Sl. 111. Neretvanski lađari na pješčanoj obali u Termoliju na talijanskoj istočnoj obali Jadrana gdje su se moliški Hrvati prvo naselili, a potom su preseljeni u moliška brda. Fotografija: Ivica Puljan
MOLIŠKOHRVATSKI TRAGOVI Pola tisućljeća usmene jezične tradicije prisililo je moliške Hrvate da sačuvaju svoje sjećanje više nego obično, pa su tako uspjeli donijeti do XXI. stoljeća i stihove jedne molitve i jedne narodne pjesme: Homo leč homo spat i Lipa Mara. Njih sam prvi put osobno snimio i zapisao u kolovozu 2001., prilikom priprema za multimedijalnu izložbu Riče oš sviče. Prve je zapise moliškohrvatske literature dakako napravio Giovanni de Rubertis krajem XIX. stoljeća, potican prvim kontaktima sa slavenskim književnim svijetom, posebno s dubrovačkim piscem Medom Pucićem. Čekat ćemo nakon toga do kraja 30-ih godina prošlog stoljeća da bismo naišli na tragove zapisa Emilija Ambrogija Paterna, koji nije živio u hrvatskim mjestima, ali je zbog obiteljskih veza ostao blizak Mundimitru i tom je mjestu posvetio pjesmu Mundimitar. Osim ovih dviju iznimaka, nije se pisalo na-našo sve do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, kad su iz tadašnje Jugoslavije došli prvi Hrvati koji su ponovo otkrili dalmatinske iseljenike. U Molizeu se konačno probudilo zanimanje za vlastite korijene te napose za jezik očeva. Jedna grupa intelektualaca iz triju mjesta osnovala je udrugu i započela pisati na moliškohrvatskome, manje ili više redovito. Entuzijazam tog doba često bi zamaglio važnost očuvanja originalnog jezika, unoseći ponekad jezično i stilistički potpuno nemotivirano nove, moliškohrvatskome jeziku strane riječi ili mijenjajući one već postojeće. Ali, bez obzira na te skromne, vremenski omeđene jezične gubitke, nastali su veliki rezultati kao što je npr. tiskanje časopisa Naš jezik / La nostra lingua. Sl. 112. Dvojezični natpisi u Mundimitru Fotografija: Ivica Puljan 96