Janja
“O, sranje”, promrmljam dok ga promatram kako si briše mokru kosu i lice pregačom. Pregača? Nosi moju cvjetnu pregaču preko svoje nabrane zelene košulje. Istog trena primijetim da drži hvataljke u jednoj ruci, paket vegetarijanskih kobasica u drugoj i da stoji ispred sjajnog metalnog predmeta koji je sumnjivo nalik na... “Roštilj?” izlanem. “To je poklon za useljenje, za moje useljenje. Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti. Za vrt.” Dok govori, pogledam u njegova stopala te primijetim da stoji u lokvi vode. Promeškolji svojim suncem opečenim nožnim prstima, koji skviknu uz njegove japanke. “Ali da sam znao da ću naići na ovakvu reakciju, držao bih se mirisne svijeće.” “Sranje.” To je sve što mogu reći. Nije najbolja riječ koju sam mogla izabrati, ali čini se da mi je specijalnost govoriti i činiti krive stvari. Gabe nagne glavu i počne njome mahati poput psa, te me pošprica kapima vode. Sigurna sam da nije namjerno, razmišljam odmičući se da me ne smoči previše. “Tako mi je žao.” Pokušam se ispričati dok se on trlja jednom od Brianovih kuhinjskih krpa na Buckinghamsku palaču koju sam ukrala s posla. Mislila sam da nešto gori.” “Da, vegetarijanske kobasice.” S košuljom koja mu je zalijepljena na prsa poput promočene hrpe, i kosom koja strši u pramenovima, pokaže prema roštilju iz kojeg se definitivno izvija spirala dima. “Kupio sam ih posebno za tebe jer ne jedeš meso i to.” Zastane. “Možda je ovo bila loša ideja...” “Ne! Ne!” pobunim se. “To je bila odlična ideja, to jest odlična ideja.” Puna entuzijazma zgrabim vilicu i nagnem se pored njega kako bih nabola pougljenjen predmet s rešetki. Na trenutak moja hrabrost posustane. Zatim se vedro nasmiješim Gabeu. On se osmjehne sa zanimanjem. O, jebi ga. Znate onaj osjećaj kada kažete da ćete nešto napraviti, a onda se predomislite, ali ipak to morate napraviti jer znate da ćete u suprotnom izgledati jadno i izgubiti obraz? Pa, takva je situacija sa mnom i ovom kobasicom. Stjerana u kut, natjeram se da uzmem zalogaj. “Mmmmm.” Gabe me promatra i mogla bih se zakleti da se dobro zabavlja. “Nisam bio siguran koliko dugo da ih pečem.” “Mmmmm. Mmmmm,” nastavim kad počnem žvakati. Jao. Bol mi sijevne stražnjim kutnjakom kada čvrsto zagrizem u tvrdi dio. “Dobro?” “Jako”, odgovorim i pokrijem usta. S teškom mukom progutam. Hvala Bogu na tome. Oslobođena svoje kazne, udahnem s olakšanjem. Koje je kratkoga vijeka. “Super. Uzmi još.” Gabe hvataljkama stavi još nekoliko komada na tanjur i pruži mi ga. “Ima dovoljno.” “Hm, ne... Zapravo, dosta mi je za sad.” Ali uporan je. “Hej, hajde, ja častim.” Časti? Ovo je mučenje. Borim se kako bih se nasmiješila, razmišljajući kako da mu
78