“Ja sam Carlisle. Ovo je moja obitelj, Emmett i Jasper, Rosalie, Esme i Alice, Edward i Bella.” Predstavio nas je u skupinama, namjerno ne privlačeći pozornost na pojedince. Osjetila sam šok kad je izgovorio moje ime. “Imate li mjesta za još nekoliko igrača?”, upitao je Laurent druželjubivo. Carlisle je odgovorio jednako prijaznim tonom. “Zapravo, upravo smo pri kraju. Ali svakako bi nam bilo drago zaigrati nekom drugom prilikom. Planirate li dugo ostati u ovom području?” “Putujemo na sjever, zapravo, ali zanimalo nas je vidjeti koga ima u susjedstvu. Već dugo nismo naišli ni na kakvo društvo.” “Ne, u ovom području obično nema nikoga osim nas i povremenih namjernika, poput vas.” Napeto ozračje polako se smirilo u opušten razgovor; slutila sam da se Jasper služi svojim osebujnim darom kako bi zadržao situaciju pod kontrolom. “Koji vam prostor obuhvaća lovište?”, nehajno je upitao Laurent. Carlisle je namjerno prečuo konotacije tog pitanja. “Ove planine, Olimpijsko gorje, a katkad i Obalna gorja sjeverno i južno odavde. U blizini imamo stalno stanište. Gore, blizu Denalija, nalazi se još jedna stalna nastamba poput naše.” Laurent se blago zanjihao na petama. “Stalno? Kako vam to polazi za rukom?” U glasu mu se čula istinska radoznalost. “Dođite s nama u naš dom, pa da na miru možemo porazgovarati”, pozvao ga je Carlisle. “Priča je poprilično duga.”
362