sinih misli. Kako li samo nezgodan taj njegov mali dar može biti – kad mi njime ne spašava život. Pri kraju drugog sata magle već gotovo da i nije bilo, ali dan je i dalje bio mračan od niskih, nadvijenih oblaka. Uputila sam osmijeh nebu. Edward je bio u pravu, naravno. Kad sam ušla na trigonometriju, Jessica je sjedila u stražnjem redu i gotovo skakutala na stolici od uzbuđenja. Nevoljko sam otišla do klupe pokraj nje, nastojeći uvjeriti samu sebe da bi bilo najpametnije da se to što prije riješi. “Sve mi ispričaj!”, naredila mi je prije nego što sam uopće stigla sjesti. “Što bi ti da ti kažem?”, ustobočila sam se. “Što se sinoć dogodilo?” “Počastio me večerom, a zatim me odvezao doma.” Prostrijelila me pogledom, lica ukočenog od nevjerice. “Kako si tako brzo stigla kući?” “Kad vozi kao manijak. Srce mi je sišlo u pete.” Nadala sam se da će to čuti. “Je li to bilo kao izlazak – jesi mu rekla da te tamo dočeka?” Nije mi to palo na pamet. “Ne – jako sam se iznenadila kad sam tamo naišla na njega.” Razočarano je naškubila usne kad je čula bjelodanu iskrenost u mome glasu. “Ali danas te odbacio do škole?”, postavila mi je potpitanje. “Da – to me također iznenadilo. Sinoć je uočio da nemam jaknu”, objasnila sam joj. “Onda, hoćete li opet izaći skupa?” “Ponudio se da me odvede u Seattle u subotu, jer misli da moj kamionet nije dorastao tome – to se računa?”
194