željom da se iz Freudova sistema ukloni elemenat koji je izazivao kritiku i neprijateljstvo konvencionalnih duhova. Freud je oštroumno osjetio tu motivaciju i baš zato se suprotstavljao svakom pokušaju da se izmijeni njegova teorija seksa. I zaista, Freudova je teorija u njegovo vrijeme bila izazovna i revolucionarna. Ali ono što je bilo istina oko 1900. nije više istina nakon pedeset godina. Seksualni običaji toliko su se izmijenili da Freudove teorije više ne zapanjuju srednje klase na Zapadu, i smiješan je onaj radikalizam u ime kojega ortodoksni psihoanalitičari danas još uvijek misle da, braneći Freudovu teoriju seksa, brane hrabrost i radikalizam. Zapravo, njihova vrsta psihoanalize je konformistička i ona ne pokušava da postavlja psihološka pitanja koja bi dovela do kritike suvremenog društva. Moja kritika Freuda ne sastoji se u prigovoru da je on odviše istaknuo seks, već da ga nije uspio shvatiti dovoljno duboko. On je poduzeo prvi korak prema otkriću značenja interpersonalnih strasti; u skladu sa svojim filozofskim premisama on ih je tumačio fiziološki. U daljnjem razvitku psihoanalize nužno je ispraviti i produbiti Freudovo shvaćanje prevodeći Freudove spoznaje iz fiziološke u biološku i egzistencijalnu dimenziju.« 8
Sam je Freud učinio korak dalje u tom smjeru u svom kasnijem shvaćanju instinkta života i smrti. Njegovo shvaćanje prvoga (eros) kao principa sinteze i unifikacije na potpuno je drugačijoj razini od nje-
54
2. LJUBAV IZMEĐU RODITELJA I DJETETA Dijete bi u trenutku rođenja osjetilo samrtni strah da ga velikodušna sudbina nije poštedjela svake svijesti o muci koja je povezana s odvajanjem od majke i intra-uterinskog postojanja. Čak i pošto je rođeno, dijete se jedva razlikuje od onoga prije rođenja: ne može raspoznati objekte, nije svjesno sama sebe, a ni svijeta kao nečega što je izvan njega. Ono jedino osjeća pozitivne poticaje topline i hrane i još ne razlikuje toplinu i hranu od njihova izvora — majke. Majka je toplina i hrana kao i euforijsko stanje zadovoljstva i sigurnosti. To je neko stanje narcizma, da upotrijebim Freudov termin. Vanjska realnost, osobe i stvari, znače samo toliko koliko zadovoljavaju ili poremećuju unutarnje stanje tijela. Realno je samo ono što je iznutra; što je izvana, realno je samo u odnosu na moje potrebe — a nikada s obzirom na svoje vlastite kvalitete ili potrebe. Kako dijete raste i razvija se, ono postaje sposobno da zamjećuje stvari u njihovoj pravoj slici; zadovoljstvo što je nahranjeno počinje razlikovati od bradavice, grudi od majke. Dijete napokon doživljava svoju žeđ, mlijeko što mu gova shvaćanja libida. Ali, unatoč činjenici da su teoriju instinkta života i smrti prihvatili ortodoksni psihoanalitičari, to prihvaćanje nije vodilo fundamentalnoj reviziji pojma o libidu, naročito što se tiče kliničkog rada.
55