B i t i e v r o p s k i m u s l i m a n | 155
razumijevanje. To je poziv ka unutrašnjem životu, daleko od agitacije i sporenja. Tekst je ovdje krajnji izvor pošto je on put sjećanju (dhikr) i približavanju (taqarrub): to je jedini način da se iskusi blizina. Tarikati su krugovi traganja više ili manje unutrašnje organizirani koji posjeduju posebnu hijerarhiju u rasponu od sljedbenika pa do vođe (šaykh). Svaki red ima svoj poseban način djelovanja. Moramo također primijetiti da u Evropi postoje neka bratstva koja su veoma organizirana i direktno povezana za slične sisteme u Aziji, sjevernoj i zapadnoj Africi. Poznate su, naprimjer, organizacione sposobnosti murida ili tidjanija koji većinom djeluju u zatvorenim krugovima, ali koji jednako posjeduju, u tom okviru, vrlo efikasnu mrežu podrške i solidarnosti u Evropi i u Sjedinjenim Državama.10 Ovaj prikaz glavnih tendencija u savremenom islamu je daleko od toga da bude iscrpan, ali on ima, nadamo se, značaja za razjašnjenje ko su učesnici na toj sceni, ukazujući na njihove međusobne nijanse, nasuprot uprošćenim prikazima koji daju dvojnu podjelu na "liberale", koji su protiv svih ostalih - "fundamentalista, "radikala", itd. Situacija je kompliciranija, a granice su mnogo suptilnije: ove tendencije imaju svoj korijen u historiji, zasigurno, ali iznad svega u različitom načinu razumijevanja tekstualnih izvora. Za skolastičke tradicionaliste, tradicionalističke "salafije" i politizirane i radikalne "salafije", Tekstovi, bio to Kur'an, Sunnet, ili mišljenje velike uleme, ne dopuštaju niti tumačenja niti iskrivljavanja. Razum je koristan radi razumijevanja Teksta, ali ne radi određivanja njegovog cilja. Za reformističke "salafije", Tekst sigurno predstavlja referentnu tačku, ali je razumu, naslanjajući se na pravila dedukcije i zaključivanja (istinbat),11 dozvoljen, putem prakse idžtihada, znatan prostor za tumačenje i razradu. Na suprotnoj strani od doktrinarno utvrđenih pozicija, "liberalni" reformizam daje prioritet racionalnoj razradi dok je prvenstvena uloga objavljenih tekstova da pruže duhovnu orijentaciju i široka etička pravila, ali uvijek ličnog karaktera (odražavajući ulogu religijskih tekstova vis-a-vis društvenog i političkog života onako kako je ona razvijena na Zapadu). Razlike koje smo opisali, oslanjajući se na način oslanjanja na "tekstove/razum", mogu se predstaviti dijagramski na slijedeći način: