42 | B i t i e v r o p s k i m u s l i m a n
II Neka opća pravila usul al-fiqha Nauka usul al-fiqha vrlo je kompleksna i detaljna pošto je to istovremeno metodologija jezičke, religijske, i pravne interpretacije izvora i široki okvir koju čini sintetizirana zbirka općih pravila čija je funkcija da teorijski i praktično usmjerava primjenu idžtihada. Ova nauka pretpostavlja izvanredno znanje i duboko razumijevanje Kur'ana, Sunneta i arapskog jezika da bi se moglo razumjeti značenje i područje koncepata koji se u njoj koriste. To je ustvari ono što mora posjedovati osoba koja želi da se smatra za mudžtahida, odnosno onoga koji je sposoban primjenjivati apsolutni (mutlaq) ili ograničeni (muqayyad) idžtihad i davati pravne savjete ili tumačenja (fatawa).1 Nemoguće je, u granicama ove studije dublje ulaziti u analizu različitih područja usul alfiqha, ali, u najmanju ruku, treba predočiti - i promišljati - neke od ustanovljenih općih pravila ove temeljne nauke da bismo osigurali okvir u kojemu je moguće razmatrati našu situaciju u Evropi. Posebno je važno da ova pravila imamo na umu u zapadnim društvima, pošto ova pravila određuju okvir unutar kojega muslimani mogu formulirati pravne odluke koje će uzeti u obzir novi kontekst: drugim riječima, odgovoriti na pitanje ko vrši izbor ili ko donosi odluku? Šta je nepromjenjivo i apsolutno a šta je podložno promjeni ili se odnosi na specifični kontekst? U islamskom pravnom ambijentu, šta znači idžtihad i fetva. Neki muslimani, djelujući - ili radije reagujući - iz straha od zapadne dopustive kulture a ne u svjetlu dubokog razumijevanja islamske nauke predstavljaju islamski pravni okvir kao da je on po sebi, ili sve što se nalazi u njemu, potpuno nepromjenjiv, ustanovljen jednom zauvijek, pošto on potiče od Boga ili pošto je naša ranija ulema već formulirala sve ono što treba da se zna i slijedi. Ovakav stav otkriva duboki nedostatak znanja i, iznad svega, nastoji definirati šta islam nije u sebi i po sebi, u svjetlu svojih vlastitih principa, nego nasuprot onoga što on nije, zapravo nasuprot zapadne civilizacije. Ako civilizacija Zapada prihvata promjenu, evoluciju, slobodu i napredak onda, logički i razumski i nasuprot njoj, islam to ne prihvata. Štaviše, prema njihovom mišljenju, što više neko - bio to pojedinac, grupa ili društvo - odbija promjenu, slobodu i napredak, više je taj neko pravi musliman. Može se lahko vidjeti kuda ovako stanje svijesti vodi muslimansku zajednicu, ali i, što je mnogo važnije, ovakva vrsta razmišljanja, čak i ako se može razumjeti u vrijeme društvenih i političkih slabosti, kriza, pritisaka, itd., nema nema nikakvoga opravdanja unutar temeljnog islamskog svjetonazornog okvira. Na drugoj strani, nalazimo neke muslimane koji, pošto su čuli o idžtihadu, žure da ga definiraju kao "slobodu da se donose racionalne odluke kada izvori ne daju jasne i prilagodljive odgovore". Bez razmatranja osnovnog okvira i metodologije islamske pravne nauke, oni proglašavaju da idžtihad dozvoljava muslimanima da žive u skladu sa svojim vremenom, ali ga oni primjenjuju haotično, bez ikakvog oslanjanja na pravila, znanje ili nauku, živeći najčešće pod dubokim uticajem želje da zadovolje svoje moderne i napredne sugrađane ili da im dokažu kako oni nisu fanatici ili fundamentalisti. Koncept ldžtihada i njegova praktična primjena u tom slučaju teži da sve opravda. Ovaj fenomen