Zbornik haiku radova „Zvuk vode“ by Veb-portal ISTOČNI BISER

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Zvuk vode

bornik haiku radova povodom jubileja – 90 godina od objavljivanja antologije Miloša Crnjanskog „Pesme starog Japana“

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Elektronski haiku zbornik „Zvuk vode“ Veb-portal ISTOČNI BISER Izdavač Ana Stjelja Grafički prelom, dizajn naslovnice Ana Stjelja Predgovor Miloš Crnjanski (iz knjige „Pesme starog Japana“) Marija Juračić Urednice Dr Ana Stjelja Jasmina Hanjalić Marija Juračić Tatjana Debeljački Fotografija sa naslovnice Benzaiten, japanska boginja svega što teče Foto: Booksfact.com

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153;

Zvuk vode elektronski haiku zbornik

Beograd, 2018. 3

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Zbornik haiku radova „Zvuk vode“ objavljujemo povodom jubileja – 90 godina od izdanja antologije Miloša Crnjanskog „Pesme starog Japana“

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153;

O konkursu

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Veb-portal ISTOČNI BISER

Zbornik „Zvuk vode“

eb-portal ISTOČNI BISER koji je posvećen promovisanju književnosti, umetnosti i kulturi Istoka, krajem marta 2018. godine raspisao je konkurs za elektronski haiku zbornik „Zvuk vode“ posvećen jubileju – 90 godina od objavljivanja čuvene antologije Miloša Crnjanskog „Pesme starog Japana“, objavljene u Beogradu 1928. godine, kada se Balkan po prvi put upoznao sa haiku formom. Zbornik posvećen haiku poeziji dobio je naziv prema zvanično prvoj haiku pesmi „Staro jezerce“ koja je izašla iz pera velikog majstora haiku stvaralaštva Macua Baša, a čiji stihovi glase: Staro jezerce žaba skače u njega zvuk vode Na konkurs koji je završen 31. maja 2018. godine prijavilo se ukupno 67 autora iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Engleske i Japana. Urednički kolegijum u sastavu: Dr Ana Stjelja, Jasmina Hanjalić, Marija Juračić i Tatjana Debeljački doneo je jednogasnu odluku da svi autori budu zastupljeni u zborniku, sa obrazloženjem da su svi pesnici kvalitetom svojih haiku, tanka, haibun, senryu i haiga radova zaslužili svoje mesto u zborniku, čime smo zapravo pokazali da se na prostoru bivše Jugoslavije i dalje veoma posvećeno i nadahnuto stvara haiku poezija. S obzirom na to da su autori po8

Haiku zbornik „Zvuk vode“ slali više radova, urednice su izvršile selekciju najboljih radova. Dr Ana Stjelja je kao urednica veb-portala ISTOČNI BISER koji je i raspisao ovaj konkurs, izuzetno zadovoljna odzivom autora na konkurs za zbornik „Zvuk vode“. Uz činjenicu da je saglasna da svi autori poetskim kvalitetom svojih radova zaslužuju da nađu svoje mesto u ovom zborniku, posebno je pohvalila haiku pesme čiji su autori: Mile Lisica, Vesna Andrejić Mišković, Dušan Mijajlović Adski i Nena Radulović. Haiku pesme ovih autora (iako je primetan element ličnog u pesmi) potiču sa samog izvora mudrosti, progovaraju o beskrajnoj filozofiji života, o saglasju čoveka i prirode te pokazuju da haiku ima izraženu misaonu i duhovnu komponentu, onu nad kojom, iako kratke forme, čitalac mora duboko da se zamisli. gasim fenjere da u očima konja vidim sazvežđe (Mile Lisica) Mudrost u oku. Ptica krilom tišinu nosi u gnijezdo. (Vesna Andrejić Mišković) Isto je brdo skoro je isti put – ali ja sam star (Dušan Mijajlović Adski) Само ослушни под грабуљама земље чућеш звук воде (Нена Радуовић) Jasmina Hanjalić je pohvalila sve pesnike i dala ovakvo obrazloženje za svoju odluku: „Iznenađena sam ujednačenom visokom razinom umjetničke vrijednosti pristiglih radova. No, u 9

Haiku zbornik „Zvuk vode“ neku ruku to i ne čudi, jer za pisati haiku svakako je potrebno visoko znanje i znalački pristup poeziji, pogotovo u misaonom smislu. Definitivno, svi radovi zaslužuju da budu objavljeni, s tim što mi je najzanimljiviji Stevan Šarčević, jer je napravio kompoziciju po mjesecima u godini“. Marija Juračić je pohvalila dva haiku rada, čiji su autori Anđelka Pavić i Boris Nazansky, sa ovim obrazloženjem: „U obilju dobrih haiku stihova, prvo mjesto po mom odabiru dijelila bi ova dva haikua. Zašto? Oba haikua prenose sliku iz prirode koja je neiscrpno vrelo haiku pjesništva. Čovjek nije direktno prisutan u pejzažu, ne nameće svoj stav. Oblik pjesama je metrom pravilan, svaki je stih monolitan, vješto uklopljen u cjelinu. Nema ničeg suvišnog, simboličnog, nerazumljivog. Obje slike nalikuju na sumie, slike koje prenose ulovljeni trenutak i svjedoče o velikoj vještini svojih autora“. kroz izmaglicu tek se naziru prsti rumene zore (Anđelka Pavić) jutro na vodi dodiruju se oblak i list lopoča (Boris Nazansky) Tatajana Debeljački se takođe saglasila sa odlukom da svi autori budu zastupljeni u ovom zborniku, uz obrazloženje: „Dubinsko shvatanje vremena i protoka je najdirektniji put ka otkrivanju smisla ljudske prolaznosti kao i haiku težnje ka večnosti. Na sličan način možemo da prepoznamo, izdvojimo i naglasimo osnovne motive i niti haiku pesama čiji su autori Boris Nazansky i Zoran Doderović. Slike prirode i duboki unutrašnji doživljaj, sadržaj slika i boja kao okvir slikovnosti, dubokim ličnim iskazivanjem u nijansama svanuća, žubori. Nije bilo lako doneti odluku o haiku utisku, stiglo je puno radova haiku autora sa velikim iskustvom. Čestitam 10

Haiku zbornik „Zvuk vode“ stiglo je puno radova haiku autora sa velikim iskustvom. Čestitam svima! Veb-portalu ISTOČNI BISER želim da nastavi sa konkursima i ostvari tradiciju i lepu zamisao!“

jutro na vodi dodiruju se oblak i list lopoča (Boris Nazansky) Čamac na reci. Naborano talasima lice ribara. (Zoran Doderović)

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Predgovor

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Pesme starog Japana

irska pesma Japana, bila je oduvek pod uticajem stare Kine. U početku manje nametljiv, taj uticaj je u Srednjem veku bio opšti, i postao uzrok mnogih prepeva i podražavanja. Japan je, kao neka Italija, primao iz Kine, ogromne i stare, svoje rukopise, što su uticali kao prepisi grčki u Renesansu. Kineski uticaj skupio je sve snage u caru. Car je bio jedini, koji prinosi žrtve nebu i zemlji, plodovima i kišama. Vera u dve protivnosti, muškog i ženskog, od kojih je sve postalo, ali koja nije dualistička, postoji od pamtiveka i najstarija predanja nisu drugo do bezbroj znakova i obreda, koji zamenjuju reči i osećaje pred bezmernom ogromnošću i divotama vasione. Život se bio nepomičnom melanholijom pretvorio u obrede. Grmovi i žrtvenici, koji i danas stoje u vrtovima, lepšim nego Versaljski, sećaju starih obreda i molitava nebesima i zemlji, vodama i semenu. Razne svetkovine, koje sad predsednik republike više ne vrši, o zimskoj ravnodnevici, oranje carevo o novoj godini, sve je to ostatak prastare vere, vezane za plodnost jeseni, za izvore i mrazeve. Tremovi Samoće, Čang Kung, hram sa plavim i zelenim kolonadama (Friedrich Perzynski: Von Kinas Gëttern) još stoji nad mramornim terasama iza Pekinga, kao što stoje i stari hramovi u Japanu. Njino je zidanje sračunato za onog, koji će uzvišen, viđen od neba i zemlje, brda i vetrova, u svili, na kojoj su izvezeni svi nebesni znaci, okružen prinčevima i mandarinama, sviračima i igračicama, izvoditi pokrete, po broju i zbiru devetke, po kojima su zidani stubovi terase gleđeisane i plave. Moliće se da žita rode. Hram Neba, sa terasama, okružen prastarim, drvećem, pun je vazduha, bogovi su simvoli i dusi proleća i jeseni. U toj religiji su se održale najstarije i najpoetičnije misli. (Legge: Sacred books of the East). Život, zemlja i brojevi u neprekidnoj su vezi. Zemlja oko groba, vode pod zemljom i zvezde nad njom, imaju i posle smrti tajanstvenu moć, o kojoj treba voditi računa. U Severu, u zaleđenoj vodi, pod zemljom, 13

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Miloš Crnjanski „Pesme starog Japana“ (Beograd, 1928)

Haiku zbornik „Zvuk vode“ spojeni su principi sveta, od čijeg je stapanja i varijacija postalo sve ostalo, muško — jang i žensko — jin. Život je igra njinih stapanja i rastapanja. Sve se kreće u jednom krugu, koji se sastoji iz prepletanja, muškoga i ženskoga. Sve što se u njemu kreće nalevo, muško je. Tu stranu je poštovao narod, koji se držao reda nebeskog. Sve što se kreće na desno žensko je. Tu stranu poštovahu otmeni, koji se držahu reda zemaljskog. Početak je u sred severa, pri zimskoj ravnodnevici, označenom znakom koji znači dete, jaje, seme klice. Ostalih 11 znakova ređa profesor pariske Sorbone Marsel Grane, u knjizi Poliginie sororale, po redu vremena, idući nalevo i prema Istoku. U početnoj tački, u Zimi, Severu, još su jedno, nedeljeni, oba kozmogonijska principa: muški i ženski. Sastaju se kad je žensko prevalilo 20 a muško 30 stanica, zato je to, u godinama sračunato, doba braka. Znaci, koji postaju njinom varijacijom vanredni su, ali njino tumačenje ne spada ovamo. Sve je to prastaro verovanje, u vezi sa kalendarskim sujeverjem ostavilo traga u najstarijoj lirici kineskoj i japanskoj. Zima, Sever je izvor životvornih snaga; ma da je poda mrtva pod ledom, ipak je snaga zime u vodi. U jesen se žrtvuje četiri morima, velikim rekama, čuvenim izvorima, bezdanima, ribnjacima, kladencima. Pri kraju žetve, slavi se Pa-Ča, svetkovina umiranja useva, starodrevna seljačka slava, kada težaci stare Kine pozivahu sve stvari na svetu da se vrate u Zimu. Vraćahu u svoja skrovišta bubice, biljke, drveće. Tada je dejstvo jina na vrhuncu moći; ne kopa se više zemlja, ne smeju se bušiti kladenci, sve su stvari zatvorene i skrivene, životinje u zimskom snu spuštaju glave u jame. Da li je to dvojstvo: jang i jin, različito pa ipak jedno, krajnji smisao, koji se jedva može nazreti, nije jasno. Docnije kaže Lao-Ce, po Žilienovom prevodu: Tao (smisao, put, duh, um) rađa jedninu, jednina rađa dvojstvo, dvojstvo rađa trojstvo, trojstvo rađa sva bića. Kozmološki simvol tih misli, malo docnije, taoistički krug, i danas je jedan od najdubljih znakova Istoka. Zove se Tai-gi-šu. Dva principa, jang i jin, jedno u drugome, svetlo i tamno. Muško je kozmogonijski stvoritelj, vedar. Ženski znak se širi, kozmogonijski je začet. Samo se intuitivno mogu shvatiti, dinamični su, ne mehanički. Nisu protivnosti. Ništa ih ne može izbeći, ništa ne može ostati nestvoreno. Sve mora iz mira u postajanje. Jang je znak nepomičan, on je 15

Haiku zbornik „Zvuk vode“ tišina. Jin liči na vrata, sklapa se i otvara. Jang kad raste predstavlja Sunce, jin, dvostruko, znači Mesec. To je najstarija prošlost lirike kineske. Više od zanesenog i divnog Lao-Cea, blagosti svemoćne i mutne, filozofa izabranih, koga upoređuju sa Platonom, uticao je na Japance, osim budizma, kineski racionalist Kong-fu-Ce, koga po katkad upoređuju sa Sokratom, ma da to znači prevrnuti hronologiju i nema mnogo smisla. Uređivač vere, države, zakona za stotine miliona ljudi, on je pre svega veliki skupljač svetih knjiga i predanja i istorijska ličnost (551—479. pre Hr.). Komentator, utvrđivač običaja, u svom sistemu etičkih saveta, moralnih i državnih odredaba, koje su postale religija, bez mistike, zanosa i tajanstva, vlada nad više ljudi, nego ikoji bog. Taj svetitelj, odličan činovnik, poznavao je dobro ljude i pokrio ih mrežom jasnih i prostih istina. Pod tom mrežom stvorio je kinesku državu, koja je, po njemu, trebala da liči na mravinjak. Sokrat i Dekart ponovili su većinu njegovih misli. Na dnu svoga bića mora da je ipak bio mutan, ali to nije otkrivao gomili. Voleo je muziku i obredi koji su za Njega, vrše se uz svirku. I danas u njegovom rodnom mestu Kiu-Feu pokazuju lepu dvoranu i paviljon hrama za muziku. Jedanput u godini u ime Carstva, jedan od najotmenijih mandarina, sa šeset i dva učasnika ulazi tu sa svirkom kroz crkvenu tišinu i korača svetom idolu, gde je žrtvenik. (Couchoud, Sages et poetes d’ Asie). Tada zvona započinju pesmu, prate ih horovi, pa instrumenti sa strunama. Zvonke ploče završavaju i održavaju zvuke do iduće strofe. Tako se izvodi, u kadensi, vrlo lagano, himna. Sastavljena je od šest strofa od osam stihova, svaki stih od četiri veličanstvenih samoglasnika, izražen svaki punom notom. Himna se ne samo peva, nju tako reći ispisuju po tlu dve grupe igrača, koji sa dugim perjem i kratkom frulom predstavljaju, pri svakom slogu, slova t. j. zamisao. Za Njega obredi ne behu samo uzaludni pokreti, ili prazni oblici; govorio je: žalost je samo vidan oblik bola, ili: treba ustati kad prolaze slepi, a ništa ne menjati u stanu pokojnika. Najstarije misli pretopiše se kod njega u sistem moralnih obaveza, poštovanja roditelja, činovnika i mrtvih. Dobar organizator, tražio je vladara kod koga bi ostvario svoje principe. Tumarao je i putovao. Star i skrušen vratio se u zavičaj i spasao ono, što je stara Kina zaveštala, i preko Koreje, predala Japanu. Učio je 16

Haiku zbornik „Zvuk vode“ oko tri hiljade učenika. “Voda zapljuskuje nad glavom. Nesreća, ali nije sramota”. “Volim život i volim dužnost, ali ako ne mogu da imam oboje, propuštam život i držim se dužnosti”. Sve do VIII veka po Hr. japanska lirika toliko je divlja i primitivna, da od sve zbrke arhaičnih i kineskih tragova nema ništa razumljivog za nas. Od tih ranih pesnika ostao je samo heroj, car Džimu, strašan ratnik, u čijoj se pesmi još slika sa rečima koje znače more, vetrove i grozne, morske, krvoločne rakove. Tekst tih krvavih pesama, vezanih za ime Careva, sačuvao se u carskoj gardi, koja ih je sve do VIII veka pevala, i završavala, u horu, užasnim smehom, koji je odjekivao noću po zidinama palate. Prava poezija toga doba sačuvala se u prastaroj veri i obredima, dok je monaški budizam nije istisnuo. Tekstovi tih obreda, zvani Norito, svečane liturgijske rečenice, duge i komplikovane, ne spadaju ovamo, ma da je njima sačuvana velika i dramatična poetičnost stvaranja zemlje, stare mitologije i narodnih predanja. Ali odmah posle arhaične, neprevodljive lirike, javljaju se jasni poetični tekstovi, sasvim slični kineskim. To je lirika impresija, zabeležena tako brzo i neposredno da ni meditacija ne može da se utisne. Slog, slovo, nije samo znak, ideogram, nego i slika, a glavna briga je dati vidik, daljinu, nebesa. Senčenja nema: sve je vazduh. Mnogo je, dakle, jasnog, ali i skrivenog, u tim pesmama, i nužan bi bio beskrajan komentar izraza. Ljubav nije nikad platonska, već sensualna, a stihovi su puni aluzija, koje stranac i ne primeti. Pesnik je crtač, sa svojim slovima, a slova nemaju nikakve veze sa glasom: ona su simboli i stvari. Japanci su se dugo mučili da se otresu kineskog uticaja, koji je u njihovoj književnosti imao veću ulogu od grčkog i latinskog uticaja u Evropi. Najčešća je forma: nekoliko kratkih redaka, po pet ili sedam slogova. Oko VIII veka država je imala već stalne granice i prestonica je bila Nara; zato se taj vek naziva Stoleće Nara. Budizam je preko Koreje bio prešao more i kao talas preplavio japanska ostrva. Kineska bronza i drvena skulptura, slikarstvo na svili i ogromna 17

Haiku zbornik „Zvuk vode“ raskoš, prispeli su na japanski dvor, gde su pisale čitave grupe pesnika. Univerzitet, sa fakultetima istorije, klasične književnosti, prava i matematike širio je neodoljivo kinesku nauku i književnost. Oko X veka, japanska lirika dospeva do svog klasičnog bogatstva. Kao i slikarstvo, i lirika je pre svega vanredno brza beleška impresije. Ništa što se u prozi može pomisliti, ne ulazi u liriku. Didaktična pesma za japanskog pesnika bila bi, kaže Revon, “vrhunac apsurdnosti”. Najobičnija forma pesama je t. zv. thanka, kratka pesma od pet redaka, sa po 5, 7, 5, 7, 7 slogova. Lirika stoleća Nara skupljena je u antologiji Manjošu, to jest knjizi od “miliadu listića”. Njeni pesnici smatrani su za svetitelje. Tekstovi su nežni i blago strasni, kao provansalski i toskanski iz istih stoleća... Aprila je vreme vanrednog cvetanja trešanja. Cvet trešnje je najnežnijeg sastava od svih, samo ako malo vetar duhne, ili počne kiša, ne dotraje više od tri dana. Zato ga baš i najviše vole. Gomile, kao opijene, pozdravljaju — lake magle cvetova. Duž sve obale oko Tokia, oivičene trešnjama, čunovi odlaze i vraćaju se po brazdama od cvetića. Svet putuje po dva dana samo do sela Jošina, brda obrasla trešnjama. Mnogi odlaze još dalje, u guste šume, da pozdrave po neku usamljenu trešnju, koja se beli među jelama. Malo docnije rascvetaju se breskve. Te breskve ne rode breskvom, kao ni trešnje trešnjom, ni te šljive šljivama, One nisu kalemljene, niti odomaćene. Vole ih radi njenih divnih cvetova... Nije taj osećaj ljubavi prema prirodi ono što je čudesno, već to, da se proširio u celom tom narodu. Sećam se, piše Luj Kušud, jednog kulija što je vukao kolica, u kojima sam putovao, jednog dana, kada beše mećava. Put je bio rđav, čovek umoran. On se osvrnu k meni. Mišljah zato da mi se izjada. Ne, samo zato da bi mi pokazao jednu kukuljaču od snega na jednom drvetu. To divljenje lepotama prirode dovelo je japansko pesništvo do izraza koji je siguran i lep kada peva ma koje doba godišnje. Tako jedna uta iz pređašnjih vekova opisuje proleće ovako: Ovo je divno doba godišnje, kada se prijatelji i nepoznati 18

Haiku zbornik „Zvuk vode“ sastaju po putevima ... — Svi rukavi, kad se dodirnu, mirišu. I te proste pesmice isto su tako obične u Japanu, kao i one vaze i lakovi, plaćeni skupo i smešteni u muzeje evropske, što su nekad krasile jednu običnu kuću japansku. Pesnik haikaia, haijin, pre svega je slikar, u smislu zagledanosti i poznavanja svoje zemlje, svojih brda. Kao što su japanski slikari Srednjega Veka, slikari mora i planine po kineski, tako su i japanski pesnici Srednjega Veka, pesnici uta, pevali po kineski, sa mnogim kineskim aluzijama, metaforama, značenjima. Pesnik haikaia se oslobodio tih tradicija. Najbolji poznavaoci japanske književnostn profesori Revon i Florenc, kao i najbolji poznavalac haikaia Basil Hall Chamberlain, mnogo greše što haikai nazivaju epigramom, jer on to nije, i sasvim je različit i od rimskog i od grčkog epigrama. Među prvim pesnicima haikaia, jedan od najslavnijih bio je monah Sokan (1465—1553), koji je završio svoj život kao pustinjak. Svi ti koji su postali čuveni svojim haikaima bili su putnici, pešaci po polju i šumama, i proveli su život diveći se i noći i mesecu, rascvetanim trešnjama i jeseni na bregu, živeći u sirotinji, po kolebama, često kao monasi i pustinjaci i skitnice. Tako je prvi među haijinima ispevao haikai: Mesec, dodajte svileni rukav, pa je lepa lepeza. Zatim, po kineskom uzoru, zagledan u zimski sneg, spazivši ticu: Čujem joj glas, inače bi ta čaplja bila pahulja snega. Savremenik njegov Arakida Moritake, spevao je poznati, čuveni haikai, zagledan u leptira: 19

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Gle, opao cvet vraća se na granu: ah, to je leptir. Pesnik haikaia voli svaki pokret bilja i životinja, i u svojoj bezgraničnoj, budističkoj ljubavi i samilosti, smatra se blizak insektu, drveću, svemu što cveta i procveta, svemu što biva i prođe. Lakoćom, kojom japanski crtač crta, pesnih haikaia peva - svoje pesmice. On putuje i beleži. Bambus je za njega vitak kao i gejša neke varoši, kaže Kušud. Zadovoljan je i u kolebi, samo ako unaokolo ima bilja. Ta budistička ljubav prema bilju i promenama vidika, odavno je postojala u japanskoj lirici. I pre, pesnik Ason „očaran cvećem trešanja koje opada”, zastao je u jednom selu da prenoći, i zaboravio put u zavičaj. Jedna stara pesma pak tepala je bregu Mimoro ovako: .... nikad da te se nagledam. U podnožju tvom cvetaju ašibe, kamelije krase ti vrh. Kao uplakano dete, koje treba milovati, činiš mi se, ljubljeni breže. Ipak, tek pesnici haikaia rasprostreše po svom Jamatu svoj zanos ljubavni prema proleću i jeseni, cvetanju i voćki, zimi i snegu. Skitači sa svojim kišobranom ili suncobranom, oni su putovali po zemlji, ne sasvim pri sebi, ne sasvim budni. Živeći po gostionama, na drumovima, oni su poznavali svakog i bili pitomi i navikli se na samoću i rastanke. Prelazili su brda po mesečini, bez izvesnog cilja putovanja, samo da bi bili bliže nebu. Odmarali su se u tišini manastira, a bdili su po vrhovima planina, zagledani u Mesec... Miloš Crnjanski (iz knjige „Pesme starog Japana“, Izdavačka knjižarnica Napredak, Beograd-Sarajevo, 1928)

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Miloš Crnjanski (Foto „Zrak“, Beograd, 1935)

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Čar haiku poezije

anas ne postoji srednje obrazovan čovjek koji nije čuo za haiku poeziju. Općepoznato je da je nastala u 17. stoljeću u Edo razdoblju feudalnog Japana i da je njen začetnik Matsuo Basho ( 1644. – 1694.) zen budistički svećenik i samuraj. Živio je od milodara u skromnoj kolibi gdje su ga posjećivali njegovi brojni učenici. Bogat iskustvom, mudar, posvećen prirodi i životu u skladu s njom, imao im je što reći. Iskustvo života opisao je u meditativnom zapisu „Na uskoj stazi po unutrašnjosti“. Mjesecima je pješačio unutrašnjim japanskim provincijama upijajući motive prirode, meditirajući i stvarajući jedno od najljepših djela japanske književnosti. Kako putnik – hodač ne može nositi veliku prtljagu, tako ni pjesnik koji bilježi i upija prirodu, ne može gomilati riječi. On iz svakog motiva koje mu zadivi oko, iz svake ljepote uzima ono esencijalno, a da ništa ne izgubi od ukupnog dojma. Haiku je takva poezija. Ne opterećuje, zaustavi te u hodu, otrgne od svakodnevice. Ona je doživljeni trenutak, zaustavljena misao koja bljesne u hipu, daruje treptaj mira i ljepote. Haiku pjesma je prvenstveno slika prirode, jasna, čista slika u varijaciji godišnjih doba, slika koja se ne razvija, nego ostaje pred očima kao motiv izvorne ljepote, začudnosti, slika koja je zaustavila pjesnikov pogled i izazvala reakciju. Često ta reakcija nije samo očaranost, nego i sukus meditacije koju je izazvala, pa tako Basho pjeva: Još pjevaš vedro Moj maleni zrikavče Već te čeka smrt. Haiku poeziju najlakše je definirati njezinim oblikom pa reći da je to pjesma koja ima tri stiha i naglasiti da prvi i treći stih imaju 22

Haiku zbornik „Zvuk vode“ pet slogova, a drugi stih sedam. Oblik haiku pjesme traži disciplinu izraza, ali bilo bi pogrešno tvrditi da njezin strogi oblik čini pjesmu siromašnom. Upravo suprotno. Zbog strogo određene forme, haiku traži da autor posjeduje riznicu riječi, koja je vrlo široka, povijesno duboka i bogata sinonimima. Svojom strukturom haiku neodoljivo podsjeća na sumie, slike koje jednim potezom kista prikazuju dio života. Slikane su tušem na tako tankom papiru da nije moguće popraviti ni jedan potez. One su izraz spontanosti, gola impresija, duboko poistovjećivanje s motivom slike. Vladimir Devide, duša hrvatske haiku poezije, napisao je o tom načinu slikanja:“ Sumi-e je izravan prijenos doživljaja na papir – ono što je nacrtano nije oblik predmeta, već njegov duh; nije predočeno njegovo stanje, već njegov život.’’ Isti se princip može primijeniti na haiku poeziju. Izražava bitno. Nema suvišnih ukrasa, zamagljivanja, gomilanja nepotrebnih riječi. Sve je na svom mjestu i sve što je rečeno ima svoju težinu. Pisati haiku na hrvatskom jeziku nije lako. Hrvatske su riječi slogovno duže od japanskih pa pjesnik mora s manje riječi ostvariti kompletnu pjesničku sliku. Haiku poezija ima strogo određena pravila, kako sadržajem, tako i oblikom. Japanci su tradicionalan narod i kada se nešto od njih preuzima, red je to preuzeti što približnije. Važno je poštivati izvorni oblik haiku strofe koja traži disciplinu izraza. Budući da svaki japanski slog završava samoglasnikom ili suglasnikom n, imali bismo melodijsku situaciju kao u hrvatskom jeziku da klasični japanski haiku metar 5-7-5, ne poštuje dugi vokal koji tada produžuje metar, a broji se i krajnji suglasnik n. Iako cijenim haiku koji je pisan u obliku 5-7-5, a kojeg se pridržavaju pjesnici njemačkog govornog područja, ne mogu zanemariti njegove oblike koji dominiraju engleskim govornim područjem s ukupno manje od 17 slogova. Haiku je pjesnička forma koja ne trpi ni jednu suvišnu riječ, ni jedan suvišan izraz. Mnogih se riječi autor mora odreći. Nema žrtvovanja oblika u korist smisla ili slike. Prisiljen je izabrati bitno, riješiti se nepotrebnih ukrasa, rabiti obične, svakodnevne riječi. Zbog strukture hrvatskog jezika, neki si haiku pjesnici dozvoljavaju odstupanja kada je u pitanju alternacija glasa jat ( ije/je/e/i ) 23

Haiku zbornik „Zvuk vode“ ili razlome pjesničku sliku pa jedan njezin dio prebace u sljedeći stih. Mogu tolerirati takav postupak, ali mi se ne sviđa. U alternaciji glasa jat valja poštivati strukturu napisane, a ne izgovorene riječi, a jedan stih u haiku pjesmi valja predstavljati jednu misao, jednu sliku i jedan motiv. I svaki stih mora biti životan. Ako prihvatimo stav da je haiku poezija životna, onda možemo dati i savjet haiku pjesnicima: „Nemoj pisati o leptiru. Postani leptir. Nemoj pisati o travki. Budi travka. Nemoj pisati o oblaku. Postani oblak. Uđi u život svojih motiva i budi motiv pjesme. Zato ne možeš pisati o prošlome, jer život se odvija sada.“ Marija Juračić

Haiku zbornik „Zvuk vode“

„O trešnjev cvete kako si sličan životu.

Miloš Crnjanski

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Haiku

Haiku zbornik „Zvuk vode“ ANĐELKA PAVIĆ

Anđelka Pavić

bajam u cvatu samo pjesnik zastade da mu se divi ptica na žici u tišini sumraka sređuje perje jesen i kiša kao da nosim teret cijeloga svijeta kroz izmaglicu tek se naziru prsti rumene zore crta obzora i zvonici u magli paraju nebo

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Belinda Belovari

čekam da kreneš na verandi prozirne vitice slaka dan prepun briga grlica na krovu pušta kišu niz svoj rep nežni hod pčele na ispruženoj ruci lepo je biti cvet

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Boris Kvaternik

Iglice bora šapću: „Volim sva mora“. Glas maestrala.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Boris Nazansky

vrući crepovi cvrče s prvim kapima srpanjske kiše jutro na vodi dodiruju se oblak i list lopoča nizak let lasta rijeka šumno klizi puna oblaka vilinski konjic ... klopot mlinskoga kola u oba oka mek šum kišice odlazi s kišobranom cvjetaju trešnje

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Borivoje Sekulić

Nema ždralova. Smeđa trava nad vodom, bela pod vodom.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Branka Vojinović Jegdić

u bari sunce i samo postalo žabokrečina s prvim zracima izbrazdaše more mali brodovi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Verica Preda

Požuteo list Na grani stare trešnje Ne da se vetru Proleće čeka Košnica puna meda Opojno mirise cvet Kišu donele Misli izgovorene Nestali snovi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Verica Tadić

Plešu zvezdice. Tela im od vala i Sunca satkana. Deverika na udici klonu. Uzdrhta i stara jova. U bezbroj suza rasipa se zovin cvet i tone u vir.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Vesna Andrejić Mišković

Sječivo sunca na šnite reže vodu, skoro će podne. Crveni tepih bijelu podvezicu vodi pred oltar. Mudrost u oku. Ptica krilom tišinu nosi u gnijezdo.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Goran Krapić

Stabla u šumi pravi postaju okvir fotografije.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Goran Radičević

Topi se snijeg sve češće čujem žubor malih potoka Prvi sunčan dan žuboreći potokom odlazi zima

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Gordana Vlašić

kao potok s kamena na kamen dan za danom razli se oblak nad zahvalnom zemljom bez molitve

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Danijela Grbelja

minula ljeta… izlazi iz mladosti slamnati šešir

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Darko Habazin

klupu u hladu prekriše miljei pletilja

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dragan Pop Dragan

Senke nestale, ptice se ućutale. Letnji oblaci. Izraslo opet drveće duž ulice. Magla se digla. Na stolu vruć hleb. U polju, ispod snega, mlada pšenica.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dragan J. Ristić

konverzacija – moja tišina naspram njene tišine lastavice opet već doletele – nemam ništa protiv pozna jesen sve mi tajanstvenija – godine, godine

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Vidaković

Sam u krevetu. Kroz prozore dopire probuđeni grad. Podne treperi na pšeničnoj pučini. Bez ravnoteže. Na nebu potpis košave: iz odžaka dim razvihoren.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Mijajlović Adski

Koja tihost – krila slepog miša buku prave Isto je brdo skoro je isti put – ali ja sam star

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Đurđa Vukelić Rožić

gasi se kreket – trbusi iz trstike cokću po vodi udarac skoka u rijeku – taj mladić u kolicima

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Evica Kraljić

lice rijeke ispod visećih vrba jeca tišinom zvukovi vode i toranj stare crkve zvone pa zvone njiše se trava i djevojačke kose vjetar raznosi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Žaklina Kutija

Srndaćev potok pohodila je srna pili su vodu

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zdenka Mlinar

u maloj lokvi zvijezdu Danicu prati mjesečev srp ôda radosti životu i majci Zemlji žubor potoka jato ptica plovi i nebom i rijekom

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Antonijević

Talas lomi brodove Nemirno more jede ribare Ubiše goluba U suzi golubice razli se oblak Vrisak se stopio sa škripanjem vagona Prolazi život

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Doderović

zimsko jutro kormoran krilima tuče senku na reci čamac na reci naborano talasima lice ribara

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zosim Popac

Nestašni snovi Skakavac zanoćio u mojoj kosi. Zidni stade sat Na skazaljkama pčela tek uginula. Padaju zvezde Poželeh snonevidni da sam krajputaš

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Hercigonja

Čovjek živi kad sanja. Kolijevka je začaran svijet. Sunce krvari život će započeti plemenitom laži

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ivan Gaćina

utječe potok u veliku rijeku odlazi lišće kruženje rode potok preko rijeke teče u more proljetna kiša rode mimoilaze stara gnijezda

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ivan Petrović

Ogledaju se, Sunce i devojčica. Na jezeru...

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ivo Mišur

dvije masline, ispod njih dva dječaka svakom po jedna ispod sačure mesa i krumpira – baba ispekla

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Igor Svrdlin

Jezero tiho što zovemo životom uzburkava se Prednost čovjeka samo u beskrajnosti oličena je

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Izeta Radetinac

ratar zaorava poslednji zračak sunca zapad se gasi. potok u rijeku pretače ljetnu kišu i moje godine

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Jadran Zalokar

graktaj vrane skrenuo uličnog mačka u prolazu

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Jadranka Varga

proljetna ruža u perivoju cvjeta suzama kaplje

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Jovanka JovankaBožić Božić

kadgraktaj god čujem vrane kre skrenuo Bašovauličnog žaba skoči mačka u moju u prolazu baru.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ladislav Babić

Žutokljuni crnoper se brčka. Pršti tisuće sunaca. Jecaj u krošnji. Vjetar i drvo plaču. Smola se cijedi. Boje života nagriza tama. Kaplje beskrajna noć.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ljubisav Grujić

Trešnje prolaze, tek po koja ostala. Vrapcima hrana. Od prolaznika, armija bodlji štiti kraljicu cveća!

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ljubica Ostojić

Bešćutna kiša otežala je božur koji sniva let. Glazba iza sna klavijature granja prebire kiša. Slušam zvuk vode neisplakane suze plače kap po kap. Gromovi grme, to pljušti luda kiša. bujaju vode Zvon sa zvonika: udar kiše jesenje, i ludog vjetra…

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ljubomir Dragović

Mirisi proljeća. Rogove mladog bika zaoštrio Mjesec. Slapovi Krke. Vezilja čipku veze hučnim nitima. Dok gledam Mjesec nešto me rastužuje. Jesenji vjetar.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Milad Obrenović

Pahulja lebdi. Smiruje se na dlanu. Kapljica vode. Crvić pod korom. Neko kuca na vrata. Na poslu djetlić.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Mile Lisica

svitanje dana zapetljalo se niz trn zazuja pčela mesec i dete gle nasmejani klize u oku breze gasim fenjere da u očima konja vidim sazvežđe lipa u cvatu mali leptir odmara u mojoj seni

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Milorad Bibin

Na kućnom pragu i na starom kandilu samo paučina... Nad grobom plač, potok iskrenih suza, ni kap sreće... Puž golać puzi, nema ni kućicu, ličim na njega...

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Miroslav Mišel Boltres

prelazim mostić škripuću stare daske potok žubori skakuću ribe brzo niz brda teče planinska reka pokraj Dunava stara tvrđava čuva Smederevo grad igra dječaka brodić je od papira odnela reka.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Nena Radulović

Sunce Arktika puca ledena kora molitva vode Kap po kap do vode u naručju jeseni život života Samo oslušni pod grabuljama zemlje čućeš zvuk vode Na dlanu kiše biserne kapi vode izvor života

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Nina Kovačić

bućnulo sidro poprskalo gušteru popodnevni san

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Pavle Mijuković

Umirući mak severac huči glasno dah prolaznosti. U mokroj travi lubenica sočna zri zelena, mala. Na stablu detlić ne želi sočnu trešnju šum crva čuje. Pokraj Dunava oslušneš li pažljivo raste maslačak.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Predrag Kojadinović

Soko na steni, Dolina mu u pogledu. Gospodar vrleti! Ubran za spomen, Hartijom trpljen, stegnut. Cvet u Bibliji. Brodi u noći Nad žubornim potokom Maleni svitac

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Robert Janeš

sitni biseri na paukovoj mreži zrcale život prazne su žice sivog dalekovoda crni se nebo brda pod snijegom zima se tiho spušta bijelim stubama ptica na nebu i njena sjena na tlu slobodno leti noć podiže val redom iskre se pale duh putuje snu

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sanja Buljević

zalazak sunca crveni sjaj rastapa se u vodama.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sanja Radulović

na cipelama mokar pečat ostavlja jesenja kiša dva konja vrana kočijaš čeka mirno ženu u bijelom bijela ptičica bojom tijela prkosi sivilu dana

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sanja Clifton

Ptica širokih krila predaje se vjeri u vjetar Slika se ogleda u riječimutno ogledalo

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Saša Ugrinić

Oh kol’ko stenje, žbunje i nad njim nebo?! – To su mi krila. Moja ležaljka: Luk među oblacima; most do obala. Zakosilo se sunce. Ide senka, a za njom će čovek. Ja gledam tebe. Onda, ti gledaš mene. Usred nas – reka.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Slava Stanojević

naslika oblak srce na plavom nebu vjetar ga briše u mutnoj vodi slomljeno stablo leži gdje li su ptice ledena zima okove hladne steže hrast gordo stoji more se pjeni hiljade sitnih kapi u mojoj kosi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Snežana Marko-Musinov

Buči rečica planinska, sneg se topi. Dolina čeka. Zvuk. Tišina. Zvuk. Nauk: i voda ima glasa vek. Od’vek.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Stanka Sršen

mrtvi čempresi bršljanom ovijeni i smrt i život na listu slaka malena bubamara sprema se za let azurnim nebom poput žutih irisa cvatu zvijezde cvijet sa grane odleti pa se vrati gle to je leptir

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Stevan Šarčević

Kroz kapije sna zvezde se osmehuju. Dodirnuću ih. Za starim snovima u novim jutrima zarudela zora u prsima. Meka latica ruže mirisom svojim priča moj bol.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Stefana Stanivuk Veselinović

Kapljice neba u očima jezera zlatno-zelenim. Talas zapljusnu iz vlažnog krila ševe odbeglo pero. Leptir se rumen na rosi zaigrao, u cvet upao. Latica slete. Večito prijateljstvo sa vodom sklopi.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Tamara Dragić

snijeg se topi plaveći duše ptica cvrkutom šume vrijeme leti nečujno kao roj pčela sklopljenih krila voda se igra u vremenu života noseći dane

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Tatjana Stanišić

Jesenja magla, kiša iz oblaka pada, javi se duga. Lišće opada, svetluca rosa lista, otmenost prirode.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Tatjana Tomić

poslije kiše raskoš duginih boja vedrinu nosi na Krovu svijeta strpljivi Jeti čeka umorne goste u ljetno veče miris svježeg sijena egzodus trave gori horizont oblak podnevne jare obavija grad

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Fahdrudin Dino Međedović

Nakon kiše prvo izrastu ljudski glasovi. Noću, u mojoj sobi, zalutali svitac premješta stvari. Ako joj nacrtam kljun ona pjeva i leti. Sloboda se hrani crvima!

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Franjo Frančič

o ljubavi ništa uz rijeku čekam leptire a u ruci livada o ljubezni nič ob reki čakam metulje v roki pa travnik

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Senryu

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Aljoša Vuković

gledajući Fuji tetovaža vulkana gori mi na ramenu

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153; Darko Habazin

sportski pucanj u trci na sto metara gledam poslednjeg

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Vidaković

Zid po kome smo ispisivali protest – prekrečen, srušen.

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zosim Popac

Nestašni snovi Skakavac zanoćio u mojoj kosi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Milorad Bibin

Tiho je veče, moj pas laje na zvezde i ja sa njim...

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Franjo Ordanić

proljetni pljusak grmljavinu nadglasali brisači auta

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Tanka

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Aljoša Vuković

more i pogled na daleki horizont mnogo vremena i misli koje sežu sve do prve ljubavi

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Anamarija Galić

Melankonija, uvukla se u ljude bezbrižnih glava. Kosti brižnika davnih -ormari sakrivaju. Čajnik kuhinjski nozdrve sagorijeva zviždukom svojim. Kavanska koračnica -mrtve pjesnike budi. Žena se svlači pred zrcalom od svile rominja kiša. Jutarnji čaj, proliven toči se niz prozore. Sami u mraku moja sjena i sam ja ko´oslijepljeni. Mojom se krvlju hrani Varka ta u crnini. Tati vrebaju zvekeću ključevima. U ladičaru spremište je srdaca

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Anđelka Pavić

mjesec ulazi kroz prozor naše sobe okrenut moru blistava slika za tren nestade za oblakom

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Branka Vojinović Jegdić

pješčanu kulu djeca gradila pažljivo cijelo jutro ukrade im je ljubomorno more

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Goran Radičević

istopljen snijeg u koritu rijeke mutna je voda ptice cvrkutom bude bijele visibabe Plavetno nebo posle duge zime odmor za bunde šareni se odjeća razigrane djece Stiglo je najzad čekano proljeće~ vesele boje i sve nam češće oko ugleda neki cvijet

100

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Vidaković

Dvadeseti sprat. Betonska zemunica nadohvat zvezda ringišpilom snomore usijava postelju. Vetar okleva svu noć da okleveta mlaki bol zime. Groznica prostorije bunca mlitavu svetlost. Ponizih maštu predelima kojima najposle dospeh. Ne liče na pripovest gluve topline sobe. Slojevi jare udvojeni ćutanjem brdskih sečiva. Zbivam li se to ovde? U pet do šest popodne.

101

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Dojčinović

Stara kuća moja, pauk sa oronulog zida se spušta, kaplje sa vlažnog plafona kišnica, kap po kap

102

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Mijajlović Adski

Moje ime tišina tiho reče... okamenih se – danima sam u planini zaboravih da ga imam Posle mraza prosuše se svuda sunčevi zraci – sad mi tek žao mrtve ptice u snegu

103

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Đurđa Vukelić Rožić

meko mrmori žubori, cmače i sja šumski potočić srna jezikom seli dugu pod kamen plitka voda – na nogama dječaka saće od sunca zajedno dišu rijeka i dijete što peca

104

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Evica Kraljić

Odmaramo se ogrnuti velom noći skutreni ispod neba. Zvijezda je pala u naša srca!

105

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Željko Jacques Lučić

Opet je tuga Jutro dolazi sporo Šuma nestaje Pogrešni je sadili Nemarni je čuvaju

106

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Izeta Radetinac

Cvrkut ptica razgoni maglu u šumi uvlači se sunce čobanin gleda potok o rijeci pjevuši. Pod našom strehom Guguću golupčići Kroz kuću unučići. Rodno mi proljeće I stablo na proplanku

107

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sonja Buljević Jutarnji cvrkut serenada buđenju. Mlado tijelo obavijeno bjelinom još snove sniva. Grgolji potok veselo skače s kamena na kamen u riječnom šašu šute usnule patke.

108

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Stevan Šarčević Bolno šapuće pod mojim stopama lišće hodam sve tiše, al’ mesec mi pred tobom gle, osmeh jedan oda.

109

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Haibun

110

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Branka Vojinović Jegdić Oblutak iz Tare Prijatelji su me pozvali da idem s njima na putovanje. Nisu mi htjeli reći kuda me vode, željeli su da me iznenade. Krenuli smo rano bježeći od vrelog julskog dana, ali on nas je uporno pratio dahćući nam iza leđa cijelim putem. Pored nas su se smjenjivala brda i ravnice i nanizani tako na toj ogrlici, okupani jutarnjom rosom blistali su čarobno. Kad stigosmo na odredište, bila sam iznenađena i oduševljena jer je rafting nešto što sam priželjkivala ali nisam imala hrabrosti da uradim. dugo se dan otimao iz ruku – uporne noći Ušli smo u čamac i krenuli da klizimo niz krotku i stidljivu rijeku. Njena bistrina otkrivala nam je svaki kamen, ribe i zrna pijeska a njena hladnoća prenosila je i nama jezu. Činilo se da se može rukom dotaći dno i ta je iluzija pozivala da iskočimo iz čamca ali znajući njenu oholost ostali smo u čamcu. Okolo su bila brda i stijene koje su se spajale sa nebom i činile tišinu još tišom i ljepšom a samo je naš čamac remetio taj mir. Onda se pred nama pojavio veličanstven prizor od koga smo ostali bez daha. planinski potok tražeći prečicu, pravi slapove Iz stijene, voda se obrušavala uz hučanje i ličilo je kao kad voz izjuri iz tunela pa svojom galamom probudi okolinu.Voda se strmoglavila nepovratno uranjajući u rijeku. Taj buk je pjenio, urlao, ječao,... žaleći za svojim oticanjem a rijeka je taj susret dočekivala 111

Haiku zbornik „Zvuk vode“ pa ga poče vrtjeti kao vrtešku. Zanijemljeli od straha, nemoćno smo gledali našeg splavara kako se bori sa goropadnom i razljućenom rijekom i posle ogromnog napora izvuče nas iz tih virova što zjape. Odahnuli smo kad čamac zaplovi u mirni tok a ona poče da se umiljava ikao da se ne sjeća svoje pomamnosti nastavi da bljeska od milovanja sunčevih zraka. Kad dođosmo na cilj osjetili smo olakšanje i žaljenje što se naše uzbudljivo putovanje završilo. Riješili smo da konačimo u etno selu i da našu avanturu proživimo sjutradan. Veče se šunjalo i otimalo je danu poslednje uzdahe, a ja sam pored vatre držala u ruci čudan kamen i predavala se ljepoti trenutka.

112

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dragan J. Ristić Ni rat ni mir Prateći pogledom belog goluba koji je nevino plovio prozirnim nebom, dečak se naivno obradova tom vesniku mira, аli i tom nagoveštaju posleratnjih patnji i oskudacija, jalovih ubeđivanja, razočarenja, neispunjenih želja, ispunjavanjа svih mogućih i nemogućih obaveza, pa mu iznenada pade na um da zaustavi tu pticu, u nadi da će se zadržati sve kao i pre kada se nije razmišljalo o lošoj budućnosti i prodaji duše, a kada su neki nestrpljivo očekivali da elegantni beli golub uleti pravo u kavez gde su ga čekali proždrljivi predatori koji su znali da istinskog mira nikada neće biti i da će se u tranzicionom mulju koprcati svi. suvi listovi jedan po jedan padaju – vreme ih spaja

113

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dušan Vidaković Sa prežaljene obale Čitave sedmice provocirana vulgarnim nasrtajima neotesanog vetra istočne pasmine, povrh svega nazubljenog trncima letećeg inja, i sama mrazna do krika, malena reka kao da se uobrazila. Podgojena dugovečnim kišama, ona turobnim talasima, obrubljenim čipkom glibave pene, brzopleto melje fragmente šume, legije plastičnih boca bez ijedne poruke, fluidne fekalije, pa i po koji naduveni leš kržljavih životinja, a kada dosegne gotovo do muljevitog jezika ušća, umesto da se preda trezvenoj i prostranoj vodi što bi je bezbedno prenela sve do preplanulih žala mondenske rivijere, naglo se i, očito, nepromišljeno otkida, seli iz sopstvenog korita, ulivajući se, zapravo, direktno među dežmekaste oblake. U toj mušičavoj nameri podršku joj pruža loše raspoloženje gripoznog svoda koji je klonule nimbuse pustio da se besciljno kotrljaju dosadnim njivama pre nego potonu u mutnu hitrost rečice. Tako da sada, pošto su tečnost i gas zamenili mesta, uronili jedno u drugo, izgubivši, uzgred, sečivo horizonta, uopšte nisam siguran da li ću dospeti u vodu ili, ipak, na nebo, ukoliko napravim poslednji korak sa ove prežaljene obale. Ali: bolje osećam filozofiju ptice: odleteo bih. ZALIV MIRTE Niz skliske kamene ploče vrletnog i tesnog stepeništa davno ražalovane citadele, zasađene plitko u mirisni pupak zaliva mirte, podnevne jare. Zatvaram oči razdražene višenoćnim odsustvom sna i usmeravam skorušeno lice ka nisko okačenom suncu ne bih li se obodrio komešanjem fosforecentnih paslika u plemenitoj tami iza spuštenih kapaka. 114

Haiku zbornik „Zvuk vode“ spuštenih kapaka. I, kao da sam usisan u posvađane vrtloge kaleidoskopovih ogledalaca, ostajem – lutak o koncu – uskraćen razgovetnih ivica iskrzane balustrade na koju se podozriv prema klecavim kolenima oslanjah. Hrapav od soli dašak sa pučine bi da me umije. GRADSKI MASLAČAK U žurbi prema kancelariji, zaokupljenog razmišljanjem o sinoćnjem koncertu, preseca me rezak zvuk metalnog novčića koji pada i kotrlja se po asfaltu. Zastajem, u pola koraka, na tren-dva, i - da – zaključujem: to je mene, kroz rupu na postavi jakne, napustila dvodinarka bez koje jutros neću moći da kupim novine. Najpre pogledom, nervozno pretražujem komad ulice rukovodeći se sluhom, odnosno mestom odakle mi se čini da je prispeo glas izgubljene kovanice, pa, pošto ništa ne pronalazim, spuštam se u čučanj. I tek tu, nadomak tla, postajem svestan da je gluvi početak ovog oblačnog dana začinjen jedva primetnim, nežnim lahorom, možda krhkijim čak i od disnja uznemirenog čoveka. Naime, ovde, na mestu gde se dodiruju dve glatke ploče trotoara, iz davno sasušenog tela bitiumena, sama od sebe, džiklja jedna žgoljava, ali žilava stabljika glavatog maslačka. Naravno, njiše se, koliko joj to prilike dozvoljavaju, ne bi li u kudravu, sedu paučinu svoje velike kose ulovila štogod od vazdušnih struja koje bi joj pružile, makar i lažnu, nadu da će se bar njeni potomci izbaviti iz ovog apsurdnog krajolika.

115

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Čezne za vetrom sa planinskih livada. Gradski maslačak. Ovaj prizor me opija, po ko zna koji put otkrivenom i uvek iznova zaboravljenom, istinom da je sve univerzalno sadržano u malenom. Pošteđen namere da pronađem novčić, imenujući spokoj u sebi, pridižem se, nabijam šake u džepove pantalona i, sada nogu-pred-nogu nastavljam put zviždućući. Savršeno opušten, prolazim kraj trafike skromno blagodareći kočopernoj zeljastoj biljčici iz familije Compositae što će dnevna porcija planetarnog ludila, komprimovana u žurnalsitičkim stubcima, ovog divnog prepodneva ostati izvan dometa mog saučestvovanja. Gradski maslačak mudriji od sve štampe. Dišem duboko.

116

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Milorad Bibin Zakon prirode Zakon prirode. Olistala hrastova šuma skriva senke. Lovci na okupu. Sprema se hajka. Cakle se nove puške na jutarnjem suncu. Gusta šikara prikrila senke usplahirenim mladih srna. Tek rođeno lane izostaje iz grupe.Iz šikare uzleće ženka fazana. Odjeknu pucanj i reski lavež lovačkih pasa.Psi se nepogrešivo ustremiše ka pogođenoj ženki fazana.Njiše se okrvavljena ugažena trava. Preplašena, a hrabra srna izleće iz guste šikare i lovce svojim krhkim telom odvraća od tek rođenog malog laneta.... Tek zadojeno, već ostavljeno lane majku doziva...

117

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Haiga

118

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153; Belinda Belovari

119

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dragica Ohashi

Crta po jezeru rascvala grana trešnje krug zvuka vode

120

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Antonijević

121

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Franjo Ordanić /Sandra Šamec

122

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Eseji

123

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Branka Vojinović Jegdić Haiku put u Crnoj Gori Crna Gora se nalazi u jugoistočnoj Evropi na Balkanskom poluostrvu. Teritorija Crne Gore zauzima približno 13.812 -{km}-². Izlazi na Jadransko more pa je i Mediteranska zemlja. Dužina obale je 293,5 -{km}-. Odlikuje se sa visokim planinama a Durmitor je čuven pored svoje visine i po velikom broju jezera među kojima se izdvaja svojom ljepotom Crno jezero. Među brojnim jezerima je i Skadarsko jezero a rijeka Tara je poznata po svom čuvenom kanjonu. U Crnoj Gori epska poezija je bila prisutna kroz vijekove i uvijek je imala veliki značaj na njeno stanovništvo a samim tim i na književne stvaraoce. Iako je ona opjevavala ratna dešavanja na našim prostorima koja su se događala isuviše često i u njoj se mogu pronaći djelovi koji čovjeka i prirodu predstavljaju kao cjelinu koja se ničim ne može razdvojiti. Mnogi savremeni liričari u toj poeziji su nalazili nadahnuće i svoja djela su protkali tim nitima. Ali i oni koji nisu pisali haiku, svoje su misli prenosili u tu kratku formu koja je u stvari haiku. poslije obilnih kiša kada ogrije sunce, planine se suše (Veljko Vlahović) ( To su bile posljednje riječi u njegovu bloku. Još istog dana 7. marta 1975. godine je umro.) Objavio Zvonko Petrović Haiku, Časopis za haiku poeziju br. 1, Varaždin, proljeće 1977. A onda, dođe stidljivo sa istoka ta mala – velika pjesma obasjana sunčevom svjetlošću i posta naša, naučivši nas kako da drugačije posmatramo i osluškujemo sve oko sebe, kako da živimo 124

Haiku zbornik „Zvuk vode“ sad u pravom značenju te riječi ne komplikujući običnost nepotrebnim i suvišnim, već gledati sa uživanjem slike koje promiču ispred nas i naposletku ono najvažnije – zaviriti u samog sebe i pronaći se. Ili smo to sve znali pa smo je zbog toga tako lako prigrlili?!? Ljepota haiku poezije je na prvi pogled u njenoj jednostavnosti koja je osvojila mnoge naše autore i kad su jednom osjetili svu njenu magiju više nikad nisu mogli da joj okrenu leđa. Ona je postala dio njihovog življenja, oni su postali dio njenog pjevanja, uostalom pjesnik je samo medijum koji prenosi ono što vidi drugima, na sebi svojstven način dajućiim tako na uvid svoju viziju. Ili su to samo nagovještaji! Kratkoća haikua je u stvari veoma zahtjevna forma jer nas uči da što smislenije sa malo riječi dočaramo ono što nas zarobi u svoj okvir u datom momentu a onda u toj igri riječi otkrivamo da nismo sputani ni formom, a ni tematikom. Njeno savršenstvo se krije u njenoj nedorečenosti. Uostalom, zar sve mudre misli nisu rečene sa malo riječi? Iako je Miloš Crnjanski još 1928. godine objavio „Pesme starog Japana“ kod nas se haiku poezija počela čitati i pisati tek prije 40-tak godina. Ipak, naša književna scena nije pružala dovoljno informacija kao ni mogućnosti veće afirmacije autorima, pa su oni svojom upornošću i domišljatošću pronalazili načine da se ostvare na drugim podnebljima. U tome je velika zasluga prevodilaca čija je pomoć bila dragocjena kako u informisanju tako i u prevođenju haikua a jedan od zaslužnih je i Vladimir Devide. Zahvaljujući tome naši autori počinju sa objavljivanjem svojih haikua u časopisima. * koštica trešnje u kamenoj prevlaci uspostavi sjenku (Ljubislav Milićević) Časopis „Paun“ 1989. Požega

125

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Iako nije imala razumijevanje u široj čitalačkoj populaciji a ni među književnim stvaraocima, ona je ipak polako ali uspješno krčila sebi put između trnovitih nerazuma. Haiku pjesnici u Crnoj Gori druže se sa tom pjesmom kratkom kao uzdah veoma uspješno, a to tvrđenje se može naći u brojnim uspjesima kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Krajem osamdesetih počinju da se objavljuju haiku u časopisima u Crnoj Gori: Odzivi, Univerzitetska riječ, Školjka, Mostovi, Pobjeda, Latica, Osmjeh,... koji su sa oscilacijama objavljivali haikue naših i drugih autora. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Odzivi iz Bijelog Polja koji uređuje Ljubislav Milićević raspisuje prvi jugoslovenski haiku konkurs 1991. godine na kome učestvuje preko 100 pjesnika iz svih krajeva. On je bio poznati haiđin i puno je doprinio za stvaralaštvo i za afirmaciju te poetske forme na ovim prostorima. U njegovo vrijeme, još prije 20 godina „Odzivi“ su objavili „Antologijski izbor crnogorske haiku poezije“, i to je bio prvi izbor antologijskog tipa, a sačinio ga je poznati haiđin Zoran Raonić. Isti izbor je preveden na slovenački jezik i objavljen u znamenitom časopisu „Apokalipsa“. Odzivi i dalje uspijevaju da izlaze jednom godišnje zahvaljujući ogromnim naporima sadašnjeg urednika Blagoja Vujisića. U Beogradu je 1999. godine osnovano Haiku udruženje Jugoslavije (kasnije promijenilo naziv u Haiku udruženje Srbije i Crne Gore) koje od 2000. godine izdaje bilten Vesnik a od 2001. Časopis Osvit. Većina autora iz Crne Gore su članovi tog udruženja u kome pored objavljivanja haiku, objavljuju i haiku zbirke. Prvi haiku časopis u Crnj Gori „Školjka“ osnivaju Nelica Ivanović-Radović i Dejan Bogojević 2000. godine. Časopis je dvojezičan i pored domaćih autora u njemu su predstavljeni i strani autori kao i mnogi stručni prilozi. U knjizi „Gosti u svojoj kući – monografija Haiku udruženja Srbije i Crne Gore 1990-2009“ koju je priredio Milutin Đuričković piše u biografiji Blagoja Nišavića: „Može se reći i da je Blagoje Nišavić rodonačelnik crnogorskog haikua jer je prvi haiku pjesnik u Crnoj Gori koji je objavio zbirku haiku stihova (Jutro na rijeci, biblioteka „Macuo Bašuo“, Kula, 1993), dok mu je Vidokrug prva haiku zbirka objavljena u Crnoj Gori (Međurepublička zajednica, Pljevlja, 1995). 126

Haiku zbornik „Zvuk vode“ biblioteka „Macuo Bašuo“, Kula, 1993), dok mu je Vidokrug prva haiku zbirka objavljena u Crnoj Gori (Međurepublička zajednica, Pljevlja, 1995). ovdje jasika ne treperi kao u mojoj duši (Blagoje Nišavić) Da su haiku pisci iz Crne Gore uspješni dokazuje i to što su dobitnici nagrada i pohvala na mnogim konkursima u svijetu. Njihovo stvaralaštvo je odmah počelo da se pojavljuje u antologijama a među njima su i: Leptir na čaju (prva jugoslovenska haiku antologija) Milijana Despotovića (1991), KNOTS (antologija haiku poezije jugoistočne Evrope) koji su priredili i izdali Dimitar Anakiev i Džim Kejšn (1999), i mnoge druge. Takođe je veliki broj objavljenih knjiga koje su dokaz kvaliteta crnogorskih autora. Prateći godinama dešavanja u crnogorskoj haiku poeziji shvatila sam da i autori iz Crne Gore zaslužuju antologiju u kojoj će biti sačuvani svi oni haikui koji su svojim kvalitetom našli svoje zaslužno mjesto u mnogim domaćim i svjetskim antologijama, zbornicima, panoramama, časopisima, sajtovima,... Takođe sam smatrala da pored afirmisanih autora treba da se nađu i oni koji iz raznih razloga nisu napisali mnogo haikua, kao i oni koji tek kreću tom nepreglednom, magičnom stazom poezije. Zajedničko svim ovim autorima je to što vole haiku i iskreno prenose doživljaje o prirodi i čovjeku koji su jedno bez drugog ništa, a jedno sa drugim sve, a njihova različitost se ogleda u tome što nam svojim senzibilitetom pružaju drugačije slike. Poslednjih godina broj haiku pjesnika se sve više povećava što je pokazatelj da će haiku i u budućnosti imati svoje značajno i zasluženo mjesto u našem književnom stvaralaštvu. Moj rad sam pretočila u antologiju „GORSKI BISERI“, koja će uskoro biti štampana.

127

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Robert Dudnik I BLISKI SU I DALEKI ISTOK - NA ISTOKU MEDITACIJSKI MJESEC TREĆE NOĆI: (PRIČA O AZAD, DESIM I MIKAZUKI) JER, -PJEESNIK JE SLIKAR, A SLIKAR JE PJESNIKPost-nadrealistička i post-futuristička promišljanja i odrastao Mali Princ dušom, srcem, Svijetom, traži Princezu. Dok gore i i gore, ne gasnu - Baklje Anadolije... Hvalospjev ženstvenosti - vila Dobrila (Svjetlana-Selena): Mila, Milena, Mirjana i – Danijela...

Magična privlačnost sedamnaest slogova, triju redaka. U početku su bile ideje. I podsvjesne i svjesne i iznad svjesne - emocionalne Ideje. I ispred i iza jedinstveno plavičaste ljepote našeg Svijeta. Umjetničke ljepote putova besmrtnosti. I - početak kraja i - kraj početka - u beskraju svemirskog kružnog lanca. Zatim su se osviještene ideje, u svojoj savršenoj nesavršenosti, materijalizirale - u bezbrojnim labirintima mnogih razina i dimenzija, kako i postojećeg nepostojanja, tako i nepostojećeg postojanja. Smisao života je život, no isto tako i smrt. Život i smrt jednoga je - život i smrt drugoga. Smisao života je ravnoteža i - nitko ju, ali baš nitko - niti ima pravo, niti smije narušavati! Ako - i dalje želimo živjeti, naravno. Živjeti, živjeti i živjeti. I umirati. “Živi i (do)pusti živjeti.” Vjerujem, siguran sam da želimo živjeti. Ili?! Osviještene su se ideje samoaktualizirale materijalizacijom želja - prirodnih elemenata: zemlje, vode i zraka - srca vatre , i duha, duše i tijela, i bića i stvorenja. Deseci, stotine, tisuće, milijuni, bilijuni, trilijuni i kvadrilijuni labirinata, razina i dimenzija: galaksija, maglica, sunaca, svjetova, kvazara i crnih rupa: bića i stvorenja - Zemljine flore i faune. Ponekad bih, najradije, otišao, otišao od svih i svega. Nestao iz “sig128

Haiku zbornik „Zvuk vode“ urnosti” urbane, betonske i čelične, plastično-staklene prašume. Jednostavno pobjegao, pobjegao čak i od “samoga sebe”. No, samo ponekad - kažem. Ponekad mi, doista, treba neka vrsta univerzalnog azila - azila od svih dimenzija i svih “paralelnih” Svemira. Ponavljam, na svu (ne)sreću - samo ponekad. Jedinstvo različitosti. Magija smaragdno-oke žene, Vrane. Snaga iste Ljubavi. Ista krv. Krv je krv. Ista Krv, isti Život i ista Smrt. Ista krv. Krv je krv. Ona je život svakog čovjeka i svakog drugog živog bića. Snaga iste Ljubavi. Magija smaragdno-oke žene, Vrane. I Jedinstvo različitosti. Čovječanstvo, odnosno i sebično i umišljeno individualizirani čovjek (i žene i muškarci) se, na žalost, u svojstvu samo jedne vrste (i nitko ni više, i nitko ni manje) u svega nekoliko posljednjih tisuća godina, posredstvom izmišljotina svoje ukleto besmislene i besciljne civilizacije, i globalno i specifično, u prevelikoj mjeri “uspio” – gotovo posve udaljiti (otuđiti) kako i od sebe samoga, tako i od prirode - Zemlje - na taj način nepovratno oštećujući i ugrožavajući opstanak i ostanak i sebe i prirode. Nismo li, u posljednje vrijeme, svjedocima da nam - upravo to - naš dragi planet Zemlja sve dramatičnije nastoji poručiti?! U neposrednoj blizini našeg grada Osijeka, još od Drevnih vremena i “Priča iz Davnine” i “Ježeve kućice”, egzistira jedan dragulj. Jedan od brojnih bisera prirode Republike Hrvatske – istočnoj Slavoniji i cijeloj Baranji - istočnoj Hrvatskoj, jedinstven i neizmjerno drag Park prirode “Kopački rit”. Jer, Park prirode “Kopački rit” smatra se jednom od, ako ne i posljednjom europskom prašinom. I da, Park prirode “Kopački rit” trajno i dosljedno, dostojanstveno, na samo njemu svojstven, specifičan i osobit način svima nama donosi, prenosi i pronosi univerzalnu poruku ritma svoje duše i svoga srca, poruku cijelog Svemira poruku postanka i opstanka života - poruku Mira i Ljubavi. Ovo je, ili bi barem trebala biti meditacijska priča (esej) o - Pouci bez zvuka- i/li meditacija o priči (eseju), odnosno priča (esej) o meditaciji, odnosno skup i/ili sklop promišljanja o transcendentnoj biti i smislu, o univerzalnom, opuštajućem, audiovizualnim i/ili psiho- fizičkom učinku duboke i praktične, jednostavne dostupnosti - prepune praznine meditacije. 129

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Koloristički-post-nadrealistička fantazija. I Azad i Desim. Četrdeset i četiri nijanse crvene i bijela, crveno-crna nijansa. Bore se, bore, mlade Peshmerga djevojke (One koje Smrti gledaju u Oči) – duša i srce Dijamantne zvijezde Bliskog istoka. Palestina, Afganistan, Irak, Nigerija, Libija i Sirija - Sirija, Sirija – Palestina, Afganistan, Irak, Nigerija, Libija i Sirija - Sirija, Sirija. Hladan i maglovit, crni Sunčev dan izašao je, a topla i bistra, bijela Mjesečeva noć ušla je kroz zatvorena vrata sirijske svakodnevice. Prozor sirijske budućnosti još je uvijek ostao poluotvoren. Onkraj daljine, u iluziji blizine, živi Kurdistan... Kurdistan, Kurdistan. Sjećanja na slobodnu i sretnu Siriju, Uspomene u prašini... Potmula ratna tutnjava. Mlada žena, šijitska muslimanka, pokušava zaspati. Na grudima dijete, a bodež o pasu. I raspuštena kosa na jastuku. Užitak Začinjanja sljedećeg Života, trenutnog ili postupnog Prosvjetljenja, odnosno Užitak Smrti – Iznad raskošne Hladovine Cedrova drveta. I zelena svilena marama, složena ispod jastuka... Snoviđenja jednog mudrog Libanonca - Kahlila Gibrana. Smrt podiže, pruža svoje plemenite ruke, razdirući tijela noktima, svojih nemilosrdno dugih prstiju. Poput kiše pljušte nedužni, a savjest Zapada u blatu - igra se Skrivača. Misticizam, magija, ezoterija i alkemija. Transcendentalna meditacija, levitacija i telepatsko-bivokacijska joga Hurije. I geometrija Trokuta, Kvadriranje Kruga... Hurije, Hurije. Čarolija pogleda, čežnja za Iscjeljenjem: osmijeh, glas, mirisi, dodiri i okusi Hurije. Nepokolebljiva čast, hrabrost i ponos Yazida. Drhtavi pokreti slike, fatamorgana Sjevera i Juga. Ipak se na obzoru vijore zastave Života. Arapske majke i kćeri svoje odobravanje, suglasnost i zadovoljstvo izražavaju na tradicionalan način. Četrdeset i četiri nijanse crvene i bijela, crveno-crna nijansa. Kolorističkipost-nadrealistička fantazija. I Azad i Desim. Jedinstvo različitosti. Magija smaragdno-oke žene, Vrane. Snaga iste Ljubavi. Ista krv. Krv je krv. Ista Krv, isti Život i ista Smrt. Ista krv. Krv je krv. Ona je život svakog čovjeka i svakog drugog živog bića. Snaga iste Ljubavi. Magija smaragdno-oke žene, Vrane. I Jedinstvo različitosti. Kroz prozor gledam oblacima okupanu, još vlažnu smokvu, ogoljenih grana. Svakodnevica dubine i sivo šarenilo meditacija u bijelo, utonuća u elektro-digitalno zvučne snove i vizije, na zidovima sobe - svjetlosti boje smaragda... Dolaze i prolaze - prolaze i dolaze, 130

Haiku zbornik „Zvuk vode“ odmorno-umorna četiri godišnja doba i tri crvene ruže, Mikazuki, origami, bonsai-zen, Dani i dani, noći trešnjina cvijeta, origami. bonsai-zen, Mikazuki. Dadin zov, Sjene, Sjena i normabel. Evolucijsko-revolucionarni skok svijesti. I umjetnost i bol. I filozofski, etički i moralno promatrano, i “nominalni” vjernici (teisti), gnostici, agnostici i “nominalni” nevjernici (ateisti), trebali bi nastojati činiti što je moguće više Dobrih djela zbog, u biti, vrlo jednostavnih razloga. Vjernici “zbog različitim religijama (duhovnim tradicijama) (ne)objavljenih duhovnih vjerovanja i istina”, a nevjernici “zato što je baš svaki život neponovljiv, jedinstven i predragocjen”. Dakle, svi bi bez razlike, trebali činiti Dobro. Dobro, ali zašto?! Zato što ćemo, u suprotnom, vrlo vjerojatno, “uništiti (urušiti) sami sebe. Ako bližnjima činite i budete činili dobro, najvjerojatnije će vam dobrom i uzvraćati. Činite li i budete li bližnjima činili zlo, gotovo je sigurno da će vam zlom biti i uzvraćano. Zar ne?! To je logika Univerzalnog zakona (načela) ravnoteže. Svi ljudi bi se treba učiti i promišljati i činiti Dobro kako u općem, tako i u smislu njihovih specifičnih duhovnih tradicija. Jedan je Novi Čovjek Jednom nadišao taj Univerzalni zakon (načelo) i tako nadvladao Univerzalnost (načelo) Smrti. Ljudi se uplašiše tolike Bliskosti i takve Potpune Ljubaviuplašiše se “mogućnosti Posinjenja”. Možda ti se rečeno čini “pradavnim, nerealnim i predalekim,” poznatim ponavljanjem”, možda si već premoren/a i zabranama i moranjima savjetima, možda već dulje vrijeme osjećaš vlastitu besmislenost i ispraznost, odnosno osobnu besciljnost? Poziv na solidarnost, razumijevanje i suosjećanje “uvijek je nov i aktualan, a nipošto ni pradavan, niti predalek! Znaš li što?! Mislim da imam dobru vijest za sve, za nas ljude. Život je svrha sam po sebi, zato slobodno uživaj u Životu! No, u Životu uživaj tako” da životnih radosti ostane i tvojim bližnjima”. Dijeli s drugima svoje talente i budi nesebičan/a prema bližnjima! Na taj će način tvoj život dobiti posve novi, kvalitetniji smisao! “Duhovnost nas podsjeća da smo nerazdvojivi, da nemamo granica, nemamo rasa i da nemamo kulturoloških podjela. Sve što je istina je da smo svi jedno, a jedina konstanta je Ljubav-. (Kasim Kan – Team Spirit). Duhovnost je možda nešto najprirodnije što postoji, to je jednostavno samosvjesna i samostojeća spoznaja da si više nego samo tijelo, da si duša s 131

Haiku zbornik „Zvuk vode“ beskonačnim potencijalom. U duhovnosti nema pravila. U duhovnosti postoji samo Ljubav, ona te potiče da svu svoju energiju usredotočiš samo na Dobro i da djeluješ vođen/a isključivo i samo Ljubavlju. Upravo je to ključna točka za nas” Magija, religije, vjerovanja, Duhovnost, Bog - i/ili “produhovljeni ateizam?!” “Karl Marx se vraća kući.” Crvena je i Krv - sjećanja na Fidela, Che Guevaru, Eduarda Rozsu Floresa - Chica i druge. I zato, koliko god bila tanka njezina “crvena” nit, “Revolucija teče, teče i (neka) teče”. Jer,” bez revolucije, nema ni evolucije”. Možda bi nam mogao pomoći izbor” Trećega Puta, odnosno stvarna i konkretna participacija radnika i seljaka u odlučivanju i upravljanju”. Činjenje dobrih djela u Božje Ime i/ili u Ime Dobra? Uglavnom, “najvažnije je i promišljati i djelovati kreativno i inovativno - riječju pozitivno!” Značajne se (svekolike) i lokalne i globalne promjene događaju nezadrživo i svakodnevno. Mi više nemamo vremena ni za neodlučnost niti za čekanje! A naši potomci još manje. Jesi li doista siguran/a da se “Apokalipsa danas” neće dogoditi za tvojega života? Najiskrenije želim da se naša društva napokon započnu, postupno nastave i konačno se oslobode fatalističko-nihilističkoga, autodestruktivnog načela: “Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu!” Ne, nema predaje! Činjenica je da o životu znam tek ponešto, malo. Samim je time vrlo lako zaključiti da o Smrti znam još manje, gotovo ništa, premda sam ju do sada već puno puta vidio, možda i susreo. Premda se na prvi pogled čini potpunom suprotnošću životu, vjerujem da ustvari, u biti, istinski - nije tako. I Smrt je Prijateljica, samo je “druga ili treća, četvrta, peta, n-ta strana” Prijatelja Života. Smrt je, također, svrha sama po sebi. Samo nas ona (eventualno) može odvesti u “Višu, sljedeću Duhovnu dimenziju”, odnosno u Vječnost. U svakom slučaju, smrt nas “ bar na izvjesno vrijeme (trajno?) “oslobađa Patnje”. Dakle, u konačnici je i Ona pozitivna, draga “Sestrica Smrt”. Zato, slobodno pozdravi smrt, nasmij joj se, zagrli ju i poljubi je! Jednostavno, iznenadi ju! “Vidimo se, Živote, vidimo se... Promišljanja u tišini glasne samoće mogla bi se činiti i/ili smatrati neuobičajenima. Promišljanja u društvu mnoštva, također, bi se mogla činiti i/ili smatrati neuobičajenima. Promišljanja u društvu 132

Haiku zbornik „Zvuk vode“ mnoštva, također, bi se mogla činiti i/ili smatrati neuobičajenima. Noćna ili dnevna promišljanja mogla se činiti i/ili smatrati, odnosno protumačiti kao nezainteresiranost ljenčarenja. - Dapače, noćna promišljanja mnogima se će činiti samo posljedicom, često, kronične nesanice. -U (i sadašnja i buduća) Drevna vremena, kada bi pala kiša ili kad bi zagrijalo Sunce djeca bi radosno vikala: -Rodila se vila- usnuh Proročište Vranu: u prostranoj pećini dva izvora Vrelo zaborava i Vrelo sjećanja tada mu je iz šume iz smijera potoka prišla neka crvenokosa djevojka koja ga je podojila i ponovno se vratila u šumu-. Hirošima... Vjerujem da ste se, ploveći tokovima života, u cjelokupnom obrazovnom sustavu, podosta puta susreli s formulacijom: -što je to svojim djelom utor/ica želio/la poručiti, odnosno htio/la reći-. Poznata mudrost kaže: -Pjesnik je slikar, a slikar je pjesnik-. Ukoliko slikar/ica može naslikati auto-portret, ne nalazim razloga da i pjesnik/inja ne bi mogao pokušati napisati donekle suvislu auto-recenziju vlastitoga teksta. Sada ću to, neskromno, pokušati učiniti. Najtoplije Vas molim da mi poželite sreću! -Prvih pet ili šest- Je li moguće da prvi/a bude onaj/a koji/a je, zapravo, peti/a ili šesti/a. Pet ili šest. Matematički promišljeno, ustvari, vrlo neodređeno. Ili je pet, ili je šest. *1+1=X.* Je li to uopće bitno, odnosno važno? Vjerojatno jest, a možda i nije. Pored nekoliko desetina i/ili stotina tisuća milijuna, milijardi i bilijuna i trilijuna, sigurno. Ili? Ne bi li se toga netko, već, ranije sjetio ili, ponešto, o tome ili zapisao ili napisao? Iskreno, znam, samo znam da ne znam. -cvjetova trešnje- vrlo vjerojatno, cvijet je moguće smatrati jednim od najzanimljivijih oblika postojanja biljaka, uključujući i -ljepotu ružnoga-, jer -Ljepota je u oku promatrača, odnosno : -Ljepota je u Lotosovu Cvijetu- ,manifestirana, na primjer bonsaijem, ikebanom, origamijem i kazalištem sjena, haikuom, kaligrafijom i/ili drugim umjetnostima. Jer, Ljubav je prijevarna i lažna, osim kad osjećaš i/ili kad znaš da je, iskrena. Uspavljuju li, doista, Japanke sinove uobičajeno-neuobičajenim, nježnim i predanim z............. Zemlja crvenog Sunca na bijelom Nebu. Stablo trešnje vjerojatno je i osnovni i specifični i razlog i motiv - očaranosti, odnosno postojanja i slavljenja praznika –Dana trešnjina cvijeta-. Ponekad se japanska filozofija življenja može i činiti i smatrati i neshvatljivo 133

Haiku zbornik „Zvuk vode“ prihvatljivom i preteško-lakom. Odraz duhovnosti vode i leta ždrala, susret tune i ribe fugu u tradicionalnoj ceremoniji zelenog i/ ili bijelog jača. Je li, istovremeno, moguće biti i siguran i sumnjati u bilo što?! Šintoističko-budistički Olimp vrhunca planine-vulkana Fuji, carska božanstvenost, odnosno dostojanstvo časne odanosti i/ili pobune šoguna, -47 ronina-. Nježna je grubost sumo-hrvača poput stvarne mudrosti gejše: -Kose crne poput noći, usana crvenih poput krvi-. Tajnovitost ninje i nepokolebljivost samuraja. Načela -Kodeksa Bushido-. -procvjetalo je na kiši - trenuci cvjetanja cvijeta njegovi/ njezini su i najsmisleniji i najsretniji trenuci. Osječka Reljkovićeva ulica zamamno miriše, obasuta cvjetovima procvjetalih trešanja. Gledam žamor druženja, osluškujem smijeh. Moguće je očekivati da cvijet procvjeta na Suncu. No, što kad procvjeta na Kiši?! Je li to filozofija logike ili je to filozofija antilogike? Vjerojatno to i nije toliko važno. Bitno je samo da je cvijet procvjetao. Ustvari, to i jest, je najvažnije! Znanstvenu fantastiku, fantaziju i/ili horor moguće je shvaćati i/ili doživljavati budućom prošlošću sadašnjosti u prošlosti sadašnje budućnosti šeste i/ ili devete (6, 9!) dimenzije. Ukoliko se, svojom ludom mudrošću, ( o, gdje li je mudra ludost?!) baš želimo i baš moramo ugroziti, odnosno baš i samo uništiti, otkud nam pravo da to učinimo i svim ostalim biljnim i/ili životinjskim vrstama naše predivne Fluidnoplave, Toplo-hladne Planete, našeg, još uvijek (?!) jedinstvenog i jedinog doma - biserno vodene Majke Zemlje. Da, čini se da nad nama, neumoljivo, visi Damaklov mač atomskog rata. Nagasaki... Prekrasne su i meditativne japanska i islamska kaligrafija. -.(...)- Što je sad, pak, ovo? Vjerojatno, ništa! Prva točka trebala bi simbolizirati egzaktnost izvjesnosti, dok bi tri točkice u zagradama trebale predstavljati filozofiju izbora i/ili filozofiju mogućnosti. Nesretno Čovječanstvo polagano otključava, možda, posljednja - Vrata Trećeg svjetskog rata. Sretno s ključevima. I bravom, naravno!__

134

Haiku zbornik „Zvuk vode“ bora i/ili filozofiju mogućnosti. Nesretno Čovječanstvo polagano otključava, možda, posljednja - Vrata Trećeg svjetskog rata. Sretno s ključevima. I bravom, naravno!__

135

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153;

O autorima

136

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Aljoša Vuković je rođen 1970. godine u Šibeniku. Sa književnim stvaralaštvom počinje 1999. godine. U časopisima mu je objavljeno preko 400 zagonetki i pesama. Osim poezije i zagonetki za decu, piše i haiku te tekstove za pesme. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada iz oblasti književnosti za decu i haiku poezije. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za decu i mlade. Anamarija Galić je rođena 1986. godine u Zagrebu. Živi i radi u Klinča Selima, blizu Jastrebarskoga. Pisanjem se bavi od ranog detinjstva, ali još nije imala priliku da objavi knjigu. Aktivno sarađuje na portalima poezije „Očaravanje“ i „Webstilus“. U njenoj poeziji se mogu pronaći tragovi poezije Sergeja Jesenjina, Volta Vitmana i Silvije Plat čija poetika provejava i u delima autorke. Anđelka Pavić je rođena 1954. godine u Osijeku. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Belom Manastiru, a studije južnoslovenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radi kao profesor hrvatskog i srpskog jezika u srednjoj školi u Belom Manastiru. Do sada je objavila: zbirku pesama „Ljubav je riječ“ (2007), knjigu alternativne medicine i psihologije „Kako da izliječite tijelo i dušu“ (2010) i zbirku haiku poezije „Haiku pišem“ (2016). Belinda Belovari je rođena 1959. godine u Bačkoj Topoli. Nakon dugo godina pisanja i prevođenja uglavnom pesama i kratkih priča za decu i odrasle, od 2014. se sve više posvećuje kratkim japanskim formama poezije. Kombinujući haiku pesme i tanke sa svojim fotografijama nastaju njene prve haige. Živi na selu, u dodiru sa prirodom, pa joj je okruženje neiscrpna inspiracija. Radovi su objavljeni u više domaćih i stranih zbornika i internet časopisa.

137

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Boris Kvaternik je rođen 1987. godine u Zagrebu. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je objavljivao poeziju i prozu na književnim vebportalima. Radovi su mu objavljeni i u nekoliko književnih zbornika. Rukopis pesničke zbirke „Razglednica od soli“ javno mu je pohvaljen na natječaju „Anđelko Novaković“ za 2018. godinu. Živi i stvara u Zagrebu. Boris Nazansky je rođen u Rijeci 1953. godine Diplomirani je inženjer hemije, pisac, novinar i enigmatičar. Glavni je urednik nedeljne zagonetačke revije „Kvizorame“. Objavio je knjige iz oblasti enigmatike i haiku poezije. Za svoje haikue osvojio je osamdesetak nagrada i priznanja u Hrvatskoj, Japanu. Član je uredništva časopisa za haiku „Iris“ (Ivanić-Grad). Piše i aforizme i kratku prozu. Živi i radi u Zagrebu. Borivoje Sekulić je rođen 1963. godine u Mirosavcima (Republika Srpska). Objavljuje pesme, haiku i kratke priče. Zbirku pesama „Kapi za opustošene oči“ objavio je 2006. godine, a izdavači su Književna opština „Lukijan Mušicki“ iz Sremske Mitrovice i Biblioteka „Gligorije Vozarević“ iz Sremske Mitrovice. Dobitnik je Specijalne nagrade na „Genkissu“ konkursu u Hekinanu (Japan) 2009. godine. Živi u Laćarku. Branka Vojinović Jegdić je rođena 1962. godine u Pljevljima, živi u Podgorici. Piše poeziju, prozu, poeziju za decu, haiku, satiru, prikaze knjiga, i sakuplja narodne umotvorine. Zastupljena je u mnogim časopisima, zbornicima, almanasima... Priredila je knjigu „Pisma balkanskih žena“ (2014) i Antologiju haiku poezije u Crnoj Gori „Gorski biseri“. Član je Haiku udruženja Srbije i Crne Gore u Beogradu i “United Haiku and Tanka Society” (SAD).

138

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Danijela Grbelja je rođena 1974. godine u Šibeniku, gde radi i živi. Po struci je stručni specijalist ekonomije u menadžmentu i već punih 23 godine radi u banci. Udata i ima jednu kćer studenticu. Članica je kluba čitalaca u gradskoj biblioteci „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku. Među omiljenim hobijima su joj još filmovi, ples, muzika i fotografija. Poeziju voli od školskih dana, pogotovo haiku poeziju kojoj se aktivno posvetila od 2017. godine. Darko Habazin je rođen 1964. godine u Beogradu. Profesionalni bibliotekar i pesnik. Predsednik je HUSG (Haiku udruženjem Srbije i Crne Gore), i član UKS-a. Objavio je jedanaest knjiga. Nagrađivan u zemlji i instranstvu, prisutan u mnogim zbornicima, antologijama i časopisima. Prevođen na bugarski, švedski, italijanski, engleski i kineski jezik. Često putuje po zemljama regiona i promoviše svoje književno stvaralaštvo. Živi i radi u Beogradu. Dragan J. Ristić je rođen 1948. godine u Nišu. Profesor je nemačkog jezika (u penziji), književni prevodilac, književnik, satiričar i antologičar. Piše kratke priče, aforizme, poeziju i haiku poeziju. Od 1996. je glavni urednik „Haiku novina“. Haiku mu je prevođen na 19 jezika, dobitnik je 68 nagrada, a priče su mu prevedene na nemački, bugarski i makedonski. Član UKS i UKPS, bio predsednik Društva književnika i književnih prevodilaca Niša.

Dragan Pop Dragan je rođen 1959. godine. Objavio je sedam knjiga poezije, od toga tri haiku i jednu knjigu kratkih priča. Živi u Kikindi. Član je Društva književnika Vojvodine.

139

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Dragica Ohashi je rođena 1967. godine. Piše haiku, tekstove i slogane, crta manga stripove i ilustruje knjige. Učestovala je u projektu „Books for Tomorrow“ (2011, Japan, JBBY) Asahi Haikust Network. Kratke priče je objavljivala u zbornicima izdavačke kuća „Alma“ i u zborniku „Glasovi Melpomene“. Učestvovala je u projektu „Ašita no Hon“ (2011, Japan). Haiku poezija joj je uvrštena u TV emisiju „Haiku majstori“ (2017, Japan). Dobila je pohvalnicu za tanka poeziju na konkursu „Svetske Unije pesnika“ (2016, Dušan Dojčinović je rođen 1972. godine u Leskovcu. Po struci je ekonomista. Piše poeziju i prozu različitih žanrova. U rukopisu ima jednočinku „Ucenjivači“ i novelu „Peščani sat-žedna zemlja“ koja je objavljena na veb-portalu „Istočni biser“. Živi u Leskovcu.

Dušan Mijajlović Adski piše prozu, poeziju, priče i pesme za decu, haiku poeziju, satiru, književne prikaze i novinske tekstove. Na književnim konkursima do sada je nagrađivan preko 150 puta, najviše za kratku priču i pripovetku. Haiku poezija mu je prevedena na ruski, nemački, engleski, francuski, bugarski, danski, poljski, italijanski, slovenački, rumunski... Haiku poeziju objavljuje u Japanu (na engleskom jeziku). Član je redakcije „Haiku novina” od 1996. godine. Dušan Vidaković, novinar i pisac, rođen je 1969. godine. Uređivao je časopise „Valjevska književna radionica“ i „Književna reč“. Od sredine devete decenije XX veka, publikovao je nekoliko hiljada novinskih tekstova. Specijalnost su mu razgovori sa književnicima i drugim umetnicima. Autor je pesničkih kolekcija: „Brzinom voza“ (1992), „Knjiga o Hodu“ (1994), „Ekstrasistola“ (1994), „Iscrpljivanje ničim“ (2003) i „Balkan/Baltik“ (2010). Dobitnik je nagrade književne manifestacije „Momini dani“ (2016).

140

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Đurđa Vukelić Rožić je rođena 1956. u Vidrenjaku u Moslavini. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, živi u Ivanić-Gradu. Uređuje haiku časopis IRIS. Za rad na antologiji hrvatskog haiku pesništva „Nepokošeno nebo“/ An Unmown Sky, na hrvatskom i engleskom jeziku 2011. godine dobila priznanje The Touchstone Award, Haiku fondacije. Članica je „The World Haiku Association“ (Japan) i „The United Haiku and Tanka Society“ (SAD). Evica Kraljić je rođena u Novoj Gradiški. Objavila je samostalne zbirke poezije „Nepovrat“ (1978), „Uronjena u tebe“ (1997), zbirku proze „Pokošeni cvjetovi“ (2000), zbirku poezije „U mirne sate“ (2002), likovno-poetsku mapu koju je oslikao poznati novogradiščanski slikar Tomislav Petranović-Rvat(2003), zbirku poezije „Ruke od sećanja“ (2015)... Piše ljubavne romane za reviju „Gloria“. Bavi se slikarstvom. Fahdrudin Dino Međedović je rođen 1969. u Tuzli. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, na odsjeku: Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost, gdje je završio i postdiplomski studij. Vodio je književni klub „Harabat“ i režirao istoimenu predstavu koja je 1994. izvođena u Narodnom pozorištu u Tuzli. Knjigu – performans „Sada i ovdje“ objavio je 1996. Dobitnik je nagrade „Mak Dizdar“, na susretima Slovo Gorčina u Mostaru. Živi u Tuzli i radi kao profesor u Gimnaziji Meša Selimović. Franjo Frančič je rođen 1958. godine u Ljubljani. Pesnik, prozaista, pisac za decu i dramski pisac, prevodilac sa srpskog na slovenački jezik. Studirao je na Višoj školi za socijalne radnike u Ljubljani i uspešno je završio. Objavio je veliki broj knjiga iz oblasti poezije, kratke proze, romana, drama... Dobio je nagradu za poeziju časopisa „Mladika“ (1989) i nagradu „Zlata ptica“ za roman „Domovina, bleda mati“, kao i nagradu grada Pirana za ukupno stvaralaštvo.

141

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Franjo Ordanić je rođen 1973. godine u Laufemu u Nemačkoj, a 1984. seli se u Hrvatsku. Diplomirao je na Saobraćajnom fakultetu u Zagrebu. Magistar je tehničke struke. Autor je zbirke haiku poezije „Kliktaj bradatih orlova“ u izdanju Gradske knjižnice Oroslavje koju objavljuje sa afirmisanim pesnikom Vladimirom Šukom. Prvu zajedničku izložbu foto-haige pod naslovom „All inclusive“, a u saradnji sa Sandrom Šamec održao je 2017. godine u GK Oroslavje. Goran Krapić je rođen 1984. godine u Rijeci. Završio je studije hrvatskoga jezika i književnosti te filozofije. Zaposlen je u Gimnaziji „Andrije Mohorovičića“ u Rijeci. Dobitnik je priznanja za učešće na XI. Susretima mladih pjesnika i prozaika 2014. u organizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci. Književni su mu radovi objavljivani u časopisima te na internetskim stranicama („Re“, „Književna Rijeka“, „ZiN Daily“, „Art Lab“).

Goran Radičević je rođen 1964. godine u Donjem Zaostru kod Ivangrada. Živi i radi u Risnu. Piše poeziju, haiku, haibune, tanke, wake, kasene, ute i slika haige. Objavio je 12 zbirki pesama od čega dve haiku zbirke: „Ka Narajami“ i „Uokvireno stihom“. Napisao više ogleda i eseja o haiku poeziji, kao i o poeziji starog Japana.

Gordana Vlašić rođena je u Novom Sadu 1948. godine. Živi u Oroslavju. Po zanimanju je socijalna radnica. Neposredno pred odlazak u penziju započela je zapisivati svoja sjećanja kao ostavštinu sinu Ivanu. Epistoralni roman „O ljubavi“ (NAKAPIKALITELE)“ objavljen je 2012. godine. Piše kratke priče, pesme i haiku Učestvuje u radu recitala i susreta pesnika u Hrvatskoj. Članica je Hrvatskozagorskog književnog društva od 2017. godine.

142

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Igor Svrdlin je rođen 1983. godine u Sarajevu. Usled ratnih zbivanja, sa porodicom je izbegao prvo u Beograd, a zatim u Trebinje, gde i danas živi. Osnovnu i srednju školu je završio u Trebinju, a zvanje diplomiranog komparativiste i bibliotekara stekao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Kratke priče i pesme su mu nagrađivane i objavljivane. Amaterski se bavi glumom i vokal je jednog pank rok benda. Piše haiku poeziju. Ivan Gaćina je rođen 1981. godine u Zadru. Visoku stručnu spremu i akademski naziv magistra inženjera računarstva stekao je na Sveučilištu u Dubrovniku 2010. godine. Piše poeziju i haiku poeziju, kratke priče, aforizme i recenzije književnih dela. Objavio je dve zbirke poezije: „Tebe traži moja rima“ (2014) i „Tvorac Misli / Prolaznik u noći“ (2015). Član je Matice hrvatske, Hrvatskog književnog društva (ogranak Zadar, KLD „Rešetari“)... Ivan M.Petrović je rođen 1960. godine u Valjevu. Po obrazovanju je pravnik. Zaposlen je u Osnovnoj školi „Stevan Filipović“ u Divcima. Piše poeziju i prozu. Zastupljen u više zajedničkih antologija i zbirki. Prevođen je na više jezika. Objavio je nekoliko knjiga poezije i proze. Zastupljen u Antologiji pisaca valjevskog kraja. Dobitnik je prve nagrade za savremenu srpsku pripovetku „Milutin Uskoković“ za 2008. Član je Udruženja književnika Beograda.

Ivo Mišur je rođen 1988. godine. Radi kao mašinski inspektor. U slobodno vrijeme bavi se istraživanjem porodične, zavičajne i manjinske istorije. Autor je nekoliko naučnih i popularnih članaka istorijske tematike. Član je Hrvatskog rodoslovnog društva te Association of Critical Heritage Studies. Živi u Zagrebu.

143

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Izeta Radetinac je rođena 1957. godine u Barama, opština Prijepolje. Od 1967. godine živi u Novom Pazaru. Radi u biblioteci Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Njena poezija je zastupljena u Antologiji pjesnika bošnjačkih pisaca Kosova i Sandžaka „Bijel Behar“, koju je priredio Alija Džogović i Antologiji nacionalnih manjina u Srbiji „Trajnik“, koju je priredio akademik Risto Vasilevski. Objavila je nekoliko zbirki poezije. Članica je međunarodnog udruženja United Haiku and Tanka Society (SAD). Jadran Zalokar je rođen 1947. godine u Ljubljani. Haiku pesnik, slikar, učitelj zena i tantre, filozofski pisac te istraživač duhovnih tradicija Istoka i Zapada. Doktorirao je na temu „Arthur Šopenhauer i problemi suvremene filozofije“. Radni vek je proveo u Gradskoj sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Objavio je veliki broj knjiga iz oblasti haiku poezije i duhovnih nauka. Predsednik je Društva haiku pesnika–Rijeka. Živi u Rijeci.

Jadranka Varga je rođena 1957. godine u Zagrebu, gde je završila Ekonomski fakultet. Poeziju piše od mladih dana. Objavila je 13 samostalnih zbirki poezije i 2 zajedničke sa grupom autora, u digitalnom i štampanom obliku. Urednica je svog bloga „Sjena duše“ (http://shadowofsoul. blog.hr). Živi u Zagrebu.

Jovanka Božić je rođena 1953. godine u Vrelu kod Uba. Diplomirala je 1976. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a magistrirala 1992. na smeru Kulturna politika i sociologija kulture. Radila je kao profesor sociologije u Valjevskoj gimnaziji. Nagrađivan je književnik i haiku pesnik, sa nekoliko objavljenih knjiga poezije, proze i stručnih knjiga. Član je Haiku udruženja Srbije i Crne Gore, Srpskog haiku društva... Bavi se slikarstvom. Živi u Valjevu.

144

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Ladislav Babić je rođen 1950. godine u Čakovcu. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“ i „Odlazak“. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča, te u „Antologiji ex-Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan za najbolji aforizam i najbolji esej na konkursu „Samir Tahirović–DIOGEN 2012“). Ljubica Ostojić je rođena 1945. godine u Beogradu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji (Likovni odsek) i na Filozofskom fakultetu (Komparativna književnost – teatrologija), u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, radio – drame, TV – drame, scenarija, kritiku. Objavila je 15 knjiga poezije i proze, 7 dramskih tekstova, 12 knjiga poezije i proze za decu. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. Centra BiH. Dobitnik je Međunarodne nagrade „Grozdanin kikot“ (2000). Živi u Sarajevu. Ljubisav Grujić je rođen 1962. godine. Zaposlen je u EPS-u („TE-KOSTOLAC“). Bavi se pisanjem aforizama, poezije, haiku poezije, pesama za decu, zagonetki i kratkih priča. Objavio je knjigu poezije „Žarišta ljubavi“, a u pripremi mu je knjiga pesama za decu i aforizama. Član je književnog kluba „Braničevo“ iz Požarevca, Udruženja Umetnika grada Požarevca, „Majdan“ iz Kostolca, „Čegar“ iz Niša i Saveza književnika u otadžbini i rasejanju). Ljubomir Dragović je rođen 1956. godine u Sonkoviću kraj Šibenika. Objavio je osam zbirki haiku poezije: „Dah zemlje“ (1983), „Ljetnji pljusak“(1990), „Pjesme iz starog kraja“ (1997), „U starom kraju“ (2000), „Izabrane haiku pesme “ (2000), „Dugo svitanje“ (2006), „Uska staza“ (2011) i „Snovi putnika“ (2015). Haiku mu je objavljen u časopisima u Hrvatskoj, Srbiji, Japanu i SAD. Dobitnik je više nagrada i priznanja.

145

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Milad Obrenović je rođen 1954. godine u Rogatici. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu. Do sada je objavio 16 knjiga poezije, aforizama i pripovetki. Pesme, aforizmi i pripovetke su mu objavljeni u preko 180 zbornika i antologija. Prevođen je na engleski, francuski, ruski, rusinski, makedonski, slovenački i arapski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije, Beogradskog aforističarskog kruga, Udruženja umetnika Železnica Srbije. Živi i radi u Rogatici. Mile Lisica je rođen 1986. godine u Ključu. Apsolvent je na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Piše poeziju i haiku. Objavio je zbirke poezije „Dva metra tišine“ (2015), „Kada te budu vrištale ruke“ (2016) i „Okrugla jutra“ (2017). Objavio je i zvučnu knjigu „Izabrane pesme“ (2017) za slepa i slabovida lica Republike Srpske. Zastupljen je u zbornicima i antologijama. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada. Živi u Banjaluci. Milorad Bibin je rođen 1951. godine u Melencima kod Zrenjanina. Po zanimanju je mašinski tehničar (u penziji). Pored enigmatike, uspešno se bavi i pisanjem te je do sada izdao 6 knjiga aforizama i 2 knjige poezije za decu. Za svoje priče, pesme i aforizme je na književnim konkursima u Srbiji i u inostranstvu više puta bio nagrađivan.Uspešno sarađuje i sa nekoliko naših časopisa i novina. Njegovi radovi su zastupljeni u preko sto zbornika. Živi u Zrenjaninu. Miroslav Mišel Boltres je rođen 1966. godine u Smederevu. Piše klasičnu poeziju, haiku, rubaije, kratke priče, zapise i aforizme. Moderator je kulturno-umetničkih manifestacija. Bavi se izdavačkom delatnošću. Zastupljen je u više od dve stotine pedeset zbornika, almanaha... Član je (SKOR-a) Haiku udruženja Srbije i Crne Gore, a član je i književnog kluba „Miroslav Mika Antić“ iz Inđije, (NUNS-a)... Saradnik je Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti.

146

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Momčilo Janjičić Momos je rođen 1951. godine u Jameni kod Šida. Završio je Filološki fakultet u Beogradu. Objavljivao je radove iz raznih oblasti: nauke, pedagoške prakse, poezije i proze. Poezija mu je zastupljena u brojnim antologijama. Dobitnik brojnih književnih nagrada među kojima i nagrada „Mrguda“ za najlepšu ljubavnu priču, „Trorečje“ (Kočani, 2015) i nagrada za najlepšu ljubavnu pesmu (Mrkonjić Grad, 2016). Živi u Inđiji. Nena Radulović je rođena 1931. godine u Tobutu (Republika Srpska). Piše poeziju i prozu. Do sada objavila pet zbirki pesama: „Ivicom nesna“ (1981), „Samo za tebe“ (2001), „Još uvek sanjam“ (haiku poezija, 2003), „Kad ja porastem (1976), „Radosnice“ (2003), roman: „Muškarača“ (1985) i zbirku priča za decu „Nevenčice“ (1998). Dobitnik je brojnih nagrada za književnost. Član je Književne zajednice Jugoslavije, Udruženja tekstopisaca Srbije za muzičko stvaralaštvo i Književnog kluba 21, Smederevska Palanka. Nina Kovačić je rođena 1962. godine u Puli. U Zagrebu je diplomirala inženjersku fiziku. Radove u kratkim formama japanske tradicijske poezije i proze (haiku, senrju, tanka, haibun, haiga) kontinuirano objavljuje u štampanim i internet časopisima i zbornicima, a radovi su joj nagrađivani i pohvaljivani na brojnim domaćim i inostranim konkursima. Objavila je knjigu haiku-poezije „Proljetni čaj/A Spring Tea“ (2016). Pavle Mijuković je rođen 1990. godine. Završio je srednju medicinsku školu, a pisanjem se bavi od 2005. godine. Živeo je na mnogo različitih mesta i samim tim se susreo sa mnoštvom kultura, naroda i nacija i mnoštvom događaja koji su ostavili dubok trag u njegovoj poeziji. Pored pisanja se bavi slikarstvom, crtanjem i fotografijom. Svoje književne radove je objavio u zbornicima i na veb-portalima kako u Srbiji, tako i u inostranstvu.

147

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Predrag Kojadinović je rođen 1972. godine u Prijepolju. Završio je Višu politehničku školu 1998. godine u Beogradu. Piše poeziju i haiku poeziju. Pesme su mu objavljivane u više književnih zbornika. Bavi se ekologijom. Živi u Inđiji, radi u Beogradu.

Robert Dudnik je rođen 1972. godine u Osijeku. Diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta – J. J. Strossmayer Osijeku. Godine 2003. osnovao sam Udruženje za potporu osoba sa invaliditetom i hendikepom „Glas čovječnosti“ Osječkobaranjske županije. Objavio je dve zbirke pesama, te zbirku pesama, kratkih priča i kolumni. Jedna mi je pesma objavljena i na CD-u. Živi i radi u Osijeku. Robert Janeš je rođen 1959. godine. Po struci je arhitekta. Piše pesme i priče. Učestvuje na Jutrima poezije u Zagrebu, na sisačkoj Stihovnici (kod Siniše Matasovića) u čijem zborniku mu je objavljena pesma. Volontira u sklopu udruženja „Ludruga“ i radi u okviru njihovih radionica. Glumi, slika i priprema zbirku poezije te putopis sa puta Camino de Santiago. Živi u Zagrebu.

Sanja Clifton je rođena 1976. godine u Hrvatskoj. Od 1998. godine živi i radi u Engleskoj, gde je studirala matematiku.

148

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sanja Radulović je rođena 1975. u Tešnju, BiH. Piše i objavljuje kratku prozu, poeziju i haiku. Nagrađivana je za poeziju i kratke priče. Dobitnica je i dve nagrade na internacionalnim takmičenjima za poeziju i prozu u Italiji. Zastupljena je u preko 60 zajedničkih zbirki poezije objavljenih u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Bugarskoj. Objavila je nekoliko zbirki pesama. Živi u Doboju, BiH. Saša Ugrinić je rođen 1971. godine. Piše pesme i kratke priče, pomalo crta, slika i komponuje. Nagrađivan za poeziju. Objavio je dve knjige poezije. U pripremi mu je haiku zbirka. Sa Slavišom Krstićem podelio je drugu nagradu na Konkursu Doma kulture iz Ivanjice za najlepšu ljubavnu pesmu 2006. godine, nakon čega je objavljena zajednička knjiga: „Jezik žeđi / Trenutak cveta“. Živi u Velikoj Plani. Slava Stanojević je rođena 1969. godine u selu Bežlja, kod Teslića. Radi kao profesor razredne nastave u OŠ „Vuk Karadžić“ u Vitkovcima. Objavila je knjigu poezije i proze za decu i odrasle „Sjećanja“ (2016). Pesme su joj objavljene u više različitih zbornika poezije, a neke od njih su nagrađene ili pohvaljene. Član je Književnog kluba „Jovan Dučić“ iz Doboja, kao i Književnog kluba „Prosvjeta“ Teslić, čiji je predsjednik. Snežana Marko-Musinov je rođena 1958. godine u Padini, Kovačica. Nesvršeni je filolog. Živi u Zemunu gde radi kao administrativni radnik. Piše poeziju, prozu, satiru, kritiku. Kratkim pričama, pesmama za decu i odrasle, aforizmima, esejima i kritičkim osvrtima zastupljena je u preko osamdeset zbornika i antologija. Član je književnih klubova „Zvezdani kolodvor“, „Kreativna Radionica Balkan“ i „Gilgameš“.

149

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Sonja Buljević je rođena 1949. godine. Završila je Pedagošku akademiju–studije hrvatskog jezika s bibliotekarstvom. Dugi niz godina radila je u OŠ „Mate Balote“, Buje. Njena poezija na rodnoj čakavštini objavljena je u zbirci „Verši na šterne“, a 2010. godine objavila je samostalnu zbirku „Dodirnuta nebom“. Vodi Radionicu kreativnog pisanja u svojoj školi. Za svoj uspešan pedagoški i literarni rad, širenje jezične kulture i baštine 2015. dodeljena joj je medalja Grada Buja. Stanka Sršen je rođena 1957. godine u Metkoviću. Detinjstvo je provela u malom selu Grad, u optini Slivno, a danas živi i radi u Blacama. Iako poeziju piše od devojačkih dana, prve pesme je objavila pre nekoliko godina na poetskim portalima „Pesem si“ i „Očaravanje“, te u časopisu za umetnost i nauku „Hrvatska misao“. Objavila je dve zbirke pesama „Koraci kroz čemerike“ i „Svjetlo na provi“ u ediciji izdavačke kuće Redak.

Stefana Stanivuk Veselinović je rođena 1979. godine u Beogradu. pesnikinja, pravnica i pisac, Diplomirala je na Pravnom fakultetu i završila specijaliaciju za poresko savetovanje.Radila kao savetnik u Ministarstvu odbrane. Učestvovala u više TV kvizova i pobedila u Najslabijoj karici (na nekadašenjem BK) i Ruskom ruletu (na Pinku). Završila dve škole kreativnog pisanja, prvu kod profesora književnosti Zorana Živkovića, a drugu kod književnice, Isidore Bjelice. Stevan Šarčević je rođen 1962. godine u Subotici. Objavio je knjige: „Na tragu svetlosti“ (2013), „Sam, ispod šljive“ (sa Lazarom Janićem, 2013), „Kaurinova kletva“ (2014), „Dolazak tame“, (2014) i „Kolevkine hronike“ (sa Darkom Savićem, 2016). Svoje književne radove objavio je u brojnim antologijama i časopisima. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada. Sarađivao sa Milivojem Anđelkovićem na projektu „Naseljavanje Vizantije“. Autor je bloga „Stipanov dućan“.

150

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Tamara Dragić je rođena 1987. godine u Banjaluci. Prvu zbirku poezije objavljuje 2016. godine. Dobitnik je književnih nagrada u Mrkonjić Gradu 2017. i 2018. godine. Njeni radovi uvršteni su u nekoliko zbornika. Dobitnik je i plakete „Musa Ćazim Ćatić“, kao i nagrade za najduhovitiju pesmu na konkursu „ZLATNI AFORIZAM“.

Tatjana Stanišić je rođena 1977. godine u Knjaževcu. Srednju ekonomsku školu završila je u Zaječaru, a Višu ekonomsku školu u Leskovcu. Uglavnom čita knjige popularne psihologije. Voli da čita i u knjigama često nalazi beg od stvarnosti... Esej „Žene u patrijarhalnom društvu“ joj je objavljen u zborniku „Glasovi Melpomene“ koji je objavljen povodom jubileja – 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević.

Tatjana Tomić je rođena 1966. godine u Gradačcu, BiH gde je i zaposlena kao bibliotekar. Predsednica je Skupštine Društva bibliotekara Tuzlanskog kantona. Književne radove je objavila u časopisima: „Naši dani“, „Nada“, „Hrvatska misao“, „Avlija“ „Književni pregled“, „Zvezdani kolodvor“. Zastupljena je u mnogim međunarodnim zbornicimaa poezije i kratke priče. Dobitnica je brojnih književnih nagrada. Verica Preda je rođena 1966. godine. Osnivač i predsednik Udruženja Vršačka afirmacija umetnika „ARS.“ Objavljivana u zbornicima, književnim novinama časopisima u Srbiji i regionu. Učesnik pesničkih manifestacija u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj Republici Srpskoj, BiH i Rumuniji. Piše poeziju za odrasle i decu, kao i haiku poeziju. Prevođena na makedonski, rumunski, poljski, engleski. Član Ženske parlamentarne mreže i Saveta za rodnu ravnopravnost.

151

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Verica Tadić je rođena 1949. godine. Objavljuje savremenu poeziju, haiku pesme, eseje, književnu kritiku, studije, priče, sentence i aforizme u domaćim i međunarodnim časopisima i zajedničkim izdanjima. Zastupljena je u velikom broju književnih časopisa i zajedničkih knjiga, kao i u osam antologija srpskih pisaca, dve antologije balkanskih pisaca i dve svetske antologije. Objavila je desetak knjiga. Član je Udruženja književnika Srbije. Vesna Andrejić Mišković je rođena 1964. godine u Kruševcu. Živi u Slavoniji, u Slavonskom Brodu. Objavila je zbirku poezije „U sobi zrcala“ i upravo objavljuje i svoju drugu zbirku refleksivne i misaone poezije pod nazivom „U dosluhu s nebom“. Poeziju je objavila u preko sto pedeset međunarodnih zbornika, ali i na portalima „Pesem si“, „Očaravanje“... Pesme su joj prevedene na osam jezika, i dobitnica je nekoliko vrednih književnih priznanja i nagrada. Zdenka Mlinar je rođena 1957. godine. Piše poeziju, prozu, i minijature (aforizmi, haiku…). Članica je i sekretar Udruženja umetnika „Spark“, Velika Gorica, „Hrvatskog sabora kulture“ Zagreb te ULIKUM-a, Velika Gorica. Objavila je četiri zbirke pesama i zastupljena u više zbornika u Hrvatskoj i u inostranstvu. Za svoj rad dobila je više priznanja, a neke pjesme prevedene su joj na italijanski i engleski. Bavi se i društvenim radom.

152

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Antonijević je rođen 1979. godine. Pored poezije piše kratku prozu, haiku i aforizme. Objavio zbirke pesama: „Snovi oblačara“, „Sabor senki“, „Srce obavijeno zmijom“, „Crna kuća“. Živi i radi u Mladenovcu.

Zoran Doderović je rođen 1960. godine u Novom Sadu. Piše kratke priče, haiku poeziju i aforizme. Dobitnik je preko 50 nagrada na međunarodnim haiku takmičenjima. Uređivao je časopis „Haiku Moment“. Objavio je knjigu: „Zastrupljena reka“ (2000, zbirka haiku pesama na slovenačkom jeziku), i koautorska izdanja „Raskršće vetrova“ (2003, zbirka haiku poezije) i „PreZENt anegdote“ (2006, zbirka priča). Živi u Novom Sadu. Zosim Popac je rođen 1965. godine u Smederevu. Diplomirao, specijalizirao i završio užu specijalizaciju iz onkologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Radi u O.B. „Sveti Luka“ u Smederevu. Objavio je nekoliko zbirki poezije i dve knjige eseja. Zastupljen u Antologiji poezije autora sa prostora bivše Jugoslavije (Cirih, 1992), Antologiji srpske ratne poezije i proze (Ljubljana, 1996), Antologiji jugoslovenskog haiku pesništva (Beograd, 2002). Zoran Hercigonja je rođen 1990. godine u Varaždinu. Radi kao profesor informatike za osnovne i srednje škole. Piše poeziju i prozu, recenzije knjiga, eseje i dramske tekstove na portalima i časopisima. Objavio je nekoliko knjiga poezije i kratkih priča. Uređuje autorski blog s kratkim pričama pod nazivom „Faunova poslijepodneva“. Autor je, pokretač i glavni urednik web časopisa za poeziju „Sapphoart“.

153

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Žaklina Kutija je rođena 1964. godine u Jablanici. BiH. Profesorka je hrvatskoga jezika i direktorka Zadarske privatne gimnazije. Kulturni je radnik te istaknuti stručnjak u oblasti etnologije.Organizuje deset županijskih smotri folklora Zadarske županije. Bavi se pisanjem proze, poezije, eseja. Uskoro joj iz štampe izlazi knjiga kratkih priča „Ljubav na smetlištu“ u izdanju HKD iz Rijeke (ur. N. Š. Tonin), i knjiga pesama „Riječi s vrha vala“ te „Monografija o Polači“. Živi u Dragama.

Željko Jacques Lučić je rođen 1991. godine. Po struci je master računarskih nauka. Bavi se programiranjem. Piše poeziju, uglavnom angažovanu i ponekad haiku. Ljubitelj je sporta, prirode, budizma, muzike i borilačkih veština. Majstor je Realnog Aikidoa 1. DAN kao i japanskog mačevanja. Ponekad prevodi tekstove sa francuskog jezika. Živi u Novom Sadu.

154

Haiku zbornik „Zvuk vode“

155

Haiku zbornik â&#x20AC;&#x17E;Zvuk vodeâ&#x20AC;&#x153;

Haiku vitrina

156

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Aljoša Vuković „... i nikad više“

Aljoša Vuković „... i nikad više 2. deo“

Boris Nazansky „Blijesci i slijeganja“

Boris Nazansky „Ubiranje zvijezda“

Verica Tadić „Zavetni ples“

Verica Tadić „Mreža od sunčevih niti“

157

Anđelka Pavić „Haiku pišem“

Verica Tadić „Sag od dukata“

Goran Radičević „Uokvireno stihom“

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Darko Habazin „Na horizontu, svetlost“

Dragan J. Ristić „Ćaja ne ćaja“

Dragan Pop Dragan „Duša u kutiji šibica“

Dragan Pop Dragan „Kukuriku haiku“

Dušan Mijajlović Adski „Stvarnost“

Dušan Mijajlović Adski „Krčag za rosu“

Dušan Vidaković „Brzinom voza“

Dušan Vidaković „Ekstrasistola“

Dušan Vidaković „Balkan Baltik“

158

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Dušan Vidaković „Knjiga o hodu“

Dušan Vidaković „Iscrpljivanje ničim“

Ivan Petrović „Grč, ožiljci, raspeće“

Dušan Vidaković „Na Rozdrozach“

Đurđa Vukelić Rožić „Sepia vrapci“

Dušan Vidaković „S prebolene obale“

Zoran Doderović „Zastrupljena reka“

Jadran Zalokar Jovanka Božić (i koautori) „Haiku lungomarem“ „Duge senke“

159

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Jovanka Božić „Proziran oblak“

Jovanka Božić „Clar de nor“

Ljubomir Dragović „Snovi putnika“

Jovanka Božić, C. Burzan „Od duše do duše“

Ljubomir Dragović „Pesme iz starog kraja“

Ljubomir Dragović „U starom kraju“

160

Jovanka Božić „Proziran oblak“

Ljubomir Dragović „Dugo svitanje“

Milorad Bibin „Kap rose u oku“

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Milorad Bibin „Samo paučina“

Nina Kovačić „Proljetni čaj“

Miroslav Mišel Boltres „365 haiku pesama za dobar dan i laku noć“

Franjo Ordanić i Vladimir Šuko „Kliktaj bradatih orlova“

161

Nena Radulović „Još uvek sanjam“

Haiku zbornik „Zvuk vode“

162

Haiku zbornik „Zvuk vode“ SADRŽAJ

O konkursu Zbornik „Zvuk vode“ ....................................................................... 8

Predgovor Pesme starog Japana .................................................................... 13 Čar haiku poezije ......................................................................... 22

Haiku Anđelka Pavić ................................................................................ 27 Belinda Belovari ............................................................................ 28 Boris Kvaternik ............................................................................. 29 Boris Nazansky ............................................................................. 30 Borivoje Sekulić ............................................................................ 31 Branka Vojinović Jegdić ............................................................... 32 Verica Preda .................................................................................. 33 Verica Tadić .................................................................................. 34 Vesna Andrejić Mišković ............................................................... 35 Goran Krapić ................................................................................. 36 Goran Radičević ............................................................................ 37 Gordana Vlašić .............................................................................. 38 Danijela Grbelja ............................................................................ 39 Darko Habazin .............................................................................. 40 Dragan J. Ristić ............................................................................. 41 Dušan Vidaković ........................................................................... 42 Dušan Mijajlović Adski ................................................................. 43 Dragan Pop Dragan ...................................................................... 44 Đurđa Vukelić Rožić ..................................................................... 45 Evica Kraljić .................................................................................. 46 Žaklina Kutija ............................................................................... 47 Zdenka Mlinar .............................................................................. 48 163

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Zoran Antonijević ......................................................................... 49 Zoran Doderović ........................................................................... 50 Zosim Popac ................................................................................. 51 Zoran Hercigonja .......................................................................... 52 Ivan Gaćina ................................................................................... 53 Ivan Petrović ................................................................................. 54 Ivo Mišur ....................................................................................... 55 Igor Svrdlin ................................................................................... 56 Izeta Radetinac ............................................................................. 57 Jadran Zalokar .............................................................................. 58 Jadranaka Varga ........................................................................... 59 Jovanka Božić ............................................................................... 60 Ladislav Babić ............................................................................... 61 Ljubisav Grujić ............................................................................. 62 Ljubica Ostojić .............................................................................. 63 Ljubomir Dragović ........................................................................ 64 Milorad Bibin ................................................................................ 65 Milad Obrenović ........................................................................... 66 Mile Lisica .................................................................................... 67 Miroslav Mišel Boltres .................................................................. 68 Nena Radulović ............................................................................. 69 Nina Kovačević .............................................................................. 70 Pavle Mijuković ............................................................................. 71 Predrag Kojadinović ...................................................................... 72 Robert Janeš ................................................................................. 73 Sanja Buljević ................................................................................ 74 Sanja Radulović ............................................................................. 75 Sanja Clifton .................................................................................. 76 Saša Ugrinić .................................................................................. 77 Slava Stanojević ............................................................................ 78 Snežana Marko-Musinov .............................................................. 79 Stanka Sršen ..................................................................................80 Stevan Šarčević ............................................................................. 81 Stefana Stanivuk Veselinović.........................................................82 Tamara Dragić .............................................................................. 83 Tatjana Stanišić ............................................................................ 84 Tatjana Tomić ............................................................................... 85 164

Haiku zbornik „Zvuk vode“ Fahdrudin Dino Međedović ......................................................... 86 Franjo Frančič ...............................................................................87

Senryu Aljoša Vuković .............................................................................. 89 Darko Habazin ............................................................................. 90 Dušan Vidaković ........................................................................... 91 Zosim Popac ................................................................................. 92 Milorad Bibin ................................................................................93 Franjo Ordanić ............................................................................. 94

Tanka Aljoša Vuković .............................................................................. 96 Anamarija Galić ............................................................................ 97 Anđelka Pavić ............................................................................... 98 Branka Vojinović Jegdić ............................................................... 99 Goran Radičević ...........................................................................100 Dušan Vidaković .......................................................................... 101 Dušan Dojčinović .........................................................................102 Dušan Mijajlović Adski ............................................................... 103 Đurđa Vukelić Rožić .................................................................. 104 Evica Kraljić ................................................................................ 105 Željko Jacques Lučić .................................................................. 106 Izeta Radetinac ........................................................................... 107 Sonja Buljević ............................................................................. 108 Stevan Šarčević ........................................................................... 109

Haibun Branka Vojinović Jegdić .............................................................. 111 Dragan J. Ristić ............................................................................113 Dušan Vidaković .......................................................................... 114 Milorad Bibin ............................................................................... 117 165

Haiku zbornik „Zvuk vode“

Haiga Belinda Belovari ........................................................................... 119 Dragica Ohashi ............................................................................ 120 Zoran Antonijević......................................................................... 121 Franjo Ordanić ............................................................................ 122

Eseji Branka Vojinović Jegdić ............................................................. 124 Robert Dudnik ............................................................................ 128

O autorima Haiku vitrina

................................................................... 136 ................................................................ 156

166

Haiku zbornik „Zvuk vode“

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.4-1(082.2)(0.034.2) 821.163.4/.42-3(082.2) 821.163.4/.42-4(082.2) ZVUK vode [Elektronski izvor] : elektronski haiku zbornik : [zbornik haiku radova povodom jubileja - 90 godina od objavljivanja antologije Miloša Crnjanskog "Pesme starog Japana" / urednice Ana Stjelja ... [et al.] ; predgovor Miloš Crnjanski[,] Marija Juračić]. - Beograd : A. Stjelja, 2018 (Beograd : A. Stjelja). - 1 elektronski optički disk (CDROM) : tekst, fotogr. ; 12 cm Sistemski zahtevi: Nisu navedeni. - Nasl. sa naslovne strane dokumenta. Tekst na srp., hrv. i boš. jeziku. - Slika M. Crnjanskog. - Slike autora. Tiraž 200. - Zbornik "Zvuk vode": str. 8-11. - Pesme starog Japana: str. 13-20. - Čar haiku poezije: str. 22-24. - O autorima: str. 136153. ISBN 978-86-900334-2-3 COBISS.SR-ID 265692684

167

Haiku zbornik „Zvuk vode“

168