjevati ispod glasa, ali se nisam mogao sjetiti ni jedne riječi. Kad je pjesma završila, bio sam u suzama. Zašto ona nije ostala uz mene? Čovjek koji je sjedio pokraj mene upitao me može li mi nekako pomoći. Pokušao sam se pribrati i na svoj totalni užas počeo sam glasno jecati, bez imalo suz državanja. Bilo je tu suza, šmrklji, nedostojnog grca nja i drhtavih uzdaha. Neznanac mi je stavio ruku preko ramena i upitao: »Nešto nije u redu između vas i vaše drage?« Kimnuo sam glavom i onda uspio nekako protisnuti između dva jecaja: »Gotovo je.« »Isti je slučaj sa mnom«, rekao je. Zatim: »Ja sam Alan.« Alan mi je ispričao kako mu je »život uništen«, jer se njegov partner, Christopher, zaljubio u drugog muškarca. Naručio sam još dva piva i ispričao Alanu čitavu priču o Bianki i Martinu Muffetu. Alan je priznao da je šokiran i bio je toliko obziran da upita kako se osjeća moja majka. Rekao sam mu da sam je sinoć nazvao i da mi je rekla kako je za nju život završio. Dogovorili smo se da se nađemo u 8:00 večeras i odemo negdje na piće. Zar ja sad, poput Blanche Dubois, ovisim o ljubaznosti neznanaca?


Ponoć. Alan se nije pojavio. Sjedio sam u »Kočiji sa zapregom« više od sat vremena čekajući na njega. Možda je susreo nekog drugog neznanca sa zanimljivijom tužnom pričom. Kako mi ona nedostaje. Nedostaje mi. Nedostaje mi. Četvrtak, 27. veljače Roberto je večeras stajao nada mnom i natjerao me da pojedem tanjur rezanaca s umakom od zeca. Rekao mi je: »Zena e zena, ma ielo e ielo.« Možda to na talijanskom ima više smisla. = Jake je predao omotnicu s novcem čovjeku zlokobna izgleda. »Brzo i čisto«, rekao je. »Ne smiju uopće shvatiti što im se događa.« Čovjek je nešto progunđao i izišao iz špelunke u Sohou. Jake se osvrne oko sebe, na napirlitane, našminkane žene, na bestijalna lica kasnonoćnih pijanaca. Je li moguće da je prošao samo jedan dan otkako se u Lake Districtu pokušao ubiti? Kad je ustao na noge, jedna ga je mlada prostitutka pokušala zavesti. Razdraženo ju je odgurnuo od sebe, govoreći: »Gubi se, lutko, ja sam ljubio i izgubio jedinu ženu koju ću ikad poželjeti.« Čvrstim je koracima izišao u treperavu noć Sohoa, kuckajući petama svojih kaubojskih čizama po pločniku. Moram ih sutra odnijeti postolaru da mi stavi gumu na potplate i pete, pomislio je. Dok je prolazio Old Compton Streetom, pogledao je gore u prozor stana iznad Almine slastičarnice. Svjetlo je još uvijek gorjelo, ali znao je da su ljudski životi sad već ugašeni. Postao je ubojica preko posrednika. U srcu je lio suze, ali mu je lice sveudilj bilo onakvo kakvo je oduvijek bilo: tvrdo i bez samilosti – i bez Božjeg blagoslova. Subota, 29. veljače Obavijestio sam gospodina Andropolosisa, stanodavca, da sam preuzeo najam i platio mu stanarinu mjesec dana unaprijed, tako da je soba sada moja. Hvala Bogu da je ovaj mjesec završio. To je bilo valjda najgorih mjesec dana od početka vremena. Kako bi se upotpunio popis nevolja moje obitelji, baku su jutros rano odvezli u bolnicu s bolovima u trbuhu. Popodne sam nazvao bolnicu i odjelna mi je sestra rekla da se baka »dobro osjeća«. Ukoliko je to istina, onda je ona jedina u obitelji kojoj je dobro – svi smo ostali totalno u komi. Nedjelja, 1. ožujka Pridružio sam se danas popodne mami, tati i sestri Rosie uz bakin bolnički krevet. Prvi put sam baku vidio bez zubiju. Šokiralo me je kako izgleda stara. Mama je smršavila i oči su joj crvene kao da nije prestala plakati otkako se Muffet zbrcnuo i ostavio je. Kad je isteklo vrijeme posjeta i dok smo išli hodnikom prema izlazu, mama je gorkim glasom rekla: »Oni su u Hounslowu, kod njegovog brata Andrewa.« Rekao sam: »Ne želim o njima ništa znati, mama.« Tata je rekao: »Prestani misliti na to, Pauline.« Rosie je rekla: »Meni je drago da je otišao. Nadam se da se nikad više neće vratiti.« Podigla je ruku i tata ju je prihvatio te ju proveo kroz velika dvokrilna vrata na izlasku iz odjela. Dok smo išli uz visoke bolničke zgrade, vjetar nam je nosio smeće oko nogu i mene je uhvatio predosjećaj nesreće. Zamalo sam se okrenuo i vratio baki da se pošteno s njom oprostim, ali nisam htio da me oni moraju čekati na izrovanom bolničkom parkiralištu pa tako nisam otišao. Vratili smo se kući i pojeli svaki po jednu pakiranu večeru s goveđom pečenkom iz Marksa i


Spencera. Moja je bila sasvim dobra, ali ni blizu pravoj večeri koju skuha moja baka. Dok sam u kuhinji gurao prljave aluminijske pladnjeve u kantu za smeće, zazvonio je telefon. Javljali su iz bolnice da je »gospođa Edna May Mole preminula u 5:15 popodne.« Pokušao sam se sjetiti gdje sam točno bio u 5 sati i 15 minuta. Izračunao sam da sam bio na benzinskoj crpki i pomagao ocu da provjeri tlak u gumama automobila. Nisam još prolio ni jedne suze za njom. Potpuno sam presušio iznutra. Imam osjećaj da mi je srce kao koštica od breskve. Ponedjeljak, 2. ožujka Opće je poznata činjenica da se baka i moja mama nikad nisu slagale i stoga nitko nije bio pripremljen za upravo mediteranski duboku žalost koju je moja mama pokazala na vijest o smrti svoje svekrve: bujice suza, udaranje po prsima, itd. Od jutros neprekidno tužno ponavlja: »Ostala sam joj dužna pedeset funti.« Tata me je opet zapanjio svojom zrelošću. Pokazao je uistinu hvale vrijednu učinkovitost u obavljanju administrativnih formalnosti i u cjenkanju oko troškova pogreba. Utorak, 3. ožujka U 10:00 navečer nazvao sam »Savages« i javio im da ću ostati u Leicesteru do pogreba u petak popodne. Roberto mi je rekao: »Drago mi je da si nazvao, Adriane. Tvoj su stan posjetili provalnici.« Rekao je to tako kao da su provalnici došli na čaj, donijeli cvijeće i ostavili posjetnice. Večeras više ništa ne mogu učiniti. Policija je pozvala bravara. Novi me ključ čeka u restoranu. Osjećam se nekako čudno miran. Srijeda, 4. ožujka U vlaku za Leicester 8:40 uvečer Odnijeli su sve, osim mojih knjiga, bokserica i jednih hlača od poliestera. Najvjerojatnije će zauvijek ostati tajna kako su uspjeli odnijeti krevet niza stube. Policajac s kojim sam razgovarao telefonom odgovorio mi je na moje pitanje o vjerojatnosti da uhvate krivce: »Znate kakve šanse ima gruda snijega u paklu? Pa, prepolovite to. I onda prepolovite još jednom.« Pitao me je da li sam osiguran. Posprdno sam se nasmijao i odgovorio mu: »Naravno da nisam. Vi razgovarate s Adrianom Moleom, a ne nekakvim srećkovićem.« Sad sam čovjek bez igdje ičega. Četvrtak, 5. ožujka Otišao sam jutros u bakinu kuću. Sve je bilo isto kao i uvijek. Moje svjedodžbe su još uvijek visjele uokvirene na zidu. Fotografija mog pokojnog djeda Alberta stajala je na polici iznad kamina. Sat je još uvijek kucao. Gore je rublje ležalo uredno složeno u ormaru, a u vrtu su se kroz zemlju probijale prve mladice. Kutija s keksima bila je puna kolačića sa smokvama, a njezine stare papuče stajale su kraj kreveta. U kuhinj skom ormariću našao sam njezinu posudu za Yorkshire pudding. Baka ju je upotrebljavala više od četrdeset godina. Glupo je plakati nad posudom za Yorkshire pudding, ali ja sam plakao. Potom sam je osušio i stavio natrag na njezino mjesto, kao što bi baka voljela da napravim. Petak, 6. ožujka BAKIN SPROVOD Danas smo mama, tata, Rosie i ja surađivali kao pravi tim i lijepo smo ispratili baku. U crkvu je došlo ljudi u sasvim pristojnom broju, što me je iznenadilo, jer baka nije poticala


ljude da joj navraćaju u kuću. Draže joj je bilo slušati Radio četiri. Znalo se dogoditi da otjera ljude s vrata ako su bili toliko nepažljivi da joj dođu u posjet u vrijeme popodnevne radio-drame. Pjevali su himne »Amazing Grace« i »Onward Christian Soldiers«. Bert Baxter je pjevao punim grlom i gotovo potpuno nadglasao ostale. Lijepo je bilo gledati kako on, kao uvjereni ateist, uživa pjevati u crkvi. Dok sam ga gledao, nisam se mogao oteti pomisli kako je trebao umrijeti on, a ne baka. Vikar je govorio gomilu gluposti o tome kako se baka rodila u grijehu i umrla u grijehu. Svatko tko je poznavao moju baku zna da ona nije bila sposobna griješiti. Nije čak znala ni lagati. Kad sam je jednom pitao ne čini li joj se da više nemam toliko prištića (moralo mi je biti oko petnaest godina), odgovorila je: »Ne, lice ti još uvijek izgleda kao bubamarina guzica.« Povremeno se služila takvim blago profanim riječima, ali sasvim sigurno nije bila grešnica. Ne volim misliti na to da baka sada leži pod zemljom, sama i hladna. No, barem nikad nije doživjela da joj provale u kuću ili da je orobe. Toga se sad više ne mora bojati. @ZVIZDE = *<_>*<_>* Zakuska poslije pogreba bila je u našoj kući. Mama je provela najveći dio protekle noći u čišćenju, laštenju i pokušajima da izvuče mrlje iz tepiha u dnevnoj sobi. Tata je zamijenio sve pregorjele žarulje i popravio kotlić, tako da se mogla normalno pustiti voda u zahodu. Tanja Braithwaite je navratila izraziti nam svoju sućut i ljubazno se ponudila da odmrzne neke vegetarijanske pite koje je imala u svojoj ledenici. Rekla nam je da je Pandora otkazala predavanje i da kani doći na zakusku te da će donijeti šest boca šampanjca iz Marksa i Spencera. Rekla je: »Pandora smatra da smrt treba proslaviti. Ona na smrt gleda kao na početak nove pustolovine nakon prilično dosadnog svršetka.« Bert Baxter je nazvao da pita u koje vrijeme počinje pogreb, što je mamu podsjetilo da u kući nema cikle. I tako su Rosie dali osobni alarmni uređaj i poslali je do dućana na uglu da kod gospodina Patela kupi staklenku ukiseljene cikle. U ponoć sam gledao roditelje kako stavljaju bijeli stolnjak na stol u blagovaonici, koji su prethodno razvukli do pune dužine. Dok su uzmahivali stolnjakom i potom mu naravnavali krajeve, odjednom sam imao osjećaj da pripadam obitelji. Rosie je lijepo aranžirala sunovrate i frezije u jednoj vazi i svi smo je zbog toga pohvalili. Čak se i pas lijepo ponašao. Kad smo napokon otišli spavati, kuća je izgledala savršeno; sve je bilo na svom mjestu i obitelj Mole mogla je uzdignutih glava dočekivati goste. Baka bi bila ponosna na nas. @ZVIZDE = *<_>*<_>* Nakon pogrebne ceremonije Rosie i ja smo požurili kući prije drugih kako bismo skinuli plastičnu foliju sa sendviča i hrenovki u tijestu. Pandora nas je već čekala ispred kuće, sjedeći u kolima. Napunili smo kadu hladnom vodom i stavili boce šampanjca unutra da se hlade. Pandora je izgledala vrlo lijepo i ozbiljno u crnom odijelu muškog kroja. Međutim, nije me više ispunjavala strahopoštovanjem, tako da smo mogli razgovarati kao dvoje ravnopravnih prijatelja. Pohvalila me je kako dobro izgledam, čak je pohvalila i moju


odjeću. Popipala je rever mog mornarskoplavog, nestrukturiranog odijela iz Nexta i rekla mi: »Dobro došao u devedesete.« Kuća se ubrzo ispunila žalobnicima i mene su zaposlili da kružim naokolo s čašama šampanjca na pladnju. Isprva su svi stajali uokolo i nisu znali što bi rekli, bojeći se da bi živahan razgovor mogao biti protumačen kao nedostatak poštovanja prema mrtvoj baki. Pandora je probila led nazdravivši baki čašom šampanjca. »Pijmo u čast Edne Mole«, rekla je podignuvši čašu uvis, »žene najviših načela.« Svi su se kucnuli i ispili čaše te se ubrzo začuo smijeh, a ja sam pecao boce iz kade. Mama je kopala po bifeu i izvukla obiteljske albume. Zapanjio sam se kad sam vidio fotografiju moje bake iz vremena kad je imala dvadeset četiri godine. Izgledala je vrlo elegantno, tamnokosa i lijepo građena. Smijala se i gurala bicikl uz neko brdo. S njom je bio neki muškarac u beretki. Imao je veliki brk, a oči su mu bile stisnute zbog sunca. To je bio moj djed. Svi su primijetili kako mu ja sličim. Tata je uzeo tu fotografiju iz albuma, otišao u vrt i sjeo na Rosienu njihaljku. Nakon nekog vremena otišao sam k njemu. On mi je pružio fotografiju i rekao: »Ja sam sad siroče, sine.« Položio sam mu ruku na rame, zatim sam se vratio u kuću i otkrio da se pogrebna zakuska pretvorila u zabavu. Ljudi su se histerično smijali fotografijama u albumu. Ja na moru, kako padam s magarca. Ja u skautskoj uniformi iz druge ruke, tri broja prevelikoj. Ja sa šest mjeseci, kako ležim gol na prostirci u obliku polumjeseca ispred plinskog kamina. Ja kao beba od dva dana između mojih sretno nasmiješenih, mladolikih roditelja u rodilištu. Na pozadini je stajalo napisano, maminim rukopisom: »Naša slatka beba, dva dana stara.« U albumu je bila i jedna fotografija koju nikad ranije nisam vidio. Na njoj su bili tata i mama s bakom i djedom. Sjedili su u vrtnim stolcima i gledali mene, u dobi od otprilike tri godine, kako se igram u pijesku. Na pozadini je pisalo: »Yarmouth, Bankovni praznik.« Rosie upita: »Zašto mene nema na slici?« Bert Baxter joj odgovori: »Zato jer se ti, do vraga, još nisi rodila, eto zašto.« U sedam sati navečer, Ivan Braithwaite se ponudio da otprati neke od bakinih postarijih susjeda do njihovih kuća, dok oni i on još mogu hodati. Mi ostali nastavili smo do jedanaest. Tanja Braithwaite, koja je već devet godina zakleta vegetarijanka, prelomila je jednu hrenovku u tijestu i pojela je, a potom još jednu. Moji roditelji su zaplesali uz pjesmu »Izgubio si taj osjećaj ljubavi«. Nisi između njih mogao ugurati ni ravnalo. Pandora ih je, zajedno sa mnom, gledala kako plešu. Rekla je: »Znači, pomirili su se, ha?« »Nadam se«, odgovorio sam, gledajući Rosie. Kao što sam ranije rekao, bio je to lijep ispraćaj. Ponedjeljak, 9. ožujka Old Compton Street Opet sam u svojoj sobi, a društvo mi prave samo moje knjige i bokserice. Hlače sam poklonio jednom mladiću koji je prodavao Veliko pitanje. Napravio sam jastuk od donjeg rublja i prespavao noć na podu. Oduvijek sam se pitao kako bi to bilo da sam


redovnik koji živi celibatskim životom u goloj samostanskoj ćeliji. Sada, zahvaljujući Bianki i provalnicima, znam. Otišao sam u Savages da pomognem očistiti kuhinju. Savage je osobno bio tamo, otpušten iz klinike za alkoholičare, zdrava i sportska izgleda, s čašom mineralne vode u ruci. Izrazio mi je sućut zbog mojih raznih gubitaka i rekao mi da na tavanu iznad restorana ima nekog starog pokućstva koje mogu uzeti. »Samo se posluži, malac«, rekao je. Ne mogu se priviknuti na tog novog, ljubaznog, filantropski raspoloženog Savagea. Stalno mislim da je to Savageov davno izgubljeni brat blizanac koji se nedavno vratio iz misionarske postaje na Amazoni. Moja je soba sad namještena klupicama u rokoko stilu i stolićima od lažnog mramora s tragovima čikova. Očito su to stvari koje su bacili na tavan kad je Savage preuzeo restoran. Spavam na dvije sastavljene klupe. Nad glavom su mi anđeli, a nad nogama kerubini. Roberto mi je dao nešto pribora za jelo, tanjura, šalica i nešto kuhinjskog posuđa. Većina mojih drugova s posla donijela je jutros ponešto sa sobom na posao kao svoj prilog Fondu za pomoć Adrianu Moleu. Kuham na plinskom kuhalu za kampiranje i čitam uz svjetlo lažnog svijećnjaka. Obje mi je stvari poklonio Luigi. Srijeda, 11. ožujka Jutros sam nazvao Leicester. Tata je još uvijek tamo i živi u grijehu s mamom. Mama mi je rekla da Bianca i Muffet namjeravaju osnovati građevinsko poduzeće »Dartington i Muffet«. Ne mogu podnijeti pomisao na Muffetove košćate prste kako miluju Biankinu divnu, blijedu kožu. Ne mogu to podnijeti. Četvrtak, 12. ožujka = Dvadeset peto poglavlje: Povratak u život Jake sjedne za stolić s pločom od lažnog mramora i počne pisati novo poglavlje svog romana Sparg iz Kronka. @KOMP N = Glava peta: Mladice @KOMPIC = Spargu je nedostajala njegova ženska Barf. Jedan dio njega nikad se neće pomiriti s tim gubitkom. @KOMPIC = Bilo je proljeće. Iz zemlje su počele nicati mladice. Sparg iziđe pred kolibu. Bilo mu je drago da je izišao, jer je koliba bila vlažna i vlaga se brzo penjala uza zidove. @KOMPIC = Spargu je trebala ženska, ali jedina ženska u okolici bila je njegova majka Krun. Premda joj je lice bilo izborano, njezina bedra su ga mamila. No, kronkovski je zakon zabranjivao obljubu vlastite majke, čak i ako ona pristane. @KOMPIC = Sparg se besciljno popne uz maleni brijeg i zatim se besciljno spusti dolje. Dosađivao se. Trebalo je skupljati drva za vatru, ali je Sparg bio sit takvih poslova. Skupljanje drva nije nikakav izazov za njegov um. @KOMPIC = Gunđao je u očajanju i čeznuo za mogućnošću komunikacije s drugim kronkovcima. Baš imam peh, mislio je, što sam se rodio u pretpovijesnom razdoblju. @KOMPIC = Kad bi bar postojao jezik, zagunđao je u sebi... @KOMPIC = <$THAlign=C;InLeftRPg=0;EfWeight=4>nastavak slijedi


Jake se zavali u stolcu. Iscrpio ga je intenzitet pisanja, bio je blijed i umoran. Izišao je iz sobe i prošetao do Wild'sa, svog omiljenog restorana, gdje ga je srdačno pozdravio Mario. »Dugo ze nizmo vidjeli, gospodine Westmorlando.« »Bok, Mario. Moj uobičajeni stol, molim te, i moju uobičajenu bocu, dobro ohlađenu, uzet ću svoje uobičajeno predjelo, svoje uobičajeno glavno jelo i svoj uobičajeni desert.« »A za aperitivo, gospodine Westmorlando?« zadovoljno je pitao Mario. »Kao i obično«, nestrpljivo odreže Jake. Moram uskoro završiti Gle! Ravna brda moga zavičaja , ali ne mogu dok Jake ne završi svog Sparga iz Kronka. Kad bi se bar malo požurio. Petak, 13. ožujka Sve se više trgovina i restorana zatvara oko nas. Svakog dana zakucavaju daske na izloge nekog dućana ili preko prozora nekog restorana. Svake noći molim Boga da Savages ostane financijski sposoban. Potreban mi je posao. Svjestan sam da me eksploatiraju, ali barem imam razloga ustati ujutro iz kreveta, za razliku od tri i pol milijuna mojih nezaposlenih sunarodnjaka. Baka je ostavila tati tri tisuće i devedeset funti, tako da mami neće zaplijeniti kuću. To je uistinu vesela vijest. To znači da neću morati dirati moju štednju u Stambenoj zadruzi. Ne bih mogao dopustiti da mamu bace na ulicu. Barem mislim da ne bih. Subota, 14. ožujka Kad sam jutros došao na posao, primio sam sljedeću poruku. Bila je napisana na papirnatom ubrusu. »Zaboravio B. Ostavila 500.« Nitko nije znao što to znači, ni tko je preuzeo poruku. Ponedjeljak, 16. ožujka Primio sam još jednu brošuru od Instituta Faxos. Zašto mi ih tako uporno šalju? Tko im je dao moje ime i adresu? Ne poznajem nikakve holističke tipove. Nisam čak ni vegetarijanac, a ne mogu živjeti bez aspirina. Otišao sam danas u National Gallery, ali mi je to vratilo bolne uspomne na B. te sam se stoga vratio u Soho i platio dvije funte da gledam neku debelu curu punu prištića kako skida grudnjak i gaćice kroz »špijunku«. Gledao sam je kroz »špijunku«. Nije skidala svoje donje rublje kroz »špijunku«. Pitanje: Postoji li neka večernja škola za sintaksu? Utorak, 17. ožujka Ponestalo mi je toaletnog papira noćas pa sam u nuždi posegnuo za Faxosovom brošurom kad me je nešto na licu Angele Hacker natjeralo da zastanem. Činilo mi se kao da mi govori: »Dođi k meni, Adriane.« Njezino lice nije baš nešto o čemu bih pisao mami, u stvari, nije nešto o čemu bih pisao bilo kome. Ostavio sam brošuru i umjesto nje dohvatio Evening Standard. Daleko bolje upija. 11.45 uvečer. Ne mogu spavati zbog galame ljudi koji slave dan sv. Patricka, pa sam od dosade ispunio formular prijave za prva dva tjedna u travnju na Institutu Faxos u Grčkoj. Četvrtak, 19. ožujka Dokono sam ispunio ček naslovljen na Institut Faxos, ali sam, zapravo, samo isprobavao novu olovku. Ne bih si nikako mogao priuštiti da budem odsutan s posla, a ni toliki izdatak.


10:00 uvečer. Potpuna je poruka glasila: »Zaboravio sam ti reći. Baka ti je ostavila 500 funti, voli te, tata.« Luigi, koji je bio na bolovanju zbog otrovanja hranom, vratio se danas i čestitao mi na »toliki novaca sto zi dobio«. Prirodno, blijedo sam ga gledao. Zbrka je potrajala nekoliko minuta, a onda je došlo divno objašnjenje koje smo proslavili uz bocu Frascatija. <$TSpBelow=150>Subota, 21. ožujka Odnedavna dobrodušni Savage pristao je dati mi dva tjedna dopusta (neplaćenog). Jutros sam poslao prijavni formular, a popodne sam na totalnoj rasprodaji u jednom dućanu u Charing Cross Roadu kupio kupaće gaće. Jedva čekam da na svom tijelu osjetim toplo Egejsko more. Radio na Ravnim brdima s Angelom Hacker na umu. Jake otvori svoju rukopisnu mapu. Ručno pravljeni papir boje slonove kosti doimao se poticajno. On uzme u ruku svoje Mont Blanc nalivpero i počne pisati. »Oprosti, draga«, obrati se sjajnom primjerku engleskog ženskog roda što je ležao nasuprot njemu, pokazujući gaćice, »ali pohodila me Muza.« Potom je spustio svoju naočitu glavu i istog se trenutka našao u Kronku, rodnom mjestu svog junaka Sparga. @KOMPIC = Sparg zamumlja, prepoznajući u mraku mrsku priliku svog oca. Otac zamumlja u odgovor. Sparg je prebacivao jedan oblutak iz jedne ruke u drugu. Zašto nešto nije izmišljeno čime bi se čovjek zabavio u satima mraka prije spavanja, pitao se. Nešto poput kakve igre, kao recimo karte, pitao se. Otišao je natrag u svoju kolibu i bezvoljno razmjestio životinjske kože po svom krevetu. Bilo mu je hladno noću bez ženske. Odlučio je da će rano ustati, naći sebi jednu i dovesti je kući u Kronk. <$TSpAbove=333;SpBelow=150>Četvrtak, 26. ožujka Kupio sam košulju kratkih rukava i par bermuda na tržnici u Berwick Streetu. Nisam obukao kratke hlače otkako sam postao odrastao. Jedan novi Adrian Mole diže se iz pepela. Savage se pojavio u restoranu pijan i ratoboran i počeo je dijeliti otkaze Luigiju, Robertu i cjelokupnom osoblju u kuhinji, osim mene. Rekao mi je: »Ti možeš ostati, Adriane. Ti si jebeni gubitnik, kao i ja.« Promaknuo me je u šefa sale, posao koji ne želim i ne znam raditi. Luigi i Roberto sjedili su u kuhinji, pušili i razgovarali na talijanskom. Nisu izgledali kao da su nešto jako zabrinuti. U međuvremenu sam se ja, skockan, u Luigijevom odijelu, morao ljubazno smješkati gostima, voditi ih do stolova i praviti se da me zanimaju njihove želje. Savage je sjedio za barom, izvikujući biografske pojedinosti o gostima koji su ulazili u restoran. Kad je ušao jedan bračni par srednjih godina i pristojna izgleda, povikao je: »Dakle, ako to nisu gospodin i gospođa Wellington? On ima tupe, a ona je za te svoje prpošne cicice platila tri tisuće funti.« Umjesto da se odmah okrenu i izađu ili da ga opale nečim po njegovoj pijanoj bulji, gospodin i gospođa Wellington su se široko nasmiješili i pustili me da ih odvedem do stola broj šest. Možda su oni ponosni na svoje umjetne atribute. Kako bi rekla moja nedavno upokojena baka: »Ništ' nije čudnije od ljudi, osobito Londonaca.« Jadna baka. Ona nikad u životu nije bila u Londonu.


Zadnja četiri dana nisam bio u stanju napisati ni riječi. Pomisao na Angelu Hacker kako čita moj rukopis potpuno me je paralizirala. Međutim, večeras sam uspio probiti barijeru. = = Uhvatila ga je »stvaralačka blokada«. Više od pet sati zurio je u podrugljivo prazan list papira. Njegov je nakladnik nazivao svaki sat. Tiskarski su strojevi čekali, ali on nikako nije mogao završiti svoju knjigu. Jake pogleda kroz prozor, nadajući se nadahnuću. Vrhovi newyorških nebodera protezali su se do u beskonačnost... = »Beskonačnost!« uzviknuo je Jake uzbuđeno i počeo raditi na svom romanu Sparg iz Kronka. @KOMPIC = Sparg je odlutao daleko od Kronka i sad je stajao na visokoj izbočini i s čuđenjem gledao neobičnu vodenu masu i plavu crtu daleko ispred njega. Ne znajući to (jer još nije bilo jezika), Sparg se čudio moru i dalekom horizontu. Zamumljao je i počeo se spuštati niz strmu izbočinu. Otići će do daleke plave crte, mislio je. To će mu ispuniti vrijeme. Sparg je to mislio zato što još nije bilo pronađeno plivanje... Primio potvrdu od Instituta Faxos da su me stavili na popis za tečaj pisanja. Umirem od straha. Petak, 27. ožujka Luigi je vraćen na posao i ja sam, hvala Bogu, opet na sigurnom, u kuhinji. Roberto mi dopušta da ga gledam dok kuha. Najveći dio svog života bio sam lišen propisnog prehrambenog obrazovanja. Od mame se nije dalo ništa naučiti; ona je prestala kuhati prava jela ubrzo nakon što je pročitala knjigu @enski eunuh. Premda, kakva ironija, autorica tog plodonosnog djela, Ms Germaine Greer, uživa ugled sjajne kuharice i izvrsne domaćice. Zahvaljujući Robertovoj ljubaznosti sad već znam skuhati tjesteninu al dente i zamijesiti biskvit, a gotovo sam svladao umijeće pripravljanja juhe od kiselice. Ujutro veselo skačem s mojih spojenih klupica i jedva čekam doći na posao. Danas su stigle karte za zrakoplov. Jedna nova djevojka počela je večeras raditi u restoranu kao konobarica. Zove se Jo Jo i došla je iz Nigerije. Studira slikarstvo na akademiji St. Martin's. Viša je od svih nas. Kosa joj je upletena sa stotinama sitnih perlica. Zvecka dok hoda. Njezina je majka neka velika zvjerka u nigerijskoj industriji traktora. Subota, 28. ožujka Danas sam napravio brdo profiterola. Roberto me je pohvalio: »Čestita, Adriano! Preljev od cioccolata e perfetto.« Jo Jo je prva probala i rekla da je »slasno«. Luigi je slučajno imao sa sobom svoj polaroid pa me je slikao s brdom kolača i s Jo Jo. Pribio sam tu fotografiju na zid u mojoj sobi. Izgledam sasvim zgodno. Nedjelja, 29. ožujka Još sam bio u krevetu kad sam u podne čuo kucanje na vratima. Meni nikad nitko ne dolazi, tako da sam se malo preplašio. Prislonio sam uho na vrata, ali čuo sam samo nekakvo neobično čegrtanje. Nakon stanovitog vremena otvorio sam vrata, ali sam ostavio prikopčan sigurnosni lanac. Laknulo mi je kad sam kroz odškrinuta vrata ugledao Jo Jo. Nasmiješila mi se i rekla da ide u Tate Gallery. »Hoćeš doći sa mnom?« upitala je.


Skinuo sam lanac i pozvao je unutra. Prošetala se po sobi i napomenula kako je uredna. Zaustavila se kod stola, na kojem je bio moj rukopis u prozirnom fasciklu i rekla: »Dakle, to je tvoja knjiga.« Dotaknula ju je s puno poštovanja. »Voljela bih je pročitati jednog dana.« »Kad bude dovršena,« odgovorio sam. Napravio sam joj šalicu instant kave, zatim sam se ispričao i otišao u kupaonicu da se umijem i presvučem. Pogledao sam se u zrcalo iznad umivaonika. Nešto se zbilo s mojim licem. Više nisam sličio Johnu Majoru. Jo Jo voli hodati i tako smo pješke otišli do Tatea. Bio sam ponosan što me vide s tako upadljivo zgodnom ženskom. Ispitivao sam je o Nigeriji i ona mi je s očiglednom ljubavlju pričala o svojoj domovini. Ona pripada narodu Yoruba i potječe iz Abeokute. Ona je mene ispitivala o mojoj obitelji i ja sam joj pričao o zamršenoj mreži unutarobiteljskih odnosa, o raskidima i o pomirenjima. Nasmijala se i rekla: »Trebao bi ti krajnje sofisticiran kompjutor da shvatiš odnose unutar moje obitelji.« Nikad još nisam bio u Tateu, ali je Jo Jo tu bila kao kod kuće. Vodila me naokolo i pokazala mi neke od njezinih najdražih slika – na svima su bili naslikani ljudi, primijetio sam. Pogledali smo slike Paule Rego, Vanesse Bell i Matissea te jednu skulpturu Ghishe Koenig koja se zvala »Nadzornici strojeva«, a onda je inzistirala da odemo prije nego što nam postane dosadno ili nas zabole noge. Dok smo silazili stubama, Jo Jo me pitala da li bih želio popiti čaj u njenom stanu u Batterseaju. Odgovorio sam: »Bilo bi mi drago.« Prešli smo ulicu i stali na autobusnoj postaji, ali onda sam ja, ponesen iznenadnim impulsom, zaustavio jedan crni taksi, pa smo se do njezina stana odvezli u velikom stilu. Ona stanuje na zadnjem katu jedne velike stambene zgrade. Svaka je soba puna njenih slika. Mnoge su od njih aktovi-autoportreti, na kojima je sebe prikazala s mnogo raznih boja, uključujući zelenu, ružičastu, ljubičastu, plavu i žutu. Pitao sam je da li tim šarenilom želi možda nešto reći o boji svoje kože. »Ne,« nasmijala se. »Ali bilo bi mi dosadno slikati samo crnim i smeđim bojama.« Jeli smo slatko pecivo, pili Earl Gray i neprekidno pričali: o restoranu Savages ; o nigerijskoj politici; mačkama; jednom od njezinih profesora na akademiji koji je na najboljem putu da poludi; o Cecilu Parkinsonu; o cijeni kistova; o Vivaldiju; o našim zodijačkim znakovima – ona je Lavica (ali Rak u podznaku); i o djevojačkom internatu u Surreyu u kojem je boravila od svoje jedanaeste do šesnaeste godine, kad je izbačena zato što se popela na krov kapele u znak protesta zbog grozne hrane. Uz čašu jeftinog vina raspravljali smo o stablima; Matisseu; Moskvi; ruskoj politici; o kolačima koje najviše volimo; o uporabi kišobrana; o kupusu i o kraljevskoj obitelji. Ona je republikanka, rekla je. Dok smo ispijali posljednju čašu vina i grickali kruh i sir, pričao sam joj o baki, o mami, o Pandori, Sharon, Megan, Leonori, Cassandri i Bianki. »Ti nosiš priličan prtljag uspomena,« rekla je Jo Jo. Rastali smo se u 10:30 uvečer uz prijateljski stisak ruke. Prije nego što je zatvorila vrata, upitao sam je koliko ima godina.


»Dvadeset i četiri,« odgovorila je. »Laku noć.« Ponedjeljak, 30. ožujka Istrčao sam iz restorana u pauzi i kupio Ambra Solaire (faktor 8), espadrile, majice bez rukava, još tri para kratkih hlača i šesnaest tisuća drahmi. Do kasno u noć radio sam na svom romanu. Bojim se što će o njemu reći Angela Hacker. Dodao sam još neke deskriptivne riječi Ravnim brdima moga zavičaja i maknuo još neke deskriptivne riječi iz Sparga iz Kronka. Utorak, 31. ožujka Osoblje mi je priredilo u kuhinji malu oproštajnu zabavu za sretan put u vrijeme kad je restoran zatvoren nakon ručka. To me je jako dirnulo. Roberto je napravio ćevape i pripremio autentičnu grčku salatu u moju čast. Jo Jo je još ujutro kupila dvije boce Retsine, pa smo se svi kucnuli i zakleli na vječno prijateljstvo. Onda je Savage došao u kuhinju, prigovarajući da je Luigi zaboravio pribrojiti porez na promet na nečijem računu i prekinuo nam zabavu. Jo Jo je rekla da umije dobro pakirati stvari. Ponudila mi se da dođe k meni i da mi pomogne. Složio sam na krevet svoju gaderobu, toaletni pribor i rukopis prije nego što sam se počeo pakirati, a onda sam shvatio da su mi provalnici odnijeli kovčeg. Jo Jo je otrčala do tržnice na Berwick Streetu i kupila jednu od onih prugastih torbi kakve na televiziji nose izbjeglice. Kad smo složili stvari u torbu, raspravljao sam s Jo Jo da li da ponesem neki topliji kaput ili ne. Ona je rekla da bih ga trebao ponijeti, ali sam ja na kraju odlučio da neću. Umjesto toga, prebacio sam preko ramena končani pulover. Svi su mi rekli da je u Grčkoj toplo u travnju. Noge mi izgledaju jako bijele u kratkim hlačama, ali kad se vratim, bit će veličanstveno preplanule. @ADRESA 1 = Hotel »Adelphi« Atena Četvrtak, 2. travnja 9:30 ujutro = Draga Jo Jo, Prvi put u mom životu nema nikoga tko bi mi poželio sretan rođendan. Navršio sam dvadeset pet godina. Što je veliki zalogaj u svačijem životu. Ubrajam li se još uvijek u »mlade britanske romanopisce«? Nadam se da je odgovor na to pitanje potvrdan. Drugi sudionici tečaja Instituta Faxos motaju se dolje u hotelskom predvorju, upoznajući se međusobno i vedro čavrljajući jedan s drugim. Pobjegao sam natrag u dizalo kad sam ih vidio i otišao na terasu na krovu, ali je tamo bila Angela Hacker, pušeći i zamišljeno gledajući u obrise Akropole daleko prema horizontu. Ona je mršava i odijeva se u bijelo. Srebrni etnički nakit služi joj kao balast. Ne znam kad je snimljena ona njezina fotografija u brošuri, ali uživo izgleda kao da joj je najmanje četrdeset osam. @ena je, očigledno, gotova – seksualno i umjetnički. Nikad ti se nisam pošteno zahvalio za ono poslijepodne u Tateu. Stalno mislim na one slike. Posebno su mi se svidjele one koje je naslikala ona Portugalka, Paula i još nekako. Sve najbolje, Adrian @ADRESA = Na trajektu Petak, 3. travnja = Dragi mama i tata, Pišem ovo na prvom trajektu, koji nas vozi tamo odakle će nas drugi trajekt odvesti na Faxos. Angela Hacker i većina sudionika tečaja kreativnog pisanja (ukupno nas ima dvanaest) već su u baru. Većina njih puše. Ti bi se vjerojatno s njima sjajno slagala, mama. Ostali, više holistički odmoraši gledaju u more preko ograde broda, snimaju fotke ili razmjenjuju recepte za aromaterapiju. Ja se držim po strani. Ne želim si natovariti


nekakvo na brzinu sklopljeno »prijateljstvo« pa da se onda tog »prijatelja« ili »prijateljice« ne mogu riješiti idućih četrnaest dana. Upravo je počela kiša. Moram prekinuti i ući unutra. Voli vas vaš sin, Adrian @ADRESA = @ADRESA = Na trajektu Petak, 3. travnja 4 sata popodne = Draga Jo Jo, Kiša je padala kao iz kabla tijekom čitave trosatne plovidbe. Imam na sebi svoj končani pulover, ali mi je još uvijek hladno. Sad mi je žao što te nisam poslušao i ponio kaput. Angela Hacker je padala u baru. More jest uzburkano, ali mislim da je njezin nedostatak ravnoteže više prouzročen obilatim količinama retsine koje ona ubacuje sebi niz grlo. Moji kolege spisatelji hihoću se bez prestanka otkako smo se ukrcali na trajekt. Sigurno se smiju nekakvom svom vicu koji ja nisam čuo. Još im se nisam predstavio. @ADRESA = Bambusova koliba broj šest 8:00 navečer Vjetar fijuče kroz pruće moje kolibe. Vani je nebo sivo i osuto olujnim oblacima. Večeralo se vani, pod »krovom« od palmina lišća. Nikakvo čudo da se ratatouille ohladio. Odavde čujem Angelu Hacker kako kašlje, iako je njezina koliba najmanje dvjesto metara niže, na padini ovog brda punog kamenja. U osam sati imali smo sastanak zajednice, na kojem su članovi stalnog osoblja i voditelji tečajeva predstavili sebe i svoj rad. Sastanak je održan na mjestu koje oni zovu »Čarobni krug«, a to je na samom vrhu brijega. To je kružna ploha od betona, okružena niskim zidićem i natkrivena uobičajenim krovom od bambusa i palminog lišća. Nema ničeg čarobnog u izgledu tog mjesta. Jako sam se zabrinuo kad sam čuo gospođu Hacker kako opisuje svoj tečaj kao »pisanje zbog užitka«. Meni pisanje nije nikakav užitak. To je ozbiljan posao, poput slikanja. Ovdje je jedan muškarac koji se češlja slično kao ti. Vidio sam ga na rtu kako gleda van, prema moru. Izdaleka je izgledao baš kao ti. Srce mi je poskočilo u grudima. Moja je koliba pokraj kokošinjca. Jedna je koza upravo gurnula glavu u moju kolibu, a magarac reve negdje u borovoj šumi. Ako nađem Noinu arku, nasukanu negdje na obali, neću se iznenaditi. Sve najbolje, Adrian @ADRESA = Faxos Nedjelja, 5. travnja = Draga Pan, Rekla si da ti javim kakav je ovaj tečaj na Faxosu, pa ću ti ispričati naš prvi dan. Spisatelji su se okupili na terasi u 11:15 ujutro. Ja sam sjeo prema vjetru, da izbjegnem dim od cigareta. Kad se u 11:30 još uvijek nije pojavila Angela Hacker, jedan momak, koji se zove Clive i ima sedam čireva na vratu, poslan je da ode do njene kolibe. Napokon se pojavila u podne i ispričala se da je zaspala. Potom je sat i petnaest minuta trabunjala o »Istini« i »narativnoj snazi« i »razvijanju originalnog izraza«. U 1:15 popodne skočila je na noge i rekla: »U redu, to je sve za danas. Napišite jednu pjesmu u kojoj ćete spomenuti riječ 'Grčka'. Pripremite se da je sutra ujutro u 11:15 pročitate naglas.« Zatim se otputila u bar od bambusa, gdje je ostala najveći dio dana. Kad sam napisao pjesmu, otišao sam u bar popiti šalicu čaja i čuo sam je kako govori o tvom koledžu u Oxfordu.


Pitao sam je da li te pozna i ona je rekla da te je srela nekoliko puta u kući Jacka Cavendisha »prije nego što je Jack ostavio svoju treću ženu.« Rekao sam: »Svijet je mali.« »Pokušavaj izbjegavati klišeje, dragi,« rekla je nato ona. Čudna je to žena. Sve najbolje od Adriana @ADRESA = Faxos Ponedjeljak, 6. travnja = Draga Rosie, Nadam se da ti se sviđa ova razglednica s veselim magarcem. Ima nešto u njegovom izrazu što me podsjeća na psa. Poslao sam ti pjesmu koju sam bio primoran napisati o Grčkoj. Vrijeme je da se ti počneš zanimati za kulturne stvari. @ivot se ne sastoji samo od Nintendo igara. Voli te tvoj brat, Adrian @PJESMICA U P = Oh, zemljo Grčka, drevna kulturna zemljo, Ovijaš mi se oko srca baš kao Nekakva stara lastika. Tvoje vješticama slične penzionerke U odjeći crnoj, Jesu li one nesvjesne svih pogodnosti što im nedostaju? Hoće li se zadovoljiti time da gledaju Magarca s njegovim tovarom? Neće li poželjeti nekakvo vozilo Da se provezu obalom? @ADRESA = Faxos Utorak, 7. travnja = Dragi Baz, Ovdje sam na Faxosu s Angelom Hacker koju ti, kako čujem, dobro poznaješ. Nas dvoje smo se odmah sprijateljili i pozvala me je da odsjednem u njezinoj kući u Gloucestershiru kad se vratimo. Možda uspijem odvojiti neki vikend, ali trenutno sam zauzet istraživanjem za svoju iduću knjigu Sjeckar u jednoj kuhinji u Sohou, tako da neću moći ostati kod nje dva tjedna kako bi ona željela. Pišem ti zato što ti želim reći kako se nadam da među nama nema više srdžbe zbog one afere oko Sharon Bott, jer ćemo se nas dvojica vjerojatno uskoro kretati u istim krugovima i volio bih da između nas ne bude nikakvih gorkih osjećaja. Čestitam ti što si napokon dospio do prvog mjesta na listi bestselera! ]ao, tvoj stari prijatelj, Adrian Mole @ADRESA = Faxos Srijeda, 8. travnja = Poštovani Johne Tydemane, Kao što vam nije moglo promaći, ako ste pogledali poštanski žig i marku, ja se nalazim na grčkom otoku Faxosu. Polaznik sam tečaja za kreativno pisanje koji vodi Angela Hacker (koja vas pozdravlja). Tražila je od nas da napišemo prvi prizor za neku radio dramu, a to je nešto u čemu se dosad još nikad nisam okušao. Mislio sam da bi vas moglo zanimati što sam napisao. Vrlo rado ću završiti dramu, ako mislite da bi je vrijedilo završiti. Bit ću u Londonu u 3:00 popodne 15. travnja, ukoliko biste željeli sa mnom osobno razgovarati. Kad bolje promislim, 16. bi mi više odgovarao. Vjerojatno će mi biti potreban odmor nakon putovanja. Evo kako drama počinje: @KNJ U P RAZ = Sendvič od krastavaca Drama za radio od Adriana Molea


@KNJ U P RAZ = Soba u nekoj imućnoj kući. Igra tenisa čuje se kroz francuske prozore. Toči se čaj. @ličica kucka u šalici. @KNJ U P RAZ = LADY ELEANOR: Sendvič od krastavaca, Edwine? @KNJIGA U P = EDWIN: Ne pokušavaj me farbati svojim buržujskim idejama o aristokratskim manirama. Ja znam istinu! @KNJIGA U P = LADY ELEANOR (zapanjeno): Ne! Ne valjda! Ne znaš tajnu koju čuvam već četrdeset godina! @KNJIGA U P = EDWIN (prijezirno): O da, znam. Sluškinja Millie mi je rekla. @KNJ U P RAZ = Zvonce zazvoni. @KNJIGA U P = MILLIE: Zvonili ste, gospođo? Oprostite što ste čekali, samo sam pomagala kuharici oko torte za dvacet prvi rođendan gospona Edwina. @KNJIGA U P = LADY ELEANOR: Otpušteni ste, Millie. Izbrbljali ste moju tajnu. @KNJIGA U P = MILLIE: Koju tajnu? Oh! Ono kako ste se rodila ko muško? @KNJ U P RAZ = <$THAlign=C;EfWeight=4>Nastavit će se = Ne želim ni na koji način utjecati na vaš sud, ali nakon što sam pročitao ovaj tekst nastala je zapanjena šutnja među mojim kolegama spisateljima. Angelin jedini komentar glasio je: »Trebali ste sačuvati otkrivanje tajne do posljednjeg prizora u drami.« To mi se čini dobar savjet. U svakom slučaju, nadam se da ćete uživati u Sendviču od krastavaca. Vaš, uz najbolje želje, Adrian Mole = Draga Jo Jo, Sunce sja već dva dana i pretvorilo je Faxos u pravi raj. Boje oduzimaju dah: more je paunski modro, trava je pepermint zelena, a divlje cvijeće posuto po padinama brijega poput živih konfeta. Nešto se dogodilo s mojim tijelom. Nekako je opušteno, kao da se oslobodilo i pluta. Odlazio sam na radionicu tumačenja snova u 7:00 ujutro. Voditeljica je jedna Amerikanka, terapeutkinja, zove se Clara. Ispričao sam joj jedan san koji mi se stalno vraća: kako pokušavam nabosti vilicom posljednje zrno graška na svom tanjuru. Koliko god se trudim, ne mogu vrške vilice zabiti u meso zrna graška. Godinama se budim s osjećajem frustriranosti i gladi nakon tog sna o grašku. Clara mi je savjetovala da razmotrim taj san s točke gledišta zrna graška. Jako sam se trudio da to postignem i kad sam kasnije o tome razgovarao s Clarom, shvatio sam da sam ja, Adrian Mole, to zrno graška, a da vilica predstavlja SMRT. Clara kaže da taj san pokazuje da se ja bojim smrti. No, tko se veseli smrti? Ne znam nikoga tko bi skakao od veselja pri pomisli da ga očekuje smrtna ura. Clara mi je na to objasnila da se ja bolesno bojim smrti. Što ti osjećaš pri pomisli na smrt, Jo Jo? Sprijateljio sam se s momkom koji kosu upliće u pletenice s perlicama, poput tebe. On se zove Sean Washington. Mama mu je Irkinja, a tata iz St. Kittsa. On ovdje polazi tečaj iz upravljanja stresom, ali se na terasi bara druži s nama iz spisateljske grupe. Obadvojica smo danas bili dežurni i morali smo sjeckati povrće i on je pohvalio moju vještinu na tom poslu. Mislim da bih volio biti kuhar. Možda ću kad se vratim zamoliti Savagea da me uzme na probni rok.


Angela Hacker je zabranila polaznicima svog tečaja uporabu klišeja, ali ona neće čitati ovo pismo, zato ću završiti riječima: @@elio bih da si – ti ovdje sa mnom, Adrian Subota, 11. travnja Moj prvi faks! Bio je naslovljen: »Za Adriana Molea, Institut Faxos« i stigao je u ured putničke agencije u gradu. Zatim ga je u Institut Faxos prenio kamionet s povrćem, a meni ga je na terasi isporučio Julian, naočit, ćelav upravitelj. Faks je izazvao pravu senzaciju. @PJE+NAB PRVI- = Dragi Adriane, Hvala ti za tvoja pisma. I ja bih željela da sam tamo s tobom. Zvuči idilično. Tako mi je drago da se osjećaš opušteno. Kad sam te prvi put vidjela u kuhinji restorana, pomislila sam: taj momak je u nekakvom bolnom grču. Poželjela sam te tog trenutka dotaknuti i utješiti, ali, naravno, tako se nešto ne radi – barem ne u Engleskoj. Mislim da je u tvojoj moći da postaneš sretan čovjek, pod uvjetom da se oslobodiš prošlosti. Zašto ne pokušaš živjeti u sadašnjosti kad se vratiš? Ostavi sav taj prtljag prošlosti tamo na Faxosu. Jedva sam čekala da ti kažem kako su mi ponudili sudjelovanje na skupnoj izložbi »Mladi suvremenici« koja se otvara u rujnu. Hoćeš li doći na otvaranje? Molim te, reci da hoćeš. Roberto se tuži da momak kojeg je Savage uzeo da te zamijeni kroz ovih četrnaest dana masakrira povrće i kaže da mu je sad žao što te je pustio da odeš na odmor. Svi te pozdravljaju. Roberto moli da mu doneseš bocu ouza . Nedostaješ mi. I ja tebi želim sve najbolje, Jo Jo @ADRESA = Koliba broj šest Institut Faxos Faxos Nedjelja, 12. travnja = Draga Jo Jo, Kakva fantastična vijest! Sudjelovat ćeš na izložbi! Naravno da ću doći na otvaranje. Iako se rujan čini tako dalekim. Proljeće je ovdje veličanstveno. Nikad dosad nisam vidio takve boje. Na jučerašnjem sastanku Angela Hacker je od naše grupe zatražila da napišemo prvu stranicu romana. Htio sam odmah otrčati uzbrdo do svoje kolibe i predati joj cjelokupan rukopis svog romana Gle! Ravna brda moga zavičaja, ali sam se suzdržao. Još mi treba nekoliko stranica da ga završim. Zašto pustiti da propadne brod zbog pola lonca katrana? (Otkad su mi zabranili upotrebljavati klišeje, stalno mi padaju na pamet otrcane fraze.) Radio sam na Ravnim brdima cijeli dan i dobar dio noći. I mislim da je knjiga sad gotova. Evo kako završava: @KNJ U P RAZ = Jake ustane od kompjutora i počne koračati gore--dolje po radnoj sobi. Popravi sliku stasite Afrikanke koju je nedavno kupio na jednoj izložbi. @KNJIGA U P = Potom se zlovoljno zagleda kroz prozor, gledajući neko dijete kako po zemlji vuče nekakav štap. @KNJIGA U P = Jake je bio očajan; nikako da završi Sparga iz Kronka. Čuo je čovjeka iz tiskare kako udara po vratima, zahtijevajući dovršeni rukopis. Njegovog su nakladnika


noćas odvezli u bolnicu zbog živčane prenapetosti, ali Jake jednostavno nije imao nikakvih ideja kako da završi knjigu. @KNJIGA U P = Ono dijete ispred prozora zastalo je i počelo grebati svojim štapom po prašnoj londonskoj zemlji, isušenoj sušom. @KNJIGA U P = »Eureka!« poviče Jake, skoči u svoj vrhunski dizajniran stolac za tipkačice i počne pisati svršetak svoje knjige. @KOMP N U P = Sparg se hrvao s Krunom, svojim ocem, oko jednog štapa. U sebi se pitao zašto se bore baš za taj štap. Svud oko njih ležalo je obilje štapova svake vrste. @KOMPIC U P = Pogledao je u staračko lice svoga oca, sad nagrđeno srdžbom, i pomislio: zašto ovo radimo? Pustio je štap, dopuštajući ocu da ga odnese. @KOMPIC U P = Sjedio je na spečenoj zemlji i mislio: prokletstvo, kad bi barem postojao jezik; ne bismo se morali ovako fizički objašnjavati. @KOMPIC U P = Zabio je prst u zemlju. Vukao ga je po zemlji. U nekoliko minuta napravio je znakove i simbole. @KOMPIC U P = Prije nego što je zašlo sunce, napisao je prvu stranicu svog romana. Nadao se da tijekom noći neće pasti kiša i izbrisati njegovo djelo. @KOMPIC U P = Sutra će, mislio je, nastaviti svoje djelo u špilji. Kako će nazvati svoj roman? Mumljao je sebi u bradu, iskušavajući nekoliko raznih naslova. Napokon se odlučio za jedan i požurio u veliku špilju da ga ugrebe u zid prije nego što ga zaboravi: @KOMP N U P = <$THAlign=C;EfWeight=4>KNJIGA BEZ JEZIKA @KOMPIC U P = Tako je, to je to. I on podigne jedan štap, te počne gristi jedan kraj kako bi ga oblikovao u šiljak. @KNJ U P RAZ = Jake je nestrpljivo čekao da elektronski pisač ispljune otipkanu stranicu. @KNJIGA U P = »Napokon,« pobjedonosno je uzviknuo, »završio sam Sparga iz Kronka !« @PJE+NAB PRVI- = Molim te, Jo Jo, javi mi što misliš o ovome. Ja uistinu cijenim tvoje mišljenje. Predao sam jutros dovršeni rukopis Angeli Hacker. Uzela ga je i duboko uzdahnula: »Dovraga. Tražila sam samo jednu stranicu!« Zatim ga je stavila u plavu slamnatu torbu koju posvud nosi sa sobom i nastavila razgovor s Clarom o jednom snu koji je sanjala, u kojem bježi pred divovskim žoharom koji je proganja. U 23:00, kad sam se vratio u kolibu nakon što sam proveo večer s prijateljima, pjevajući na terasi bara, našao sam na podu iza vrata sljedeće pisamce: @KNJ U P RAZ = Adriane, @KNJIGA U P = Prošla sam napreskokce kroz Gle! Ravna brda moga zavičaja. @KNJIGA U P = <$TSpAbove=58;SpBelow=58;SpInterLn=1733;EfWeight=4;>Neću na to tratiti riječi. To je tipična juvenilia i nema nikakve vrijednosti. Sparg iz Kronka, dragi moj dečko, napisan je već u milijun varijanti. Ali Knjiga bez jezika – Spargov roman – doista je sjajna ideja. @KNJIGA U P = <$TSpAbove=58;SpBelow=58;SpInterLn=1733;EfWeight=4;>Potraži me kad se vratimo u London. Htjela bih te predstaviti mom agentu Sir Gordonu Gilesu. Mislim da će se njemu svidjeti tvoja originalnost. @KNJIGA U P = <$TSpAbove=58;SpBelow=58;SpInterLn=1733;EfWeight=4;>Čestitam! Ti si pisac.


Angela Hacker = Možda jesam pisac, Jo Jo, ali jednostavno ne nalazim riječi kojima bih opisao svoju sreću. Moj zrakoplov slijeće na Gatwick u srijedu, u 3:00 popodne. Voli te, Adrian Utorak, 14. travnja Angela Hacker je jutros objavila da će se posljednji sastanak spisateljske grupe održati na »Plaži golih stražnjica«. Meni se na samu pomisao na to skvrčio penis. Još se nikad nisam gol pojavio u javnosti. »Plaža golih stražnjica« mjesto je gdje se ekstrovertni i samopouzdani razodijevaju. Ja nisam ni jedno, ni drugo. No, nakon tri čaše vina za ručkom, zatekao sam se kako, skližući se preko kamenja, idem prema nudističkoj plaži. Zapanjilo me apsurdno modrilo mora. Stijene su se ružičasto presijavale dok sam, spotičući se, išao prema plaži, blijedožutoj poput kreme od jaja. Učinilo mi se najprirodnijim na svijetu svući kratke hlače i zagr liti pijesak. Dvanaest dugih godina brinuo sam se zbog veličine svog penisa. Sad sam, pogledavajući ispod oka prema svojim kolegama spisateljima, napokon vidio da sam kao i drugi muškarci. Glatko sam ulazio u kategoriju »normale«. U pola sedam navečer okrenuo sam se na leđa i izložio se suncu. Ništa se strašno nije dogodilo. Nije me pogodio grom. Muškarci i žene nisu se razbježali, kričeći od užasa pri pogledu na moju frontalnu golotinju . Ušao sam u more i zaplivao prema krvavocrvenom zalazu sunca. Ispružio sam se na leđa i pustio da me nosi more. Već se gotovo sasvim smračilo kad sam isplivao na obalu. Nisam se poslužio ručnikom. Pustio sam da mi se kapljice mora osuše na koži. Zaputio sam se natrag prema Institutu preko plaže osvijetljene blijedom mjesečinom. Krenuo sam prečacem kroz šumu. Tlo je bilo prekriveno borovim iglicama, svaki je korak predstavljao pucketav, mirisan užitak. Prešao sam preko proplanka, gazeći do članaka u meku travu i divlje cvijeće. A onda sam osjetio miris kozje krvi i dodir nježne vitice na licu. Došao sam do strmog rta i tamo zastao na trenutak, gledajući dolje, prema Institutu. Vrata kuhinje bila su otvorena. Kroz njih se prosipalo blistavo svjetlo, smijeh i zamamni miris mesa na roštilju. Srijeda, 15. travnja 10:00 uvečer. Ugledao sam Jo Jo kako me čeka iza pregrade. Bacio sam sav prtljag i potrčao prema njoj.

Aleksandar proba  

opisss.....za sajtttt probicaaaa

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you