HRVATSKA KATOLIČKA ZAJEDNICA 'SV. NIKOLA TAVELIĆ' - CLIFTON HILL Komemorativna sv. misa povodom ANZAC Daya

Vlč. Maglica na poseban je način povezao Dan australskih veteranaNacionalni dan sjećanja na borce koji su bili dio kontingenta ANZAC-a (Australian and New Zealand Army Corps) koji koji su se borili u Galipolju i s Hrvatima, spomenuvši kapelana Goidanicha, čiji je otac bio Hrvat

Pirpemila: Suzana FANTOV

Komemorativnu sv. misu kojom se odala počast stradalima na Galipolju u I. svjetskom ratu, na Nacionalni dan sjećanja na poginule pripadnike Australian and New Zealand Army Corps (ANZAC Day) - 25. travnja - u

Sveti Filip I Jakov

Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama

Spomendan svetog Filipa i svetog Jakova mlađeg, Kristovih apostola i mučenika, slavimo 3. svibnja. Obojicu nalazimo na svim popisima apostola u evanđeljima i Djelima apostolskim, Filipa kao petog, Jakova kao devetog. Sveti Filip rodio se početkom I. stoljeća u Betsaidi na Genezaretskom jezeru, istočno od rijeke Jordana. Iz istog kraja potjecali su i apostoli Andrija i Petar.

Filip, po svetopisamskim znalcima plah, naivan i praktičan čovjek, bio je prijatelj apostola i evanđelista Ivana te zajedno s njim pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Ivanovo evanđelje spominje ga na pet mjesta, između ostalog i kad je Natanaela (Bartola) doveo Isusu, kod čudesnog Isusovog umnožavanja kruha i kad od Isusa traži da učenicima pokaže Oca.

Prema kasnijoj predaji djelovao je dugo vremena u Grčkoj, Siriji i Frigiji, te je uz pomoć križa postizao čudesna ozdravljenja. Poganski svećenici pribili su ga na križ oko godine 80. u Hierapolisu (Mala Azija, danas jugozapadna Turska), dok mu je prema drugoj legendi odrubljena glava. Tamo je prema predaji živio sa svojim trima kćerima. Umjetnici ga prikazuju kako na vrhu štapa nosi križ. Zaštitnik je Luksemburga, Urugvaja, kipara, klobučara, modistica, slastičara i mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveti Jakov mlađi, sin Alfe- jev i Marije Kleo�ine, bio je prema predaji prvi biskup u Jeruzalemu (od 42). Autor je jedne novozavjetne poslanice i pobornik judaističkog smjera u kršćanstvu. Njegova je poslanica puna opomena, ukora i prijetnji. Posebno se pamte njegovi savjeti o obuzdavanju jezika. „Jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni 'na sliku Božju'. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode" (Jak 3,8-12).

Sveti Pavao spominje ga u poslanici Galaćanima kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Na glasu je bio kao čovjek molitve, pravednik i prijatelj siromaha, po svoj prilici vegetarijanac. Preživio je kada su ga strmoglavili s hramskoga krova, nakon čega je svjetina navalila na njega, kamenovala ga i dotukla toljagama, u Jeruzalemu godine 62. Umjetnici ga prikazuju s toljagom.

Zaštitnik je Urugvaja, valjača sukna, ljekarnika, klobučara, kitničarki, umirućih te mnogih naselja, župa i crkvi širom svijeta.

Hrvatskoj katoličkoj zajednici sv. Nikole Tavelića - Clifton Hill predslavio je vlč. Velimir Maglica. Tom prilikom vlč. Maglica na poseban je način povezao Dan sjećanja i s Hrvatima koji su bili pripadnici kontigenta ANZACA-a, spomenuvši kapelana Edwarda O'Sullivana Goidanicha, čiji je otac bio Hrvat.

Monsinjor Edward O’Sullivan Goidanich rođen je u Queenstownu u Irskoj 1867. godine. Otac mu je bio Hrvat, a majka Irkinja. Školovao se u Irskoj na koledžima St. Finbarr's i St. Colman's, a zatim u Parizu. S 23 godine postao je rimokatolički svećenik, a kasnije je emigrirao u Australiju.

Goidanich je bio župnik župe Charlton u biskupiji Ballarat, Viktorija, u vrijeme

Blažena Djevica Marija - naša zagovornica i tješiteljica

Svibanjske pobožnosti, odnosno izraženije čašćenje Blažene Djevice Marije tijekom svibnja, stara je tradicija Crkve koja svoje korijene vuče još iz srednjega vijeka. Riječ je o pučkim pobožnostima koje su nastale tako da je narod nosio pred Djevicu Mariju bukete i vijence svježega proljetnoga cvijeća, htijući na takav način njezine kipove i slike još više uresiti i time joj iskazati svoju zahvalnost. Pri tome su joj pjevali razne pjesme i molili marijanske molitve, napose molitvu krunice. S vremenom se ta pobožnost ukorijenila u cijeloj Crkvi, a otkako je u 16. st. odobrena i preporučena, predstavlja narodu vrlo drag oblik štovanja nebeske Majke.

Obično se pobožnost provodi u župnim i samostanskim crkvama i kapelicama, uz slavljenje svete mise (odavdje dolazi i naziv “svibanjske večernjice”), kao i moleći krunicu, Lauretanske litanije, pjevajući marijanske pjesme i slično.

S obzirom na takav oblik pobožnosti, dobro je primijetiti dvije stvari i prema njima nastojati oblikovati i način čašćenja Blažene Djevice Marije kroz to vrijeme: s jedne strane činjenicu da se u mjesecu svibnju nalazimo u pouskrsnom vremenu liturgijske godine, a s druge strane činjenicu da Kristovu i našu Majku vrlo često častimo na jedan nedovoljno jasan način, takav koji joj obično pridaje tek ulogu Tješiteljice nevoljnih.

S obzirom na prvu činjenicu, odnosno da je riječ o vrlo važnom razdoblju liturgijske godine, kada se sve do blagdana Duhova naročito intenzivno slavi otajstvo Kristova uskrsnuća, nipošto ne bi bilo dobro da to vazmeno vrijeme bude kad je imenovan kapelanom u AIF-u 1915., u dobi od 48 godina. Bio je postavljen u 6. pješačku brigadu kao njezin rimokatolički kapelan. U to vrijeme Goidanicha su opisivali kao "aktivnog, snažnog čovjeka, snažne konstitucije i sposobnog podnijeti veliki umor.

Pokazuje veliko zanimanje za atletske sportove i gorljivi je biciklist i automobilist... dok će zadržati dostojanstvo svog ureda, moći će se spremno bratimiti s ljudima i svojim kolegama časnicima i pridobiti njihovo poštovanje i povjerenje. Njegova genijalnost i svestranost učinit će ga vrlo rado viđenim članom kontingenta".

Dobro zaokružen, iskusan i cijenjen kapelan, Goidanich je bio jedan od prvih vikto-

Svibanjske pobožnosti

zasjenjeno različitim oblicima pobožnosti prema Majci Božjoj, nego je važno da međusobno budu skladno isprepleteni, kao što su međusobno bili isprepleteni i životi Isusa i Marije.

Potrebno je zato da se i kroz čašćenje Marije u mjesecu svibnju jasno uoči njezina nenametljiva i samozatajna uloga, kao one koja je cijeli svoj život podredila poslanju svoga Sina, ali također da se uoči i njezina uloga kao suotkupiteljice i Majke cijele Crkve. To se lijepo može povezati ne samo kojom dodatnom riječju na početku (svake) svete mise, nego i kroz druge oblike koji kao takvi mogu biti skladni vezivni elementi između krunice i litanija, između marijanskih pjesama i adoracije itd. (…)

Također, mjesec svibanj nam može dozvati u pamet važnost ispravnoga načina štovanja Blažene Djevice Marije, a koji se, valja priznati, tijekom povijesti u mnogim svojim elementima udaljio od svetopisamskoga koncepta, do mjere da je Marija u svijesti velikoga broja kršćana postala tek Zaštitnica patnika i Tješiteljica nevoljnika. Na to nas posebno podsjeća molitva Zdravo Kraljice i njezina velika prihvaćenost od strane širokih rijanskih svećenika koji je primljen u AIF kao kapelan. Otplovio je za Egipat, a potom Galipolje. U rujnu 1916. preporučen je i naknadno odlikovan vojnim križem za istaknutu službu na terenu. Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Na glasu je bio kao čovjek molitve, pravednik i prijatelj siromaha, po svoj prilici vegetarijanac. Preživio je kada su ga strmoglavili s hramskoga krova, nakon čega je svjetina navalila na njega, kamenovala ga i dotukla toljagama, u Jeruzalemu godine 62. Umjetnici ga prikazuju s toljagom. Zaštitnik je Urugvaja, valjača sukna, ljekarnika, klobučara, kitničarki, umirućih te mnogih naselja, župa i crkvi širom svijeta. masa, a u kojoj je Blažena Djevica Marija shvaćena kao ona kojoj vapiju prognani sinovi Evini, kao ona kojoj isti ti uzdišu plačući u ovoj suznoj dolini, a jednako ju tako mole da im nakon ovog (ovozemaljskoga) progona pokaže Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

Naravno, Blažena Djevica Marija je i u tom smislu naša Zagovornica i Tješiteljica, a naznačena molitva itekako ima svoju veliku vrijednost, no bilo bi vrlo necjelovito pridati joj samo takvu ulogu. Stoga je važno da se ona druga, radosna strana Marijina štovanja, jasno vidi barem kroz vrijeme mjeseca svibnja, pa je dobro kroz različite oblike pobožnosti da upravo to dođe do izražaja. Mogu se tako npr. kroz to vrijeme češće moliti i neke druge marijanske molitve koje su vjerničkomu puku manje poznate, kao npr. Slavna Majko Spasitelja… ili Rajska kruno, rajska slavo… ili Pod obranu se tvoju utječemo…, koje se u Časoslovu nude na izbor pri moljenju Povečerja. Također, u tom radosnom svjetlu ne treba ni zanemariti nastanak ove pobožnosti, odnosno dobro je prisjetiti se da su vjernici jednostavno htjeli cvijećem ukrasiti Marijine kipove i slike i na takav način, uz pjesmu i molitvu, iskazati joj svoju ljubav i predanje. Stoga se čini opravdanim da se i danas vjernici potiču da kroz mjesec svibanj donose cvijeće u crkve i da ih ukrašavaju, a posebno pri tome krune njezine kipove i slike. (…) I, naravno, pri svemu tomu ne treba zanemariti ni obiteljsko štovanje Blažene Djevice Marije, baš kako nas na takvu cjelovitu pobožnost potiče i papa Pavao VI.: "To je, ustvari, mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa."