Nepromišljena Lelica
Autorica: Anita Zečević Ilustracije: Paula Zečević
Nepromišljena Lelica
U to jutro pozvoni netko na vrata prelijepe kućice boje marelice. „Tko je?“, upita majka. „Pošta!“, odgovori muški glas izvana.
Dok se majka spremala otvoriti vrata pored nje se stvori njena kći Petra sa svojim psićem, malenom Lelicom. Majka otvori vrata i ugleda listonošu s povećim paketom. Uto, kao munja, pokraj njenih nogu proleti Lelica, zalajavši od sreće. Gospodin Stjepan koji je donio paket ispričao se majci da mu je kemijska olovka prestala pisati te je mama odmah rekla: „Ma nema problema gospon Štef (tako su ga zvali svi u mjestu) pa olovaka barem uvijek ima!“ Tada je zamolila Petru da joj donese jednu. Petra je nestrpljivo rekla: „Evo, evo, sad ću donijeti“, misleći samo na svoju malu Lelicu i nadajući se da je gospodin Štef zatvorio vrata ograde. Nažalost, kad je otišla van vidjela je otvorenu ogradu, a Lelice nije bilo nigdje na vidiku. Netragom je nestala. Zalud ju je dozivala i dozivala.
A Lelica je uživala u divnom proljetnom danu. Njeno krzno bilo je tako ugodno toplo od zraka sunca koje su danas odlučile nesmiljeno peći. Lelica je trčala livadom, mirisala raznobojno cvijeće i gledala šarene leptire. Trčeći tako zaigrana nije ni primijetila da se sve više udaljavala od kuće i približavala prometnoj cesti. Došla je do dječjeg parka gdje je bilo puno hlada koji joj je godio.
Na kraju parka vidjela je ljude kako hodaju nogostupom pa se zaputila prema njima.
Najednom se strašno uplašila. Našla se na raskrižju cesta. Nekoliko ljudi čekalo je pred nekakvom napravom na kojoj je bilo crveno svjetlo, potom se upalilo zeleno i svi su krenuli preko kolnika, Lelica ih je slijedila.
Kad se ponovno našla na nogostupu okrenula se kako bi se vratila kući, ali više nije znala naći put. Gotovo je zaplakala od nesreće koja ju je snašla. Sjetila se svoje Petre s kojom se sad mogla maziti ili igrati i koja joj je bezbroj puta ponavljala da se ne udaljava od kuće dok ona nije s njom. Hoće li je ikada više vidjeti? Zajecala je i u tom trenu pored nje se stvorio maleni psić koji se začudio što ona radi ovdje bez povodca.
Zalajao je i upitao Lelicu: „Što ćeš ti tako sama u ovoj gradskoj gužvi? Ne izgledaš mi kao neki pas lutalica. Znaš li koje opasnosti sve ovdje vrebaju?“ (Znao je da kućni ljubimci sami ne šeću gradom.) „Ma, nisam lutalica, samo sam zalutala!“, odgovori mu Lelica. „Moja Petra mi je bezbroj puta ponavljala kako se ne smijem udaljiti od našeg dvorišta“, počela je Lelica s tugom pričati psiću što joj se dogodilo i kako je bez dopuštenja pobjegla djevojčici koja ju je voljela.
Psić joj je odgovorio: „Znam da nisi napravila pravu stvar, ali bez obzira na to, želim ti pomoći. Ja sam Šapica. Pođi sa mnom i mojim gazdom u naš dom. Spavam u kući mog gazde ti bi mogla spavati u hodniku, no i to je bolje nego ostati sama noćiti usred grada.“ Mali, nesretni psić, iako je znao da postoje kojekakvi psi koje možeš sresti bilo gdje vani i koji mogu glumiti dobrotu, a poslije te prevariti, osjetio je da je Šapica dobronamjeran i pošten psić te je rado prihvatio nesebičan Šapičin poziv. Samo je još trebalo to nekako priopćiti gazdi da shvati o čemu je riječ. Šapica je počeo lajati i cviliti što je gazdi Tomi odmah privuklo pažnju.
Vidio je malenu Lelicu bez ikog, a na ogrlici je pročitao njezino ime. Shvatio je da se vjerojatno izgubila jer je bila mlada. Odlučio ju je odvesti svojoj kući, rekao je Šapici: „Danas će Lelica s tobom podijeliti ležaj, spavat ćete zajedno, nemoj joj smetati, sigurno se boji i iscrpljena je od lutanja. Tko zna od kuda je došla?“ Lelica se osjećala puno bolje, bila je zaštićena, a i jutro je brzo svanulo.
Ujutro ju je došla pogledati cijela Tomina obitelj, žena i dvije kćeri. Jedna od njih, starija kći Lara, vidjevši Lelicu, odmah je rekla: „Hej ljudi, mislim da sam ja ovu slatku njuškicu vidjela sinoć na Instagramu! Petra iz razreda objavila je priču o malenom psiću koji joj je pobjegao to jutro iz dvorišta.“ „Hmmm, čekajte da pogledam ponovno...Da, da, traži svoju Lelicu. Piše li joj na ogrlici to ime?“
„ Da! To je ona!“, s olakšanjem je rekao tata. Lara je odmah javila Petri da je njezin psić kod njih i rekla joj, ukratko, što se dogodilo. Petra je konačno prestala plakati! Cijelu noć nije oka sklopila. Samo je mislila na svoju malu ljubimicu.
Tomo je odlučio vratiti Petri psića te su svi zajedno krenuli do adrese koju im je Petra dala.
Kada su došli do livade Lelica je veselo zalajala: „Sada znam put kući, moramo još samo prijeći ovu mirisnu livadu“, pomislila je. „Mi ćemo te otpratiti“, rekla je Tomina obitelj uglas. Lelica je već izdaleka vidjela Petru na prozoru kako je doziva imenom. Kako li je bila sretna kada je i ona ugledala svoga psića.
Petra je zahvalila Lari što joj je dovela psića, a Lara je namignula i sa smiješkom rekla: „ I društvene mreže imaju svojih prednosti, iako nam roditelji puno puta drugačije govore.“ Larin tata je digao svoje obrve i vragolasto nas pogledao, a tada su se svi zajedno oprostili i krenuli prema njihovoj kući. Šapica je jako zavolio malu Lelicu pa mu je bilo osobito drago kada se okrenula prema njemu i rekla mu: „Doviđenja, prijatelju i hvala ti na tvojoj dobroti. Kada ću šetati gradom (ali samo uz pratnju) svakako ću te posjetiti!“ Šapica se nasmijao, kimnuo glavom i polizao je u znak sreće i novog prijateljstva. „Draga moja Lelice, sva sreća da si mi se vratila! Shvaćaš li sada zašto sam ti govorila da ne odlaziš izvan ograde bez nekog tko će te paziti? Promet u gradu vrlo je opasan i treba naučiti puno prometnih pravila kako bi se mogli sigurno kretati po kolniku i nogostupu. Sve će ti biti jasnije kad još malo porasteš i kad ćemo češće ići zajedno u šetnje.“
Psić ju je pokunjeno pogledao, ali se vidjelo i da je razumije. Dobro je shvatio kada se izgubio koliko se teško snaći u prometnoj gužvi. „Nestašno moje štene, nadam se da ćeš me od sada uvijek slušati!“, rekla je Petra. Pogled pun ljubavi koji joj je uputila mala kujica govorio je da će ubuduće biti baš tako! Autorica: Anita Zečević
Ilustracije: Paula Zečević