Država podupire dobrostojeće

Marinko JURIČIĆ (iz Zagreba)

Nesamo politički oponenti, nego i stručnjaci s područja socijalne politike, demogra�ije i ekonomije, kao i gospodarstvenici koji se bave nekretninama, godinama već upozoravaju da stambena politika hrvatske Vlade nije dobra. I to prije svega onaj dio te politike koji se tiče stambenog zbrinjavanja hrvatskih obitelji, odnosno, kako se to nekad govorilo, „rješavanja stambenog pitanja”, u sklopu koje hrvatska Vlada već godinama provodi dva projekta – projekt subvencioniranja stambenih kredita i projekt poticane stanogradnje (POS).

Ovih dana odigrali su se neki događaji koji su i onima najmanje upućenima zorno dočarali kakvu stambenu politiku Vlada vodi i tko od takve politike ima najviše koristi.

U javnost je, naime, procurila informacija da je ministru obrane Mariu Banožiću, preko državne Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), odobreno subvencioniranje stamenog kredita za gradnju nove kuće u Vinkovcima. Banožić podiže kredit od 100.000 eura, a od države će na ime subvencije kamata dobiti 25.306 eura, što je iznos za koji radnik s prosječnom hrvatskom plaćom mora raditi 23 mjeseca. Novac će se izdvojiti iz državnog proračuna, pa iz toga proizlazi da će jednom ministru gradnju kuće �inancirati i najsiromašniji Hrvati, svi oni koji kroz poreze i doprinese pune državni proračun!

Da stvar bude bolja, ministar Banožić nije stambeno nezbrinut - u vlasništvu ima stan od 81,97 „kvadrata” koji se nalazi u Vinkovcima, a uz njega koristi i državni stan

Umjesto da potiče gradnju stanova koji bi se iznajmljivali po poštenim uvjetima, hrvatska Vlada državni novac ulaže u privatnu imovinu dobrostojećih građana od 92 „kvadrata” u samom središtu Zagreba koji je, kao ministar, sam sebi dodijelio, zbog čega ga je prije godinu dana saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo sa 7000 kuna.

Banožićev šef, premijer Andrej Plenković, umjesto da nakon ovoga slučaja izađe pred javnost, prizna da postojeći sustav nije dobar i najavi promjene, lakonski izjavljuje kako je sve po zakonu. A problem i jest upravo u tome što je sve po zakonu, odnosno što zakon skrojen tako da država podupire dobrostojeće, a ne one kojima je potpora doista potrebna.

Drugi događaj na koji ovdje svakako treba skrenuti pozornost odigrao se u Umagu. U tom prekrasnom istarskom gradiću, omiljenoj destinaciji mnogih domaćih i stranih turista dovršene je zgrada izgrađena u sklopu projekta poticane stanogradnje. Četvrta po redu! U njoj su 84 stana koje su sretni vlasnici, zahvaljujući državne i lokalne vlasti, kupili po cijeni od 1300 eura za „kvadrat”, dok se tržišna cijena stanova u novogradnji kreće između tri i pet tisuća eura! Ne optužujući nikoga unaprijed za kršenje zakonskih ili moralnih normi, mora se primijetiti da se najveći projekti POS-a ne provode u Slavoniji ili Zagorju, pa čak ni u Zagrebu, nego baš u turistički atraktivnom dijelu zemlje, ali i da su duž jadranske obale već utvrđeni brojni slučajevi da se stanovi izgrađeni u sklopu POS-a iznajmljuju kao apartmani. Još prije pet godina Gabrijela Đukes Bašić, gradska vijećnica iz Umaga i sama stanarka u POS-ovoj zgradi, ustvrdila je da se 60 posto tih stanova koristi za iznajmljivanje podstanarima ili turistima!

Unatoč svemu tome, umjesto da potiče gradnju stanova koji bi se iznajmljivali po poštenim uvjetima, hrvatska Vlada i dalje državni novac ulaže u privatnu imovinu dobrostojećih građana. Na one kojima je pomoć doista potrebna, nitko ne obraća pažnju.

Piše: Davor Ivanković

Dolazi svibanj kada Hrvati iznova svode račune iz vremena partizana i ustaša. Stvar je higijene društva ne mahati simbolima koji ih razdvajaju

U gluho doba noći ruski strateški bombarder tromo je zauzimao poziciju visoko na nebu, stotine kilometara daleko od ukrajinske granice. Nakon što je unio koordinate cilja, ispalio je, kako Rusi vole reći, visokoprecizni projektil, koji je leteći podzvučnom brzinom nakon otprilike sat vremena pogodio cilj. Golemu postsocijalističku deveterokatnicu u ukrajinskom gradu Umanu, tipičnom predratnom industrijskom gradu od 80-ak tisuća stanovnika.

Precizni projektil odvalio je velik dio višekatnice, stradalo je više od 20 stanara, među njima čak petero djece, koja su svoj život završila u svojim krevetićima. Rusi će se, naravno, i ovog puta izvlačiti da oni ne gađaju civilne objekte, nego su to kolateralne žrtve ili će, po običaju, okriviti Ukrajince da im je to zato što obaraju ruske projektile, pa onda oni završe na civilnim objektima. U te ruske bajke više nitko ne vjeruje. Jasno je da oni redovito i namjerno gađaju kako bi ubili civile i zastrašili Ukrajinu.

Bombarder, kao i sve ostale ruske letjelice i dalje na svojim krilima i trupu ponosno drže crvene petokrake. Njih i dalje koriste ruske oružane snage u nekoj nadrealističnoj mješavini sovjetskih i carskih amblema. Zanimljivo, nakon što je petokraka bila skinuta početkom 1990-ih, ubrzo nakon dolaska na vlast Vladimir Putin krajem 2002. odobrio je zahtjev ruske vojske da se crvena zvijezda iz sovjetske ere vrati kao njezin simbol.

To je tada zabrinulo mnoge koji su u uskrsnuću takvih “svetih simbola” iz komunističke prošlosti prognozirali stvaranje rastu-

Konačan kraj crvene petokrake

će nostalgije za sovjetskom imperijalnom moći. I bili su u pravu. Dvadesetak godina poslije, pod crvenom petokrakom opet se ubija, ovaj put u Ukrajini, bez suda i pravde, ali u duhu tradicije u kojoj su stradali deseci milijuna često potpuno nevinih ljudi. I to jest za razumne ljude konačan kraj crvene petokrake. Jer Putin ju je sveo tek na simbol mržnje i genocida.

Dolazi svibanj, kada Hrvati iznova svode račune iz vremena partizana i ustaša. Niti nama još nije uspjelo izaći iz tog začaranog kruga, premda je od završetka Drugog svjetskog rata prošlo već 78 godina. Svibanj je mjesec u kojem je taj rat završio pobjedom snaga koje su se borile pod crvenom zvijezdom petokrakom i porazom snaga NDH i njihovih vojnih formacija ustaša i domobrana.

Do kraja rata gubici su bili ogromni, stotine tisuća ljudi je poginulo, a nakon rata uslijedila je krvava odmazda, u kojoj su likvidirani još deseci tisuća vojnika poražene vojske, ali zajedno s njima likvidirani su i deseci tisuća civila.

Oko tih događaja Hrvati su i danas podijeljeni, kao što su bili podijeljeni i tijekom tog velikog rata. Aktualne hrvatske vlasti dvoje kako riješiti problem ZDS-a, gdje jednima prekršajno kažnjavanje nije dovoljno, nego traže i kazneni progon, a drugi zauzvrat tra- že zabranu komunističkih simbola, među njima i crvene zvijezde petokrake.

Kod Hrvata odnos prema ZDS i crvenoj petokraki ovisi uglavnom o njihovoj obiteljskoj priči i prošlosti. I jedino u čemu se Hrvati ne razlikuju jest intenzitet mržnje i otpora prema jednom ili drugom znakovlju i simbolima. To se, naravno, uglavnom odnosi na stariji dio puka, recimo kod onih koji su u školama učili marksizam. Oni rođeni poslije u demokraciji ipak su manje izloženi tom opterećenju. Kada bi vlasti i željele ovdje uspostaviti reciprocitet oko znakovlja i simbola, to neće ići.

To je početkom 2000-ih pokušala učiniti Mađarska i zabraniti crvenu petokraku, ali po presudi Europskog suda za ljudska prava iz 2008. “Crvena zvijezda se ne može tretirati isključivo kao simbol totalitarnog režima, a njezino isticanje je zaštićeno kao sloboda izražavanja.” Sud je pri tome bio svjestan činjenice da su pod crvenom zvijezdom masovno kršena ljudska prava pod komunističkim režimom, no, kažu, ta zvijezda ne predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu. Sud je priznao da upotreba tog simbola, pak, može izazvati nelagodu među žrtvama komunističkog režima, no, skraćeno, demokratski sustavi to mogu podnijeti. Crvenu petokraku se može zabraniti, primjerice tek kada bi postojala opasnost od ponovnog uvođenja komunističkog totalitarnog sustava.

To što se recipročno, dakle, unutar EU crvena zvijezda ne može zabraniti kao u slučaju zabrane “crnih simbola”, pa tako očito ni u Hrvatskoj, ne znači da ne treba dovoditi u pitanje današnju opravdanost mahanja crvenim zvijezdama. Jer to sigurno neće pridonijeti zdravlju nacije, nego će, naprotiv, stalno pokretati nove kon�likte.

Ruski bombarderi, koji redovito i namjerno gađaju civilne objekte, kako bi ubili civile i zastrašili Ukrajinu, na svojim krilima i trupu imaju crvene petokrake

Stvar je, dakle, higijene društva suzdržati se od mahanja simbolima koji i danas mogu iritirati i razdvajati Hrvate. Naši susjedi Slovenci, koji imaju gotovo u vlas sličnu “obiteljsku prošlost”, to razumiju, u interesu svoje nacionalne sadašnjosti i budućnosti. Ovih dana proslavili su Dan pobune protiv okupatora. Kao simbol dominirala je državna slovenska zastava. (Večernji list)

Ukrajinska protuofenziva kao Oluja

propustili primijetiti, neki su naknadno znali i kako bi to oni bolje izveli… Ali svim znanjima unatoč, priprema operacije “Oluja” nije (dovoljno) prepoznata u realnom vremenu od protivnika i promatrača. I taj faktor iznenađenja bio je jedan od ključeva njezina uspjeha, kao i u mnogim prijelomnim vojnim operacijama kroz povijest ratovanja.

napada biti nešto drugo? To su pitanja za planere rata.

Ovelikoj ukrajinskoj proljetnoj protuofenzivi bruje izvjestitelji i analitičari, i zapadni i istočni. Jedino nitko ne zna: gdje će i kad će započeti. Dobro, neki i znaju, ali namjerno navode na krivi trag. Podsjeća me to iščekivanje na dane prije “Oluje” u ljeto 1995. godine. Svi su, zbog općeg ratnog i političkog konteksta i koncentracije vojnih snaga, znali da će se dogoditi. Ali samo malobrojni su znali kada će početi i gdje će biti glavni udarni pravac. A to su brižno skrivali.

I to tako dobro da su čak i dan uoči operacije, kada su baš svi znali da je to “sad”, poslovično izvrsno informirani Britanci poslali svoje promatrače i izvjestitelje na sjever, a glavni napad HV-a i HVO-a dogodio se na jugu. I, na potpuno iznenađenje svih znalaca za dva je dana oslobođen Knin, koji su znalci i prognostičari dotad držali neosvojivim. Dakako da su poslije svi shvatili što su

Taj se poučak može primijeniti i na buduću ukrajinsku protuofenzivu – što više najava to više zabune.

Izvjesno je da će se dogoditi i da će njezin rezultat značajno odrediti uvjete budućeg zamrzavanja rusko-ukrajinskog sukoba (neću reći mira niti mirovnog sporazuma). A hoće li se s protuofenzivom pričekati da se tlo još malo osuši?

Hoće li će simbolički njezinim tajmingom “gađati” Putinov narativ velike pobjede nad nacizmom (8. svibnja), koji koristi kao ideološku platformu za osvajački rat protiv Ukrajine? Hoće li zaista pokušati komunikacijski odsjeći Krim, ili će glavna meta

Prije “Oluje” svi su, zbog općeg ratnog i političkog konteksta, znali da će se dogoditi, ali su samo malobrojni su znali kada i gdje će početi. Isto je i s ukrajinskom protuofenzivom

Ukrajinska protuofenziva za Ukrajinu je prilika da u buduće pregovore o primirju uđe s više strateških važnih teritorija pod svojom kontrolom, odnosno s jačom vojnom pozicijom. Ista je ofenziva za Rusiju opasnost: ne samo od gubitka nadzora nad dijelom teritorija koji je okupirala, već i opasnost destabilizacije vojske koja gubi rat i opasnost aktiviranja unutarnjih tinjajućih sukoba. Neki već spominju Čečeniju.

Na međunarodnom planu Rusija je postala oslabljena, problematična, od Zapada izopćena država, što joj istočna i bliskoistočna savezništva ne mogu nadomjestiti.

Bilo je otužno ovih dana gledati šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova kako u Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku pokušava otvoriti temu o globalnom miru, suočen s bojkotom, kritikom i podsmijehom predstavnika zapadnih država članica Vijeća sigurnosti. Naime, Lavrov je gotovo dvadesetak godina svoje diplomatske karijere proveo pri UN-u u New Yorku kao ozbiljan diplomat, uvažavan i od protivnika. I prije protuofenzive Rusija je već izgubila rat protiv Ukrajine. Nakon protuofenzive bit će samo malo jasnije – koliko ga je izgubila. (Slobodna Dalmacija)