ve kose. Drugi je bio viši, vitkiji, ali i dalje mišićav, plave kose boje meda. Posljednji je bio mršav, manje krupan, kuštrave kose brončane boje. Izgledao je više dječački od ostalih, koji su djelovali kao da bi mogli biti studenti, ili čak ovdašnji nastavnici, a ne učenici. Djevojke su bile potpuno različite. Ona visoka bila je građena poput kipa. Imala je prelijepu figuru, jednu od onih kakve stavljaju na naslovnicu posebnog izdanja magazina Sports Illustrated s kupaćim kostimima, jednu od onih zbog kakvih svakoj curi u blizini opadne samopouzdanje čisto zato što je u istoj prostoriji. Kosa joj je bila zlaćana i u blagim joj je valovima padala do polovice leđa. Niža djevojka sličila je na malu vilu, izuzetno mršava, sitnih crta lica. Kosa joj je bila intenzivno crna, kratko podšišana i natapirana u šiljke što strše u svim smjerovima. Pa ipak, svi su bili potpuno jednaki. Svako od njih bio je blijed kao krpa, najbljeđi od svih učenika iz ovoga neosunčanog mjesta. Bljeđi i od mene, albine. Svi su imali vrlo tamne oči usprkos nizu različitih boja kose. Također su imali tamne podočnjake – ljubičaste sjenke, poput šljiva na oku. Kao da su svi patili od neprospavane noći, ili su se netom oporavili od loma nosa. Premda su im nosevi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglati. Ali sve to nije bio razlog zbog kojega nisam mogla odvratiti pogled. Zurila sam zato što su im lica, tako različita, tako slična, listom bila nesnosno, neljudski prelijepa. Takva lica čovjek ne očekuje vidjeti u životu, osim možda na retuširanoj stranici nekog modnog časopisa. Ili na slici nekog starog majstora s prikazom anđela. Bilo je teško odlučiti se ko je od njih najljepši – možda ona savršena plavuša, ili dečko brončane kose.
18