Alek popov~misija london

Page 1


ALEK POPOV (1966, Sofia, Bugarska) jedan je od najčitanijih i najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca. Autor je zbirki priča, eseja, romana i drama. Apsurd, ironija, crni humor, neočekivani obrati najvažnije su karakteristike njegova pisanja. Roman Misija London, utemeljen na slikovitim dojmovima kulturnoga atašea bugarskoga veleposlanstva u Londonu, okarakteriziran je kao najsmješnija knjiga tranzicije, ima već šest izdanja i preveden je na trinaest jezika. Film snimljen po ovome romanu najgledaniji je bugarski film u posljednjih dvadeset godina. Za najnoviji roman Crna kutija dobio je nagradu Elias Canetti i nagradu Cvijet Helikona za najprodavaniju knjigu u 2007, i nagradu Ujedinjene bugarske banke za knjigu 2007. Pod naslovom Psi lete nisko objavljena je na njemačkom, poljskom, turskom i srpskom jeziku. Popov je jedan od vodećih bugarskih satirika, piše Sebastian Fasthuber za bečki časopis Faller, štoviše, on igra u prvoj postavi reprezentacije suvremenih europskih pisaca.


ALEK POPOV: MISIJA LONDON


MISIJA LONDON ALEK POPOV

2. izdanje

s bugarskog prevela Ksenija Banović


Ova je priča u potpunosti plod mašte. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.


Čak i kad postižemo gigantske uspjehe u svom poslu, nema nikakvog mjesta samozadovoljstvu i nadmenosti Skromnost pomaže čovjeku da napreduje, dok ga taština vuče unatrag. To je istina koju uvijek moramo imati u vidu. Mao Ce Tung, Obraćanje delegatima Osme nacionalne konferencije kineske komunističke partije (15. rujna 1956)


1.

Kosta Gibaničarov sjedio je u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Kensington. Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Kosta Gibaničarov sjedio je na stepenicama, bos, u trapericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zaboravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se ne bi neosjetno slila s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset. Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće zijevali su širom otvoreni. Propuh je raznosio miris starih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvijek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke. Bližilo se jedanaest sati, ali Kosta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Kosta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natjerala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju. Ugurao je opušak u procjep između pločica i nevoljko 9


ALEX POPOV

ustao. Odšepesao je niz hodnik. Ogromno kristalno ogledalo neugodno je odrazilo njegovu mršavu figuru, koju je požurio izbaciti iz pozlaćenoga okvira. Uslijedili su novi, kratki i reski zvukovi zvona. — Evo, evo - promrmljao je Kosta i dodao u sebi - Nabijem ti ga! Na pragu je stršao visok, mračan gospodin sa zelenkastim mantilom i kuferom u ruci. Iza njegovih leđa jedan crni londonski taksi pravio je složne manevre ne bi li se izvukao iz tijesne uličice. Nekoliko sekundi njih dvojica su se proučavala sumnjičavo. — Koga trebate? - upitao je Gibaničarov na bugarskom. Uvenulo gospodinovo lice oživjelo je kiselim osmijehom. — ja sam novi veleposlanik - reče i zagleda se u njegove bose noge. - A tko ste vi? — Pa, ja, ovaj... - zamuca Kosta - ja sam kuhar. "Bivši kuhar!" prožeo ga je bolni osjećaj. — Odlično - kimnuo je veleposlanik. - Mogu li ući? Kosta se automatski povukao osjetivši neobjašnjivu hladnoću koja ga je zapahnula nakon što je muškarac prošao kraj njega. Plaha nada da je sve to samo neslana šala koju su smislili bugarski emigranti, s kojima se naposljetku zbližio, počela je isparavati. Muškarac je spustio svoj kufer na pod, ogledao se oko sebe i gadljivo podigao obrve. Kuhar je osjetio da bi trebao nešto reći, prije negoli on nešto izusti.

10


MISIJA L O N D O N

-Očekivali smo vas za dva dana - rekao je s laganim ukorom. - V i d i se - zajedljivo je dometnuo veleposlanik, zavirivši u blagovaonicu. - Da smo znali da dolazite danas... - započeo je kuhar. - Promijenio sam planove - ovaj ga je prekinuo. "Onda se ljuti sam na sebe, glupane", pomislio je Kosta Gibaničarov. Nakon svih tih godina provedenih kraj trpeze glavešina kuhar je razvio osobit psihološki njuh. Odmah je nanjušio da njegov novi šef spada u opsežnu i bogato razgranatu porodicu administrativnih kretena. Ali bilo je tu i nečeg drugog, nečeg što ga je činilo nepredvidivim i opasnim s onu stranu njegova stakleno glupavog pogleda. Kosta Gibaničarov odjednom je postao svjestan da se tip namjerava tu useliti. Nešto više, ovo je sad bio njegov novi dom, a on - Gibaničarov, trebao bi mu služiti. To mu se učinilo beskr ajno nepravednim. Mali sin Gibaničarova puzao je gore po stepenicama koje su vodile iz suterena, gdje je živjela kuhareva obitelj. Klinac je izmaknuo majčinoj pažnji, Što mu je bilo dovoljno da likuje. Brbljajući nešto svoje, dijete se uspravilo i bodro krenulo prema stoliću ispod ogledala. Na stoliću je mudrovao jedan krhki predmet, koji je već odavno iritirao njegove elementarne instinkte. Gibaničarov je trenirao razne sportove u mladosti, ali s vremenom je izgubio svoju nekadašnju okretnost. Klinac se čvrsto uhvatio za stolić i brzo ga povukao. Porculanska

11


ALEX POPOV

košarica, zavedena pod inventarnim brojem 73, razbila se o pod uz apokaliptičnu zvonjavu. - Tak-tak - veselo je progugutao mali. - Dat ću ja tebi "tak-tak"! - zarežao je Gibaničarov, potiskujuću instinktivni poriv da ga zvekne po glavi. - Norke! - povikao je. Odgovor nije uslijedio. - Nooooorke! - ponovio je. - Dolazi odmah! - Nabijem ti ga u smrdljivo dupe! - javio se hrapavi glas.

2. Gradonačelnik općine Provadija energično je odvrnuo slavinu i za toplu i za hladnu vodu i pustio tuš da ga oblijeva od glave do pete. Voda je pljuštala na njegovo široko tatarsko lice, tukla je po njegovim moćnim rutavim grudima i veselo se slijevala poskakujući po divovskoj škembi. Gradonačelnik općine Provadija osjećao se veličanstveno usprkos tankoj mreni jutrošnjega mamurluka koja je još uvijek obavijala njegov mozak. Preplavila ga je svijest o ispunjenoj misiji. Posjetio je ovaj tajanstveni i daleki otok koji je nekad vladao polovicom svijeta. Razgledao je dvorce i trgovine. Upoznao je stanje nacije. Došao je do određenih zaključaka i mogao je hrabro reći da već ima predodžbu o stanju reforme u ovoj razvijenoj zapadnoj zemlji. Bio je zadovoljan što

12


MISIJA LONDON

nije izgubio razum pred blještavilom Oxford Streeta. Ali bio je još zadovoljniji što danas kreće u svoju rodnu Provadiju - grad slavne prošlosti i plodne zemlje. - Ola-la - dreknuo je iz dubine grla. - La-la-laa-aa! Voda je šikljala sa svili strana poput vodopada i stvarala je osjećaj spokoja i duševne ispunjenosti. Postupno mu se i talog u glavi razrjedivao i pridobivao kristalnu jasnoću. - Lalaa-lala-lala-lalaa! - nastavio je intenzivno pjevušiti, sapunajući svoju kratku kosu. Nije primijetio, niti je mogao primijetiti tanki mokri jezičak koji je skliznuo pod vrata kupaonice i polako počeo močiti tepih. Veleposlanik je uzeo svoj kufer i zaputio se prema drugom kata, ne progovorivši ni riječi. Sudeći po njegovu zelenkastom licu, Kosta Gibaničarov zaključio je da se magija ljubavi na prvi pogled nije dogodila. Perspektive su izgledale još mračnije. Stigavši do sredine stepenica, zastao je i osluhnuo. - Tamo ima nekoga - rekao je veleposlanik, pokazujući prstom prema gore. - A, gospodin gradonačelnik općine... - odvratio je kuhar; po njegovu tonu moglo se zaključiti i da se radi o kućnom ljubimcu koji živi u rezidenciji od pamtivijeka. Mali klinac mu se izvijao iz ruku nevjerojatnom snagom, derao se i grizao ga. Stisnuo ga je još čvršće i tiho procijedio: - Govance jedno smrdljivo, na mamu si se uvrgnuo!

13


ALEX POPOV

-Gradonačelnik općine?! - uznemireno reče veleposlanik. - Gradonačelnik općine Provadije - konkretizirao je kuhar s odredenom simpatijom. -I kako je dospio ovdje... taj čovjek iz Provadije? - zapitkivao je s gnušanjem. - Smjestili su ga - rekao je. - Nije bilo mjesta u hotelu. Danas odlazi. Veleposlanik ništa nije rekao. Uperio je pogled u putić koji se zlokobno namakao, kao da se nalazio na brodu Titanic. Nad njegovom glavom začulo se šljapkanje i psovanje. Gradonačelnik Provadije stvorio se na gornjem katu, nehajno zaogrnut uskim ručnikom, ispod kojega su stršali njegovi herkulski atributi. - Gledaj ti glupih Engleza! - razvikao se. - Nisu se sjetili jednu rupu u kupaonici probušiti! Jednu jednostavnu rupu! Što bi ih to Kostalo? Rupu! Odvod! Napravio je prstima krug i provirio kroz nju, kako bi demonstrirao očitost tog glupog propusta. U njegovo vidno polje odjednom je upao mračni gospodin koji je s bolesnim izrazom lica proučavao mokri puteljak. - Dobar dan - reče gradonačelnik i prostrijeli veleposlanika pogledom. - Novi gost, ha? - Ovo je novi veleposlanik - odgovorio je kuhar bez suvišnog entuzijazma. - A h , tako! - gromko je dreknuo gradonačelnik općine Provadije. - Čestitam! Gospodin se vidno zaprepastio. - Vrlo mi je drago upoznati se s vama! - uzvi-

14


MISIJA 1 0 N 0 0 H

knula je velika muškarčina tatarskoga lica. - Oprostite mi na izgledu. Lijepo da smo se sreli. Nažalost, ja danas odlazim, inače bih vam puno više ispričao o tim licemjerima. Htio bih da zapamtite samo jednu stvar. Nema demokracije u Engleskoj. Ovo nije prava demokracija. Na licu veleposlanika ispisala se neskrivena panika. - Nemam vam više što objašnjavati - oštro će gradonačelnik. - Uvjerit ćete se i sami. I nemojte im zaboraviti napomenuti za kupaonicu! Već na prvom službenom sastanku. Tepih su stavili, a odvod zaboravili! Još na prvome službenom susretu! I za zahod! Stari Bugari su izmislili vodeni zahod, jeste li to znali? Nisam ni ja to znao, ali nedavno su kod mene bili nekakvi arheolozi da me izvijeste o tome. Otkrili su ga pri iskapanju. Čitavih 600 godina prije Europljana! U gradu Provadiji! Zadovoljan učinkom koji su njegove riječi očito proizvele kod važnoga gospodina, gradonačelnik Provadije nagnuo se preko ograde i doviknuo Gibaničarovu: - Bratko, je li ostalo još one ukusne hladetine? - Ostalo je - rekao je kuhar. - Da je pripremim? -Hoćete li probati malo hladetine uz jedno hladno pivo? To je dobro za doručak - gradonačelnik općine ljubazno se obratio veleposlaniku. - Sumnjam - hladno je odmahnuo glavom. Kutić usana mu je zlobno zatreperio. - Prošetat ću malo. Nemojte me čekati za večeru. Očistite ovaj svinjac! bile su njegove posljednje riječi upućene Gibaničarovu. Naglo se okrenuo i potrčao prema izlazu, ostavivši ku-

15


A l E K POPOV

fer na stepenicama. Prije nego što je prešao prag, veleposlanik se ukočio u hodniku i piskutavo povikao: -93! - Što se dogada s ovim momkom? - podigao je ramena gradonačelnik općine Provadija.

Varadin Dimitrov napustio je rezidenciju pod utjecajem isparavajućeg koktela od raznoraznih osjećaja - gnjeva, uzbuđenja, prezira, srama... Poluošamućen, prešao je razmak od dvjesto koraka koji su ga dijelili od oživljene High Kensington ulice i smrznuo se pred automobilima i autobusima koji su se kretali u oba smjera. S druge strane, u Kensington Gardenu, trava se mekano zelenjela. Po alejama su bešpmno klizili roleri poput bića iz neke daleke utopije. Varadin Dimitrov zaputio se prema najbližem semaforu. Oslonjena na metalni stup čekala je i jedna starija Engleskinja. Ne pogledavši je, procijedio je kroz zube: -74! Žena je dobacila izbezumljen pogled i brzo odglumila nezainteresiranost, točno slijedeći upute razvikanog džepnog priručnika "How to shun upsetting acquaintances".1 U tom se trenutku upalilo zeleno. Promet se zaustavio i Varadin Dimitrov presjekao je ulicu širokim, sporim koracima poput šestara. Sta' Kako izbjeći neugodna poznanstva 16


MISIJA LONDON

rica je krenula za njim na pristojnom razmaku. Po parku su trčali psi i mala djeca. Dan je bio suh, po travi su se rasuli ljudi iz različitih krajeva svijeta; neki od njih su već navaljivali na svoj podnevni sendvič. Varadin Dimitrov krenuo je glavnom alejom, pokraj Kensington Palacea - doma pokojne Diane Spencer. Na ogradi su tu i tamo bili zakvačeni buketi cvijeća ili su se vijorile karte s porukama, koje su ostavljali neumorni princezini obožavatelji. Ravnodušno je prošao kraj tili znakova narodne ljubavi i nakratko se zaustavio ispred spomenika kraljici Viktorjji. Poražavajuće ga je podsjećala na jednu njegovu rođaku zbog koje je u mladosti popio dosta batina. Potom je skrenuo prema Okruglome jezeru i krenuo obalom prekrivenom ptičjim izmetom. Našao je slobodnu klupu i sjeo. Jedna guska koja je pasla u blizini protegla je šiju prema njegovim nogama i glasno gaknula. - 5 5 - reče. Varadin Dimitrov zadržao se na klupi gotovo pola sata, bez konkretnih misli u glavi, zagledan u glatku površinu jezera iznad koje je lebdjelo bijelo paperje. Guske i patke postupno su izgubile zanimanje za njega. Tada je najneočekivanije prošaptao: - Jedan. I nasmiješio se s olakšanjem. "Brojevna terapija" doktora Pepolena uistinu je davala zadivljujuće rezultate. Varadin Dimitrov je kao čovjek neprestano izložen živčanim stresovima mogao to ocijeniti. Sistem doktora Pepolena zasnivao se na nekoliko

17


A l E K POPOV

jednostavnih principa. Tvrdio je da se ljudske emocije (kao i potresi) mogu odrediti na skali od 1 do 100, ovisno o njihovu intenzitetu. Registracija emocija - učio je Pepolen - korale je prema njihovu svladavanju. Provodio je specijaliziranu radionicu s nestabilnim osobama koje se lako uzbuđuju, obučavajući ih da mjere stupanj svojih emocija. Rad se sastojao u sljedećem: čim osjeti da gubi kontrolu nad svojim živcima, pacijent mora ispaliti prvi broj koji mu padne na pamet od 1 do 100. Nakon izvjesna vremena pacijent mora prozvati sljedeći proizvoljni broj, pod uvjetom da bude manji od prethodnog. Sljedeći put broj postaje još manji. I tako dalje, dok se ne stigne do broja jedan. U tom trenutku, prema doktoru Pepolenu, emocija je u potpunosti svladana, zatvorena i neutralizirana, a osoba uspijeva povratiti psihičku uravnoteženost. Varadin Dimitrov imao je sreću sresti doktora Pepolena za vrijeme mandata u jednoj skandinavskoj zemlji. Pod pritiskom zabrinutih bliskih ljudi upisao se na čuvenu radionicu i već je tri godine prakticirao metodu brojevne terapije. "Djeluje", bilo je sve stoje mogao reći. Dokaz je bio to da se sad nalazio ovdje, a nije se, takoreći, pržio u konzularnom odjelu veleposlanstva u Lusaki. Zdravi živci za karijeru isto su što i uže za alpinista. Ako uže ne izdrži, polijećeš dolje, a šerpe skupljaju medicom tvoje ostatke. Bio je svjedokom mnogih sličnih slučajeva. Nije imao namjeru postati jedan od njih. Imao je samo jedan put - onaj prema gore. Sada kada je mutna rječica emocija koje su ga spopale


MISIJA LONDON

iscurila, u duši mu je iskrila samo radost, čista poput planinskog potoka. Postigao je svoj cilj. Trenutak iznenađenja. Među uobičajenu svjetinu koja je nastanjivala veleposlanstva po cijelom svijetu bio je bačen nemir. S neopisivim zadovoljstvom zamišljao je grozničavo poslovanje u veleposlanstvu. Histerična telefonska zivkanja. Paniku u veleposlanstvu. Sigurno ga očekuju da se pojavi tamo svakog trenutka. Otkazivali su već ugovorene sastanke. Čistili su svoje radne stolove. Svima je pobrkao planove. - Dozvolite da se obratim - zakikotao se - prva etapa operacije "Dolazak šefa" završena je uspješno.

- Hoće li biti, neće li biti? - nametljivo se pitao drugi tajnik Kišev, zagledan u pismo na svome stolu. Nije se usuđivao otvoriti ga. Na omotnici se šepurio pečat kraljevskoga ureda. Pismo je stiglo jutros i odmah se našlo u njegovoj ladici za službenu poštu. Nije bilo potrebno otvarati ga da bi ođgonetnuo što unutra piše. Postojale su samo dvije mogućnosti. Jedna bi ga pokopala. Druga bi ga učinila herojem. Nije bio tip kockara i već se proklinjao što je tako lakomisleno preuzeo ovaj angažman. To je bio prevelik zalogaj za njega. "Da je mirno sjedilo, ne bi čudo vidjelo" govorio je narod. Ali kako, kako je mogao mirno sjediti dok mu je mandat neumoljivo istjecao? Dani su curili jedan za

19


ALEX POPOV

drugim poput pijeska u pješčanome satu. Možda se zato uhvatio za tu slamku s nadom da dobije još pokoji crveni bod i tako se pokaže krupnim ribama. Život na Otoku mu se dopadao. Proveo je tu više od dvije godine i činilo mu se užasno nepravedno pakirati stvari upravo sad kad se posve prožeo s ovdašnjim životom. A što ga je čekalo kod kuće? To nitko nije mogao reći. Mnogo je vode isteklo u te dvije godine. Vlada se promijenila; ljudi kojima se uvlačio prije i koji su ga podržavali sada su šutnuti iz Ministarstva - drugi, novi i gladni ljudi, došli su na njihova mjesta i sigurno su mu već skrojili kapu. U panici zbog nadolazećeg raspleta izdao je svoj zdravi birokratski instinkt (Tko ne radi, ne griješi!), upuštajući se u grozničavu aktivnost osjetljivog posredovanja, koje je očito nadilazilo njegove mogućnosti. Umislio si je da će ga za nagradu ostaviti još jedan mandat u Londonu. Ili jednu godinu. Makar i pola godine, opet je nešto! Ali što je mogao učiniti jedan mali drugi tajnik protiv stoljetnog imperijalnog establišmenta? Kako je mogao utjecati na njega? S koje pozicije? Kojim sredstvima? Nitko se to nije pitao. Naprotiv, okrivili bi njega - upravo njega, crva. "Zeznuo si se, Kišev, sam si se zeznuo!", razmišljao je, mračno gledajući u omotnicu. A što ako nije? Morao je razmišljati pozitivno. Pozitivno mišljenje leži u osnovi svakog uspjeha. Negativno razmišljanje posljedica je socijalizma. Otvorio je pažljivo omotnicu i izvukao list drhtavim prstima.

20


MISIJA LONDON

Dragi Mr. Kišev, Njezino Veličanstvo srdačno zahvaljuje na Vašem ljubaznom pozivu za sudjelovanje u kulturnim praznicima koje organizira vaše veleposlanstvo. Nažalost, službeni program Njezina Veličanstva vrlo je zgusnut te zasad ne može sudjelovati na tom događaju. Iskreno Vaša: Murriel Spark, Odnosi s javnošću Kišev je pročitao pismo još desetak puta. I u jednom i u drugom smjeru. Sadržaj je ostao jednak. Zatim je digao list na svjetlo i zagledao se u vodeni žig koji se nazirao na papira. Pomirisao ga je i uhvatio laganu aromu bogatstva i vlasti kojom su zračile stvari iz svijeta visokoga društva. Duboki metafizički strah zaledio mu je srce. Donositelje loših vijesti ubijaju, zar ne? U tom je trenutku netko pokucao navrata. Jedna kudrava glava pojavila se na trenutak i ispalila vijest točnošću profesionalnog ubojice: - Stigao je novi veleposlanik! Suprotno očekivanjima Varadina Dimitrova, koji se pokazao kao loš psiholog, novost o njegovu dolasku nije odmah porazila veleposlanstvo, već je prošla dugačak zaobilazni put, slijedeći prije ljudske zakone, nego zakone prirode. Kosta Gibaničarov bio je usamljena očajna duša kojoj je ideja o solidarnosti i uzajamnoj pomoći bila strana. Njemu nije ni palo na pamet zgrabiti telefon i upozoriti 21


A l E K POPOV

kolege na užasavajuću opasnost, Zapravo, jedan kuhar i ne može imati kolege. Na svijetu nije bilo usamljenijeg zanimanja od njegova. Ispod kuhara bio je pomoćnik kuhara. A iznad kuhara bio je Gospodin Bog, ili još strasnije - Ništa, ovisno o uvjerenjima. Gibaničarov je bio ateist. Nagrabio je gradonačelniku pun tanjur hladetine, otvorio dva hladna piva i sjeo da mu pravi društvo. Do polijetanja ostalo je nešto manje od dva sata, ali gradonačelnik se nije osobito brinuo, bolje rečeno, nije mogao povjerovati da bi avion poletio bez tako važne figure kao što je on. Ležerno su razgovarali u kratkim pauzama između nekoliko gradonačelničkih zalogaja. Gibaničarov nije ni sumnjao da će novi veleposlanik odmah dojuriti u veleposlanstvo i ta ga je misao tjerala da nježno cupka kraj svoga osijedjelog mačjeg brka. U 15,30 na ulaznim je vratima pozvonio vozač Miladin. Gradonačelnik i kuhar stisnuli su si ruke. - Ako ikad ostaneš bez posla - rekao je gospodin gradonačelnik - dobrodošao u grad Provadiju. S ovakvom liladetinom nećeš propasti, ljudino! Vozač, naravno, nije ni slutio dramatični razvoj događaja. Shvatio je od brbljavog sugovornika koji nije propustio čestitati mu na novome šefu, Miladin je također bio vrlo samoživo biće s potisnutim socijalnim instinktima i odlučio je sačuvati tu vijest za sebe. U džepu mu je bio mobilni telefon, koji je sasvim svjesno isključio. Nakon što je ostavio gradonačelnika na aerodromu Heathrow, Miladin je sprašio prema jednom od poznatih londonskih buvljaka.

2 2


MISIJA t O N D O H

Ostavši sam sa sobom, Kosta Gibaničarov skinuo je masku "bolimeuho" i bezobraštine, koju je obavezno nosio u prisutnosti drugih ljudi, i postao mračan poput seljaka koji slijedi put gradonosnih oblaka nad plodnim njivama. Prečuo je jadikovanja svoje žene, koja je, kao i obično, gunđala nad svojim socijalnim usudom. - Dovuku se s koca i konopca, naljoskaju se, useru sve, pa poslije hajde ti čisti za njima! - nabrajala je vukući gomilu tanjura u kuhinju. - Svi su postali glavešine! Nema života za običan narod! - Bila je sitna, nabijena ženica, s velikim radničkim rukama i nepokornim ustima. Njezine oči, vječito stisnute, gledale su s predbacivanjem i prijetnjom stvarnost koja ju je okruživala. Kao supruga kuhara-međunarodnjaka obišla je dosta svijeta, ali duboko u sebi vjerovala je da stvarno postoji samo komad rodne zemlje, negdje između Iskara i Vitoše. Bez obzira na to gdje boravila - u Parizu, Berlinu ili Londonu - uređivala je život obitelji u skladu s tom svojom pretkolumbovskom predodžbom o svijetu, otimajući postupno od zapadne džungle dvorište za svoju domaću civilizaciju. U posljednje vrijeme Gibaničarov se često pitao: zašto sam je, kvragu, oženio? Ili točnije: zastoje, da se jebe u glavu, i dalje oženjen njome? Iz lijenosti, to je bila istina. Dosadilo mu da si traži ženu prema srcu i posegnuo je za najbližom. Poslije mu se nije dalo razvesti i eto već dvadeset godina vuku se zajedno. Ni seks im ne ide. Po cijeli dan se svađaju. Ona ga prezire. Napravili su dvoje djece u velikom vremenskom razmaku. Imali su nešto ušteđena novca - premalo da bi ga podijelili.

23


ALEX POPOV

Poslijepodne je u veleposlanstvo nazvala osoba Čavdara Tolomanova. Živio je već niz godina u Londonu i predstavljao se sad kao trgovac, sad kao umjetnik, ali zapravo je zarađivao od nečeg trećeg, o čemu je izbjegavao govoriti. S vremena na vrijeme opskrbljivao ga je jeftinim cigarama iz diplomatskih fondova u veleposlanstvu i malo-pomalo njih su se dvojica sprijateljila. Čavdar Tolomanov javio se s prijedlogom, krajnje arogantnim čak i prema niskim kuharskim kriterijima. - Želim ti reći da sam zbario st rašan komad - informirao gaje. - Ako hoćeš vjeruj - prava Latinoamerikanka. Hoćeš da ti se javi? Zove se Juliette. Samo što ne govori bugarski, ha, ha, ha... Iz slušalice je tutnjala nekakva glazba, pa je pretpostavio da mu se Tolomanov javlja iz nekakvog kafića. Malo je popio i očito se dobro zabavljao. - Slušaj, prika, daj da odradimo jedan poslić... - nastavio je Čavdar Tolomanov. - Je li gradonačelnik otišao? Dobro. Slušaj sad, lažem ovdje ovu Juliette da sam ja bugarski veleposlanik. Mogu li je dovesti u rezidenciju? Samo jednu noć, ha? - N e može! - odbrusio je. - Novi veleposlanik već je stigao. - Ma daj! - začudio se Tolomanov. - Kako sad to odjednom? - Eto tako, dovukao je svoje dupe prije dva sata Ijutito je odvratio kuhar. - Hajde, moram sad čistiti... "On će mi se praviti veleposlanik"-reče i zalupi slušalicom. Ali vijest je već iscurila. Čavo Tolomanov nije prošao

24


MISIJA LONDON

kaljenje kao ljudi iz veleposlanstva. Ne spremajući mobitel, na koji je bio jako ponosan, nazvao je nasumice prvi broj. S druge strane žice javila se žena imenom Dafinka Zaks. Zaks je preživljavala od mirovine svoga pokojnog supruga i bila je na glasu kao vesela udovica. Žedno je usisala svježi trač i diskretno otklonila Tolomanovljev prijedlog da odigra ulogu ostarjele bogate tetke koja svome nećaku sa zadovoljstvom predlaže prostor za intimne avanture. Dafinka Zaks ispalila je vijest u nekoliko smjerova i glasina je krenula, nalik požaru, prema prilazima veleposlanstva, koje još ništa nije sumnjalo i u kojemu se radni dan bližio svome prirodnom završetku. U 16,30 zazvonio je tajničin telefon i neki mazni glas reče: - Molim Vas, možete li me spojiti s gospodinom veleposlanikom? Tajnica, Tanja Vandova, trgnula se kao opečena. Poznavala je taj glas i nikako joj nije bio simpatičan. - Novi veleposlanik još nije stigao - ledeno je odgovorila. - Nemojte ga kriti! Nemojte ga kriti! - slatko je zapjevušila suprotna strana. - Znam iz jako dobro informiranog izvora da je stigao danas popodne. Htjela bih mu samo poželjeti dobrodošlicu. - Taj izvor informacija doveo vas je u zabludu - odvratila je staloženo tajnica. - Ovdje nema nikoga. Doviđenja! U stvarnosti Tanja Vandova uopće nije bila tako sta-

2 5


A L E X POPOV

ložena i odlučila je osloniti se na svoj zdravi tajnički instinkt. Uslijedio je kratak razgovor s rezidencijom i Gibaničarov je bio prinuđen propjevati. (Velika crna točka za kuhara!) Novost je munjevito obišla sve kabinete. Bilo je 17,30. Nakon toga veleposlanstvo je opustjelo kao da je poharano kugom.

Oči činovnika bile su ispunjene tugom. Uznemireno su sjedili u dvorani za sastanke, za dugim golim stolom, ispod karte Bugarske u hladnim ružičastim i žutim bojama. Zli jezici tvrdili su da je ta karta bila postavljena ne toliko da 11 službenicima budi patriotske grčeve, koliko da ih opominje odakle su došli i gdje mogu biti ponovno vraćeni ako ne budu dovoljno pažljivi. Zapravo, to je bilo jedino što ili je moglo zaista uplašiti. Utvara povratka! Lebdjela je neumoljivo oko njih, odvratno se cerila iz svakog kutka i trovala im život uspomenama na smrdljivu rodnu crnicu od prvog do posljednjeg dana njihova mandata. Tema povratka bila je tabu tema, obavijena teškom šutnjom. Upitati nekoga kada misli putovati natrag (jedan prozirni eufemizam), bio je znak lošeg ukusa, grubosti, čak i neprijateljstva. Nitko nije pričao o povratku, nitko to nije smio spomenuti naglas od straha da ne probudi zle sile koje su drijemale negdje u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako je svima, do posljednjeg telefonista, bilo jasno da je to

26


MISIJA LOHDOM

neizbježna sudbina, neizbježna poput zime i smrti, duboko u srcu krili su nadu da će ih taj tužni čas zaobići, da će ih nekako propustiti ili u općoj frci zaboraviti i da ih grozna obavijest neće sustići. Ali obavijest je neumitno stizala, zajedno sa zloglasnom formulacijom "konačni povratak"- kao djelo osvetoljubivog birokrata iz daleke prošlosti koja je ostala nepromijenjena tijekom čitavih desetljeća, I nastupala je sezona oseke, velikoga povlačenja; osuđena duša vraćala se natrag putem natopljenim suzama svojih prethodnika, natrag prema Terminalu 2 aerodroma Heathrow, kroz izlaz 7 ili 9, prema mračnoj lađi nacionalnog prijevoznika "Balkan", pozvanog da konačno zalupi vrata za njezinim leđima. Prošlo je deset ujutro. Predsjedničko mjesto bilo je još prazno. Na pristojnoj udaljenosti od nekoliko stolaca sjedili su diplomati s otvorenim bilježnicama i izvađenim kemijskim olovkama. Tehničko osoblje skupilo se na drugom kraju stola - vozač, računovotkinja, radio-vezist, kuhar i domar. Malo je stvari tako povezivalo ove ljude kao uzajamna netrpeljivost koja je godinama rasla u uvjetima financijske i kulturne rezignacije. Usprkos tomu, moglo se reći da su već određeno vrijeme živjeli relativno podnošljivo i gotovo bezbrižno. Svatko je imao svoje male radosti, a imali su i jednu veliku, zajedničku radost: nisu imali šefa. Sofija je već mjesecima odugovlačila sa slanjem čovjeka na tako važan i primamljiv položaj. Interesi nekoliko lobija prepletali su se i uzajamno ometali. Palo je takvo podmetanje nogu da je put prema cijenjenom otoku sličio već na bojno

27


ALEX POPOV

polje. Za to vrijeme relativnog bezvlašća život se u veleposlanstvu organizirao sam od sebe na načelima razuma i progresa, daleko od kaosa administravnih naredbi. Razmirice između službenika su utihnule, pojavio se nekakav nejasan duh dobronamjernosti i uzajamne pomoći koji je pozitivno utjecao na cijeli kolektiv. Dojave nisu sasvim prestale, ali ih nije imao tko čitati. Nije imao tko pisati crvene i crne točke - Sofija je bila daleko. Ali, eto, dođe kraj i tom spokojnom i prirodnom suživotu. Šef je stigao. Stigao je iznenada, bez najave, što je jasno otkrivalo ujegove neprijateljske namjere. Život činovnika se preokrenuo. Ubrzo je ušla tajnica Tanja Vandova s debelom bilježnicom - dnevnikom pod pazuhom i kratko rekla: -Stiže. Smjestila se samouvjereno na stolac desno od predsjedničkog mjesta, otvorila notes i također pričekala. U sobi je zavladala tišina. Dok je silazio stepenicama, Varadin Dimitrov zamišljao je obješene face svojih podčinjenih i licem mu se raširio osmijeh. "Neka čekaju, neka drhte!", pomislio je. Nije sumnjao u ono što je oduvijek znao; da nasuprot sebi ima bandu hulja koji su parazitirali na državnoj grbači. U prvom su ga trenutku njihova nebriga i samodovoljnost izbezumile, a potom i razbjesnile. Počeo je krojiti planove kako im što efikasnije zagorčati život, kako bi im napomenuo da ta služba nije listić osvojen na lotu. Dopadalo mu se promatrati kako vraćaju svoj uobičajeni izgled uplašenih zvjerčica. A to je bio samo početak,

28


MISIJA LONDON

- Dobar dan! - Varadin je suho pozdravio i zauzeo mjesto na pročelju stola. Kemijske su živahno štraknule, spremne zapisivati njegove besmrtne upute. "Refleksi umiru posljednji", zadovoljno je pomislio. Potom se opet namrštio. - Gdje je gospodin Kišev? Diplomati su se pogledali i slegnuli ramenima. Odmahnuo je osuđujuće glavom. - Reći ću vam nešto neugodno - počeo je Varadin, kao da je uopće bilo moguće da im priopći nešto drugo. Dugi govori nisu bili po njegovu ukusu. Govori su ga plašili jer su izdavali kaotičnu prirodu njegova uma. Misli su mu skakale tamo-amo, poput skakavaca koji su izmiljeli iz zatvorene tegle. Bilo mu je teško okupiti ili natrag. Zato je preferirao otvarati usta što je mogao rjeđe. - U Sofiji smatraju d a j e ovdje zavladala anarhija - rekao je. Skupio je pažljivo bubice u svojoj glavi i nastavio: - Veleposlanstvo nije aktivno u stvaranju novoga lica Bugarske, Nedostaju kontakti na visokom nivou. Šutnja. Pogledi koji se prelijevaju od predanosti. - Kao što znate, u ponedjeljak se otvara Europska konferencija - nastavio je. - Sudjelovat će i sam Premijer i članovi Vlade. Očekuje se da Europska zajednica objavi novu strategiju pristupanja. Pretpostavljam da ste u toku. Diplomati energično kimnuše. Tim su povodom između veleposlanstva i Ministarstva razmijenjeni deseci faxova. Konkretizirali su se detalji programa, grozničavo su se

29


ALEX POPOV

prevodili govori i memorandumi namjera vlade iz jednog ili drugog područja. Ali program i govori neprestano su trpjeli nekakve promjene i morali su se precizirati i prevoditi ponovno. Bio je to pravi pakao, obilno začinjen histerijom, koja se u oblacima širila iz kuhinje vlasti. - Već sad vas upozoravam - uperio je prst. Neću trpjeti nikakve gafove! Gafovi - svi su živjeli u tom košmaru koji se nezaobilazno događao. Činovnici su bili toliko uplašeni i pritisnuti sustavom da nisu smjeli donositi samostalne odluke. Njihova napetost često je prelazila u apatiju koja je graničila s katatoničnom blokadom u najodlučnijem trenutku. Tada su se događali košmari. - Što je s koncertom gospode Seljanove? - upitao je iznenada veleposlanik, nakon što se uvjerio da je iscrpio temu. - Radimo na tom pitanju - javio se savjetnik Danailov s bodrom intonacijom električara koji beznadno popravlja pokidani kabel. - Činimo sve što je u našoj moći. - Zašto se onda već drugi put odlaže? - upitao je strogo Varadin, upitno žmirkajući. Na licima diplomata ispisala se panika. Tehničko osoblje zlurado je promatralo inkviziciju. Tanja Vandova ponizno reče: - Još ne možemo osigurati predstavnika Palače. - Pozivate li ih uopće? - Naravno - mirno uzvrati Tanja Vandova.

30


MISIJA LONDON

Njezin mandat je završavao na ljeto, nije mogla puno izgubiti. - T k o se bavi time? - hladno je upitao. - Kišev! - graknuli su svi uglas. - Zna li on uopće da smo tu? - oštro je upitao veleposlanik. - Ne znam - Tanja Vandova je slegnula ramenima. - Nisam ga vidjela od jutros. - Potražite ga! - naredio je. "Loše mu se piše", pomislila je i brzo izašla iz sobe. Zavladala je tjeskobna tišina. - Sindikat poštanskih radnika obećao je kupiti 50 karata - javio se konzul Mavrodiev, kao pao s Marsa, zasigurno s plahom nadom kako će osvojiti blagonaklonost veleposlanika. Ogromna gr eška. Veleposlanik ga je prostrijelio s dubokim prezirom. - Vi, izgleda, niste u toku! - kiselo je uzvratio. - Ne radi se o tome da se skupe ljudi s koca i konopca. Radi se o najprobranijoj publici i aristokratskim i svjetskim osobama. "Ma što sam ja našao objašnjavati ovom divljaku", Ijutito si reče. Zamislio je gospođu Seljanovu uspravljenu pred hrpom poštara i vozača. Dear Ladies and Gentlemen! Nezamislivo. Odmah mu je palo na pamet da se iza tog prividno dobronamjernog prijedloga možda krije nešto dalji cilj: da bude obrukan pred vlastima. Od tog trenutka dobrodušni tromavi konzul u njegovim se očima pretvorio u Štetočinu broj jedan, čije se uništenje

31


A U K POPOV

nije smjelo odlagati. Svojim diskretnim receptorima ostali su odmah osjetili da se sprema nešto loše (opasnost! opasnost!) te nisu izustili više ni riječi. Ime gospođe Seljanove širilo je strah i nemir kod svih njih, uključujući i Varadina Dimitrova. Osobito kod njega! Devorina Seljanova bila je supruga utjecajnog bugarskog političara. Nikako se nije mogla pomiriti s drugorazrednom ulogom koju joj je povijest dodijelila i žeđala je za svojom vlastitom aureolom javne osobe. Kao što se često događa s tim priprostim ljudima koji su se igrom slučaja iznenada izdigli do vrhova socijalne hijerarhije, u njezinoj glavi bjesnio je mutni vrtlog bolesnih ambicija i grandioznih planova. Gospođa Seljanova iznimno je stremila prema ekskluzivnom klubu svjetske elite, ne žaleći sredstva - prije svega državna, Maštala je da se vidi u blještavom okruženju poznatih koji su punili svjetske kronike debelih zapadnjačkih časopisa. U toj neravnopravnoj bitci za prestižem Devorina Seljanova imala je upornoga i sveprisutnoga protivnika - vlastite sunarodnjake koji su naseljavali beznadna prostranstva između gladi i tame. Oni kao . da nisu mogli, a nisu ni htjeli shvatiti koliko je važno da izgledaju dobro (comme il faut!) u tom odlučujućem trenutku. Minirali su je na svakom koraku, i to punim zamahom, tipično balkanski. Nezahvalna pasmina! Ali gospođa nije lako odustajala. Ako možete vi - mogu i ja! Siromaštvo širokih masa bilo je dobar povod za profinjene ljude iz cijele Europe da se skupe, poslušaju glazbu i nešto prezalogaje. Polazeći od te plemenite

3 2


MISIJA LONDON

logike, s mnogo jarosti i podsvjesne osvetoljubivosti, prihvatila se organizacije dobrotvornih priredbi u svim važnijim prijestolnicama u kojima je postojalo bugarsko veleposlanstvo. To je bio težak ispit za zaposlenike tih misija. Gospoda je bila zahtjevna i teško je mogla progutati ograničen svjetski učinak svoje humanitarne djelatnosti. Posvuda je vidjela izdaju, sabotažu, zavjeru. Diplomati nigdje nisu bili na razini i nisu uzimali k srcu njezin trud; više su gledali da se izvuku i ponovno utonu u blato svoga tužnog života. Varadin Dimittbv oštroumno je uhvatio njezine patnje i uspio ju je uvjeriti da on nije ravnodušan prema njima. Mjesecima joj je bio za petama uvjeravajući ju da je upravo on čovjek koji će ispuniti njezine snove u Meki-Svih-Snobova. A ona je u velikoj mjeri pripomogla njegovom postavljanju za veleposlanika. Bio je njezin dužnik. Pogledom je preletio preko lica službenika, ali sreo je samo pognute oči. Dobar znak. Dobro mu je išlo. Kriv službenik je dobar službenik. Tko je to rekao? Obuzet likovanjem nad tim zgnječenim dušama, dopustio si je određenu odsutnost i misli mu se raštrkaše u nekoliko smjerova. Dr. Pepolen nije imao lijeka za ovu napast. Možda je jedini spas bio usuti otrov u sve kutke svoga mozga. Ali postojao je rizik da ubije misao vodilju. A koja je to bila? Izgledale su jednako poražavajuće. Koju da odabere? - Prozori nisu čisti - reče teško uzdahnuvši. Lica diplomata jedva su se primjetno opustila na račun tehničkog osoblja. Prošlo je nekoliko dugih ljepljivih

33


ALEX POPOV

sekundi. Računovotkinja Bianka Strugareva napregnula se ne bi li izustila kakvo smisleno objašnjenje, ali nije mogla ništa izustiti. Tanja Vandova se vratila i informirala da Kišev uopće nije došao na posao. Razgovarala je s njegovom suprugom: imao je problema sa srcem, pa su ga odvezli u bolnicu na ispitivanja. Bespomoćni bijes zavladao je srcem novoga veleposlanika: nekoliko puta je brzo trepnuo i odbrusio: -Slobodni ste.

Toga dana mnogi su službenici pokušavali stupiti s njime u kontakt, ali on uporno nikog nije primao. Htio ih je malo iznervirati, dati do znanja da zna sve o njima i njihovim poslovima, ne namjeravajući slušati njihova žalosna opravdanja. Varadin se upustio u proučavanje mnogobrojnih ladica i ormara u svome kabinetu: kase, garderobe i sličnih mjestašaca gdje se, pretpostavljao je, krio duh njegova prethodnika. Nije ostalo mnogo. Ljudi iz ove branše bili su tajanstveni i nastojali su isprati tragove iza sebe, koliko god su mogli. U knjižnici je mudrovalo nekoliko prašnjavih tomova Enciklopedije Britannice i priručnik Who is Who iz 1986. U ladici radnoga stola kotrljale su se tri usamljene spajalice i osušeni flomaster. U sefu je otkrio poluraspadnutu spužvu za pranje suda. To je,

34


MISIJA LONDON

čini se, bilo sve. Razgledao je zahod, isprobao ga i sjeo za veliki šefovski radni stol. Zavrtio se malo na stolcu, kako bi osjetio njegov oblik. Osjetio se gotovo kao kod kuče, kad je zazvonila "petokraka". Uplašeno je zurio u crveni telefon i potom podigao slušalicu. - Bok - prozborio je veseli ženski glas. - Već si na radnom mjestu, ha? Bravo, Bravo! - Hvala! - mazno je odgovorio, iako bez osobitog entuzijazma. Dobro je poznavao taj glas i bilo mu je jasno da ga ne može tek tako poslati k vragu. - Nisi zaboravio? - zazvučale su sumnjičave notice. - Kako bih to mogao zaboraviti? - iskreno je protestirao. - Pa tako! Neki ljudi odmah sve zaborave, čim si srede mandatić - zazvonila je prigušena uvrijeđenost u slušalici. - Ja nisam jedan od njih - reče Varadin. - Poznaješ me. - Eh, toliko puta su me prevarili - uzdahnuo je glas. - Misliš da poznaješ nekog, a čim ode van pokaže se kao sasvim drugi čovjek. Nezahvalnici! Uobražavaju si da su postati nedodirljivi. Ali griješe. - Sigurno griješe - potvrdio je. - Ali ti nisi jedan od njih, je 1' da? - glasić joj je ohrabreno zadrhtao. - Znaš kako stvari stoje. Iskusan si, hoću reći, umiješ dobro rasporediti prioritete. - Naučio sam - odvratio je.

35


ALEK POPOV

- Nadam se - glas je napravio malu pauzu i odlučno upitao: - E, kako stoje stvari? - JoŠ ne znam - rekao je. - Ne čini se baš sjajno! - Nisam ni sumnjala. To je banda kriminalaca. Izvještavat ćeš me svakog tjedna. - Dogovoreno - kimnuo je Varadin. - Ne brini. - Ni ti nemoj biti tako spokojan. Ti je još ne poznaješ. Toliko je napuhana! Svaki put kad prolazim kroz London, ljudski je pozovem na ručale ili doručak, ali ona se uvijek pravi blesava. Kao zauzeta je. Ma čime je, molim te, toliko zauzeta? Brojanjem love, pretpostavljam. Kakva sam ja poniženja prinuđena trpjeti! - Ne smijemo očajavati. Zalog je jako velik! - Da, moramo je nekako namamiti. - To prepusti meni - autoritativno reče Varadin. - Znači, ako me izdaš... - N e ć u , neću! - uvjeravao ju je. - Dobro onda! - Doviđenja! Prvi broj koji mu je pao na pamet bio je 98. Nekoliko je trenutaka glupo piljio u telefon, potom je tiho, ali sočno izgovorio: -73.

Boršč i suze bio je poznati ruski restoran u Južnom Kensingtonu. Vlasnici su bili nasljednici belogardejaca.

:s6


MISIJA LONDON

Važna osobitost koju je malo ljudi znalo i koja je uporno izostajala na reklamnim letcima bila je ta da se ispod ruskog restorana u podzemlju krio drugi restoran - bugarski. Taj bugarski restoran, brižno smješten u trbuhu velike matrjoške, bio je otvoren relativno nedavno zahvaljujući jednostavnoj činjenici da je kći vlasnika bila udana za Bugarina. Poduzetni rodoljub preuzeo je rizik investicije u nostalgiju, ne poznajući dovoljno specifičnosti njezine nacionalne verzije. Bugarska nostalgija nije bila kao ruska - plačljiva i bogata mineralnim resursima; debela zlatna žila kojom su se spretni trgovci generacijama častili blatnjavim fatamorganama. Bugarska nostalgija bila je prašnjava i spržena kao ovršno gumno. Hranila se sirom iz mrske čaršije kraj Finsbury Parka, španjolskom slaninom iz ASDA-e; šopala se grahom i lećom, tonula u čaši rakije - po mogućnosti - mulcte. Nije imala ambiciju vladati, lako si je mogao izgurati u neki osamljeni kutak duše. Bila je previše ekonomična da bi bila ekonomski značajna. Zato je i bugarski restoran bio zauvijek osuđen ostati u utrobi matrjoške kao nezakoniti, bezimeni embrij koji se boji roditi, ali istodobno se želi izvući van, sve dok ne osjeti povlačenje pupčane vrpce kroz koju siše životne sokove bića koje ga je ugostilo. Ruski restoran imao je dobro izbrušen dekadentski interijer: crveni pliŠ, svijeće u bocama pjenušca, poneka prašnjava balalajka po zidovima, ogroman dekorativni samovar - sve to, iako čudno jednom zapadnjaku, bilo je donekle očekivano i moglo se shvatiti uz pomoć ključeva nesagledive ruske književnosti. U rus-

37


ALEX POPOV

kom restoranu svirale su ruske romanse, posluživali su ledenu votku i kijevski kotlet; čovjek se mogao doista isplakati, malo sporiti s Bogom ili vragom, zaljubiti se ili si prosuti mozak pištoljem, ako se slučajno nađe u takvom raspoloženju. Bugarski salon nije nudio takve romantične dodatke. Do njega se silazilo uskim strmim stepenicama kao u Paklu, Po zidovima su visjele kukerske maske 2 i kukuruzni klipovi, kao i jedan bakreni štit s likom koji je podsjećao na konjanika. Često je tu ječala glazba kavala i gajdi, tuplcao je bubanj, a ljudi koji su sjedili jedan uz drugog kao da su ključali u zajedničkom kotlu. Nalijevalo se vino i rakija, posluživala su se jednostavna i gruba jela, koja su više oponašala nacionalna jela nego što su to zaista bila. Ali emigranti su se radovali i malom; oni su već zaboravili originalni okus hrane i sjećali su se samo omota. Nije bilo teško zamisliti da jedu pravi domaći ajvar dok su zapravo jeli obični pire od rajčice s lukom. To je uvelike olakšavalo menadžmentu kuhinje, ah slabo je utjecalo na prihode. Nedostajala je redovita klijentela - lokalni gurmani su ga zaobilazili, a zalutali turisti nisu imali hrabrosti otići dalje od ruskog dijela. Restoran se uglavnom punio povodom različitih događaja - jednom do dva puta mjesečno. Tada je vlasnik pozivao Gibaničarova da pojača meni nekom složenijom gozbom. Kuhar nije imao ništa protiv - plaća mu je bila mizerna i gledao je širom otvorenih očiju da zaradi još koju funtu, ' Kukerske maske - maske nalik hrvatskim 7.zvončarskim maskama

38


MISIJA LONDON

Te večeri nije bilo osobita povoda, Boršč i suze bio je poluprazan. Ne samo bugarski, nego i široko reklamirani ruski dio. Bila je srijeda - kulminacija poslovnih emocija, Londončani su štedjeli energiju za podvige na burzi. Samo dva ili tri para koja su izgledala kao turisti iz Australije ih s Novog Zelanda radoznalo su čeprkala po svojim porcijama u nadi da će iščeprkati zrnce čuvene ruske duše. Pokisli konobar, Poljak, promatrao ih je cinično naslonjen na drveni stup stepenica. Pojava Gibaničarova izazvala je lagano kretanje duhova, kao da je dugo očekivani lik iz romana najzad izašao na scenu i pripremao se napraviti nešto otkačeno što bi im odmah otkrilo smisao života. Ali Gibaničarov nije napravio ništa bombastično, samo je krotko i tiho sišao niz stepenice, pozdravljajući glavom konobara. U praznom bugarskom salonu sjedila su dvojica muškaraca. Zauzeli su stol na kraju i Gibaničarov ih je primijetio tek kad su mu mahnuli. Jedan od njih, koji je izgledao kao bivši body bilder s rijetkim svijetlim brkovima kao u propaloga šljahtića 3 bio je Čavdar Tolomanov, s kojim je razgovarao tog popodneva. Drugi mu je bio nepoznat. - Sjedi - pozvao ga je Čavdar. - Ovo je Batko. Batko, eto naš čelovek. Dotični Batko bio je suhonjav, visok čovjek s isklesanim azijatskim licem i tamnom kožom. Nosio je trenirku s markom, razvučenu u ramenima, ispod koje se naziralo poprsje bogato maljama. Na ruci mu je blještala masiv3

Poljski seoski mladić

39


AL£K POPOV

na zlatna narukvica. Gibaničarov gaje prvi put vidio, ali odmah je zaključio da bi bilo daleko zdravije da ga nije ni sreo. Batko je imao čvrst, odlučan stisak. - Mi, evo, pijemo votku - rekao je Čavdar. - Hoćeš i ti maznuti jedan gutljaj za početak? Gibaničarov nije imao velik izbor. Votka je bila ledena i mekana poput božične pahuljice. Zamezio je komadić slanine. Ukusno. —Nu?... - zarežao je Batko svojim basom. Gibaničarov je prostrijelio pogledom Čavdara Tolomanova. - Polako - podigao je ruku. - Batko je naš. To je čovjek o kojem sam ti pričao. Sve ide preko njega. Upravo je to trenutačno najviše brinulo kuhara. Odjednom je shvatio da se uvalio i to žestoko. Povjerovao je Tolomanovu i dopustio tom nesretniku da ga povuče još dublje. "Ne upuštaj se s tim izmetima!", vikala je Norka, ali tko bi je slušao. Možda nije bila dama, ali nije bila glupa. Čavdar Tolomanov bio je bivši filmski glumac. Davno, na samom zalasku socijalizma, odigrao je nekoliko uloga, osvojivši zavidnu popularnost na lokalnom nivou. U tome se i sastojala njegova nesreća: ta popularnost (upravo popularnost, a ne slava!) činila mu se suviše slabom i beznačajnom u usporedbi sa zasljepljujućim uspjehom veličina poput De Nira, Kevina Costnera, Michaela Douglasa, pa i pišljivoga Brada Pitta. Čavdar Tolomanov naravno ni po čemu nije zaostajao za njima, stvar je bila u tome da ga je žestoka sudba bacila ne-

40


MISIJA L0ND01I

koliko tisuća kilometara dalje od mjesta na kojemu su nicale zvijezde, u jedan drugi klimatski pojas u kojemu su mogli uspijevati samo bezoblični krumpiri. Eto zašto je odlučio promijeniti tu krajnje nepravednu situaciju, premjestivši se u povoljniju zemljopisnu točku. Nakon što iz nepoznatog razloga nije dobio vizu za Ameriku, osvanuo je u Londonu, gdje je naoružan briljantnim CV-jem i dvjema demo-snimkama formata VHS krenuo u napad na producente i sve moguće kastinge koji su se odvijali u gradu. Englezi, ljubazan narod, srdačno su ga dočekivali, iako s malom dozom čuđenja, kimali glavom očito zbog poštovanja prema njegovoj respektabilnoj umjetničkoj biografiji, ali uporno su ga odbijali angažirati. Zbog jednog jednostavnog razloga njegova nepopravljivog slavenskog akcenta. Uložio je nevjerojatne napore kako bi se izliječio od te baksuzne bolesti i postigao određen uspjeh. To se dogodilo baš u posljednjoj fazi natjecanja za ulogu zlog kompjuterskog manijaka sovjetskog porijekla koji je provalio u sustav nuklearne sigurnosti saveznika. Producenti su odlučili da njegov naglasak nije dovoljno izražajan te su uzeli jednog stopostotnog Engleza koji je izvukao daleko zlokobniji izgovor. Težak udarac za Tolomanova. Od tog trenutka život glumca dobio je kaotičan oblik, karakterističan za ljude koji su izgubili tlo pod nogama. Hvatao se raznih poslova koji mu nisu donosili niti dovoljno novca, niti pak drugi vid zadovoljstva. Zavaravao se da su to privremena zanimanja - proces adaptacije u novoj sredim. Ali životne okolnosti neu-

41


ALEX POPOV

moljivo su ga udaljavale od njegova zvanja, uvlačeći ga u sve apsurdnije poslove i kombinacije, nerijetko s polukriminalnom nijansom. Depresija je prešla u lakomost, koju u uvjetima izobilja zapadnoga tržišta nije bilo teško zasititi. Njegovo doskora dobro održavano tijelo izgubilo je oblik, udebljao se i poružnio. Bio je svjestan svoga propadanja, ali nije nalazio hrabrosti vratiti se u domovinu, kao da je intuitivno znao da ga tamo čekaju samo prezir i neugodnosti. Njegovi sunarodnjaci, kao i većina Istočnoeuropljana, bili su skloni opravdati odlazak, ali nisu opraštali povratnicima koji su tako rušili mit o Zapadu - posljednjem utočištu tih očajnih duša koje su naslijedile zgarišta postkomunizma. - Nu čto? - ponovio je Batko, unoseći mu se prijeteći u lice. - Pa to! - ispalio je kuhar, nalio si još votke i ispio ju. - Stigao je novi veleposlanik! - Znači daje istina! - uzviknuo je Čavo Tolomanov, okrenuo se prema Batku i kimnuo: - Bil došl. - Nego što! - potvrdio je Gibaničarov. - Pa, dobro - dodao je glumac - Kakve to veze ima s našim poslom? - Kako kakve?! - planuo je kuhar. - Pa odmah će početi rovariti na sve strane, njuškati, zavoditi red. Neće ići! - Gluposti! - prekinuo gaje Čavo. - On je još uvijek ošamućen, ništa mu nije jasno, dok se sabere, mi smo već završili posao. Je li tako, Batko?

42


MISIJA LONDON

Batko je samo kimnuo. - Samo ti pričaj - odmahnuo je glavom Gibaničarov. - Nisi ga ni vidio. Otkačen tip. Upao je bez naj avIjivanja. Svašta mu može pasti na pamet. - Ajde sad, ima on i drugih briga - umirivao ga je glumac. - Neće sad kopati i po zamrzivačima. - Ma tko bi ga znao - uzdahnuo je kuhar. - Što da vam kažem. Bolje da si nađete drugo mjesto. - Kako sad odustaješ? U posljednjem trenutku? - povikao je Čavo Tolomanov. - Ali mi smo već investirali u taj projekt! Je li tako, Batko? - Hm - ovaj je mračno skupio obrve. - Batko misli - strogo je dodao glumac - daje sad prekasno povlačiti se. Stroj radi punom parom! Gibaničarov se skeptično počešao po vratu: - Izmislit ćete nešto. Ima toliko dragih mjesta. - Ctooo? - Batko je povisio ton. - Ničego, ničego! ~ Čavo Tolomanov požurio ga je umiriti. Čelo mu se sjajilo od znoja, okrenuo se prema kuhar u i grozničavo naredio: - Slušaj, Gibaničarov, zaglavit ćemo. Garantirao sam za tebe, a ti se sad izvlačiš. - Vratit će me - Gibaničarov je kratico odvratio. -Što? - Ako nas uhvate, vratit će me u Bugarsku prvim avionom - kuhar je mračno dodao. - Gospode Bože! - zavikao je Čavo Tolomanov. - Mi ovdje stavljamo svoje glave u torbu, a on - vratit će

4 3


A L F K POPOV

ga. Kakva budala, a, Batko? Samo da ga ne vrate - to mu je jedina briga! Batko je zabacio glavu unazad i pokazao svoje ravne bijele zube. - H o , ho, ho! - nasmijao se svojim dubokim basom. - Slušaj ti, Gibanico! - nastavio je Čavo - imaš dvije mogućnosti: da se poneseš kao pizda ili da postupiš kao muškarac. Ako se poneseš kao pizda, ovaj ovdje - Batko, osobno će se pobrinuti da požališ što si uopće kročio u London! Ako se poneseš kao muškarac, uzimaš svoj debeli dio plus predujam i boli te đon. E, sad, što ćeš izabrati. Za stolom je zavladala tišina. Po stijenkama vlažne boce klizili su tanki potoci. Nekakav izgubljeni tip sišao je niz stepenice, okrenuo se besciljno i smjestio na drugom kraju prostorije. - Samo na tjedan dana - Gibaničarov je napokon uzdahnuo. - I sto lira na ruke unaprijed - napomenuo im je. Batko je položio ruku na njegovo rame. - Molodec!

8.

Dočekao ga je zaglušujući urlik - u jednom kutu kabineta stršao je strašni trup ogromnoga usisavača. Crijevo koje je puzilo po podu završavalo je u rukama nekakve

44


MISIJA LONDON

djevojke koja je zabila nos u tepih. Varadin je namrštio obrve: našla je kad će čistiti, glupača! Pade mu na pamet da pričeka vani dok bučni proces ne završi, ali se sjetio čopora činovnika koji su tumarali foajeom, pa je brzo promijenio plan. Provukao se do jedne od fotelja i sjeo. Čuo je priču da, ako promatraš nekoga dovoljno dugo, nešto će ga zasvrbjeti u mozgu i on će se okrenuti. Ali to očito nije važilo za nju, a možda je vrišteći uređaj stvarao nekakvo polje koje je raspršivalo takve fluide. Nastavio je buljiti u nju. Bila je snažna, imala je duge noge. Njezina ravna, pepeljastoplava kosa padala je na stranu i skrivala joj lice. Nosila je svijetloplavu kratku pregaču, prozirne hulahopke koje su isticale mišiće na njezinim listovima i Nike tenisice. U pokretima joj se nazirala neskrivena dosada, ali usprkos tomu savjesno je obavljala svoj posao. Usisala je tepih sa svih strana radnoga stola i tek tada isključila zastrašujući uređaj. Pogledi im se sretoše. - Oprostite - rekla je zbunjeno - nisam znala da ste tu. Nije ništa rekao. U ušima mu je i dalje zujao urlik usisavača, Djevojčino lice nekako mu se učinilo poznatim, nastavio je buljiti u nju, dulje nego što je bilo pristojno. Zacrvenila se i spustila pogled. U tom trenutku usne su joj se razvukle u osmijeh. —Vi ste sigurno novi veleposlanik? - upitala je. - D a - k i m n u o je. - Katerina - djevojka se predstavila dok je na-

45


ALEK POPOV

motavala kabel usisavača. - Ja ću čistiti Vaš kabinet, ako nemate ništa protiv. Nije imao ništa protiv, ali zdravorazumski je to prešutio. - Zamolit ću vas da ne dolazite u radnom vremenu - strogo je uzvratio. - Duboko se ispričavam zbog ove neugodnosti - započela je. - Morala sam pisati paper. Cijelu noć sam čitala. Mislila sam da nećete biti tu. Odsad ću čistiti ujutro ili nakon šest. - Dogovoreno - kimnuo je i iznenada upitao: Što studiraš? "Ne uvlači se!", presjekao ga je njegov unutarnji glas. - Dizajn - dobacila je s intonacijom koja bi se mogla protumačiti prljavom; prebacila je crijevo preko ramena i povukla usisavač prema vratima. Potom se zaustavila i okrenula. - Hoćete da obrišem prašinu? - upitala je. - Ne, nema potrebe. Ali Katerina nije žurila s odlaskom, njezina je prvobitna zbunjenost nestala. Njezine duguljaste srebmkastosive oči nisu izgledale osobito zacrvenjene. - Gospodine veleposlaniče, ima jedan problem - pažljivo je započela. - Zapravo, to nije samo moj problem, nego svih nas koji čistimo veleposlanstvo. Varadin je skupio obrve, ali joj je dopustio da nastavi. ~ Riječ je o ovome - nastavila je ona pokazavši na usisavač. - Jednostavno, došao je trenutak da se umirovi. Ne bih vas opterećivala detaljima, ali neki ljudi jednostavno ne žele prihvatiti ovu činjenicu...

-16


MISIJA LONDON

— Koju činjenicu? - zainteresirao se. — Da on više ne usisava! Hoću reći, da usisava sasvim slabo. To je pravo mučenje,.. — Možda je pun - lijeno je pretpostavio. - Čistite li ga redovito? — Ne, nije pun! - energično je uzvratila. - Star je! — I što sad želite od mene? - upitao je. - Novi usisavač? — Da - kimnuia je. - Računovotkinja je rekla da to ovisi samo o vama. Nije mu se dopadao način na koji ga je gledala, kao da je otkrila misao koja je zujala u njegovu mozgu poput nagle, uporne konjske muhe. To ga je ispunilo mračnim predosjećajima za nadolazeće komplikacije službenog i privatnog karaktera. Nadahnuti je osjećaj taktične nadmoćnosti koji se javio kao rezultat njegova iznenadnog dolaska ispario. Došao je red na teške strateške odluke. Shvatio je da je prednost koju je dobio minimalna i da je lako može progutati uništavajući teret predstojećih briga i neugodnosti u danima koji su ostali. — Hm - namrštio se kao da je morao razmotriti važnu ponudu za bombardere - vidjet ćemo. —Onda dobro - osmjehnula se. - Doviđenja. Kraj sivoga crijeva povlačio se za njom poput zlokobne hobotnice. Tanja Vandova oprezno je pokucala, osluhnula i provirila. Varadin Dimitrov sjedio je za stolom kao skamenjen i gledao netremice ispred sebe. Tajnica se užasno uplašila i požurila zatvoriti vrata. Pri-

47


AL£K POPOV

čekala je nekoliko sekundi, skupila hrabrost i ponovno provirila. Za stolom više nije bilo nikoga. Vrata kupaonice su zjapila otvorena: iznutra se čuo zvuk tekuće vode i nekakav osobit grlati zvuk nalik grgljanju. "Što sada?", ugrizla se za usnu. Prikrala se na prstima do stola, ostavila hrpu pisama i povukla se. - Stani! - zatekao ju je njegov glas gotovo na vratima. Varadin je izronio iz kupaonice s još mokrim licem. - Je li se Kišev vratio na posao? —Još ne - odmahnula je glavom. Uslijedila je kratka pauza. - Hoćete li ići večeras na prijem? - upitala je tajnica, - Da - mehanički je odgovorio, iako je prvi put čuo za taj događaj. - Javit ću se da potvrdim - rekla je i brzo izašla iz kabineta. Zagledao se s čuđenjem u korespondenciju. Očito su svjetske institucije nekadašnjeg carstva nanjušile njegov dolazak još izdaleka - možda još i prije potpisivanja ukaza za njegovo imenovanje. Na vrhu je ležalo nekoliko pozivnica: veliki tešld komadi sa zlatnim rubovima, pogodni za stolni tenis. Uzeo je prvu koja mu je došla pod ruku i sa zadovoljstvom pročitao svoje ime napisano lijepim kosim rukopisom. Možda nije bilo baš razumno upustiti se u vihor svjetskoga života tako rano, ali s druge strane kipio je od nestrpljenja da napravi jedan takav krug po visokom društvu. Ot-

48


MISIJA LONDON

piti gutljaj tog pjenušavog koktela prije nego Što potpuno uroni u njega. Nije bilo vremena za gubljenje.

Vozač ga je pokupio u rezidenciji u 18,30. Varadin je čekao u foajeu, lagano problijedio, sređen u smoking i leptir-mašnu. Cipele su mu nervozno škriputale. Iz kuhareva stana Širio se pokvareni miris kuhanja koji ga je tjerao da se osjeća neugodno. Dok su puzili zagušenim arterijama grada, Varadin je uzrujano njušio revere sakoa; ljepljiv je bio taj nacionalni vonj, nije bilo ispiranja, ugnijezdio se u tkaninu poput moljca, čak je u kožu proniknuo - do srži kostiju i ostajao je tamo zauvijek kao ožiljak sramne bolesti. — Buckinghamska palača - reče Miladin, ne skrećući pogled s crne zadnjice taksija ispred sebe. Varadin se trgnuo. Što si dopušta ovaj glupan?! Što si on umišlja - da vozi nekakvu tikvu iz Donjih Kamaraca koja nema pojma o znamenitostima? Kao da on nije čuo za Buckinghamsku palaču?!... Stisnuo je usta, nagrizala ga je radoznalost pomiješana s nemirom. Poziv je bio zagonetno lakonski. Domaćini su bili označeni samo s nekoliko inicijala koji mu nisu ništa govorili. Večera je trebala biti popraćena predavanjem o temi "'Novi izazovi pred čvrstim razvojem Europe'' Kiša je obilno lijevala po prednjem staklu: brisači su je odbacivali na stranu reskim i brzim pokretima. Automobil je izašao

49


ALEK POPOV

na Trafalgar Square i skrenuo na snobovski Pali Mali. Mračna fasada kluba s teškim zastorima i malim prozorima, postavljenim sasvim rijetko, ulijevala je dojam da se iza nje kriju veliki kapaciteti. Ispred ulaza nije bilo natpisa, samo skromna ploča s brojem. U usporedbi s veličinom zdanja vrata su izgledala nerazmjerno malena i kao da su isticala ekskluzivni karakter lokala. S obje strane gorjele su okrugle žute lampe. - Ovuda, gospodine - pozvao ga je portir. Varadin je ostavio kaput u garderobi, prošao pokraj hrpe ogromnih portreta znamenitih ličnosti i našao se u dvorani za prijeme. Prisutni su bili uglavnom starija gospoda, neki od njih čak i vremešne dobi, tek tu i tamo primjećivale bi se nesigurne individue srednje generacije. Žena je gotovo nedostajalo, ako se izuzme nekoliko vrlo imućnih i izgledom strogih starica, smještenih u različitim kutovima dvorane poput ptica proročica. Glavni konobar pronašao je njegovo ime napopisu gostiju i osobno ga otpratio do njegova mjesta. Na listiću postavljenom do pribora za jelo pisalo je "Varadin Dimitrov, veleposlanik Republike Bugarske" - to ga je natjeralo da osjeti ugodne trnce. S jedne starne mjesto je još uvijek bilo prazno, dok je s druge strane sjedio sićušan starčić s ružičastim licem i uskim odijelom. Na listiću ispred njega pisalo je "Douglas Smack" i nekakav niz tajanstvenih slova koji je Varadina jako podsjećao na obilježja na etiketi starog konjaka. Gospodin Smack pospano je slušao brbljanje zanosne dame čiji je naborani vrat bio omotan gustom ogrlicom od perli.


MISIJA LONDON

Nasuprot njemu sjedio je neki užasno napuhan tip u usporedbi s kojim je Varadin izgledao kao vrlo srdačan lik. Njegova bijela kosa bila je dostojanstveno začešljana unatrag, poput grive. Držanjem je odavao muškarca u formi kojem je povjereno vođenje odgovorne ekonomske sfere. Nosio je besprijekorni smoking s leptir-mašnom, a na grudima su mu sjajili dijamantni gumbi. Pogled mu je nekoliko puta prošao preko bugarskoga poslanika, ali nije našao ništa za što bi se mogao zakvačiti. "Što ja tražim ovdje, dovraga?" zapitao se Varadin. Na cijelom dugom stolu nije bilo ni jednog poznatog lica - ni jedan poznati glas nije mu odzvanjao u uhu. Bio je potpuno sam. Raspoloženje mu se još više smračilo kad je vidio mizerno predjelo koje je iznenada sletjelo pred njega. Dvije trakice crvene ribe, ružica od maslaca i list zelene salate. U nedostatku drugih zanimacija počeo je vilicom uvijati file, kad je odjednom kraj njega banuo krupni džentlmen. Imao je oko pedeset godina, bio je odjeven u šik tamnosivo odijelo na tanke pruge, sa sjajnom narančastom kravatom. Moćno je mirisao na kolonjsku vodu izazovno jakog mirisa. Imao je žućkastu, rijetku kosu, pažljivo zalizanu na crvenkastoj lubanji. Srebrni prsten s crnim kamenom ukrašavao je njegov bijeli mesnati mali prst. Okrznuo je Varadina pogledom sa strane, pročitao je imena na listiću i široko se nasmiješio. - Mister Varadin Dimitrov! Nice to meet you. Deen Carver, MP4. - munjevito se predstavi i pruži mu ruku. ' MP - Member of Parliament, saborski zastupnik

51


ALEX POPOV

- Otkad ste u Londonu? - Tek nekoliko dana - priznao je Varadin. - How fresh indeed15 - naceri se Carver kao da se obraćao ribi na svome tanjuru. - Dobro poznajem Bugarsku. Prekrasno mjesto. Bio sam tamo nekoliko puta tijekom '86, '87. na poziv vašega poljoprivrednog vođe, kako se ono zvao... - Petar Tančev - ljubazno ga je podsjetio Varadin. - Aha - živnuo je mister Carver. - Kakva su to vremena bila. Vaši stari vođe, they got some style f znate? Pravi baruni. Reći ću vam u povjerenju, nije sve bilo tako loše, ha ha. Varadin ga je gledao šokirano. Ovaj si je nalio punu čašu crnoga vina. - Za vaše zdravlje! - reče Dean Carver, otpivši veliki gutljaj i namignuvši mu. - Nije loše, nema veze što nije bugarsko. U međuvremenu su važne face zauzele mjesto na čelu stola. Netko je kucnuo žličicom po čaši, dvorana je utihnula. Riječ je uzeo naborani starčić, savršeno ćelav, dekoriran raskošnom ogrlicom, nekakav lord Basterbridge, kako se kasnije ispostavilo. - Dame i gospodo, dobrodošli na godišnju večeru našega skromnog duštva - reče. - Drago mi je priopćiti vam da je među nama i sam ministar obrane Njezinoga Veličanstva, mister Morel. 5

Zaista, sasvim svjež!

6

Oni su zaista imali stila!

52


MISIJA LONDON

Dvoranom se pronijelo odobravajuće mrmljanje. Mister Morel nalikovao je tipu obrazovana proletera koji je napravio karijeru u sindikatima. Zahvalio je prisutnima i naklonio se starčiću, koji je očito bio objekt najdubljeg poštovanja. Nakon ministra riječ je uzeo predavač. Nekakav Johnatan Craig - visok, crnomanjast tip, grbavoga nosa i Širokog pogleda na život. Bio je na čelu strateške grupe za međunarodna proučavanja vladajuće partije i zauzimao je ključnu poziciju u ekipi savjetnika vlade, Johnatan Craig bio je iskusni šarlatan, izražavao se složeno i koristio široku lepezu kvazi-znanstvenih klišeja, ne bi li zbunio publiku. Njegov rad bio je nesumnjivo odlično plaćen. Predstavnici njegove parazitske kaste neumorno su obilazili Istočnu Europu u ulozi eksperata i tamanili su lavovski komad torte iz fondova predviđenih za oživljavanje te silno problematične regije. Craig je plijenio Varadinovu pažnju otprilike pet minuta, dok nije ustanovio da gubi nit njegova govora. Pojedine riječi i dalje su imale smisla, ali njihov zajednički smisao postajao je sve nejasniji, dok se nije pretvorio u nekakvu salatu od riječi. Usprkos bespomoćnom stanju uma, potrudio se sačuvati izraz zadubljenog slušatelja čak do kraja predavanja, priključivši se s entuzijazmom burnom pljesku koji je uslijedio. - T o ne objašnjava razliku u valutnim tečajevima - promrmljao je starčić s njegove desne strane. Osjetio je laganu neugodu jer je do tada zanemarivao tu, po svoj prilici, važnu osobu,.. Pokušao mu se pređ-

5 3


ALEX POPOV

staviti, ali je Smack V.S.O.P.C.R. u međuvremenu zadrijemao, što je očito bilo njegovo prirodno stanje. Iscrpljivanjem službenog dijela prisutni su vidno živnuli. Dean Carver nalio si je još vina i utonuo u uspomene o Bugarskoj. Nezaboravni dani. Mladi perspektivni ljevičarski lobist drznuo se preskočiti željeznu zavjesu.... Dočekali ga kao cara. Letio helikopterom, išao u lov, bančio po rezidencijama. A kakve žene samo! — Devedesettreče sam doveo u Bugarsku jednog arapskog investitora - nastavio je. - Htio je izgraditi žičaru u Banskom,7 ali je odustao kad je vidio što se događa... Otada nisam bio. Činjenica da je Carver sjedio baš do njega teško da je bila slučajna, pomislio je Varadin. Rasporediti goste za stolom tako da imaju zajedničke interese bila je prava umjetnost. Englezi su to razradili do savršenstva. — jako mi je stalo da ponovno uspostavim veze s vašom prekrasnom zemljom... - uzdahnuo je Carver, otpijajući zamišljeno iz čaše. - Saznao sam da imate novu vladu. Kako ide reforma? Varadin je odgovorio ni ne zamislivši se. - Hvala, dobro. - A zašto onda novine pišu da oni siromasi umiru od gladi? Je li to istina? Varadin je nehotice napravio grimasu. Carver je očito primijetio naslov koji se vrtio po britanskim dnevnim novinama. Bila je objavljena i fotografija slabašnog djeteta, zgrčenog od gladi, zavijenog u dronjke. Napis 7

Bansko - poznati skijališni centar na Pirin planini

54


MISIJA LONDON

je objavila nekakva istočnoeuropska fondacija koja je prikupljala sredstva za bijednu siročad u Bugarskoj. — Prijelaz na tržišnu ekonomiju nije lak... - nervozno je primijetio veleposlanik. Promislio je malo te dodao: - Nažalost, često se spekulira tuđom nesrećom. —Aha, dobrotvori... - uzdahnuo je Dean Carver. - Nema ništa štetnije za imidž jedne zemlje! Ovi humanitarni paraziti su kao buhe u krpama siromaha. Hrane se mizerijom drugih i nemaju nikakav, ali nikakav, interes da ona prestane. Samo misle kako bije bolje eksponirah, kako bi dirnuli sponzore. Poznajem ih jako dobro: što je tebi gore, to su oni sretniji! Znate li da je biznis s humanitarnom pomoći treći po redu u svijetu poslije biznisa s narkoticima i porno-industrijom? Varadinov mozak grozničavo se borio s nadolazećom informacijom i mučio se da je formira u oblik koji odgovara izvješću. Nije mu polazilo za rukom i bio je itekako zabrinut: sve ono što nije moglo ući u jedno izvješće bilo je ili vrlo opasno ili vrlo beznačajno. Nije mogao ocijeniti što je od toga bilo u pitanju. Ništa treće nije mu padalo na pamet. —Ali vi ništa ne pijete! - uzviknuo je Carver, fiksirajući prijekorno njegovu još uvijek punu čašu: - Dižem zdravicu bugarskim vinima. Posebno crnim! Ispraznio je čašu naiskap. "Originalan čovjek", pomislio je Varadin, otpijajući iz pristojnosti ozbiljniji gutIjaj. - Sve što vam treba je pametan PR ~ autoritetno je rezimirao Dean Carver. - Netko tko će se brinuti o

55


M E K POPOV

vašem imidžu. Znate li koliko druge države bacaju novca na ove stvari? Varadin je kimnuo; postojale su sumnje da je tu suznu kampanju režirala obavještajna služba susjedne balkanske države, koja namjerava kompromitirati socijalnu politiku vlade na vrhuncu diskusija o širenju Europske zajednice. - U posljednje vrijeme vlada namjerava investirati više sredstava u ovo područje... - reče oprezno on. - I dobro ćete napraviti! - uskliknuo je Carver. - Ali morate širom otvoriti oči. London je pun agencija koje nude usluge tog tipa... Nažalost, većinom su to prevaranti. Smotat će vas raznim koncepcijama i strategijama, a poslije ća vam lupiti takav račun da će vam se zavrtjeti u glavi. Ali ima i pravih profesionalaca. Oni ne govore mnogo, ali čine čuda. - A tko su oni? - upitao je plaho Varadin. - Ima jedna agencija... - Carver je povjerljivo stišao glas; osjetio je njegov kiselkasti zadah. - Radili su za mene u vrijeme izbora. Trenutačno se, koliko mi je poznato, bave imidžem jedne od vaših država, čini mi se Slovačke. Radili su također za zemlje Bliskoga istoka. Izuzetni profesionalci. Imaju veze na najvišem nivou. I odličnu reputaciju. Priča se da ih ponekad koriste čak i članovi kraljevske obitelji. - Imaju veze s dvorom? - Varadin je složio facu. - Naravno! - Dean Carver je kimnuo. - Nakon što su mi sredili večeru s princom Charlesom rejting medu mentalno zaostalim biračima mi je drastično

56


MISIJA LONDON

skočio. Ha ha! Ja sam po uvjerenju republikanac, znate, ali kakve to veze ima?... Vi ste, čini mi se, zainteresirani? Mislim da još čuvam njihovu posjetnicu. Počeo je kopati po svome novčaniku. - Ovo bi trebala biti ta... Zaboravio sam naočale, možete, molim Vas, pogledati što tu piše. Varadin je uzeo posjetnicu "Famous Connections. PR Agency". - Hvala - kimnuo je. - N e , nemojte mi zahvaljivati. Ja sam prijatelj Bugarske. Evo, uzmite i moju posjetnicu... Uvijek možete računati na mene. Rekavši to, Carver je skrenuo pogled prema tanjuru i podigao palac u znak odobravanja. Na mjestu predjela sada je mudrovao komad mesa, preliven umakom od borovnica. Dolio si je još crnoga vina i počeo usredotočeno uništavati kotlet. Varadin nije htio zaostajati, pa se također latio pribora, ali mozak mu je lutao negdje drugdje. Žilavi nedopečeni komadić podlo je skliznuo iz tanjura i poprskao ga umakom. Mamicu mu! - Ne predaje se lako, ha? - zakikota se Carver. Morate se naviknuti na karakter ovdašnjega pečenja.

10.

Katja je izletjela iz kupaonice s mokrom kosom s koje su padale kapljice i odmah se srela sa zavidnim pogledom Doroteje Totomanove. Njezine oči bile su poput dva

57


ALEX POPOV

glupava bodeža. Djevojke su dijelile sobu veličine 3x4 i nije bilo šanse da se vole. Doroteja, zvana Doti, imala je bubljičavo lice i debele gležnjeve. Katja je imala sve ostalo što je imalo neku vrijednost u očima suprotnoga spola. "Čista pornografija", mislila je Doti hraneći se pogledom na pojedine dijelove tijela svoje sukaveznice. Ponekad je imala osjećaj da su te stvari ukradene od nje same, činilo joj se da bi bilo pravedno da ih ima pravo dodirivati. Jedina utjeha koja joj je stalno bila odbijana. Katja nije bila osobito raspoložena da bulje u nju na takav način i to savršeno besplatno, ali spoznaja da to nanosi nepopravljive štete samopouzdanju onoga koji bulji u nju duboko ju je ispunjavala. Osušila je nabrzinu svoju kraticu kosu, navukla raširene traperice, majicu, jaknu i stavila ruksak na rame. - Odoh - reče. - Ćao - promrmljala je Doti ne ustajući. "Ah, ti, šlampavice jedna", pomisli Katja. Doroteja Totomanova nije morala raditi, dobivala je određenu sumu od roditelja i, kad nije išla na fakultet, obično se valjala po krevetu s debelim, nepodobnim knjigama. - Znaš, trebala bi više izlaziti - rekla joj je Katja, kao malo zabrinuta. —Bolje ti gledaj svoja posla! - odbrusila joj je Doroteja. —Ok, ok! - reče Katja i dobaci osvetoljubivo Onda barem otvaraj prozore... Vrata su se zalupila i Doroteja je ostala sama. Isplazila je jezik i pokazala srednjim prstom prema Katji. Zatim je izvukla jednu ciglu naslovljenu "Smjerovi u radikalnom 58


MISIJA LONDON

feminizmu" nekog ili neke Stone John Stone i strvinarski počela gutati stranice. Kao i obično, Samantha Brick je stajala pred ulazom u svijetlom kombinezonu i visokim natikačama na bosim nogama i pozivala prolaznike zamamnim pokretima: — Come on, darling, pop ini* Katja je smatrala da to djeluje više odbojno na klijente, ali biznis je ljubomorno čuvao tradiciju, a nju je, na kraju krajeva, bolio... Iznad ulaza, prekrivenog crnim, zrcalnim pločicama grčio se neonski natpis Baily's place. Takvih je bilo na tisuće, rasutih po svim kontinentima, mali inkubatori poroka, gdje su muškarci donosili ledena smežurana jaja u nadi da će izleći nekakvu slabašnu erekciju. - Cheers - Samantha dodirnu njezinu ruku. Katja se nasmiješila i uvukla svoje prste među njezine. Samantha je bila mekana dobronamjerna blondina, pregazila je četrdesetu, gotovo bez tetovaža. Odslužila je svoje vrijeme na sipki i život ju je beskompromisno istiskivao prema periferiji. Imala je Samantha mnogo toga za priču, ali nitko ju ništa nije pitao. Katja je strčala niz stube i provukla se kroz sporedna vrata u sobu za šminkanje. Dočekao ju je dobro poznati kaos, natopljen mirisom znoja i dezodoransa. Djevojke su se Šepurile polugole, razbacivale sise i stražnjice na sve strane. Zrakom su letjeli dijelovi rublja i riječi na različitim jezicima. Ova neobavezna atmosfera donekle joj se dopadala, podsjećajući je na prapovijesni biološki "Hajde, dragi, uđi! 59


ALEX POPOV

bujon iz kojega je nastao život. S vremena na vrijeme iza zavjese se pojavljivala kovrčava glava Kamal Dalalija, rodom Libanonca, koji je upravljao cijelom menažerijom. Na vratu mu se klatilo dovoljno zlatnih lanaca da se o njih mogao objesiti. Kamal Dalali gromko je najavljivao ime djevojke čiji red se bližio. - Vera! Hari ap!9 Hari ap!... Francoise! Hari apL. Fen Lee! Hari ap! Katja je navukla apsurdni kostim koji se sastojao od crnog kožnog remenja i visokih čizama, sjela pred ogledala i počela vješto nabacivati šminku na lice. Čizme su bile dobre jer se u njima nakupljalo dosta napojnice. Connie Delanno pokušao joj je progurati nekakve praškove, ali i ovaj put je naletio na tvrd orah. S njezine druge strane Slovakinja Beata, koja je išla u prestižnu školu LSE,"J psovala je na svome materinjem jeziku jer je po preponama dobila osip, što bi moglo reducirati njezine prihode. Katja joj je savjetovala da ih namaze tekućim puderom za lice. Kamal Dalali ponovno je promolio glavu; - Kate! Hari ap! Hari ap! Uvijati se oko šipke i skidati dio po dio oskudnoga kostima i nije bio tko zna kakav posao. Bilo je lakše nego visjeti u nekoj lijevoj prodavaonici ili prati suđe, a i uvelike isplativije. Mnoge su se studentice time bavile. Katja je imala rashode: morala je plaćati ogromnu školarinu za fakultet i s vremena na vrijeme slati koji dinar •Požuri! " London School of Economics 60


MISIJA. LONDON

svojim roditeljima. Dugovala im je to. Stavili su stan pod hipoteku da bi pokrili prvi dio njezine školarine. I usprkos tome Katja si je mogla priuštiti podnošljiviji život, ali više je voljela uštedjeti koju funtu. You never know!, kako su govorili Englezi. S druge strane, nalazila je nešto privlačno u tom dvostrukom životu, prožimali su je nekakvi posebni trnci zluradosti i osvete, koji su je tjerali da ne odustaje od uloge izmučene, sirote studentice koja je spremna založiti i svoju kožu samo da bi obitavala u nekoj rupi u veleposlanstvu. Uvijek kad bi ostala gola golcata na podiju, Katja je osjećala neodoljivu želju da nastavi - kao u onom smiješnom spotu - svlačiti dio po dio svoga tijela i bacati ih u publiku, dok se ne riješi i posljednjeg dodatka, a na sceni ostane prašina pod reflektorima. Taj samouništavajući poriv budio se u njoj nakon svakog nastupa, vjerojatno kao reakcija organizma na besramnost njezine duše, ali trajao je vrlo kratko. Posljednji okret oko šipke. Bio je koristan i za njenu figuru. Svježe obrijani pazusi bih su ljepljivi od znoja. Ostalo je samo još da prijeđe četveronoške po stazici između dva reda muških njuški i pokupi napojnice - najsmisleniji dio nastupa. Ali ne i najugodniji. Staza je bila topla od svjetala koja su blještala pod njom zelenom, narančastom i bijelom svjetlošću. Skliznula je naprijed poput velike Šarene mačiće, izvijajući sladostrasno leđa, a muške su ruke gurale novčanice u njezine čizme. Neki prostak joj je gurnuo novčanicu u zadnjicu - vrlo originalno, nema što!

61


ALEK POPOV

Upozoravujuće je zasiktala. Druga novčanica dodirnuta je njezinu bradavicu, skliznula prema dolje i sletjela u njezinu čizmu. - Mamicu vam! - pomislila je. Nastavila je puziti naprijed, kupeči novčanice poput ljepljive trake za muhe. Na samom kraju staze opazila je nekakvu zacakljenu facu. - Ovaj če istresti cijeli svoj novčanik u moju čizmu - pomislila je. Staza je bila topla, papirići su golicali njezinu kožu. Zacakljeni se još više zacaklio. - Ajde, kihni desetku, šupalc jedan! - nervirala se dok je nestrpljivo izvijala svoje tijelo pred njegovim nosom. Reakcija nije uslijedila. - Nabijem ti ga! - prosiktala je na svom materinjem bugarskom i naglo se okrenula. Više se nije okrenula. Put natrag učinio joj se puno kraćim. Uspravila se, mahnula mazno publici i nestala iza zastora. Prvo je prebrojala novac: 55 funti. Nije loše! Vratila se u garderobu i počela čistiti šminku. Beata je i dalje cvilila zbog osipa na preponama. - Zar stvarno ne želiš probati ovaj stuff?" - dobacila je Connie. - Strava je! - Ne - Katja je odmahnula glavom. Izbjegavala je suviše se zadržavati u Baily'su. Garderoba je i bez nje pucala po šavovima. Djevojke su izlazile na scenu jedna za drugom, izvodile svoju točku, a iza njih stizale su sljedeće. Nikada se nisu ponavljale. Kamal Dalali bio je posebno ponosan na tu raznovrsnost. Za jednu noć izredalo bi se više od trideset komada. Ako "Droga - žaig. 62


MISIJA LONDON

je neka od njih htjela još zaraditi, ostajala bi otplesati lap-dance u sumračnim separeima razbacanim po kutovima. I Katerina je to radila, bez većih skrupula, ali te večeri nije bila tako halapljiva. Iz čizme joj je ispala jedna funta. - Ma da vam ovo nije kasica-prasica! - rasrdila se, ali ipak se sagnula da je potraži pod stolom. - Kate, draga! - doletio je glas Gimtera Chassa. Imam nešto za tebe! Gunther Chass bio j e mladi simpatični gej koji je brinuo o garderobi striptizeta i ponekad bi obavljao sitne narudžbe. Podigla je glavu i sumnjičavo zaškiljila. Chass je vrckavo dotrčao, vrteći dupetom kao čigrom. - Jedan gospodin želi da plešeš samo za njega mahao joj je novčanicom od deset lira ispred nosa. Čeka te u separeu. Očito si mu prirasla srcu. To nije bilo ništa novo: kibicerima su se nerijetko dopadale djevojke na sceni, pa su ih pozivali na individualne nastupe za njihovim stolom. Isplativ biznis, iako je kontakt bio vrlo blizak. Klijenti su rijetko u tim trenucima ispuštali ugodne mirise. Odmahnula je glavom. - Nisam baš raspoložena. Žao mi je. Neka si izabere neku drugu. Na kraju krajeva, nije bila dužna to učiniti. Chass je napravio grimasu, - Bit će jako tužan, da znaš - rekao je. - Htio je baš tebe! - Ne mogu mu pomoći.

63


ALEK POPOV

Pokupila je svoje stvari i ugurala ih u ruksak. - Da znaš da ćeš izgubiti! Nije kao ostale drkadžije! Izgleda ok! - Chass nije prestao nabrajati, zagledan u fatamorganu svoje napojnice koja je blijedjela. - Onda mu ti malo otpleši. Čao! - mahnula mu je. Zaista nije bila raspoložena. Zapravo, raspoloženje joj je bilo isuviše dobro da bi ga pokvarila trljajući svojim dupetom krilo nekakvog perverznjaka. Svi su bili takvi. Ponoć se bližila kad je izašla iz Bailey'sa. Meka Samantha, nalik drogiranoj .sireni, i dalje je visila ispred ulaza i mamila sve rjeđe prolaznike. Katerina se osvrtala za taksijem, ali joj nije pošlo za rukom. Trebala je izaći na neku življu ulicu poput Shaftesburyja. Zapravo nije imala ništa protiv male šetnje. Londonske ulice su joj se činile sigurnima, Čak i u tom kasnom času. Barem do tog trenutka. - Miss Kate! - doletio je glas blizu njezina ramena. - Čekajte! Naglo se okrenula. To je bio nepoznat muškarac. - Što hoćete? - upitala je nevoljko usporavajući korak. - Nisu vam rekli da vas čekam? - upitao je s dozom uvrijeđenosti. Imao je glatko, duguljasto lice, uokvireno oštrim, nisko izbrijanim zulufima riđe boje. Bilo je teško odgonetnuti njegove godine. Nosio je crni kožni sako i prsluk na srebrne pruge. Njegova ju je intonacija užasno iznervirala. - Čujte, ne radim to, osim ako mi se zaista ne radi! A sad prošetajte.

64


MISIJA. LONDON

- Nema problema, nisam ja došao ni zbog kakvog lap-dancea - nacerio se. - Iako vas ne bih odbio. Jednostavno sam htio s vama popričati i to mi se učinio najjednostavniji način. - Ne razgovara mi se. - Zovem se Barry Longfellow - predstavio se, ne obraćajući pažnju na njezine riječi - a moje namjere sasvim su časne. Ako biste me htjeli poslušati. - Ne zanima me! - A trebalo bi - rekao je - jer imam atraktivnu ponudu za vas. - Aha, jasno - a to pak uopće ne radim! - Ništa vama nije jasno! Znam što mislite - brzo je dodao - ali griješite To je provincijsko razmišljanje! Zaustavila se i pogledala ga. Njegove su je posljednje riječi zapekle. - Napokon! - uzviknuo je i razgovjetno izgovorio: - Htio bih vam ponuditi ulogu. - Ulogu? - pogledala ga je u nevjerici. - LTpravo tako, ulogu! U maloj, ali obećavajućoj predstavi. - Jeste li vi redatelj? - upitala je. - Paaa, tako nešto - neodređeno se složio. - Više sam izvršni producent. Nema veze. Trenutačno tražim pravo lice za glavnu ulogu. Imao sam priliku dugo vas promatrati. I čini mi se da ste vi pravo otkriće. Ta joj se stvar činila krajnje sumnjivom. - O kakvoj predstavi je riječ? - upitala je. - Naše predstave su komorne. Ali s dobrim bu-

65


ALEK POPOV

đžetom - dodao je višeznačno. - Nema puno teksta. - A čega ima? - zainteresirala se. - Ima određenih erotskih elemenata - oprezno je rekao. - Ali to vam ne bi trebalo smetati, zar ne? - Paaa, zavisi od sadržaja - dobacila je Katja. - Nevin je. Savršeno nevin - uvjeravao ju je. - Hm - zašutjelaje. Učinilo joj se čudnim da taj razgovor vodi nasred ceste. - Ali ja nisam glumica - rekla je na kraju. - Vidjet ćemo, vidjet ćemo - promrmljao je Barry. - Osim toga, imam naglasak - zaključila je Katja. - Naglasak - odmahnuo je nemarno rukom: Vi ste Ruskinja? - Ne, Bugarkinja. - Nema veze. Nema puno riječi - ponavljao je uporno. "Kako je dosadan" - pomislila je. Barry je iskoristio njezinu trenutačnu nesigurnost i požurio je opskrbiti svojom posjetnicom. - Javite mi se, ali nemojte puno odlagati. Zatim je napravio korale unatrag, okrenuo se i nestao u mraku ulice.

11. Crvena stop-svjetla mikrobusa gorjela su nestvarno u noći. Vozilo je krenulo u rikverc i lagano, prema uputama Gibaničarova, potonulo u crno grlo garaže.

66


MISIJA. LONDON

Batko je isključio motor i uperio prema Gibaničarovu jaku lampu. Kuhar je zaklonio oči. - M o l o d e c - zazvonio je Azijatov glas. Tolomanov je hitro otvorio stražnja vrata. Njih dvojica su skinula nekakav predmet zapakiran u žutu najlon vreću. Gibaničarov ih je promatrao sa strane. Zrak u garaži smrdio je na benzin i lagano mu je postajalo zlo. Batko mu je uvalio lampu. - Ti vodiš - reče Tolomanov. Spustili su se stepenicama i prošli kroz podnim. S vremena na vrijeme Gibaničarov se okretao i neugodno strijeljao pogledom svoje ortake. Čuo ih je kako vuku teret, dok je najlon uznemirujuće šuštao. Batko je tiho psovao na nekakvom altajskom jeziku. Izašli su u glavni hodnik, skrenuli lijevo i našli se pred vratima kuhinje. Tamo se kuhar zaustavio i zabrinuto osluškivao. - Što je bilo? - Tolomanov se nervozno javio. - Mislim da sam čuo nešto iznutra - prošaptao je Gibaničarov i nastavio osluškivati. - Kukavice jedna. Da ne napuniš gaće! - dobacio je Čavo. Kuhar je prezrivo stisnuo usne, otljučao vrata i upalio lampu. Kuhinja je bila prazna. Gibaničarov im je dao znak da ga slijede i zaputio se prema dnu prostorije. U niši do hladnjaka nalazio se ogroman stari zamrzivač, zaključan lokotom. Crvena lampica je trepereći signalizirala da uređaj još radi. Ku-

67


ALEK POPOV

har je otključao lokot i digao poklopac. Iznutra se podigla ledena para. - Hajde! - promrmljao je, okrenuvši se prema Čavi i Batku. Kuharevo lice se smrznulo. Kroz prorez na torbi vidjelo se lice mlade žene. Liceje bilo bijelo i nepokretno kao d a j e bilo izliveno od parafina. Mrtvo. - Nu, poznakometsj 12 - mračno reče Batko. Diana, princeza od Wallesa. Gibaničarov je napravio zabezeknutu facu. - Ma ne boj se! - javio se Tolomanov: - To je samo leš. Les koji Kosta masu love. I ta nam je lova sigurna. - Ama, čekajte! - očajno je uzviknuo Gibaničarov. - Nismo se tako dogovorili! - Čto'< ~ namrštio se Batko. - Kakve su sad to pizdarije? - nakostriješio se Čavo. - Ama ljudi, pa to je leš! - užasnuto je ponovio Gibaničarov. - Što ćete s njim? - Ništa! - uzviknuo je Čavo. - Kad plate, vratit ćemo im ga natrag. - Oh, gadi mi se! - prostenjao je kuhar. - Što se prenemažeš? Pa ti si kuhar! - dobacio je Čavo. - Pa ne kuham ja ljude, kretenu jedan! - Gibaničarov je planuo. - Slušajte, nismo spominjali nikakav leš! Ne možete ga ostaviti ovdje! 11

68

Upoznajte se!


MISIJA. LONDON

Batko je naglo zatvorio prorez torbe. - Hvatit! - strogo je rekao. Muškarci su uhvatili torbu s obje strane i stavili je u zamrzivač. Batko je požurio zatrpati ju namirnicama. Potom je zalupio poklopcem i pritisnuo ga rukama. Gibaničarov je promatrao potpuno bespomoćno. - Horošo - nacerio se Batko: - Ubiraemsja otsjuda. Nešto je sinulo u kuharevoj glavi i on prepriječi put dvojici muškaraca. - A dengi? Gde dengi?s - Aaa! Sorry, zabjil?.!14 - Kak taka zabjil!?. - naježio se kuhar. - Prvo mi dovučete leš, a sad i dengi zabjil. Nismo li se dogovorili - sto funti na ruke odmah. - Zavtra, zavtra - progunđao je lijeno Batko.15 - Ništa zavtra! Seičas!" - Ma daj, easy, čovječe!17 - umiješao se Tolomanov. - Kad kaže zavtra, to znači zavtra! Mi ovdje radimo milijunski posao, pa nećemo se sad natezati oko nekakve siće. Je li tako, Batko? - Tak, tak - kimnuo je s prezirom onaj. - Aha, ma jebite mater! - razbjesnio se kuhar i krenuo otvarati zamrzivač: - Nosite je! Hajde! U tom ga je trenutku neka željezna ruka zgrabila za 15

A lova? Gdje je lova'

" Oprosti, zaboravio sam! 15

Sutra.

16

Odmah!

17

Polako! 69


ALEK POPOV

grlo. Draga roka mu je naslonila na lice dugačak i očito poput britve oštar nož. Iz Batkovih očiju strujala je otrovna prodorna radijacija. Razgovjetno i polako izgovorio je niz nepoznatih riječi na svome rodnom jeziku. Smisao tih stranih riječi nije bio previše složen, pa se kuharu sam po sebi otkrio: - Ona izlazi iz zamrzivača, ti ulaziš. Prazan neće biti! Gibaničarov se probudio s užasnim krikom. Batkovi žilavi prsti još uvijek su se lijepili za njegov vrat. Noge koje je ispružio na niskom stoliću ispred televizora utrnule su mu. Leđa su ga zaboljela. Zaspao je u fotelji. Zvono u sobi za dežurstvo bez prestanka je zvonilo. Monitori koji su prikazivali ulicu i ulaze u veleposlanstvo treperili su plavičasto. Na jednome od nj ili jasno se vidjela figura Čavdara Tolomanova kako nervozno cupka pred stražnjim ulazom u veleposlanstvo. Kuhar je uzdišući ustao iz fotelje, dovukao se do prekidača za automatsko otključavanje i pritisnuo ga. Tolomanov je gurnuo vrata i ušao. Našao se u malom, prljavom predsoblju, u kojemu su se nalazila još jedna vrata. Automatska vrata još jednom su zazujala, prošao je i kroz njih. Gibaničarov ga je dočekao na dnu hodnika, snen i blijed. - Što ti ne otvaraš, Gibanico jedna?! - razgalamio se Čavo. - Zaspao sam - promumljao je kuhar. - A zašto vi kasnite? - Ma "ko je zakasnio? - Tolomanov mu je gurnuo svoj sat pod nos - bilo je 1,25 poslije ponoći. Zvonim ti tu deset minuta! 70


MISIJA. LONDON

Gibaničarov se počešao iza uha, - Ma nešto sam sanjao,.. - dodao je i zašutio nesigurno. - Opet ženske, ha? - zlobno je dodao glumac. - Princezu - konkretizirao je kuhar. - Dianu. Točnije, leš princeze Diane. - Ma nemoj! Pa ti si stvarno postao perverznjak. - Vi ste ga ukrali - mračno je nastavio Gibaničarov - i dovukli u veleposlanstvo. Sakrili ste ga u zamrzivač. Nešto kao priča s Charliem Chaplinom... - Vidi, vidi - zamišljeno se češkao glumac. - To mi nije palo na pamet... Kasno si se sjetio! Ajmo na posao jer če Batku pokipiti govna - Čavo je poslovno zaključio. - Dobro - zarežao je kuhar - čekajte me otraga. Vratio se u sobu za dežurstva i bacio pogled na monitore: ulica i svečani ulaz bili su čisti. Pojavila se Tolomanovljeva figura u trku do nekog minibusa, parkiranog do veleposlanstva. Potom je minibus krenuo u rilcverc i nestao iz vidnog polja kamera. Kuhar je ugasio lampu, ostavio vrata sobe odškrinuta i potonuo u unutrašnjost veleposlanstva. Spustio se u podrum, prošao kroz splet hodnika natrpanih starudijom i uspeo se metalnim stubištem koje se uvijalo u mraku. Uložio je silan napor dok nije svladao zahrđalu ključanicu. Najzad su se mala, ali teška vrata od prešanog lima otvorila i on se našao u prostranoj prostoriji kojom se širio miris strojnoga ulja. Kresnuo je upaljač. Svjetlost je skliznula po površini duge masne lokve. Garaža je bila prazna, osim hrpe smeća natrpanog u kutu. Pazeći da ne upadne u 71


ALEK POPOV

kanal, Gibaničarov je zaobišao lokvu i dospio do ulaza. Ne paleći lampu, otključao je lokot i digao zasun. Vrata su se otvorila uz srceparajuće škripanje. Stop svjetla kombija sablasno su svijetlila u noći. Vozilo je krenulo u rikverc i lagano, prema uputama Gibaničarova, potonulo u crno grlo garaže. Batko je isključio motor i uperio prema Gibaničarovu jaku lampu. Kuhar je zaklonio oči. - Molodec - zazvonio je Azijatov glas. Tolomanov je hitro otvorio stražnja vrata. Njih dvojica su skinula nekoliko žutih najlon vreća. Gibaničarov ih je promatrao sa strane sa zbunjujućim osjećajem da je već prisustvovao takvoj sceni. Batko ga je pogledao s negodovanjem. -Tij čto smotro?! Uvalio mu je lampu i natjerao da uzme jednu od vreća. - Ti vodiš - rekao je Tolomanov. Spustili su se stepenicama i prošli kroz podrum. Izašli su u glavni hodnik, skrenuli lijevo i našli se pred vratima kuhinje. Tamo se kuhar zaustavio i zabrinuto osluškivao. - Što je bilo? - Tolomanov se nervozno javio. - Mislim da sam čuo nešto iznutra - prošaptao je Gibaničarov i nastavio osluškivati. - Kukavice jedna. Da ne napuniš gaće! - dobacio je Čavo. Kuhar je prezrivo stisnuo usne, otključao vrata i upalio lampu.

72


MISIJA. LONDON

Batko je zazvižđao od iznenađenja. Prostorija je bila ogromna, moglo se pretpostaviti da se ovdje kuha za cijeli puk. Iako to nije bilo sasvim daleko od istine: osobito u bliskoj prošlosti, kad se u veleposlanstvu živjelo na visokoj nozi, na totalitarni način. Sad se svjetski život cijedio kap po kap, kroz iglene uši tržišne ekonomije, a u kuhinji je zavladala pustoš. Dio posuđa je bio razgrabljen. Sudoperi su uhvatili patinu. Pločice oko njih požutjele su i ispucale. Gibaničarov je brodio poput duha među hladnim pećnicama i praznim hladnjacima. Rijetko mu se nalagalo da kuha. Uglavnom je spravljao sendviče i zalogaj čiće od polugotovih proizvoda. Katkad bi složio neku gibanicu koju su gosti dočekivali s neizostavnim uzvikom: "Oh, gibanitza!" tajeći u sebi i tugu i nostalgiju i nadu za nečim stabilnijim poput punjene janjeće plećke. Ah, era plećki bila je iscrpljena i pokopana duboko pod planinom oglodanih kostiju. Ploškica kiselog krastavca i hrenovka zabodena na čačkalicu za zube - to je bilo sve čemu su se mogli nadati. Gibaničarov je hladnokrvno bacio vreću na dugački pocinčani stol. Iznutra je ispalo desetak dobro uhranjenih patki. Vratovi su im bih nemilosrdno zavrnuti. Primijetio je da svaka na nožici ima srebrnkasti prstenčić. - C-c-c, gdje ste ili uhvatili? - Bhzu - nacerila su se dvojica muškaraca. Jedna od ptica nemoćno je zalepetala, očito nije bila dokrajčena kako treba, Gibaničarov joj je skratio muke oštrim pokretom. Sad je bio na svom terenu i to mu je davalo dodatnu samouvjerenost. Izvukao je dvije prljave

7 3


ALEK POPOV

pregače i dobacio ih ortacima. Nakon izvjesna vremena privezali su ili i poslušno zastali kraj njega sa strane kao učenici. Kuhar im je pružio po jedan nož i pokazao na štednjak na kojem se već nekoliko sati krčkala voda u ogromnom kotlu. - Znate što vam je činiti, je li tako? - upitao ili je. Dvojica muškaraca su khnnula i zavrnula rukave. - Imate četiri sata - opomenuo ih je Gibaničarov. On se vratio u sobu za dežurstva i pogledao na sat. Nije ga bilo ne više od dvadeset minuta. Sjeo je za stol, izvukao knjigu dežurstva i potpisao se u rubriku "Dežurni" jer bi ujutro sigurno zaboravio. U susjednoj rubrici "primjedbe" upisao je: bez incidenata. Zatvorio je knjigu i vratio je u ladicu. Dežurstvo je bilo gadno, ah zato je barem popis dežurnih bio dugačak. Od kuhara do savjetnika - nije bilo iznimki. Svi su bili jednaki u odrađivanju tog svetog duga. Svakoga dana oko šest popodne moglo ih se vidjeti kako koračaju prema veleposlanstvu s vrećicom osobnih stvari, suhe hrane i s plahtama. Poniženje se ponavljalo tri-četiri puta mjesečno, ovisno o rasporedu. Visjeli su poput paukova do jutra u sobi za dežurstva: buljili su u televizor, javljali se na telefon, otvarali vrata prema potrebi, pili, jeli, spavali. Čuvah su državnu mečku. Neki su čak i ševili, ali kuhar nije bio jedan od njih. On se zavalio pred televizor, bacio cipele i otvorio konzervu piva. U drugoj situaciji prosuo bi se na krevet do prozora i trenutačno zaćorio, ali taj je put morao bdjeti.

74


MISIJA. LONDON

Bio je napet i često je bacao pogled na plavičaste monitore na suprotnom zidu. Činilo mu se da ga promatraju, iako je njihova funkcija bila upravo obrnuta. Zrak je mirisao na čarape. Izvukao je ispod dupeta izlizani daljinski i uključio porno-kanal, koji je dekodirao jedan vješti bugarski student na korist rodu. Malo je buljio, ali nije se uspio koncentrirati. Mislio je samo na patke. Masne komade! Odakle su ih se samo dokopah?... Ako ih Kinezi ne kupe, kako su se Čavo i Batko zaklinjali, morat će tamaniti pačetinu cijelu godinu. Mamicu mu! Mnogo pačetine, mnogo posla! Elektronsko pištanje telefona trgnulo gaje iz drijemeža. Digao je slušalicu i sneno se javio: -Da. - Bulgarian Embassy? - zapjevušio je daleki glasić. -Aha. - Excuse me, would you tell me if I need a visa to Bulgaria?18 - nevino je izdeklamirao glasić. Uslijedila je kratka pauza. U kuharevim grudima sve se pobunilo. Nije znao riječ engleskog, ali je uspio shvatiti riječ viza, što je dolilo ulje na vatru. - Halo pizdo! - zlobno je prosiktao: - Kakva viza u sto sati po noći, da ti ga nabijem!!! S druge strane začuo se sitan, podrugljiv smijeh. - Krmiš, ha? Mamu li ti tvoju! - Čavo Tolomanov je oštro promijenio intonaciju. - Gibanico jedna! IS

Oprostite, možete ii mi reći treba li mi viza za Bugarsku? 7 5


ALEKPOFOV

Zvao gaje sa svoga mobitela iz kuhinje. - Jeste tovi? Što se zajebavate? - zarežao je kuhar kad je malo došao sebi. - Jeste gotovi? - A što ti misliš? - Dolazim - kratko reče. Bilo je četiri i deset ujutro. Kuhinja je zaudarala na klaonicu. Čavo i Batko žustro su prali ruke nad sudoperom - krv im je ušla duboko pod nokte. Zamrzivač je prštao od pataka. Perje i iznutrice nagurali su natrag u vreće. Gibaničarov je pogledao pod stolove i narogušio se: morao je proći krpom po podu. U jednoj zdjeli bila je gomila srebrnog prstenja. - Nu, ubiramsja otsjuda - reče Batko otresavši mokre ruke prema zidu. Nešto je sinulo u kuharevoj glavi. - A dengi? Gde dengiV - Aaa! - Batko je podigao prst. - Sorry, zabjiU\20 - Kak taka zabjilV. - naježio se kuhar. -Nismo li se dogovorili - sto funti na ruke odmah. - Zavtra, zavtra - progunđao je lijeno Batko.21 - Ništa zavtra! SeičasV2 - zavikao je Gibaničarov. - Ma daj, easy, čovječe!23 - umiješao se Tolomanov. - Kad kaže zavtra, to znači zavtra! Nećemo se natezati oko siće. Je li tako, Bato? Je li tako Batko?

" A lova? Gdje je lova? ™ Oprosti, zaboravio sam! 21

Sutra.

22

Odmah!

!J

Polako!

76


MISIJA. LONDON

- Tak, tak - kimnuo je s prezirom onaj. Kuhar je razrogačio oči poput zombija. Već su ga dva puta uhvatili na istu foru. Zaustio je da kaže nešto, ah se sjetio da će se opet naći u istom scenariju. Odmahnuo je rukom i pljunuo na pod.

12. Varadin je osvanuo u veleposlanstvu malo iza devet. Usput je sreo Gibaničarova, koji se vraćao s dežurstva, s vrećicom u ruci i zabrinutim, mrljavim pogledom. To je odmah uništilo veleposlanikovo raspoloženje, kao da mu je u mlijeko kapnula nepozvana slina. Pozdravili su se suho. Iza stakla prijemnoga šaltera dočekalo ga je ne manje pokislo lice službenice koja je meditirala nad starim bugarskim novinama. Prošao je kroz svečani foaje i pokušao proći kroz vrata koja su vodila u unutrašnjost veleposlanstva. Ispostavilo se da je zaboravio šifru elektronske brave. Nekoliko minuta uzalud se trudio pogoditi je. Najzad se pojavio konzul, pretvarajući se da ne primjećuje njegovu tešku situaciju (ali se u sebi sigurno smijao), oprezno ga pozdravio i utipkao potrebne brojeve. Varadin je brzo šmugnuo u lift i pritisnuo gumb za drugi kat. Na ulasku u kabinet bacio je pogled na jedan osobito prljav ugao tepiha koji je primijetio dan prije te je sa zadovoljstvom ustvrdio da je već očišćen.

77


ALEK POPOV

Tanja Vandova bila je na svom radnom mjestu u predvorju kabineta i grozničavo sortirala uobičajenu hrpu pisama, koja ju je zasipala svakoga jutra. - Dobro jutro ! - pozdravila gaje, ne prekidajući svoju zanimaciju. Promrmljao je nešto nerazgovijetno i zalupio vratima za sobom. Uslijedio je kratak razgovor telefonom i nakon kratkog vremena računovotkinja je doletjela u galopu, vukući sa sobom naramak fascikla. - Je li gotov popis zakupaca? - upitao je. Kimnula je potvrdno i pružila popis. Varadin gaje pažljivo razgledao i teško uzdahnuo poput čovjeka koji je morao pomaknuti cijelu planinu kamenja. Veleposlanstvo je bilo dosta naseljeno, iako je posljednjih godina, kao rezultat stalne ekonomske krize, broj zaposlenih bio drastično smanjen. Odjeća nekadašnje države mastodonta nije bila po mjeri njezine nasljednice. Ali priroda nije trpjela prazno mjesto i stambenu su površinu zauzimali do posljednje mansarde razni strani subjekti s nerasvijetljenim, ali utjecajnim protekcijama, naseljeni silom balkanskog običajnog prava, Varadinu je bilo jasno da je to osjedjiva materija, ali isto tako je znao da ih mora jednog po jednog rastjerati. Stambena površina bila je moćna poluga u rukama svakog rukovoditelja: njome se moglo trgovati, manevrirati, balansirati. Imao je piavo na taj resurs i jedino je on mogao odlučivati tko će ga koristiti. - Zašto svi ti ljudi žive ovdje? - skeptično je upitao Varadin.

78


MISIJA LOKOON

- Paa - zamucala je Bjanka Strugareva, dok je u sebi negodovala: što se praviš da ne znaš, šupak jedan. - Zatečeno stanje - najzad je ispalila, sretna da se sjetila točne formulacije. - Aha, zatečeno stanje - ponovio je s gnušanjem i oštro dodao: - Ali više ne mogu ostati tu. - Naravno - složila se. - Naročito oni koji ne plaćaju najamninu. Kao naprimjer Bobevi.... - Zašto ih dosad niste istjerali?! - Jer vode parnicu - strpljivo je objašnjavao Raso Bobev, bivši trgovački predstavnik. Sudi Ministarstvo. Tvrdi d a j e nezakonito otpušten. -1 što onda? Neka ide u Sofiju, pa neka se tamo sudi koliko god hoće! - planuo je Varadin. - Ne želi ići. Čeka ishod parnice. Nada se da će ga vratiti. - Vratit će ga oni - stisnuo je usne Varadin. Dobro je on to sračunao. Te parnice se otegnu godinama. Izbacite ga. Bjanka Strugareva nije ništa rekla. - Što je? Zar nema policije u ovoj državi? - Pročut će se i opet ćemo se osramotiti - oprezno je dodala. - Daa, zaista. Nije dobra ideja - uzdahnuo je, masirajući zsmišlj eno vrh nosa. Kakvim se samo glupostima morao baviti! Obuzeo ga je gnjev. - Onda izmislite nešto drugo - zapištao je. - Isključite mu struju. I vodu! Želim da nestane odavde. - Reći ću domaru - ravnodušno je izgovorila.

7 9


ALEK POPOV

~ Na posao! Upravo ili je tako, jednog po jednog, namjeravao vaditi iz kace s medom, poput malih insekata - pincetom. Ta ga lijepa vizija natjera da zaškrguće zubima od gušta. Nalio si je čašu vode i ubacio šumeću tabletu, koja je odmah obojila tekućinu u otrovno žutu. Ispio ju je i lagano podrignuo. U tom trenutku jedan od telefona na njegovu stolu počeo je gnjevno zvoniti. - Halooo, jesi to ti? - zazvonio je mazni ženski glas. - Ja sam - rekao je bez trunke entuzijazma. Drago mi je da te čujem. - Nemoj se toliko radovati! - srezala ga je. - Mislila sam da mogu računati na tebe. - Naravno da možeš! - Ne mogu, u tom i jest stvar! - prekinula ga je Zašto to kriješ od mene? - Što krijem? - adrenalin mu je naglo skočio. - Nemoj me praviti ludom! Sve znam - uzviknula je i skrušeno dodala: - Poziv je odbijen. - Bože, ti se zbog toga sekiraš?! - uzviknuo je. Nemoj uopće brinuti, situacija je pod kontrolom. - Ne brinem se, bijesna sam! Onaj puž Kišev, zavlači me već pola godine! - planula je. - Moraš ga kazniti. - Kaznit ću ga! - brzo se složio. - Lijepo ću ga kazniti. - Samo da nije već prekasno. Tko zna što je on

80


MISIJA. LONDON

drobio - uzdahnula je. - Možda je namjerno narušavao etikeciju, da je iznervira i zauvijek odvrati od nas. Saboter. I ti ga prikrivaš! - Ne prikrivam ga! - energično joj je odvratio. - Nek' mi se ne pojavljuje pred očima kad opet dođem, jesi čuo? - Ionako mu istječe mandat - tješio ju je. - Sljedeći neće vidjeti. - Tako mu i treba - promrmljala je. - A što nama preostaje u takvoj situaciji? - Namjeravao sam angažirati specijanu agenciju s tim ciljem - povjerljivo joj je rekao. U slušalici je odjekivalo sumnjivo pucketanje. Palo mu je na pamet da ga možda prisluškuju. Nisu razgovarali o nečemu osobito tajnom, ali usprkos tomu, osjetio se poput glupana. - Kakva agencija? - upitala je. - Public Relations. - Ooo! - u glasu joj je zatreperila bojazan, kao da se radilo o nekom osobito složenom kućanskom aparata - Sutra imam sastanak s direktorom. Čine mi se profesionalni, ali zasad ne mogu ništa više reći - oprezno je dodao Varadin. Misao o prisluškivanju nije mu dala mira. - Kad će je dovući? - upitala je bez zavlačenja. - Pa nije ti ona tele! - gnjev mu je izbio kroz sve sigurnosne ventile. - Ne zanima me! - zagrmjela je. - Za dva mjeseca daje na liniji! Duguješ mi to, dovraga!

81


A l E K POPOV

- Napravit ću što je u mojoj moći - prostenjao je, prigušujući gnjev. - Tako će biti bolje za sve nas! Veza se prekinula. "Prvo privatno veleposlanstvo!", procijedio je u sebi. A naglas je rekao samo: sto. Nekoliko sekundi ostao je savršeno nepokretan. Kuaii telefon zazvonio je nekoliko puta, ali Varadin nije reagirao. Na vrata je pokucala Tanja Vandova i pomolila glavu. - Časnik Ludov čeka da ga primite - zabrinuto je izvijestila. - 48 - bezizražajno je izgovorio. - Neka ude. Časnikova dugačka figura pojavila se iznad sitne tajnice. - Seventy seven! - zagalamio je časnik Ludov, upadajući u sobu poput zmaja s desnicom ispruženom naprijed. - Što? - osupnuo se Varadin. - Nice to meet you! - časnik mu je čvrsto stegnuo ruku. - Nemam vremena za gubljenje. Prpremio sam vam 77 kutija humanitarne pomoći koje hitno treba poslati u Bugarsku. Ljudi tamo umiru! - patetično je zaključio. Varadin ga je promotrio s izvjesnom zebnjom. Časnik Ludov bio je umirovljeni kolonijalni časnik, iz kojeg je izbijala želja da istuče nekog neposlušnog Aboridžina. Bio je to koščati, štrkljav starček, dosta iznad šezdeset, s glatkom golom lubanjom i sivim čekinjastim brkovima. Na sebi je imao tamno odijelo bez kravate i cipele ulaš-

82


MISIJA. LONDON

tene do visokog sjaja - kao da nije morao pješice hodati po ulicama, već se kretao poput duha od kabineta do kabineta. O vratu mu je visjela akreditacija dobrotvorne organizacije koju je predstavljao. Časnik se zavalio na kanape i počeo vaditi razne brošure iz torbe. Varadin se oprezno smjestio nasuprot njemu. Ubrzo se pojavila i Tanja Vandova s kavom. Prvih deset minuta Časnik je nepovezano brbljao o svojoj organizaciji, nabrajajući imena raznih poznatih osoba koje su bile na popisu članova Upravnoga odbora. Nabrojivši dovoljno titula i grbova da može i stati na njih, pogledao je svisoka veleposlanika i upitao ga zašto su Bugari u principu tako nezainteresirani prema humanitarnoj pomoći. - Kako to mislite? - Varadin je podignuo obrve. - Kako to mislim? - sarkastično je ponovio časnik. - Pa mi se ovdje polomismo skupljajući razne korisne stvari, a nikog nije briga za to! Varadin je taktično zašutio. - Imam informaciju da veći dio ove nesebične pomoći leži po skladištima veleposlanstva. Je li to istina? - oštro je upitao bivše vojno lice. - Nemam pojma. Ovdje sam tek tjedan dana. - Nama je rečeno, možete li zamisliti, da se sami moramo pobrinuti za transport! Kao da stvari koje šaljemo nisu vrijedne putnih troškova - uzbuđivao se časnik Ulav. - Smatram da vi na taj način vrijeđate cijelu humanitarnu zajednicu. Jedna civilizirana zemlja ne postupa na takav način. Mislite na svoj imidž!

83


ALEK POPOV

- Novi imidž - to će mi biti prva briga. - Uvjerio ga je veleposlanik, dok se borio s prvim znacima migrene. - I dobro ćete napraviti - uskliknuo je časnik. - Ne bih htio da mojih sedamdesetsedam kutija hvata vlagu u nekom skladištu, Varadin je odlučio da će ostaviti dobar dojam ako pokaže izvjesnu zainteresiranost za ovu temu i ljubazno je upitao: - A što se nalazi u tim kutijama? Gruba greška. Časnik se trgnuo kao oparen: -Pitate što ima unutra? Što ima u mojim kutijama? Oh, my Lord! - Podigao je ruke i spustio ih nemoćno. - Oh, Jesus! - Ponovio je isti pokret glumeći duboku razočaranost pred bezobrazlukom i bezočnošću ovog Aboridžina. - Hoćemo se sad carinika igrati? Ili sumnjate da ću vam poslali neko smeće, ha?!? - Nisam rekao ništa slično! - uplašeno je negodovao Varadin. Migrena je već orala po njegovim moždanim stanicama. - Ah vaša gnjusna radoznalost otkriva upravo to, zar ne? - srezao ga je časnik Ludov. - Nema veze, ja se ne sramim sadržaja mojih kutija! Unutra ćete naći samo jednostavne i zdrave stvari koje su dugo služile mojim compatriots i isto tako će služiti dugo i časno vašim siromašnim denizens.24 - Ne sumnjam u to! - brzo se složio Varadin. " Sumovnidnia IM


MISIJA. LONDON

- Dokažite! - uskliknuo je časnik. - Te kutije moraju stići na svoj cilj što prije! - Osobno ću se angažirati. - Krasno! Jer ću vam poštom poslati još sto kutij a - svečano je objavio časnik - medicinskih lopata! - Molim?! - veleposlanik se opet rastreperio. - Prihvatilište Saint Quentin u Sjevernom Hampshireu nedavno je zatvoreno - veselo je dodao časnik Ludov - rasprodaju sve, a lopate nama daruju. A mi ćemo ih, pak, darovati vama. Ako zaslužite, of course] - priprijetio je šaljivo prstom. - Zaista ne znam kako da vam zahvalim - promrmljao je Varadin. - Zahvalnost i darivanje dva su lica jednog novčića - časnik je mudro zaključio i naglo ustao. - Nažalost, ne mogu ostati ni sekunde više. Lady McBigbottom me očekuje. Šaljemo deset tona zimske odjeće u Bombaj. Protresao je ruku ošamućenog veleposlanika i izašao čvrstim korakom, kao da je marširao po zategnutom koncu. Varadin je potonuo natrag u fotelju, spustio je glavu na naslonjač i zatvorio oči. - 95 - izgovorio je tiho. Ali nije osjetio nikakvo olakšanje. Lubanja mu je bolno pulsirala, poput mekane, gumene lopte zaboravljene na suncu. Bilo je tekpodne. Očekivao gaje ručak u francuskom veleposlanstvu, za koji je slutio da će biti vrlo formalan i hladan zbog općepoznate netrpeljivosti Francuza prema svima koji nisu govorili njihovim jezikom. 85


A U K POPOV

Popodne ga je čekao niz sastanaka sa službenicima iz Foreign Officea. Navečer je morao biti na prijemu u hotelu Carleton povodom nečega što je njegov mozak uporno odbijao zapamtiti. Ulovio se kako uporno misli na studenticu koja je čistila njegov kabinet. Očigledno ne bi bio problem poševiti je. Pitanje je bilo koliko bi ga to Kostalo.

13. Dok se vozila u metrou prema Baileysu, Katerina se ulovila kako misli na novoga veleposlanika. Tog jutra su razgovarali. Rekao joj je kako je naredio da se kupi novi usisavač. Zahvalila mu je, ali joj se učinilo da je Varadin ostao pomalo razočaran njezinom reakcijom. Možda mu se učinila previše drvenom. Možda je očekivao nešto više. Kako da ne. Na kraju krajeva, usisavač nije bio samo za nju. Ipak je to bio čin dobre volje. Ako ne i nečeg više... Ali bugarski diplomati u principu je nisu zanimali. Istina je to da se od njih moglo očekivati više neugodnosti nego stvarne potpore. Green Park. U kupe je ušla indijska obitelj i smjestila se na sjedala njoj nasuprot. Žene su nosile drečave sarije, a muškarac visoku, tamnoljubičastu čalmu. Prostrijelio ju je pogledom i to je bilo sve. Sljedeća stanica - Picadilly. Baile/s je ključao ispuštajući oštar miris znojnih tijela. Katja je potražila svoj kostim, ali ga nije pronašla

86


MISIJA. LONDON

na uobičajenom mjestu. U dnu je primijetila Beatu s bubuljičavim preponama kako se muči gurajući svoje balvane u njezine čizme. Otišla je do nje i otela joj čizme iz ruku. - To je moje, ako slučajno nisi znala! Trepnula je glupavo i rekla: - Mr. Dalali je rekao da ih obujem. U tom trenutku se pojavio Gunter Chass s osmijehom krivca i vješalicom u ruci, na kojoj se njihala prozračna zlatna odjeća. - Imam nešto za tebe, Kate. Nešto novo! - mazno je otpjevao. Napravila je grimasu. - Jesi li mi ti sredio ovaj kostimić? - Vrijeme je za promjenu - promumljao je Gunter. - Tako je naručio Mr. Dalali. Veli, dobar komad, ali... moramo malo unijeti promjene. Za Kamal Dalalija sve su djevojke bile "komadi". - Oni bi promjenu... - progundala je, kritički promatrajući Chassovo djelo: - Izgleda glupavo. Ove će mi čipke smetati dok plešem. - Obuci ga, obuci ga! - bio je uporan. Bilo je besmisleno opirati se. Uzdahnula je, bacila zloban pogled prema Beati i otišla se presvući. Vratila se kao svećenica razuzdanog istočnjačkog kulta. Drugi su je gledali sa zavišću, ali Katerina uopće nije bila oduševljena. Materijal je bio ljigav poput meduze, klizio je pri svakom malo naglijem pokretu. Izgleda da je to i bio cilj, ali nitko nije mislio na nju. Ako nije htjela da kosti-

87


ALEK POPOV

mlć odleti poslije prvih pet sekundi nastupa, morala je drastično promijeniti stil. A to je bilo povezano s financijskim rizicima... - Seksi si - Gunter ju je umirio i pružio dvije klipse ukrašene zvončićima. Pogledala ga je upitno. Pokazao joj je na grudi. Odjednom joj je postalo smiješno. - Stavi ili ti! - Hvala... - kimnuo je Chass. Rastvorio je zvončiće i pažljivo ih stavio na njezine ispupčene ružičaste bradavice. - Auuu! - vrisnula je i naglo se povukla unazad. "Cin-cin-cin" nježno su se oglasili zvončići. - Ahhh, kako divno!!! - oglasile su se u zboru djevojke. Katja, međutim, nije dijelila oduševljenje s njima. Zvončići su se bolno zabili u osjetljive završetke njezinih grudi poput krvožednih insekata. - Fuck! - prostenjala je dok se mučila da ih otkvači. - Nina, hari ap\ - začuo se glas Kamam Dalalija. - Jebi se u glavu!!! - blagoslovila ga je na bugarskom. - Nešto nije u redu? - zabrinuto će Chass. - Ti ih nosi! - prosiktala je, bacivši na njega zvončiće, - Hej, može malo lakše! Stavljao sam ih, ako baš želiš znati - rekao je Chass. - Samo što ja nisam mazohist! - uzviknula je Katja.

ss


MISIJA. LONDON

- Hari ap\ - ponovno je graknuo Kamal Dalali. - Hajde, imaš još samo deset minuta - prozvao ju je Gunter Chass. - Neće moći! - odbrusila je. - Hari apll' - Neću ih staviti i gotovo! - zainatila se. - Žuljaju me! Izmislite nešto drugo! - Mr. Dalali, imamo problem! - zavikao je Gunter. Libanonac je odmah dotrčao, brišući lice svilenim šalom. Iz usta mu je virila ugašena cigara koja je i dalje ispuštala slatkasti miris. Gunter ga je upoznao sa situacijom. Namrštio se. - Stavljaj zvončiće! - zapovjedio je Kamal Dalali. - Vidi šta su mi napravili! - rekla je, uhvativši se za pocrvenjele bradavice. - Ništa ne fali tvojim jebenim bradavicama! - Bole me! Vidi kako su se zacrvenjele! - Dosta prenemaganja! - naljutio se Libanonac. - Marš na pozornicu! Chass joj je ponovno pružio zvončiće, vragolasto ih tresući pred njezinim nosom. Cin-cin! Katja mu je odgurnula ruku. Dalali joj je zalijepio šamarčinu. - Kučka! - procijedio je. - Asshole!25 - Katja mu se zaderala u lice, obrisavši obraz. - Smrdljivi Azijatu! Svinjo! - Marš! - zavikao je Kamal Dalali. - Miči svoje dupe odavde i da mi se nisi više pojavila pred očima! - 5 Šupak 89


ALEK POPOV

Chass, pobrini se da izbaciš ovu kurvu, jesi dro! Katja se izbeljila za njim i bacila na stolac. Djevojke su se vratile sređivanju, nezadovoljno mrmljajući. Gunter Chass počeo je oblijetati oko nje. - Nemoj se uopće osvrtati! Proći će ga! Poznaješ ga već. - Dopizdili ste mi! - uzdahnula je. - Nina! Hari ap\ - javio se Kamal Dalali negdje iza kulisa. - Mamicu ti! - prošaptala je Katja. Naglim pokretom svukla je ljigavi kostim, ne trudeći se da ga digne s poda. Zgrabila je ruksak i zaključala se u jedan od zahoda. Na vratima je bio zalijepljen natpis: "Zabranjeno pušenje trave!" Sjela je na školjku i izvukla mobitel koji je kupila za samo dvadeset funti prošloga tjedna. Utipkala je broj Barryja Longtellowa. Javio se gotovo odmah. - Na telefonu Kate - reče nesigurno. - Iz Baileysa. Ponudili ste mi ulogu u vašoj predstavi. - Ulogu?! - glas je zvučao čudno dalek. - Ah, da, sjećam se. Već sam mislio da ste se predomislili. - Nisam - rekla je. - Dobro. Sutra navečer u hotelu Atheneum, soba 165. Dođite točno u 23,00. - O k - rekla je Katja. Htjela je još nešto upitah, ali Barry je već prekinuo. "To se zove poslovni pristup" pomislila je. Netko je bezuspješno pokušavao otvoriti vrata. Katja se zlobno nacerila. Potom je utipkala i drugi broj. Ovaj put je morala malo više čekati. 90


MISIJA. LONDON

- Tata - rekla je nakon što je čula glas s druge strane. Obično se javlja subotom ili nedeljom, kad je tarifa bila znatno jeftinija. Danas je bio četvrtak. Otac se zabrinuo: - Jesi dobro? Zašto zoveš? - Ma, onako. Htjela sam vas samo čuti - rekla je. - Kako je mama? - Spava. Dobro je - odgovorio je poput čovjeka koji svjesno preračunava sekunde u penije. - Što ti radiš? - Televizija. - Gledaš televiziju? - upitala je kao da ne shvaća. - Da, da. Hajde, potrošit ćeš puno... - nervozno je dodao. - Ma, ne brini, što ima na televziji? - neobavezno je nastavila. - Gluposti - rekao je i ušutio. I ona je zašutjela. Linija je lagano pucketala. Katja je pomislila kako njezini roditelji uvijek razgovaraju s njom na taj apsurdni i isjeckani način, bez obzira na čiji račun bio razgovor. Najčešće na njezin, ali njima je bilo svejedno. Kao da su skupe riječi paralizirale njihove govorne sposobnosti. Ah šutnja nije bila ništa jeftinija, a ona je osjetila patnju svoga oca s druge strane žice. Nije ga smjela dalje mučiti. - Drago mi je da sam te čula - rekla je na kraju. - Pozdravi puno mamu. Ćao. - I ja se veselim, mila - ježile mu se odjednom razvezao. - Ćao! Kvaka na vratima opet se pokrenula. 91


A l E K POPOV

Katerina je ostala zagledana u ekran mobitela, sve dok se prozorčić nije ugasio. "Nikad se neću vratiti!" zaškripila je zubima. Čak su i zvončići bili bolji od poniženja koje trpiš tamo. Krenuvši iz Bailey's Placea, Kalja je osjetila neku tugu. Proživjela je mnoge vesele trenutke u toj rupi - i ono najvažnije - zaradila je svoju slobodu. Nije samo odjeću skinula sa sebe, već i onaj smrdljivi oklop koji je prekrivao djevičanski razum ljudi pristiglih s Istoka. Ovdje je prvi put osjetila okus financijske neovisnosti. Postala je svjesna svoga tijela i naučila kako upravljati njime. Osjetila se kao gospodar svoje sudbine. Rose joj je na izlazu nježno dodirnuh ruku - kao uspomenu koju je ponijela sa sobom niz ulicu. Zrak je bio pun sitnih kapljica. Svjetla Sohoa jarko su blještala na vlažnom asfaltu. Katja je prešla preko Shaftesburyja i sišla prema China Townu. Zavukla se u jedan restoran u kojem čovjek može puknuti od hrane za deset funti i naručila si hrskavu pečenu patku - njezino omiljeno jelo. Dok je promatr ala malog Kineza koji je spretno komadao meso žlicom, pomislila je da se život nastavlja i zaslužuje biti istražen do kraja.

14. - Your Excellency! - Robert Ziebling uskliknuo je još na ulasku. - Ne mogu vam reći koliko sam polaskan ovim pozivom.

92


MISIJA. LONDON

Izvršni direktor agencije Famous Connections primio je blijedu ruku veleposlanika i čvrsto je stisnuo. Bio je srednjeg rasta, nešto stariji od četrdeset, bujne crvenkaste kose. Modeme uske naočale sa žutim staklima prelazile su okvir njegova lica. Nosio je strogi jednoredni sako, zakopčan čak do vrata, poput vojničke bluze. - Izvolite - suho je rekao Varadin i pokazao na tešku kožnu garnituru koja je ispunjavala prednju polovicu njegova kabineta. Pričekao je da Tanja Vandova servira gostu čaj i oprezno započeo. - Dobio sam sjajne preporuke za vašu agenciju od Deana Carvera. - Oh, da! - energično je kimnuo Ziebling. - On je naš redoviti klijent. Vrlo originalan čovjek. Neumorni sanjar! Varadin je trepnuo iznenađeno. - Mr. Carver mi je rekao da vaša agencija raspolaže kontaktima na najvišem nivou - nesigurno je nastavio. - Neću kriti da me to jako zanima. Vidite, moji kontakti su uglavnom službeni, što nalaže dosta ograničenja... Shvaćate me? - Oh, da... - kimnuo je Ziebling. - Mogućnost neformalnijeg stila komuniciranja oduvijek me privlačila - dodao je veleposlanik. - Ponekad se ti kontakti mogu pokazati puno plodnijima od onih službenih... - Tako je - složio se Ziebling i lukavo upitao: - U kojem području se, konkretno, kreću vaši interesi?

9 3


ALEK POPOV

-Molim? - Naši su kontakti vrlo široki - počeo je Ziebling. - Zato su grupirani u različite kategorije. Naprimjer zvijezde iz šoubiznisa: Spice Girls, Elton John, Boy George, Mr Bean, Benny Hill. - Čekajte malo! - prekinuo ga je Varadin. - Ja sam mislio d a j e Benny Hill umro? Ziebling ga je iznenađeno pogledao, kao da je htio reći: - Pa što onda? - Oprostite... - zbunio se Varadin. - Aristokrati su, naravno, u drugoj širokoj kategoriji - nastavio je Ziebling - kao i političari: Lady Thatcher, Gorby. Imamo također i nekoliko vrlo efektnih kontakata po katoličkoj liniji. - U kontaktu ste s Lady Thatcher? - upitao je Varadin, protrnuvši od poštovanja. - Stalno - uskliknuo je Ziebling. - Znate, ona je nevjerojatno tražena žena. Kakav stil, kakva željezna ruka! - Ne sumnjam. - Njezin je raspored popunjen do kraja - brzo je nastavio. - Naravno, uvijek se može naći neka rupica, ali ipak prednost imaju stalni angažmani. - Pretposatvljam da to nije jeftino? - Varadin je trepnuo uplašen vlastitom drskošću. - Dobre investicije nikad nisu jeftine! - Ziebling je kimnuo glavom. - Da se ne zavaravamo: ove stvari ostaju za cijeli život! - Tako je - sramežljivo je kimuo Varadin. - No, svejedno, koliko?


MISIJA W H O OH

- Dragi moj, pa ne radi se o zelenoj salati u supermarketu! - šaljivo ga je nagrdio Ziebling. - Prije svega ovisi o karakteru angažmana. Kao i tome koliko će sve trajati: sat, dva, cijelu večer. Osobnost klijenta također je važna. Općenito, svaka je ponuda posebna. - Shvaćam - kimnuo je veleposlanik. - Vidite, mi ne želimo zarađivati na kaotičnim, kratkoročnim vezama! - dodao je nadahnuto Ziebling. - Dok izgrađujemo određeni kontakt, uvijek nastojimo gledati u budućnost. Zato su veze ustanovljene uz našu pomoć obiaio stabilne i traju dugo. Ponekad i godinama. - Impresivno - prošaputao je Varadin. -1 tako, Lady Thatcher? - Zapravo, ne - reče veleposlanik. - Radi se o dvoru. - Aha, znači dvor... - kimnuo je Ziebling. - Pa ništa, mi često radimo s njima. - Organiziramo dobrotvorni koncert - skromno je dodao Varadin - i htjeli bismo da nas Njezino Veličanstvo počasti svojom prisutnošću. - Njezino Veličanstvo? - Ziebling je digao obrve. - Upravo! - Zanimljiv izbor - zamišljeno je prepleo prste na rukama - drzak! Može se urediti, naravno, nije da ne može... Ah taj me koncert malo zbunjuje. Što zapravo imate u vidu? - Pa, dobrotvorni koncert, shvaćate - zbunio se veleposlanik. - Za bugarsku siročad. - Siročad? - zabrinuo se Ziebling. - Mislite na maloljetnu... 95


ALEK POPOV

- Mmm, da - kimnuo je veleposlanik uz vidljiv napor - pretpostavljam negdje do osamnaest godina... - Ne mogu im dopustiti da sudjeluju u predstavi! - energično je uzvratio Ziebling. - Naravno, neće sudjelovati! - složio se veleposlanik. - Pa oni su u Bugarskoj. Vidite, to je samo povod... Htjeli bismo okupiti najprobraniju publiku. Visoko društvo, kako bi se reklo. - Aha - kimnuo je umireno Ziebling. - Dobro. Imamo određeno iskustvo s događajima takvoga tipa. Čini se kao vrlo ambiciozan projekt. - Tako je - potvrdio je Varadin. - Morat ćemo razraditi pripremni scenarij - reče Ziebling. - Imamo posebnog čovjeka koji se bavi upravo time. Javit će vam se u najskorije vrijeme. Zove se Thomas Munroe. "To se zove poslovnost", reče u sebi Varadin. Izgleda da je onaj Carver bio u pravu. Robert Ziebling napustio je kabinet vrlo raspoložen. Čak je nešto šaljivo dobacio Tanji Vanđovoj, koja mu se učinila dosta zabrinutom. Varadin je odlučio da mora iskoristiti taj kratki trenutak djelomičnoga zadovoljstva (zadovoljstvo nikad nije bilo potpuno, zato je i trajalo kratko) i pokušah srediti neke obiteljske stvari, odrađene u žurbi oko putovanja. Morao se javiti ženi. To je bila tema o kojoj je izbjegavao razmišljati otkako je stupio na britansko tlo. Ali nije bilo načina da je izbriše iz svoje svijesti, a nije ni htio. Još ne. Možda je bilo nade? Pogledao je na svoj sat: sada bi u

96


MISIJA. LONDON

Sofiji trebalo biti oko deset ujutro. Dobro vrijeme, odlučio je, utipkao broj i pričekao. Da li se još izležava? I<ad li je legla? Što lije radila dokasna? - Halo - javio se odlučan muški glas. Varadin je zinuo od užasa, ali nije rekao ništa. Niti je prekinuo. - Halo - ponovio je glas sumnjičavo. Varadin je napeto osluškivao. I drugi glas je počeo osluškivati, nekoliko sekundi čulo se samo pucketanje linije. Potom su oba prekinula gotovo istodobno. "Greška", rekao si je Varadin, ali ne osobito uvjeren. Ponovno je okrenuo broj. Ovaj put javio se sneni ženski glas. - Halo, Nadija, jesam li te probudio? - upitao je s olakšanjem. - Bole, skoro... - rekla je. - Zoveš iz Londona? - A što ti misliš? - sarkastično je dobacio. - Iz Londona, inače bi se stvorio pravo u kući, poznajem te. Zašto zoveš? - Želim da dođeš - strogo je nastavio. - Trebam te. Nadam se da si razmislila. - Da, dosta sam razmišljala - začuo se glas. Uslijedila je kratka stanka. - Znaa, doći ćeš! - Ne, naravno da neću. - Radi se o Londonu, ako si slučajno smetnula s uma - kiselo je dodao. - Radi se o bugarskom veleposlanstvu u Londonu - konkretizirala je. - To je velika razlika.

9 7


ALEK POPOV

- Što lupetaš? - tiho je prosiktao. - Dobro si me čuo! - odbrusila je Nadija. - Ne dopada mi se okruženje i točka. I<ad se sjetim prošloga mandata, povraća mi se. I onog prije. Sve te rupe smrde isto, bez obzira na to gdje se nalaze. 1 prije, i sada: ništa se nije promijenilo, a neće se ni promijeniti jer je jebena država jedna te ista. Kužiš li o čemu se tu radi? - Nadija, Nadija... - A, znači - ne kužiš?! Misliš da si uhvatio Boga za bradu, a ustvari on je uhvatio tebe, znaš gdje? Za jaja, za muda! I lagano ih gnječi. Gnječi, gnječi - već petnaest godina. Ti nisi isti čovjek za kojeg stun se udala. Sad si kao netko kome je prošao valjale između nogu. Svi vi postajete takvi kad se zavrtite nekoliko godina u tom mlinu!... Ali ja nemam namjeru postati dio toga. Neću biti jedna od onih mizantropskih ženica koje prate svoje muževe po koktelima, a ostatak vremena se povlače po ženskim partijima i organiziraju dobrotvorne večere. Firtita la commedial - Znači, tamo ćeš čamiti! - zlobno je zaključio. Već je požalio što se javio. - NećeŠ mi TI reći gdje ću ja čamiti! - prosiktala je. - Otputovat ću u UAE! - Kamo? - Ti bi kao neki diplomat to trebao znati: Ujedinjene Arapske Emirate. - Što ćeš raditi tamo? - Našla sam si posao u jednoj klinici. - Radit ćeš kao liječnica?

98


MISIJA. LONDON

- Upravo tako, to je moja profesija. Krećem za dva mjeseca. Trebat ćeš mi poslati malo para, - Nema šanse. - Onda ću poslati tvoju staru partijsku knjižicu tamo gdje treba. - Moju staru partijsku knjižicu? Ne postoji tako nešto! - To bi ti htio, ali ja sam je uzela iz smeća. Mogu ti je poslati po kuriru, ako mi pošalješ 500 funti. Trebat će i za odvjetnika. - Kučko! - Nemoj me ljutiti, čovječe! Zoveš me u neko doba, budiš mi ljubavnika, budiš mene, pričaš gluposti. Rekla sam ti daje gotovo. Prodat ću stan i dat ću ti pola. Što još hoćeš? - Kučko!!! - bespomoćno je ponovio. - Ha, ha, ha! - šiknuo je zlobni smijeh s druge strane slušalice. - Dobro si me razbudio, ajde bok zasad! Veza se prekinula. Varadin je protresao slušalicu, kao da želi istresti iz nje zalijepljenu negativnu energiju i stavio ju je na mjesto. - Sto! Sto! Sto!... Dr. Pepolen nije dopuštao emocijama da izlaze izvan okvira brojeva od jedan do sto - to je bilo željezno pravilo. Ali nije imao čvrst stav o tome mogu li se brojevi ponavljati, pa je Varadin često pribjegavao lukavstvu da svoju duševnu uznemirenost izlijeva u malim porcijama po sto, pucajući kao iz strojnice, sve dok ne iscrpi

99


ALEK POPOV

bunar svog nemira. Doktor PepoJen nije ni pretpostavljao takvu inovaciju, inače bi je sigurno osudio.

15. Povodom otvaranja Europske konferencije u London je nahrupio znatan broj članova vlada predvođenih premijerom osobno. Lokalni mediji odnosili su se prema tom događaju krajnje skeptično, čak su se potkradali i cinični komentari, ali za vlade Istočne Europe koje su bile izmučene tranzicijom to su bili znaci s neba, čarobni preludij prema eventualnom članstvu u njihovu klubu imućnih pobratima sa Zapada. Ta tri dana ispunjena gužvom i dugim govorima, s ushitom i ne baš prikrivenim razočaranjem zbog mutnih ciljeva konferencije, Varadina je mučilo jedino kako to sve preživjeti. Stvarnost koja ga je okruživala nazirala se pred njegovim očima poput pejzaža iza prozora jurećeg vlaka; jasno je razlikovao samo prepreke, neravnine i klopke koje je morao izbjeći. Naposredna ga je bliskost s premijerom užasavala; taj sirovi i moćni političar koji je isplivao iz primitivnog kaosa postkomunizma izgledao je poput čovjeka koji je svakog jutra doručkovao krhke činovničke sudbine s umakom od hrena. Varadin je imao osnove za sumnju (načuo je negdje) da premijer nije oduševljen njegovim imenovanjem, pa je sav treperio da ne napravi nešto čime bi potvrdio njegove prvobitne sumnje. S druge strane, kao pravi karijerist,

100


MISIJA L O M D W

osjećao je patološku privlačnost prema ljudima na vlasti i neizmjerno je nastojao biti u njihovoj blizini, usprkos svim rizicima koje je donosila ta opasna bliskost. Sada je, pak, morao paziti da ne bude zaslijepljen samo sjajem premijera i tako si navuče mržnju druga dva ministra koji su mu lako mogli naštetiti. Morao je držati na oku i svoje službenike koji su kao hijene kružili oko moćnika i samo su vrebah pogodan trenutak da ga ugroze. Zadaća uopće nije bila laka! Konferencija se provodila u Lancaster House, najreprezentativnijem dijelu dvorca St. fames. Mjesto je zaustavljalo dah bogatstvom ukrasa i definitivno nije doprinosilo duševnom spokoju državnika iz Istočne Europe. Pod teškim pozlaćenim stropovima nekadašnje kraljevske rezidencije lebdio je osjećaj pobjede i poraza. Pobjede u kojoj su svi sudjelovah; poraza zbog kojeg nitko, barem ne naizgled, nije žalovao. Ali ako je pobjeda bila zajednička, zašto je plodove pobrala samo jedna strana, a za drugu su ostale samo peteljke?... Time su razbijali glave lideri mladih demokracija, koji su u sebi negodovali zbog nove podjele Staroga kontinenta. Ali i između njih samih ostalo je vrlo malo bratskih osjećaja. Izluđivala ih je jednostavna i očita činjenica da su bili toliko slični da su se mogli ogledati jedni u drugima. Živcirao ih je vlastiti nedorađeni odraz i preferirali su se ogledati u svojim bogatun zapadnim rođacima s aristokratskim navikama i otmjenim držanjem. Bili su ljubomorni i sumnjičavi jedni prema drugima, skloni doživljavati napredak susjeda kao svoj osobni neuspjeh i obratno.

101


ALEK POPOV

Očajno su pokušavali izaći iz zajedničkog lonca, ne gledajući gdje gaze. Veliko natjecanje za Europu je počelo. Zemlje favoriti su slavili jer su bili za prsa ispred svojih bivših saveznika, ali radost im je pomračila spoznaja da između njih i razvijenih europskih država leži još puno milja. Zemlje u zaostatku, među kojima je bila i Varadinova domovina, bile su sretne da im je natjecanje uopće dopušteno. Nisu se ni pokušavali mjeriti sa Zapadom jer im je u svijesti odzvanjala izreka nepoznatog balkanskog mudraca: "Nećemo ih stići i da trče nama u susret". Hranili su svoj ponos time da ima još i težih slučajeva, poput Moldavije i Jugoslavije, koje ionako nisu našle mjesto za "stolom za pregovore". Zapadni diplomati nerado su gledali taj ne baš bistri koktel votke, palinke i loze koji su morali ispiti. U krajnjem slučaju htjeli su ga tajno proliti ispod stola, da nitko ne primijeti. Ali nisu mogli: svi su pogledi bili upereni u njih i svaki pogrešan korak riskirao je da dovede do nepredviđivih posljedica. Nije bilo izvlačenja! Konferencija je za Varadina bila povod za službene kontakte na svim mogućim razinama: od veleposlanika i viših službenika Foreign Officea do ministara vanjskih poslova i državnih glavešina. Ali on se nije dao zavesti lakoćom s kojom je ostvarivao te razgovore. Bio je na oprezu i pokušavao je analizirati mogućnosti koje su mu se otvarale sa svakim kontaktom. Ali uvijek je ostajao razočaran niskim horizontom i uskom perspektivom razvoja koji se ocrtavao. Čitava očajavajuća jalovost ovih kratkotrajnih poznanstava sada mu se činila

102


MISIJA. LONDON

očitom poput plamička upaljača bez plina. U njima nije bilo niti dubine, niti materijala za potpuniji kontakt. Imena su se trenutačno brisala iz njegove memorije, čim bi stavio njihovu posjetnicu u džep. Razgovori s njima nisu iziskivali više od tristo riječi i prvi put u svojoj karijeri posumnjao je da bi ga i jedan dobro istrenirani imbecil s lakoćom mogao zamijeniti na toj funkciji. Da nije možda upravo on taj imbecil? Zabrinuto je pogledao premijera. Da mu nije pročitao misli? Ljudi na vlasti obično su razvijali jaku intuiciju prema svojim podčinjenima. Ali trenutačno je sva pažnja Prvoga bila zaokupljena govorom predsjednika Europske komisije. Mikrofon sa simultanim prijevodom marljivo se oglašavao u njegovu uhu, ali je li rečeno uopće stizalo do njegovih ušiju? Bilo je to nemoguće ocijeniti. Posljednjih nekoliko godina Varadin je izbliza promatrao ljude na čelu države i uhvatio je procese koji su se u njima neumoljivo odvijah, gotovo bez iznimke. Vlast ih je isisavala iznutra poput oštriga: lica su im se lijepila za lubanje, oči su im postajale okrugle i nepokretne, spremne iskočiti van poput sačmi. I osjetila su im se mijenjala: stara su atrofirala, a na njihovim su se mjestima pojavljivala nova koja su više nalikovala osjetilima guštera i insekata. Prvo su gubili sposobnost slušanja, kao da više nisu prodirali u smisao riječi, a potom su prestajali i gledati - gledali su kroz ljude, kao da su od stakla. Vjerovali su jedino vibracijama koje su odašiljali u svim smjerovima, da bi im se vratile noseći informaciju o okolnome svijetu.

103


ALEK POPOV

Vibracije koje je emitirala vlast bile su univerzalne, za njih nije bio potreban prevoditelj; budno su opipavale svako tijelo koje bi srele: izučavale su njegov oblik i sastav, provjeravale čvrstoću i boju, tražile su neravnine i pukotine, registrirale su snagu i stupanj njegovih vlastitih vibracija, ukoliko je takvih bilo. Zatim su o svemu tome izvještavale. Tijela su bila živa ili neživa. Živa su se dijelila na podčinjene i nepodčinjene. Nepodčinjeni na neprijateljska i neutralna. S jakima je trebalo pažljivo postupati. Predsjednik Europske komisije bio je jak, iako je naizgled bio mekan i uglađen - bio je konzistentan, bez pukotina; vibracije su mu bile niske i prigušene, ali se u njima krila moć. Ne toliko moć karaktera, koliko institucije koju je predstavljao. Nije bila za podcjenjivanje, pa je premijer bio na oprezu: hladan i nepokretan, uzdignute glave - žica mikrofona, koja je visjela beživotno iz njegova uha - odavalo ga je samo lagano kretanje grkljana. Naprijed - natrag. S njegove druge strane sjedio je ministar' vanjskih poslova i marljivo vodio bljeske u luksuznom rokovniku s pozlaćenim kutovima. I on je ugurao mikrofon u uho, iako mu prijevod nije bio potreban, očito samo da pokaže solidarnost sa svojim vodstvom. Varadin je bacio pogled u svoj rokovnik i s užasom ustanovio da je u najdonjem kum stranice našvrljao samo jednog usamljenog čovječuljka s udovima poput čačkalica. Požurio je nadoknađivati propušteno, ali upravo je tada govor predsjednika nekako neočekivano završio. Nastupila je određena gužva, dok

104


M I S I J A . LONDON

riječ nije preuzeo neki drugi lider. U tom je trenutku premijer nagnuo glavu prema Varadinu i prosaptao: - Je li gotov moj govor? Veleposlanik je instinktivno kimnuo. Zapravo nije bio siguran. Radilo se, naravno, o engleskom prijevodu govora, koji su trebali podijeliti svima prisutnima. Dotično je djelo do posljednjeg trenutka neumorno bilo ispravljano i tek su tog jutra službenici veleposlanstva počeli grozničavo prevoditi. Tiho se dignuo sa svog mjesta i spustio prema jednom od diplomata koji je pratio delegaciju. Savjetnik Danailov ležerno je razgovarao s moćnim ministrom gospodarstva i još nekoliko viših službenika iz vladine pratnje. Taj je prizor izazvao kiselinu u veleposlanikovu želucu. Povukao ga je na stranu i upitao je li gotov premijerov govor. Danailov je pogledao na sat i smireno rekao: - Trebali su ga već donijeti. Otići ću po njega. Varadin je s olakšanjem ispratio pogledom njegovu figuru dok je napuštala dvoranu za pregovore i odmah potom prišao grupici, Danailov je izašao iz Lancaster Housea korakom čovjeka koji je dobro pojeo, prešao je preko dvorišta s parkiranim limuzinama i otišao do porte. Tamo ga je već čekao i uznemireno se osvrtao pripravnik Nikola Puranov. Nije imao propusnicu za konferenciju. Njegova je zadaća bila samo da donese preveden i kopiran govor iz veleposlanstva.

105


ALEK POPOV

- Dečko, kako si? - potapšao ga je Danailov po ramenu. - Jeste ga dobili? - upitao je pripravnik. Izgledao je zbunjen i zabrinut. - Jesmo li dobili što? - Pa govor? - rekao je. - Zar ga ne bi trebao ti donijeti? - začudio se savjetnik. - Maloprije sam vam ga poslao po jednom čovjeku - rekao je pripravnik, žureći se opravdati. - Bojao sam se da ne bude prekasno. - Čekaj ovdje. Idem provjeriti - rekao je savjetnik mračnim tonom. Ubrzo se vratio još mračniji. - Nema ga - reče, češkajući se iza uha. - Pa zašto me nisi pričekao, pametnjakoviću? - Čekao sam - proplakao je pripravnik. - Nije vas bilo i zabrinuo sam se. Zamolio sam jednog čovjeka da pozove nekog iznutra, a on je predložio da ga sam odnese. - Kako je izgledao taj čovjek? - upitao je sumnjičavo Danailov. - Paa - zamucao je mladi Puranov. - Imao je mantd i naočale. Bio je jako ljubazan. -1 ti si mu dao premijerov govor? - podignuo je obrve savjetnik. - Sve primjerke? Pripravnik je skrušeno kimnuo. Danailov je nabrzinu ispitao osiguranje. Policajci su potvrdili da je Puranov dao kopije nekakvom visokom

106


MISIJA LONOOH

džentlmenu u zelenom mantilu. Taj muškarac je svakog sata dolazio do porte, donosili su mu razne dokumente, a on ih je unosio unutra. Činilo im se da je bio iz rumunjskog veleposlanstva, ah nisu bili sto posto sigurni. Na ulazu je stalno bila gužva. Danailov je ostavio Puranova da se kuha u vlastitom sosu i užurbano krenuo prema zgradi, osvrćući se na svakom koraku za zelenim mantilom. Varadin ga je vrebao sakriven iza jednog stupa u predvorju. - Gdje je govor? - upitao je, blijed kao krpa. - Pa, zar ga još nisu donijeli? - iznenadio se Danailov, ali ne previše uvjerljivo. - Ne! Ne! Ne! - oštro je ponavljao veleposlanik. - Onaj Puranov ga je dao nekakvom Rumunju - rekao je savjetnik. - A taj je obećao da će nam ga predati. - Prokleti idiot!!! - Varadin je udario šakom po stupu. - Možda ga ipak donesu - dobacio je Danailov. - Samo se ti nadaj! A što ako ga ne donesu? Savjetnik je mudro zašutio. U veleposlanikovim očima zaiskrila je mržnja nemoćnika. - Moramo naći tog tipa po svaku cijenu! - osvrnuo se uspaničeno. - Premijer će govoriti za deset minuta. Objesit će nas. "Tebe će objesiti", rekao je u sebi iskusni Danailov, pobrinuvši se da napravi zabrinut izraz. Opisao je, koliko je bilo u njegovoj moći, osumnjičenog Rumunja i oba su jurnula u potragu za njim u različitim smjerovima.

107


ALEK POPOV

Brojke su letjele u Varadinovoj glavi poput loptica u bubnju za loto. Zeleni mantil propao je u zemlju ili je bio ostavljen na garderobi jer nigdje na vidiku nije bilo osobe slično odjevene. "Mamicu mu! Mamicu mu!" nabrajao je Varadin, trčeći kao u transu. - "Znao sam ja da će se nešto dogoditi! Znao sam! Ti nesposobnjakovići!" Stari britanski političari promatrali su ga sa svojih portreta s laganim prezirom. Odjednom se zaustavio u mjestu, kao ukopan, prosvijetljen stravičnom sumnjom. Da ga nisu navlačili s tim mitskim Rumunjom? Da nije zapravo bila riječ o Bugarinu? Taj lisac Danailov! Ili podmukli Puranov - on se samo pravi naivčina! A možda obojica - kriminalna grupa s ciljem njegova uništenja. Vratio se natrag u dvoranu; bio je gotovo siguran da se savjetnik već prilijepio delegaciji i sad ga trača prenoseći što se dogodilo. Ali tamo nije bilo nikoga. Varadin je nakratko odahnuo, ali potom gaje panika ponovno obuzela: premijer više nije slušao druge lidere, već je usredotočeno pregledavao vlastiti govor. Spremao se preuzeti riječ. Varadin je odjurio tražiti Rumunje. Njihova se delegacija nalazila čak na drugom kraju dvorane. Izašao je i ponovno se vratio. Naletio je na grupu diplomata koja mu je kimnula učtivo, ali hladno. Nitko od njih nije nosio mantil. U istom trenutku pojavio se i Danailov. Nabrzinu je skenirao prisutne i prešao pogledom preko hrpe dokumenata razbacanih po stolovima. Pogledi su se dvojice muškaraca sreli. Danailov je raširio ruke. - Pitaj ih! - procijedio je veleposlanik.

110


MISIJA. LONDON

- Smijat će nam se - prošaputao je savjetnik. Kvragu, bio je u pravu. Ponovno su se razdvojili i nastavali tražiti. Varadin je zavirivao na najnevjerojatnija mjesta: iza zavjesa, vaza, fotelja, čak i u kante za smeće. Izgledao je kao agent koji traži tempiranu bombu u posljednjoj minuti prije nego što će eksplodirati. Osiguranje je sve uznemirenije pratilo njegove kretnje, dok mu na kraju jedan mladić sa slušalicom u uhu nije odlučno prišao. - Can I help you, sir? - upitao je bez okolišanja. Varadin se zagledao divljački u njegovo ružičasto lice. Je li mu zaista mogao pomoći? U tom trenutku iz dvorane je doletjelo premijerovo ime kao užasni udarac gonga i najavilo Strašni sud. Zanio se. Agent ga je lagano uhvatio za lakat. - Vaša Ekselencijo! - uplašeno je uskliknuo, očito je već uspio pročitati natpis na njegovu reveru. Varadin je herojski uspio zadržati ravnotežu i izgovorio samo ono što je inače bilo prirodno reći u sličnim kompliciranim situacijama: -99! - Beg Your pardon, sir?! - podigao je obrve agent. -99! - Ah! - nasmijao se, sretan što je shvatio smisao tih čudnih riječi po mimici lica. - The toilet! This way, please - pokazao je na dno hodnika. Varadin je mehanički krenuo u naznačenom smjeru. Agent je odmahnuo glavom i polako rekao:

109


ALEK POPOV

-99. Strani jezici su velika stvar! Kakvo je to lijepo i neobično mjesto bilo, čudio se Varadin, osvrćući se zadovoljno. Kako je dospio ovdje? Uska gaje kabina tjerala da se osjeća zaštićenim. Zidovi, pločice, strop blještali su od čistoće. Bilo je toplo i ugodno je mirisalo. Voda je nježno žuborila pod poklopcem školjke. "Ja sam u zahodu!", prošlo mu je kroz glavu. Točno prije minutu izgovorio je blaženi broj "jedan" Sada je bio miran. Odjednom mu je pogled privukla velika hrpa papira, ostavljena na kotliću. Nije izgledalo kao toaletni papir. Pročitao je naslov. Adrenalin mu je ponovno udario u mozak. Premijerov govor! Jebeni prijevod jebenog govora u pedeset jebenih primjeraka - ovdje, u kenjari! Vrata kabine širom su se otvorila i u njihovu okviru ocrtala se impresivna silueta starije gospođe. Pomno isfrizirana, lijepog, žestokog lica. Namrštila se i strogo stisnula usne poput odgajateljice iz viktorijanske škole za djevojke. - You naughty boy!M ~ priprijetila mu je prstom i zalupila vratima. - "Zar to nije bila Lady Thatcher?" zapitao se s čeljusti do poda. U nekoliko žurnih skokova Varadin se našao u hodniku, stišćući skupocjene egzemplare na svojim grudima i netremice se zabuljivši u cipelu na vratima toaleta. Ušao je u ženski. M

Nevaljalče!

110


MISIJA. LONDON

Požurio je prema dvorani. U hodniku ga je presreo Danailov. - Znači, nađeni su! - uskliknuo je, ulizivački prihvaćajući otežali paket. - Ja sam ih našao! - odbrusio je Varadin. - Taman na vrijeme! - Molim?! - brecnuo se Varadin. - Zar još nije počeo govoriti? Učinilo mi se da su najavili njegovo ime. - Rekli su da će govoriti poslije stanke - pojasnio je Danailov. Te riječi kao da su pomilovale veleposlanikovu dušu anđeoskim percem. To je bila najljepša stvar koja mu se dogodila u posljednja dva dana. Čak mu je i pokvareni Danailov postao simpatičan, sasvim nakratko, naravno. - Pobrinite se da podijele premijerov govor! rekao je nakon što ga je osjećaj za iznenadne i nezaslužene zahvalnosti prošao. Isprsio se, otresao posljednje čestice prašine malodušja i pridružio se delegaciji gracioznošću uvježbanog svjetskog lava.

16. Hotel Atheneum nalazio se u donjem kraju Picadillyja, nasuprot Green Parka - moderna građevina, pritisnuta viktorijanskim mastodontima. Iz obližnje picerije dopirao je jazz. S druge strane ulice uspravljao se mračni kolos Ritz. Katja nije ulazila tamo, kao što nije prilazila i u


At-EK P O P O V

ni hotelu Atheneum, ali joj se činilo da, kad bi se Ritz stropoštao, to bi značilo da su se temelji svijeta opasno zaljuljali. Po Ritzu se sigurno nisu šetkale striptizete. Nekoliko mramornih stepenica vodilo je do ulaza. Kroz staklena vrata vidjela se djevojka na recepciji, oblivena mekanom žutom svjetlošću. Predvorje je izgledalo pusto. U sumraku su se nazirale siluete nekoliko njegovanih dekorativnih biljaka. Portir ju je prostrijelio sumnjičavo, ali ju je pustio, čak je i kimnuo glavom nehajno dodirnuvši rub svog cilindra. Djevojka iza poliranog pulta od mahagonija podigla je glavu i upitno ju pogledala. Kosa joj je sjajila poput bakra. Na reveru je imala pločicu s ispisanim imenom Mary Jane. Iza nje je bila velika ploča s pretincima za ključeve. Već godinama su u tim pretincima ležale magnetne kartice. - Soba 365 - reče Katja i pričeka da vidi što će se dogoditi. Mary Jane očito je bila pripremljena za njeno pojavljivanje. Uzela je telefon i okrenula nekoliko brojeva, ne ispuštajući je iz vida. - Dama je stigla - ravnodušno je javila. Uslijedila je kratka uputa. - Izvolite gore - reče službenica i pokaže prema dizalu. Srce joj je brže zalupalo. Na trenutak se zaustavila ispred ogromnog ogledala postavljenog kraj recepcije i zagledala se u svoj odraz. Potom je krenula prema dizalu. Brojevi iznad vrata brzo su se smjenjivali. Kabina se kretala između katova. Zaustavila se na trećem, zatim

112


MISIJA. LONDON

je došla do šestog, i potom krenula prema dolje. Vrata su se bešumno otvorila. Dizalo je bilo prazno. Debeli tepih upijao je zvuk njezinih koraka. Katja je koračala hodnikom hipnotizirana sjajnim brojevima na vratima. Na kraju krajeva, nije bila prisiljena da to učini. Još uvijek se mogla vratiti. Ali nije se vratila. 361, 363, 365. Tražena vrata nisu bila drugačija od ostalih. Zastala je nekoliko trenutaka pred njima, kao daje očekivala da se otvore sama od sebe. Nikakav znak. Nikakav zvuk. Pokucala je. Ništa. Zavrtjela je ručku u obliku kugle i ušla. Soba je bila opremljena jednostavno, ali s ukusom koji je govorio o socijalnom statusu stalnih gostiju. Bež tapete stvarale su osječaj topline. Noćna lampa je svijetlila. Muškarac je sjedio u fotelji prekriženih nogu i čitao novine. Na sebi je imao crne hlače s oštrim rubom. Izvana je dopiraio prigušeno brujanje uličnog prometa. Bilo je točno jedanaest. - Bok - reče. - Stigla sam. Barry je odložio novine. -Bok! Nije žurio nešto izustiti. Samo ju je gledao. - Pa? - osmjehnula se s nelagodom. Odjednom joj je prošlo kroz glavu da bi to mogla biti klopka. Uhvatila se na udicu kao najgluplji šaran. Obuzeo ju je strah. - Slušaj me dobro, Kate - počeo je neočekivano. - Nakon sat vremena moraš napustiti hotel. Postoje dva načina da to učiniš. Jedan je da odeš kao što si i doš-

113


ALEK POPOV

la - kao obična djevojka. Drugi je da odeš kao princeza. Ti biraš. - Što se traži od mene? - upita ona. - Za početak da obučeš odječu koja visi u ormaru - odvrati mirno Barry. Ona slegnu ramenima. Da se oblači, da se svlači - značajan dio njezina života prošao je u tome. Nije bio tko zna kakav posao, ali bio je dobro plaćen. Sad se osjećala još sigurnijom jer joj se učinilo da su stvari krenule tijekom koji se donekle poklapao s njezinim očekivanjima. Na vješalici je stajala jednostavna crna haljina. Neotvoreno pakiranje čarapa i crne visoke cipele dopunjavale su komplet. Obukla se i odmah shvatila da je haljina jako skupa. Kao da nije stvorena samo da se odijeva, nego da se nosi kao manifest ideje o sveopćoj neravnopravnosti. Prvi put je nosila takvu hajinu. Cipele su je učinile nekoliko centimetara višom. Odjednom se osjetila nelagodno, kao da je ušla u tude tijelo bez dopuštenja. Krenula je ukočeno do sredine sobe i zastala pred klijentom, kako ga je već nazivala u mislima. - Dobro - rekao je i pokazao stolac pred ogledalom: - Sjedni. Izvadio je iz svog džepa ogrlicu od perli i stavio na njezin vrat bez iskazivanja suvišne osjećajnosti. Kuglice su bile hladne. —Moram te našminkati - rekao jeBarry, otvorio nekakvu torbu i vratio se s kutijicama za šminku. - Nemaš ništa protiv? Nije ništa rekla. Očigledno je znao što radi; bio je poslo-

114


MISIJA LOIID OM

van i točan poput profesionalnog šminkera. Određene crte je istaknuo, druge prikrio ili ih povukao u drugi plan. Koži je dodao preplanuli ten, kakav su imali samo ljudi iz viših slojeva, te joj narumenio obraze uvenule od jednolične hrane i lošeg zraka. - Ej, ma da ti nisi i dizajner! - nije izdržala. - Aha, glavni šminker Royal Shakespeare Company - nehajno je uzvratio. - M a hajde - dobacila je. Barry je pogleda ne skrivajući zadovoljstvo i reče: - Zatvori oči. Stisnula je kapke. - Ne smiješ gledati, inače ćeš pokvariti efekt. - Neću, hajde! - umirila ga je. Barry joj je pažljivo skupio kosu u mrežicu, zatim joj je stavio nekakvu periku - osjećaj koji nikad nije mogla predvidjeti i koji joj se nikako nije dopadao. Namjestio joj je kosu sjedne i druge strane i rekao: - Sad ih možeš otvoriti! Vrisnula je uplašeno. Instinktivno je krenula skinuti periku, ali 011 ju je uhvatio za ruke i lagano, gotovo nježno ih spustio dolje. - Pitam se - reče Barry - zar ti nitko dosad nije rekao koliko sličiš na pokojnu lady Dianu Spencer? Katja se zagledala glupavo u svoje novo lice. —Ne - promrmljala je. - E v o , ja ti sad kažem! —Osjećam se grozno - prizna Katja. - Ona je mrtva.

115


ALEK POPOV

- N i s a m više tako siguran - odmahnuo je glavom Barry. S druge strane ogledala lik princeze od Wallesa izbezumljeno ih je promatrao, s izrazom gađenja, kao d a j e odbijao prihvatiti činjenicu tog jeftinog uskrsnuća. - Ustani - naredio joj je neočekivano oštrim tonom. Katja se uspravi. - Koračaj! Počela je koračah s jednog na drugi kraj sobe. Čudo se dogodilo. - Uzmi - dodao joj je crnu plosnatu torbicu: "Dama ne hoda praznih ruku." Potom iznenada napravi kiseo izraz lica: - Skini to! - Zašto? - iznenadi se Katja, pogledavši svoj simpatični plastični sat s velikim brojkama i kazaljkama. - ONA ne nosi takve stvari - odvrati Barry. Princeza ima samo najfinije predmete. "Oooo, otkačeni kreten" pomisli te izvuče ruku kroz plastični remen i ostavi njemu da joj zakopča profinjeni zlatni satić na ruku. Za sve se pobrinuo! - Tako je već bolje - odahnuo je Barry. "Zar nije bilo pravih Engleskinja za ovaj posao", čudila se Katja, dok ju je on promatrao s nijemim ushićenjem. "Sad će izvaditi onu stvar i početi masturbirati" - pokušala je predvidjeti tijek događaja. Ali to se ipak nije dogodilo i ona je i dalje stajala pred njim s nelagodom, stisnuvši

116


MISIJA. LONDON

elegantnu torbicu. Zaista, zašto nitko dosad nije primijetio tu sličnost, zašto je i njoj samoj promakla? Je li bila slijepa? I kako je, zaboga, Kamal Dalali propustio okoristiti se tom prilikom: pokazati princezu bez odjeće. - Vrijeme je za pokret - reče Barry službeno i pljesnu rukama. - Hajde. - Kamo? - upita ona uplašeno. - Provozat ćemo se malo autom. Voliš li se voziti? - Ne mogu ovakva izaći - usprotivi se ona. - Stavit ćeš ovo - dao joj je crni šal i tamne naočale. Katja je nerado pristala. - Bože, svi će me prepoznati! - uzviknu pogledavši se u ogledalo. - Tebe?! - Barry podignu obrve. - Tko uopće tebe poznaje? - Htjela sam reći nju - zbuni se Katja. - Dobro je da si se uspjela uživjeti - nacerio se. Inače ode sve kvragu. Ne zaboravi: on čeka princezu, a ne neku ofucanu šlampavicu. - Tko? - trepnu ona. - Boss - odvrati hladno Barry. - Gle, to je samo kasting. On će procijeniti jesi li za tu ulogu ih ne. Čini ono što ti on kaže. Ja mislim da jesi, ali on odlučuje. Želim da znaš da ćeš neovisno o rezultatu dobiti 100 funti za izvedbu. ~ Jako lijepo - reče. - A moja odjeća? - Ja ću je uzeti, ne boj se - rekao je Barry, skupiv-

117


ALEK POPOV

ši nabrzinu njezine prnje i naguravši ih u crnu torbu. Dok je Katja koračala kroz malo predvorje hotela Atheneum, Barry ju je u stopu slijedio s velikom torbom na ramenu. Nekoliko se ljudi okrenulo za njom. Čeljust hotelskog dečka glupavo se objesila. Pred ulazom je čekao dugi crni lincoln. Vozač u bezličnoj sivoj uniformi držao je vrata otvorena. Ona se uvukla u tamni odjeljak. Njezin se pratitelj smjetio na prednje sjedalo. Čim su joj se oči navikle na mrak, shvatila je da nije sama. Na drugom kraju sjedišta sjedila je nekakva čudna osoba s polucilindrom i dugim crnim kaputom. Ispod šešira naziralo se okruglo veselo lice s crvenim obrazima. Okrenuo je glavu prema njoj i nestašno se nacerio. - Your Royal Highness - visoko je izgovorio. Čast mi je ponuditi Vam gostoprimstvo. Jeste li za malo pjenušca? Pružio je ruku, izvukao iz bara vlažnu bocu pjenušca i pružio je Barryju, Zatim je izvadio dvije Čaše s postoljem i kutiju crnog kavijara. Tada je primijetila veliki žuti nokat na njegovom malom prstu - izgledao je poput čajne žličice. Čep boce izletio je uz oprezan uzdah. Iz grla boce izvio se bijeli trak dima. Zavjesice limuzine bile su do kraja spuštene. Katja nije imala pojma kamo se voze. Automobil se često zaustavljao i ponovno kr etao, što ju je navodilo na pomisao da se i dalje kreću po središnjim ulicama. Ali ona je voljela u svakom trenutku znati gdje se nalazi i ovakva ju je neizvjesnost činila nervoznom. Bila je najučtivije

118


MISIJA. LONDON

zamoljena da skine haljinu, što je i učinila. Osjećala se glupavo: posve gola, samo u čarapama i cipelama, sa čašom pjenušca u ruci. Nije bila tko zna kakva novost da se pokazuje u takvom izdanju, ali ipak se osjećala neugodno. Možda ju je činjenica da se nalazi usred prometa, a od vanjskog svijeta je dijele samo jedna vrata i jedan zastor, tjerala da se tako osjeća. Ako im odjednom padne na pamet da je izbace van? Ali nisu izgledah kao da imaju takve namjere - barem ne zasad. Štoviše, kao daje oslabilo bossovo zanimanje za nju, nakon što je ostala bez odjeće. Sada je više sličio na imućnog supruga koji je vozio svoju suprugu na nekakav svjetski parti. S vremena na vrijeme nehajno je zaustavljao pogled na njoj, dizao čašu i nudio joj kavijar. - Moraš sve pojesti - rekao joj je na početku. Konzerva je sadržavala 150 grama. Izgledalo je malo, ali sa svakom sljedećom žličicom uvjeravala se da nije tako. Bio je mlak, mastan i težak. Nije imala osjećaj da guta delikatesu, već nekakav lijek koji bi trebao samljeti i protjerati njezinu unutrašnjost. Otpila je solidan gutljaj pjenušca. Nekoliko zrnaca se odronilo i sa žličice joj spalo na grudi. Promatrao ju je: ne toliko pohotno, koliko radoznalo. Nije imala ubrus, niti joj je imao tko ponuditi. Pokupila je crna zrnca prstom i polizala ga. Nosite se! Toplo strujanje zraka koje je pokretao nevidljivi ventilator klima-uređaja oblizivalo je njezino tijelo poput tankog vela. Bila je opijena, a možda i - maglovito uzbuđena. Već su neko vrijeme stajali na mjestu - sigurno su

119


ALEK POPOV

upali u gužvu. Povukla je zastor da vidi gdje se nalaze. Spazila je ogradu mosta, a potom i smeđe valove Temze i još jedan most u daljini. - Što to radiš? - povikao je boss. - Navuci odmah zastor! Zatim se zavalio natrag, zagledan u tapecirung iznad svoje glave. - Imaš još kavijara! Pojedi ga! - dodao je nešto mekše. "E, sad mi već ne gine proljev!", pomislila je, grebući po dnu srebrnom žličicom. I boca je bila prazna. Muškarac je utonuo u svoje misli. Prošli su most (možda Waterloo?!) i kretali se po južnoj obali Temze. Ovdje promet nije bio tako gust i vozač je vozio brže. Katja je imala osjećaj da se kreću po širokoj, ravnoj cesti s više traka. Zatim su odjednom skrenuli. Auto je usporio i potom se zaustavio. Boss ju je pogledao i osmjehnuo se: - Bilo mi je ugodno voziti se s vama, Vaša Visosti. Doskora - kimnuo je ironično, brzo iskočio i zalupio vratima. Barry je krenuo za njim i njih su dvojica razmijenili nekoliko riječi. - Gdje da te ostavim? - upitao je, vrativši se u auto. - Chelsea - kratko je odvratila. Kad je automobil krenuo, Katju je bacilo unatrag. Sjedalo joj se odjednom učinilo ogromno. Prosula se koliko je duga i široka, ispustivši čašu na pod. Okrenuo se i bacio joj torbu.

120


MISIJA. L O N D O N

- Hajde, oblači se! - Obrukala sam se, jel' da? - promuklo je upitala. Barry joj je pružio omotnicu. Otvorila ju je i ležeći prebrajala novčanice: 500 funti. Želudac joj je zaigrao, kao da se iz kavijara izleglo tisuću malih ribica. - Potražit ćemo te. Možda početkom sljedećeg tjedna - rekao je suho, dok su je ostavljali na Fulhamu, blizu Chelsea mosta. Bližila se ponoć. Katja je opet bila u svojoj staroj odjeći. Kosa joj je bila slijepljena od perike, poput gnijezda močvarne ptice. I misli su joj bile otprilike u istom stanju. Promatrao ju je ispitivački, kao da je procjenjivao je li u stanju vratiti se sama. - Nisam sigurna da će biti sljedećeg puta, Barry - rekla je iznenađujuće jasno. - Teško ti se čini? Ili ti je malo novca? - upitao je uznemireno. - Ne dopada mi se - odmahnula je glavom, - Ali ti si već u igri. Bez obzira na to dopada li ti se ili ne - mirno joj je uzvratio. - Ti si izabrala ulogu princeze. Moraš je dovršiti. - A što ako kažem ne? - zainatila se. - Znači da si odlučila vratiti se tamo odakle si i došla. Prije ili kasnije u veleposlanstvu će saznati za tvoj drugi život - podigao je obrve. Nemoj misliti da će imati obzira prema tebi, Kate. To je vrlo konzervativna sredina. Ostat ćeš na ulici. - Znate dosta o meni, ha? - reče. - Malo informiranja unaprijed - dobacio je. -

121


A L E K POPOV

Dobro došla na let! Ribice u želucu nemirno su se mrdale. "Moram na zahod!", panično je pomislila. Barry je ostao gledati za njom, oslonjen na krov limuzine.

17. Danas je bio veliki dan. Svečani ulaz u veleposlanstvo bio je širom otvoren, a tragovi vrijedne krpe još uvijek su se sjajilli na stepenicama. Službenici su uzbuđeno šetkali predvorjem, dotjerani u najsvečanijoj odjeći; s vremena na vrijeme netko bi istrčao do ulaza, pogledao na gornji kraj ulice i vraćao se ostalima razočaran. - Dolaze li? - Ne dolaze - odgovarao je - još ne. Dvorske kočije trebale su stići točno u 11 sati. Do tada je bilo još dosta vremena, ah službenici su bih nervozni. Taj se događaj rijetko ponavljao dva puta za jednog mandata te su ga htjeli proživjeti u cijelosti - poput svadbe, poput ispraćaja mladića. Čak su stigli i njihovi rođaci, naoružani foto-aparatima i kamerama, kako bi ovjekovječili taj nesvakidašnji prizor. Ceremoniju uručivanja akreditacijskih pisama. Posljednji živi svjedok prethodnoga uručivanja bio je vraćen u domovinu prije šest mjeseci, ah njegove priče ostavile su neizbrisive tragove u predodžbama službenika. Neko su vrijeme živjeli s nadom da će biti uključeni u delega-

122


MISIJA. LONDON

ciju

uručivanje akreditacijskih pisama, dok na kraju

nije postalo posve jasno da neće biti nikakve delegacije, nego da se veleposlanik namjerava javiti sam u palaču. To je bio velik udar ac za diplomate. "Srami li se on nas ili što?" došaptavali su se zajedljivo. Tehničko osoblje krišom je likovalo. Ali usprkos hm proturječnim osjećajima koji su ih mučili, danas su svi bih živahni, čak i ugodno uzbuđeni. Povrijeđenost se povukla u drugi plan. Sada je Varadin, takoreći, bio utjelovljenje iracionalne ideje. On je bio "Naš" čovjek. Našeg čovjeka primit će britanska kraljica sa svim pripadajućim počastima. Kočija ga je trebala provesti kroz srce grada do palače - i na dolasku i na odlasku. Svi će vidjeti Našeg čovjeka. To je bilo tako uzbudljivo! Varadinova pojava u fraku ukrašenom nekakvim blještavim ordenom nepoznatog porijekla sladunjavo je zagolicala i najskeptičnije duhove. Kakva junačina. Kakav ljepotan! Srca su pucala od ponosa. Uvijek prisutan strah od šefa je ispario. S dosad nečuvenom drskošću službenici i njihove polovice kružili su oko njega i fotografirali se za uspomenu, kao da je to bila turistička atrakcija - voštana figura iz muzeja Madamme Tussaud ili kraljevski gardist na straži. Varadin se osjećao nemoćnim pred tom prazničnom euforijom - nije mu preostalo ništa drugo nego premještati se s noge na nogu, glupavo se smješkati i s mukom zadržavati prisutnost duha. Točno u jedanaest kraljevska pratnja se pojavila na gornjem kraju ulice i spuštala se prema veleposlanstvu. Sasto-

1 2 3


ALEK POPOV

jala se od dvije kočije, otvorene i zatvorene, koje su vukli ogromni rasni konji. Pratili su ih pohcajci na motorima. Na ulazu je dežurao domar Stanojčo u pristojnom tamnoplavom sakou, svijetlim hlačama, sa srebrnkastom kravatom na točkice, nalik velikoj mrtvoj ribi. U ruci mu se dimila cigareta, a pogled mu je besciljno lutao po automobilima u prolazu. Vidjelo se da ga je mučilo neko teško pitanje, nešto tipa: "Odakle sam se ja stvorio tu? Zašto sam tu? Jesam li uopće tu ili nisam tu?" Topot kopita trgnuo ga je iz nostalgičnog zanosa. Zapahnuo ga je miris svježe konjske balege. Jedna od životinja snašno je zarzala; Stanojčo se zagledao u kraljevske grbove na vratima kočije. U otvorenoj kočiji sjedio je maršal dvora, Sir Dustin Glough, sa žezlom, zasljepljujuće bijelom kapom i kompletnom svečanom odorom. Jedan od lakeja u hipu skoči na zemlju i otvori mu vratašca. Maršal je sišao i važno se osvrnuo. Tako visok, snažan kao medvjed, okrugle glave i sitnih plavih očiju, neodoljivo je podsjećao na Bennyja Hilla, čija se kuća nalazila Samo stotinjak metara od veleposlanstva. Stanojčo se zabuljio u njega kao lampa od bundeve. Nije on imao pojma tko je Benny Hill, iako je svaki dan prolazio pokraj spomen-ploče ispred njegove kuće, ali toliko je bio zapanjen izgledom kraljevskog izaslanika da je potpuno zaboravio izvijestiti o njegovu uvaženom dolasku. I maršal se zagledao u Stanojča, ništa manje zapanjen. "Ovo je - pomislio je - sigurno bugarski maršal!"

124


MISIJA. LONDON

Cigareta je dogorijevala između Stanojčovih prstiju; trgnuo se i bacio opušak preko ograde. Dvojica maršala su se rukovali. - Dobar dan - rekao je Stanojčo na čistom bugarskom, pocrvenio do ušiju i pozvao uvaženog gospodina širokim slavenskim pokretom. Dustin Glough lagano se poklonio. U svom dugom vjernom službovanju pretrpio je kakve li ne domorodačke rituale i više ga ništa nije moglo zbuniti. Prva ga je primijetila kuhareva žena. Zinula je od iznenađenja i pokazala na njega prstom. Varadin se munjevito otarasio svojih podčinjenih i našao pokraj kraljičina pratitelja. Ostali su pojmili van da vide kočije. Na ulici se skupila već zavidna gomila - prolaznika i turista. Diplomati su se poslušno poredali u polukrug, a kad su primijetili i drugu kočiju, lica su im se ozarila. Možda se i šefovo lice okrenulo u posljednjem trenutku. Ili je to nalagao kraljevski protokol. Tko li će od njih biti izabran? Nada je bila sasječena u korijenu. Lakej ih je obavijestio da je zatvorena kočija rezervna - u slučaju iznenadne ldše. Diplomati su bili vidno razočarani. Gorana se vratila u njihove duše svom svojom otrovnom snagom. Nije više bilo sumnje da su bili najhladnokrvnije lišeni ceremonije poput suvišnog i sramnog slijepog crijeva. Iako su navikli na svakojaka poniženja, ovo posljednje učinilo im se krajnje nezasluženim. Najnesretniji nesumnjivo bio je vojni ataše, pukovnik Vladimirov. Posebno za ovu priliku obukao je svoju novu svečanu

125


ALEK POPOV

odoru s trakama, koja, po njegovoj procjeni, ni u čemu nije zaostajala za odorom kraljevskoga maršala. Pa zar se veleposlanik sramio i njega, staroga veterana? U međuvremenu jedan se japanski turist uspio hitro namjestiti u kočiji i uslikati nekoliko puta, prije nego što gaje osiguranje otjeralo. Diplomati su razmijenili nekoliko usiljenih osmijeha - oni nisu imali šanse ni za to. Maršal i veleposlanik sišli su niz stepenice u pratnji nesigurnoga Stanojča, kojemu je Sir Dustin poklanjao iritantno i, Varadinu potpuno neobjašnjivo, puno pažnje. Desecikamera i fotoaparata bili su upereni u njih. Veleposlanik je obuhvatio pogledom svoju prorijeđenu vojsku i pročitao ogorčenje na hcima diplomata. Tako im i treba! Zar su zaista očekivah da ih vuče za sobom kod Njezina Veličanstva za podsmijeh?! Provjerio im je cipele: bile su pažljivo izglancane, osim prašnjavih i deformiranih mokasina pripravnika Puranova. Sigurno je štedio svaki peni poput izbezumljene vjeverice. Sir Dustin Glough potapšao je Stanojča po ramenu kao starog prijatelja i pružio mu ruku: - Very nice to meet you, indeed! Stanojčo se mučio da izmisli nešto prigodno: - Dosviđanie! - toplo je rekao na jedinom stranom jeziku koji je poznavao, prije nego što mu je Varadin pogledom začepio usta. Dovraga! Diplomati su se zlurado nacerili, osim pukovnika, koji je tiho padao, zabivši oči u zemlju. Maršal je pažljivo razgledao njegovu uniformu, Zatim je digao pogled u nebo i, uvjerivši se da neće padati sljedećih

126


MISIJA I O N DON

dvadeset minuta, pozvao je Varadina da se popne u otvorenu kočiju. Veliki kotači zakotrljali su se po asfaltu. Dva sata kasnije isti ti kotači vratili su ga natrag u veleposlanstvo. Prijem povodom akreditacije je počeo i domar je ponovno trčao po stepenicama da dočeka goste. Čim je spazio veleposlanika, Stanojčo je odmah pomislio: ovaj čovjek već je drugi čovjek! Što se točno dogodilo s Varadinom u posljednja dva sata, teško se moglo procijeniti, ali cijelo njegovo biće zračilo je nekakvom nepovratnom i važnom promjenom. Prošao je kraj zaprepaštenog domara i ne pogledavši, te se popeo svečanim stubištem laganim, paradnim korakom, kao da je na glavi imao ogromnu vazu. U velikoj dvorani bilo je dvadesetak ljudi koji su neobavezno razgovarali s čašom u ruci - službenici iz Foreign Officea, diplomati iz bivših bratskih zemalja, predstavnici bugarske zajednice, kao i nekoliko stranih ptičica koje su doletjele ne zna se ni zašto ni kako. Prijem je tek počinjao. Odjednom su razgovori prestali, svi su pogledi bih upereni prema vratima gdje je sad stajao Varadin blijedoga lica i vlažnih pulsirajućih sljepoočnica, a aura novopridobijenog dostojanstva snažno je strujala kroz frak unajmljen za L8 funti. Prisutni su navalili čestitati mu. - Ekselencijo, htio bih vam poželjeti puno uspjeha na sjajnome puta diplomacije! - Dean Carver MR snažno mu je zatresao ruku. Lice mu je veselo plamtjelo od vina. - Mister Carver! - uskliknuo je veleposlanik. -

127


ALEK POPOV

Zaista mi je drago što vas vidim! - Vaša pažnja me dirnula. Ne smijemo pustiti da zahrđaju stara poznanstva. - Ma što govorite, pa toliko vam dugujem! - odgovorio je Varadin. - Stvarno? - podignuo je obrve Carver. - Mislim da će agencija koju ste mi preporučili - uslužno ga je podsjetio Varadin - odraditi strašan posao! - Ma, dajte, molim vas, nema na čemu - velikodušno je promrmljao, ostavljajući praznu čašu na poslužavniku djevojke u prolazu i uzimajući novu. Cheers! - Mister Ziebling, upravo vas spominjemo! uzviknu veleposlanik. Carver je mehanički okrenuo glavu. Njegovo se lice naglo oslobodilo karaktera i sadržaja, kao da je oteklo kroz neki široki sifon. - Gospodo - pozdravio ih je mirno Ziebling čast mi je biti u ovom probranom društvu. Nosio je uobičajeni sivi sako maoističkoga kroja, krem hlače i cipele s naglašenim kapicama. Ovaj put stakla naočala su mu bila plava. - Što radite ovdje? - došapnuo mu je Carver. - Ha, ha, iznenađeni ste? - Varadin je zadovoljno primijetio. - Ne gubimo vrijeme, ha? Idemo ravno prema cilju! Možete me ispričati na minutu? Moram obratiti malo pažnje i drugim gostima! - Izuzetna hladnokrvnost! - odmahnuo je gla-

128


MISIJA. LONDON

vom Ziebling, pa se okrenuo prema Deanu Carveru: Bit će od vas odličan reklamni agent. - Ne razumijem o čemu govorite! - procijedio je- Hajde, hajde, preporučili ste nas Njegovoj Ekselenciji, zar je to malo? - blago je rekao Ziebling - Ne sjećam se nečeg sličnog! - energično je uzvratio Carver. - Čak ste mu dah našu posjetnicu! - nastavio je Ziebling. - Nisam imao pojma da je još čuvate. Kad ste se uspjeli tako zbližiti? Poslije koliko čašica? Krv je udarila zastupniku u lice. - Što si dopuštate?! To je neka strašna greška! - Nema greške, dragi! - uvjeravao ga je Ziebling. - Njegova Ekselencija se vrlo brzo orijentira. Razumjeli smo se u pola riječi.On zna što želi, za razliku od nekih drugih. Ambiciozan projekt! Ovi ljudi, znate, ciljaju visoko. Možda nemaju stila, ah imaju mašte! - Oh, da! - mrzovoljno se složio Carver. - Njihova stari vode su znah živjeti. Bili su to pravi baruni! - Znači, u tijeku ste! - Ne miješajte me u to! - oštro se povukao zastupnik. - Ne želim ništa znati. - Usluga je usluga - prošaputao je Ziebling, pripijajući se ponovno uz njega. - Dobivate 50% popusta sljedeći put. Naša nova Britneyje strašna! - Zavodniče jedan! - prostenjao je Carver. - Dobro, javit ću vam se kasnije. Moram sada ići, ispričajte me kod veleposlanika. Goodbye!

129


ALEK POPOV

Osvrnuo se nervozno i brzo krenuo prema izlazu. Ziebling se motao besciljno, pa se zalijepio za jedan od stolova. Uzeo je komad gibanice s poslužavnika i oprezno zagrizao. Kimnuo je odobravajuće. - Gibanica! - netko je radosno uskliknuo iza njegovih leđa. Prema stolu je krenula visoka suhonjava žena. Koščata ruka lakomo je krenula prema polužavniku. - A national pie!27 - pojasnila je vidjevši iznenađeni Zieblingov pogled. - Gi-ba-ni-ca! - ponovio je, osmjehnuo se i uzeo još jedan komad. Varadin se stvorio do njega i s izvjesnom neugodom rekao: - Nadam se da se ne dosađujete. Gdje je Mr. Carver? - Ncodložive obaveze... - neodređeno je mahnuo rukom i zabrinuto dodao: - Ekselencijo, moramo razgovarati! Odmah! - Da nisu iskrsli kakvi problemi? - upitao je Varadin. - Naprotiv! - uvjerio ga je Ziebling. - Očekuje vas nezaboravan doživljaj! Upravo sam vas zato htio zamoliti da budete diskretniji! - Molim? - podigao je obrve veleposlanik. - Di-skre-ci-ja! - ponovio je. - To je naš osnovni princip. Ne smije procuriti informacija o događaju, u protivnom naš angažman odmah prestaje. r

' Nacionalna pita

130


MISIJA. LONDON

- A tako? - trepnuo je Varadin. - Točno tako! Vidite, cijenim vaš otvoreni stil, ali društvo na otoku je puno konzervativnije negoli pretpostavljate - spustio je glas Ziebling. - Došao sam specijalno da bili vas upozorio. Ako mediji nanjuše... Jednostavno .kraj! - Mediji uvijek vide loše stvari... - namrštio se veleposlanik. - A uspjehe prešućuju! - Upravo! - složio se Ziebling. - Radujem se da razmišljamo jednako. Formalni i neformalni kontakti ne smiju se miješati ni za što na svijetu! To su dva paralelna svemira! U principu izbjegavamo slične situacije, ali u vašem slučaju pravimo iznimku. Varadin je zatreptao u nedoumici. Do njih se stvorila neka studentica s ogromnim poslužavnikom sendviča. Odjednom se poslužavnik opasno nagnuo na jednu stranu. - Uuuuups! Pazi! - uskliknuo je Ziebling. Katerina je uspjela uspostaviti ravnotežu, ali pogled joj je ostao prikovan za njega. Teško ga je mogla zaboraviti. To je bio on! 'Idiot koji me natrpao kavijarom do guše! Što on radi ovdje?" - Bok! Radiš ovdje? - Da - spustila je pogled. - Poznajete se? - uznemireno je upitao veleposlanik. Ziebling je prečuo ovo pitanje. Uzeo je sendvič, pogledao ga kritički i rekao:

131


A L E K POPOV

- Ovi vas sendviči udaljuju od Europe, Varadin se zagledao u Gibaničarovljevo kulinarskno djelo i bio prinuđen priznati (duboko u sebi) daje dosta grubo. - Ja nisam snob - zavrtio je glavom Ziebling. - Iako sam odrastao u dobroj obitelji, cijenim vrline jednostavnoga života. Ali što se tiče sendviča, postoji nekoliko standarda svetih za ovu zemlju koje bi vaš kuhar morao poštovati. Prečnik jednog sendviča obično pokazuje položaj domaćina u društvu - raspoloženo je nastavio Ziebling. - Primijetit ćete - što ulazite u profinjenije krugove, toliko taj razmak postaje manji. Periferija se odstranjuje spiralno, dok ne ostane samo srž - jezgra, ona je, takoreći, ponekad tako mala da se čak ne može uhvatit prstima, već se nabada čačkalicom. Ima i takvih mjesta, naravno, gdje sendviči jednostavno nestaju, tj. lebdi samo ideja o sendviču, a u stvarnosti se servira samo pjenušac u jaaaako uskim čašama, Ja vam, pak, ne preporučujem tu varijantu - požurio se ispraviti Ziebling - ne smijemo zaboraviti da sendviči odgovaraju društvenom položaju, a ne obratno. U tom se smislu neki sitni zalogaj čiči mogu protumačiti pogrešno - kao pokazatelj stisnutosti ili malograđanštine, zato se ne oslanjajte previše na osjećaj vašeg kuhara! Svakom prilikom donosite probni zalogaj s nekog drugog koktela - ako ne vi osobno, zadužite nekog od vaših službenika; mjerite ih, uspoređujte, grupirajte, zapisujte, tako ćete neprimjetno početi shvaćati logiku jednog ili drugog oblika sendviča, orijentirat ćete se i znati kakvi trebaju biti i vaši sendviči.

132


MISIJA. LONDON

Ziebling je progutao ružni sendvič u dva zalogaja i zalio ga vinom. Varadinova usta glupavo su zjapila. Osjećao se nemoćnim razlučiti istinu od podsmijeha. Naokolo je kružio roj gostiju, a na Katerininom poslužavniku ostali su samo listovi zelene salate. - Početkom ovog stoljeća - dobacio je Ziebling - neki veleposlanik Emilio Barbarescu proučavao je engleske sendviče tijekom dva uzastopna mandata. Njegov traktat naslovljen "O hijerarhiji dijametra" nikada nije bio objavljen, ali kr uži kao fotokopija u diplomatskim krugovima. Ako vam slučajno dopadne ruku, svakako ga pogledajte!

Rekavši to, ceremonijalno se pozdravio i krenuo.

18. Dale Rutherford bio je zadužen za faunu u Richmond Parku. Bila je to ugodna dužnost vezana uz šetnje na otvorenom i kontakt s divljom prirodom. Dale Rutherford je volio životinje, osobito mala jata patkica koja su se gnijezdila kraj obale Pen-pondsa. Zato je ostao silno zapanjen kada jednog jutra, prilazeći jezercima, nije čuo njihovo veselo gakanje. - Sirote budalice - kaza od milja - gdje li su odlutale? U parku je bilo još nekoliko malih jezera gdje su pernate životinje ponekad odlazile plivati radi promjene. Najbliže se zvalo Ovčja noga, ali tamo nije bilo ni tra1 3 3


A L E K POPOV

ga njegovim ljubimcima. Smrtno zabrinut, Dale se užurbano spustio stazom za jahanje do plantaže Isabela, gdje su se među orhidejama, lovorovim grmljem i drugim dekorativnim biljkama skrivale tri barice. Ali i tu ga je čekalo razočaranje, ako izuzmemo jednog lijenog labuda koji je kraljevski cupkao svoje perje. Već ozbiljno uznemiren, Dale je napustio plantažu Isabela i krenuo prema malo poznatoj lokvi mračnoga imena Vješala. Tamo su plivale tri guske koje su neprijateljski gaknule čim su ga spazile. Odjednom mu se učini da se cijela priroda naježila, spremna da se brani od neželjenih intervencija. Drveće je šaptalo, zatvoreno u sebe, a po livadama su pretrčavale uplašene srne koje kao da su prenosile zabrinjavajuće vijesti s jednoga na drugi kraj parka. Dale je izvadio mobilni telefon i pozvao Raya Sola, Šefa osiguranja. - Ray - reče slabim glasom - imam osnove za sumnju da se dogodilo nešto strašno... - Što je bilo? - začuo se nemirni glas. - Patke su nestale - zacvilio je Dale. - Moje male patke! Ray Solo upravo je posegnuo za kutijom keksa koje je volio umakati u jutarnju kavu. Novost ga je natjerala da na trenutak zaboravi na kekse i mehanički umoči dva prsta u vruću tekućinu koja mu se dimila pod nosom. - Jebem ti! - uzviknu od boh Ray. Dan je počinjao loše. Nakon što je preživjela prvobitni stres, uprava par-

134


MISIJA LOM DON

ka poduzela je neke vrlo energične mjere. Odmah su obavijestili policiju, odakle su poslali impresivnu ekipu. Mobilizirali su sve raspoložive službenike koji su pod vodstvom detektiva pretražili park do posljednjeg kvadratnog metra. Ali rezultat tih jakih mjera nije bio od tko zna kakve koristi. Šaka perja i tragovi grubih gumenih čizama bili su otkriveni u blatu na desnoj obali Pen-pondsa. Jedino je sa sigurnošću bilo potvrđeno da je gotovo cijela populacija patkica isparila. Grozna vijest do navečer je obišla cijeli Richmond, pročula se i u Twickenhamu i Kensingtonu na Temzi te je stigla čak do Teddingtona. Patke iz Richmonda su nestale. Intenzivan društveni odjek natjerao je upravu da sazove hitnu novinsku konferenciju. Dvorana kavane u kojoj se dogadaj odvajao pucala je po šavovima: novinari, članovi uprave, općinski savjetnici, predstavnici udruga za zaštitu prirode, kao i hrpa običnih građana pokušavali su gotovo sat vremena shvatiti što se zapravo dogodilo s pticama. Tu je bio i cijeli razred lokalne gimnazije koji je brinuo o divljim patkama u Richmond parku zadnjih godinu dana. Tu je, naravno, bio i Dale Rutherford. Vidjelo se da nije oka sklopio cijelu noć. Ispijen i blijed šutljivo je sjedio do Raya Sola u prvom redu, ali u očima mu je svijetlio gnjevni plamen, koji je nagovještavao kaznu. Predsjednik uprave Jeremiah Kaas otvorio je novinsku konferenciju ožalošćena izraza: - Građani Richmonda, poštovani gosti! Povod

135


ALEK POPOV

ovom susretu već je dobro poznat - loše vijesti brzo se šire, ne? Zasad mogu samo potvrditi ono što svi znate: patke iz Richmond Parka su nestale i do ovog trenutka smo u neizvjesnosti. Pretpostavljam da imate hrpu pitanja. Ovdje među nama su Dale Rutherford, odgovoran za divlje životinje u paricu, Ray Solo, šef osiguranja, kao i detektiv Nat Coleway iz Scotland Yarda, koji vodi istragu. Siguran sam da će ova gospoda zadovoljiti vašu znatiželju puno bolje nego ja. Gospodo, molim, izvolite! Jeremiah Kaas diskretno se povukao i nakon što su trojica muškaraca zauzela svoja mjesta, sudce se pomiješao s gomilom. "Stara lisica zna nestati na vrijeme!", promrmlja naglas Ray Solo koji je izgledao najpokisnutiji od svih. - Mr. Rutherford! - odmah uskoči neki čovječuljak u zelenom odijelu: - Kenneth Bowl, Twickenham Star. Šire se glasine da su patke bile otrovane smjesom za hranjenje kojoj je istekao rok trajanja. Twickenham Star ima razloga za sumnju da su tijela patki zakopana u blizini s ciljem odvraćanja pažnje od gafa. Zavist i mržnja ljudi iz Twickenhama prema aristokratskom Richmondu bile su dobro poznate, ali ovaj put njihov bezobrazluk prevršio je svaku mjeru. - Kategorički odbijam bilo kakvu sličnu insinuaciju - reče glasom drhtavim od bijesa. - Osobno nadzirem hranjenje pataka i mogu vas uvjeriti da im nikada nije bilo davano nešto čemu je istekao rok trajanja. Mogu to dokazati i dokumentima. - Susan Tipper, Richmond Press - ustade kratico

136


MISIJA. LONDON

podšišana plavuša s pepeljastim tenom i krem sakoom. - Mr. Rutherford, je li moguće da su patke emigrirale uslijed pogoršanih ekoloških uvjeta? —Čisto sumnjam - hladno reče Dale. - Imam razloga misliti da poznajem karakter tih ptica bolje od bilo koga drugog. I mogu vas uvjeriti da su se osjećale savršeno ugodno u svome staništu. —Detektiv Coleway, kakva je policijska verzija ovog incidenta? - munjevito je uslijedilo sljedeće pitanje. Nat Coleway namršti svoje guste obrve i reče nekako umorno: - Mislim da se radi o krađi. Nije volio raspredah priče, a pretjerano zanimanje za slučaj dodatno ga je nerviralo. Bilo mu je jasno da nije izvukao zgoditak na lotu. - Koliko patki nedostaje? Detektiv bespomoćno trepnu. Dale mu priteče u pomoć: - Četrdesetpet. Dvoranom se pronio osudujuće-tajanstveni šapat koji je podsjećao na pucketanje ledene kore. Nakon toga se začuo gnjevni glas: - Kako je moguće da se ulovi toliko puno pataka, a da osiguranje ne primijeti? Pogledi se usmjeriše prema Rayu Solu, koji se do tada lagano znojio. Gusto rumenilo oblilo je njegovo široko lice. Osmjehnuo se glupavo i raširio ruke. U tom se trenutku umiješao Nat Coleway:

137


ALEK POPOV

- Prema našem mišljenju, patke su prethodno bile uspavane. A to se najvjerojatnije dogodilo nakon zatvaranja parka. Lopovi su čekali skriveni u gustisu botaničkoga parka kraj Pen-pondsa. Nakon toga su skupili patke u vreće i izvukli se pod okriljem noći, Neočekivano otkriće imalo je efekt bombe. Novinari su počeli zapisivati. Nat je promatrao auditorij s gorkim osjećajem nadmoći. Njegove zaključke potvrđivala je činjenica da su kraj jezera pronađena pšenična zrnca napojena lidokainom, Ali bio je prinuđen uskratiti taj pikantni detalj zbog tajnosti istrage. - Kakav je, prema vašem mišljenju, motiv tog gnusnog čina? - plačljivo je upitala starija dama sa šeširom, koji je na sumnjiv način nalikovao patki. Nat Coleway se nakašlja u šaku i ravnodušno reče: - Najvjerojatnije da bi bile pojedene. - Pojedene! - gospođa zinu užasnuto, pokrivajući usta. Prisutni se pogledaše s gađenjem, kao daje izgovaranje slične ideje samo po sebi značilo nemoral i svetogrđe. Figura inspektora iznenada je potamnjela; iz nje više nije zračila nada, već duševna grubost i duboka zluradost, svojstvena nižim klasama. "Kao što to može izgovoriti, može to i učiniti!" plašljivo su pomislili oni osjetljivi. I tada se začuo jasan mlađi muški glas, režući zavjesu sive beznadnosti poput zvuka zvona: - Mislite li, gospodine, da će izrodi biti uskoro uhvaćeni? Taj je glas pripadao malom neustrašivom skautu Toddu

138


MISIJA LOflOOM

Robinsu. Opijala ga je prisutnost njegove mlade profesorice francuskog s kobiljom zadnjicom te je strasno želio zabljesnuti drskošću i uzvišenošću. - Da - inspektor brzo odgovori. Osjećao je da je publika voljna čuti još nešto, ali odjednom se osjetio potpuno iscijeđenim. Kao da je prosuo posljednji peni iz novčanika. Nije imao više ništa. Ray Solo je šutio pognute glave. - Neće se izvući tako lako - neočekivano se javio Dale Rutherford. -1 mi smo njima također priredili malo iznenađenje. Koje im se neće baš dopasti. Nat Coleway je odmah reagirao: zgrabio je Dalea za lakat i procijedio mu u uho: - 2elite li sve upropastiti? - Što imate na umu, gospodine Rutherford? dobacio je odmah Kenneth Bowl iz Twickenham Stara. Dale se svladao snagom volje i rekao: - Sve u svoje vrijeme.

19. Kuhar je proveo nemiran dan. Kad nije imao kulinarski događaj, bio je relativno slobodan i mogao se motati okolo koliko god je htio. To se veleposlaniku očito nije dopadalo. Varadin mu je naredio da okreči zahod i kupaonicu u rezidenciji. Kuhar je silno negodovao protiv te neobične zadaće, ali nije imao osobitog izbora. S vremena na vrijeme nalazio je izgovor da skoči

1 3 9


ALEK POPOV

do veleposlanstva i prekontrolira zamrzivač. Oljušteni sanduk gluho je bučao u dnu kuhinje, žmirkajući svojim jedinim crvenkastim okom. Nakon što bi se uvjerio da je sve u redu, kuhar je zaljučavao kuhinju i vraćao se četki. Te večeri pokušao se javiti Tolomanovu, ali nitko nije odgovarao. A mobitel mu je bio isključen. "Klije se, kopile jedno!" pomislio je. Znao je: kad se stvari počnu odugovlačiti, posao kreće po zlu! Ta afera s patkama činila mu se sumnjiva od samog početka, zato je zatražio svoj dio unaprijed. Prešli su ga. Sad je imao patke, ali ni funte u džepu. Plaću je potrošio prije dva dana. Živjeli su od ostataka s prošlog domjenka i žalosne ušteđevine koju je Norka ipak uspijevala otkinuti od njihovih prihoda. Tolomanov se javio tele sutradan popodne. Po glasu mu se osjetilo da to nije učinio svojom voljom, već zbog nekog jakog razloga. Bio je pritisnut uza zid. Zvučao je uplašeno. - Moramo se odmah vidjeti! - reče brzo. - Što je bilo? - upitao je Gibaničarov obuzet nagomilanim lošim predosjećajima. - Reći ću ti, dolazi! Ja sam u baru Consort. Znaš na koji mislim? Hotel Consort nalazio se točno nasuprot veleposlanstvu. Bio je u vlasništvu jednog Srbina kod kojeg je Čavo radio neko vrijeme, poslije čega su postali prijatelji. Hotel se nije isticao ničim posebnim u nizu dobro održavanih fasada s te strane ulice. Iznutra je bio isto tako bezličan, iako dobro održavan; u njemu su odsjedali uglavnom

140


MISIJA. LONDON

turisti srednje klase i predstavnici balkanskih etnosa koji bi naletjeli u London iz raznih razloga. Bio je na glasu kao špijunsko gnijezdo, pa su ga diplomati uglavnom zaobilazili. Ali to nije važilo za niže službenike. U Consortu čovjek je mogao malo raditi na crno, prodati neku sitnu robu, općenito, bio je dragocjen izvor zarade. - Zdravo, Simiću - Gibaničarov je mahnuo konobaru, koji je mućkao neki koktel iza masivnoga šanka. - Dobar dan! - kimnuo je Simić. Bio je to jaki, plavooki Srbin konjskoga lica. Nosio je košulju kratkih rukava i crnu leptir-mašnu i igrao se šejkerom kao ručnom bombom. Pričalo se da tog Simića traže zbog nekih zločina u Bosni, ali to nije smetalo kuharu da ga opskrbljuje jeftinim cigaretama iz veleposlanstva. Simić je uvijek plaćao u gotovini. - Nosiš li lovu? - upitao je. - Sjedni! - kimnuo je Čavo. Kuhar je bezvoljno sjeo, ali pitanje mu je ostalo u očima. Glumac je izgledao blijed i zabrinut. Osvr nuo se i rekao tiho: - Upucali su Batka. - Štooo? - razrogačio je oči kuhar. - Upucali su ga - ponovio je Tolomanov. - Otkud znaš? - posumnjao je kuhar. - Evo, pogledaj! - Čavo izvuče nekakve novine i razgrnu ih ispred kuhara. - Hm... - promumljao je. Natpisi mu ništa nisu govorili, Čavo mu pokaza fotografiju u gornjem kutu stranice i

141


A L B K POPOV

pročita popratni tekst: "Val kriminala zapljusnuo je Zapad nakon pada Berlinskoga zida. Jučer oko 18,30 na izlasku iz restorana Vodka ustrijeljen je bivši građanin SSSR-a Azis Nikolajevič Asadurov. Asadurov je dugovao novac ruskoj mafiji i krio se u Velikoj Britaniji - tvrde u policiji." Lice s fotografije poražavajuče je podsjećalo na njihova zajedničkog poznanika. Ali Gibaničarov nije bio siguran: - Jesi li siguran da je to on? - Sto posto! - uzbuđeno odgovori glumac. - Već se dva dana ne mogu povezati s njim. Kao daje u zemlju propao. Znao sam da tu ima nešto. Bio je tako tajnovit. To je bila živa istina. Batkov osobni život bio je u dubokoj magli. Čavo nije imao pojma ni gdje živi, ni kako mu je pravo ime. Upoznali su se u ruskom restoranu. Mobilni telefon im je bio jedina veza. Dok su se krili u Botaničkome vrtu, promatrao je partnerovo izbrazdano lice i pitao se zašto se uhvatio tog kokošarskog biznisa, kad je očito bio talentiran za veća djela. Ali poslije, dok su skupljali razbacane patke po obali i gurah ih u vreće, shvatio je da za Baćušu nema razlike pljačka li Bank of England, otima li Transsibirski ekspres ili je u krivolovu u javnom parku. Spoznao je prazninu s one strane zakona. I ništa ga drugo nije zanimalo. - I što ćemo sad napraviti? - javi se kuhar. Čavo prelista novine i pokaže mu sljedeći naslov: - Ovdje piše o nama!

142


M I S I J A . LONDON

- Što piše? - upita uznemireno kuhar. -BARBARSKO HARANJE U RICHMOND PARKU. - C, c, c... - Ne sekiraj se. Piše "istraga u slijepoj ulici" - Ma, ne znam - uzdahnuo je Gibaničarov. Uvalili smo se. Nosiš li novac? - Makakav novac? - planuo je Tolomanov. - Batko je rekao da će uzeti kaparu od Kineza. Ali, jedno smo mislili, drugo smo dobili. Uzmi ti! - Ja ih ne poznajem. To su bili njegovi ljudi. Kuhar instinktivno skupi šaku. Poželio je odalamiti Čavu posred čela. -1 šta ćemo sad s tim patkama, jebem li ti mamicu! - prosikta zlobno. - Ti si kriv! - Ma nemoj! - pobunio se glumac. - Valjda nema opasnosti da se pokvare? - Ne mogu tamo vječno stajati! - dreknuo je Gibaničarov. - Utopit ćemo ih, čovječe! - umirivao ga je Čavo. - Malo pomalo, kod ovog, kod onog... - Hoće li ih Srbin kupiti? - odrješito je upitao kuhar. - Popričat ću s njim - kimnuo je glumac. - Ti vidi u našem restoranu. - E, barem nećemo umrijeti od gladi - procijedio je Gibaničarov sa skrivenom prijetnjom, Čavo ga je uplašeno pogledao. - Ej, momak, jeli tako da smo još uvijekpartneri?!

1 4 3


ALEK POPOV

Kuhar ne reče ništa. Odjednom je osjetio val moći. Kontrolirao je situaciju. Držao je i patke i nož. Jebeni glumci!

20. - Izvolite, gospodine Mavrodiev - rekao je veleposlanik prividno ljubaznim tonom. Krupni čovjek tromo je prišao njegovu stolu. Konzul je dolazio s noćnoga dežurstva: bio je neobrijan, a kravata mu je bila olabavljena. "Krpa" pomislio je Varadin. - Pretpostavljam da ste upoznati s ovim materijalom? - podigao je s gnušanjem novine Evening Standard koje su ležale na njegovu stolu. U gornjem kutu stranice žutim je flomasterom bio zaokružen nevelik članak, zajedno s fotografijom u epskom formatu. Na njoj se vidjela izmučena četveročlana obitelj, uvijena u vreće za spavanje, sa svijećama u rukama. Kadar je odmah izazvao asocijaciju na patnje bosanskih izbjeglica, s tom razlikom što je snimljen u stanu u centru Londona. Naslov nije bilo potrebno komentirati: Bugarski diplomat poslan u kameno doba. Reportaža je donosila dramu obitelji Bobev, koja se dva tjedna mučila da preživi bez struje. Tu barbarsku mjeru poduzeo je novi veleposlanik Dimitrov da bi na ulicu izbacio obitelj diplomata opozvanog zbog političkih razloga. Nitko nema pravo isključiti struju korisnicima bez znanja Električne nacionalne kompanije - komentirale su novine. Materijal je bio objavljen jučer. Varadin je osjećao tajnu

144


M I S I J A . LONDON

zluradost svojih podčinjenih i mučila ga je sumnja da su ga namjerno pustili da se osramoti. - Što ćemo sad? - upitao je zabrinuti konzul. ~ Zašto pitate mene? To je vaš posao. - Nećemo ga tako lako izbaciti - zavrtio je glavom konzul. - Da mu isključimo i vodu, ha? - dodao je veleposlanik -Ako tako naredite... - nesigurno se složio konzul. - Vi očigledno želite uništiti moj imidž - zaključio je Varadin sa zluradom mirnoćom. Mavrodievu se vrat zacrvenio od napetosti. - Svi vi to želite, znam! - odjednom je planuo veleposlanik. - Zašto ste rekli novinarima da se on ne želi vratiti u svoju zemlju, zašto? - Pa zbog toga je i nastao cijeli cirkus, jer on želi ostati ovdje - zbunjeno je odgovorio konzul. - To što po svaku cijenu želi ostati ovdje ne znači da se ne želi vratiti! - ogorčeno je prokomentirao Varadin. - Kako se želi vratiti, ako želi ostati? - Jer želi ostati! - lupio je nogom veleposlanik. A ne: želi ostati jer se ne želi vratiti, kao što vi tvrdite. - Znači, želi ostati jer želi ostati! - Upravo tako! Želi ostati, dopada mu se ovdje. A kad kažeš: "Ne želi se vratiti!" čovjek se počne pitati zašto. Zašto se, kvragu, nitko ne želi vratiti u svoju domovinu? Pa, vrlo jednostavno: jer će ga odmah otpustiti

145


A L E K POPOV

i poslije si više neće naći posao. A i da ga nađe, opet će umirati od gladi! - Nisam rekao ništa slično - uzdahnuo je teško Mavrodiev. - Ali to se podrazumijeva. - Pa to svatko zna! - krupni muškarac nije se suzdržao. - Nemate pravo tako misliti - dreknuo je veleposlanik. - Mi smo Europljani! - Pa da mu pustimo onda struju? - prosuo je konzul s neba pa u rebra. - Ma, zbog čega? Pa zar nisu već popljuvali? Neka se muči, kad je već takav inati ija! - zaključio je Varadin. Nešto mu je sinulo i odjednom je upitao: - Zašto držite ruke u džepovima? - Paa, ja, ovaj... - zamucao je konzul. - Ne sada, nego na prijemu - nestrpljivo je nastavio Varadin. - Vidio sam vas, nemojte poricati. To nije europsko ponašanje. - Oprostite ako... - počeo je. - Želim da ga otjerate bez puno priče - prekinuo gaje Varadin lupkajući prstom po novinama. - Inače ću ja otjerati vas. Slobodni ste! Zatvorio je pažljivo novine i vratio ih u ladicu. Nije baš htio da materijal završi u pregledu tiska, iako je bio gotovo siguran da ga je neka ljubazna ruka već poslala faxom u Sofiju. I što onda? Varadin si je izmasirao sljepooaiice. "Sranje. Sranje na svakom koraku!" prostenjao je. Pogled mu je pao na nekakav otpadale pokraj noge od stola. Po-

146


MISIJA. LONDON

digao gaje i bacio u koš. Nije bilo čišćeno nekoliko dana. Kvragu! Trebao bi otpustiti tu šlampavicu. To mu je razum govorio. Ali u ovom slučaju razum je bio nemoćan. I to iz sasvim jednostavnog razloga: nije se seksao nekoliko mjeseci, a kad pomisli na Katju, odmah mu se diže. U nekom boljem svijetu problem se lako mogao riješiti kratkim odlaskom do kupaonice. Ali on je bio proizvod jednog žestokog sistema: usprkos političkim promjenama posljednjih godina, pomisao da ga netko p o m n o prati čvrsto je zaposjela njegovu podsvijest i ništa je nije moglo otamo izbrisati. Imao je vezane ruke. Preostalo mu je samo nadati se da se nešto zaista može dogoditi. To inu se činilo manje kažnjivim i ne toliko kompromitirajućim. Bio je spreman preuzeti taj rizik, ali za taj cilj Katja se morala motati u blizini. Do tada je svaka druga utjeha bila zabranjena. Podigao je pogled s koša i primijetio glupavu facu Puranova, koji je virio kroz vrata, Nije ga čuo da kuca. - Što je bilo? - upitao je. - Hajde, uđite! - Stigao je fax... - izustio je pripravnik,pružajući mu list. Varadin je počeo mrzovoljno čitati. " I z l a z n i broj 34500456 Općina grada Provadija Poštovani gospodine veleposlanice! Od 24. 05. do 24. 0& na poziv Britanskoga muzeja u Londonu će gostovati jedinstvena izložba Higije147


ALEK POPOV

na na teritoriju Bugarske, u o k v i r u koje će b i t i i z l o ž e n p r v i WC u povijesti čovječanstva. Isti je nedavno o t k r i v e n p r i

arheološkim

iskopavanji-

ma na t e r i t o r i j u grada Provadije i d a t i r a iz 680. godine. Autentičnost tog n a l a z i š t a p o t v r d i l i su međunarodno p r i z n a t i

znanstvenici, poput prof.

Van Meisa iz Nizozemske i prof. Charl ija Reedsa s Oxforda. Smatramo da će p o p u l a r i z i r a n j e ovog dostignuća drevnih Bugara b i t i

od k o r i s t i

za

novi europski imidž drage nam domovine. Izložbu će o t v o r i t i gradonačelnik općine Provadija, gospod i n Prvomajev. Molimo Veleposlanstvo da pomogne oko njegova smještaja i da se a k t i v n o uključi u pripreme samoga događaja."

- Štooo? Da se bavimo nekakvim zahodom? Varadin je digao pogled s faxa i s mržnjom se zagledao u pripravnika: - Ali to se poklapa s koncertom gospođe Seljanove! Jeste li svjesni toga? - Zar ne postoji način da se nekako iskombiniraju? - prostodušno je predložio. - Mislite koncert i zahod?! - sarkastično je dobacio Varadin. - Pa pokušajte... - Ah ipak, takvo otkriće! - Slušajte - oštro g a j e prekinuo veleposlanik. I m a m o prioritete! A zahod gospodina Prvomajeva nije m e đ u njima. - Što da odgovorim? - Za sada ništa - odbrusio je. - Zašto držite ruke u džepovima? - Molim - pripravnikje začuđeno podigao ruke. 148


MISIJA. LONDON

- Ne sad! - nervozno je precizirao veleposlanik - Maloprije, na prijemu. Vidio sam vas kako šetate s rukama u džepovima kao kakav direktor. Vi i onaj konzul. To nije europsko ponašanje! "Ma, nosi se" pomislio je pripravnik. Ugovor mu je istjecao za dva mjeseca i nije baš bilo izgleda da bude produžen. - Pa i Englezi drže ruke u džepovima! - dodao je. - A jeste li vi Englez? - dreknuo je veleposlanik - Kad postanete Englez, tada mi se javite! Pripravnik je šutke krenuo prema vratima. Varadin se ponovno zagledao u fax. Samo mu je još to trebalo taj kreten iz Provadije. Gospoda bi sigurno pobješnjela. Koncert i zahod! Apsurd! - Čekajte! - doviknuo je prije nego što je pripravnik izašao: - Provjerite je li to usuglašeno s Ministarstvom kulture. I s našim, također! Presjekla ga je oštra bol u potiljku. Činilo mu se užasno nepravednim da, dok on slobodno lebdi po najvišim društvenim sferama i stvara vanjsku politiku, li insekti i dalje neumorno i nekažnjeno pletu paučinu od narodskog idiotizma. S njima je bilo nemoguće izaći na kraj, mogao ih je jedino držati na distanci - po zakutcima i rupama, gdje im je i bilo mjesto. E to je stvarno mogao! - 88 - mračno je izgovorio. 21. Vezist Račo buljio je u šiljasti zvonik crkve Saint George i dimio cigaretu za cigaretom. Metalna krila prozora 149


ALEK POPOV

zjapila su širom otvorena, izvana je pirkao svježi povjetarac. Vezist je razmišljao da bi, kad bi zaboli jednu antenu na zvonik, veza s Centrom bila znatno bolja. Seansa je završila tek prije deset minuta. U eteru je bilo smetnji i emitiranje je trajalo duže nego obično. Grafika signala ljuljala se kao pijana u prozorčiću osciloskopa, a informacija se cijedila sporo poput ljepila kroz iglene uši. Usprkos tome, uspio je obraditi materijale iz Sofije i poslati pregled tiska zajedno s dvije kratke poruke. Obavio je posao za danas, ako ne iskrsne neki hitni šifrogram. Ali vjerojatnost za to bila je vilo mala. U kutiji Maribora ostale su još tri cigarete. A u Šteki na stolu još sedam kutija. Račo je izašao iz kabine, ostavivši vrata otvorena, vukuči noge po opustjelom bijelom hodniku, osvijetljenom neonskim lampama. Bio je visok, opušten tip, s licem "bolimezasve", iza kojeg se krio proračunati mangupski um. Svratio je u mali kuhinjski boks, uključio apar at za kavu i nastavio duž hodnika. Drugi kraj tajnog sektora gledao je na ulicu. Vezist je odškrinuo prozor, bacio prazan pogled na automobile u prolazu, potom se ratio, uzimajući usput šalicu kave koja se pušila. Tajni sektor opremljen je za vrijeme hladnoga rata: nekoliko izoliranih prostorija, zaštićenih od prisluškivanja i bilo koje vrste neželjenog upadanja. Prozori su bili zaštićeni metalnim krilima, a vanjski zidovi pojačani. Tu su se nalazili komunikacijski cental- veleposlanstva i sefovi za povjerljivu dokumentaciju. Prema instrukcijama, u slučaju neprijateljskoga napada kadrovska

ISO


MISIJA. LONDON

služba morala se zabarikadirati unutra i uništiti sve tragove svoje djelatnosti. Radi toga je u centralnoj prostoriji bila montirana ogromna metalna peć za spaljivanje dokumenata. Nekada je ta peć plamtj ela veselo, gutajući tone eksplozivno opasnih informacija. Sada je sve bilo mrtvo. Jedini stalni stanar bio je Račo vezist. Palio je s vremena na vrijeme razno otpatke, da se malo zgrije. U posljednje vrijeme opseg operativnog posla naglo se smanjio, a Račo je imao vrlo malo dodatnih zanimacija. Eto zašto se mogao u cijelosti posvetiti debelim katalozima s diplomatskom robom oslobođenom od carine, koje je najredovitije dobivao. Zbog činjenice da je živio prije svega u tajnom sektoru, vezist je raspolagao određenim sredstvima o kojima su diplomati mogli samo sanjati. Tu su nedostajala iskušenja velikoga grada i njihovi prateći troškovi. Život je bio jednostavan i zdrav kao u nekom samostanu. Svi su glavni gradovi bili različiti na svoj način, ali tajni sektori posvuda su bili isti. Vezist je otpio gutljaj vruće kave i počeo čačkati po nekakvom malom aparatu koji je nedavno otkrio u prašnjavom sanduku sa specijalnom opremom, kao ostatak od svoga prethodnika. Aparat ruske proizvodnje služio je za otkrivanje prislušnih naprava, hvatajući njihove valove, ali nije radio barem deset godina. Račo je bio slab na elektroniku. Osim toga, računao je da bi ga, ako mu se posreći, mogao ponuditi na nekom buvljaku. Ionako se nitko nije zanimao za aparat. Tog jutra uključio ga je na uređaj za punjenje da provjeri

151


ALEK POPOV

ispravnost baterija. Kazaljka je pokazivala da se baterija puni. To, međutim, nije bilo dovoljno. Isključio je punjač, stavio slušalice i uključio ga. Aparat je u početku proizvodio hrpu kaotičnih šumova, kao da se čistio od višegodišnjih šumova. Vezist je regulirao jačinu zvuka i namjestio antenu. Šumovi su se postupno očistili, ostao je samo jedan uporan signal, koji je zujao u daljini poput skakavca pod poklopcem. "Vidi, vidi!", uskliknuo je. Uspomene na prošle dane hladnoga rata, ispunjene napetošću i napornim radom, probudile su se u njegovu sjećanju. Nostalgija koja ga je obuzela uskoro je prešla u brigu. Zvuk u slušalicama podsjećao je na signal aktivnog SOS-a28. Za svaki slučaj, u kabini je isključio sve aparate koji su mogli biti izvor valova. Ali signal nije nestao, čak je postao jasniji. Nije valjda u veleposlanstvu postojala "bubica"? Obišao je tajni sektor s aparatom na ramenu, ali nije ustanovio nikakvu promjenu u parametrima signala. Bubica očito nije bila tu. Uzdahnuo je s olakšanjem jer je to skidalo tešku odgovornost s njegovih pleća. Od tog trenutka izjedala gaje samo radoznalost. "Gdje li si, mamicu ti tvoju?" Sišao je na donji kat, gdje se signal osjetno pojačao. Tu se nalazilo više kabineta, uključujući i veleposlanikov, a pristup je bio znatno lakši. Ulazili su i izlazili svakojaki vagabundi: od servisera kopirnih aparata do novinara i sumnjivih poslovnjaka. Ne bi se iznenadio da 18

Specijalno obavještajno sredstvo

152


MISIJA. LONDON

je SOS postavljen tu negdje u blizini. Prošao je hodnicima, ali nije uspio uhvatiti ništa konkretnije. Naišao je na pripravnika Puranova, koji ga je pogledao sa strahopoštovanjem. Nije bio dužan davati mu nikakva objašnjenja, ali ipak je odlučio ispitati njegovo neznanje, informiravši ga da "mjeri elektromagnetski fon zbog smetnji u eteru". Puranov je kirnnuo s odobravanjem, polaskan ukazanim povjerenjem. Što je niže silazio, to je zvuk u slušalicama postajao sve intenzivniji. Račo je provjerio dvoranu za prijeme, kao i pripadajuće joj prostorije, ali nije ništa otkrio. U predvorju se sudario s gospodinom Kiševim, kojemu je također podvalio provjerenu laž o "mjerenju elektromagnetskoga fona zbog smetnji u eteru" Ovaj ju je prihvatio bez razmišljanja. Nešto drugo tištilo je njegovu dušu. Gibaničarov je uznemireno čistio oko štednjaka kad su se vrata kuhinje otvorila, a vezist ušao, naoružan slušalicama na ušima i čudnim uređajem obješenim o rame. Kuhar niti gaje očekivao, niti mu se obradovao. - Hej, što se to događa? - oprezno je upitao. Vezist je stavio prst na usta i koraknuo naprijed. Gibaničarov mu se ispriječio na putu, ali Račo ga je odgurnuo odlučnim pokretom. Kuhareva koljena su klecnula. Nepogrešivim osjećajem magnetne kazaljke vezist se orijentirao prema zamrzivaču. - Što je unutra? - upitao je. - Ništa - reče Gibaničarov s posljednjim ostacima odlučnosti u glasu. - Otvori ga! - naredio je vezist. 1 5 3


AIEK POPOV

Kuhar se motao oko zamrzi vaČa nevoljko prebirući po džepovima. - Oh, izgleda da sam izgubio ključ - promumljao je- Slušaj, Gibanico! - odbrusi mu Račo. - Ne znam što kriješ, ali pretpostavljam da ne želiš da cijelo veleposlanstvo to sazna! Hajde, otvaraj zamrzivač! - Ma, ništa nema, čovječe! Što si navalio? - Znači, da obavijestim veleposlanika? - O čemu ćeš ga obavijestiti? - zgrčio se kuhar. - Vidiš li ovaj aparatić? - počeo je Račo prijeteći. - On će ga obavijestiti, a ne ja!

22. U kombiju pretrpanom aparaturom bilo je zagušljivo te je Nat Coleway izašao popušiti cigaretu. Osjećao se užasno beskorisnim u ovoj fazi operacije, što mu se inače rijetko događalo. Dale Rutherford ostao je budno pratiti radar, zajedno s još dvojicom iz specijalne službe za elektronsko praćenje, formiranom u posljednja 24 sata. Kombi je bio parkiran ispred ulaza u Richmond Park, spreman krenuti odmah čim satelit "Intelsat 2" uhvati signal pataka. Ray Solo prilijepio se za policiju i bojažljivo upitao: - Kako ide? - Čekamo - kratko je odvratio Nat. Solo je bio privremeno maknut s položaja - do konač-

154


MISIJA. LONDON

nog rasvjetljenja incidenta. Policija je razmatrala i varijantu da je u krađu možda umiješan čovjek iz osiguranja. - Samo da se dokopamo tih gadova! - zaprijetio je Ray. - Otkud znate da nije jedan? - instinktivno je reagirao detektiv. - Ne znam - promumljao je. Vrata kombija su se otvorila i Dale je pomolio glavu. Oči su mu grozničavo gorjele. - Coleway! - uzbuđeno je uskliknuo. - Imamo signal! Projekt "Pačja noga" započet je prije dvije godine na inicijativu samog Dalea nakon sličnog incidenta. Nestale su dvije patke. Tragovi su im se misteriozno izgubili, iako su bile obilježene na provjeren način, prstenovima, koji su točno ukazivali na njihovo porijeklo. Svejedno ih nisu našli. Dale je to jedva preživio, ali je mobilizirao svu svoju energiju u uvjeravanje uprave parka da investira značajnu svotu u jedan kvalitativno nov sustav za praćenje peradi. Čitao je mnogo i zanimao se za posljednja dostignuća u tom području. Projekt su razradili njegov odjel i vodeći oxfordski laboratorij, specijaliziran u području biotehnologije. Daleovi pitomci bili su podvrgnuti finoj intervenciji. U tijela pataka bio je implantiran mikročip koji se aktivirao nakon kritične promjene ili zaustavljanja životnih funkcija. Implantat je tijekom nekoliko dana odašiljao radiosignal koji je mogao registrirati satelit. Satelit je preusmjeravao radiosignal

155


ALEK POPOV

prema pokretnoj radarskoj stanici koja je lokalizirala točno mjesto emitiranja. Nažalost, projekt je vrlo brzo iscrpio odobrena sredstva i avangardni mikročip bio je implantiran u samo deset pataka. Jedna od njih bila je otkrivena lani, duž rijeke Temze, zapletena u nekakvoj trsci. Dale je, naravno, bio tužan, ali imao je razloga i biti ponosan. Sustav je funkcionirao. Ostalo mu je još devet visokotehnoloških pataka. - Gdje su? - upitao je Coleway čim su se vr ata zalupila za njegovim leđima. - Evo ih! - Dale je svečano pokazao na ekran. Detektiv se zagledao sumnjičavo u blijedu pulsirajuću točku. - Ne bi li ih trebalo biti više? - upitao je. - Sigurno su negdje na hrpi. Jadne patkice! prošaputao je Dale. Zavrtio je nekakav gumb i iz zvučnika su ruknuli srceparajući zvuči. - Možemo li ih lokalizirati? - upitao je službeno Nat. - Nažalost, signal je dosta slab - primijetio je jedan od muškaraca. - Ali pokušat ću. Prsti su mu počeli šarati po tipkovnici. Na ekranu se pojavila zelenkasta koordinatna mreža. - U Londonu su - zaključio je nešto kasnije. - Znao sam! - uskliknuo je Dale. - London je velik! - ohladio ga je Nat, - West End - precizirao je operater. - To je sve zasad,

156


MISIJA. LONDON

- Idemo! - naredio je Coleway. - Prema Fulhamu! Uspostavio je vezu s ostalim vozilima koja su vrebala u drugim dijelovima grada i naredio im da se pregrupiraju u zapadnom dijelu. Nat Coleway bio je dosta iznenađen ovim rezultatom. Očekivao je, donekle podsvjesno, tla će ptice biti otkrivene u nekom od perifernih kvartova, naseljenom prije svega emigrantima i drugim socijalno ugroženim ljudima, koji ne poznaju (ih bolje reći ne priznaju) kulturne norme civiliziranog društva. Činjenica da se patke javljaju iz aristokratskog West Enda natjerala ga je da se zlobno nasmije. On sam je odrastao u East Endu, nedaleko od White Chappel, u ulici u kojoj je Jack Trbosjek izvršio svoje drugo ubojstvo. (Ubijena je čak bila neka Colewayeva daljnja rođaka...) lako je odavno prekinuo vezu sa svojim korijenima, Nat je sačuvao svoju klasnu svijest koja mu je pomagala orijentirati se u labirintu podzemnoga svijeta. Zato se sad osjećao zbunjeno. Jedino logično rješenje koje mu je padalo na pamet bilo je da su patke završile u kuhinji nekog kineskog restorana. Kinezi nisu birali sredstva da naprave damping cijene, a patka - ukusna, pečena, hrskava, pekinška - bila je kamen temeljac njihova jelovnika. Elementarno, Watsone! Kombi se sporo probijao po Fulhamu. Antena koja se vrtjela na njihovu krovu privlačila je pozornost prolazniia. - Kensington! - iznenada je objavio Dale. - Sasvim smo blizu! Drž'te se, patkice! Vozilo je skrenulo lijevo prema Cromwell Roadu. Nat

157


ALEK POPOV

Coleway ponovno je izdao naređenja uz pomoć radio-stanice. Sjetio se malog kineskog restorana oko High Kensington ulice sa sumnjivo jeftinim jelovnikom. Sedam jela za četiri funte ili nešto slično. Bilo mu je žao jer i sam je tamo rado zalazio za vr ijeme dežurstva - da se najede dosita. Ali sad nije imao pravo pekmeziti. Prsten se zatvarao.

23. - Jao, koliko pilića! - uskliknuo je Račo, nakon što se razbistrila ledena magla pod poklopcem zamrzivača. - To nisu pilići

- Gibaničarov ga je ispravio

smrknuto. - To su patke. Vezist se počeša po glavi. Zvuk u slušalicama i dalje je nastavljao uporno pulsirati. - Izvadi ih! - naredio je. - Zašto? - u nedoumici odgovori kuhar. - Zato što si zaglibio! - mračno je odvratio Račo. Kuhar je počeo vaditi patke, jednu po jednu. Vezist ih je počeo pažljivo slušati pomoću uređaja, poput doktora. Njegovi su postupci za Gibaničarova bili posve nerazumljivi i ispunjavah su ga užasom. Zamrznute su patke bile klizave. Od dodira s njihovim ledenim tijelima prsti su mu se gotovo ukočili. Postao je nespretan. Jedna od pataka mu je skliznula iz ruku i otkotrljala se pod stol. I on je spuznuo za njom na sve četiri, zlobno psujući,

158


M l S U A LONDON

Račo je nastavio pribrano slušati. Većina pacijenata je šutjela, ali s vremena na vrijeme jedan izdajnički glasić probijao je membranu u slušalicama i ulijetao kao osa u njegov bubnjić. Vezist je odvajao "raspjevane" patke na stranu. Tako su se formirale dvije skupine velika i mala. U maloj je bilo osam patkica. -1 što sad? - upitao je glupavo Gibaničarov. - Ti reci - hladno je odvratio vezist. Uzeo je jednu patku s manje gomile i razgledao ju sa svih strana. Bila je hladna i tvrda poput kamena. Pogledao je u rupu između nogu, malo je rasklimao - ništa. - Daj nož! - obratio se kuharu. Gibaničarov je donio ogroman mesarski nož. Račo prereza masnu žućkastu trticu i vrhom noža izvuče srebrnkastu pločicu, nalik bateriji za sat. - Što je to? - uplašeno je upitao kuhar. - Izgleda nekakav predajnik... - zamišljeno odgovori vezist, - Gdje si nabavio ove patke? —Na tržištu, gdje bih ih nabavio? - kuhar neuvjerljivo procijedi. - Lažeš, Gibanico! - srezao ga je Račo. - Na tržištu ne guraju predajnike patkama u dupe! —Paaa... ovaj... - zamuca. —Maznuo si ili, a? Gnjido kradljiva! Odalde, ha? - N i s a m ja! - zavikao je siroti kuhar. —Nego tko? Morao je ispričati cijelu priču. Čim je saznao porijeklo pataka, vezist je postao silno nervozan. Nije bilo vremena da ih dalje sluša. Uzeo je nož i bržebolje iščeprkao ostale predajnike. 159


ALEK POPOV

- Čudim se kako ili dosad nisu upecali - rekao je zamišljeno, uzevši bubice u ruku. - A možda su... —'Ajmo ih uništiti! - hrabro je predložio kuhar. Imam ovdje jedan veliki avan... - Ne! - vezist, koji je bio odgajan u duhu ljubavi i poštivanja prema tehnici, odmahnuo je glavom jer ga je takvo neintehgentno rješenje problema odbijalo. - Ali ih se odmah moramo riješiti - dodao je i neočekivano upitao: - Imaš li kruha? - K r u h a ? - razrogačio je oči Ginbaničarov. Zašto?... - Hajde, prioni! - požurio ga je Račo. Deset minuta kasnije dvojica muškaraca opuštenog izgleda ušla su u vrt Kensington palače kroz ulaz sa Gloster Roada. Krenuli su širokom alejom prema okruglom jezeru i počeli bacati kruh patkama i labuđima koji su plovili kraj obale. Ptice su se halapljivo bacile na krupne mrve. Nekoliko bahatih gusaka također se bacilo na gozbu, ali ipak malo kasno. Nešto kasnije vreva je odjednom utihnula, a ptice su se mirno razišle. Na licima muškaraca ispisalo se pakosno zadovoljstvo. U istom trenutku na glavnoj aleji po kojoj su i oni došli pojavio se kombi s plosnatom antenom koja se vrtjela na krovu. Iza drveća s druge strane jezera pojavile su se visoke kacige desetaka policajaca. - Vidiš li! - reče vezist. - Izvukli smo se za dlaku, glupane! - Ne znam kako da ti zahvalim! - uzdahnuo je Gibaničarov.

160


MISIJA. LONDON

- Reći ću ti ja - Račo gaje potapšao po ramenu i dodao: - Gubimo se odavde! Dale Rutherford iskočio je iz kombija i zatrčao se prema jezeru. —Moje patkice! Moje male patkice! - vikao je. Nat Coleway gaje pratio krajnje zapanjen. Uskoro se cijela operativna grupa okupila na obali jezera. Lokalizirali su predajnike i počeli loviti patke velikim mrežama. Dale nije mogao povjerovati svojoj sreći. Mahao je uzbuđeno rukama i pedjao se svima pod noge. Počela je pristizati i mnogobrojna publika. - Što to radite! Odmah prestanite! - zagrmio je ljutiti glas. Dale se naglo okrenuo. Iza njega, s rukama na leđima, stajala je ogromna muškarčina u uniformi službenika osiguranja parica. Lice mu je bilo crveno poput paprike. - Gospodine, Vi predvodite ovaj bezobrazluk? namrštio je zastrašujuće obrve. - Kakav bezobrazluk!? - nakostriješio se Dale. Pa to su patke iz Richmond Parka koje su nestale prije tri dana! —A je li? - čuvar je ironično iskrivio lice. - Da se nisu možda pretvorile u labudove? - pokazao je na veliku bijelu pticu koja je frktala zapletena u mreži. - Ej, vi tamo, zar ne možete razlikovati patku od labuda! - razgalamio se Dale na policajce koji su se borili s pticama. - Lokalizirali smo implantat, sir - referirao je jedan od njih.

161


ALEK POPOV

—Moliiiim? - Dale je promrmljao. U međuvremenu se pojavilo još čuvara iz osiguranja Hide Parka, a nemalo zatim dotrčao je i intendant Kensingtonske palače. Dvije grupe neprijateljski su zastale jedna naspram druge. Nat Coleway nanjušio je začetak grandioznog skandala i odjednom je poželio vidjeti sve patke ovog svijeta obješene prema dolje u izlogu nekog kineskog restorana. - Čujte - miroljubivo reče - zašto jednostavno ne usporedimo brojeve na prstenovima? To je bilo učinjeno istog trenutka. Dale Rutherford prihvatio je poraz kamenoga lica. Policija je zadržala samo one ptice u kojima je na nepoznat način pronađen mikročip iz richmondsldh pataka. Tri labuda, četiri patke i jednog guska. Deveti mikročip nije bio uopće pronađen. —Znači, kakav je zaključak? - netko se javio Patke iz Hide Parka su pojele patke iz Richmonda? Te riječi odmah su prenijele novine. "Patke iz Hide Parka jedu padce iz Richmonda' "Ekstremna pojava pačjeg kanibalizma" "Patke ipatkojedi" "Čudovišta s kljunovima u centru Londona" "Tko je pojeo ružno pače?" "Ptice - nova Hitchcockova priča" Kuhar i vezist nisu čitali engleski tisak, niti su gledali BBC. Zato nisu mogli ni dobiti potpunu sliku o učincima svojih ratnih akcija. Ali oni nisu bili tašti ljudi. Bilo im je dovoljno što je ta večer kod kuće bila neobično

162


MISIJA. LONDON

tiha, a njihove vječno namrštene supruge bile su veselo tašte kraj pećnica u kojima se nježno zlatila po jedna masna patka. U svome usamljenom stanu Čavo Tolomanov otvorio je jednu mačju konzervu i istresao ju je s posljednjim mrvicama svoga ponosa. Najam za prethodni mjesec isisao je njegove financijske rezerve i sada ga je čekala mračna budućnost. Nije više bilo Baćuške i ništa nije išlo kako treba. Srbin nije htio ni čuli za patke ako nisu prošle sanitamo-higijensku inspekciju. Gibaničarov se čudno držao, a novine su objavljivale nečuvene stvari. Konzerva mu se učinila neočekivano ukusnom. Dale Rutherford ostao je ravnodušan prema janjećoj juhi posluženoj u keramičkoj zdjeli koja je otvarala apetit. Njegova supruga Eloise s nemirom i tugom gledala je jelo kako se hladi, ali nije ga smjela nutkati da jede. Čim ga čak ni omiljena zdjelica nije dirnula, znači da je stvar uistinu bila ozbiljna! Klinci su, njih dvoje, večerali nabrzinu i iz opreza se posakrivali po svojim sobama. Sumrak i tuga zavladali su nad skromnim, ali toplim richmondskim domom. Eloise je počela raspremati stol. Dale se zagledao u keramičku zdjelu, kao da je prvi put vidi. Jedna dosadna misao već satima mu nije davala mira. U Hide Parku otkrili su samo osam mikročipova. Gdje se, dovraga, mogao skriti deveti?

1 6 3


AIEKPOPOV

24. - Nadamo se da imaš dobre vijesti za mene? - zapjevušio je kapriciozni ženski glas iz slušalice. -

Naravno - potrdio je. - Upravo sam ti se

namjeravao javiti: poziv je prihvaćen! - Znači, kraljica će doći! - uskliknula je oduševljeno žena. - Moramo biti vrlo diskretni - požurio ju je ohladiti. - Takav je njihov zahtjev. Informacija ne smije iscuriti, inače ode sve kvragu. - Ali ja sam već najavila da će ona prisustvovati! - u glasu joj se potkrala zabrinutost. - Ne službeno, nego tako, usput... - Nisi smjela! - neljubazno je prokomentirao. - Poslije da, ali nikako prije! - Ne razumijem, čemu tolika tajnovitost?! - namusila se. - Zato što je to neslužbeni angažman - odgovorio je. - Što znači "neslužbeni"? - sumnjičavo joj je zatreperio glas. - Zvuči neozbiljno. - Mislio sam privatan - brzo se ispravio i dodao u Zieblingovom duhu: - Privatni angažmani važniji su od službenih. - A je li? - Da, mnogo važniji! - potvrdio je Varadin. - Morat ćemo to nekako objasniti novinarima - rekla je zabrinuto.

164


MISIJA. LONDON

- Ajde da ne letimo pred rudu! - Zar nije sve bilo ok? - prisjetila se i dobacila razočarano: - D a n e dolijevamo ulje na vatru... - Rekao sam da ne letimo... - Znaš što - prekinu ga. - Dosta mi je! Stižem za dva tjedna, ne bude li sve u redu, vidjet ćete! - Naravno da će sve biti u redu - uvjeravao ju je on. Signal je nastavio zujati u njegovu uhu gotovo minutu. Zatim je ponovno zazvonila unutrašnja linija. Javljao se vezist. Iz Sofije je stigla šifrirana poruka. Šifrirane poruke nisu se smjele iznositi izvan tajnog sektora te je bio prisiljen otići osobno i tamo ih pročitati. Taj ga je trenutak osobito živcirao jer bi svaki put osjećao skriveno likovanje vezista - to je bio dio njegove nadmoći, Varadin se popeo na gornji kat, utipkao šifru elektronske brave, pričekao signal i gurnuo metalna vrata. Zapahnuo ga je oštri antiseptični miris. Povjerljivost je išla pod ruku s higijenom. Vezist ga je dočekao u hodniku i uručio đekodiranu poruku, isprintanu velikim slovima različitih veličina. Varadin se smjestio u malu kabinu namijenjenu za čitanje i pisanje povjerljivih informacija. U tom najdubljem dijelu odjela nije bilo čak ni prozora, a vonj preparata za dezinfekciju osjećao se još jače. Primijetio je da većina prostorija povezanih s tajnim djelatnostima miriše na sličan način - poput laboratorija. Duga neonska lampa ispuštala je monotoni zvuk koji je podsjećao na zujanje

165


ALEK POPOV

pčela. U kabini je gorjela jaka žarulja od sto vata i zagrijavala zrak kao u inkubatoru. Počeo je čitati: STROGO POVJERLJIVO!!! U V E Z I S GOSTOVANJEM IZLOŽBE "HIGIJENA PO BUGARSKIM ZEMLJAMA" I N F O R M I R A M O VAS DA ISTA NtJE USKLAĐENA S RESORNIM ODJELOM ZA K U L T U R U N I T I S M I N I S T A R S T V O M KULTURE TE SE ORGANIZIRA NA INICIJATIVU LOKALNOG ODBORA GRADA PROVADIJE. SLUŽBENI EUROPSKI STAV O O V O M PITANJU M O Ž E SE NAĆI U ENCIKLOPEDIJI BRITANNICA, GDJE JE ZABILJEŽENO DA JE PRVI V O D E N I Z A H O D I Z U M I O 1596. G O D I N E SIR JOHN H A R R I N G T O N ZA VRIJEME KRALJICE ELIZABETE I. ISPITIVANJA U D I P L O M A T S K I M K R U G O V I M A NAPOSLJETKU GOVORE DA SE S P O M E N U T O OTKRIĆE SMATRA

KAMENOM

TEMELJCEM

BRITANSKOG

K U L T U R N O G IDENTITETA, A U J E D N O M ŠIREM ASP E K T U - I EUROPSKOG. KOLEBANJE SLIČNE C I V I L I ZACIJSKE N O R M E , U T V R Đ E N E U SVIJESTI CIJELIH GENERACIJA EUROPEJACA, U O V O M T R E N U T K U NEĆE

DOPRINIJETI INTEGRACIJI NAŠE

ZEMLJE

U EUROPU, NAPROTIV, IZAZVAT ĆE N E G A T I V N U REAKCIJU. PREPORUČUJEMO VELEPOSLANSTVU DA SE DISTANCIRA OD SVAKE INICIJATIVE I DA SVE SVOJE K O N T A K T E S ORGANIZACIJSKIM O D B O R O M SVEDE ISKLJUČIVO N A NESLUŽBENU R A Z I N U G. BANĐEROV NAČELNIK UPRAVE ZA KOORDINACIJU I ANALIZU

166


MISIJA. LONDON

Varadin se zamišljeno počešao po vratu. Znači, još imamo budne umove u ovom ministarstvukoji nisu ispuštali nacionalni interes iz očiju. Sigurno je to bio neki vrijedni i savjesni činovnik koji grebe kako bi se izvukao. Taj strah bio mu je dobro poznat. On sam kopao je rukama i nogama kako bi se izvukao iz svog jadnog ureda u ministarstvu i znao je da se za to vrijedi boriti i ponižavati do posljednjeg daha. Poznavao je i sladd umor od pobjede kad mandatić već spava u tvome džepu, ušuškan pokraj karte i putovnice. Tada odjednom prestaješ mariti, opuštaš se i počinješ ga premještati iz jedne u drugu nogavicu - i tako čitave tri godine. Pa zaslužio si to, mamicu mu! Sve dok ne sletiš ponovno u prašnjavi sofijski ured, prikovan mizernom plaćom. Odmor je gotov! I sve počinje ispočetka: aktiviraš se, mobiliziraš svu energiju nakupljenu tijekom mandata i trčiš gore-dolje po katovima kao lud; uspostavljaš stare veze, tražiš nove moguće pokrovitelje, visiš pred njihovim kabinetima satima, cviliš, puzaš, osluškuješ s jednim jedinim ciljem - da im dopizdi od tebe i da te opet protjeraju izvan granice. Što dalje, to bolje! Nakon što je po navici barem tri puta pročitao šifriranu pomku kako bi proniknuo u sve njezine nijanse, Varadin je u gornjem kutu napisao kratku napomenu: Upoznati diplomatsko osoblje s ovime! Potpisao se i izašao. Gotovo odmah potom dotrčao je gospodin Kišev: progutao je povjerljivu poruku u jednom dahu i odmah je počeo komponirati vlastitu. Nakon fijaska s kraljicom, upustio se u dokazivanja svoje nezamjenjivosti, bljujuđ

167


ALEK POPOV

povjerljive informacije svakim mogućim povodom. Obično se radilo o pročitanim vijestima iz novina, koje je vješto predstavljao kao vrijedna otkrića izvučena iz povjerljivih razgovora s višim britanskim funkcionerima. Ali ni u Sofiji nisu spavali: referent za Veliku Britaniju, jedan vrlo pokvaren činovnik od kojeg ti se povraća, koji je maštao zauzeti Kiševljevo mjesto nakon isteka njegova mandata, odmah je zavodio pristiglu informaciju i vraćao mu je analiziranu. Taj izvanredni trud išao je na račun vezista. On je, za osvetu, redovito brisao Kiševljevo ime iz svih njegovih poruka koje je s toliko truda i brige pisao, potpisujući ga bezlično: Veleposlanstvo - London. Na taj mu je načio činio ogromnu uslugu, jer su se u rijetkim trenucima prosvijetljenosti pitali: "Tko je taj idiot koji kopira poruke iz pregleda tiska?" Katerina je žurila. Nadala se da je veleposlanik neće zateći u kabinetu. Nije čistila nekoliko dana i osjećala se krivom. Rad s novim usisavačem pružao joj je gotovo fizičko zadovoljstvo. Jasne vibracije moćnoga motora (1400W!!!) i topla struja s mirisom svježeg strojnog ulja dizali su atmosferu do euforije. Red Devile, pisalo je vatrenim crvenim slovima na bliještećem tijelu u obliku bolida. I zaista je usisavao kao wag. Ostali studenti također su bili uzbuđeni neočekivanim postignućem, ne sumnjajući daje zasluga potpuno Katjina. "Što si mu napravila?" zapitkivah su je lukavo. Što im je mogla reći? Ona nije mogla znati da je zbog toga veleposlanik likvidirao (i to sa zadovoljstvom!) kašicu u kojoj su službenici skupljali sredstva za no-

168


M I S I J A . LONDON

vogodišnje pakete za djecu djelatnika veleposlanstva. Glas novoga usisavača zvučao je daleko životnije od revanja starog čudovišta, ali nije bio puno tiši. Zato Katja nije čula kako se vrata otvaraju i potom diskretno zatvaraju. Varadin se oslonio na zid zagledan u čvrste djevojčine listove. Sve druge misli istog su mu trena isparile iz glave, kao da ih je usisala dugim crijevom kroz uho i to do posljednjeg zrnca prašine. Hlače su mu počele zastrašujuće bubriti, ud mu se ocrtao pod finim štofom, tanak i oštar, kao pseći. Okrenula se da isključi usisavač. Njegov smješak ošinuo joj je lice poput zalutalog bumeranga. - Jako mi je žao - počela se pravdati: - U zadnje vrijeme jako sam zauzeta na fakultetu. Mislila sam da... —Vuče li? - bez isprike ju je prekinuo Varadin. - O h , da! I te kako! - kimnula je, nakon što je svladala kratku zbunjenost. - Vrlo smo vam zahvalni, zaista! Približio se, ne skidajući pogled s nje, i dobacio ispitivački: - Red Devil, ha? - Upravo tako, pravi vrag! - složila se pomalo nesigurno. Grudi su joj nabrekle pod majicom. Nije nosila grudnjak. Dah joj je svježe mirisao na mentu. Varadin je protegnuo ruku i dodirnuo crno crijevo koje je visilo s njezina ramena. - Hoću da tim usisavačem očistite i rezidenciju reče s intonacijom zavodnika. - Imate nešto protiv?

169


ALEK POPOV

- Ne, naravno - osmjehnula se, iako joj se ideja ni izdaleka nije učinila primamljivom - samo mi trebate reći kada. - Reći čuvam - odgovorio je zagonetno. - Uskoro...

25. VETERAN 1 PRINCEZA Scenarij Thomasa Munroea © Famous Connections Lica: Lady Diana - princeza od Walesa Sir Marston - veteran mirovnih snaga u Bosni Poljska bolnica: Interijer - šator. Skromno je uređeno: pokretni krevet, izlizani metalni ormar, stolac na rasklapanje. Sir Marston leži, uvijen u vojničku deku. Glava mu je u zavojima. Na krevet je prislonjena štaka. U šator ulazi Lady Diana odjevena u kratki bijeli mantil, s košarom u ruci. Lady Di: Kako je danas moj heroj? Sir Marston: Bolje, Vaša Visosti, zahvaljujući vašoj toploj brizi. Lady Di sjeda na stolac i otvara kosaru. Lady Di (ozbiljno)-. Izvijestili su me da ste odbili pojesti desert. To me je jako iznenadilo. Sir Marston: Ali tu nam daju uvijek jedno te isto!

170


MISIJA. LONDON

Lady Di: Kiselo mlijeko korisno je za vaše zdravlje! Vadi iz košare šest malih čaša (lOOgr) Danone s različitim voćem i reda ih na noćni ormarić. Sir Marston (plačljivo): Ne želim kiselo mlijeko! Lady Di (strogo): Hajde, nemojte seprenemagati! Sjetite se kako ste izvukli one nesretne bosanske izbjeglice iz četničkoga obruča. Pa vi ste heroj! Ona oh'ara jednu od čaša, zagrabi punu žlicu i prinese je njegovim ustima. Sir Marston podiže deku čak do nosa. Sir Marston: Molim vas! Lady Di: Jedite! Sir Marston (krije se pod dekom): Nnnne! Lady Di (potkupljujući): Želite li da se igramo jedne igre? (Pauza. Sir Marston promoli glavu.) Ako pojedete ovaj jogurtić, raskopčat ću jedan gumb svoga mantila. Ponovno prinosi žličicu njegovim ustima. On je primi halapljivo. Metal je škljocnuo među njegovim zubima. Pojeo je cijelu čašu. Lady Di: Bravo za heroja! (Raskopčava gornji gumb mantila). Hoćemo nastaviti? On kimnu. Ona otvara sljedeći jogurt. Sir Marston ga guta bez pogovora. Ona otkopčava sljedeći gumb: "Dva!" Nosi crni grudnjak s prozirnim košaricama. Usta Sir Marstona halapljivo se otvaraju. Gumba ima točno onoliko koliko i jogurtića. - Ej - zavika Doti s kreveta. - Je li ti igraš Dianu? —Što? - Katja se namršila. Doti mahnu scenarijem.

171


ALEK POPOV

- Kiselo mlijeko je korisno za vaše zdravlje! Želite li da se igramo jedne igre? - zakikotala se. - Opet si kopala po mojim stvarima! - Katerina ljutito istrgnu papire iz njezinih ruku i zamahnu. - Nisam! - energično prigovori cimerica. - Rili su na stolu. U zadnje vrijeme si toliko rastresena! - E pa, vidiš, to je amaterski komad našeg odsjeka - Katja je slagala ne trepnuvši. - Predložili su mi da igram u toj sceni i ja sam prihvatila. Sad proučavam ulogu. Ok? U očima cimerice bljesnule su zlobne iskre. Naposljetku je postala još više podbuhla i apatična. Rijetko se kupala i po cijeli dan se valjala po krevetu u vunenim čarapama. Nije to bilo bez razloga. Njezin otac, sumnjivi biznismen, bio je uhićen prije dva tjedna u Pazarđžiku i svi njegovi računi bili su blokirani. Financije su joj odjednom presušile. Već je dugovala 50 lira Katji, što ju je još više ozlojeđivalo. - Lako je tebi! - doviknula je Doti. Katerina se hladno svukla i ušla u kupaonicu. Dok su je kapljice udarale po nosu, ozbiljno se zamislila nije li vrijeme da se zauvijek pokupi odade. Zapravo, odluka je bila odavno donesena. Od trenutka kad je srela Zieblinga u veleposlanstvu shvatila je da je tajna o njezinu paralelnom životu otkrivena. Nije imala pojma kakvu igru igraju; bila je sigurna samo u jedno: nije željela u njoj sudjelovati. Očito je i sam Ziebling isto to htio: "Ne želimo nikakve skandale", rekao joj je jednom prilikom. Katerina je brzo shvaćala.

172


MISIJA. LONDON

Doti je cmizdrila u kutu. Debele knjige nagomilane kraj krevete stajale su netaknute nekoliko dana. Poluprazna boca jeftinog bugarskog vina dopunjavala je pejzaž; nad grlom su kružile vinske mušice. — Što će sada biti sa mnom? - reče djevojka, više sebi u bradu. —Moraš si naći neki posao - reče Katja, energično trljajući kosu. Ošišala se skroz kratko zbog perika koje je morala nositi. Dopadalo joj se. Kratka kosa činila je njezine sise još ispupčenijima. —Kakav posao? - zacvilila je Doti. —Možeš čistiti vel eposi anstvo - dobacila je Katerina - uštedjet ćeš za najam za sobu. —Stvarno? - oživi Doti. —Aha, i znaš što? Možeš uletjeti na moje mjesto - nastavi Katja s neočekivanim entuzijazmom. - Planiram si uzeti malo odmora. Čistit ćeš kabinet veleposlanika. Što kažeš? —Pa, može - kininu neuvjerljivo cimerica. Katja nije mogla sakriti osmijeh. Ideja joj se učinila užasno dobra. Navukla je zelenkaste iznošene traperice s velikim džepovima i kratku pripijenu majicu koja je otkrivala njezin preplanuli trbuh. Hvatala je Dotin pogled koji je šarao njezinim tijelom, ali ju nije bilo briga. Htjela si je unajmiti mali studio, možda na Portobello Road ili negdje naokolo. Samo dalje od ove rupe! Mogla si je to dopustiti s novim prihodima. Ugurala je scenarij u naprtnjaču i bacila pogled prema cimerici.

173


ALEK POPOV

—Gore glavu! - rekla je i izašla. Scenarije je pisao neki tip imenom Thomas Munroe, kljoštavi dugajlija slijepljene masne kose i s velikom dioptrijom. Upoznali su se još na početku. Došao je, kako je sam rekao, da joj uzme mjeru. Njegov grobarski žargon uključivao je i druge izraze tipa: orgazam se treba aranžirati. Kao da se radilo o maloj smrti. Nalikovao je majstorima za sanduke. Stvar je bila u tome da su klijenti agencije - u većem dijelu poslovni, zauzeti ljudi - bili savršeno lišeni mašte. Imali su samo mutnu predodžbu o svojim fantazijama, smjeru svojih želja, ali nisu bili u stanju pridodati im konkretan, završen oblik. Nisu umjeli izgrađivati situacije ni dijalog. Niti su imali vremena za to. Poput Emeralda Sparka, naprimjer. Bio je zlatar- - njegova radnja nalazila se na početku ulice Regent. Emerald je znao sve o kamenju i gotovo ništa o duši. Za njega nije postojala razlika između nje i efekta leptir-mašne - zagonetne sjene koja se pojavljuje na tren u srcu nekog osobito skupocjenog dijamanta. Mogao ga je promatrati satima, ali nije imao pojma kako stići do njega. Ples svjeda u kruni briljanta tjerao gaje na to da osjeti njegove vibracije. Ona mu je govorila. Šaputala mu je misli i tajne želje od kojih se crvenio. Morao se pojaviti netko poput Thomasa Munroea da izbrusi tu neobrađenu čežnju pomiješanu sa šljakom. Munroe, koji je znao sve o željama, dugo je kopao po Emeraldovoj duši, kako bi izvukao njezine tajne na vidjelo. Potom je radio na njima, uporno i precizno, sve

174


MISIJA. LONDON

dok im nije izradio oblik i sjaj koje zaslužuju. Sada je Emerald Spark znao točno što želi i kako da si to priušti. Katerini se dopao scnarij: "Ukrašavanje božičnoga drvca", kako ga je u šali nazivao. Emerald je otvorio sef iza svog radnog stola i počeo vaditi jednu po jednu dragocjenost. Herinu dijamantnu ogrlicu. Oniksovo oko. Plavi mjesec. Ogrlicu Izabele Kastiljske. Kasandrinu bisernu ogrlicu. Narukvicu vatre i leda. Medaljon etiopske princeze. Drakonov safir. Lančić s dijamantnim suzama. Kamenje je zračilo hladnoćom koja se spuštala čak do njezina glatko obrijanog pubisa. Osjećala je njihovu težinu - do posljednjeg karata. Te dragocjenosti rijetko su se pojavljivale u izlogu. Obično su se radile prema prethodnoj narudžbi za uski krug odabranih klijenata, koji su imali naviku investirati dio svoje imovine u neprolazne vrijednosti. Bankari, televizijske zvijezde, proizvođači robe za široku potrošnju te u posljednje vrijeme - kakav užas - Rusi! U dubini duše Emerald je bio uvjeren da ti ljudi nisu dostojni njegova nakita. San mu je bio raditi za Dvor. Vjerovao je da skupocjeno kamenje otkriva istinski sjaj samo u dodiru s aristokratskom puti. Puti, oslobođenom od dosadnih sjena odjeće dok sjaji u svojoj prirodnoj golotinji. I evo, pred njim je stajala ona - sama princeza Diana, zračila je kao da je biser iz školjke. Od dijademe posute briljantima do lančića s dijamantnim srcem na gležnju, njezino tijelo se kupalo u zasljepljujućim iskrama. Emerald ju je promatrao šutke. Srce mu se polako penjalo do grla i počelo pulsirati kao kod iguane. Katja je također osje-

175


M E K POPOV

ćala da gubi samokontrolu. Njezina toplina otključala je energiju kristala; njihov sjaj probadao joj kožu, ulijevajući potoke svjetlosti u njezine vene. Osjećala se ošamućenom, smekšanom, prozirnom poput pjene razbijenoga bjelanjka koji se izlijeva u obliku rastvorene ruže. U tom je trenutku bilo dovoljno da Emerald samo ispruži ruku i potopi prst u slatku kremu njezina tijela, ali on to nikad nije činio. Umjesto toga vadio je fotoaparat i pažljivo je snimao sa svih strana. Nakon čega su blaga ponovno utonula u njegov hladni sef. Dok je putovala metroom prema Camden Townu, Katerina je izvukla "Veterana i princezu" i ponovno ga pročitala. Uloga nije bila teška, ali komad joj se u cjelini činio odbojan. Možda zbog kiselog mlijeka? Pitala se je li to bila klijentova dosjetka ili autorski doprinos Mr. Munroea. Njezini odnosi sa scenaristom u zadnje vrijeme bili su dosta hladni. Katerina se drznula redigirali jedan od njegovah scenarija, nakon čega joj je priredio strašan skandal. Bila je svjesna da Thomas Munroe, ako žeh, može napraviti njezine uloge još gadnijima te je mudro prestala gurati nos u njegov posao. Ah on je očito bio zlopamtilo. Agencija je bila smještena u razrušeno trokatno zdanje, zabačeno među ulicama Camdena. Naokolo su bili razbacani stari industrijski objekti i skladišta. Na početku ulice nalazio se alternativni bar iz kojega su često đolijetali zvuči svađe. Zgrada je izvana izgledala napuštena, ali nekolicina susjeda odavno se uvjerila da je zgrada od opeke središte intenzivnog, makar i tajnog, socijalnog

176


MISIJA. LONDON

života. Kroz neuglednu portu ulazilo je i izlazilo dosta ljudi, od kojih su ih mnogi podsjećali na poznate osobe. Sprijeda su redovito čekali taksiji, a događalo se čak da se zaustavljaju i iuksuzne limuzine. No, ispred ulaza nije bilo niti reklama, niti je što drugo ukazivalo na karakter stanovnika. Nakon određenog zagledanja posjetitelj bi uočio malu potamnjelu pločicu postavljenu iznad zvonca. Na njoj je bilo ugravirano: "Famous Connections" Katerina je pritisnula zvonce, ali zvuk nije uslijedio. Usprkos tome, nakon nešto više od minute, otvorio joj je nekakav dugajlija u uniformi pikola i s izrazom lica čovjeka čije su se gaće duboko uvukle u dupe. —Bok, Cole - pozdravila ga je. —Haaaaaj! - usporeno je odvratio i zalupio vratima za njom. Potrčala je stepenicama. Prvi i treći kat bili su pretrpani smećem i gotovo da se nisu koristili. Na drugom se nalazila prostrana dvorana podijeljena montažnim zidovima na male dijelove koji su služili kao garderobe. Prostorija je bila jednostavna i službena. Pod je bio presvučen bezličnim sivim tepisonom. Bez nekih suvišnih investicija. To je bila jedna od onih tvrtki koje se pojavljuju i nestaju za jednu noć. Kad god bi dolazila ovamo, Katja je imala ružan osjećaj da nikoga neće zateći. Ali danas su svi odjeljci bili puni i glumci su zujali poput pčelica. Ured Barryja Longfellowa nalazio se na dnu. Rolete su bile dignute, vidjelo se da razgovara telefonom. Mahnuo joj je prijateljski. Barry je bio drugi

177


ALEK POPOV

čovjek nakon Zieblinga u agenciji. Obnašao je funkciju kasting menadžera, direktora produkcije i glavnog redatelja. Sam Ziebling rijetko je navraćao u Tvornicu, kako su zvali zgradu u Camdenu. On je imao drugi, reprezentativniji ured, negdje u Pimlicu, odakle je vukao konce. Katerina nikada nije išla tamo. Nakon što je uspješno izdržala test s kavijarom, Barry joj je predložio ugovor za 60 nastupa, natjerao ju je da potpiše nepromjenjivi protokol o povjerljivosti i tek tada joj je pokazao Tvornicu. Sada je bila dio trupe. Odjeljci nisu imala vrata i, prolazeći kraj njih, Katja je primijetila kolege koji su se koncentrirano pripremali - svaki za svoj mali show. Tu su bili: baronesa Thatcher, dragi stari Gobi, Liam Galagher iz Oasisa, Sir Elton, Ulrica Johnson, predsjednik Clinton i još cijeli vagon poznatih iz svih sfera života, uključujući i nositelja Nobelove nagrade Stephena Hawkinga. Bile su prisutne i neke pokojne veličine poput Bennyja Hilla, Johna Lennona i, naravno, princeze Diane. Ponekad je osjećala njihovu zavist Nitko se nije mogao mjeriti s njom. Ona je bila apsolutna zvijezda - šezdeset nastupa za samo dva mjeseca. Wow! - B o k , Hawking! - pozdravila ga je vrativši se nekoliko koraka unatrag i radoznalo provirivši u njegov kjubikl. - Što radiš? — Treniram, zar ne vidiš! - promrmljao je. Hawking, poznat u životu kao Samuel Fogg, ležao je u nekoj karakterističnoj pozi u invalidskim kolicima

178


MISIJA. LONDON

i koncentrirano je manipulirao s nekakvom novom spravom. Nalikovala je robotiziranoj ruci dugoj oko dva metra, koja je završavala maštovitim umjetnim penisom. Mehanizmom je upravljala mala kuglica montirana na rukohvatu stolice. Fogg je pokušavao naciljati otvor na jednom kolutu toaletnog papira, zakvačenom na suprotnom zidu. Ali nije mu baš išlo od ruke. - Shit! - opsovao je. Hawkingov rejting bio je daleko iza njezinoga. Njega su unajmile tri bogate stroge lezbijke da im objašnjava dva puta mjesečno teoriju crnih rupa, koju su one istovremeno shvaćale kao ideološki stup feminizma i moćan afrodizijak. Kao rezultat tog zahtjevnog akademskog hira, Mr. Fogg, savršen laik i prostodušan mladić, bio je prinuđen bubati radove poznatoga fizičara i recitirati ih riječ po riječ u maloj sumračnoj prostoriji, dok tri kučke ne bi postigle svoje, između jecaja i stenjanja, nalik piru šakala. Zapravo, Fogg nije imao ništa protiv toga da gurne instrument u jednu od nj ili, a po mogućnosti i u sve tri, te je zato zamolio Thomasa Munroea da unese određene ispravke u njegovu ulogu. U početku je veliki dramaturg bio nepopusUjiv: "Hoćeš totalno uništiti lik" razgalamiose. "One plaćaju zaHawkinga, a ne za ušljivog Sama Fogga, ili ti možda misliš suprotno!?" To je bio jedini angažman mistera Fogga i htio ga je po svaku cijenu zadržati. Nastavio je štrebati fiziku i objašnjavati teoriju crnih rupa, čak je u jednom trenutku počeo i shvaćati. U međuvremenu je Thomas Munroe odlučio da Samuelova ideja i nije toliko loša i nakon kratkih konzultacija

179


ALEK POPOV

s klijenticama pustio je novu verziju scenarija, u skladu s logikom lika. Tako se pojavio i dotični aparat, čije je kolebljive pokrete Sam ponovno s mukom kontrolirao. - Sretno, Hawking! - dobacila je Katja i zaputila se prema vlastitom odjeljku. Smjestila se pred ogledalom i zadubila se u Dianinu sliku, gurnutu u donji kut okvira. Sanjala je da je princeza još živa. Obično bi zaboravljala snove odmah - ali ovaj joj nije izlazio iz glave već cijeli tjedan. To nije bilo dobro. U snu Katerina je lutala ulicama nepoznatog orijentalnog grada u kojem je srela jednu zakrabuljenu ženu. Feredža joj je skrivala lice, ali glas je bio Dianin; Katja je to nekako znala, iako ga prije nije čula. Žena joj je samo rekla: "Sad sam sretna." Potom je šmugnula u neki mračni sokak, ostavljajući je samu nasred tržnice. Nad glavom joj je propjevao mujezin i to ju je probudilo. Siva figura Thomasa Munroea pojavila se iza njezinih leđa. - Vaša visosti - reče ironično - dopustite da vam predstavim vašega novog vozača. Okrenula se. Munroe je nosio debeli fascikl sa scenarijem pod rukom. Lagano je odstupio, a navratima se pojavio drugi muškarac. Bio je slab, gol do pasa, tamne kože. Široka kopča na pojasu se sjajila. Nije imao malja po tijelu, a trodnevna brada bila mu je pažljivo dotjerana, - Desmond je donedavna bio velika zvijezda rekao je Munroe, Pljesnuo je muškarca po ramenu i otišao. Njih dvoje su se Šutke promatrali gotovo minutu. - Što si igrao do sada? - upitala je. Primjećivala g a j e i prije u Tvornici. 180


MISIJA. LONDON

- O. J. Simpsona - ozbiljno je odgovorio. Podigla je obrve: - Nije više u modi, ha? - Uvijek ima nade - dobacio je ironično. - Kakve nade? - O. J. je u naponu snage - pojasnio je. - Ima on još što dati ovom društvu. Katerina je shvatila šalu i nasmiješila se. Ovaj Desmond je izgledao iskusan, ali je bio vrlo samouvjeren. - Gubiš vrijeme - odmahnula je glavom. - O. J. će mirovati još barem sto godina. Stigla je Alice, njezina šminkerica, s novom naušnicom na nosu i debelim slojem crvenog ruža na usnama te ju je počela sređivati za nastup. Desmond je i dalje visio na pragu, ali ga je ona otjerala piskutavim vikanjem ljutite kvočke.

26.

Kuhar je sjedio nekoliko minuta ispred kabineta, zatim je ustao, ushodao se gore-dolje i zastao kraj prozora. Nije imao mira. Niti je imao pojma zašto ga je veleposlanik pozvao, ali iz iskustva je znao da sigurno nije zbog nečeg dobrog. Vrata kabineta su se otvorila, iznutra je izašao konzul, brišući maramicom znojno čelo. Tajničin telefon je zazvonio. Dignula je slušalicu i kimnula Gibaničarovu. - Rekao je da uđeš.

181


ALEK POPOV

Veleposlanik ga je dočekao za svojim stolom, bodar i svjež. Upravo je konzulu ispio životne sokove, pa mu se osladilo. Napravio je znale rukom, kao da mami neku životinjicu. - Dođi, dođi, nemoj se bojati. Kuhar se nerado približio. Plašio se. "Izgleda kao da mu je specijalitet juha od dlaka", pomislio je Varadin. Obuzelo gaje neko kolebanje o tome vrijedi li uopće preuzeti taj rizik. Možda je trebao naručiti večeru iz nekog skupog restorana. Ali to bi bilo preskupo, štoviše razorno za njegov ionako siromašan budžet. Zieblingove usluge već su mu postale dosta paprene, ali ti troškovi ipak su se mogli opravdati. U posljednje vrijeme bilo je vrlo moderno unajmiti strane PR agencije koje su profesionalno lobirale za državne interese. Tako se barem pričalo. Ali večera za trideset ljudi naručena iz skupog restorana, a s druge strane imaju zaposlenog kuhara? Zamislio je izraz lica financijskog revizora i odmah odbacio tu pretpostavku. - Pa, Gibaničarov - započeo je veleposlanik - sigurno već znaš da organiziramo veliki dobrotvorni bal. Važan element je i svečana večera. Ne želim te plašiti, ah tu će biti prisutne osobe najvišeg ranga, uključujući i Njezino Veličanstvo, britansku kraljicu. Tendenciozno je zašutio. Izraz kuhareva lica ostao je prividno ravnodušan. "Kakav tip!", pomislio je Varadin. - "Kladim se, kad bi ovisilo o njemu, on bi Njezinu Veličanstvu predložio punjene paprike." Ah, hvala bogu, ništa nije ovisilo o njemu.

182


MISIJA. LONDON

- Mislim - nastavio je - da je vrijeme da osmislimo jelovnik. - Nema problema - slegnuo je ramenima kuhar. - Ovaj put moramo gostima predložiti nešto profinjeno. - Što želite da napravim? - upitao je Gibaničarov. - Ti si stručnjak - odgovorio je veleposlanik. Prvo bih čuo tvoje mišljenje. Kuhar se zamislio. Iz dubine njegove podsvijesti izronili su isprekidani tonovi. Mozak ih je instinktivno posložio i ubrzo mu je u glavi zazvučala ugodna melodija. - Pačetina! - drsko reče. - Pačetina na lovački! Veleposlanik zbunjeno podiže obrve. - Ne zvuči loše. A hoćeš li uspjeti? - To je moj specijalitet! - uskliknuo je. - Nažalost, rijetko imam priliku za to. Patke su, znate, skup proizvod. - Budi bez brige! - odmahnuo je rukom veleposlanik - Što predlažeš za predjelo? - Pačja jetrica u bijelom vinu. Po francuskom receptu! - ispalio je kuhar. - Gle ti njega! - kimnuo je veleposlanik, očito ga se dojmilo. - Neće li biti malo teško? - Ma što vam je! - odvartio je energično kuhar. - Spoj je idealan. Osobito uz salatu od svježih rotkvica - dodao je usput. Varadin je rijetko viđao njegov entuzijazam. - Zašto si dosad krio taj neprocjenjivi talent? upitao je sumnjičavo.

183


ALEK POPOV

- Limiti - uzdahnuo je kuhar. - Ovaj put nema limita - kategorički je odvratio veleposlanik. - Samo da se ne osramotiš! Gledao si "Put u Sofiju"? Vidjelo se da ga je "gledao", i to mnogo puta. Prokomentirah su nabrzinu ostale dijelove jelovnika i kuhar je izašao vidljivo zadovoljan nevjerojatnom prilikom da dokaže svoj profesionalizam - tako je barem smatrao Varadin. Oslonio se i zatvorio oči na nekoliko minuta. Za sat vremena trebao je biti u Foreign Officeu. Susjedni diktator ponovno je zamutio vodu na Balkanu i John Edge, tajnik Foreign Officea, okupljao je veleposlanike susjednih balkanskih zemalja na savjetovanje. Sinoć kasno stigla je šifrirana poruka s detaljnim uputama o stavu vlade - ništa ga u njoj nije iznenađivalo. Očito je bila pažljivo usuglašena s veleposlanicima zemalja - članica NATOa, čije su ih vlade pažljivo instruirale. Jedne te iste misli vrtjele su se u krug. U cijelom slučaju jedina nepoznanica bila je hoće li ponovno poslužiti one ukusne trokutaste sendviče s punjenjem od račića i avokada kao prošli put. Dotad su ih kljukali samo nekakvim krekerima koji su bili nalik artefaktima iz kamenog doba. Pričalo se d a j e do promjene došlo zahvaljujući činjenici da mister Edge ima novu mladu tajnicu. Nevino dijete iz naroda, drznula se narušiti surovi poredak naslijeđen od bezdušnih torijevaca. Sendviči su bili toliko profinjeni da je Varadin došao u iskušenje poslušati Zieblingov savjet i drpiti jedan, kako bi ga pokazao Gibaničarovu. Ali ipak se pokolebao. Pod izgovorom da vodi bilješ184


MISIJA. LONDON

ke, na brzinu je iskopirao skicu. Potom je kuharu dao skicu za izvođenje, ali rezultat ni izbliza nije bio isti! Nažalost! Mobitel se javio negdje ispod gomile pisama i dokumenata na radnome stolu. Iskopao ga je i prilijepio na uho. ~ Da? - reče nezainteresirano. - Ja sam! - presiječe ga poznati glas. - Drago mi je da te čujem - slagao je i ne trepnuvši. - Je li stigla izložba? - upitala je bez okolišanja. - Na aerodromu je. Poslao sam d a j e uzmu s carine - strpljivo joj je objašnjavao. - Neka je odmah počnu postavljati! - naredio je njezin glas. - Ne želim da sve bude u posljednjem trenutku. Zažmirio je i prstom pritisnuo točku između očiju. Izložba je bila uključena u program gospođe Seljanove kao prateći dekor. To joj se činilo strašno šik. Radi toga je pokupila hrpu slika iz jedne državne galerije i vukla ih sa sobom na sve četiri strane svijeta, zajedno s nekim nasmrt uplašenim kustosom, koji je materijalno odgovarao za njih. - Ne brini - reče veleposlanik. - Pripreme su u punom tijeku. - Stalno me pitaju hoće li i ONA doći - uzdahnula je. - Ne znam što da im odgovorim. - Pazi! Ništa konkretno za sada! - upozorio ju je. Nastupila je mala pauza. - Već su pisali - uzdahnula je opet. - U jednom modnom časopisu. 185


ALEK POPOV

- Ti si im rekla! - Ne! To su izvukli iz malog mozga! - energično je uzvratila. - Dobro sad - reče smirenije. - Nadajmo se da ovdje ne čitaju bugarske modne časopise. - Je li tako da ćeš mi poslati popis gostiju faxom? - Aha. Već je gotov. - Žehm imati i malo informacija o najvažnijim osobama; njihove titule, čime se bave, znaš što hoću, ne? - hirovito dodade. - I još nešto! Skoro sam zaboravila. Javit će ti se jedan čovjek. Zove se Spas Nemirov. Slika vatrom. Želim ga uključiti u program, Vrlo je atraktivan. - Vatrom? - brecnu se Varadin. - Moram prekinuti. Vidimo se u Londonu. Protresao je s gađenjem slušalicu, kao da želi istresti i posljednje vibracije njezina glasa. Pogled mu je pao na koš za smeće: bio je pretrpan, a tepison oko njega posut papirićima. Izgledalo je kao da se nije čistilo dosta dugo. To ga je istovremeno i uzbudilo i naljutilo. "Ma što si ta klinka umišlja!',> opsova u sebi i uze telefon. - Zašto nitko ne čisti moj kabinet!? - zavikao je Varadin. - Nađite Katju i neka se odmah primi posla! Bianka Strugareva zaustila je da nešto kaže, ali on je već poklopio slušalicu. Tanja Vandova pomolila je glavu, prethodno ne pokucavši: -Vozač vas čeka. Pogledao ju je ledeno.

186


MISIJA LONDON

Deset minuta kasnije zeleni rover otprasio je prema Whitehallu.

27. Na kuharevu licu treperila je složna mješavina krivice, straha i drskosti. Dovukao je šteku cigareta čudnog imena Muratti i sramežljivo je gurao pred Tolomanova. Jedanaest je već prošlo, a bar u Consortu bio je poluprazan. Simić je polirao čaše vidno raspoložen; njegova domovina upravo je digla novu ofenzivu protiv albanskih separatista u južnoj provinciji, što je sa sigurnošću obećavalo jake emocije tijekom sljedećih mjeseci. U posljednje vrijeme život u Europi postao je vrlo monoton. - Ne mogu ti ih sad platiti - rekao je glumac, uzevši cigarete - ali naplati ih patkama. Mislim da ćemo ili najkasnije za dva tjedna plasirati. Razgovarao sam s nekoliko restorana. Bit će od tog nešto. Gibaničarov nije ništa rekao. -Stoje? - Otpisi ih - odvrati kratko. - Kako sad to? - skoči Tolomanov. - Htio sam ti javiti - slegnu ramenima kuhar ali nisi se javljao na mobitel. - Isključili su mi ga, mamicu im! - opsova glumac. - Što se dogodilo? - Zamrzivač se sjebo.

1S7


ALEK POPOV

- Molim?! - Prije nekoliko dana - dodao je kuhar. - Primijetio sam tek kad je zasmrdio. Užasno sranje, nije za priču. -1 gdje si ih prebacio? - Nisam ih nigdje prebacio - tužno odmahnu glavom Gibaničarov. - Bacio sam ih. Zato sam te tražio. Morao sam se sam snalaziti. - Bacio si sve patke?! - Aha - kimnu kuhar. - Pozelenjele su. - U materinu! - zastenja glumac i uhvati se za glavu. Gibaničarov ga je sažaljivo gledao, ali u dnu duše pritajila mu se hladnoća. Čvrsto je odlučio da ne dijeli plijen s glumcem. Vezist je bio dovoljan. - Moram ići - rekao je i ustao. - Čekaj! - povikao je Čavo. - Ne sviđa mi se ova stvar. Ti me praviš budalom? - Ajde sad! - brecnu se Gibaničarov. - Kakve su to fore? - Prodao si ih tvojim ljudima u veleposlanstvu! - afektirano je nastavio glumac. - Znam ja, sad cijela vaša banda ždere patke! - Ma, što se malo ne... - procijedi zlobno kuhar. - Nije ti dovoljno što si mi uvalio te strvine da umirem od straha; nije ti dovoljno što sam ja očistio svinjac i sad - ja kriv. Jesam li vam rekao da nađete drugo mjesto? Jesam! Ti si rekao da ćeš ih utopiti do tjedan dana? I što se dogodilo? Ti jadan! Sav ti je posao takav! Majmunski!

188


MISIJA. LONDON

Glumac nije očekivao sličan izljev opravđavajućeg gnjeva. Gibaničarov je iskoristio njegovu zbunjenost i požurio se izvući. Bio je krajnje iznenađen samim sobom, ali trudio se da to ne pokaže. Kombi veleposlanstva pojavio se na donjem kraju ulice, okrenuo se i zaustavio pred svečanim ulazom. Iznutra su iskočili Puranov i Stanojčo. Pripravnikov glas ga je stigao baš kad je htio skrenuti iza ugla. - Ej, Gibaničarov! Dođi pomoći! Uhvaćen je u škripac. Nerado se približio širom otvorenim vratima kombija. Sjedala su bila izvađena; na podu su ležala dva ogromna sanduka. Prizor mu se uopće nije dopao. - Stoje sad to? - smrknuto je upitao. - Izložba - odvratio je Puranov pucajući od ponosa. Kuhar je napravio energičan i asocijalan pokret i pljunuo u stranu. - A j d e hvataj! - pozvao ga je Stanojčo. Lica muškaraca su se otegla. Ruke su im pucale pod težinom sanduka. - Da nema kamenja unutra!? - progunđao je kuhar. - Ajde, ajde! - ispustio je pripravnik. Čavo Tolomanov zlobno je promatrao njihov napor iza stakla Consorta. Zamišljao je kako im crijeva padaju u nogavice i liječio svoje razbijeno srce. Potom se okrenuo i gurnuo šteku cigareta duž barskog pulta. - Primaš li u naturi?

189


ALEK POPOV

Simić uze steku, pomirisa ju i kimnu: - Pa, može. - Dupli viski s puno leda. - Opa! - protrljao je ruke barmen i posegnuo prema boci. Muški su na jedvite jade dovukli drugi sanduk u predvorje i sjeli na njega poput brodolomaca. Gibaničarov je pogledao svoje ruke: metalne drške ostavile su duboke crvene tragove na njegovim dlanovima. - jebem ti nosačologiju! - jadno je udahnuo. Stanojčo je zapalio cigaretu i pretvorio mulcu u dim. Jedino je Puranov izgledao sretan. Kad je jutros kretao prema Heathrowu, grudi mu je pritiskao osjećaj predodredenosti, poput taloga od bezbroj popušenih cigareta. Bio je potpuno siguran da će se osramotiti. Do sada nije imao priliku preuzimati stvari s carine i zadaća mu se učinila neobično teškom. Nitko od njegovih iskusnijih kolega nije izrazio želju poći s njim, no usprkos tome je preživio! Pogodio je put u labirintu cargo terminala, uspješno je svladao carinsku administraciju i dostavio vrijedni teret na vrijeme. U inat svima! Očekivao je pohvalu. Tanja Vandova sišla je niz stepenice i nadmoćno ih odmjerila. - Veleposlanik je poručio da počnete postavljati izložbu-relda je. - Zar nećemo čekati kustosa? - upitao je Puranov. Slegla je ramenima. - Rekao je da počnete. 190


MISIJA. LONDON

Gibaničarov je uvrebao trenutak dok ga nitko nije gledao i nestao. Stanojčo i Puranov raspakirali su sanduke. - Što je sad ovo?! - uskliknu pripravnik.

28.

Susret veleposlanika previše se oduljio. Na užas svih prisutnih drvena peciva ponovno su bila uldjučena u dnevni red. Stara tajnica uložila je žalbu protiv, po njenom mišljenju, nezakonitog otpuštanja i Povjerenstvo za unutarnju etiku postavilo ju je na prijašnju dužnost. Tajnik je izgledao demoralizirano. Nije bilo jasno što ga je više tištilo: situacija na Balkanu ili vraćanje miss Crown. Njegovo loše raspoloženje prenijelo se i na ostale i očitovalo se u bezličnom dokumentu koji je objavio press centar pod nazivom: Veleposlanici dijele zabrinutost s Foreign Officeom povodom nove krize na Balkanu. Nakon sastanka veleposlanik Martinesku pozvao je Varadina na improvizirani ručak u obližnji restoran. Mogao se mirno izvući, ali nije htio. Čekao ga je opširan referat koji je morao napisati i htio je odložiti taj trenutak. Automobil ga je vratio u veleposlanstvo oko pola pet. Projurio je kraj sobe za dežurstvo i ukopao se u središnjem predvorju. Točno po sredini izdizao se nekakav čudan rekvizit. Po podu su bili rasuti svakojaki elementi: cigle, kamenje, frizovi, ploče. Stanojčo i Puranov vatreno su sporili nad nekakvom shemom raširenom na poklopcu jednog od sanduka. Domar je u ruci držao debelu glinenu cijev pokrivenu zelenom plijesni. 191


ALEK POPOV

- G-8! - vikao je pripravnik. - Zašto mi daješ E-7? Potraži G-8, mamu mu njegovu! - Ma, nema ga! - slijegao je ramenima domar. - Što se ovdje događa? - ledeno je upitao veleposlanik. - Sldapamo instalaciju, gospodine veleposlanice - referirao je Puranov. - Poslali su nam nekakvu avangardnu skulpturu. Slijedimo upute, ali mislim da je bolje da pričekamo kustosa izložbe. Mladić je bio dosta otvoren prema modernoj umjetnosti, pa nije slučajno bio zadužen za kulturnu politiku misije. Gadan osjećaj razlio se po Varadinovu želucu. Pažljivo je zaobišao konstrukciju i bacio pogled na popratnu dokumentaciju. Popis dijelova ispunjavao je nekoliko stranica. Bio je priložen i plan - skica, koja je bila više nalik rebusu nego uputi. - Ne piše što je to - uzdahnuo je Stanojčo. - Ah zamisao je jasna - dodao je pripravnik. Mora izgledati kao nešto staro. Varadin se zagledao u donji dio lista. Tamo je mudro stajalo sitnim slovima: WC-680 BG. - Ma što ste vi ovo dovukli!? - procijedio je bacivši listove i prijeteći se približio takozvanoj instalaciji. - Gospodine veleposlaniče! - doletio je glas Tanje Van dove s drugog kraja dvorane. - Neki čovjek se želi po svaku cijenu vidjeti s vama! - Kakav čovjek? - odsiječe on.

192


MISIJA. LONDON

- Nekakav Benett. Iz Britanskog muzeja - precizirala je. - Čeka u sobi za prijem. Namrštio se. - Ne sjećam se da imam sastanak s njim. - Kaže d a j e hitno. Užasno je nervozan. Varadin je pogledom pokopao oba službenika i krenuo prema prijemnoj. Muškarac je čekao oslonjen na zid poput šakala. Bio je to sitan čovjek s četvrtastom glavom koja je odavala upornost. Nosio je karirano smeđe odijelo i crveni šal umjesto kravate. Zvuk otvaranja vrata natjerao ga je da se okrene, - Dobar dan! Ja sam Clark Benett iz Britanskog muzeja - munjevito se predstvio rukujući se s Varadinom. - Recite mi da je kod vas! - Što konkretno? - zapanjio se veleposlanik. - Antički WC! - Molim? - podigao je obrve Varadin. - Ne znam kako je do toga došlo - nastavio je brzo gospodin Benett. - Dvije pošiljke sigurno su putovale istovremeno. Jutros su vaši ljudi bili na aerodromu i uzeli sanduke koji su zapravo bili za nas. U drugim sanducima su slike - te su vaše. - Ali kako je to moguće?! - zavikao je Varadin. Zar pošiljke nisu adresirane? - Naravno da jesu! - uskliknuo je Clark Benett. - Nemam pojma zašto su odvukli naše sanduke! Možda su slični? Ali kako se radi o diplomatskoj pošti, očito nitko na njih nije obraćao pažnju.

193


A U K POPOV

- Dođite! - mračno reče Varadin. Oba su krenula prema predvorju. - Gdje je B-5? Maloprije si ga držao! - ječao je glas pripravnika. - Ali tu moramo staviti E-5! - mrmljao je Stanojčo. - B a b a t i je E-5! Daj B-5! - Oh gosh! What have you done, for Christ sake! - začuo se zvuk očaja, - Stop it, please, stop it! Stanojčo se uplašio i ispustio ciglu na pod. Prepolovila se nadvoje. - Ooo! - zaplakao je mister Benett, kao da su je ispustili njemu na nogu. - Dont touch anything! Stop! Stop! Preko veleposlanikova lica prošao je zelenkastoplavi grč poput munje. Stanojčo i Puranov su problijedili i povukli se. Clark Benett izvukao je mobitel i drhtavim prstima ukucao neki broj. -1 found it! I found it! - počeo je vikati. - Dolazite prije nego što ga unište. Queens Gate 67. Požurite! Potom se okrenuo prema veleposlaniku. - Ekselencijo, ovaj antikvitet osiguran je na 1 760 000 funti. Ne smijem dopustiti da mu se nešto dogodi. Ova dvojica neka nestanu! Moji če ljudi doći i sve pokupiti. Ništa ne brinite za vaše slike. Već sutra ćete ih dobiti. What a day! What a day, indeed! Začuo se neki zvuk nalik onom kad nagaziš na žabu: guačikhhg! Veleposlanik je začepio usta rukom i dao znak Puranovu i Stanojču da nestanu. Clark Bennet

194


MISIJA. LONDON

zgranuto ga je promatrao. Varadin je nestao u unutarnjem dijelu veleposlanstva. Ušao je u dizalo i zakočio ga između katova. I počeo vrištati: - S t o ! Sto! Sto!

29. Vino je svjetlucalo mekanom smećkastocrvenom nijansom na dnu njezine čaše. Katja ga je ispila naiskap. Val topline rasplinuo se njezinim tijelom. Desmond je ponovno napunio njezinu čašu. To joj je bila već treća. - Kako ti je dupe? - upitao ju je. - Ne pitaj - gorko se osmjehnula, otpijajući još jedan veliki gutljaj. Peklo ju je, i to dobro! U početku joj se činilo da neće moći sjediti barem tjedan dana, ali bol je postupno utihnula, prelazeći u peckanje. Remen je ostavio vatrene tragove po njezinim bedrima. Imala je osjećaj da sjedi na roštilju, dok su joj po ostalim dijelovima tijela plazili ledeni žmarci. Ukroćena goropadnica WiUiama Shakespearea. Adaptacija za komornu scenu: Thomas Munroe. ©Famous Connections. Sva prava zaštićena. La Valetajebia mali elegantni restoran u gornjem gradu Kensingtona. Nakon solidne porcije batina, Desmond je pretpostavio da bi joj porcija guščjih jetrica sa salatom dobro došla. 1 bio je posve u pravu. Odlučili su da se ne vraćaju u agenciju, pa je Katja ostala s Dianinom

195


ALEK POPOV

šminkom i perikom. To je bilo ozbiljno narušavanje pravilnika. Prva točka izričito im je zabranjivala da se pokazuju na javnim mjestima kao dvojnici, ali nju nije bilo briga. Osobito u tom trenutku. Čak je i uživala u izbezumljenim pogledima koje je razmjenjivalo osoblje s nekolicinom mumificiranih klijenata. Osjećala je njihovu neugodu i vrelu radoznalost (vrelu poput tragova remena), dok ju je ispunjavala podsvjesna osvetoljubivost. Kao da je taj mah fragent socijalnog mozaika simbolizirao cijeli svijet novca i vlasti, u kojem su se, nekažnjeno, šepurili njezini klijenti. To je bio pravi melem za njezinu dušu. Desmond je možda osjećao taj blagotvoran učinak i upravo ju je zato doveo ovdje, u ovom izdanju i u ovom stanju. - Ovo nije bilo uključeno u scenarij - nesigurno je zapodjenula. - Taj hp se raspalio malo više nego što je trebao. Naprosto je izgubio kontrolu. Dosad mi se to nije dogodilo. Hvala ti što si se umiješao. - U svako doba! - slegnuo je ramenima. - Dobro je imati takvog vozača - nasmiješila se Katja i dodirnuh njegovu ruku. Zglobovi na njegovoj šaci bili su raskrvavljeni. - Znaš, dopalo mi se to što si napravio onoj svinji. - Ah, imao sam jedno na umu. - A je li!? - izustila je. - Da ne postoji možda neki drugi scenarij za koji ja ne znam? - Odgovor je ne - lagano je stisnuo njezine prste. - Samo mirno! Ali ona nije bila mirna. Čak naprotiv!

196


MISIJA. LONDON

- Znao si što će se dogoditi? - Vidi nešto, ja ovdje radim četiri godine. I kad su u scenarij uključene lisice, uvijek sam na oprezu. Izvukao je iz džepa tanku žicu u obliku otvorene spajalice i približio je njezinu licu. - Obična predostrožnost - rekao je i dodao: Posavjetovao bih te da je koristiš ako si odlučila ostati u ovom biznisu. Ne misliš valjda da si jedina Diana? - Hm, nisam o tome razmišljala - reče, otpivši gutljaj vina. - Pretpostavljam da je bilo i drugih prije mene. - Bilo je - potvrdio je Desmond. -1 što se dogodilo s njima? - Dobro je da si se sjetila pitati - nasmijao se. Cinthia je glumila princezu dok je ova još bila živa. Bila je pljunuta ona i toliko se uživjela u ulogu da je poslije nesreće počela umišljati razne stvari, - Kakve stvari? - Da je zapravo ona Diana, a da je u automobilu bila njezina dvojnica. - Ludnica! - uskliknula je Katja. - Totalna! - složio se Desmond. - Provela je dosta vremena u jednoj klinici u Londonu, ali ne znam je U ozdravila. Nastupila je teška pauza, - Izgledam li ja toliko zaluđena? - dobacila je Katja. - Ti ne bi mogla biti - odmahnuo je glavom. - Ti si strankinja.

197


ALEK POPOV

- Koja je bila sljedeća? - upitala je. -Brigitte - rekao je Desmond nekako zamišljeno. - Iz Istočne Njemačke. Bila je cool. - Bila je? - Katja je podigla obrve. - Prometna - kratko je odgovorio i višeznačno dodao: - Jedan Japanac, koji je, izgleda, maštao da bude na mjestu Dodija A1 Fajeda, ali sumnjam da je ona čitala baš taj scenarij. - Misliš da je bilo po scenariju? - upitala je u pola glasa. - Sumnjao sam, ali kad je i Litvanka krenula istim putem, više nisam, - Prometna? - Da, samo daleko odavde - u Pragu. Agencija ima široku mrežu međunarodnih kontakata. Mogu te poslati u Pariz ih Buenos Aires, u Kairo, u Kuala Lumpur, na Bahame. Dovoljno je samo da klijent zavuče ruku dublje u džep. A oni zavlače, vjeruj mi. Sigurno ćeš uskoro morati putovati, Kale! - To mi zvuči kao prijetnja. - Ne želim te plašiti - odmahnuo je glavom Desmond. - Jednostavno moraš znati kako stvari stoje u biznisu s Dianom. Ta uloga privlači nesreću poput magneta. - Ne mogu vjerovati da bi si netko naručio vlastitu smrt - rekla je, svladavajući još jedan val ledenih žmaraca, - Pa bilo to i s objektom njegovih snova. Ipak je smrt istinska, a princeza - lažna. Dugo ju je promatrao.

198


MISIJA. LONDON

- Jesu li sve Bugarke tako pametne? Ništa nije rekla. Učinilo joj se da može uhvatiti ironiju u njegovu glasu. - Da li tvoja publika doživljava orgazam? - A zašto bi inače plaćali?! - spontano je uzvratila. - Kakve to veze ima? - Zar ne shvaćaš? - uzviknuo je. ~ Ti možda i nisi ona Prava, ali oni u tebi uživaju sasvim realno. Stvar je u tome da nitko, bolje reći, gotovo nitko, ne poznaje pravu Dianu, niti ga ona zanima. U tome je bila njena drama. Ljudi gutaju ono što im serviraju novine, televizija, Andrew Morton, i to im je sasvim dovoljno da isklešu maloga idola i da mu se klanjaju. Lady Diana zapravo nikada nije postojala. Bila je slijepljena od novinskih izrezaka, snimki i filmskih vrpci. - Onda ne bi smjela umrijeti - racionalno je primijetila Katja. - A što drugo ti ostaje, kad ne želiš više glumiti svoju ulogu? - upitao je Desmond. -Prestaješ je igrati. - Da, ali ne možeš - došapnuo joj je zloslutno - jer za sve te godine uloga je uništila tvoje prethodno JA i kad se u jednom trenutku poželiš odijeliti od nje, shvaćaš da nemaš kamo otići. Nemaš što odjenuti. Gol si. Niti možeš glumiti, niti možeš ne glumiti. - Loše! - rekla je. - Znači, zaključak je - bile smo kolegice, ha? - Donekle - složio se. - Ali ti si unikat, za razliku od nje. Jako malo ljudi si može dopustiti da se igra to-

199


ALEK POPOV

bom. Dok su se njome mogli igrati svi. Bila je puštena u masovnu potrošnju. Nešto kao lutkica Barbie. I kad se Barbikica slomila, svi su plakali. - Zbog jedne jeftine Barbie?? - A ima li nešto tužnije od toga? - Ako se ja slomim, nitko neće plakati. - Nitko ne plače zbog luksuznih igračaka - odmahnuo je glavom. - Savjetuješ mi da se slomim, prije nego što me slome? - upitala gaje izazovno. - Tematske lutke idu zajedno sa svojom pričom - primijetio je, - Snjeguljica ipak jednom mora pojesti otrovnu jabuku, a Trnoružica - ubosti se na vreteno. Zato se svaka od njih prodaje zajedno u paketu s jabukom ili vretenom. Isto važi za lutkice Batmana i Lukea Skywalkera. Lutkica Diana nije iznimka. Uvijek se nade netko tko odluči odglumiti priču do kraja. - To je već pravi voodoo. - Nazovi to kako hoćeš. - A ti, što si ti osjećao dok si glumio 0. J. Simpsona? - Između te dvije uloge nema ništa zajedničko! - nervozno je uzvratio. - O. J. Simpson se nalazi u aktivnoj ulozi: puca, tuče, rita. S princezom se događa upravo suprotno: za većinu ljudi ona je bila i bit će vječna žrtva. Je h ti se događalo nekad da igraš ovu ulogu kao domina, s bičem u ruci, a neki nesretnik jezikom glanca tvoje čizme? - Nije - priznala je i ne zamislivši se.

200


MISIJA. LONDON

- Ali se dogada da te provozaju, je li tako? Da jure svojim moćnim automobilom, pušu se svojim mišićima, dok ti treperiš zavezana povodcem za pse za ručicu mjenjača, ha? - Otkud znaš? Zagledao se ispitivački u nju. - Znači, to se i dalje igra? Vidiš ti njega, starog mudraca Munroea? Taj scenarij je bio napisan za Brigitte. - Nisam baš njime oduševljena! - prošaptala je. - Nisi jedina - kimnuo je i usput upitao: - Onaj scenarij za draguljara, je li još aktualan? - "Božični ukras" - osmjehnula se. - Prošli tjedan sam ga igrala. Zašto? - Sakrij se! - oštro će on. Kroz veliki prozor restorana bljesnuo je blic. Mogla se primijetiti mršava figura muškarca naoružanog ogromnim objektivom poput haubice. Katja se instinktivno sagnula iza visoke uštirkane salvete. - Paparazzo! - prošaptao je Desmond. - Vrag da ih nosi, vrebaju iza svakog ugla. Ne smiju te snimati. Otrčao je do voditelja lokala i nešto mu rekao. Paparazzo se pojavio na vratima, ali dvojica konobara brutalno su ga izbacila. Muškarac je ostao obilaziti oko restorana poput šakala. - Čini mi se da ćemo se morati izvući na stražnji ulaz - uzdahnuo je Desmond. ~ Oh, Bože! - negodovala je Kalja. - Zar i nakon smrti?

201


ALEK POPOV

30. Nesporazum s Britanskim muzejom ga je iscijedio, a sad još i taj prokleti smrad... Dokusurit će ga! Nije shvaćao kako je moguće da se na tako maloj površini poput veleposlanstva skupi toliko idiotizma! Zar nije bilo kritične mase? Ili je odavno bila nadmašena? Smrad ga je zapahnuo još na putu za aerodrom. Vozač je slušao glazbu na radiju i pravio se zamišljen. Usprkos tome prozor mu je bio otvoren, a pod retrovizorom se klatio gane novi aromatizator. - Što to smrdi ovdje? - upitao je ljutito Varadin. - Ustajali zrak - odvratio je uplašeno vozač. Varadin je duboko udahnuo i osjetio mučninu. Ponovno su ga zavitlavali. - Ma kakav zrak!? Smrdi na crknute lisice! - zagrmio je veleposlanik. Miladin nije imao posebnog izbora: - Pa, dogodila se jedna nezgoda - priznao je protiv svoje volje. (Uvijek počinje tako!) Nezgoda se dogodila jučer ujutro. Prije nego što se javio u službu, svratio je do riblje tržnice, odakle je dovukao ogromnog lososa. Ali na povratku je upao u gužvu i nije imao vremena ostaviti ga doma. Riba je bila u prtljažniku samo nekoliko sati, ali izgleda da je nešto iz nje iscurilo i upilo se u presvlaku. - Nemam pojma kako se to dogodilo - cvilio je vozač. - Bila je dobro zapakirana. Do slijetanja aviona ostalo je još manje od sata.

202


MISIJA. LONDON

- Zašto mi to kažeš tek sad? - upitao je ledeno veleposlanik. Brojke su protestirale u njegovoj glavi, tražile put prema van. - Mislio sam da će ishlapjeti - prostodušno je odgovorio Miladin. - jutros sam oprao prdjažnik. Žao mi je, gospodine veleposlanice, neće se ponoviti. Nije bilo potrebe da se ponavlja - teško bi pogodio zgodniji trenutak. Ali odlučio je štedjeti snagu, jer je bilo već prekasno da bilo što poduzme. Varadin je naslonio glavu i spustio prozor na svojoj strani. "Zapamtit ćeš tu ribu, idiote!", zaprijetio mu je u sebi. Morao je izgovoriti svoje brojčice! Na Heathrowu je puhao snažan vjetar. Diplomati su uzbuđeno čekali u podnožju izlaza 7, gdje su obično pristajale olupine Balkana. Nedaleko su bila parkirana tri različita automobila, na čelu sa zelenim roverom. Dva policajca s jarkim, fluorescentnim prslucima promatrali su protokolarnu gužvu s određenom radoznalošću. Na primjetnoj udaljenosti od svojih podređenih Varadin Dimitrov važno je stršao s rukama prekriženim na leđima. - Evo ga! - uzviknuo je gospodin Kišev glumeći radost i pokazujući na nos aviona, koji se pojavio iza ugla terminala. Varadin je također primijetio avion koji se približavao, okrenuo se i strogo odmjerio diplomate. Neobavezni razgovori odmah su prestali te su požurili poredati se po rangu iza njega. Grupica je stajala u svečanom očekivanju.

203


ALEK POPOV

Rep aviona bio je zadimljen, kao da je letio iznad bojnog polja. Napravio je širok zavoj i dokotrljao se do mjesta za parkiranje. Strojevi iz slavne serije Tu-155 imaju ta osobitost da im vrata nikako ne odgovaraju rukavcima za pristup velikim aerodromima, pa su se morali koristiti pokretnim stepenicama. Jedna od tih pretpotopnih sprava približavala se avionu, dok se zavijanje turbina postupno stišavalo. Diplomati su zabili pogled u vrata, ali ona su ostala zatvorena još nekoliko minuta. Napokon se otvoriše prema unutra, pojavi se uniforma stjuardese i proviri jedna glava. Zapravo nije bila glava, nego kosa ili, točnije, kosurina - sitno spletena u tanke pletenice koje su padale na sve strane. Kroz kosu je virio mesnati crni nos. Onjušio je vlažni londonski zrak i zadovoljno frknuo. Potom se pojavio i ostatak njegova tijela. Crni čovjek zamahnuo je unatrag svojom grivom, začuđeno se zagledao u grupicu ljudi koji su čekali. Bio je atlet - odjeven u ružičastu jaknu i dugu bijelu tuniku, s blještavim medaljonom na vratu. Pod pazuhom je nosio stereokasetofon. Diplomati su zabezeknuto buljili u njega: svi su očekivali da prvo izađe gospoda Seljanova zajedno sa svojom svitom. Crni muškarac široko se nacerio i pritisnuo tipku na kasetofonu. Začula se bezbrižna reggae glazba. Graciozno se njišući, sišao je stepenicama, prošao kraj grupice službenih lica i nehajno rekao: -Hi! Prestavnik kompanije brzo je pritrčao i usmjerio ga prema ulazu na terminal.

204


MISIJA. LONDON

- Nigerijska grupa - objasnio je veleposlaniku, tranzitno putuju preko Sofije. Iz aviona je ispalo još desetak Afrikanaca, potom su se počeli nizati nekakvi mračni ljudi s neopisivom količinom ručne prtljage. Neprijateljski su strijeljali grupu za doček i brzo se usmjeravali prema terminalu kako bi nastavili putem svoje vizne golgote. Na samom kraju skakutao je nekakav budistički monah s crnim kuferićem, sarongom i sandalama na bosim nogama. Varadin je kamenoga lica pustio povorku da proteče kraj njega. Zatim se ponovno zabuljio u vrata aviona. Gotovo minutu nije se pokazivao nitko osim stjuardese. Palo mu je na pamet da možda treba poslati nekoga i provjeriti što se dogada. Ali upravo u tom trenutku iz unutrašnjosti aviona kao da je ruknula nekakva svjetlost i na pragu se pojavila gospoda Seljanova. - Evo je! - uskliknuo je Kišev. S vrha stepenica svijet je izgledao malen i beznačajan. Udahnula je duboko i zaboravila ispustiti poveći dio zraka. Obožavala je taj trenutak! Pogledi ispunjeni strepnjom, lica ispunjena oduševljenjem. Taj osjećaj ju je punio adrenalinom cijeli tjedan. Nasmiješila se kraljevski i zastala još nekoliko sekundi na najvišoj stepenici, uživajući u dojmu svoje pojave. Zatim je počela lagano silaziti, okrećući glavom lijevo-desno, kao da ju je dolje očekivala nepregledna hipa entuzijasta. Varadin je poskočio d a j e dočeka. - Najzad! Odcad te očekujemo! Dobro došla! - rekao je svečano, uzevši joj ruku i zabrinuto upitao: -

2 0 5


ALEK POPOV

Kako ste putovali? - Podnošljivo - odvratila je. Bila je srednjega rasta, ponosnoga lica i komplicirane frizure na kojoj je bio postavljen još kompliciraniji šešir. Našušureni crveni ogrtač obgrljivao je poput mantije njezina ramena. U ruci je držala malenu torbu izrađenu od kože neke rijetke životinje. Bila je na svoj način profinjena, teško si je priznao Varadin. Zatim su se dokotrljale i njezine dvije pratilje, supruge političara sitnijeg kalibra koje su također prihvatile dobrotvorni povod i besplatni zračni prijevoz. Iza njih su se izvukli pravi sudionici koncerta: dvije pjevačice narodnih pjesama, gajdar, guslar, jedan obećavajući sopran i nekakvo čudno biće koje je trebalo izvesti ritual prizivanja kiše. Posljednji se vukao kustos s vrećom prebačenom preko ramena. Bio je kipar i u torbi je teglio figuricu jazavčara u bronci. Nadao se da će je prodati za vrijeme kratkog boravka u Londonu. Devorina Seljanova rukovala se hladno s diplomatima, odlučno prekinuvši Kiševa u namjeri daje malo zapriča. Pozvala je svoje pratilje te su se u Varadinovu društvu uputile prema zelenom roveru. Nastupila je kratkotajna zbunjenost dok su se i ostali iz grupe rasporedili po vozilima. Na čelu kolone krenuo je policijski automobil i poveo ih prema VIP terminalu. - Hoćeš li zatvoriti prozor, jer mi puše - okrenula se Seljanova prema Varadinu. Namrštio se i zatvorio ga samo dopola. - Skroz, molim te! - bila je uporna. - Prehlađena sam. Ti također! - rekla je vozaču. 206


MISIJA. LONDON

Pogledao je uznemireno šefe, a ovaj je samo stisnuo gumb za podizanje stakla. Vozač je učinio isto. - Ma što ovo smrdi? - javila se jedna od pratiteljica. - Da, stvarno, što to smrdi? - javi se i druga. Davorina Seljanova šmrcnula je i i kratko rekla: - Ništa! Varadin uzdahnu s olakšanjem. Na raskrižju s Chiswickom upali su u gužvu. Kolona je puzila brzinom od metra na minutu. S desne strane ulice stršale su ogromne reklame British Airwaysa. Na tome su se mjestu često dogadali zastoji; prošlo mu je kroz glavu da su reklame namjenski postavljene tu da se što bolje nabiju u mozak onih koji čekaju. To se zove strategija! - Nije li već sigurno da će ONA doći? - javila se Devorina Seljanova sa stražnjeg sjedala. - Potvrdili su nam - odgovorio je Varadin. Vonj mu je izjedao mozak; došlo mu je da zgrabi vozača i udavi ga golim rukama. Kakva pasmina, ništa ne osjeća! - Bože, Panjeva i Brkova će puknuti od muke! uskliknula je. - Tako im treba kad ne daju avion! Da se tresem u onom zvjerinjaku! - Bez sumnje će puknuti - kimnuo je. To je bila zabrinjavajuća tendencija: bujanjem populacije obespravljenih rastao je i broj dobrotvora. Konkurencija između tih dobrih ljudi postajala je sve žešća, a nedostatak pravila - sve očitiji. Panjeva i Brkova također su grozničavo razvijale dobrotvornu aktivnost, 207


ALEK POPOV

oslanjajući se na svoje moćne muževe i resore koje su kontrolirali. U posljednje vrijeme Seljanova si je umislila da su se obje urotile protiv nje. Zasluživale su jednu dobru lekciju! - Što ti je, Milka?! - doletio je uplašeni glas. Zadnja su se vrata odjednom otvorila. Miladin je naglo zakočio. Uslijedio je tragični vapaj uz obilno izbacivanje tekućine. - Oh, Bože!!! - povikala je Seljanova, užasnuto pokrivši lice rukama. Iz susjednih automobila isplivavala su začuđena lica. Zalupio je vratima i Milka (sad više nije bilo šanse da joj zaborava ime!) se opustila naslonivši se na sjedalo i brišući bradu maramicom. Glupavo i debeljuškasto lice treslo joj se od užasa. - Muka mi je - piskutavo je promrmljala. Devorina Seljanova čvrsto je stisnula usta. Varadin je odškrinuo prozor. Ostatak puta prošao je u teškoj šutnji.

31. - Je li to umjetnik? - upitao je Puranov, izvirujući kroz prozor sobe za dežurstva. Telefonistica je kimnula. Pripravnik je uzdahnuo. Bio je kažnjen ostankom u veleposlanstvu, dok su drugi otišli na aerodrom dočekah gospođu Seljanovu. Nakon priče sa zahodom, veleposlanik je konačno odlučio držati ga podalje od bilo kakvih odgovornih događaja. Zapravo,

208


UISIJ A LONDON

Puranovu i nije bilo toliko krivo; iz iskustva je znao da manje riskira svojom kožom što se rjeđe pojavljuje pred očima nadređenih. Plesač s vatrom jednako je sjedio u predsoblju veleposlanstva poput indijanskog vojnika, očekujući znak duhova sudbine. Imao je ravnu gustu kosu, koja se spuštala čak do ramena. Lice mu je bilo crnpurasto i četvrtasto s gustim debelim obrvama. Nosio je crnu rokersku jaknu s resama na rukavima i crvene kaubojske čizme. Na stolu je ležao njegov portfolio, uvezan u masivni kožni fascikl. Navikao je čekati. Nisu ga mogli uplašiti čekanjem. Tijekom dugog niza godina provedenih u Londonu izlizao je fotelje u stotinama ureda - malih i velikih. Dupe mu je postalo tvrdo kao peta dobrudžanskog seljaka. Obično bi ga ljubazno saslušali, uzeli mu posjetnicu i nikad se više ne bi javili. Ali bilo je i iznimaka zbog kojih se isplatilo ići dalje. Njegova umjetnost trebala je sponzore i socijalne prostore. Vjerovao je da će jednog lijepog dana njegovi projekti biti odobreni i očarat će svijet. Maštao je da bude Christo.29 Kao i svi ostali. Nije bilo baš sasvim jasno kako je zapravo gospođa Seljanova čula za njegovo postojanje - tko ga je i zašto preporučio. On sam nije si postavljao to pitanje; činilo mu se potpuno prirodnim da ljudi znaju za njega. - Vi ste Spas Nemirov? - Puranov je druželjubivo upitao i predstavio se. " Christo (Hiisto JavaŠev), umjetnik svjetskog glasa, rođen i odrastao u Bugarskoj, slavu stekao projektima omatanja velikih objekata (njemački Reichstag, Nij agariiii vodopadi...) 209


ALEK POPOV

Umjetnik je skeptično pogledao njegovo uglađeno i pristojno lice. - Imam ugovoren sastanak s gospodinom Varadinom - promrmljao je. - Na aerodromu su - reče Puranov - ali ja vam stojim na raspolaganju. Čuo sam da želite sudjelovati u programu gospođe Seljanove. - Da, pozvan sam - važno je potvrdio umjetnik. - Što mislite predstaviti? - upita pripravnik. - Pa, jednu instalaciju - reče Spas Nemirov. U njegovu se govoru osjetila izvjesna mekoća. - Instalaciju? - trepnuo je Puranov. U zadnje je vrijeme postao vrlo sumnjičav prema takvom vidu uređaja. - Aha. Da vam pokažem svoje radove? - reče umjetnik i otvori brzo album. S fotografija su gledali zastrašujući likovi ljudi, životinja i okultnih znakova, koji su nalikovah crtežima Naške. Konture su im bile ocrtane vatrom. U tu svrhu majstor Spas koristio je različite zapaljive materijale: od najjednostavnijih svijeća i kučina natopljenih petrolejem do visokotehnoloških proizvoda poput napalma, termita, elektrona i sumporovodičnih derivata bijelog fosfora. Puranov se uopće nije razumio u kemiju i to ga se duboko dojmilo. Usprkos tomu, instinkt mu je govorio da druženje s tun materijalima nije sasvim bezopasno. - Pa, dosad nisam imao nikakvih incidenata! energično je uzvratio umjetnik. - A mislite li da će biti dovoljno prostrano? -

2 1 0


MISIJA ION DON

bojažljivo je upitao pripravnik. - Vaši radovi dosta su obimni. - Tako je - složio se sa zadovoljstvom. - Osobito ovaj - brzo je prelistao stranice i zaustavio prst na slici s nekim požarom na morskoj obali. - Što je to? - poskočio je Puranov. - Zove se Neptunova noć. Napalm i pijesak. Vidite li trozubac? Pripravnik je šutke kimnuo. - Pravio sam ga lani kad sam bio u Bugarskoj, na plaži Arapja - s ponosom je dodao umjetnik. - Gorjelo je cijelu noć. Pisalo je u svim novinama. Htio sam ga postaviti i tu, u Brightonu, ali nisam dobio dozvolu. Uvijek se nadu neki ekolozi! A i napalm je skup. Tu sam prešao uglavnom na svijeće - raspričao se Spas Nemirov. - Ekonomičnije je, a i ne prljaju toliko. Ovo sam napravio prošli mjesec u Covent Gardenu. S dopuštenjem lokalnih vlasti. Pisali su o tome čak u Timesu, pogledajte! Razgrnuo je nekakav list na kojemu je bio kopiran usamljeni izrezak iz novina. Sastojao se od slike i teksta: Plesač s vatrom - bugarski umjetnik Spas Nemirov nudi neobičnu atrakciju za turiste. - Strašno! - kimnuo je Puranov. - Prije ili kasnije, priznanje uvijek dođe! - rekao je ozbiljno umjetnik. - A što mislite ovdje postaviti? - ljubazno se zainteresirao pripravnik. - Znam da je prostor ograničen - reče Plesač s

211


ALEK POPOV

vatrom - zato sam pripremio nešto malo delikatnije. Stavio je ofucani kartonski kufer na stol i podigao poklopac s izrazom lica kao da otvara Pandorinu kutiju. - E? - podigao je obrve i dao komad kartona Puranovu. - Pa to je princcza Diana! - uzviknuo je pripravnik zagledavši se u grubu skicu. - U ružičastom plamenu! - zaneseno je rekao Spas. - Samo zamisli! - Mmm? - promrljao je Puranov, češkajući ulio. - Planirani iskorisiti novu tehniku - nadahnuto je zapodjenuo umjetnik. - Magnezijev oksid. Ima ga u kineskim radnjama, ali je malo skuplji. Morat ćete mi uplatiti određenu sumu. Oko sedamdeset funti. U tom se trenutku otvoriše ulazna vr ata i u predvorje upade sam Varadin. Bacio je upitan pogled prema dvojici muškaraca za stolom i pokušao šmugnuti u veleposlanstvo. - Gospodine veleposlaniče! - zaustavio ga je mrski Puranovljev glas. U početku mu je bilo teško shvatiti o čemu se radi. Tko je bio taj prokleti umjetnik, odakle se stvorio? Očito je riblji smrad pritisnuo neke važne centre u njegovu mozgu. Ali postupno, zajedno sa svježim zrakom, došlo je i do razbistravanja. Zavirio je nabrzinu u album, zagledao se u sliku princeze Diane i kimnuo: - Zanimljivo! Estetska strana pitanja malo ga je zanimala: čim gospođa Seljanova smatra da je zanimljivo, znači da je tako!

212


MISIJA. LONDON

Suma od sedamdeset funti izazvala je lagani tik na njegovoj desnoj obrvi, ali pravodobno ga je svladao. Moglo se preživjeti. Naredio je pripravniku da mu izradi izvješće za dotični slučaj i zatraži pare od blagajne. Ovaj operativni pristup natjerao je Plesača s vatrom da zacvili od uzbuđenja, - Pretpostavljam da trebate i prijevoz - mazno mu je dobacio. - Gospodin Puranov će vam biti u potpunosti na rapolaganju - osvetnički je procijedio Varadin. Osobno ćete mi se javiti ako ne budete zadovoljni. Bilo mi je drago! Rekavši ovo, požurio je nestati u unutrašnjosti zgrade. Umjetnik je odmjerio Puranova s određenim sažaljenjem. - Bez brige, buraz. Sve će biti ok. "Gonite se svi!", uzdahnuo je u sebi pripravnik.

32. Varadin se bešumno, poput pantere, odšuljao po stepenicama. Izvukao se od gošći pod izlikom da mora pripremati važno izlaganje. Seljanova je odmah poček zapovijedati po veleposlanstvu, stvarajaći nesnošljivu gužvu. Predosjetio je da će to potrajati dugo - sve dok ju ne isprate do stepenica aviona. Htio je ukrasti za sebe malo mira, kako bi sabrao misli. Tanja Vandova motala se oko lcopirke u računovodstvu

213


ALEK POPOV

ni ne primijetivši ga. Vrata njegova kabineta bila su odškrinuta. Iznutra je dopirao zvuk usisavača. "Sad ćeš mi doći šaka, šlampavice mala", zaškrgutao je zubima. Djevojka je čistila okrenuta leđima. Varadin je namjerno zalupio vratima, kako bi ju natjerao da se okrene. Oči joj umalo nisu ispale od straha. Namjeravao je ispaliti nešto zlobno, ali je odjednom zašutio. Usisavač je i dalje radio. Prošlo je gotovo pola minute dok se nije sjetla ugasiti ga. - T l c o si ti? - jedva je procijedio. —Doroteja - ukočeno je odgovorila djevojka. Po njezinu širokom licu izbile su crvene mrlje. —Što radiš ovdje? —Pa, poslali su me ovdje da čistim - uzvratila je. - Ja sam nova. - A je li? A gdje je Katja? - upitao je, kao usput, Varadin. - Katja neće više čistiti - lupila je djevojka. Odgovor je izazvao grč u njegovu želucu, - A tko će joj plaćati najam?! - uskliknuo je razdraženo. - Sumnjam da ima financijskih problema - dobacila je Doroteja. - S tom novom profesijom. Učinilo mu se d a j e ulovio nijansu zluradosti u njezinu glasu. Zašto mu je sve to rekla? S kojim ciljem? Prošlo mu je kroz glavu da ne treba nastavljati s pitanjima, ali nije se uspio suzdržati. - Kakvom profesijom? - radoznalo je upitao. —Pa, igra princezu Dianu - reče Doti osvetoljubivo. 214


MISIJA. LONDON

- Princezu Dianu? - izbuljio se Varadin. Djevojka kimnu: —Da, radi za Famous Connections. - Famous Connections?!? - Jeste čuli za njih? - nevino je upitala. Crni oblak prešao je preko njegova lica. Nije bilo povratka. - Nikada - odmahnuo je glavom. - A otkud ti to znaš? - B i l e smo cimerice - pakosno je započela. - U zadnje vrijeme stalno je razvlačila neke scenarije kao da je neka zvijezda. Ako mene pitate, mislim da se radi o softpornu. —Porno!? - zaječao je. - Jesi sigurna? - Ocijenite sami! - rekla je dvosmisleno i izvukla iz džepa mantila nekoliko savijenih listova. - Kopirala sam ih za svaki slučaj. Povukao se kao opečen. —Izgleda da sam se raspričala više nego Što treba - promrmljala je Doti, ostavivši listove na njegovu radnom stolu. —Zna li netko drugi čime se sad ona bavi? oštro je upitao.—Naravno da znaju! - automatski je odgovorio. - Ja uvijek zadnji saznam. ~Ne, nitko ne zna! - odgovori djevojka, - Rekla sam vam to zato što ona... - S njom se mora razgovarati. Odmah! - prekinuo ju je Varadin. —Više ne živi ovdje - odmahnula je glavom. —Otišla je? - glupavo je zinuo. - Kad? 215


ALEK POPOV

—Nekidan. -1 gdje je sad? - Unajmila si je nekakav stan - uzdahnula je. Mislim da je u Doklandu. - Stan u Doklandu. - T a k o nešto. Nije ostavila ni adresu ni telefon. Jednostavno je otišla. Možda je uhvatila nekoga. Ne znam, ne znam! Bespomoćno je raširila ruke. Približio se prema njoj, zapiljio joj se u lice i prošaptao: —Ti si, izgleda, ljuta? - Mislila sam da trebate znati - mračno je odgovorila. "Gadna, ljepljiva priča", pomislio je. Utonuo je u nju do guše. -Oprostite - rekla je i počela nespretno namotavati žicu usisavača. Sjeo je za svoj stol i šutke pričekao da djevojka izađe. "Voziti I.ady Di", scenarij Thomasa Munroea. © Famous Connections. Sva prava zaštićena. Varadin se namrštio. Pogledom je rastreseno preletio preko redova. Kakva gadarija. To ga nije omelo da se uzbudi. "Portret u naturi" i "Tajno vjenčanje" bili su sljedeći naslovi. "Prokleta mala kurva!" zlobno je procijedio. Ništa više nije bilo isto! Naravno, moglo se pretpostaviti. Kad nešto krene previše jednostavno, uvijek se negdje krije mrva sumnje. Kao živa žeravica zatrpana u pepelu. Eto kako dolazi do požara! Na vratima se čulo kucanje. Ušla je Tanja Vandova. 216


MISU* LONDON

- Primjerci za gospođu Seljanovu - rekla je. - Molim? - začudio se. - Scenarij za koncert i popis gostiju - tajnica je pojasnila i spustila na stol tanki fascikl. - Kopirka se zaglavila, ali sam uspjela, hvala Bogu - dodala je. Nije ju slušao. Tajnica je hitro nestala. "Koncert", scenarij Thomasa Munroea. © Famous Connections. Sva prava zaštićena. "Gad!" planuo je Varadin sjetivši se tog scenarista. Samo jednom ga je sreo, ali ga je fascikl neobičnom snagom podsjetio na njegovu nečistotjelesnu prisutnost. Zadavao je glupa pitanja tipa: "U kakvoj ulozi vidite Njezino Veličanstvo - kao gospodarice ili kao majke?" i vodio je bilješke. Tada nije obraćao pažnju na njega. A možda je trebao. Scenarij je bio dorađen do posljednjeg detalja. Ceremonija oko dolaska i odlaska, mjesta oko stolova - čak su i teme rezgovora bile prethodno definirane. Popis gostiju takocter je bio djelo Agencije. Ziebling se po tome pokazao čak zahtjevnijim od gospođe Seljanove; društvo mu se nikako nije činilo dovoljno profinjenim. Na kraju se sam angažirao u potrazi važnih osoba traženoga kalibra i tako je prvobitni popis gostiju bio gotovo u cijelosti izmijenjen. "Primite ovo kao bonus", rekao je velikodušno. Važne osobe vrlo su se rado odazvale pozivu, a njihovi čekovi ubrzo su doletjeli. Jedna karta Kostala je cijelih dvadeset funti, ali to kao da ili nije smetalo i gotovo svih 40 mjesta u dvorani bilo je zauzeto. U usporedbi

217


ALEK POPOV

s honorarom agencije i svim ostalim rashodima oko koncerta, skupljena suma izgledala je krajnje beznačajna, ali Varadin je pokušavao razmišljati kao državnik. U protivnom počele bi ga spopadati razne štetne ideje tipa: kad bismo posuli sav taj novac po glavama siročića, možda uopće ne bi bilo potrebe za dobrotvornim koncertima. Ali što bi tada činili dobri ljudi poput gospode Seljanove? Teško pitanje. Opasno pitanje. Kad je razmišljao kao državnik, slične ideje rijetko bi mu padale na pamet i osjećao se savim spokojno. Ali sada mu ni državničko razmišljanje nije moglo pomoći. Velika i mala pravda umiješale su se u ogromnu ljepljivu kuglu koja se prijeteći kotrljala prema njemu. Famous Connections. Bliski susreti u visokom društvu, neformalni kontakti, diskretnost i sigurnost. Varadin je usredotočeno birao broj. Prvi put se tamo javljao sam, ne tražeći od tajnice da ga poveže. Osjećao se nelagodno, kao da se tajno šunjao u tuđi ured. - Welcome to Famous Connections - zapjevao je zvonki glasić. - Doživite magiju neformalnog razgovora. Vaši idoli vas očekuju! Ako vas zanima naša Agencija ili želite postati naš ldijent, molimo, kažite broj jedan. Ako ste već naš klijent i imate nekakav problem, molimo, kažite dva. Ako želite uspostaviti vezu s administratorima, molimo, kažite tri. Riječi su visile na žici kao smrznuti vrapci. Glasić ih je izrecitirao još jednom. Varadin je uporno šutio. Zamišljao je kako se žice razdvajaju u mraku; jedna je vo-

218


MISIJA. LONDON

dila u Zieblingov ured, dok su druge vijugale negdje po labirintu agencije. Znao je koji put treba izabrati, ali nije smio. Još ne. Minutu kasnije ponovno je nazvao broj agencije, a dežurni pozdrav zazvonio je u slušalici. Ovaj put nije prekinuo. Pobrinuo se da mu glas za zvuči prigušeno, iako nije bilo opasnosti da ga prepoznaju. - Jedan - razgovijetno je rekao. Jedno vrijeme u slušalici je odzvanjala nekakava nježna melodija, potom se uključio i glas na matrici: "Welcome to Famous Connections! Uskoro ćete razgovarati s našim dežurnim operaterom. Zasad ne moramo ništa znati o vama. Kako biste se osjećali ugodnije, predlažemo vam da koristite pseudonim. Ako ga još niste izmislili, raspolažete s nekoliko sekundi da to učinite. Hvala vam na pažnji." - Dobar dan! Zovem se Hali - začuo se bodar muški glas - pomoći ću vam da se orijentirate u pravilima igre. Vi ste na pragu da ostvarite svoj tajni san. Nemojte se dvoumiti! Svaki čovjek ima pravo približiti se svome idolu, udahnuti mu auru, poigrati se njime. Bez nas, običnih ljudi, zvijezde nisu ništa. Mi ih stvaramo, što znači da jedan njihov dio pripada i nama. Moramo ga samo poželjeti. Je li tako, gospodine... - Viktor - ispalio je Varadin i ne zamislivši se. Oduvijek se htio tako zvati. - Odlično, Viktore! - uskliknuo je glas. - Prvo da ti kažem kako stoje stvari. Mi ti ništa ne želimo prodati, možeš biti miran. Famous Connections jednostavno

219


ALEK POPOV

utjelovljuje ono što ti pripada. Shvaćaš, mi smo posrednici, sve ostalo je tvoje! - Ne sasvim - promrmljao je Varadin. - Nema veze! Moraš još nešto znati - nastavio je Hali. - Mi nismo lopovi, samim tim ne možemo ti isporučiti nešto što ti ne pripada. Ne možeš očekivati čuda. Ako ti pripada nekoliko stotina, nema šanse da dobiješ 100%, a da ne uzmeš od drugih. Mi, kao što sam ti već rekao, to ne činimo. Hej, jesi još tamo? - Da - reče Varadin - slušam te pažljivo. - To je bila loša vijest - kazao je Hall. ~ Ali ima i dobra vijest, koja je puno važnija. I ona se sastoji od činjenice da ti taj, na prvi pogled neznatan djelić koji imaš pravo dobiti, može donijeti 100% zadovoljstva. Ne možeš vjerovati? Iskustvo je pokazalo da je to potpuno moguće, jer, vjeruj mi, taj djelić je sve što ti treba. On sadrži potpunu informaciju kojom možeš klonirati sanjani lik iz svoje fantazije. Razumiješ li o čemu govorim? Uslijedila je kratka pauza. - Nisam sasvim siguran - odvratio je Varadin. - Govorim o školjci i zrncu pijeska, Viktore! reče Hali svečano poput baptističkog propovjednika. Zrnce pijeska koje će se pretvoriti u biser. Mi ćemo ti dati zrnce, a ti ćeš biti školjka! Slažeš li se? - Da - procijedio je, iako mu ništa nije bilo jasno. Što su oni, na kraju krajeva, nudili? Ziebling nikada nije postavljao stvari na tako čudan način. -1 da ti stvari nisu sasvim jasne, uskoro će ti se upaliti lampica - filozofski je zaključio Hali. - A sada,

220


MISIJA. LONDON

pristupimo srži problema. Kaži mi prema kome stremiš, do koga se iz visokog društva želiš približiti? - Lady Di! - odvratio je nakon što je skupio hrabrost. - Odlično! Nema nikakvih problema - uskliknuo je Hali. - Ali ona je mrtva! - odvrati Varadin. - Snovi ne umiru, prijatelju. - Znači, možete mi srediti susret s njom. - Naravno! - Ali to neće biti ona, je li tako? Nema Šanse jer ona je mrtva! - nehotice je povisio glas. - Poslat ćete neku glumicu! Kopiju! Dvojnicu! - Mi ti dajemo zrnce pijeska - Hali se nije dao zbuniti - a hoće li se iz njega roditi biser, ovisi samo o tebi. Imaš li priču? Počeo je nešto kuckati po svojoj tipkovnici. - Molim? - Znaš li što ćeš raditi s njom? - Pa... - Siguran sam da duboko u sebi odlično znaš što hoćeš! - prekinuo ga je Hali. - Možda te je to sram formulirati u ovom trenutku, ali ne žuri nam se. Ionako je njezin raspored popunjen do vrha. Ne mogu te ubaciti prije sljedećeg mjeseca, osim ako netko drugi ne otkaže. Ah ne vjerujem. Ludi su za njom, osobito oni s Bliskog Istoka. - Hali, imam već priču - neočekivano reče Varadin; ton mu je postao mrtvački. - Upravo sam je smislio.

221


ALEK POPOV

- Prekrasno! To će nam olakšati - oprezno će Hali. Trebalo mu je dosta da to formulira na engleskom. - Rascopat ću joj kurvinsko dupe - tiho je procijedio Varadin. - Molim?! - zatreperio je operater. - Rascopat ću joj dupe - ponovio je Var adin s napuklim glasom: -1 tvoje također, gade! Stisnuo je mobitel u šaci i otresao ga o stol, kao da ga je htio zabiti u nevidljivo Hallovo uho - zabiti ga skroz do njegova prokletog malog mozga, - Sto! - dreknuo je tako da su stakla vitrine zazvonila. - Sto! Dvjesto! Tristo! Četiristo! Tisuću! - Mamicu ti, Pepolene! - ništa ga više nije moglo zaustaviti. Sve brojke do tog trenutka nagurane u njegovu mozgu izletjele su van, poput roja pobješnje-lih pčela, grupiranih u brojke koje su munjevito bubrile. - Dvije tisuće - nastavio je Varadin - tri tisuće, dvadeset tisuća, sto tisuća, milijun! Uskoro mu je postalo nemoguće izgovarati te kilometarske brojke i samo je pomicao usne bez ikakva zvuka, zamišljajući ih kako padaju jedna pokraj druge. Bilo je istovremeno hjepo i strašno.

33, Kabinetu M i n i s t r a Glasnogovorniku Ministarstva vanjskih poslova D i r e k c i j i za Europu i Sjevernu Ameriku 222


MISIJA. LONDON

D i r e k c i j i z a informacije Pregled b r i t a n s k o g a t i s k a B r i t a n s k i t i s a k posvetio j e posebnu pažnju i z l o žbi

Higijena po bugarskim zemljama koja se otva-

ra danas u Britanskome muzeju. Ta v i j e s t zastupljena je u k u l t u r n o j r u b r i c i većine v a ž n i h dnev n i h novina. Izazov bugarskoga zahoda (Bulgarian WC Chalenge) Matta Goswel la, novine Tribune Općepoznato mišljenje d a j e WC t v o r e v i n a e l i z a b e tanske epohe očito će p r e t r p j e t i

ispravke kada

danas p r v i put bude i z l o ž e n n j e z i n bugarski ekv i v a l e n t piše Goswel I. I n s t a l a c i j a o t k r i v e n a u Bugarskoj d a t i r a o t p r i l i k e od 673. do 680. godine i p r e d s t a v l j a f u n k c i o n a l n i model vodenog zahoda, k a k a v se p r v i put pojavljuje u Zapadnoj Europi gotovo 1000 godina kasnije. J o š se spori o njegovu porijeklu: j e l i tračkog, bugarskog

ili

bi-

zantskog. A zašto ne i keltskog? S l i č n e i n s t a l a c i j e do sada n i s u o t k r i v e n e n i t i u tračkim nekropolama n i t i u grčko-rimskim arheološkim s r e d i š t i m a na t e r i t o r i j u Bugarske. To je ponukalo eksperta Bugarskog povijesnog društva iz Londona, Petra Pančeva, da t v r d i kako je riječ o drevnoj higijenskoj t r a d i c i j i , prenesenoj iz Stare V e l i k e Bugarske, koja se u prošlosti p r o s t i r a l a na t e r i t o r i j u Ukrajine i Južne Rusije. Bugari pret e n d i r a j u na to da su jedno od n a j s t a r i j i h plemena na Zemlji koje je u davninama n a s e l j a v a l o plodnu Fergansku dol inu u podnožju Parnira.

223


ALEK POPOV

Ostaje zagonetka z a š t o dotična i n s t a l a c i j a n i j e d o b i l a š i r u primjenu u srednjovjekovnom Bugarskom Carstvu. Prema Petru Pančevu, to se o b j a š n j a v a prodorom t u r s k i h plemena krajem 14, stoljeća, koja s u s u s t a v n o u n i š t a v a l a t a k v e objekte

lokalne

k u l t u r e . Ne i s k l j u č u j e mogućnost da se na t e r i t o r i j u Bugarske o t k r i j e j o š s p o m e n i k a t a k v o g karaktera A r h e o l o g i n j a Elena Papadopulos s O x f o r d a potpuno je drugog mišljenja. Prema n j e z i n u mišljenju WC inst a l a c i j e b i l e s u b i z a n t s k o g a p o r i j e k l a . Nedostat a k d r u g i h t a k v i h primjera ona objašnjava prodorom b u g a r s k i h plemena na B a l k a n s k i poluotok u 7. stoijeću, koja su ih sustavno u n i š t a v a l a , smatrajući

ih kršćanskim svetištima. Njezina t e z a ne

o b j a š n j a v a zašto s l i č n e i n s t a l a c i j e n i s u raspros t r a n j e n e negdje drugdje u n u t a r g r a n i c a B i z a n t s kog Carstva. Prof. Michael C a l l a h a n sa s v e u č i l i š t a u Glasgowu i z n i o je o r i g i n a l n o mišljenje. Prema njemu,WC r e l i k v i j a n a s l i j e đ e j e i z vremena kad s u k e l t s k a plemena o b i t a v a l a u tim zemljama, Međutim,očito je da se ta keltska tradicija r a z l i k u j e od tradicije Kelta u Zapadnoj Europi i posebno na B r i t a n s k o m otočju. P o r i j e k l o WC i n s t a l a c i j e iz Provadije z a s a d ostaje zagonetka. Očekuje se da će i z l o ž b u p o s j e t i t i Nj. V. K r a l j i c a E l i z a b e t a I I , osobno. Novine People pišu da su n a l a z i

i konzerviranje

unikatne iskopine b i l i f i n a n c i r a n i zahvaljujući entuzijazmu

lokalnih

ljudi

i sponzorstvu jedne

nizozemske fondacije. B u g a r s k i m i n i s t a r k u l t u r e

224


MISIJA. LONDON

o d b i o j e f i n a n c i r a t i p r o j e k t opravdavajući se srezanim budžetom. Komentar redakcije na ovaj događaj pod nazivom

Was it actually in use (Je trebljavan?/misli

li

uopće i k a d bio upo-

se na zahod/) nude i novine Eu-

ropean

Post

Drevni

uređaj, kako se kaže u komentaru, s t r š i

z a o g r n u t tragičnom samoćom mraka b a l k a n s k e pov i j e s t i . Pokušaji da se p r i p i š e nekoj od k u l t u r n i h t r a d i c i j a za sada n i s u ovjenčani uspjehom. Izgled a d a j e p r v a i n s t a l a c i j a djelo g e n i j a l n o g preteče Leonarda Da V i n c i j a , koji je, n a ž a l o s t , ostao neshvaćen od svoj i h suvremen i ka, Ta h i poteza se podupire sumnjama a r h e o l o g a o tome je

li

ure-

đaj ikad bio u upotrebi. Ako se to potvrdi, p o s t a t ćemo svjedoci jednog k u l t u r n o g paradoksa koji u značajnoj mjeri objašnjava s i t u a c i j u na B a l k a n u danas. Č a k ako i p r i h v a t i m o da John H a r i n g t o n n i j e p r v i p r o n a l a z a č zahoda, ostaje nam u t j e h a da je on barem p r v i koji g a j e p u s t i o u upotrebu z a k l j u č u j e a u t o r komentara. Slike instalacije

i

skice, zajedno s informaci-

jama, objavljene su u novinama Liberation i

Endeavour, a u potonjem je o b j a v l j e n a g r a d o n a č e l n i k a Provadije uz t e k s t

i

The

snimka

Istaknuti po-

ložaj p r o g r e s a ! Druga u d a r n a v i j e s t u t i s k u j e k o n f l i k t koji s e n a s t a v l j a n a Balkanu.

225


AL£K POPOY

- Na što ovo sliči?! - ljutito je uzviknula Devorina Seljanova bacivši papire na ostatke doručka na stolu. - Zašto nitko ne piše o meni? Varadin ju je pogledao s dubokom tugom. Noć je isklesala tamne krugove oko njegovih očiju. Izgledao je poput čovjeka koji se vraća iz pakla, natovaren tajnom o smaku svijeta. - Zašto me gledaš tako? Što sam to rekla? - nervozno će opet. - Uvjet je bio takav, ako se sjećaš - odvratio je tiho. - To je neformalni posjet i oni ne žele publicitet. - Kako si mogao prihvatiti takvu glupost?! - planula je. - Kakva je korist od tog susreta ako nitko neće čuti za to? Varadin nije ništa rekao. Pregurao je mučnu noć. Dame su okupirale sobe u rezidenciji, ostavivši ga da se grči na sofi u holu. Ah muke tijela nisu bile ništa u usporedbi s mukama duše. Po pustim ulicama njegove svijesti brodila su strašna pitanja poput čopora uličnih pasa zimi. Njušili su po zakutcima, štektali i zavijali ljutito, a on ili nije imao čime nahraniti. I postajalo je sve gore. Kroz odškrinuti prozor dolazila je svježina. Tardea zavjesa lagano je podrhtavala. - Znači, ona će otići vidjeti proldeti zahod i ovu činjenicu novine mogu ras trubiti - bijesno je nastavila Selj anova - a to što će doći na naš koncert ne! ? Što iz tog proizlazi? Da je jedan zahod važniji od mene! Kako ste dopustili ovaj apsurd? - Izložba nije dogovarana s nama - izvukao se.

226


MISIJA. LONDON

- Nego s kim? - nakostriješila se. - Pa, ni s kini - reče. - To je bila inicijativa Britanskog muzeja i općine Provadija. - Pa, to je stvarno apsurdno! - umiješala se dama poznata kao Milka. - Zar ne možemo pozvati BBC da napravi reportažu? Možda još nije kasno? Imate kontakt s BBC-jem, zar ne? - obratila se veleposlaniku. - Molim? - namrštio se. - BBC - ponovila je. - Da osiguraju ekipu za večeras. Varadin se ponizno osmjehnuo. - Da vam ovo nije Sofija? - dobacio je. - Osim toga, riskiramo da nam otkazu događaj. - Kako to, u posljednjem trenutku? - izbuljila se Milka. - Slažete li se da riskiramo? - izazovno ih je upitao. Zavladala je ledena šutnja. - A zar neće biti lakše - javila se druga pratilja - ako gospođa Seljanova ode i osobno otvori izložbu s tim famoznim eksponatom? Sumnjam da bi bilo tko imao nešto protiv. I tada bi sve novine pisale o njoj. - Kako si to mogla reći, Veronika!? - Milka je ljubomorno povisila glas. - Gospoda Seljanova štiti vječne duhovne vrijednosti. Ne može njezina djelatnost biti povezana s nečim tako vulgarnim! Veronika Dišlieva, poznata dama iz high lifea glavnoga grada, zapanjeno je pogledala svoju patronku. "Vidi je, molim te, kako se prenemaže", ljutito su joj zaiskrile oči.

227


ALEK POPOV

Umalo je izgovorila svoju misao naglas, ali odjednom je shvatila da neće naići na potporu. Seljanova je izgledala potpuno ozbiljna, kao da je razmišljala o nečemu važnom. - Slušajte - odjednom je rekla, - Nitko nam ne može zabraniti da novinama pošaljemo kominike odmah nakon koncerta. Ništa ne riskiramo. Neka se ljute, ako hoće - poslije kiše - kabanica. Misliš li da je ideja dobra? - okrenula se prema Varadinu. Jedna zraka sunca trijumfalno je zaplesala na njenom prćastom nosu. Pogledao je prema njoj i kimnuo: - Apsolutno. Do koncerta je ostalo još malo manje od deset sati. Sekunde su otkucavale u njegovu mozgu poput bombe sa satnim mehanizmom. Seljanova ga je pogledala zabrinuto. Što se dogadalo s tim čovjekom? Jučer je bio sasvim dobro, a danas izgleda kao utopljenik. Sigurno je imao nekakve brige, ah to je nije osobito diralo. "Samo da ne upropasti sve u posljednjem trenutku", pomislila je. - Idem provjeriti kako teku pripreme - promrmljao je gledajući na sat i ustao.

34. Lady & Sir Brandon Croft! - svečano je uzviknuo Barry Longfellow.

228


MISIJA. LONDON

Stazom između pregrada krenuo je dostojanstveni par srednje dobi. Masivna ogrlica od perli krasila je damin vrat. Blistavo se osmjehnula i zavodnički vrckala. Pod visokim svodovima Tvornice prolomio se pljesak Lady Croft, poznata u civilnom životu kao Susan Lamour, zapravo je radila kao dvojnica Brigitte Bardot. Nakon nekog vremena slava joj je neumoljivo venula i spremno je prihvatila sudjelovati u novom spektaklu kao statist. Ulogu Brandona Crofta igrala je prava muškarčina po imenu Lo, a koji je odnedavna preuzimao i lice popularnog nogometaša grubijana. Rod Sir Brandona Crofta, prema Imeniku aristokratskih obitelji Ujedinjenoga Kraljevstva, datirao je od 1234. godine. U posjedu obitelji bila je naslijeđena zemlja u Lancashireu i mali dvorac u Walesu. - Prepodobni Adam Sacks, opat Neverbury i poglavar odbora Celestinske dobrotvorne zaklade - ponovno je uzviknuo Barry Longfellow. Na stazu je izašao punašni džentlmen u ljubičastoj mantiji i živahnih očiju. Nije bila potrebna osobita mašta da se čovjek dosjeti čiji je on dvojnik Njegovo pravo ime bilo je Pat Vomit, ali sve ostalo pripradalo je Bennyju Hillu - glas, lice, hod, geste, kao da mu ih je veliki komičar ostavio u naslijeđe prije nego što je preselio na onaj svijet. Prečasni Adam Sacks dovukao se do Lady Croft, pobožno pogledao prema tavanu i uštipnuo je za dupe. Zaorio se ludi smijeh. - A ne! - umiješao se Ziebling, koji je stajao do

229


ALEK POPOV

Barryja i promatrao paradu dobrotvora, kako ju je sam nazvao, s profesionalnim interesom. - Nećeš to raditi, jesi razumio? Sad nisi Benny Hill! - Ooops, sorry! - odgovorio je Pat Vomit i ponovno se zaorio smijeh. Barry mu je zaprijetio prstom, a zatim doviknuo: - Baronesa Remulada! Remulada je bilo ime umaka za pržene krumpiriće što je prema 'Ihomasu Munroeu, autoru prvobitnoga popisa, zvučalo vrlo aristokratski. U jednom mu je trenutku postalo nasmrt dosadno listati Imenik aristokratskih obitelji i prepisivati rubrike. Uzimajući masnim prstima kriglu piva, slučajno je spazio pakiranje umaka koje se povlačilo po njegovu radnom stolu te je dobio nadahnuće. Remulada, zapisao je u legendu kao objašnjenje lika, stara je danska obitelj, koja potječe od vladara baltičkoga otoka Faarhoeighen. Početkom pedesetih godina njezini predstavnici dolaze živjeti u London. Baronesa Remulada bila je isprana plavuša s licem utopljenika zagledanog u nebo kroz debelu ploču leda i s hodom robota, Nosila je blijedoružičasti karirani kostim, bijele rukavice i ogromne blještave naušnice. Njezina zvijezda zasjala je prije godinu i pol kad je domaćica Lucy Nord hladnokrvno odrezala penis svome pohotnom suprugu, poslije čega je napisala knjigu o tome i postala poznata s obje strane oceana. Od tada je njezina ličnost mnoge raspalila, a Tvornica nije zakasnila s odgovorom na očekivanja tržišta. Ulogu je igrala antipatična Elaine Carter, također domaćica iz srednje

230


MISIJA. LONDON

klase. Nije imala hrabrosti postupiti kao Mrs. Nord, ali bili su joj potrebni dodatni prihodi kojima bi plaćala kreditne rate za umjetne sise. Slava Mrs. Nord brzo je splasnula, dok su kreditne kamate nastavile cvjetati. - Lord Daffy Atwod i njegova sestra Lady Gossip - najavio je Barry Longfellow. Stazom su krenula invalidska kolica koja je gurala stroga osoba s orlovim nosom i izgledom udovice. U kolicima je sjedio Sammuel Fogg, poznati dvojnik fizičara Hawkinga, odjeven u raskošni crveni mundir. Spretni šminkeri agencije potrudili su se da ga učine dostojanstvenim. Usprkos tome, svi prisutni su se nasmijali, a on im je odvratio nesigurnim, zluradim osmijehom. - Lady Marx, dukesa Halfbrain, Sir Benav Barry je nastavio trubiti poput srednjovjekovnog maršala. - Hugh Munroe, esquire, predsjednik monarhijske lige, Sir Jay. Titulirane osobe koračale su važno, izbačenih grudi i stisnutih usana. Kad se blistava povorka poredala, Barry je bacio pogled prema svome šefu. Ziebling je uzbuđeno zapljeskao i dao znak sudionicima da se približe. - Dame i gospodo - započeo je - nalazimo se pred svojevrsnom superprodukcijom. Do sada nismo pravili ništa slično; svaki od vas vrtio je svoj mali šou, neovisno o drugima. Ali danas ćete biti dio ogromnoga scenarija s neobično visokim koeficijentom autentičnosti. Iako većina vas u ovome sudjeluje kao statisti, to ne znači da su vaše uloge manje važne. Klijenti od nas očekuju autentičnost, a mi ćemo im je pružiti.

231


ALEK POPOV

Prošao je pogledom umirene glumce i nastavio: - L j u d e po svijetu uzbuđuju različite stvari. Društveni položaj, slava i prestiž oduvijek su bili i bit će medu najjačim afrodizijacima. Oni koji su ih se uspjeli domoći, rijetko kad bi priznali da slijede egoistično seksualno zadovoljstvo. Ponekad ni oni sami toga nisu svjesni, prikrivajući se iza apstraktnih i nejasnih ciljeva. Ali, oni ipak ne mogu prevariti svoju dubinsku bit. Priroda orgazma je ćudljiva i zagonetna. Milijuni mu se ne mogu približiti, dok drugi u njemu uživaju iz dana u dan. Jedni moraju potrošiti cijelo svoje bogatstvo da ga ostvare, dok drugima dolazi samo kao zlatna kiša. Blaženi su oni koji se zadovoljavaju malim! Ah naši klijenti nisu među njima. Oni žele sve! Ako im to može pomoći da svrše, utoliko bolje. Ziebling je napravio kratku pauzu, a onda je ispružio ruku. - Dame i gospodo - patetično je uzviknuo Njezino Kraljevsko Veličanstvo, Elizabeta II! Svi su pogledali prema početku staze. Tamo je stajala sitna starija ženica s blijedozelenom kapicom i bijelim plastičnim sandalama. Iza nje, u ulozi tjelohranitelja, stajao je Desmond sa žicom u uhu i strogim crnim odijelom. Starica je digla ruku i mahnula u znak pozdrava. Izgledala je toliko stvarno da su kroz sve prisutne prošli srsi strahopoštovanja. - A tko je ona? - baronesa Remulada šapnula je na uho Sir Croftu. - Nemam pojma! - slegnuo je ramenima igrač

232


MISIJA. LONDON

Manchestera. - Prvi put je vidim. - Vidi, vidi! - uskliknuo je Pat Vomit, čiji je staž u agenciji bio puno duži. - Mrs. Cunningham se vraća! Hip, hip, hura! Kraljica je zastala i pogledala ga oštro. - Odrubite mu glavu! Ziebling je prasnuo u smijeh. Sagnuo se prema starijoj ženi i srdačno ju zagrlio. - Teta Hellen! Kao i uvijek neponovljiva. Tako sam sretan što si ponovno medu nama! - Ja nisam toliko sretna - odbrusila mu je Ijutito - ali moram si kupiti novi hladnjak, S ovim učiteljskom mirovinama? Mrs. Cunningham odmahnula je kiselo glavom. - Kupit ćeš ti sebi i dva hladnjaka! - potapšao ju je Ziebling po ramenu. - Što kažeš za scenarij? - Glupav kao i sam život - odsiječe. - Snaći ću se, nije mi prvi put. - Eto, to se zove profesionalac - okrenuo se Ziebling ostalima: - A jeste li vi spremni? Grupa je kimnula. - Dobro onda - rekao je. - Dosta je već proba. Mislim da je svatko naučio svoju lekciju. Scenarij nije kompliciran, ali iziskuje koncentraciju. Nemojte se napiti, ne razgovarajte puno, važno pušite obraze i sve će biti u redu. Trčim vidjeti je li scena gotova. Barry će se pobrinuti za vas. Vidimo se večeras. Katja je pratila probu, oslonjena nezainteresirano na zid garderobe. Nije bila uključena u scenarij iz razumljivih

233


ALEK POPOV

razloga, ali nije joj bilo žao. Činjenica da će se taj groteskni šou odvijati na teritoriju bugar skoga veleposlanstva bacala ju je u duboku nedoumicu. Zašto, kome je to bilo potrebno?? I tko će platiti račun na kraju? Osjećala se poniženom. Poslije joj nije više bilo važno. Bila je sretnija nego ikad što je pokupila svoje krpice otamo. Smjestila se pred ogledalom da isproba jednu novu periku, obojenu u svijetloružičasto. Donijeli su je danas poslijepodne. Bila je prirodni element još jednog scenarija, napisanog za nekakvog imućnog starog pankera. - Znači, ti si mi najnovija snaha? - doletio je ironični glas iza njezinih leda. Lagano se okrenula i opazila obraz Mrs. Cunningham u ogledalu. Starica joj se dopala, bilo je još drskosti u njezinu glasu. - Koliko ti je godina? - nastavila je. - Dvadeselčetiri - odgovorila je Katja. - Dopada li ti se uloga? - Raspored je dosta naporan - izvukla se djevojka. - T r e b a im još jedna princeza - dobaci Mrs. Cunningham. - Taj šou će se vrtjeti još dugo. Nećeš ostati bez kruha, vjeruj mi! - Nemam ništa protiv - reče Katja. - Ionako ne mislim ostati vječno u ovom biznisu. - jesi Ruskinja? - Bugarkinja - odmahnula je glavom Katja. Mrs. Cunningham je zažmirila kao da se pokušava sjetiti nečeg važnog.

234


MISIJA. LONDON

- A ti si djevojka koja je radila tamo? - živahno ju je upitala. "Vidi, vidi, svi to znaju" pomislila je Katja. I to mi je neka povjerljivost! - "Radila" je pretjerano - osmjehnula se. - Čistila sam s vremena na vrijeme, da bih platila najam. To je stvarno bila sreća jer u početku nisam imala prebijene pare. Ali više nije tako, odselila sam. - Kud ode ovaj svijet?! - uzdahnula je prijekorno starica. - Da se masturbira na tako visokom nivou?! To je, čini mi se, pretjerano, zar ne misliš? - Visoko, nisko, boli me - slegnu ramenima Katja. - Ja to ne odobravam - klatila je glavom Mrs. Cunningham. ~ Misli što god hoćeš, ali ja to ne odobravam. Masturbiranje smeta ljudima da se razvijaju. Tako su me učili kad sam bila mala. Sad znam što su imali na umu. Zadubila se u svoju torbicu i izvukla dugu tanku cigarilu. Zapalila je šibicu. Nad glavom joj se izvio sladunjavi dim. - Svi se znaju drapati u mraku - nastavila je fućkajući energično. - Ne moraš biti ni lijep, ni pametan, ni bogat - ništa! Možeš se čak poštedjeti i elementarne higijene. Čovjek se opušta. Zašto da se naprežem, kaže on sebi, da radim na sebi da bih bio privlačan, kad se mogu pobrinuti i sam. To je kraj. Navikneš li jednom, više te ništa ne može zaustaviti. Pretvaraš se u životinju. Kraljica je potom ispustila nekoliko kolutova dima. - Kad se netko drapa sam, to je njemu na dušu. Ali kad se cijela država drapa, postaje gusto - filozofski se izrazila.

235


ALEK POPOV

- Krasno, zašto ne iskoristiš priliku i to im ne kažeš? - predložila je Katja. Kraljica se zamislila, poslije je odmahnula glavom: -Toga nema u scenariju. A i ne ulazi mi u opis posla. Ti budi bez brige: naći će se već netko tko će im reći. Uvijek se nade. Starica se zaputila prema svojoj kabini mrmljajući si u bradu: - Tko li je izmislio taj prokleti koncert? Da nije opet Munroe? Mozak mu je sasvim zakržljao!

35. - Ti si me prešao! - promuklo je progovorio Varadin. - Lažove! Glas mu se cijedio iz usne šupljine poput crnog potoka s otrovnim mikroorganzmima. - Ekselencijo - hladno je rekao Ziebling - ne razumijem o čemu govorite. Htjeli ste kraljicu - imate je! Što vam više treba? - Prava kraljica, huljo! - zastenjao je veleposlanik i ispalio: - Sto! - Molim? - Ziebling je podigao obrve. - Devedeset i pet - rekao je Varadin i ponovio ljutito: - The real Queen! - The real Queen!?- iskreno se zapanjio. - Vi niste dobro! - Nisam! - odbrusio je veleposlanik. - Tristo! Pepolenov se sustav nezaustavljivo raspadao. Očigledno 236


MISIJA. LONDON

nije bio projektiran za ovakvo opterećenje. Mehanizam emocionalne preše je zaribao; brojke su letjele uokolo, ulje je prskalo. Svakog trenutka se mogao u potpunosti raspasti i zgnječiti ga pod svojim ostacima. Morao je spašavati svoj mozak Ziebling ga je zadubljeno promatrao, kao da se mučio pokušavajući odgonetnuti što se točno događa u duši njegova klijenta. - Zašto ne dovedete i Lady Dianu - zajedljivo je prosiktao veleposlanik - pa da šou bude potpun. Ovaj je odmah podigao obrve. - Niste tražili! - Ma, da! - prekinuo ga je Varadin. Ostavio je brojke da se prosipaju u nekom opustjelom kutu svoga mozga i nastavio: - Umišljate si da me možete vući za nos? Znam sve o vašoj agenciji! - Mi ništa ne krijemo, sir - Ziebling je mirno odvratio. - Mislio sam da ste otpočetka upoznati s karakterom naših djelatnosti. Vi ste nas potražili, ako se sjećate. - Dean Carver vas je preporučio i j a sam mu povjerovao ~ rekao je s gorčinom veleposlanik i ironično dodao: Pretpostavljam da je imao koristi od toga... - Ne čudi me što je govorio dobro o nama - reče Ziebling. - Mi se zaista razumijemo u posao. Uvjeravam vas da će vam se šou dopasti! - Neće biti nikakvog šoua - odbrusio je Varadin. - Otkazat ćete u posljednjem trenutku? - odmah se uznemirio. - Ali zašto? - f e r mi namjeravate podvaliti lažnu kraljicu, 237


ALEK POPOV

zato! - planuo je veleposlanik. - Zar nas stvarno smatrate toliko glupima?! Ziebling je odjednom pocrvenio i skočio sa svoga mjesta. - Sir, ni jednog trenutka nisam pretpostavio da vi očekujete od nas da vani dovedemo Njezino Veličanstvo! To je apsurdno! Kako vam je uopće mogla pasti na pamet takva ideja? Veleposlanik je zatreptao. - Smislit ćemo nešto - prošapnuo je, više sebi u bradu. - Da se razboljela ili su iskrsnuli važni državnički poslovi. Ne znam. Moramo nešto smisliti! - A ostali? - službeno je upitao Ziebling. - Ostali?! - Varadin je glupavo zinuo. Pred očima mu se stvorio popis s imenima i titulama važnih gostiju. - Želim vas upozoriti da su oni samo statisti rekao je Ziebling. - Na njih ne možete previše računati. Varadin je zgrabio vrh nosa i počeo ga trljati s dva prsta, dok nije osjetio bol u sinusima. - Kako se nisam toga sjetio - prostenjao je. - Za sve ste se pobrinuli! - Naravno - kimnuo je Ziebling. - Nije nam bilo nimalo lako. Obično si ljudi biraju komornije priče. Ali vi ste toliko držali do tog koncerta! Sigurno imate neki važan razlog. Ne znam. Moj posao nije komentirati želje klijenata, nego ih ispunjavati. Ah ne mogu dopustiti da se vanjska lica miješaju s trupom. To je neprofesionalno.

238


MISIJA. LONDON

- Ali oni su kupili karte, zaboga! - Pretpostavili smo da će vam to predstavljati zadovoljstvo. Uključili smo to u završni račun. Nemojte se brinuti. Veleposlanik je oštro digao glavu: -I vi očekujete da platim ovu maskaradu? - Između ostalog, ovdje sam i zbog toga - bodro je uzvratio Ziebling - da vam napomenem kako se bliži datum dospijeća. Pripremio sam vam detaljan izvještaj troškova, do posljednjeg penija. - V i mene, izgleda, niste shvatili - otkazujem vaše usluge! - Nemojte biti toliko nervozni, Ekselencijo - nastavio je Ziebling, ne dopustivši da ga novost učini vidljivo skrušenim. - Investicije su već uložene, kaparu ste nam u svakom slučaju dužni. Osim toga, mi svi imamo karte, uključujući i mene, evo - gurnuo je ruku u gornji džep sakoa i razmahao se kartončićem s pečatom veleposlanstva - i nemamo nikakvu namjera odustati od gledanja i klopanja. Znani da se pripremate za ovaj događaj pola godine. Stigli su trubaduri i akrobati iz vaše domovine! To vrijedi vidjeti, zar ne? - Vratit ću vam novac za karte - mračno je odvratio veleposlanik. - Neću vas ostaviti da se zezate. - Nemojte se samo ubiti! - prekinuo ga je Ziebling. - Brinem se za vas, znate? Gdje ćete si naći druge goste? - Pogledao je na sat. - Do koncerta je ostalo manje od tri sata. Pretpostavljam da će se neki ljudi jako ljutiti ako dvorana bude prazna. Osobito ako shvate

239


ALEK POPOV

zašto i tko je zaslužan za fijasko? Nećete moći svaliti krivicu na sitne ribe. Pomislite na svoju karijeru. Varadin mu je uputio prazan pogled. Kakve veze to sad ima? Njegova karijera već je propala. - Ne, Sir, ništa nije izgubljeno! - uskliknuo je Ziebling, kao da mu je pročitao misli. - Ne smijete očajavati! Nakon što ste napravili jednu grešku, nemojte i drugu. Prepustite nam da odigramo šou i sve će biti u redu. To su savršeni profesionalci, osobito naša kraljica. Događalo se da je zaustavljaju djeca u parku i pitaju: "Oprostite, jeste li vi Elizabeta II?" Možete li zamisliti? A kostimi su za umrijeti! - Predlažete mi prevaru? - Predlažem vam izlaz - Ziebling je snizio glas. - Jedini za čovjeka u vašoj situaciji! Ja ću vas spasiti, a vi se jednostavno pridržavajte ugovora. Skandala neće biti. Materijal neće izaći u novinama. Netko će misliti da je večerao s engleskom kraljicom i bit će sretan. Vi ćete biti heroj. A poslije, ako poželite princezu, samo mi dajte znak. Padate na nju, ha? Za redovite klijente imamo veliki popust. Neprimjetno se približio Varadinu, zakrivajući oskudnu popodnevnu svjetlost koja je strujala od prozora. Njegova silueta odjednom je porasla, a sjena se proširila po neurednom radnom stolu. Usne su mu gotovo dodirivale veleposlanikovo uho, kao da mu je namjeravao ispiti preostali sadržaj mozga. Zapuhnula ga je odbojna toplina. - Vi ste moj vrag! - prošaptao je Varadin.

240


MISIJA LONDON

36. Točno u 18,45 jedan ružičasti šešir u obliku gigantskog eklera trijumfalno je prošao kroz vrata veleposlanstva. Iza njega u stopu sitnim su korakom žurili Varadin i dvije pratilje. Predvorje je blještalo kao da je polizano. Kristalni luster praznično je svjetlucao. Na pragu ih je dočekao gospodin Kišev, uz ulizivačko klanjanje. Još su se dvojica diplomata s izgledom posluge motala uokolo. Nitko od njih nije imao čast prisustvovati koncertu. Njihova zadaća bila je posluživanje prednje linije svjetskog fronta. Tehničko osoblje bilo je povučeno duboko u pozadinu zbog "taktičke nesuglasnosti." Devorina Seljanova čak nije primijetila uslužnog diplomata; nehajno je skinula svoj egzotični kožni ogrtač i ostavila ga u njegovim rukama. Njezina haljina bila je opšivena sitnim ukrasima, koji su odmah zablistali poput novogodišnjih lampica. Preko ramena joj je bila prebačena široka plava lenta s teškim medaljonom u donjem kraju - trofej s gostovanja u nekoj dalekoj zemlji. Smatrala je da joj ta dekoracija pridaje dostojanstvo i nije propuštala staviti je pri osobito svečanim prilikama. Gigantski ekler krenuo je s pratnjom prema paradnom stubištu. Penjali su se lagano, kao ljudi koji se uznose na nebo. S cr venog tepiha dopirao je miris jorgovana. Vrata dvorane za prijeme bila su širom otvorena; medu stolovima šetali su uređeni studenti s bijelim rukavicama, kupljenim upravo za tu priliku. Na usnama Seljanove

241


A L E K POPOV

zatreperio je osmijeh odobravanja. Potom je odjednom nestao. - Kakav je ovo štand? - progovorila je iznervirano. Pogled joj je bio usmjeren prema stolu lijevo od vrata. Varadin je slegnuo ramenima. Na stolu su bili poredani različiti predmeti - na svakom se nalazila etiketa s cijenom. Nije imao pojma odakle se stvorio taj prokleti štand; prije samo sat vremena, kad je pošao u posljednju kontrolu, nije mu bilo ni traga. Roba je bila suvenirskog karaktera: katalog s ikonama objavljen daleke 1971. godine (7 funti), hrpa diskova s narodnom muzikom (po 5 funti), nekoliko pari vunenih čarapa (5 funti), dekorativni opanci (15 funti), marame s narodnim motivima (6 funti), šarena pletena torba (10 lira), kao i još nekoliko živopisnih sitnica. Medu njima je stršala mala skulptura jazavčara s impozantnom cijenom 150 funti. Iz hodnika koji je vodio prema pomoćnim prostorijama pojavila se figura kustosa. Njegova duga kosa bila je vezana u rep. Nosio je crno vuneno odijelo i debelu košulju bez ovratnika, koja mu je pružala izgled sjemeništarca. - Jeste li vi poredali ove stvari ovdje? - presrela gaje Seljanova negodujućim glasom. - Pa glumci su me zamolili - promrmljao je pogledavši poput krivca prema starinskoj drvenoj češagiji koju je držao u rukama (cijena 4 funte). - Ne sviđa mi se ovo - odmahnula je glavom. -

242


MISIJA. LONDON

Raščistite to odmah! Ah kustos se nije ni pomaknuo. Tako plah na institucionalnoj razini, bio je spreman braniti interese narodnoga stvaralaštva do smrti. Gospoda Seljanova nije imala naviku plaćati honorare. Njezine specijalnosti bili su duhovni stimulansi. Znao je, ako ne uspije prodati jazavčara, vratit će se kući praznih ruku. A zimski računi za grijanje neumoljivo su nakupljali kamate. - Stavi i ove kasete, molim te - zapjevušio je melodičan glas. - Ostale su nam od turneje po Argenitini. To je bio glas jedne od pjevačica. Isplivala je poput utvare iz tamnoga hodnika, drndajući svim ogrlicama i ukrasima po sebi. Na njezinim blijedim obrazima isticale su se dvije nestašne rupice. - Čekali smo vas, gospodo - osmjehnula se prirodno. - Je li tako da nemate ništa protiv da prodajemo neke naše sitnice? Ljudima se dopadaju, a još neki dodatni lev dobro će nam doći. Točno u tom trenutku jedan od diplomata dotrčao je stepenicama i razmahao se rukama. - Dolaze! - patetično je povikao i odjurio natrag. - Držite palčeve! - uskliknula je pjevačica i šmugnula niz hodnik prema improviziranoj garderobi. Kustos je nabacio službeni izraz. Seljanova je bacila očajnički pogled prema Varadinu, ali on je samo podigao obrve kao znak filozofskog primirenja. Pratilje su se požurile povući u pozadinu. Nastupila je zagonetna tišina. "Počinje", reče si Varadin i želudac mu se skupi. Kruti šavovi fraka zlobno su

243


ALEK POPOV

mu se upijali pod pazuha; "govedo Miladin sigurno je pogriješio broj." Što mu bi da baš njega pošalje da mu iznajmi odijelo! Pod obodom šešira oči Seljanove samo što nisu prsnule od iščekivanja. "Uz malo više sreće, moći ćemo joj podmetnuti čak i krokodila!" pomislio je. - Zašto još nitko ne dolazi? - Seljanova je nestrpljivo promrmljala gledajući na pusto stubište. - Evo ih! - uskliknula je Milka iza njezinih leđa. Po crvenome tepihu krenuo je jedan osamljeni par. Muškarac je bio ogroman, s istaknutim trbuhom i bradom u obliku lokota, koja ga je činila još starijim nego što je zapravo bio. Bio je odjeven sav u crno i, ako je bilo suditi po kravati i maramici u gornjem dijelu džepa sakoa, imao je naviku zagledati se u izloge Oxford Streeta. Do njega je koračalo nekakvo čudno stvorenje s držanjem pauna i gotovo istim perjem. - Halvadžievi - procijedila je Seljanova. - Da ne bi slučajno zakasnili! Čim se par popeo, njezino lice poprimilo je najblaži mogući izraz. - Veselim se što vas vidim, gospodine Halvadžie v - nasmiješila se. - Hvala, također - zarzala je muškaračina rukujući se s njom i veleposlanikom. Potom se okrenuo prema svojoj polovici; - Ivonne, upoznaj se s gospođom Seljanovom. Ovo je Ivonne - dodao je s ponosom. - Drago mi je - procvjetalo je stvorenje. - Jako lijepa zabava - Njezin tanki vrat bio je blindiran s nekoliko niski bisera.

244


M I S I J * LONDON

- Hajde, dođi! - povukao ju je k sebi. Dva studenta potrčala su da im pokažu mjesta. Seljanova je pričekala da se dovoljno udalje i zajedljivo dobacila: - Sponzori, što da im radiš? Halvadžiev je svoj uspjeh dugovao jednom malom dijelu narodnog gospodarstva koji je besprimjerno lutao negdje između Istoka i Zapada nakon raspada socijalističke ekonomije. Uzeo ga je i požrtvovno odšlepao do tihog ušća Temze. U rijetkim slučajevima kad je govorio o tome, Halvadžiev je volio koristiti glagole kao "spašavati" i "čuvati" Ali malo je ljudi dijelilo njegovu logiku. Tim povodom u Bugarskoj su se koristili sasvim drugi glagoli, obojeni silno negativnim značenjem. Zato mu se često nalagalo da sponzorira kulturne događaje, osobito kad ih organiziraju ljudi s vrha. Tiskara za indulgencije radila je punom parom. U 19 sati ispred veleposlanstva zaustavio se veliki turistički autobus. Vrata su se uz prigušeni zvuk lagano otvarala i pred očaranim pogledom diplomata nagrnula je glasna gomila ljudi u službenim večernjim odijelima. Predvodio ih je Robert Ziebling. - Evo i nas! - bodro je uzviknuo i izgurao se naprijed. Seljanova je spremno zastala. Gosti su krenuli stubištem. Počele su pljuštati titule i osmijesi: baronesa Remulada, dukesa Halfbrain, sir Jay, lady Marx, sir Gallfan. Osjetila je kako se topi usred tog svjetskog vrtloga, Rep se razvukao čak do donjeg dije-

2 4 5


ALEK POPOV

la crvenoga tepiha. Prije ulaska u dvoranu važne osobe zaustavljale su se kraj štanda, dodirivale su misteriozne predmete i postavljale pitanja. Ali kustos nije znao engleski i nije bio u stanju zadovoljiti njihovu radoznalost. Samo ih je promatrao i sve mu je više postajalo neugodno. Nitko se nije sjetio izvaditi svoj novčanik. - Proklete škrtice! Posljednji su se dovukli diplomati koji su vukli invalidska kolica sir Daffyja Atwooda. Glava mu se klatila tamo-amo, a medalje su zvonko drndale na njegovu mundiru. Pokraj njih je trčkarala Lady Gossip i uporno dovikivala: - Za Boga dragoga, pazite! Potom je opet uslijedilo zatišje. - A što ako ne dode? - zabrinula se Seljanova. - Nema šanse - rekao je Varadin, pogledavši na sat. U tom se trenutku pojavio Ziebling, - Što radite ovdje? Zašto niste pred ulazom?! - naljutio se. - Zar niste pročitali scenarij? Nije vam to dukesa Halfbrain! - Oh, Bože! - uskliknula je Seljanova. - Sasvim sam zaboravila! Zgrabila je veleposlanika i njih dvoje se spustiše stepenicama. Ziebling je prijekorno odmahnuo glavom. Barry Longfellow mu se približio i ležerno se oslonio na ogradu, Sada je on bio vikont Balthazar de Mullen. - Izgleda da će biti teška večer, ha, sir? - dobacio je Barry.

246


MISIJA. LONDON

- Ne ispuštaj iz vida ovu pasminu! - opomenuo gaje Ziebling. - Znam svoj posao! - odbrusio je. Urednik ili je zadubljeno promatrao svojim malim sjajnim očima. Ziebling mu je prijateljski mahnuo: - Bok, došli smo s mirom! Nije shvatio što su mu rekli i sumnjičavo je skupio obrve. - Jebene škrtice! Rolls se tiho zaustavio pred ulazom veleposlanstva. Nedostajala su sva obilježja raspoznavanja: grbovi, zastave, krune. Ogromno crno vozilo bilo je obavljeno velom tajnosti, kao da se nije kretalo po ljudskim stazama, već je letjelo po nevidljivim magistralama među svjetovima. Iz automobila je izašao stasit muškarac u svijetlom mantilu, otvorio je stražnja vrata i pružio ruku jednoj starijoj dami. "Bože, stopostotna je!", protrnuo je Varadin. - Your Majesty\ - zacviljela je gospoda Seljanova i bacila se na staricu poput jastreba koji je spazio zeca u polju. - Oh, my dear! - uskliknula je Mrs. Cunnigham. - Vaša dobrotvorna ideja dirnula me do suza! Evo, ponovno se srećemo, Ekselencijo - okrenula se prema Varadinu: - Nastavite služiti svojoj domovini u istom duhu i Bog će vas nagraditi! "Vještica!", procijedio je u sebi, uzimajući joj ruku. Diplomati su počeli kružiti naokolo poput uzbuđenih osa; jedino ih je strogi Varadinov pogled držao na pristojnoj udaljenosti.

2 4 7


ALEK POPOV

Grupa je krenula prema dvorani. Kraljica se oslanjala na gospođu Seljanovu i neumorno ponavljala: - Oh, my dear\ Tjelohranitelj ih je pratio u stopu. Krv joj udarila u glavu. Bože, kakva čast! Kakva čast! Kad bi barem mogle nekako vidjeti Balvanova i Mustakova! Pojma one nemaju! Jadne provincijalke! Eto, ONA hoda kraj mene, oslanja se o moju ruku, govori sa mnom - engleska kraljica glavom i bradom! Čujete li? Vidite li? Shvaćate li? Ali nitko ne mari ni pišljiva boba. Užasan narod, ništa ne zaslužuje. Oh, my dearl Evo, opet je to ponovila. To su signali! Dopadam joj se! Staza pod njezinim nogama je nestala; imala je osjećaj da korača po zraku. Ispunjavao ju je čudan sjaj. Gonite se u materinu, prokleti prostaci! Ja sam prešla na drugu stranu. Više nisam jedna od vas. Nisam ista. Ja sam druga. Ne poznajem vas! Ali, kako je lijepo! - Gle, što je ovo? - uskliknula je Mrs. Cunnigham. "Oh, ne, opet taj prokleti štand", opsova u sebi Seljanova. Magija je nestala. Kraljica se zalijepila za stol i počela razgledati stvari. Osobito su je se dojmili opanci od svinjske kože. - Kakve zanimljive mokasine! - reče, podignuvši ih za vezice. Ovaj put kustos se osjetio dužnim nešto reći. - Opanci - ozbiljno je zaustio, sav u znoju od neugode. - Nacionalna nošnja.

248


MISIJA. LONDON

- Oh, tzarvuli! - Očito počašćena, odgovorila je kraljica. - Prekrasno, zaista! Opantsi! - Opantsi, opantsi - svi su ushićeno kimnuli. - Izgledaju tako slatko - umiljato reče Mrs. Cunnigham. - Mogu li ih probati? Urednik glupavo kimnu. - Želi ih probati - prevela je Seljanova ledenim glasom. Varadin je uputio ubojit pogled prema Zieblingu, koji je pratio situaciju s nezdravim zanimanjem, koje je graničilo sa zadovoljstvom. Diplomati su se rastrčali i donijeli stolac. Sjela je i izula sandale. Urednik joj je pomogao zavezati vezice. - Oh, tako su udobni ti opanci - rekla je kraljica šetkajući tamo-amo: - Uzet ću ih. "Bože, kakvu nam je lekciju zapravo očitala!" sinulo je u svijesti Seljanove. Samo prava kraljica može postupiti tako diplomatski. To joj je u krvi. - Your Majesty! - raznježeno je uskliknula. - Izgledate fantastično! - Oh, my dear! - mahnula je rukom Mrs. Cunnigham. Ne skidajući opanke, odšljapkala je prema dvorani. Svi su se gosti digli na noge i počeli pljeskati. Potom su se vrata zatvorila. Lica diplomata su se objesila. Mavrodiev je zapalio cigaretu i gurnuo ruke duboko u džep. Kišev je digao kraljevske sandale s poda, razgledao ih sa strahopoštovanj em i postavio ih na stol.

249


AUK POPOV

- Hej, a tko će platiti opanke?! - kustos se odjednom dosjetio. Njegovo pitanje ostalo je visijeti u zraku. Danailov se šetkao poput lava pred vratima i ljutito mumljao. Iz dvorane su dopirali svečani zvuči. Kišev, koji je slovio kao poznavatelj klasične glazbe, tugaljivo je primijetio: - Oda radosti. "Odu radosti" izvodili su bugarski studenti koji su studirali na Kraljevskom glazbenom koledžu. Gosti su ih slušali u ekstazi. Osoblje se nečujno kretalo između stolova i punilo čaše vinom. Nakon što je svojevrsni intermedij završio i pljesak utihnuo, gospođa Seljanova je ustala i duboko udahnula zrak ispunjen aurom visokoga društva. Ošamutio ju je poput rajskoga mirisa, ona samo što nije pala, no ipak se svladala. - Your Majesty! Dear Ladies and Gentlmen! - započela je monumentalnom intonacijom predsjednika razreda koji raportira pred logorskom vatrom. - Za mene je velika čast i veliko zadovoljstvo poželjeti vam dobrodošlicu. Prisutnost toliko važnih osoba u ovoj dvorani jasan je znak podrške našoj dobrotvornoj akciji. Želim vam zahvaliti u ime cijelog bugarskog naroda i uvjeriti vas da će se ovaj povijesni znak dostojanstveno shvatiti i cijeniti. Večeras ćete imati jedinstvenu priliku dodirnuti neprolazne vrijednosti bugarskoga genija. Dopustite mi da pred vama otvorim ovu dragocjenu riznicu duha, iz koje struji svjetlost najviših ljudskih ideala, kako biste se uvjerili da pripadamo jednoj te istoj kulturnoj domovini, zvanoj Europa. Your Majesty! La-

250


MISIJA. LONDON

dies and Gentlemen! Ponos i uzbuđenje obuzimaju mi srce pri pomisli da sam upravo ja pozvana pružiti vam ovaj civilizacijski ključ za moju zemlju. Najpokornije vas molim da ga primite! Nastupila je kratka stanka. Ziebling je počeo sugestivno pljeskati, pa su ga i ostali slijedili. "Yes!" - uzviknula je u sebi. "Znala sam da ću ih poslati u oblake!" Njezin govor sastavio je jedan iskusan književni laskavac, koji je prešao u službu njezina muža izravno iz jasli prethodnih gospodara. Išlo mu je od ruke, moralo se priznati. ~ A sada, dopustite mi da dam riječ Her Majesty, Elizabeti II, kraljici Velike Britanije - patetično je najavila Seljanova. - Hvala - Mrs. Cunnigham službeno je kimnula. - Slučaj smeđih medvjeda uvijek mi je bio na srcu. Zato smatramo da ova inicijativa predstavlja važan prinos ekološkoj ravnoteži kontinentalne Europe. Sjena nedoumice prošla je licem Seljanove. - Kvragu, što ova lupeta! - prosiktao je Varadin Zieblingu na uho. - Koncert je u korist siromaha. To piše čak i na pozivnicama. - je li uopće važno? - došapnuo je. ~ Sve su to ugrožene vrste, zar ne? Ali iza njegove "bašmebriga" maske izronio je strašan roj psovki: taj kreten Munroe! Da sve uprska! Srezat ću honorar tom idiotskom govnu. - Smeđi medvjedi su naši prijatelji - važno je zaključila Mrs. Cunnigham. - U skladu s time prijatelji smeđih medvjeda naši su prijatelji.

251


ALEK POPOV

Podigla je čašu: - Za zdravlje svih medvjeda u svijetu! "Jebi se, Munroe!" uzdahnuo je Ziebling. Odjeknuo je frenetičan pljesak. - Platit ćeš mi za ovo! - procijedio je veleposlanik. - Ljudski je griješiti - slegnuo je ramenima Ziebling. "Pa što sad" mislila je gospoda Seljanova, dok je aplaudirala na kraljičin govor. "Kraj toliko obaveza, čovjek se malo pogubi". Znala je to iz vlastita iskustva. Riječi odlaze, činjenice ostaju. Važnije je to da ona sjedi za mojim stolom, mudro je zaključila. Program je otvorila narodna pjevačica Ratka Mandžurova. Bilo je posluženo i predjelo: pirjana jetrica u bijelom vinu i salata od svježih rotkvica a la Gibanicharoff. - Mmm, delicious! - usliknula je Mrs. Cunnigham, ali njezin kompliment nitko nije čuo. Ratka Mandžurova bila je prirodni fenomen koji su fizičari više puta istraživali. Njezin glas posjedovao je moćnu, prodornu snagu. Kako bi jasno dokazali tu neosporivu činjenicu, pred publikom je obavljen eksperiment. Postavili su kristalnu čašu otprilike metar od usta pjevačice i nakon nekoliko moćnih tonova čaša je prsnula u komadiće. Seljanova je pobjedonosno prostrijelila pogledom kraljicu, koja je protrnula od užasa: "Imate li vi takvih čudesa?", kao da su govorile njezine oči. Intenzivna čistoća zvuka, izgleda, poremetila je nekakav uređaj u sobi za dežurstva koji je zabrinuto počeo pištati. General je ustao i isključio ga.

252


MISIJA. LONDON

- Što se to tamo dogada? - promrsio je. - Vesele se - zajedljivo je dobacio Danailov, žvačući nekakvu prepečenu kožicu. Vojni ataše bio je dežuran. Motao se okolo u trenirci i tenisicama i osjećao se puno komfornije od diplomata, mobiliziranih da obavljaju portirske funkcije. Povrh svega, bio je dobro opskrbljen: u napadu neobične širokogrudosti (skladišne solidarnosti?) kuhar mu je poslao ogroman pladanj koji se prelijevao od pačjeg mesa i gibanice. Još je k tome nabavio dvije boce vina Asenovgradski Mavrud i šest limenki piva Becks. General nije bio škrtac, a nije ni mogao sam izaći na kraj s takvim izobiljem, pa je požurio to podijeliti sa svojim tužnim kolegama. Muškarci su sjedili pogrbljeni za niskim stolom, žderali mrvice i pijuckali, uvrijeđeni životom. S vremena na vrijeme rastreseno su bacali pogled na televizijski ekran. Oko osam pojavili su se Puranov i umjetnik, natovareni zapaljivim materijalima i počeli pripremati predvorje za vatromet. - Pogledajte, prikazuju kraljicu! - uskliknuo je konzul Mavrodiev. Ostali su automatski okrenuli glavu prema televizoru. Na programu BBC 1 tekla je reportaža o posjetu britanske kraljice državi Mogambi. "Danas poslijepodne Njezino Veličanstvo Elizabeta U. sastala se s Predsjednikom dr. Michaelom Seseto Lokom", tvrdili su u reportaži. "Taj posjet organiziran je povodom treće godišnjice provedbe demokratskih izbora u bivšoj britanskoj koloniji. Kraljica će sutra posjetiti nacionalni

253


ALEK POPOV

park Tete i razgovarat će s poglavarom anglikanske crkve, biskupom Mega-to-Bongom." Do kraljice je važno koračala crna ljudina u raskošnoj odjeći protkanoj zlatom; u pozadini su se vidjele palme, bosonoga djeca, vojne i paradne odore. - Ma vidi ti to! - zabuljio se general. - Ali, zar ona nije ovdje?! Nitko ništa nije rekao; televizor je nizao podatke o ekonomskom razvoju Mogambe tijekom posljednjega desetljeća, u kojem nije bilo ničeg veselog usprkos uspjesima demokracije. - Hajde sad, što se pravite kao da ne znate! odjednom je rekao Danailov. - Žena si ima dvojnicu! Kao Brežnjev, kao Jeljcin! Svi su imali dvojnike, pa čak i Tošo! Da ona nije nešto manje važna od njih?! - Znači, ti misliš da je to dvojnica! - Mavrodiev je pokazao s nepovjerenjem prema ekranu. - A što ti misliš? - planuo je Danailov, koji je bio žestoki pristalica teorije zavjere. - Da će kraljicu poslati kod onih majmuna? Ne budi smiješan! A zašto misliš da se ona dovukla ovdje u tolikoj tajnosti: bez osiguranja, bez kočije? Ne dopuštaju fotografiranje. Jer ona je službeno u Mogambi. Ako se sad, naprimjer, javiš u palaču i upitaš gdje je kraljica, nikad ti ne bi rekli da je ovdje. Odmah će te ismijati ako im kažeš tu našu novost. - AT su se zeznuli, pa mi smo je vidjeli! - general progovori zlurado. - Boli njih briga! - odmahnuo je rukom Danailov.

254


MISIJA. LONDON

Bacio je pogled prema pladnju i namrštio se; meso je nestalo. - A kad je Clinton bio u Bugarskoj - javio se Kišev, brišući skrušeno masne prste salvetom. - Je li to bio on? - Evo sad tebe - odmahnuo je glavom Danailov. - Njega tad uopće nisu puštali iz zemlje jer je bio pod istragom zbog one Monice. Nastupila je neugodna šutnja. - Hoćete li gledati utakmicu Leeds - Manchester? - oprezno je upitao general. Svi su kimnuli s olakšanjem. Glavno jelo bilo je praćeno kratkom glazbenom stankom. Simpatični duo flaute i gitare ozvučavao je prozaično zveckanje pribora za jelo trubadurskim melodijama iz 14. stoljeća. - Htjela bih vam reći, my dear, da imate strašnog kuhara! - došapnula je Mrs. Cunnigham Seljanovoj. Divljač je naprosto fantastična. Seljanova se zarumenjela od zadovoljstva i poslala je Varadinu odobravajući pogled. Ona sama nije kušala gotovo ništa. Osjeti su joj utrnuli od brige; činilo joj se kao da žvače karton. Nije imala potrebu za tom grubom materijalnom supstancom! Bilo joj je dovoljno upijati profinjene aristokratske vibracije koje su ispunjavale atmosferu u dvorani. Varadin je upijao njezine vibracije i također se osjećao sitim. To, pak nije važilo za Zieblinga, kao ni za ostale goste. Tko je rekao da profinjeni ljudi jedu malo?

255


MEK POPOV

Za susjednim stolom gospodin Halvadžiev grdio je svoju suprugu na bugarskom: - Ivonne, šta čeprkaš ko kokoš, jedi! - Progutala sam nešto, nekakvu košticu. Kao da mi još stoji - reče, zabivši nos u tanjur. - Ma, neugodno ti je da se ne udebljaš, znam ja -rasrdio ju je on. - Nosi se! - Nikad nećeš postati debela - odmahnuo je glavom s izvjesnim sažaljenjem. - Pačetina je super, gle baronesu kako ždere! Ona se ne boji da će postati debela. - Zato što je baronesa, balvane! Čuvši svoju titulu, baronesa Remulada digla je glavu i važno se osmjehnula. Cijele večeri strogo se držala instrukcija Barryja Longfellowa i izbjegavala je otvarati usta, osim da ubaci unutra poneki ukusni zalogaj. Ali dobar dojam kvario je opat od Neverburyja. On, kao i nekolicina drugih, tjerali su Barryja da ih strijelja pogledom. "Kakav blesavi pop!", pomislio je Halvadžiev s nejasnom uzbuđenošću dok je opat koketirao s Ivonne. U tom je trenutku sir Daffy Atwood ponovno izrazio želju za toaletom. Već treći put. To je bila poteška operacija jer su se toaleti nalazili čak u prizemlju. Četiri studenta uhvatila su kolica i snijela ih niz stepenice uz uzdahe i psovke, koji su izbijali iz njihovih crvenih lica. Taj je put požrtvovna Lady Gossip pokazala začuđujuću okrutnost. - Aaa, ne! Dosta je bilo! - zlobno je prosiktala.

256


MISIJA. LONDON

- Želim vidjeti sljedeća točku. Snađi se sam, klaune jedan! Sir Daffy Atwood se, međutim, nije mogao snaći sam, što je povuklo za sobom niz drugih komplikacija. Sammuel Fogg se zabavljao kao lud. U međuvremenu je svjetlo u dvorani prigušeno i glazba je prestala. Izašlo je još glazbenika, među kojima i jedan dojmljiv tapandžija 30 sa zasukanim brkovima iz lokalne bugarske zajednice. Na prostoru između stolova predviđenom za scenu pojavila se nekakva čudna osoba, nalik nekom aktivistu iz kultumo-umjetničkog društva, i nadahnuto izrecitirala: - Your Majesty! Ladies and Gentlemen! Sada ćete vidjeti jedan drevni ritual nazvan "Molitva za kišu". Originalni ritual potječe iz sela Kundurli u jugoistočnoj Bugarskoj, a umjetnička interpretacija djelo je istaknute glumice Larise Mandeve. Napravila je kratku stanku i nastavila je dirljivom intonacijom: - Ljeto je, nad Tračkom dolinom, ispucalom od suše, nema ni sjene od oblaka. Po kamenitim koritima rijeka skaču gušteri i žabe. Seljaci zabrinuto koračaju po požutjelim njivama. Čak su i ptice utihnule. Seoske starješine se sastaju i odlučuju okrenuti se prastarim običajima, naslijeđenim od svojih djedova, i pokušati umilostiviti prirodne stihije. Najljepša moma u selu, Rajna, izvest će ritualni ples prizivanja kiše kraj rijeke. 30

Svira' na tapanu, vrsti narodnog instrumenta, bubnja

257


ALEK POPOV

Njezine posljednje riječi utonule su u ritam tapana. U dvoranu je uletjela mršava bosonoga djevojka, odjevena u dugu bijelu haljinu. Zastrašujuće mašući nad glavom nekakvim starim okvirom za sliku, počela je plesati oko stolova. "Dum, dum, dum!", zagrmio je tapan, budeći poganske treptaje u dušama prisutnih. Zapištao je kaval,31 javila se gajda, potom su se uključili i ostali instrumenti. Gosti su prestali jesti, u očima su im zaislcrili plamičci i ubrzo su jedan za drugim počeli mahati glavama u ritmu tapana: dum, du, dum. - The call of die wild! - prošaputala je Mrs. Cunnigham sa strahopoštovanjem. S vremena na vrijeme djevojka je dizala lice prema stropu i snažno uzvikivala "Uuuuuh! Uuuuh!" kao da rada. U napadu atavizma gospodin Halvadžiev spustio je ruku na Ivonnino koljeno. (Njegova mala Ivonne!) Potom ju je kratko prostrijelio pogledom, ali nije mogao ustanoviti efekt svoga postupka. Njegova ruka krenula je naviše, čak do podvezice njezinih čarapa, zatim je spuznula niz unutrašnju stranu bedra i odjednom se sledila. "Dum, dum, dum!" nastavljao je tapan. Ivonnino lice ostalo je nepromijenjeno. Druga ruka našla se tamo očito dosta prije njegove. Bila je topla i opuštena, utonula u blaženstvo i zaborav. Čvrsto ju je zgrabio, prije nego što je uspjela pobjeći. - Ivonne, zašto se praviš kao da si umrla? - tiho je prošaptao. Ona nije reagirala. Ali s druge strane prečasni opat od " Vrsti bugarskog narodnog instrumenta sličnog fruli

258


MISIJA. LONDON

Neverburyja užasnuto je okrenuo glavu. Na njegovu licu ispisao se patnički izraz. Halvadžiev je imao čelični stisak. Opatove koščice živahno su pucketale u njegovoj ogromnoj šapi, ah u očima mu nije bilo radosti. "Kamo ide ovaj svijet?', pitala se ogorčeno muškarčina. "Uuuuuh! Uuuuh!" napinjala se djevojka, mahala okvirom i prizivala stihije. "Aaaaahh! Aaaaah!" pratio ju je opat od Neverburyja, a sa čela mu je kapao znoj. Ivonne se i dalje nije dala zbuniti dramom koja se odvijala medu njezinim bedrima te je zabila žličicu u desert - "The Fire Lady", kako li zvuči? - upitao je umjetnik. - Može - kimnuo je Puranov. - Zašto da ne? - Znači, kad kažem na kraju: "Here the Fire Lady comes!" pališ fitilje, jasno? - rekao je Spas Nemirov. - Ok, nema problema - složio se pripravnik. Osjećao je uzbuđenje pri svakom dodiru s modernom umjetnošću i vrlo je ozbiljno prihvatio zadaću. Plesač s vatrom otrčao je stepenicama i bacio posljednji ispitivački pogled prema svojoj tvorevini. Na mramornome podu bile su poredane točno dvjestopedesettri metalne čaše, pune različitih zapaljivih smjesa, prepletene bikfordovim kablovima. Bila je potrebna bogata mašta da se ulove konture ženskog lica usred tog minskog polja, ali umjetnik je zadovoljno trljao rukama. Konačno je ptica sreće sletjela na njegovo rame. Čekao je taj trenutak godinama: godine vatre i samoće, nepriznavanja i podsmijeha! Ali sada - kraj poniženja! Sama britanska

259


ALEK POPOV

kraljica udostojit će ga svojom pažnjom. To je bio ključni trenutak u njegovoj karijeri. Ako im se demonstracija dopadne, ne bi se začudio da ga zatrpaju ponudama za nove vatrene spektakle. Počet će ga pozivati po raznim dvorcima. Oblizao je ispucale usne. Nije bilo šanse da im se ne svidi. Uložio je svoj maksimum u ovu iluminaciju. Brojao je i eksperimentirao tjednima. To će biti pravo umjetničko djelo. - Jesi li spreman, Puranov? - doviknuo je Spas Nemirov. Pripravnik je umjesto odgovora samo nakratko škljocnuo upaljačem. Na sporednim vratima pojavili su se diplomati, siti i veseli. General ih je otpratio do praga. Odjednom se na njegovu licu ispisao silni nemir. - Ej, kakvi su to eksplozivi? - odjeknuo je njegov glas. - Polako, starješina! - javio se Plesač s vatrom. Situacija je pod kontrolom. - Vatromet! - dopunio je Puranov sav sretan. - Kakav vatromet?! Zna li veleposlanik? - pogled mu je uplašeno šarao po kablovima i zdjelicama punim sumnjivoga praška. - Osobno je sve naredio - nadmeno je uzvratio umjetnik. Trojica diplomata pažljivo su zaobišla instalaciju, coktajući jezikom. General je i dalje stajao na vratima. Nije mu se dopadala ova stvar, ma nikako! Karijeru je započeo u inženjeriji i iako svoju specijalnost nije prakticirao već godinama, osjećao se nekako osobno 260


MISIJA

L O M «

uvrijeđen tim zapostavljanjem. "Kako može dopustiti subverzivnu djelatnost, a da ne pita specijalista?!", negodovao je. - Puranov! - prosiktao je vojni. - Daj ovamo upaljač! Pripravnik se zbunio. - Stoj tamo! - zaprijetio mu je umjetnik prstom. - Da se nisi usudio zapaliti! - Da se nisi ti usudio nešto napraviti! U tom trenutku začuo se zvuk otvaranja vrata dvorane i gosti su počeli izlaziti. - Luster, luster! - dramatično je počeo vikati Spas Nemirov. Danailov je uslužno pritisnuo prekidač iza svojih leđa i ogromni kristalni luster se ugasio. Uskoro se široko stubište ispunilo ljudima. Na čelu su važno koračali Seljanova i Mrs. Cunnigham u pratnji Varadina i Zieblinga. Iza njih se nazirao problijedjeli lik prečasnog opata od Neverburyja, a sir Daffy Atwood opet se ljuljuškao u kolicima poput kineskog mandarina. - Prekrasna večer! - primijetio je Ziebling. - H m - promrmljao je veleposlanik i rekao: "Tako krasna da me pomalo brine." Plesač s vatrom visoko je cijenio sustav znakova Divljeg Zapada. Posebno za ovaj slučaj odabrao je najbolje iz svoga ormara: novu traper košulju sa živopisnim aplikacijama na džepovima i kragni u stilu Willyja Nelsona, nezamjenjive kožne hlače i crvenkaste čizme sa zakovicama na vrhu. Na struku mu se sjajila ogromna kopča. 2 6 1


ALEK POPOV

Umjetnik je, šutke stojeći uspravljen na sredini predvorja, s raspuštenom kosom i glavom nagnutom poput šamana, zadubljen u tajne duše, čekao da se okupi publika. Koncentrirao se na riječi koje je morao reći na engleskom. Proklete riječi. Plašio se da mu ne pobjegnu u posljednjem trenutku, iako ih je ukucavao u svoju memoriju cijelo jutro. Jezici nisu bili njegova jača strana. Kako je ono išao početak: "Respectable guests?", kvragu! Bubnjar se pojavio na vrhu stepenica i počeo je pozivati, udarajući u bubanj. "Respectable guests, dear Queen?", ne, ne kaže se tako, kvragu! Nego kako? Uskoro ćete postati svjedoci jedne neviđene demonstracije, začete u njedrima najprimarnije stihije - vatre! A sad na engleskom. Kako se ono kaže "najprimarnije stihije"? A "začete u njedrima"? Jebem ti mozak glupi, gdje sam to samo skupio! E, jebiga! Pa nisam ja orator, ja sam umjetnik, zaključio je; neka moje djelo govori umjesto mene. Plesač s vatrom podigao je glavu i izgovorio polako i razgovijetno: - Here, the Pire Lady comes! Kroz grudi prisutnih prošla je čudna hladnoća, kao da je upravo najavljen Strašni sud. Pripravnik, koji nije očekivao tako oštar start, nervozno je počeo prekapati po svojim džepovima. Plesač s vatrom osluškivao je poznato pucketanje fitilja, ali ništa slično nije uslijedilo. - Here the Fire Lady comes! - sugestivno je ponovio. U tom trenutku Puranov je proizveo očekivani plamen.

262


MISIJA. LONDON

General se instinktivno povukao, zatvorio vrata za sobom i pobjegao u sobu za dežurstva. Plamen se raspršio na male treperave jezičke koji su se razmiljeli fitiljima uz zlurado pucketanje. Potom su odjednom nestali, a nad posudicama su se izvijale tanke struje dima. Zamirisalo je na sumpor. Lica gostiju su se izobličila. Varadin i Seljanova zabrinuto su se pogledali. Zaustila je da nešto kaže, ali riječi su joj se osušile na rubovima usana poput ljuskica suhe kože. Sastrugala ih je zubima. Odjednom je prema stropu šiknuo snop crvenkastih iskri. Uslijedila je prava baldjada. Između plamenova izronile su razmazane konture nekakvog lica, koje je gotovo odmah progutao dim. Protupožarni automatski senzori reagirali su munjevitom brzinom. Zvonjava alarma izvukla je prisutne iz stanja ukočenosti. Nastupila je panika. Sa stropa je počela curiti voda. Kao da je pakao otvorio vrata - prisjećala se stara Mrs. Cunnigham sve do kraja svoga života, osobito posljednjih dana, kada je jedan pobožni svećenik često navraćao kod nje kako bi je tješio: "Da, ja sam vidjela pakao. Shvatila sam što me čeka, zbog načina moga života, zbog toga što sam se drznula utjeloviti Njezino Veličanstvo. (Stanka) Kad je vatra planula, pred nama se ocrtao užasni lik demona koji je vikao iz tartara. Ali najgore je bilo to što su njegove crte maglovito podsjećale na crte pokojne Lady Diane. Svemogući Bože, još uvijek to vidim! Umjesto očiju iskrile su osljepljujuće plavičaste vatre. Odjednom je iz usta zvijeri zapalucao jezik aždaje koji je gotovo oblizao luster. Potom je počeo

263


ALEK POPOV

izlaziti gusti, ljutkasti dim. Ispunio je cijeli foaje. (Stanka). Ugušili bismo se da se nije aktivirao protupožarni sistem. Sa stropa su šiknuli potoci vode, kao da je Gospod čuo molitvu za kišu, Ziebling me zgrabio za ruku i povukao van. Automobil je čekao pred veleposlanstvom. Uskočili smo unutra i sprašili. (Stanka) Od tada se nisam prerušavala u kraljicu. Uplašila sam se. Osječam da je zvijer blizu i vreba da sklopim oči. Što će biti sa mnom, oče..." - Gdje su svi?! - promuklo je povikala Seljanova, trljajući zbunjeno suzne oči. - Your Majesty!!! Šešir - ekler bio je natopljen poput tulumbe. Gusta žućkasta izmaglica vukla se nisko nad podom. Sa stropa su i dalje curili sitni mlazovi vode. Varadin je kašljao, pokrivši usta rukom. Mučio se da sakrije likovanje koje se prokradalo duboko u njegovoj duši: Sama si kriva, glupačo! Plesač s vatrom zbrisao je kao prerijski duh, Pripravnik Puranov glupavo je opipavao svoje spaljene obrve. Devorina Seljanova obrušila se na njega i zgrabila ga za revere. - Ti! Ti, nitkove gadni, platit ćeš mi za ovo! - vikala je sva u deliriju. - Milka je pala u nesvijest! - doletio je glas druge pratilje, ali nitko joj nije obraćao pozornost. Mavrodiev i Danailov motah su se zbunjeno po predvorju, gazeći nasumice po posudicama. Kišev je pipajući puzio prema zahodu i žalosno stenjao: - Oh, moje oči! Ništa ne vidim...

264


MISIJA. LONDON

- Gdje je moj jazavčar? - zabrinuto je vrisnuo urednik kad su se i posljednji tragovi dima povukli sa štanda. Mjesto na kojemu je stajala mala skultpura bilo je prazno. Pogled mu je pao na kraljičine sandale, od kojih se dugo nije odvajao. "Otkud su se dovraga stvorile ove glupe sandale?" mučio se da se sjeti. Potom mu je pogled ponovno skliznuo prema praznom mjestu na kojem je stajao jazavčar. Majka mu stara! Kakav lopovski narod, eeej! Ponovno je vratio pogled na sandale i odjednom ga je ispunio oštar socijalni protest: "Čak ni opanke nisu platili, mamicu im njihovu!" Odjednom je ustanovio da on nije jedini koji gleda prema kraljevskim sandalama. Gospodin Halvadžiev također je uperio svoje male okice u uzvišeni objekt. - Daj mi ih! - prosiktao je. Na licu su mu se sjajile sitne kapljice. Ivonne je slinila i šmrcala kraj njega, a iz nosa joj je curio tanki potok lavi. - A-a-a! - urednik je isntinktivno privukao sandale k sebi. - Dat ću ti 20 funti - reče Halvadžiev i brzo stisne oči. "To su kraljevske sandale, jednog dana će Kostati tisuće...", radio mu je mozak, - Paaa.., - počešao se urednik. - Kraljevske su to sandale... - 50 funti - prekinuo gaje Halvadžiev.

265


ALEK POPOV

"Oooooh! - pomislio je urednik. - S manje od dvjesto nećeš proći." S ulice je dopiralo zavijanje sirena. Tri crvena kamiona zaustavila su se ispred ulaza veleposlanstva, odakle je i dalje sukljao dim. Nitko nije saznao tko je pozvao vatrogasce. General je uporno odbijao priznati da je to bio on, iako su tragovi vodili upravo prema sobi za dežurstva. Usprkos kasnom satu, iz hotela je izašlo nekoliko radoznalih ljudi. - Dvjesto i ni penija više! - zarežao je pocrvenjeti Halvadžiev. - Tvoje su - pristao je urednik. Instinktivno se osvrnuo i gurnuo ih u vrećicu sa simbolom "Bugarska ruža" Halvadžievljev novčanik nalikovao je božičnom prasetu. - Idemo, Ivonne - reče izbrojivši deset novih dvadesetld. Po foajeu su se motali razni tipovi s kacigama i gas maskama. Seljanova je sjedila na stolcu s nogama potopljenim u dim i cvilila. Oko nje se motao neki tip u žutoj kabanici i nešto mumljao kroz masku. Druga dvojica pokušavala su Milku dovesti svijesti. Varadin je raspravljao s nekakvim entuzijastom naoružanim crijevom koji je pokušavao prodrijeti u unutrašnjost velepo-slanstva, - C, c, c - odmahivao je glavom Halvadžiev. Opet smo usrali, ah nema veze.

2 6 6


MISIJA LONDON

36. Telefon ga je probudio jutros točno u 6,35. U to bi vrijeme Dale Rutherford već bio na nogama, pio kavu i gledao reprizu emisije Iz ptičje perspektive Animal Planeta. Ali otkako se dogodila ona nesreća s patkama, koja je postala poznata kao Richmondska katastrofa, duh mu je posrnuo, obuzele su ga apatija i melankolija. Više nije žurio posjetiti pitomce sa džepom punim dvopeka, već se trudio izležavati se do posljednjeg trenutka, s glavom zavučenom pod jastuk. Išao je na posao pospan i neobrijan, ponekad je čak i kasnio. Kolege su iskreno suosjećali s njim. Za tjedan dana trebala je stići nova pošiljka pataka koja je trebala zamijeniti one nestale. Nadali su se da će ga to ohrabriti. Ali Dale Rutherford je znao da nikada neće biti isto! Glas je odzvanjao u slušalici poput zvuka miša u konzervi: - Dobro jutro, Dale, ovdje Nat Coleway. Da možda još ne spavaš? - Više ne - promrmljao je Dale. Nije bilo razloga da simpatizira Nata Colewaya: bilo je očigledno da na cijeli slučaj gleda nemarno, a za sudbinu pataka savršeno mu je bilo svejedno. Ništa čudno da je istraga stigla do slijepe ulice. - Deveti se javio - reče Coleway. - Molim?! - trznuo se čuvar parka. - Još nismo sto posto sigurni - nastavio je detektiv. - Signal je dosta deformiran. Trenutačno ga uspo-

267


ALEK POPOV

ređujemo sa snimkama ostalih. Ali nešto mi govori da smo otkrili upravo tvoju ptičicu. - Mislio sam da ste odustali? - dobacio je Dale, ne krijući svoje uzbuđenje. - Mi jesmo, ali ne i Astrino računalo: slušaj, Dale, ti poznaješ sustav bolje od nas. Možeš li doći? - Naravno! Kada? - poskočio je Dale. - Čekaj nas na gornjem kraju High Streeta. Za dvadeset minuta - reče Dale. Minibus se pojavio oko sedam. Dale Rutherford već se ushodao lijevo-desno po pločniku, ogrnut zelenkastom jaknom. Ugledavši rotirajuću antenu na krovu, nešto je u njemu zatreperilo. Deveti se javio, što god to značilo. - Penji se, Dale! - Nat je otvorio vrata. Obavilo ga je poznato zujanje aparature. Suhi zrak bio je ispunjen elektricitetom. - Sir - javio se čovjek sa slušalicama. - Opet smo ga izgubili. Počeo je vrtjeti razne gumbe, ali je uskoro odmahnuo glavom: - Nestao je! - Kvragu! - opsovao je Nat. - Što se događa? - zabrinuo se Dale. -1 ja bih to htio znati - uzdahnuo je detektiv. Signal se iznenada pojavio na radaru satelita jutros rano, nešto prije pet. Ta vijest je ispalila Nata Colewaya iz kreveta i gotovo cijela ekipa bila je na nogama. Ali u 5,32 čip je misteriozno zamuknuo i proveli su više od pola sata čekajući u području Chatham. U 6,20 signal se opet javio. 268


M I S U « LONDON

- Što ćemo sad? - upitao je Dale? - Čekat ćemo - zaškripao je zubima Nat. Na početku mu je bilo teško shvatiti gnjev i bol čuvara parica. Činio mu se pomalo puknut. Na kraju krajeva, to su bile samo glupe patke! Ali više nije tako mislio. Slučaj Hide Park ušao je u zlatnu arhivu policijskog folklora. Nat se i sam osjećao oštećenim. "Hajde, hajde, javi se!", nervozno je prošaputao. Umjesto toga, iz njegova džepa začula se popularna melodija pjesme Six little ducks. Dale ga je prostrijelio hladnim pogledom. Detektiv se nasmijao u sebi i izvadio mobitel. Promijenio je melodiju mobitela dok su kibicirali u Chathamu i razmišljali što da rade. Nadao se tajno da će mu donijeti sreću. To je bio Salinski iz laboratorija operativno-tehničkog centra. Nat gaje slušao pažljivo, ne prekidajući ga. - Signal je identičan onim prethodnim - reče, vraćajući telefon natrag u džep. - Barem to već znamo... Vidi ti, magija je djelovala! - A l i zašto se pojavljuje tek sada? - Dale je živahno upitao. - Nemam pojma - slegnuo je ramenima Nat. Možda ga je nešto blokiralo. Što kažeš? Dale se zamislio. Za vrijeme ispitivanja ispostavilo se da neki čipovi blokiraju pri temperaturi od - 2 0 stupnjeva. Zadrhtao je od te pretpostavke. - Ako su ih duboko smrznuli... - tiho je rekao. - Naravno, kako se toga nisam sjetio? - uskliknuo je Coleway. - Nitko ne može pojesti 40 patki od-

269


ALEK POPOV

jednom, zar ne? Zaboravili su ga izvaditi, a poslije su ih zamrznuli. Čuvar parka je suho. Nat je položio ruku na njegovo rame. - Mislim da sam se sjetio što ga je ponovno aktiviralo... - Onda moramo požuriti, Nat! - planuo je Dale. - Prije nego što ga otkrijemo u kanalizaciji. Sljedeći sat protekao je u odgonetavanju i mračnim sumnjama. Antena je uprazno opipavala eter, mučeći se da iskopa signal iz svemirskog stoga sijena. Čip nije davao znake života. Dale je objesio nos. - Imaš li ideju kako na njega djeluju želučani sokovi? - Nat je pokušavao razvedriti atmosferu. 9,15. Operator koji je drijemao sa slušalicama na ušima odjednom se stresao. - Vidi ti njih! Ptičica se probudila - konstatirao je sa zadovoljstvom. 10,30. Kombi se spustio po High Kensingtonu i parkirao pred trgovinom Marks and Spencer. - Izgubio se - referirao je snimatelj. - Opet će se pojaviti! - reče Nat. - Niste li steldi dojam da svi tragovi vode prema ovom dijelu grada? - javio se Dale. - Da, jesmo - odvratio je detektiv. Posljednjih sat vremena signal se pojavljivao periodično u intervalima od deset minuta. Očito je uređaj bio oštećen zbog nepovoljne sredine, ali je herojski nastavljao ispunjavati svoj dug, "Hajde, mali! Još pola sata!", molio se Nat.

2 7 0


MISIJA. LONDON

U kombiju je vladalo m u č n o iščekivanje. Svaki put je mogao biti posljednji - mala ekipa dobro je to znala. Nitko nije žurio s veseljem. Od preciznog instrumenta za kontrolu nad slučajnostima čip se transformirao u kocku sudbine. - Ooops! Eto nas ponovno! - uskliknuo je snimatelj. Kombi se kolebljivo slio s uličnim potokom. - Blizu smo! - protrljao je ruke Nat Coleway. Muškarac pred ekranom je kimnuo. Odjednom se na njegovu licu ispisala briga. - Gospodine! Bojim se da se izvor kreće, gospodine! - rekao je zagledan u pulsirajuću svjetlost. -Kako?! - planuo je Nat. - Kako, da i oni nemaju antiradar?! Jebem ti, high tech kokoši, kako su se namnožile. 11,25 am. Udaljenost 300 jardi. Krećemo se po M25, smjer z a p a d . Na dionici Chiswick je zastoj koji blokira kretanje. Na sreću, ne samo naše... Imamo sve razloge smatrati da se čip nalazi u želucu osobe koja putuje u autu ispred nas. Pretpostavlja se da je do konzumacije došlo: minus 11 sati. Očekivani izlaz: plus 4 sata. Do t a d a ga m o r a m o uhvatiti. Kraj. Nat je isključio diktafon i vratio ga u džep. - Zašto si to napravio? - upitao je Dale s određenim gađenjem. - Dokumentiram posljednju fazu operacije glasio je namršteni odgovor.

271


» U K POPOV

Iz auspuha automobila strujale su blijede pare. Po ostakljenoj fasadi SEGA-e, imperiju virtualne realnosti, puzali su odrazi raskidanih oblaka. - Razmišljam kako li izgleda taj pokvarenjak!? procijedio je Dale. - Ne znam - reče Nat. - Možda nije imao pojma što jede? - Nije imao... - skupio je šake čuvar parka. - U svakom slučaju očekujem da nam kaže gdje je večerao - dodao je Nat Coleway. - A ja bih ga rado opalio šakom po proždrljivoj njušci! - dodao je Dale. - Pitanje prioriteta - detektiv je slegnuo ramenima. 11,43 a m . Krećemo se o d m a h iza maslinastozelenog rovera 80, diplomatskih tablica 123DOOOI. Pretpostavljamo, uz veliku dozu sigurnosti, da osoba koja je progutala izvor putuje istim vozilom. To uvelike otežava situaciju. Ne smijemo prenagliti. M o g u ć e su poteškoće administrativno-pravnog karaktera. Očekujem d o d a t n e instrukcije iz Centrale. U međuvremenu je automobil krenuo u smjeru Heathrowa. Krećemo se iza njih. Mr. Rutherford pokazuje znake velike uznemirenosti. Plašim se da svakog trenutka može izgubiti kontrolu i ugroziti uspjeh operacije. Naredio sam da ga vežu. Samo privremeno. Sorry, Dale. Kraj. 12,00 am. N e m a signala. Ulazimo u područje zračne luke. Upravo sam razgovarao s časnikom Trumbleom. Situacija je očito vrlo delikatna; trenutačno teku konzultacije s Fore-

2 7 2


MISIJA LOM DON

ign Officeom. Instrukcije su maglovite: da se istraga nastavi, ništa više... Krećemo se kroz tunel koji vodi prema terminalima 1,2,3. Ograničenje brzine 30 milja. Kraj. 12,11 p m . Iz automobila izlaze muškarac i tri žene. Muškarac je vjerojatno bugarski veleposlanik. Kreću p r e m a VIP sektoru. Mr. Rutherford će morati ostati u kombiju usprkos njegovu energičnom protivljenju, Sa m n o m ide Mr. Finch iz tehničkog odjela, opremljen mini-lokatorom. Pitam se tko je od njih četvero d o m a ć i n čipa. Dokle sežu granice diplomatskog imunitela? Ponovno smo u eteru. Za p e t a m a smo im. ali oni ili ništa ne primjećuju ili ih boli briga. V o đ a grupe je žena u crvenom kožnom mantilu. Ne vjerujem da su joj Daleove patke bile osobit problem; izgleda kao okorjela Ijudožderka. Govore nešto na svom jeziku i smiju se... - Detektiv Coleway... - zaustavio gaje mekan, ali odlučan glas. Pred njim je stajao krupan muškarac u smedem odijelu, s crnom pogrebnom kravatom. Na reveru mu je bio bedž s oznakom VIP kontrola. Njegove plave oči bile su poput jezeraca od tekućeg metana. - Potporučnik Ruppert Everidge - muškarčina se predstavila. - Molim, krenite za mnom. - Ali mi smo upravo... - pokušao je progovoriti Nat. - Znam! - prekinuo ga je autoritativno potporučnik. - U toku sam. Naređeno mi je da preuzmem daljnju kontrolu nad operacijom. Objasnit ću vam sve. Zaboga! - nervozno je dodao. - Recite svojim Ijudi-

2 7 3


ALEK POPOV

ma da sakriju ovaj glupi uređaj! Privlači pozornost. Nat se pokolebao. Nije imao osobit izbor. Pratio je teslom pogledom grupu koja se udaljavala. - Hajde - požurivao ili je Ruppert Everidge, kao da se plašio da će se Dale baciti za njima. Poveo ih je labirintom hodnika i vrata s automatskim bravama, koje su škripale čim bi ubacio karticu u njih. Nat je imao nezdrav osjećaj, kao da se kreće iza kulisa ogromne pozornice. Našli su se u zatvorenom prostoru s niskim stropom, natrpanom monitorima. Na sredini je sjedio muškarac u svijedom mantilu i s licem ravnim kao daska. Neonske lampe bacale su indigo odbljeske po njegovim cipelama. "MI-6?.." pomislio je Nat. - Bok, džentlmeni - obratio se Natu i Finchu ne ustajući. - Neugodna situacija, ha? Moramo odlučiti kako ćemo postupiti. - Čini mi se da je odluka već donesena, sir... kiselo je promrmljao Nat. Ime agenta bilo je Bibbit. Michael Bibbit. - Znam koliko ste truda i živaca do sada uložili - počeo je zijevaći. - Ne želim da mislite da se radi iza vaših leda, "Bolje ti je ubiti se", rekao je Nat u sebi. - Moj mozak to ne može prokljuviti! Zašto? uzdahnuo je Bibitt, okrećući stolac prema monitorima. - Izgledaju kao normalna bića, gotovo kao mi... Varadin i Seljanova razgovarali su u četiri oka, stojeći kraj staklene stijene koja je gledala na pistu. Pratilje su

274


MISIJA LOUDON

sjedile u mekanim foteljama presvučenim zlatnom svilom i radoznalo ih promatrale. Milka je pila blijedi čaj s limunom, koji je bio u tonu s njezinim licem. Njezina suputnica grickala je voćnu tortu, obilno ju zalijevajući kavom. Izgledala je svježa i rumena, spremna prijeći zemljinu kuglu po svim smjerovima. - Ma i taj auto! Kako je moglo tako smrdjeti!? uzdahnula je Milka. - Umalo je opet ispala frka. - i ti si mi neka mimoza! - nasmijala se ova druga. - Ja taj smrad dobro poznajem. Nekad smo imali trabanta kojim je moj muž vozio ribu. I, znači, kad zaboravi ribu u prtljažniku, pa kad ugrije sunce, ma šta tla ti pričam... Sav tapecirung je upio smrad, poslije smo ga jedva prodali. I)a, godine će proći dok ne ishlapi taj smrad. - Kao mačja pišaka! - kimnula je Milka. - Aha, ne možeš se riješiti. - Pa što ide u ribu s tako skupim autom! - protestirala je Milka. - Pa, nije njihov! - promrmljala je druga pratilja nabadajući komadić torte. Iza stakla je prošao gigantski jumbo jet brazilske aviokompanije. Uplašeni njegovom blizinom, Varadin i Seljanova instinktivno su zašutjeli u iščekivanju tutnja njegova motora. Ali kroz debela stakla dopirala je samo prigušena buka. - Još ne mogu vjerovati da mi se javila poslije svega - uzdahnula je Seljanova. - Što misliš, je li iskrena? - Ona zna da ti nisi kriva - rekao je Varadin.

275


AIEK POPOV

- Naravno da nisam! - odmahnula je glavom Seljanova i nastavila zabrinuto: - Čak mi se ispričala što je otišla tako iznenada. I da je inače bila oduševljena koncertom. I večerom, također. Rekla je da pozdravim kuhara. - Pozdravit ću ga - kimnuo je Varadin. - Žalosno je da jedan takav incident baca sjenu na cijeli događaj - odmahnula je glavom i nastavila tišim glasom: - Ne mislim da je bilo slučajno. Ima ljudi koji mi pokušavaju stati na put. Smetaju im moji uspjesi. Čisti pokušaj sabotaže, ako mene pitaš. Moramo saznati tko stoji iza toga. - Pobrinut ću se - obećao je. -1 pazite s medijima! - upozorila ga je. - Bez suvišnih informacija. Oni će ionako još puno toga izmisliti. - A ti se pokušaj sjetiti tko ti je podvalio tog pišljivog umjetnika - zlurado je dobacio Varadin. - Sjetila sam se - procijedila je Seljanova - upravo se zato žurim vratiti. Za tjedan dana otvaram Dane bugarske kulture u Berlinu, a progr am priprema jedan tip kojeg su mi preporučili po istoj liniji. Ako se opet provalim, neću to moći preživjeti. - Sretno - reče Varadin, stisnuvši joj lagano ruku. - Hvala ti, ipak, za sve što si napravio za mene. Neću to zaboraviti - rekla je, nesvjesno odvraćajući istom gestom. - Gledat ću opet navratiti, ako uhvatim vremena, ali bez ovih grdoba - prostrijelila je oštrim pogledom

276


MISIJA. LONDON

svoje pratilje. - Halvadžievi će snositi troškove, tako da se nebrineš. Dužni su nam.kvragu! - službeno je zaključila. "Ti stranci!" odmahnuo je glavom Ruppert Everiđge. Već petnaest godina radim na ovom aerodromu i nikako, ali nikako ih ne mogu shvatiti. - Tko je od njih domaćin izvora? - pitao se Bibitt s izrazom gađenja, kao da je bila riječ o smrtonosnom virusu, - Još uvijek ne znamo, gospodine - raportirao je vodnik Finch. - Morat će jedan po jedan proći kroz skener. Ali ako pitate mene: žena s kožnim mantilom je čovjek kojeg tražimo. - Ne - odmahnuo je glavom poručnik Everiđge. - Ona koja izgleda kao bolesna, ona je! - Ja se kladim s deset funti na debelu - reče Bibitt. - A vi, Coleway? Što vi velite na Njegovu Ekselenciju? - Ne padam na kocku - odmahnuo je detektiv. - Ali sam spreman prihvatiti okladu, pod uvjetom da mi dopustite ustanovili tko je točno nositelj. -1 onda, hoćete li ga uhititi? - živahno je upitao Mike Bibitt. - Teško da će do toga doći - odvratio je Nat. - Ali ćemo saznati kako je izvor dospio u njegov želudac, To se moralo sinoć dogoditi. Saznat ćemo gdje i što su točno jeli... - Ja ću vam reći - prekinuo ih je agent. - Večerah su u veleposlanstvu. Tamo j e bio nekakav čudan prijem. Bili su prisutni i glumci. Nažalost, ne znam ništa više.

277


ALEK POPOV

- U tom slučaju ispitat čemo kuhara - uporno je nastavio Nat. - Da nam kaže odakle je nabavio patke. Siguran sam da ćemo na kraju stići do direktnih počinitelja! Zapalio se. Baš kao Dale. To nije vodilo ničemu dobrom. - Ne sumnjam u tvoju logiku, Coleway - složio se Mike Bibitt. - Ti si dobar detektiv. I loš strateg, za što, naravno, nisi ti kriv. Takav ti je posao. Sagledaš slučaj, ali ispuštaš njegov politički okvir. Jesi li svjestan kakav potencijalni skandal se tu krije? Situacija na Balkanu je komplicirana, vjerojatno će se naložiti vojna intervencija. Treba nam pomoć lokalnih lidera više nego ikada. I upravo u ovom trenutku ti predlažeš da dovedemo ove ljude u neugodnu situaciju predstavljajući ih u jednom, blago rečeno, divljačkom svjetlu. Chaplin, kišobran, papa, a sada i ovo! Znaš li koliko ulažu napora da postignu lcoliko-toliko europski imidž. Razbole se zbog svakog negativnog članka. A kakav bi samo pljusak poslije ovoga nastao! Trebat će nam mjeseci da se smiri javno mnijenje. U međuvremenu će teći najosjetljiviji pregovori. Ne, ne mogu ti dopustiti da staviš na kocku nacionalne interese zbog jata divljih pataka! - Znači, ništa od oklade? - upitao je Nat Coleway. - Da! - odbrusio je agent. - Vrlo dobro razumijem kako se osjećaš. Ja također volim hraniti ptice u par ku i ne smatram da ih treba tretirati kao divljač. Ali u

278


MISIJA LOMOOH

ovom trenutku imamo druge prioritete. Patke defintivno nisu m e đ u njima! - Mr. Finch - Nat se obratio vodniku - mislim da je operacija već gotova. Idemo odavde. Doviđenja, gospođo. - Računamo na vašu diskreciju - sustigao ga je glas Mikea Bibitta. 01,35 pm. Upravo sam naredio da puste Mr. Rutherforda. Bojim se da je dosta ljut na mene. Izvor napušta krug aerodroma i kreće prema kontinentu. Očekuje se da izađe iz dohvata radara nakon pet minuta. U svijetu u kojem dominira politika istina nikad neće trijumfirati. Kraj. Ovaj put Balkan je letio boeingom. Varadin je ispratio goste do kraja tunela, pričekao je da se vrata aviona zatvore i vratio se u dvoranu. Bio je zadovoljan što nema drugih pratitelja. Seljanova je sumnjala da diplomati imaju prste u nesretnom incidentu, U svakom slučaju, bila je sigurna da tajno likuju i nije htjela da joj izlaze na oči. Varadin ih je oslobodio sa zadovoljstvom. Nikud mu se nije žurilo. Perspektiva da se ponovno ugura u smrdljivi rover uopće ga nije veselila. Podigao je pogled prema monitoru i ustanovio da je avion za Sofiju već uzletio. Val olakšanja oblio mu je grudi, a srce mu je poskočilo od radosti poput mačke koja je nanjušila valerijan. Smjestio se za šank i naručio malo svijetio pivo Grolch. Dok se pjena slijegala, šumeći mu pod nosom, a strojevi jedrili pistama poput stada bijelih slonova, u njegovoj svijesti pojaviše se vrata. Ali mnjesto

2 7 9


ALEK POPOV

brojki, kroz vrata je ušla svjetlost. I on je sagledao cijeli svoj četvorogodišnji mandat, rasut pred njim kao rola zlatne svile koja se kotrljala kroz blato života. "Kupit ću si novi auto," prošlo mu je kroz glavu. Možda saab ili mercedes?... Još nije odlučio. Odjednom je, iz mraka jednog od džepova, zapištao mobitel. Nevoljko gaje izvadio. - Gospodine poslaniče! - začuo se zabrinuti glas. - Časnik Ludov je tu, zajedno sa čitavim kamionom medicinskih lopata. Želi ih istovarit i u dvorištu veleposlanstva. Tvrdi da ste mu obećali da ćete ih isporučiti u Bugarsku. Što da radimo? Viče i udara osoblje. Bojim se da nije pri sebi... - Molim? - namrštio se Varadin. - Uhvatila ga je histerija kad smo mu rekli da to nemamo gdje usldadištiti... - Molim? - ponovio je Varadin, - Ne čujem vas dobro... Tko je to? - Udario je Puranova lopatom po glavi samo zato što mu je rekao da je zahrđala! Prijeti da će se žaliti premijeru ako ih ne primimo. Lud čovjek! Čujete li ga kako se dere? - Ništa ne čujem - Varadin je zaškripao zubima. - Veza je jako loša. Na aerodromu sam... - Što da radimo?!... U tom je trenutku netko zgrabio slušalicu. - Ekselencijo! Ekselencijo! - odjeknuo je oštar pisak. - Ovo je nečuveni bezobrazluk! Nemate pravo odbijati nam pomoć! - to je bio sam časnik Ulav. - Inzi-

280


MISIJA. LONDON

stiram da osobno razgovaram s vašim premijerom. Ovo se pitanje mora riješiti jednom zauvijek. Čujete li?... Varadin je instinktivno odmaknuo slušalicu od uha. Učinilo mu se da niz nju curi pljuvačka. Potom je isključio mobitel. Obuzela ga je silna želja da ga tresne u pločice, ali sjetio se da bi mu to bio drugi u tjedan dana. Ispio je pivo naiskap i naručio drugo. Ostao je jedno vrijeme osluškajući šapat pjene, ali nije uspio ništa shvatiti. "Preživjet ću! - pomislio je. - Sto god bilo..."

38. 24. prosinca Emerald Spark, bižuter iz Regent Streeta, pripremio se doživjeti kulminaciju svog XX. stoljeća. Tjednima unaprijed birao je ukrase, odlažući poslove od životne važnosti do posljednjeg trenudca, kako bi si osigurao sav postojeći sjaj u božičnoj noći. Lady Diana se pojavila točno u jedanaest, ogrnuta dugom bundom, s neprozirnim velom, u pratnji svoga vozača. Dao mu je pet lira i poslao ga natrag u auto. Popeli su se u ured iznad draguljarnice. Rolete na prozorima bile su spuštene. Dok se svlačila. Emerald je otvorio sef iza svoga radnog stola i počeo vaditi igračke. Bacale su odsjaj po stropu... Princeza je blještala pred njim, savršeno gola, a grudi su joj se dizale od uzbuđenja. Drhtavim prstima uzeo je jednu dijamantnu ogrlicu iz kadifene lože i okitio njezin vrat. Ovaj put igračaka je bilo više i bile

281


ALEK POPOV

su raskošnije nego ikad. Nastavio ju je ukrašavati, sve dok više nije bilo slobodnog kuta na njezinu tijelu. Čak su joj i po nožnim prstima svjestlucale burme posute briljantima! Srce mu se popelo u grlo, a jabučica mu je počela pulsirati kao kod iguane. Bilo je vrijeme za fotografiranje. Stavio je novi film visoke kvalitete u fotoaparat i radosno zavirio u objektiv. Ali njegova radost potrajala je samo trenutak. Princeza je odjednom obukla svoj kaput. U ruci joj je blještao komadić nakita koji definitivno nije pripadao u njegovu kolekciju - profinjeni Smith & Wesson, kalibra 37. Uperila ga je prema zbunjenom zlataru i natjerala ga da se povuče prema prozoru. Posegnula je rukom u sef i izvukla kutiju s fotografijama koje su zapečatile Emeralđovu sreću i uzbuđenje. Oproštaj je bio suh i služben. Desmond Cook je čekao u autu s uključenim motorom. Katja je uskočila do njega i duboko udahnula. - Stiglo je božično drvce - rekla je. Dodao je oštro gas i ubacio se na cestu. Auto je zabrujao prema osvijetljenoj Regent Street, zatim je skrenuo u jednu sporednu ulicu i izgubio se u labirintu grada. Vozili su se šutke. Grijanje je radilo punom parom, razlijevajući valove topline pod njezinom bundom. Kamenčići su se lijepili po njezinoj koži kao ljuske. Potoci znoja strujali su pod njezinim pazusima. "Učinila sam to, Bože, učinila sam to!" Desmond je uključio radio: PM Jazz. Umirujuće. Presjekli su Marylebone Road i produžili na istok. Puste

282


MISIJA. LONDON

ulice, bez imena, osvijetljene rijetkom žutom svjetlošću. Desmonđovo lice i dalje je bilo nedokučivo. Svih tih mjeseci tvrdio je da seks i posao ne treba miješati. To ju je tjeralo da se osjeća nesigurnom. Dosad su se samo seksali (i to jako puno). Ah sad je shvatila što je imao na umu. Stisnula je revolver u džepu: "Samo me probaj zajebati, gade!" Neočekivano se okrenuo prema njoj i osmjehnuo, kao da joj je pročitao misli. Lijepi zubi, vješt jezik. Pokušala je misliti o nečemu ljepšem. Nakon manje od 24 sata nalazit će se 10 km iznad oceana. Njezina nova paragvajska putovnica bila je izdana na ime Esmeralda Corason. Htjela je otvoriti vlastiti fitness centar u Nassau. Već je znala i kako će se zvati: Oniksovo oko ili nešto slično. Pitala se koliko da šalje svojim roditeljima. Možda će 500 dolara mjesečno biti dovoljno. Ili je previše? Gume su se teško kotrljale po nekakvim starim tračnicama između kocki. S obje strane su bila nanizana beskrajna sldadišta. Vlažni svodovi od opeke bili su prekriveni zelenkastom plijesni. Većina lampi bila je polomljena. S vremena na vrijeme pod gumama se čulo krckanje stakla. Dno ulice bilo je zatvoreno ogromnom cisternom. Na pocrnjelom zidu vidio se poluobrisani natpis Pooper-scooper. Na dnu su se nalazila metalna vrata, oslikana jarkim apokaliptičnim grafitima. - Stigli smo - rekao je Desmond i stisnuo kočnicu. - Kakvo je ovo mjesto? - namrštila je nos. - Ne mislim da baš večeras moramo odsjedati u Ritzu - odvratio je kroz smijeh.

283


ALEK POPOV

Vrata su se otvorila uz muklo struganje. Desmond je parkirao auto u tamnom grlu i ugasio farove. Zapahnuo ju je ustajali zrak. - Dođi! - naređivački je doletio njegov glas. Napipala je njegovu ruku. Kamo ju je vodio? Ubijale su ju burme nanizane na nožnim prstima. Naslonio ju je na nekakav zid i lagano raskopčao kaput. Usnama je nježno sisao naušnicu. - Ej, što radiš? - prošaptala je, uzbuđena. - Želim ih vidjeli - promrmljao je Desmond. - Ha, dobro, vidi ih... Bunda je skliznula na pod. Napravio je korak unatrag. Skupocjeno kamenje svjeducalo je u mraku jasnom dubokom svjetlošću. - Lijepi su - izustio je nešto kasnije. - I povrh svega skupi - cinično je dodao drugi glas (nije bio njezin!). - Desmond!!! - Katja je povikala uplašeno i potražila svoju bundu. U metalnome trbuhu odjeknuo je zvuk spuštanja sklopke. Zasvijetlile su prljavobijele lampe. Zalijepila se za zid poput prepariranog leptira. Dva automata uperena u njezina prsa - prvo je, naravno, njih primijetila. Zatim hca: izdužena, s izražajnim jabučicama i sjajnim pogledima. Bilo ih je šestero: troje crnaca, dvije žene i jedan žuti. Žene su držale automate. Na čelu jedne bila je svezana crvena traka. Imali su između sedamnaest i dvadesetipet godina. Nosili su martensice, hlače s džepovima i crne jakne. U sredini

2S4


MISIJA. LONDON

grupe stršao je, poput Johnyja Westa, sam Desmond, s rukama u džepovima svog kožnog mantila. - Desmond?! - ponovila je Katja. Odmahnuo je glavom. - Ja nisam Desmond. Žao mi je što ti to tek sad kažem. Moje pravo ime je Moke-le-Ono. Jastrebovo oko. Ja sam ratnik. "Ma, kakav si ti ratnik, mater ti jebem!", opsovala je u sebi Katja i spustila ruku u džep. - Ne pravi gluposti, Kate! - upozorio ju je i krenuo prema njoj. - Mirno! Ovi se ne šale, daj to. Izvukao je revolver iz njezine ruke i stavio ga u svoj džep. Zatim ju je, gotovo brižno, zagrnuo bundom. - Gade! - prosiktalaje. - Drugovi, ostavite nas same! - okrenuo se Moke-le-Ono prema ostalima. Sjene su im bešumno nestale iza sanduka razbacanih uokolo bez ikakava reda. - Slušaj, Kate - rekao je, spuštajući ruke na njezina ramena - pažljivo me slušaj: napravila si strašan posao za revoluciju i možeš se ponositi. - Nosi se! - zavikala je. - Jebe mi se za tvoju revoluciju, - Znam - kimnuo je. - Ti dolaziš iz Istočne Europe. Tamo ste jebali mater socijalizmu. Ništa sveto nije ostalo. Kompromitirali ste cijelu ideju! Ali vidi Što se dogodilo. Pretvorili ste se u sluge Zapada. Pomoćno osoblje. Bez obzira da li se vrtite na štangi ili pred kompjutorom. Daj dolar, pokazat ću ti picu - i time završava

285


A L E K POPOV

sva vaša filozofija. A sviđa li ti se da pokazuješ picu svakome tko naiđe? Da ti guraju razne stvari u dupe, a ti stišćeš zube? - To je moja stvar - obrušila mu je. - Naravno. Ali ti se ne dopada. Inače ne bi bila ovdje s pola milijuna funti po sebi. Jer dođe trenutak kad ti sve dopizdi. I odlučiš to promijeniti, je li tako? - Upravo tako! - energično se složila. - Zato, molim te, daj mi moju polovicu, a ti sa svojom radi što god želiš. Investiraj je u revoluciju, nemani ništa protiv. Ali ja imam druge planove. - Sirota mala Kate! - uzdahnuo je Moke-le-Ono, - Ona vjeruje da se može izvući. Gledala je puno američkih filmova. Misli da može nestati tek tako sa 250 000, da si sredi mali raj na obali oceana i živi život. Fantazije srednje klase. Redovni prihodi, redovna ševa. Šetnje po plaži. Ako si može i stari Desmond kiseliti dupe u blizini, još bolje. Sorry, babe, život je drugi film! Tipovi kao tvoj zlatar ne mire se tako lako s gubitkom ovih razmjera... Možda si ga ipak trebala upucati. - Imamo fotke - odvratila je poslije izvjesnog kolebanja. - One će ga uništiti ako izađu u javnost... - Izgleda da nisi baš sasvim sigurna - dobacio je. - Tako je. On je već financijski uništen. A kad si uništen, reputacija je zadnja stvar do koje ti je stalo. Barem u ovom svijetu je tako. Ne možeš se izvući, Kate. Stjerat će te u rupu. I znaš što? Ščepat će te upravo u tvom raju. Dok se ljuljaš u svojoj gumenoj fotelji nasred bazena i srčeš pina colađu iz kokosove čaše. Jer- su i oni gledali

286


MISIJA. LONDON

američke filmove, čak više nego ti! I znaju odlično gdje će te naći. I ako se dogodi da si tamo... nasred bazena, u onoj prozirnoj fotelji na napuhavanje, ne mislim da će buljiti u tvoje sise, ma koliko bile dobre. Ako si tamo, naravno. Ali! - podigao je prst ispred njezina lica. - Ti nećeš biti tamo! Obećavam ti! Mi ćemo se pobrinuti za to. Nikada te neće naći! - Koknut ćeš me? - zlobno je procijedila poput lasice prikliještene u kutu. - Predlažem ti izlaz - odbljesci dijamanata iskrili su u njegovim očima. - Ne želim da se priča kako sam pregazio jedno bespravno ljudsko biće, a da mu nisam dao mogućnost da se uključi u borbu. Revolucija se nastavlja, Kate. Nećemo odustati od zabave samo zato što je banda otpadnika obrisala dupe našom zastavom. Ideja, Kate - nju ne mogu dodirnuti. Gle, osvrni se i vidi što se dogada! Imperijalisti pokušavaju ugušiti svaki ostatak slobode u svijetu. Narodi se pretvaraju u stada. Individue - u grla i guzice. Hrpe uredskih robova preplavili su gradove poput štakora. Banke gomilaju planine dosjea... Ali revolucija se nastavlja. 1 treba joj goriva. A mi ga imamo više nego dovoljno! Sutra krećemo u Kolumbiju. Otamo ćemo se prebaciti u Peru, gdje ćemo se sliti s redovima naše braće po oružju. Hoćeš s nama? - Imam li izbor? - upitala je zajedljivo. - Samo izlaz, žao mi je... - odmahnuo je glavom. - Mali, uski put koji će te odvesti do sjajnih vrhova borbe. Ja ću biti pokraj tebe. Bit ćemo drugovi.

2 8 7


ALEK POPOV

- A hoćeš li me ševiti ponekad? - upitala je Katja oblizujući usne. Njegova ruka zvonko se zalijepila na njezin obraz. Naušnica se otkotrljala na zemlju i zavrtjela poput čigre, rasipajući zasljepljujuće iskre. - Kučko cinična - procijedio je i tužno zaključio: Istočni Europljani...

288


MISIJA. LONDON

Završne napomene

Varadin Dimitrov dogurao je do kraja mandata bez naročitih incidenata. Nakon kraćeg prekida ponovno je počeo p r a k t i c i r a t i brojevnu terapiju doktora Pepolena. Njegovoj duš evnoj ravnoteži doprinio je i redoviti seks s Doroteom Totomanovom. Kad su mu nakon četiri godine predložili ispražnjeno veleposlaničko mjesto u sunčanoj Nigeriji prihvatio ga je bez suviš nog dramatiziranja. Sobert Ziebling i dalje uspješno vodi Famous Connections, a l i uz pojačani oprez. Tri mjeseca nakon Katerinina nestanka posjetio ga je nepoznati muškarac koji se silno htio uvjeriti da dio b r i l i j a n a t a nije kod njega.. Tijekom istrage Zieblingu je bio slomljen vrat. pa je dugo hodao sa šancovim ovratnikom, otada agencija strogo pazi da ne zapoš ljava djevojke iz Istočne Europe. Gibaničarov je bio iznenada opozvan četiri mjeseca nakon nezaboravne večere. Trenutačno je glavni kuhar u hotelu Astoria s četiri zvjezdice, podno Vitoše. Njegov specijalitet zove se "Keltska hladetina". Mnogi istaknuti predstavnici elite navraćaju zbog nje u restoran. Netom nakon povratka u domovinu vezist Račo poslan je u Narodnu Republiku Kinu. Nastavlja živjeti u tajnom sektoru i u š t e d j e t i gotovu svu svoju plaću.

289


ALEK POPOV

Čavo Tolomanov preživio je tešku f i n a n c i j s k u krizu, čiji je r e z u l t a t vratio nekadašnju eleganciju njegovoj f i g u r i . Ostao je u Londonu i trenutačno zarađuje za kruh kao ulični glumac. Može se vidjeti na Covent Garden Marketu, gdje i g r a Zelenog čovjeka. Spektakl djelomično sponzorira i kompanija Granny Apple Juice.

Plesač s vatrom s i l n o se dopao visokopozicioniranim osobama na demonstracijama u Q Gardensu, Trenutačno r a d i za Sultana od Bruneija i odgovara za vatromete na dvora Zarađuje čistih 100.000 dolara na godinu i razmišlja o mogućnosti prelaska na muhamedansku vjeroispovijest, čime bi uštedio na nekim porezima. Devorina Sel janova n a s t a v i l a ;je intenzivno rad i t i na svome svjetskom imidžu i žanje uspjehe diljem Ujedinjene Europe. Trenutačno organizira Asembleju bugarskih t a l e n a t a na kojoj se očekuju gosti iz cijeloga svijeta. Emerald Spark nikada se nije požalio policiji. Već neko vrijeme pregovara s građaninom Države Izrael, Vjačeslavom Levinom, koji mu obećava vrat i t i oduzeto uz proviziju od 30%. Ono što Emerald ne s l u t i jest da građanin Levin nikad ne r a d i za manje od 70%. Ostalih 30% obično anonimno daruje udovicama svojih klijenata, a ako nema takve Istočnoeuropskoj dječjoj z a k l a d i iz terenskog dnevnika Esmeralde Corason: 12.12. 200... Kota 1200. Klisura rijeke Ungaja. Danas 290


MISIJA. LONDON

u podne s t r i j e l j a l i su Jastrebovo Oko. Prije nekoliko mjeseci možda bili se i radovala, a l i i s t i n a je da druženje u borbi zbližava ljude čak i više od seksa... Pokopali smo ga u blatu i maskirali grob s p a p r a t i Jednog dana. kad revolucija pobijedi, sigurno će mu dići spomenik, a l i zasad će čekati Strašni. Bud. Majku mu, još imam krvi na jakni! Fašisti su u zasjedi na oba kraja k l i s u r e i svaki puni s a t nas gađaju kasetnim bombama če.ške proizvodnje. Već t r i dana pada. Sve se raspada, osim Chieove biografije s limenim koricama - .Ki.delov dar za godišnjicu revolucije. Visoko cijenim njegovu gestu, a l i s l i k a s odrezanim šakama na posljednjoj s t r a n i c i nekako me živcira.. Hranimo se bubama. Ali ja sam uhvatila jednu žabu i pojest ću je kad me nitko ne bude gledao. Izvući ću se iz ovih govana. Što god da bude! Sve ono što nas ne ubije, učini nas jačima. Dabogda crk'o onaj tko je to rekao!

291


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.