Izraz mog lica zacijelo mu je izgledao kao strah potaknut njegovom pričom. Zadovoljno se osmjehnuo i nastavio. “Sad ih je više, imaju novu ženku i novog mužjaka, ali ostali su jedni te isti. U vrijeme moga pradjeda već im se znao vođa, Carlisle. Došao je i otišao odavde prije nego što je tvoj narod uopće stigao ovamo.” Opirao se smiješku. “I što su onda oni?”, napokon sam ga upitala. “Što su hladni?” Mračno se osmjehnuo. “Krvopije”, odgovorio mi je jezovitim glasom. “Tvoj narod ih zove vampirima.” Zagledala sam se u uzburkane valove nakon tog odgovora, ne znajući što mi se vidi na licu. “Naježila si se”, oduševljeno se nasmijao. “Vješto pričaš priče”, pohvalila sam ga, ne odmičući pogled s valova. “Samo, ta je baš ono suluda, je l’ tako? Nije ni čudo da nam tata ne da da je ikome pričamo.” Nisam još mogla dovoljno ovladati licem da ga pogledam. “Ne brini, neću te odati.” “Čini mi se da sam upravo prekršio pogodbu”, nasmijao se. “Odnijet ću to u grob sa sobom”, obećala sam mu, a zatim se naježila. “Znaš, ozbiljno, nemoj ništa reći Charlieju. Prilično se naljutio na moga tatu kad je čuo da neki od nas više ne idu u bolnicu otkako se doktor Cullen zaposlio u njoj.” “Neću, naravno da neću.” “Onda, je l’ nas sada smatraš hrpom praznovjernih
121