U fokusu…. Majoneza i kečap

Potrošači kečapa dinamična grupa ljudi koja je uvijek u potrazi za nekim novim okusnim avanturama

Rajčica nije bila baza umaka koji se danas smatra pretečom kečapa majoneza ove je godine po prvi put proglašena najsnažnijim brendom u Hrvatskoj nakon što je zauzela vodeće mjesto na BRANDscore listi snage brendova u Hrvatskoj. Rezultat je to BRANDpuls istraživanja odnosa potrošača prema brendovima koje je pokazatelj kako potrošači prepoznaju kvalitetu i dobar okus naše Zvijezda majoneze koja se priprema od svježih jaja i bez konzervansa", poručuju iz kompanije dodajući kako je riječ o recepturi koja se nije mijenjala više od 60 godina. Uz delikates majonezu linija sadrži još nekoliko inačica i to light, čili, ultra hot čili kao i Omegol majonezu te premium majoneze, a nedavno je promijenila dizajn i etiketu cijele linije.

Iz kompanije najavljuju kako

Zvijezdin Ketchup uskoro predstavlja novo ruho i nova izdanja te navode kako se prošle godine liniji proizvoda koja sadrži ljuti i blagi ketchup te pizza ketchup, pridružio i ketchup kids s 30 posto manje šećera. Smatraju kako je Zvijezdin ketchup prvi izbor potrošača jer uz rajčicu, sadrži i mrkvu, buču i jabuku. Upravo potonji originalni recept poticaj je za povijesni pregled razvoja ovog zarazno popularnog umaka neizostavnog, kako je već rečeno, uz svako dobro roštiljanje, ali i uz kobase, hrenovke ili u nekim drugim kombinacijama.

Povjesničari hrane i ovdje imaju nekolicinu teorija te se smatra kako povijest kečapa seže još u vrijeme carske Kine gdje se proizvodio od ribljih iznutrica, nusproizvoda mesa i soje. Taj umak kao preteča današnjeg kečapa uopće nije sadržavao rajčicu. Iako je biljka iz Južne Amerike u Englesku stigla krajem 16. stoljeća njihovi plodovi nisu uživali preveliku popularnost jer ih smatralo otrovnima. A trovanja su se ponekad događala jer su bogatiji Englezi jeli iz kositrenih tanjura koje je kiselina iz rajčica nagrizala i upijala olovo u hranu. Umjesto toga, prethodnikom kečapa kakvog poznajemo danas smatra se, dakle, fermentirani riblji umak iz južne Kine koji je dokumentiran u tekstovima koji datiraju iz 300. g. p.n.e. Taj riblji umak koji su govornici jednog od kineskih dijalekata zvali "ge-thcup" ili "koe-cheup" bilo je lako pohraniti na dugim oceanskim putovanjima. Priča o umaku proširila se duž trgovačkih puteva do Indonezije i Filipina gdje su i britanski trgovci početkom 18. stoljeća razvili simpatije prema tom slanom začinu. Stoga su ga odnijeli i do matične države gdje su originalni recept ipak nadogradili.

To 18. stoljeće bilo je zlatno doba za kečap.

Tadašnje kuharice su donosile recepte za kečape od kamenica, dagnji, gljiva, oraha, limuna, celera, pa čak i od voća poput šljiva i breskvi. Sastavnice su se obično ukuhavale u umak konzistencije slične sirupu ili su ostavljane usoljene dulje vrijeme. Oba procesa rezultirala bi visoko koncentriranim krajnjim proizvodom, slanim i pikantnim umakom koji može dugo stajati bez da se pokvari. Jedan od poznatih recepata iz tog doba propisivao je 100 kamenica, 1,5 litru bijelog vina i koricu limuna pomiješanu s muškatnim oraščićem i klinčićem. Prigodni kečap "Princ od Walesa" napravljen je pak od bobica bazge i inćuna, dok je kečap od gljiva izgleda bio omiljeni umak spisateljice Jane Austen.

I onda je konačno 1812. godine na scenu stupio prvi kečap na bazi rajčice, a za njegov je nastanak zaslužan James Mease, znanstvenik iz Philadelphije. Mease je zapisao kako je umak spravljen od "ljubavnih jabuka", kako su tada zvali rajčice jer su im pripisivali afrodizijačka svojstva. Prije nego je u umak postalo uobičajeno dodavati ocat, problem je bio spriječiti kvarenje. Da bi to premostila, kompanija

Heinz 1876. predstavila je formulu koja je sadržavala rajčice, destilirani ocat, smeđi šećer, sol i razne začine, a postala je i pionir u upotrebi staklenih boca koje su uveli kako bi kupci mogli vidjeti što kupuju. I ostalo je povijest. Kečap na bazi rajčice postao je jedan od omiljenih kondimenata u SAD-u i u Europi, a barem za ova dva dijela svijeta čini se nezamislivim da je njegov osnovni sastojak bilo što osim rajčice. Iako su nam pri pomisli na kečap prvi po potrošnji na umu upravo stanovnici SAD-a, statistike govore drugačije. Najviše kečapa po stanovniku, čak 3,1 kg godišnje, pojedu Kanađani, a s nešto slabija 3 kg slijede ih Finci. Redom dalje nastavljaju se Švedska (2,7 kg), Ujedinjeno Kraljevstvo (2,4 kg), Norveška (2,3 kg), Austrija i SAD (obje 2,2 kg). Rusi nisu ni približno toliko oduševljeni ovim umakom kao majonezom pa godišnje po stanovniku potroše 1,4 kg kečapa.