“Ovo je složenije nego što sam predviđao”, promrsio je sebi u bradu. Uzela sam jedan krušni štapić i počela grickati vršak, mjerkajući mu izraz lica. Upitala sam se kad će biti u redu da ga počnem propitkivati. “Obično si bolje volje kad su ti oči tako svijetle”, primijetila sam, ne bih li ga odvratila od te neke misli od koje je postao tako namršten i ozbiljan. Zapanjeno me pogledao. “Što?” “Uvijek si prijek kad su ti oči crne – tada to očekujem”, nastavila sam. “Imam teoriju o tome.” Oči su mu se suzile. “Opet teorije?” “Aha.” Nastavila sam žvakati mali zalogaj kruha, nastojeći izgledati nezainteresirano. “Nadam se da ćeš ovaj put biti kreativnija… ili i dalje kradeš ideje iz stripova?” Blijedi mu je osmijeh bio podrugljiv; gledao me i dalje suženim očima. “Pa, ne, nije mi to iz stripa, ali nisam to ni sama smislila”, priznala sam mu. “I?”, potaknuo me da nastavim. Ali onda se konobarica došetala iza paravana s mojom hranom. Shvatila sam da smo se nesvjesno prignuli jedno prema drugome preko stola, jer smo se oboje uspravili kad je prišla. Stavila je jelo pred mene – izgledalo je prilično dobro – i brzo se okrenula prema Edwardu. “Jeste li se predomislili?”, upitala ga je. “Zar vam nikako ne bih mogla izaći u susret?” Možda mi se samo pričinila dvosmislenost u njezinim riječima. “Ne, hvala, ali bilo bi lijepo da dobijemo još kole.” Dugom, bijelom rukom mahnuo je prema praznim čašama ispred mene. “Naravno.” Pokupila je čaše i otišla.
163